Kostani satovi - David Mitchell

darenih. Kao kod darovanja organa, gdje je tek jedan na tisuću kompatibilan. Oko sva‐ kog ekvinocija ili solsticija, vlasnika duše mora se namamiti da se Kamenim putom usp‐ ne u Kapelu. Kad se nađe tamo, neupućeni posjetitelj zagleda se u ikonu Slijepog Kata‐ ra, koji mu potom dekantira dušu u Vino tame. Tijela se onda riješe kroz prozor Kapele, a Dvanaest Anakoreta okupe se da bi izveli ritual poznat kao Dan ponovnog rođenja, na kojem piju Vino tame, a zbog toga im se - tijekom kakva tri mjeseca - u tijelu ne di‐ jele stanice. A to je razlog zašto je tijelo Huga Lamba ostalo u onakvom stanju kao kad mu je bilo dvadeset i pet godina, dok mu um i duša sad imaju preko pedeset.“ Holly zasad ne otkriva što misli. „Zašto je Pfenninger sad u Parizu, kad u 'Kapelu' može doći kroz srušeni samostan u Švicarskoj?“ „Svaki Anakoret može bilo gdje zazvati Aperturu.“ Arkady spusti dlan na plamen svijeće. „A može je i bilo gdje otvoriti, iznutra. Upravo je ta Apertura razlog zašto ovaj rat traje već stotinu i šezdeset godina. Anakoreti se pomoću nje faktički mogu teleporti‐ rati s jednog na drugo mjesto. To im je istovremeno i nenadmašno sredstvo za bijeg i metoda kojom se služe da bi izveli iznenadni napad.“ Holly iznenada nešto shvati, pa joj pukne glas: „Gospođica Constantin?“ „Immaculée Constantin je Pfenningerova zamjenica. Ne znamo zašto ju je Prvi Ana‐ koret postavio za Drugog, ali ona je bila upraviteljica ženskog krila sirotišta Marais. Spominje je čak i tako poznata ličnost kao što je Talleyrand, koji ju naziva 'ženskim Se‐ rafimom s mačem u ruci'. Sto i osamdeset godina poslije, eto je u Gravesendu, gdje pri‐ prema Holly Sykes. U vašem slučaju počinila je grešku kakva bi joj se inače rijetko pot‐ krala jer vas je preplašila, pa me jedna od bivših studentica upozorila na vas. Ja sam vas potom zaštitio, tako što sam vam ispustio psihozoterični napon, zbog čega se od vas više nije moglo načiniti Vino tame. Gospođicu Constantin to je, naravno, uzrujalo pa je, iako Holly Sykes i njenog nadarenog brata Jacka nikada nije zaboravila, prešla na druge žrtve.“ „Aritmetika im stalno nameće potrebu za novim akcijama“, kaže Arkady. „Anakoreti su svoj broj ograničili na dvanaest, tako da svaki član svake tri godine mora pribaviti gosta pogodnog za dekantiranje. Njihova se lovina ne može drogirati, ubaciti u vreću i odvući u Kapelu. Sa žrtvama se moraju sprijateljiti, kao što se gospođica Constantin sprijateljila s vama. Ako lovina za vrijeme dekantiranja nije smirena i pri svijesti, Vino tame se zagadi. To je vrlo sofisticirano piće.“ Likovi nas promatraju sa slika. Kakve bi oni samo priče mogli ispričati. „Želite li mi vi u stvari reći“, Holly skupi snagu, „kako su gospođica Constantin i Anakoreti oteli Jacka i… popili mu dušu? Je li to ono što tvrdite?“ Ura kuca tiho ili glasno, ovisno. „S Jackom je stvar u tome što je...“ sklopim oči i potkažem Arkadyju Sad mi drži pal‐ ce „...on bio jedan od nas.“ Možda to negdje grmi, možda je kamion za odvoz smeća. 351 www.balkandownload.org

„Jacko mi je bio brat.“ Holly govori polako. „Bilo mu je sedam godina.“ „Njegovom tijelu je bilo sedam godina“, kaže Arkady. „Tijelo mu je bilo posuda ko‐ jim se služila duša Xi Loa, Horologa. Xi Lo je bio puno, puno stariji.“ Holly odmahuje glavom, bori se s tom nevjerojatnom informacijom. Upitao sam je: „Sjećate se kad je obolio od meningitisa, s pet godina?“ „Naravno da se sjećam. Skoro je umro.“ Ne može drugačije. „Gospođice Sykes, Jacko je tog dana uistinu preminuo.“ Ovo je sad uvreda, potez đonom, pa Holly samo što nije pukla. „E pa, oprostit ćete vi meni - ali nije on dovraga umro! Bio je tamo, u božju mater!“ Ovo se ne da uvijeno reći. „Duša Jacka Martina Sykesa napustila je njegovo tijelo u dva sata i dvadeset i tri minute, 16. listopada 1982. godine. Do dva sata i dvadeset i četi‐ ri minute, duša Xi Loa, najstarijeg i najboljeg od svih Horologa, preuzela je tijelo vašeg brata. Dok je vaš otac još dozivao sestru, Jackovo tijelo već je bilo izvan opasnosti. Ali duša mu je upravo prelazila Suton.“ Zloslutna tišina. „Onda je...“ Holly se šire nosnice „...moj mladi brat u stvari zombi, je li to ono što mi želite reći?“ „Jacko je bio Jackovo tijelo“, kaže Arkady, „s Jackovim načinom razmišljanja, ali je imalo Xi Loovu dušu i sjećanja.“ Zadrhti, izgubljena. „Pa zašto biste mi takvo što išli govoriti?“ „Pitanje je na mjestu“, reče Arkady. „Zašto, ako to ne bi bila istina?“ Holly naglo ustane, pa joj se stolac prevrne. „Obično se svodi na pokušaj iznuđivanja novca.“ „Horologija je osnovana 1598. godine“, kaže neodređeno Arkady. „S vremenom smo nešto i uložili. Vaša imovina je na sigurnom.“ Budi pristojan, podnaredim Arkadyju. „Sjetite se načas Jackovog neobičnog ponaša‐ nja“, upitam Holly. „Zašto bi mali Britanac slušao kineski radio?“ „Zato što... zato što je na njega djelovalo umirujuće.“ „Xi Lov materinji jezik je mandarinski“, objasnim joj. „Jackov materinji jezik je bio engleski! Moja mama je i njegova mama! Kapetan Marlow mu je bio dom. Mi smo mu bili obitelj. Voljeli smo ga. I dalje ga volimo.“ Holly trepće da ne bi zaplakala. „Još i danas.“ „I Xi Lo-u-Jacku je volio vas“, kažem joj nježno. „Jako vas je volio. Volio je čak i Newkyja, najsmrdljivijeg psa u Kentu. Ništa od te ljubavi nije bilo lažno. Niti je laž išta od ovog što vam govorimo. Xi Lova duša bila je starija od vašeg puba. Starija od Engle‐ ske. Starija od kršćanstva.“ Holly je prekipjelo. Podignula je prevrnuti stolac. „Danas popodne imam let za Du‐ blin i namjeravam biti na njemu. Dok sam vas slušala... u neke sam stvari povjerovala, u neke ne mogu. Za puno toga naprosto nisam sigurna. Ovo s usađivanjem sna je ne‐ vjerojatno. Ali... toliko mi je dugo trebalo da si prestanem predbacivati zbog onog što se 352 www.balkandownload.org

dogodilo s Jackom, a vi sad opet otvarate tu ranu.“ Obukla je kaput. „U zapadnoj Irskoj živim mirno s knjigama i mačkama. Malim, lokalnim, normalnim stvarima. Holly Sykes koja je napisala Ljude s radija možda bi mogla povjerovati u vaše Atemporalce, u ča‐ robne fratre, ali ja više nisam ta Holly Sykes. Ako ste vi Marinus, sretno vam bilo s... čime god.“ Holly uzme torbicu, stavi zeleni ključ na stol i ode do vrata. „Zbogom. Odoh ja.“ Da je navedem da ostane? podupita Arkady. Ako surađuje pod prisilom, onda se ne radi o suradnji. „Shvaćamo“, kažem Holly. „Hvala vam na posjetu.“ Arkady me potpodsjeti, A što ćemo sad s Esther? Previše bi bilo, prebrzo, prerano. Reci nešto ljubazno. „Ispričavam se što sam bio nepristojan“, kaže joj Arkady. „Još rastem.“ Holly mu odgovori: „Pozdravite mi i Batmanovog batlera.“ „Hvala“, odgovorim, „i au revoir, gđice Sykes.“ Holly je za sobom zatvorila vrata. Anakoreti su dosad već doznali da je tu, podustvr‐ di Arkady. Da joj pošaljemo Õshimu kao pratnju? Nisam siguran da je pametno. Pfenninger ne bi obustavio pomno smišljeni plan samo zato da bi krenuo u preuranjeni napad. Ako posumnjaju kako je Esther Little zazidana u Hollynoj glavi, Arkady složi prste u pištolj, sigurno će napasti, i to svom snagom. Pijem svoj ohlađeni čaj, trudim se zamisliti kako će jutrošnje događaje shvatiti Ana‐ koreti. Odakle bi mogli znati da je Esther u Holly? Ne mogu biti sigurni. Arkady obriše naočale na rukavu svoje indijske košulje bez kragne. Ali bi mogli takvo što pretpostaviti, a koknuli bi je za svaki slučaj. „'Koknuli je'? Previše gledaš gangsterske filmove, Arkady.“ Oglasi mi se uređaj. Na ekranu se ispiše privatni poziv pa osjetim kako stižu loše vijesti, i prije nego što sam čuo glas Elijaha D'Arnoqa: „Hvala bogu, Marinuse. D'Arnoq ovdje. Čuj, upravo sam doznao: Constantinova je poslala ćeliju da otmu i očitaju Holly Sykes. To će obaviti bez njenog pristanka. Zaustavi ih.“ Polako počinjem shvaćati što sam upravo čuo. „Kada?“ „Upravo sad“, odgovori D’Arnoq. „Gdje?“ upitam. „Vjerojatno u njenom hotelu. Požuri.“ Kad sam izašao, s druge strane ulice čekao me Õshima, podigao je kragnu i na glavu nabio šešir poprskan kapljicama kiše. Trznuo je glavom u smjeru Avenije Park i potka‐ zao, Pretpostavljam da nismo prošli na prijemnom. Holly sam po dugom crnom kaputu i marami na glavi prepoznao straga. Ja sam kriv. Rekao sam joj da je Jacko bio stariji od Isusa. Maknem se u stranu tipu na skateboardu. 353 www.balkandownload.org

Sad nam je preče ono što sam upravo čuo od D'Arnoqa, pododgovorim, kako je poslana ćelija da je ugrabi za očitanje. Otvorim kišobran duginih boja pa krenemo, Õshima me prati u stopu s južne strane ulice, a ja nastavljam sjevernom. Podsjeti ti mene ono, podreče Õshima, zašto je samo naprosto ne navedemo da padne u krasan, duboki san i onda počnemo poddozivati Esther? Prvo, to se kosi s Kodeksom. Drugo, ima dar čakre, pa bi mogla loše reagirati na na‐ vođenje i sama si izbrisati sjećanja, čime bi usput rasplela sve koji u njoj prebivaju. Tre‐ će... Pa, ovo je zasad dovoljno. Moramo je pridobiti. Navođenje se ne smije obaviti ako imamo bilo kakav drugi izbor. Zeleno se upalilo baš u trenutku kad je Holly stigla do Avenije Park pa Õshima i ja požurimo, izbjegavamo vozila koja nam trube da ne ostanemo zarobljeni na pješačkom otoku posred ceste. Ubrzali smo korak i prišli joj na dvadesetak metara. Õshima me upi‐ ta, Marinuse, imamo li mi tu neku strategiju, ili je naprosto pratimo kao par opsesivnih obožavatelja? Dat ćemo joj prostora dok ide do hotela, tako da ima vremena razmisliti o svemu što je maloprije čula. Voda kapa s novog lišća na starom drveću, u kanalicama bućka, a u kanalizaciji klokoće. S malo sreće, pokleknut će pod utjecajem čarolije Parka. Ne bude li tako, morat ćemo se poslužiti vlastitom. Vratar poviri ispod tende na kišu. Stigli smo do Madisona, gdje Holly čeka na kišici dok se ja sklonim u ulaz nekog butika pa ispitivački promatram čovjeka koji šeće psa, hasidske Židove, tamo prijeko poslovnog čovjeka arapskog lica. Nekoliko taksija usporilo je u nadi da će namamiti mušteriju, ali Holly samo zuri u mali zeleni pravokutnik Central Parka na kraju ulice. Sad joj u glavi sigur‐ no vlada prava pomutnja. Jedno je napisati autobiografiju u kojoj se povremeno dogode nadnaravne stvari, ali da ti te stvari usade san, posluže te irskim čajem i ispričaju cijelu svoju kozmologiju, to je nešto posve drugo. Možda Õshima ima pravo: možda bih je trebao navesti da se vrati u 119A. Tisuću i četiristo godina metaživota ne jamči vam da ćete baš svaki put znati što bi bilo najpametnije. Crveno za pješake pretvori se u zeleno, propustio sam priliku. Dok prelazim Madi‐ son, osjećam kako me preplavljuje paranoja, pa nervozno pogledavam ljude u vozilima koja čekaju na semaforu, gotovo očekujem kako će mi se pogled ukrstiti s lovačkim oči‐ ma Pfenningera ili Constantinove. Na posljednjoj ulici prije Parka više je pješaka, pa postanem još živčaniji. Je li onaj trkač s iShades na nosu stvarno običan rekreativac? Nije li se ona zavjesa stresla kad je Holly prošla? Zašto bi mladi geometar s tronošcem tako pomno promatrao mršavu ženu pedesetih godina? Odmjeri i mene, možda napros‐ to nije izbirljiv. Õshima drži korak na pločniku sa suprotne strane, puno se bolje uklapa u jutarnju gužvu nego ja. Prođemo crkvu sv. Jakova, čiji se zvonik od crvenih cigala ne‐ koć visoko bio nadvio nad ovaj ruralni dio Manhattana. Yu Leon Marinus ovdje je bio na vjenčanju godine 1968. Mladoženja i mlada sad imaju više od osamdeset godina, ako su još živi. 354 www.balkandownload.org

Na Petoj aveniji, prometna gužva je sve veća i mrzovoljnija. Holly stoji iza grozda kineskih turista. Upravo su zajedno na glasnom kantonskom došli do zaključka kako je New York manji, otrcaniji i bezvezniji nego što su očekivali. Preko ceste, Õshima se le‐ žerno naslonio na ugao muzeja Frick, kapuljača mu krije lice. Prođe autobus s digital‐ nom reklamom za novi film snimljen po romanu Jeka mora utihnuti Crispina Her‐ sheyja, ali Holly praznim pogledom zuri u Park. Malo sam se smirio. Instinkt mi govori kako smo sve do njenog hotela na Broadwayu sigurni od neprijatelja. Ako se prije nego stigne u hotel sama ne odluči vratiti, morat ću zanemariti skrupule i radi njene vlastite sigurnosti izvesti joj Čin navođenja. Anakoreti neće ništa pokušavati na brzinu. Poslje‐ dice ubojstva na javnom mjestu suviše su komplicirane. Stvarnost koja vlada ovog kiš‐ nog jutra na Petoj aveniji upravo je onakva kakvom se čini. Pozamašni terenac njujorške policije popne se na rizol, a iz vozila na pločnik zakora‐ či mlada policajka s identifikacijskom iskaznicom u ruci. „Gospođo? Jeste li vi Holly Sykes?“ Holly se od pitanja trgne i vrati u sadašnje vrijeme i mjesto:„Da, ja - jesam, u čemu-“ „I vi ste majka Aoife Brubeck?“ Pogledam gdje je Õshima, koji već prelazi na ovu stranu ulice. Kolegici se pridružio krupni policajac. „Holly Sykes?“ „Da.“ Holly rukom krene prema ustima. „Je li s Aoife sve u redu?“ „Gospođo“ počne brzo ispaljivati riječi policajka, „našoj postaji javio se britanski konzularni ured i zatražio da vas pronađemo - zakasnili smo koju minutu u vaš hotel. Vaša kći je nažalost sinoć bila sudionik prometne nesreće u Ateni. Operirali su je, sad je u stabilnom stanju, ali od vas traže da se prvim avionom vratite kući. Gospođo Sykes? Čujete li me?“ „Ateni?“ Holly se nasloni na haubu policijskog vozila. „Ali Aoife je na otoku... Što... Kako teško-“ „Gospođo, ne znamo pojedinosti, ali možemo vas odvesti u Hotel Empire da se spa‐ kirate, pa ćemo vas onda odvesti na aerodrom.“ Zakoračio sam prema njima da učinim ma ni sam ne znam što, ali me Õshima zaus‐ tavi: u autu osjećam snažan psihonapon; ako je to neki od viših Anakoreta i otvoreno se sukobimo na Petoj aveniji, bit će raznesen svaki hipokampus u krugu od pedeset meta‐ ra, uključujući i Hollyn. FBI, Ured za domovinsku sigurnost i tko zna tko sve potom će krenuti pregledavati snimke, na kojima se ponašamo krajnje sumnjivo jer se vidi da Holly pratimo još od 119A. Õshima ima pravo, ali Pa ne možemo ih samo tako pustiti da je ugrabe. Za to vrijeme, Holly napola nagovaraju da uđe, a napola sprovode u policijski auto. Pokušava postaviti još koje pitanje, ali već je proživjela jutro koje ju je iz temelja po‐ treslo pa je sad od straha postala pasivna. Možda je čak i pod utjecajem navođenja. Dok me razdire agonija neodlučnosti, gledam kako se zatvaraju vrata automobila koji se 355 www.balkandownload.org

onda uključi u promet i projuri kroz raskrižje trenutak prije nego se upalilo crveno. Ima neprozirne prozore pa nisam mogao vidjeti s kim imamo posla, ni koliko ih je. Pješaci‐ ma se upalilo zeleno, kreću preko ulice. Trebalo je samo šezdeset sekundi da ispustimo Drugu misiju iz ruku pa da se razbije na komadiće. Õshima me povede preko prijelaza. „Ja ću obaviti transverziju.“ „Ne, Õshima, bila je to moja pogrešna prosudba, tako da-“ „Pokoru ostavi za poslije. Ja sam bolji u transverziji i naprosto sam zločestiji. Što ionako dobro znaš.“ Nema vremena za raspravu. Prekoračili smo niski zid i ušli u Park kod spomenika Huntu, gdje smo sjeli na mokru klupu. Uhvatio se jednom rukom za naslon, drugom stegnuo moju. Veži se vrpcom u ono što ću emitirati, predloži Õshima. Trebat će mi tvoj savjet, kako god okreneš. „Slaba vajda od toga. Ali bit ću uz tebe.“ Stisne mi ruku, sklopi oči, a tijelo mu se, kad je duša egresirala kroz oko čakre, tek neznatno poguri. Čak i psihozotericima duša je na rubu vidljivog svijeta, poput prozirne staklene pikule u vrču s vodom. Õshimina duša u sekundi nestane kad je transverzirao u vis, između grana s kojih kaplje kiša i starog spomenika načetog zubom vremena. Na‐ bijem mu šešir na glavu da mu skrijem lice, pa nas oboje štitim kišobranom. Tijelo iz kojeg je duša izašla djeluje kao da je čovjeku pozlilo, u svojem metaživotu znao sam na‐ kon ingresije otkriti kako mi pod nosom drže mirišljave soli ili mi neki stranac pušta krv iz arterije, ili mi netko sa zadahom iz usta nestručno pruža prvu pomoć. Štoviše, dok sinkroniziram naše ručne čakre, Õshima i ja djelujemo kao ljubavni par. A čak i po liberalnim standardima New Yorka, u ovakav par bi ljudi zurili. Spojim se s Õshiminom vrpcom... ...pa mi prizori iz njegove duše poteku izravno u mozak. Kliže kroz kubistički kale‐ idoskop stop svjetala, krovnih nosača, vrhova automobila, grana i lisnatih pupova. Leti‐ mo dolje, na stražnja vrata kombija, prođemo između svinjskih trupla koja vise na ku‐ kama, kroz katranom umrljana vozačeva pluća pa van kroz vjetrobransko staklo, nači‐ nimo luk da preskočimo kombi United Parcelsa, pa se popnemo još više i nekog goluba ni krivog ni dužnog preplašimo tako da otprhne s ulične bandere. Õshima na trenutak zastane i gleda gdje je policijski auto: Marinuse, jesi tu? Tu sam, pododgovorim. Vidiš li policijski auto? Ne. Kamion za odvoz smeća se pomakne pa ugledam žutu boju školskog autobusa: Probaj blizu onog školskog autobusa. Õshima poleti niže, kroz stražnji prozor autobusa, između sjedala na kojima se četr‐ desetero djece svađaju, pričaju, sjede u grozdu oko 3D pločice, zure nekamo, pa pored vozača i... ...eto sirene i rotirajućeg svjetla policijskog auta koji se polako vozi u koloni. Õshima uđe na stražnje staklo pa na trenutak lebdi unutra, kako bi mi omogućio cjelovit pogled 356 www.balkandownload.org

na sukob koji nas tu čeka. Holly slijeva sjedi policajka - ili navodna policajka. Vozi krupni muškarac koji ju je pomogao ugurati u auto. Holly zdesna je muškarac u odijelu i Samsungovim naočalama sa slušalicama koje mu napola kriju lice, ali ga mi poznaje‐ mo. Drummond Brzycki, podustvrdi Õshima. Čudan izbor. Brzycki je najnoviji i najslabiji Anakoret. Možda ne očekuju nikakve probleme, nagađa Õshima. Možda samo ima ulogu kanarinca u rudniku, pododgovorim mu. Ingresirat ću u ženu, podreče Õshima, da vidim mogu li otkriti što su joj naredili. Uđe na policajkino oko čakre, pa sad mogu pristupiti informacijama koje šalju njena čula. „Sve što mi znamo, dušo“, obraća se Holly, „ono je što sam vam već kazala. Da znam više, rekla bih. Dijelim vašu bol, i ja sam majka. Imam dvoje klinaca.“ „Ali je li joj kralježnica u redu? Koliko su - koliko su ozbiljne-“ „Gospođo Sykes, samo se bespotrebno dodatno uzrujavate.“ Drummond Brzycki dig‐ ne naočale na čelo. Zgodan je poput kakvog golmana s Mediterana, guste crne kose i nazalnog glasa, poput ose zarobljene u vinskoj čaši. „Konzul će u deset sati izaći sa sas‐ tanka. Izravno ćemo ga dobiti na uređaj, pa ćete ravno s izvora čuti sve što zna. U redu?“ Policijski auto stane na semaforu, a rijeka pješaka krene prijelazom. „Možda mogu pronaći broj bolnice“, reče Holly dok vadi svoj uređaj iz torbice. „Nije Atena tako ve‐ lik-“ „Ako znate grčki“, kaže joj Brzycki, „samo dajte i puno sreće. U suprotnom, liniju bih držao slobodnom radi novih vijesti. Nemojte odmah pomisliti najgore. Ići ćemo trakom za hitne situacije da stignete na let za Atenu u jedanaest i četrdeset pet. Brzo ćete biti s Aoife.“ Holly vrati uređaj u torbicu. „Policija u mojoj domovini nikada si ne bi dala toliko truda.“ Dostavljač na biciklu prozuji pored auta, a kolona se pokrene. „Kako ste me za‐ boga samo uspjeli naći, redarstvenice?“ „Detektiv Marr“, kaže joj Brzycki. „Igle u plastu stijena nekad se stvarno i pronađu. Postaja je odaslala Poziv 15, pa iako opis 'žena bijele rase i vitke građe pedesetih godina, u crnom kišnom mantilu do koljena' na kišni dan na Manhattanu potragu baš ne suža‐ va, vaši anđeli čuvari očito su radili prekovremeno. U stvari - možda i nije baš mjesto i vrijeme za ovo - ali narednik Lewis za volanom je vaš veliki obožavatelj. Povezao me iz 98. na povratku do Columbus Circlea i odjednom uzviknuo: 'Bože, pa to je ona!' Tony, je li tako bilo?“ „Naravno. Gledao sam vaš nastup u Symphony Spaceu, gđice Sykes, kad su izašli Ljudi s radija“, kaže vozač. „Nakon ženine smrti, vaša knjiga mi je bila svjetlo na kraju tunela. Spasila me.“ „O, meni je...“ Holly je već toliko izbezumljena da joj se čini kako ovaj reumatični še‐ pavac od priče drži vodu ...drago što sam mogla pomoći.“ Smetlarski kamion poravna se 357 www.balkandownload.org

s policijskim. „Moja sućut.“ „Hvala vam na tome, gđice Sykes. Iskreno.“ Nekoliko sekundi kasnije, Holly bira po izborniku svojeg uređaja. „Pokušat ću na uređaj dobiti moju sestru Sharon. Živi u Engleskoj i možda odatle može doznati više.“ Prijenos podataka zatreperi i zatamni se. Vrpca se stanjuje, podupozorim Õshimu. Što si uspio doznati o našem domaćinu? Zove se Nancy, mrzi miševe i dosad je ubila osam puta, dobijem odgovor sa zakaš‐ njenjem. Dijete vojnik iz Južnog Sudana. Ovo joj je prvi posao za Brzyckija... Marinuse, što je to „kurarekinolin“? Loša vijest. Toksin. Jedan miligram u deset sekundi može izazvati plućni kolaps. Mr‐ tvozornici ga nemaju na popisu uzroka smrti koje provjeravaju. Zašto? Ova Nancy i naš Brzycki imaju taj kurarekinolin u pištoljima za uspavljivanje. Mo‐ žemo sa sigurnošću pretpostaviti kako nije namijenjen samoobrani. „Nazvat ću opet svoj ured“, ponudi pomoć Brzycki. „Da vidim mogu li doznati kako se zove bolnica u kojoj vam leži kći. Onda ćete barem imati izravnu vezu.“ „Ne znam kako da vam zahvalim“, Holly je blijeda, djeluje bolesno. Brzycki opet spusti naočale sa slušalicama. „Baza dva? Jedinica dvadeset i osam, ču‐ jete li me Baza dva?“ Neočekivano, slušalice u Nancynoj kacigi prorade i začujem glas Immaculée Cons‐ tantin. „Jasno kao da ste tu. Kad se sve uzme u obzir, da odigramo na sigurno. Elimini‐ rajte našu gošću.“ To me šokira, ali se brzo priberem: Õshima, vadi je iz ovih stopa! No, umjesto odgo‐ vora, suviše zategnutom vrpcom zapljusne me mećava. Õshima me ne može čuti, ili mi ne može odgovoriti, ili i jedno i drugo. Vrati se jasna slika. „Razumijem, Baza dva“, govori Brzycki, „ali sadašnja lokacija nam je križanje Pete i Istočne 68. gdje je i dalje potpun zastoj. Mogu li predložiti da pos‐ ljednju naredbu odgodimo shodno-“ „Ispali Sykesovoj hitac iz pištolja za uspavljivanje u obje ruke“, naredi Constantino‐ va tihim glasom. „Bez odgađanja. Izvrši.“ Podkriknem iz sve snage, Óshima, vadi je otamo! Ali nema nikakvog odgovora, ni od duše niti iz nepomičnog tijela na klupi ulicu da‐ lje od policijskog auta. Mogu samo preko vrpce promatrati kako ubijaju tu nevinu ženu, koju sam ja uvukao u naš rat. Na ovakvoj udaljenosti ne mogu transverzirati, a čak i kad bih mogao, stigao bih prekasno. „Razumijem, Baza dva, postupit ćemo po naredbi.“ Brzycki u retrovizoru kimne Lewisu pa još jednom prema Nancy. Holly upita: „Jeste li uspjeli što s brojem bolnice, detektive Marr?“ „Naša tajnica je to upravo preuzela.“ Brzycki izvuče pištolj za uspavljivanje iz futrole 358 www.balkandownload.org

i otkoči ga, isto učini i ljevoruka Nancy, čijim očima moram gledati što se događa. „Što će vam pištolji?“ upita Holly izmijenjenim glasom. Refleksivno pokušam izvesti Čin navođenja na Nancy da je zaustavim, ali navoditi ne možeš preko vrpce, pa mi ostane samo užasnuto gledati dok Nancy ispali hitac - u grlo Brzyckiju, kojem se na adamovoj jabučici pojavi sićušna crvena točkica. Anakoret je zapanjeno dodirne, pa pogleda svoje crvenilom umrljane prste, onda Nancy i izgovo‐ ri: „Koji...“ Brzycki se prevali, mrtav. Lewis se dere, kao da je pod vodom, „Nancy, jesi poludjela u pičku materinu?“ ili je barem to ono što Nancy misli da čuje jer je odjednom uzela Brzyckijev pištolj i ispalila ga iz velike blizine Lewisu u obraz. Lewis u potpunoj nevje‐ rici hukne samoglasnik u falsetu. Nancy, koju Õshima nemilosrdno navodi, sad preko Holly upada na suvozačko mjesto dok Lewis izdiše. Onda se lisicama veže za volan i ot‐ ključa vrata stražnjih sjedala. Na rastanku, Õshima izbriše dobar komad Nancyne skore prošlosti i izazove joj nesvjesticu, prije nego egresira iz nje i ingresira u traumatiziranu Holly. Õshima odmah psihosmiri svojeg novog domaćina, a ja dalje promatram iz nje‐ nog kuta dok stavlja sunčane naočale, provjerava maramu omotanu oko glave, izlazi iz policijskog auta i mirno se vraća Avenijom Park do Muzeja Frick. Õshimin glas vrati se u prijenos preko vrpce: Marinuse, čuješ li me? Usudim se osjetiti olakšanje. Õshima, ovo je bilo zapanjujuće. Rat, pododgovori stari ratnik, a sad prelazimo na logistiku. Umirovljena spisateljica s upadljivom maramom na glavi izašla je iz policijskog auta u kojem su dva mrtva laž‐ na policajca i jedna živa lažna policajka. Imaš kakvu ideju? Dovedi Holly ovamo, a ti se vrati u svoje tijelo, podsavjetujem Õshimu. Ja ću za to vrijeme zvati L'Ohknu i zamoliti jedan katastrofalan kvar svih uličnih kamera na Up‐ per East Sideu. Õshima-u-Holly korača dalje. A može li to taj narkoman? Ako postoji način, on će ga otkriti. Ako ne postoji, stvorit će ga. A što potom? 119A očigledno više nije tvrđava kakva je nekoć bila. Slažem se. Spustit ćemo se na Zemlju kod Unalaq. Zamolit ćemo je da nas dođe spa‐ siti. Sad ću se otkopčati, vidimo se. Otvorim oči. Kišobran i dalje djelomice skriva moje i Õshimino tijelo, ali siva vjeverica već mi radoznalo njuška čizmu. Okrenem stopalo. Vjeverice više nema. „Evo nas kod kuće“, objavi Unalaq. Auto je zaustavila ispred ulaznih vrata, do knji‐ žare Three Lives na uglu Waverley Placea i Zapadne 10. ulice. Unalaq ostavi upaljena sva četiri svjetla pa mi pomaže dok vodim Holly preko pločnika, a Õshima drži stražu kao kakav redovnik ubojica. Holly je još drogirana od psihosedativa, a naš dolazak pri‐ vukao je pažnju visokog, mršavog i bradatog muškarca s naočalama sa žičanim okvi‐ rom. „Hey, Unalaq, je li sve u redu?“ 359 www.balkandownload.org

„Je, je, Toby“, odvrati mu Unalaq. „Prijateljica mi je upravo stigla iz Dublina, ali kako se boji letenja, uzela je tabletu za spavanje da prespava let. Pokazalo se da će pres‐ pavati i više od leta.“ „Bogami, vidim. Ona je još negdje na sedam tisuća kilometara.“ „Mislim da će se sljedeći put zadovoljiti čašom bijelog vina!“ „Navrati poslije u knjižaru. Došle su ti one knjige na sanskrtu.“ „Može, Toby, hvala.“ Unalaq je našla ključeve, ali Inez već drži vrata otvorena. Lice joj je napeto od brige, kao da je njena partnerica Unalaq kakav lomljivi smrtnik, a ne obrnuto. Inez klimne glavom Õshimi i meni pa zabrinuto pogleda Hollyno lice. „Bit će u redu nakon što odspava nekoliko sati“, kažem. Inezin izraz lica govori mi Nadam se da imaš pravo, potom ode parkirati auto u obližnju podzemnu garažu. Unalaq nas vodi stepenicama gore, pa u kuću, potom hodni‐ kom idemo do sićušnog lifta. Premalen je da bi stao i Õshima, koji mora stubištem. Pri‐ tisnem dugme za gore. Dala bi dolar da čujem što sad misliš, podreče Unalaq. Kad sam bio Yu Leon, za misli se davao peni. Inflacija, slegne ramenima Unalaq pa joj zazveče ukrasi u kosi. Je li moguće da je Esther stvarno živa negdje u ovoj glavi? Gledam Hollyno izborano, zategnuto, ergonomično lice. Zastenje poput spavača koji se muči, a ne može se probuditi. Nadam se, Unalaq. Ako je Esther točno protumačila Pi‐ smo, moglo bi biti. Ali nisam siguran da vjerujem u Pismo. Ili da postoji Protupismo. Ne znam zašto Constantinova Holly želi mrtvu. Ili misli li Elijah D'Arnoq ozbiljno. Ili je‐ smo li ispravno postupili u Pitanju Sadakat. „Iskreno, ništa više ne znam“, kažem svojoj petstogodišnjoj prijateljici. „Barem smo sigurni“, Unalaq otpuhne bakrenu vlas iz nosnice, „da Anakoreti neće profitirati od tvojeg viška samopouzdanja.“ Holly spava, Õshima gleda Kuma II, Unalaq spravlja salatu, a Inez me pozvala da zasviram na njenom pijaninu Steinway, koji je klavirštimer baš jučer ugodio. Iz tavana gdje se pijanino nalazi puca krasan pogled na Waverley Place, a mala prostorija miriše na naranče i limete koje Inezina majka s Floride šalje u sanducima. Na pijaninu stoji fo‐ tografija Inez i Unalaq. Poziraju na snježnom vrhu u skijaškoj opremi, poput kakvih ne‐ ustrašivih istraživača. Unalaq s partnericom sigurno nije razgovarala o Drugoj misiji, ali Inez nije budala i sigurno osjeća da se sprema nešto veliko. Sigurno nije neka sreća biti Temporalac koji voli Atemporalca, baš kao i obrnuto. Odluke koje ću donijeti ovaj tjedan neće odrediti samo budućnost Horologije, već i živote voljenih osoba, kolega, pa‐ cijenata koji će svi do kraja života nositi ožiljke jer se moji drugovi i ja nismo vratili, baš kao što je i Hollyn život obilježen smrću Xi Loa-u-Jacku tijekom Prve misije. Ako voliš i voljen si, što god radiš utječe na druge. 360 www.balkandownload.org

Listam note koje na pijaninu drži Inez pa odaberem Šostakovičeve vragolaste Prelu‐ dije i fuge. Teške su kao sam vrag, ali čovjek u njima nalazi zadovoljstvo. Potom odsvi‐ ram Hughe Ashton's Ground Williama Byrda da se oslobodim Šostakoviča i rukovet švedskih narodnih pjesama Jana Johannsona, jer mi je tako došlo. Napamet odsviram Scarlattijeve K32, K212 i K9. Talijanske sonate su Arijadnina nit koja spaja Iris MarinusFenby, Yua Leona Marinusa, Jamini Marinus Choudary, Pabla Antaya Marinusa, Klaru Marinus Koskovu i Lucasa Marinusa, prvog od mojih ja, koji je Scarlattija otkrio još za svojih japanskih dana. Note sam dobio pogodbom s De Zoetom, koliko se sjećam, a K9 sam svirao neposredno prije nego što sam u srpnju 1811. preminuo. Već sam tjednima bio osjećao da mi se smrt bliži pa sam, kako se to kaže, uredio svoje stvari. Moj prijatelj Eelattu poslao me na onaj svijet vijalom morfija koju sam sačuvao baš za tu prigodu. Osjetio sam kako mi se duša penje s Dnevnog svjetla na Visoki greben i pritom se pitao gdje ću uskrsnuti. U vigvamu, palači, eskimskom igluu, u džungli ili tundri ili možda u kakvom krevetu s baldahinom, u tijelu princeze ili dželatovoj kćeri ili djetetu kakve pra‐ lje, četrdeset i devet obrtaja Zemlje poslije... ...na hrpi prnja i trule slame, u tijelu djevojke koja gori od groznice. Komarci su je grizli, bila je prepuna ušiju, a tijelo joj je izmučio crijevni parazit. Ospice su na onaj svi‐ jet poslale dušu Klare, prethodnog stanara mojeg novog tijela, pa sam tu proveo tri dana prije nego što sam se uspio sam u dovoljnoj mjeri psihoizliječiti da mogu analizi‐ rati gdje sam. Klara je bila osmogodišnje vlasništvo Kirila Andrejeviča Berenovskog, vječno odsutnog vlastelina čije je imanje opisivalo promjenljivo korito rijeke Kame, u okrugu Oborino, provincije Perm, u carskoj Rusiji. Berenovski se na posjed svojih pre‐ daka vraćao tek jednom godišnje kako bi maltretirao lokalne dužnosnike, išao u lov, spavao s djevicama i svog upravitelja potaknuo da posjed iscijedi još žešće nego pret‐ hodne godine. Feudalna djetinjstva sreću nisu poznavala, a Klarino je bilo teško i ne‐ sretno čak i po mjerilima tog vremena. Oca joj je ubio bik, a majku slomio život koji se sastojao od rađanja, rada na imanju i rakije zvane rvota, ili „bljuvotina“, koju su seljaci sami pekli. Klara je bila najsitnija i najmlađa od devetoro braće i sestara. Tri sestre umr‐ le su joj još kao dojenčad, dvije otišle raditi u tvornicu u Ekaterinburg kako bi Berenov‐ ski mogao vratiti dug, trojica braće poslana su u carsku vojsku baš na vrijeme da pogi‐ nu u bitci kod d'Evlaua. Klarin oporavak sa samrtne postelje dočekan je neveselim fata‐ lizmom. Bio je to uistinu velik pad iz života liječnika i učenjaka Lucasa Marinusa u Kla‐ rin prljavi, nemilosrdni svijet borbe za opstanak, pa me čekao dug, grčevit i ogorčen boj za uspon društvenom ljestvicom, dodatno otežan činjenicom što ga početkom devetna‐ estog stoljeća moram voditi u ženskom tijelu. U to vrijeme još nisam raspolagao nikak‐ vim psihozoteričnim metodama kojima bih taj uspon mogao ubrzati. Klara se mogla os‐ loniti samo na Rusku pravoslavnu crkvu. Otac Dmitrij Nikolajevič Koskov stigao je iz Petrograda i propovijedao, krstio, vjen‐ 361 www.balkandownload.org

čavao i pokapao četiri stotine kmetova na posjedu Berenovskog, kao i četrdesetak slo‐ bodnjaka koji su tamo živjeli i radili. Dmitrij i njegova supruga Vasilisa živjeli su u trošnoj kućici iznad rijeke. U Oborino su stigli deset godina prije, kao mladi ljudi puni čovjekoljublja i poleta, s namjerom da seljacima poboljšaju život. Puno prije nego što sam im ja-u-Klari ušao u život, taj su polet već bili ubili muka i bestijalnost življenja na Divljem istoku. Vasilisa Koskova patila je od teške depresije, čvrsto uvjerena kako joj se cijeli svijet iza leđa ruga što nema djece. Jedine prijateljice na imanju bile su joj knjige, a one čovjeku mogu pričati, ali ga ne znaju slušati. Melankolija Dmitrija Koskova nado‐ punjavala se s onom njegove supruge i vječito si je predbacivao, svakog dana, što je od‐ bacio mogućnost crkvene karijere u Petrogradu, gdje bi i on i supruga prosperirali. Sva‐ ke godine slao je bezuspješne molbe crkvenim vlastima da mu dodijele neku parohiju bliže civilizaciji. No, bio je, kako bismo danas rekli, daleko od bilo kakvih centara moći. Dmitrij je imao Boga, ali zašto ih je taj Bog osudio da se dave u toj kaljuži praznovjerja, inata i grijeha poput Oborina, s vlastelinom kakav je bio Berenovski koji je više mario za svoje pse nego kmetove, to im Svemogući nije htio objasniti. Meni-u-Klari Koskovljevi su bili upravo savršeni. Jedna od Klarinih zadaća bila je da, čim se oporavi, upravitelju, kovaču i svećeniku dostavlja jaja. Jednog jutra 1812., dok sam na kuhinjskim vratima Vasilisi Koskovoj pre‐ davao njenu korpu jaja, stidljivo sam je upitao je li istina da ću se sa svojim preminulim sestrama opet naći u raju. Svećenikova žena zgrozila se nad činjenicom da je gotovo ni‐ jemi kmet progovorio i postavio jedno tako rudimentarno pitanje. Pa zar nisam oca Ko‐ skova svake nedjelje slušala u crkvi? Objasnila sam joj da me dječak štipao za ruku i vukao za kosu kako bi me spriječio da slušam riječ božju pa, iako sam žarko željela na‐ učiti više o Isusu, nisam mogla. Da, lukavo sam uz pomoć kukavne priče manipulirao tom usamljenom ženom, ali alternativa je bila da cijeli svinjski život teglim kao marva i to u zimama od kojih se čovjeku u tijelu smrzne sama žuč. Vasilisa me uvela u kuhinju, posjela i poučila kako je Isus Krist u tijelu čovjeka sišao na Zemlju da bi grješnicima omogućio da nakon smrti odu u raj ako se budemo molili i vladali kao dobri kršćani. Ozbiljno sam kimala glavom, zahvalila joj i upitala je li istina da su Koskovljevi iz Petrograda. Vasilisa mi je ubrzo počela pričati o operama, Kazalištu Aničkov, balovima na imendan ovog kneza, vatrometu na balu one grofice. Rekla sam joj da moram ići jer će me majka istući što me tako dugo nema, ali kad sam sljedeći put donijela jaja, Vasili‐ sa me poslužila pravim čajem iz svojeg samovara, zaslađenog žličicom pekmeza od ma‐ relica. Kakav nektar! Uskoro je potištena supruga depresivnog svećenika razglabala sa mnom o svojim privatnim razočaranjima. Mali kmet slušao je s mudrošću koja je dale‐ ko nadmašivala njenih osam godina. Jednog dana sam se odlučio riskirati pa sam Vasili‐ si ispričao san. Sanjala sam damu s plavim velom, mliječno bijelom kožom i ljubaznim osmijehom. Pojavila se u kolibi u kojoj sam živjela s majkom i kazala mi da naučim či‐ 362 www.balkandownload.org

tati i pisati, tako da njenu poruku mogu prenijeti kmetovima. Što je bilo još čudnije, lju‐ bazna dama govorila je čudne riječi jezikom koji ne razumijem, ali su mi se ipak urezale u pamćenje. Što bi to moglo značiti, gospodo Vasilisa Koskova? Koliko god bio zadovoljan što su se supruzi umirili živci, Dmitrij Nikolajevič želio je ipak provjeriti da mu to netko od lukavih seljaka ne pokušava opet nasamariti ženu. Stoga me pop preslušao u praznoj crkvi. Izigravala sam sramežljivu zbunjenost što me uopće primijetio, a kamoli da sa mnom razgovara jedan tako uzvišen lik, dok sam Dmi‐ trija polako vodila da povjeruje kako ima posla s djetetom kojem je sudbina odredila neku višu svrhu čije je izvršenje on, otac Dmitrij Koskov, odabran nadgledati. Ispitivao me o mojem snu. Mogu li tu gospođu opisati? Mogu. Imala je tamnosmeđu kosu, dra‐ žestan osmijeh, plavi veo - nije bio bijel, niti crven, nego baš plav, kao modro nebo ljeti. Otac Dmitrij tražio je da ponovim te „čudne riječi“ koje mi je gospođa izgovorila. Mala Klara se namrštila i vrlo stidljivo priznala da riječi nisu zvučale kao da su na ruskom. Da, da, rekao je otac Dmitrij, to mu je rekla i žena: ali koje riječi? Mogu li se ikoje pri‐ sjetiti? Klara je sklopila oči i citirala, na grčkom, Mateja 19:14: A Isus reče: „Pustite dje‐ cu, neka dođu k meni, i ne branite im; jer je takvih kraljevstvo nebesko.“ Svećenik je razrogačio oči i zinuo te ostao otvorenih usta. Ja sam zadrhtala i rekla kako se nadam da riječi ne znače nešto loše. Savjest mi je bila čista. Bio sam aerofit, a ne parazit. Nekoliko dana poslije otac Dmitrij se obratio Sigorskom, upravitelju imanja i zatra‐ žio dopuštenje da se Klari omogući selidba u njegovu kuću kako bi mu supruga dijete mogla obučavati za sluškinju u kući Berenovskog i pritom joj podariti temeljnu na‐ obrazbu. Sigorski je tu neobičnu molbu prihvatio kao svojevrsnu pro bono naknadu za to što će otac Dmitrij, kao svećenik, zažmiriti na razne upraviteljeve mućke. U kućicu Koskovljevih nisam imao što donijeti, osim haljine od jutene vreće, klompi i prljavog kaputa od ovčje kože. Te večeri mi je Vasilisa priuštila prvu toplu kupku otkako sam preminuo u Japanu, dala čistu haljinu i vunenu deku. Napredak. Dok sam se kupao, po‐ javila se Klarina majka i tražila rublju, „kao naknadu“. Dmitrij joj je platio, pod uvje‐ tom da nikada više ne traži još. Viđao sam je poslije po imanju, ali mi se nikada nije že‐ ljela javiti, a sljedeće zime je jedne noći pijana pala u smrznut jarak i nikada se više nije probudila. Čak ni dobroćudni Atemporalac ne može spasiti svakog. Moja tvrdnja je neskromna, ali kao de facto kad već ne de jure kći, vratio sam u život Koskovljevih smisao i ljubav. Vasilisa je u crkvi osnovala školu kako bi seosku djecu učila azbuci, računu i vjeronauku, a navečer je pronalazila vremena mene učiti francu‐ ski. Lucas Marinus taj je jezik u mojem prethodnom životu već govorio, pa sam bio za‐ hvalan učenik koji brzo napreduje. Prošlo je pet godina, narasla sam i ojačala, ali sam 363 www.balkandownload.org

svakog ljeta kad bi stigao Berenovski strahovala da me ne zapazi u crkvi i upita zašto se njegov kmet drži neprimjereno svojem prirodnom položaju. Da bih zaštitio svoj napre‐ dak i nastavio se penjati, morao sam meceni naći mecenu. Dmitrijev ujak Petar Ivanovič Černjenko bio je ne samo očit, već i jedini izbor. Da‐ nas bi ga slavili kao poduzetnika koji se sam obogatio i ima privatan život kao iz trač rubrika žute štampe, no u devetnaestostoljetnom Petrogradu izazvao je skandal kad je ne samo pobjegao već se i tajno vjenčao s pet godina starijom glumicom. S veseljem su mu predviđali skori razvod i sramoćenje, no Petar Ivanovič, koji se prvi put obogatio kad je trgovanjem s Britancima kršio kontinentalnu blokadu, u stvari je bio bliže tome da zgrne još veći imetak kao posrednik između vlasnika pruskih željezara i ljevaonica na Uralu. Brak u koji je ušao iz ljubavi ostao je stabilan, a dva sina sad su mu studirala u Gothenburgu. Uvjerio sam Vasilisu da moraju pozvati ujaka Petra da kod nas na ima‐ nju obiđe školu kad ga posao sljedeći put dovede u Perm. Stigao je jednog jesenjeg jutra. Potrudio sam se da zablistam. Ujak Petar i ja samo smo o metalurgiji razgovarali dobrih sat vremena. Petar Ivanovič Černjenko bio je pa‐ metan čovjek koji je u svojih pet desetljeća života mnogo toga naučio, ali potpuno ga je zbunila djevojčica kmetskog podrijetla sa širokim poznavanjem tako muških područja kao što su trgovina i proizvodnja željeza. Vasilisa je kazala da mi to sigurno anđeli ša‐ puću na uho dok spavam. Kako bih inače mogla tako brzo naučiti njemački i francuski, znati kako se namješta slomljena kost ili shvatiti načela algebre? Porumenjela sam i promrmljala nešto o knjigama i ljudima koji su stariji i superiorniji. Te noći, dok sam ležao u krevetu, čuo sam kako je ujak Petar Ivanovič rekao Dmitri‐ ju, „Jedan zlovoljni hir one budale Berenovskog dovoljan je, nećače moj, da tu jadnu djevojku osudi na to da život provede sadeći repu u smrznutom blatu i u bračnoj poste‐ lji vepra s kljovama. Nešto se tu mora učiniti!“ Ujak Petar sutradan je otputovao po kiši koja nije prestajala - proljeće i jesen su u Rusiji ista paklena kaljuža - i rekao Dmitriju kako već predugo trunemo u ovoj zabiti... Zima 1816. godine bila je nemilosrdna. Dmitrij je pokopao petnaestak seljaka u zem‐ lji tvrdoj poput željeza, Kama se smrznula, vukovi osmjelili, čak su i popovske obitelji gladovale. Proljeće se nije htjelo ukazati sve do sredine travnja, poštanska kočija iz Per‐ ma redovno je u Orobino počela opet dolaziti tek 3. svibnja. Dnevnik Klare Marinus za‐ bilježio je da su na taj nadnevak u kućicu Koskovljevih stigla dva pisma službenog iz‐ gleda. Ostala su na kaminu sve dok se Dmitrij kasno popodne nije vratio od duboresca koji je živio nekoliko kilometara dalje, a čijem je sinu, koji je preminuo od zapaljenja plućne maramice, dao posljednju pomast. Prvo pismo otvorio je nožem za rezanje papi‐ ra i važnost vijesti odmah mu se odrazila na licu. Napuhao je obraze i rekao: „Ovo se odnosi na tebe, draga moja Klara“ i naglas ga pročitao: „'Kiril Andrejevič Berenovski, vlastelin posjeda Berenovski u pokrajini Perm, ovim daje punu i neograničenu slobodu 364 www.balkandownload.org

kmetu ženskog roda Klari, kćeri preminulog ženskog kmeta Gote te može trajno postati carev podanik.'“ Koliko se sjećam, s druge strane rijeke kukale su kukavice, a sunčeva svjetlost preplavila je mali salon Koskovljevih. Upitala sam Dmitrija i Vasilisu bi li me željeli usvojiti. Lica oblivenog suzama, Vasilisa me stegnula u zagrljaj, a Dmitrij se na‐ kašljao, zagledao u prste i rekao: „Klara, usudio bih se reći kako nam to ne bi bilo mr‐ sko.“ Znali smo kako bi jedino Petar Ivanovič bio u stanju izvesti to administrativno čudo, ali smo još mjesecima morali čekati da čujemo kako mu je to pošlo za rukom. Slo‐ bodu sam dobila u zamjenu za podmireni račun mojeg vlasnika kod vinskog trgovca, što je obavio ujak. Bili smo toliko uzbuđeni da smo zaboravili na drugu omotnicu. U njoj se nalazio po‐ ziv iz Ureda petrogradskog vladike ocu Dmitriju Koskovu da preuzme mjesto paroha u Crkvi uznesenja Blažene Djevice na Primorskom prospektu u Petrogradu, najkasnije do 1. srpnja te godine. Vasilisa je posve ozbiljno upitala da mi to svi zajedno ne sanjamo. Dmitrij joj je dao pismo. Dok ga je čitala, pred očima nam se pomladila za deset godina. Dmitrij je kazao kako se ne usuđuje ni pomisliti koliko je ujak morao platiti za tako unosno namještenje. Odgovor je bio pošiljka mramora iz Sienne za patrijarhov omiljeni manastir, ali ni to nismo čuli iz usta Petra Ivanoviča. Ljudska okrutnost zna biti beskraj‐ na, velikodušnost neograničena. Još od kraja 1780-ih godina nisam živio u sofisticiranom europskom velegradu, pa kad smo se smjestili u našoj novoj kući kod Dmitrijeve crkve u Petrogradu, obilato sam uživao u glazbi, kazalištu i razgovorima, koliko je god to oslobođenom ženskom kmetu od trinaest godina bilo dostupno. Iako sam očekivao kako će moje nisko podrijetlo pred‐ stavljati prepreku ulasku u društvo, na kraju mi je upravo to pospješilo status događaja sezone na petrogradskoj salonskoj sceni, vječito gladnoj novotarija. Dok sam trepnula, „gđicu Koskovu, permskog polimata“, na raznim jezicima ispitivalo se o raznim znans‐ tvenim disciplinama. Pomajci sam pripisivala sve zasluge za svoj „raspon znanja“ i objašnjavala kako sam, kad me ona naučila čitati, mogla po vlastitom nahođenju ubirati plodove Biblije, rječnika, almanaha, pamfleta, primjerene poezije i književnosti namije‐ njene osobnom uzdizanju. Zagovornici ukidanja kmetstva isticali su Klaru Koskovu kao dokaz da se vlastela i njihovi kmetovi razlikuju samo po slučajnosti rođenja, dok su me skeptici nazivali guskom koja se za foie gras šopa podacima koje je probavila bez ikak‐ vog razumijevanja. Jednog listopadskog dana, na Primorskom prospektu zaustavila se kočija koju su vukla četiri bijela čistokrvna konja, a dvorski službenik carice Elizabete predao je mojoj obitelji poziv za prijem kod carice u Zimskom dvorcu. Ni Dmitrij niti Vasilisa nisu mo‐ gli oka sklopiti, a potom smo svi uz strahopoštovanje prolazili iz jedne raskošne prosto‐ rije u drugu, na putu do caričinih odaja. Moj metaživot cijepio me od pompoznosti još prije nekoliko stoljeća. Caricu najbolje pamtim po glasu sličnom tužnom bas klarinetu. 365 www.balkandownload.org

Moje posvojitelje i mene posjeli su na dugačku korsku klupu kod kamina, a Elizabeta je radije sjela u fotelju s visokim naslonom. Raspitivala se na ruskom o mojem životu kad sam bila kmet, a onda prešla na francuski, da provjeri dubinu mojeg znanja iz raznih područja. Na svojem materinjem njemačkom upitala me nalazim li svoj pretrpani ras‐ pored nastupa prilično zamornim. Odgovorila sam kako prijem kod carice ne može biti zamoran, ali i da mi neće biti žao kad me društvo počne držati lanjskim snijegom. Eli‐ zabeta je odgovorila da, eto, sad znam kako se osjeća jedna carica. Imala je najnoviji tip klavira iz Hamburga i pitala me želim li ga isprobati. Stoga sam odsvirala japansku us‐ pavanku koju sam naučio u Nagasakiju, a caricu je izvedba dirnula. Elizabeta me upita‐ la, ne znam što ju je na to potaklo, o kakvom tipu muža sanjam. „Visosti, naša kćer je još dijete“, povratio je dar govora Dmitrij, „glava joj je još puna gluposti primjerene djevojčicama.“ „Ja sam do svojeg petnaestog rođendana već bila udana žena.“ Carica se okrenula meni, a Dmitrij je opet zanijemio. Brak nije, primijetila sam, područje za kojim žudim. „Amorova strelica je nepogrešiva“, reče Elizabeta. „Vidjet ćeš. Vidjet ćeš.“ Draga moja carice, nakon tisuću godina, propustio sam replicirati, njegove strelice se od mene nekako odbijaju. Složio sam se kako Njena Visost nedvojbeno ima pravo. Znala je dobro prepoznati hinjeni odgovor i ocijenila kako možda ipak više volim knjige od muževa. Složila sam se kako knjige obično ne promijene priču kad god im to ide na ruku. Dmitrij i Vasilisa su se vrpoljili u svojoj posuđenoj svečanoj odjeći. Blazirana dvorkinja na čijem dvoru je preljub glavna razonoda gledala je kroz mene, dok joj se zlatni odsjaj plamena poigravao zlaćanom kosom. „Kakva čudna rečenica“, rekla je, „iz tako mladih usta.“ Naš posjet carskom dvoru potaknuo je novi val glasina o tome tko je u stvari otac Klare Koskove, što je mojeg poočima stavilo u neugodan položaj, pa smo moju kratku karijeru salonske atrakcije odlučili okončati. Ta se odluka poklopila s povratkom ujaka Petra iz Stockholma, gdje je proveo pola godine, pa nam je rezidencija Černjenkovih u Ulici Žeržinski postala drugi dom. Petrova supruga i bivša glumica Julija Grigorovna postala nam je odana prijateljica i priređivala večere na kojima sam upoznala širi sloj petrogradskog društva nego u salonima najvišeg staleža. Bankari, kemičari i pjesnici tu su se družili s upraviteljima kazališta, činovnicima i brodskim kapetanima. Nastavio sam gutati knjige i korespondirao s mnogim autorima potpisujući svoja pisma s „K. Ko‐ skov“, da prikrijem dob i spol. Arhiv Horologije još sadrži pisma koje je K. Koskov do‐ bio od fizičara Renea Laenneca, izumitelja Humphryja Davyja i astronoma Giuseppea Piazzija. Žene u to doba još nisu imale pristup sveučilištu, ali s godinama, mnogi pri‐ padnici petrogradske liberalne inteligencije počeli su posjećivati Černjenkove baš kako bi svoje znanstvene radove raspravili s jednom takvom pametnicom. S vremenom sam 366 www.balkandownload.org

dobio i nekoliko ženidbenih ponuda, ali ni Dmitrij ni Vasilisa nisu me željeli izgubiti, a sam nisam imao želju po drugi put postati vlasništvo nekog muškarca. Stigao je i dvadeseti Klarin Božić, dvanaesti u obitelji Koskov. Dmitrij joj je darovao krznom podstavljene čizme, Vasilisa note za glasovir, a Černjenkovi kaput od samurovi‐ ne. U mojem dnevniku zabilježeno je da je na 6. siječnja 1823. Dmitrij održao propovi‐ jed o Jobu i skrivenim namjerama Providnosti. Zbor crkve uznesenja Blažene Djevice održao je tek osrednji nastup jer je više članova bilo prehlađeno. Snijeg je zatrpao jarke, magla i dim ispunili su uličice, sunce je bilo tek sjećanje, ledenice su visjele s krovova, konjima iz nosnica izbijala je para, a po sivoj Nevi boje olujnog neba plutale su ledene sante velike poput brodova. Vasilisa i ja sjedile smo nakon ručka u salonu. Ja sam na nizozemskom učenjaku na sveučilištu u Leidenu pisao pismo o osmozi kod velikog drveća. Moja pomajka isprav‐ ljala je i ocjenjivala svojim učenicima sastave na francuskom. Vatra je glodala cjepani‐ ce. Naša sluškinja Galina palila je svjetiljke i držala mi prodiku kako ću pokvariti oči kad se iznenada na vratima začulo kucanje. Naš psić nejasnog pedigrea Jasper sjurio se uz neobuzdan lavež niz hodnik i otklizao prema vratima. Vasilisa i ja smo se pogledale, ali nijedna nije očekivala posjetioca. Kroz čipkastu zavjesu vidjele smo nepoznatu koči‐ ju zastrtog prozora. Galina je donijela posjetnicu, koju joj je na vratima predao sluga. Majka ju je sumnjičavo naglas pročitala: „Gospodin Šiloh Davidov. 'Šiloh?' Zvuči mi kao neki stranac. Zvuči li i tebi kao stranac, Klara?“ No, Davidov je imao uglednu adre‐ su na Prospektu Musorgskog. „Da nisu prijatelji ujaka Petra?“ „Rekli su mi da je u kočiji i gospođa Davidov“, dodala je Galina. Vasilisa se iznenada predomislila i sumnjičavosti je nestalo, što ću kasnije naučiti prepoznavati kao utjecaj Čina navođenja. „Pa, Galina, pozovi ih onda da uđu! Pa što će o nama misliti? Jadna gospođa sigurno se smrzava!“ „Ispričavamo se što vam ovako nenajavljeno upadamo“, rekao je sonornim glasom živahni muškarac s velikim zulufima, odjeven u crno odijelo stranog kroja. „Gospođo i gospođice Koskov. Ja sam kriv. Pismo u kojem se predstavljam napisao sam prije crkve, ali nam je štalskog momka ritnuo konj, pa smo morali zvati liječnika. U svoj toj gunguli potpuno sam zanemario potruditi se da vam pismo koje sam napisao bude i dostavlje‐ no. Zovem se Šiloh Davidov i stojim vam na usluzi.“ S osmijehom je šešir predao Gali‐ ni. „Po ocu sam izdanak ruskog roda, no živim u Marseillesu, ako se može reći da živim na jednom mjestu. I dopustite“ - već tada sam u načinu na koji je govorio ruski zamije‐ tio kinesku kadencu - „da vam predstavim svoju suprugu, gđu Claudette Davidov, koja je, gđice Koskova, vama poznatija po svojim literarnim, djevojačkim prezimenom“ - mahnuo je kratko štapom – „'C. Holokai'.“ To nisam očekivao. Dopisivao sam se više puta s osobom imena „C. Holokai“, auto‐ 367 www.balkandownload.org

rom filozofskog teksta o transmigraciji duše, a da mi nikada na pamet nije palo kako bi se moglo raditi o ženi. Tamno, radoznalo lice gđe Davidov ukazivalo je na levantinsko i perzijsko podrijedo. Bila je odjevena u svilu sivu poput grlice, s ogrlicom od bijelog i cr‐ nog biserja. „Gđo Koskova“, obratila se Vasilisi, „hvala vam na gostoprimstvu koje na zimsko popodne pružate dvoje stranaca.“ Ruski je govorila sporije od muža, ali je tako pomno izgovarala svaki slog da su je svi pažljivo slušali. „Trebali smo pričekati do sutra da vas pozovemo k nama, ali je u kući profesora Obela Andropova ime 'K. Koskov' spo‐ menuto prije sat vremena, pa sam to shvatila kao znak.“ „Profesor nam je prijatelj“, rekla je moja pomajka. „I vrstan poznavatelj klasičnih jezika“, dodala sam. „Uistinu. Pa, profesor Andropov mi je kazao kako 'K' znači 'Klara'; a onda sam, kad smo se vraćali kući, slučajno pogledala iz kočije i ugledala crkvu vašeg oca. Vražićak mi je prišapnuo da pogledam niste li možda kući i bojim se kako sam“ - Claudette Davidov upitala je muža na arapskom kako se na ruskom kaže „podleći“, a Šiloh Davidov joj je odgovorio - „podlegla tome.“ „Ma, vidi ti to“, rekla je Vasilisa i u čudu promatrala egzotične strance koje je navod‐ no pozvala u kuću. „Vidi ti samo to. Oboje ste, naravno, dobrodošli. Moj muž samo što se nije vratio kući. Molim vas, raskomotite se. Ne živimo u palači, ali ipak...“ „Ni u jednoj palači u cijelom mojem životu nisu nas upola tako prijateljski primili.“ Šiloh Davidov se osvrnuo po salonu. „Moja žena je uzbuđeno iščekivala kad će se moći upoznati s 'K. Koskovim', još otkako sam odlučio posjetiti Petrograd.“ „Baš tako.“ Claudette Davidov predala je Galini muf od bijelog krzna i tiho joj za‐ hvalila. „A ako je suditi po iznenađenom licu gđice Koskove, obje smo pisma pisale u uvjerenju kako ih pišemo muškoj osobi - jesam li ispravno pretpostavila, gđice Kosko‐ va?“ „Gđice Davidov, ne mogu to zanijekati“, rekla sam dok smo sjedali. „Nije li to baš poput kakvog kazališnog vodvilja?“ „Nešto ne štima sa svijetom“, uzdahne Šiloh Davidov, „u kojem žene moraju skrivati spol kako im ne bi odbacili ideje.“ Razmišljali smo koliko je samo u pravu. „Klara dušo“, rekla je Vasilisa, koja se sad prisjetila kako je ona ovdje domaćica, „hoćeš li molim te što staviti na vatru, dok Galina našim gostima ne donese nešto da se okrijepe?“ „Moj posao je sve oko brodarstva, gospodine“, odgovori Šiloh Davidov. Dmitriju se neočekivano društvo Davidovljevih dopalo, a nakon čaja i kolača, muškarcima su pos‐ luženi konjak i ponuđene cigare iz kutije koju je Šiloh darovao mom poočimu. „Brodar‐ stvo, teret, brodogradilišta, brodogradnja, osiguranje brodova...“ Neodređeno je mahnuo rukom. „U Petrograd sam doputovao na zahtjev Ruskog admiraliteta, pa, naravno, ne mogu iznositi pojedinosti. Ovdje ćemo, ipak, raditi najmanje godinu dana i na korište‐ 368 www.balkandownload.org

nje su mi ustupili državnu zgradu na Prospektu Musorgskog. Gđo Koskova, koliko je te‐ ško naći poslugu koja je i sposobna i poštena? U Marseillesu, moram nažalost reći, ta‐ kav spoj rjeđi je od zubatih kokoši.“ „Černjenkovi će pomoći“, reče Vasilisa. „Dmitrijevom ujaku Petru Ivanoviču i njego‐ voj supruzi prava je dječja igra pronaći nekoliko zubatih kokoši. Nije li tako, Dmitrije?“ „Koliko poznajem Petra, dostavit će ih umotane u Zlatno runo.“ Dmitrij sa zadovolj‐ stvom povuče dim svoje cigare. „A kako vi namjeravate trošiti vrijeme u našoj smrznu‐ toj sjevernoj pustari, gđo Davidov?“ „Kao i moj suprug, imam dušu istraživača“, reče Claudette Davidov, kao da je time sve objasnila. U vatri je zaiskrilo. „Najprije, ipak, namjeravam dovršiti svoj komentar Ovidijevih Metamorfoza. Nadala sam se čak kako bi mi 'K. Koskov' ukazao čast i bacio oko na moje škrabotine, ako...“ Rekla sam kako će čast biti isključivo meni i kako nas, potajne učenjakinje, dužnost obvezuje da se držimo skupa. Onda sam upitala je li „C. Holokai“ primila moje posljed‐ nje pismo, koje sam u kolovozu poslala ruskom legatu u Marseillesu. „Primila sam“, odgovorila je Claudette Davidov. „Moj suprug, čija je ljubav prema fi‐ lozofiji, kako vidite, ravna mojoj, bio je podjednako očaran vašim pojmom Sutona.“ To je kod Vasilise izazvalo radoznalost. „A o kakvom se sutonu tu radi, dušo?“ Pomajci i poočimu nisam voljela lagati čak ni prešućivanjem, ali atemporalnost u bezbožnom svemiru nije baš prigodna tema u našem pobožnom kućanstvu. Dok sam smišljao prozaično objašnjenje, pogled mi je pao na Šiloha Davidova. Napola je sklopio oči i užarila mu se točka za koju sam iz svojih istočnih uskrsnuća znao da predstavlja oko čakre. Pogledao sam Claudette Davidov. Imala je istu sjajnu točku. Nešto se tu do‐ gađalo. Pogledao sam roditelje i opazio da Vasilisa i Dmitrij Koskov sjede nepomično, poput živih voštanih skulptura. Vasilisa je i dalje na licu imala usredotočen izraz, ali um joj se izgleda zaustavio. Ili joj ga je nešto zaustavilo. Dmitriju se među prstima dimila cigara, ali tijelo mu se nije micalo. Nakon tisuću i dvjesto godina držao sam kako sam razvio potpunu otpornost na šok, ali ispalo je da se varam. Vrijeme nije stalo. Vatra je i dalje gorjela. I dalje sam čuo Gali‐ nu kako u kuhinji sjecka povrće. Instinktivno sam Vasilisi opipao bilo na zapešću i vidio da kuca stabilno i snažno. Disala je polako i plitko, ali također stabilno. Isto je bilo i s Dmitrijem. Zazvala sam ih po imenu. Nisu mi odgovorili. Nisu bili tu. Tome je mogao biti samo jedan razlog, ili vjerojatnije, njih nekoliko. U međuvremenu, Davidovi su se vratili u normalno stanje i očekivali moj odgovor. Ustala sam, iako sam osjećala kako nisam dorasla situaciji, obuzeo me bijes pa sam zgrabila žarač i Davidovljevima, ili što su god bili, rekla na način koji nimalo nije prili‐ čio dvadesetogodišnjoj kćeri ruskog popa: „Ako ste mi ozlijedili roditelje, kunem vam se-“ „Zašto bismo ove iskrene ljude ozlijedili?“ Šiloh Davidov ostao je iznenađen. „Na 369 www.balkandownload.org

njima smo samo izveli Čin hijata. To je sve.“ Onda se oglasila Claudette Davidov: „Nadali smo se kako ćemo s tobom moći razgo‐ varati privatno. Tvog poočima i pomajku možemo vratiti ovako“ - pucnula je prstima - „i neće ni znati da su se bili isključili.“ Kako sam ih još držala prijetnjom, upitala sam je li „hijat“ fenomen blizak mesmeri‐ zaciji. „Franz Mesmer je nevažni hvalisavac“, odgovori Claudette Davidov. „Mi smo psiho‐ zoterici. Psihozoterici Duboke struje.“ Kako je vidio da su me te riječi samo zbunile, Šiloh Davidov me upitao: „Zar nikada dosad niste ništa slično vidjeli, gđice Koskova?“ „Nisam“, odgovorila sam. Davidovljevi su se iznenađeno pogledali. Šiloh Davidov uzeo je Dmitriju iz ruke cigaru da mu ne oprlji prste i odložio je u pepeljaru. „Možete li spustiti taj žarač? Neće vam pomoći da bolje razumijete.“ Osjećao sam se glupo i odložio žarač. Čuo sam konjska kopita, zveckanje rama i po‐ vike ugljenara na Primorskom prospektu. U našem salonu, moj metaživot ulazio je u svoju novu epohu. Upitala sam svoje goste: „Tko ste vi u stvari?“ Šiloh Davidov je odgovorio: „Zovem se Xi Lo. 'Šiloh' je ime koje mi je u Europi naj‐ bliže. Moj je kolega, koji se u javnosti mora predstavljati kao moja supruga, Holokai. To su nam prava imena koja nosimo od prvog života. Tako nam se zovu duše, ako vam je tako milije. Moje prvo pitanje vama, gospođice Klara Koskova, jest ovo: koje je vaše pravo ime?“ Nimalo damski, popila sam jednim gutljajem skoro pola Dmitrijevog konjaka. Od sna da bih jednom mogao sresti nekoga nalik na sebe odustao sam još tako davno da sam sad, kad se to napokon događalo, bio strašno, potpuno, nepripremljen. „Marinus“, rekao sam, iako sam to izgovorio promuklim piskom, zbog konjaka. „Zovem se Mari‐ nus.“ „Drago mi je, Marinuse“, rekao je Holokai-u-Claudette Davidov. „To mi je ime poznato“ namrštio se Xi Lo-u-Šilohu. „Odakle?“ „Ja vas svakako ne bih zaboravio“ rekao sam mu. „Marinus.“ Xi Lo se pogladi po zulufima. „Marinus iz Tyrea, kartograf? Jeste li u kakvom srodstvu? Ne. Car Filip Arapin, njegov otac je bio Julius Marinus. Ne. To me strašno kopka. Iz vašeg pisma smo zaključili da ste Povratnik, a ne Suputnik?“ Priznao sam kako ne razumijem pitanje. Paru je moje neznanje loše sjelo. Holokai-u-Claudette reče: „Povratnici umiru, odla‐ ze u Suton i četrdeset i devet dana poslije uskrsnu. Suputnici, kao što je Xi Lo, prelaze u novo tijelo kad im se prijašnje istroši.“ „Onda je odgovor, da.“ Opet sam sjeo. „Pretpostavljam da sam ja onda Povratnik.“ „Marinuse.“ Xi Lo-u-Šilohu me promatrao. „Jesmo li vam mi prvi Atemporalci koje ste upoznali?“ 370 www.balkandownload.org

Knedla u grlu bila je poput kamena. Klimnuo sam potvrdno. Holokai-u-Claudette povukao je dim iz cigare svojeg sudruga. „Onda se izvrsno drži‐ te. Kad je Xi Lo meni prekinuo izolaciju, od šoka sam nekoliko sati posve izgubio pa‐ met. Neki bi rekli kako je nikad i nisam povratio. Pa, onda vam nosimo dobre vijesti. Ili možda ne. Ima nas još.“ Natočio sam si još brendija iz Dmitrijevog bokala. Pomogao je rastopiti knedlu u grlu. „Koliko vas - nas - ima?“ „Nismo velika skupina“, odgovori Xi Lo. „Sedmero nas povezano je s Horološkim društvom smještenim u kući u londonskom Greenwichu. Još devetoro njih odbilo nas je kad smo im se javili jer im je draže ostati u izolaciji. Ako ikad požele društvo, vrata su im i dalje otvorena. Prošlih stoljeća naišli smo na jedanaestero - dvanaestero, ako raču‐ namo i Švabu -'samoproglašenih' Atemporalaca. Naša je osnovna uloga da te Mesožde‐ re odvratimo od njihovih grabežljivih navika i to je upravo ono što činimo.“ Poslije sam doznao što je ta zbunjujuća terminologija u stvari značila. „Ako mi oprostite na jednom ne baš obzirnom pitanju, Marinuse“, prsti Holokaija-uClaudetti prebirali su po bisernoj niski, „kada ste rođeni?“ „Godine 640. nakon Krista“, odgovorio sam, pomalo pijan od nove situacije da mogu s nekim podijeliti istinu o sebi. „U prvom životu bio sam Sanmarinac. Bio sam sokola‐ rev sin.“ Holokai se uhvati za naslon fotelje kao da je naslonjač jurnuo nevjerojatnom brzi‐ nom. „Pa više ste nego dvaput stariji od mene, Marinuse! Ja ne znam točnu godinu ni mjesto rođenja. Vjerojatno sam rođen na Tahitiju, možda na Markižanskom otočju, kad bih se tamo vratio znao bih, ali ne želim. Smrt je bila užasna. Moje drugo ja bio je mus‐ limanski dječak koji je živio kao rob u domu židovskog zlatara u Portugalu. Kad sam bio tamo, umro je kralj Joao, što znači da svoj boravak mogu vezati s godinom 1433. Xi Lo, s druge strane...“ Oblaci mirisnog dima cigare lebdjeli su na više razina. „Moje prvo rođenje bilo je u doba dinastije Zhou“, rekao je čovjek kojem sam se do‐ sad obraćao kao g. Davidov, „na lađi u delti Žute rijeke. Otac mi je bio ratnik najamnik. Godina bi morala biti negdje 300. nakon Krista. Prije sada već pedeset životnih vjekova. Primjećujem kako ovaj jezik razumijete bez poteškoća, gđice Koskova?“ Tek kad sam potvrdno kimnula glavom, shvatio sam da govori kineski. „Imao sam četiri kineska života.“ Natjerao sam se poslužiti mandarinskim jezikom koji odavno nisam govorio. „Posljednji put po sredini doba Ming, 1500-ih godina. Tada sam bio žena u Kunmingu. Travarka.“ „Kineski govorite modernije“, reče Xi Lo. „U posljednjem životu živio sam u nizozemskom trgovačkom punktu u Nagasakiju, pa sam se jezikom služio u razgovoru s kineskim trgovcima.“ Xi Lo je počeo sve brže kimati glavom, a onda objavio na ruskom: „Boga ti tvoga! Marinus - liječnik na Dejimi. Krupan čovjek, crven u licu, sjedokos, Nizozemac, prgava 371 www.balkandownload.org

sveznalica. Bili ste tamo kad je brod Njegovog Kraljevskog Veličanstva Phoebus raznio otok na komadiće.“ Prožeo me osjećaj nalik vrtoglavici. „Zar ste ondje bili i vi?“ „Promatrao sam. Iz magistratovog dvorca.“ „Ali - tko ste bili vi? Ili, bolje rečeno, u kome?“ „Imao sam više domaćina, doduše, nijedan od njih nije bio Nizozemac, jer bih u tom slučaju u vama otkrio Atemporalca i Klari Koskovoj prištedio puno muka. Kako ste bili Nizozemac, zbog pada Batayije niste se odatle mogli maknuti, dok sam ja u Japan ula‐ zio služeći se kineskim džunkama. Nekoliko tjedana domaćin mi je bilo tijelo magistra‐ ta Shirovame.“ „Magistratu sam nekoliko puta dolazio u posjet. Oko njegove smrti izbio je velik skandal koji su brzo zataškali. Ali što je vas dovelo u Nagasaki?“ „Zapletena priča“, reče Xi Lo, „koja uključuje i kolegu, imenom Õshima, koji je u pr‐ vom životu bio Japanac, i zlog opata imenom Enomoto, koji je u Kirishimi otkrio pred‐ šintoističku psihodekantaciju.“ „Enomoto je dolazio na Dejimu. Od njega mi se ježila koža.“ „Mudrost kože nedovoljno se cijeni. Poslužio sam se Činom navođenja da Shirova‐ mu nagovorim da okonča Enomotovu vladavinu. Otrovom. Nažalost, to je magistrata stajalo života, ali takva je matematika žrtvovanja. Jednog dana doći će red i na mene.“ Psić Jasper iskoristio je Vasilisinu nepomičnost da joj uskoči u krilo, što mu pomajka inače nikada nije dopuštala. Upitao sam: „Što je to 'navođenje'? Je li to nešto nalik na 'hijat'?“ „Oboje su Čini psihozoterike“, odgovorio je Holokai-u-Claudette. „Dok sam Čin hija‐ ta zamrzne, Čin navođenja prisiljava. Pretpostavljam kako vam je jedino dosadašnje sredstvo da si poboljšate život u nižim slojevima“, pokaže na topao, ali skromno namje‐ šten salon Koskovljevih, „bilo pronalazak mecene i sličnih pokrovitelja?“ „Tako je. I znanje nagomilano iz prošlih života. Obično težim medicini. Kad sam žena, to mi je jedan od rijetkih načina za uspon na društvenoj ljestvici.“ Galina je u kuhinji i dalje sjeckala povrće. „Da vas naučimo nekoliko kratica, Marinuse.“ Xi Lo se nagne naprijed i bubnja prsti‐ ma po štapu. „Otkrit ćemo vam tajnu povijest i cijeli jedan novi svijet.“ „Netko nam je daleko odlutao.“ Unalaq se nasloni na dovratak, u ruci drži šalicu s lo‐ gom Metallice, skupine heavy metala koja prkosi smrti. „Ova šalica? To mi je darovao Inezin mlađi brat. Dvije nove informacije: L'Ohkna je Hollynu hotelsku sobu platio se‐ dam dana unaprijed, a Holly se počela vrpoljiti, pa sam je hijatirala dok ne budeš spre‐ man.“ „Sedam dana.“ Spustio sam pokrivku od filca na tipke glasovira. „Pitam se gdje ćemo biti za sedam dana. Onda na posao, prije nego mi je opet pred nosom ne ugrabe.“ 372 www.balkandownload.org

„Õshima je dobro rekao da ćeš se bičevati po leđima.“ „Nije valjda i on već ustao? Sinoć nije spavao, a jutros je izigravao akcijskog junaka.“ „Ubije oko na šezdeset minuta i potom odjuri kao kunić na kokainu. Jede žlicom Nu‐ tellu iz staklenke. Ne mogu to ni gledati.“ „Gdje je Inez? Ne bi smjela izlaziti iz stana.“ „Pomaže Tobyju, vlasniku knjižare. Naš štit se proteže i na knjižaru, ali upozorila sam je da ne ide dalje. I neće.“ „Što li ona samo misli o svom ovom ludilu i opasnostima?“ „Odrasla je u Oaklandu, u Kaliforniji. Tako da je shvatila osnovne stvari. Hajdemo. Idemo u lov na Esther.“ Pratim je dolje u gostinjsku sobu, gdje hijatirana Holly leži na sofi. Probuditi je čini mi se okrutnim. Iz biblioteke dolazi Õshima. „Lijepo si prebirao, Marinuse.“ Oponaša sviranje klavira. „Poslat ću poslije šešir okolo.“ Sjednem do Holly i uzmem je za ruku, pritisnem joj srednjim prstom čakru na dlanu. Upitam kolege: „Jesmo li svi spremni?“ Holly se trgne i uspravi, kao da ima torzo na opruge, pa se muči shvatiti što se ne‐ davno odigralo, policajce ubojice, moj Čin hijata, Õshimu, Unalaq i mene, ovu čudnu prostoriju. Onda vidi da mi je zarila nokte u podlakticu. „Oprostite.“ „Sve je u redu, gđice Sykes. Kako vam je u glavi?“ „Prilična kajgana. Što je od svega toga bilo stvarno?“ „Nažalost, sve. Naši neprijatelji su vas ugrabili. Ispričavam se.“ Holly nema pojma kako bi si sve ovo objasnila. „Gdje sam?“ „Zapadna 10. ulica, na broju 104“, odgovori joj Unalaq. „U mojem stanu, mojem i moje partnerice. Ja sam Unalaq Swinton. Sad su dva sata popodne, istog dana. Mislili smo kako će vam dobro doći da malo odspavate.“ Holly gleda novi lik. „Drago mi je.“ Unalaq otpije gutljaj kave. „Ni približno koliko je meni, gđo Sykes. Želite li malo ko‐ feina? Ili neki drugi blaži stimulans?“ „Jeste li i vi kao... Marinus i onaj dugi, onaj... ?“ „Arkady? Jesam, iako sam ja mlađa. Meni je ovo tek peti život.“ Ta rečenica Holly podsjeti u kakav je svijet upala. „Marinuse, oni policajci... oni su... Mislim da su me namjeravali ubiti.“ „Plaćeni ubojice“, ustvrdi Õshima. „Pravi ljudi od krvi i mesa kojima posao nije po‐ pravljati zube ili prodavati nekretnine ili podučavati matematiku, nego ubijati. Natjerao sam ih da se ustrijele međusobno, prije nego što su stigli ustrijeliti vas.“ Holly proguta pljuvačku. „Tko ste vi? Ako nije nepristojno...“ Õshimu ovo pomalo zabavlja. „Ja sam Õshima. Da, ja sam isto Horolog. Sad sam na jedanaestom životu, kad smo već počeli brojiti.“ 373 www.balkandownload.org

„Ali... vi niste bili u policijskom autu... ili jeste?“ „Duhom jesam, ako ne tijelom. Vama sam bio dobri duh Õshima. Vašim otmičarima, zajebani kurvin sin Õshima. Neću tvrditi da mi to nije godilo.“ Gradsku huku i šuštanje prigušila je kiša koja neumorno pada. „Makar se zbog toga naš dugi, hladni rat naglo zagrijao.“ „Onda vam hvala, g. Õshima“, kaže mu Holly, „ako je to odgovarajuća-“ Bolna misao je odjednom obuzme: „Aoife! Marinuse - oni policajci, rekli su - rekli su - da je Aoife doživjela nesreću!“ Odmahnem glavom. „Lagali su. Da vas namame u auto.“ „Ali, znali su da imam kćer! Što ako joj naude?“ „Vidite ovo. Slobodno pogledajte“, Unalaq joj doda pločicu. „Aoifein blog. Danas je pronašla tri krhotine feničanske amfore i neke mačje kosti. Objavljeno prije četrdeset i pet minuta, u 16:17 po grčkom vremenu. Dobro je. Možete joj poslati poruku, ali nemoj‐ te, nipošto nemojte spominjati današnje događaje. Time biste je doveli u opasnost da bude upletena.“ Holly pročita što je kći napisala, pa joj panika zericu splasne. „Ali to što joj ti ljudi dosad nisu naudili, ne znači odmah i-“ „Ovaj tjedan su Anakoreti svu svoju pozornost usmjerili na Manhattan“, reče joj Õshima. „Ali, da budemo sigurni, dodijelili smo vašoj kćeri tjelohranitelja. Roho je isto jedan od nas.“ I to onaj za kojeg si Druga misija teško može dopustiti da izostane, pot‐ podsjeti me Õshima. Holly je opet potpuno zbunjena. Ugura nekoliko uvojaka koji su se oslobodili natrag pod maramu. „Aoife je na arheološkom nalazištu, na udaljenom grčkom otoku. Kako... mislim, zašto... Ne.“ Holly potraži cipele. „Čujte, samo želim kući.“ Oprezno joj otkrijem brutalnu istinu: „Stigli biste do Hotela Empire, ali iz zgrade ne biste izašli živi. Žao mi je.“ „A čak i ako se nekako uspijete provući kroz tu mrežu“, Õshima joj objasni otvoreni‐ je, „kad sljedeći put budete koristili karticu za bankomat, uređaj, pločicu, netko od Ana‐ koreta pronašao bi vas za nekoliko minuta. Čak i bez toga, ako vas ne skrije ogrtač Du‐ boke struje, pronašli bi vas s pomoću kvantumskog totema.“ „Ali ja živim u zapadnoj Irskoj! Tamo nema gangstera.“ „Ne biste bili sigurni ni da odete na vražju Međunarodnu svemirsku stanicu, gđo Sykes“ reče joj Õshima. „A Anakoreti Kapele Sutona predstavljaju višu razinu prijetnje od gangstera.“ Pogleda me. „Pa što onda moram učiniti da budem sigurna? Ostati zauvijek ovdje?“ „Čini mi se da možete biti sigurni“, kažem joj, „samo u slučaju da dobijemo rat.“ „Ako ga izgubimo“, doda Unalaq, „to je kraj, za sve nas.“ Holly Sykes sklopi oči, želi si dati posljednju priliku da sve to nestane i vrati se svo‐ jem životu kakav je bio prije nego joj je u vidokrug na groblju Blithewood ušla pomalo 374 www.balkandownload.org

dežmekasta afričko-kanadska psihijatrica. Deset sekundi poslije, još smo tu. Uzdahne i kaže Unalaq: „Molim onda čaj. Malo mlijeka, bez šećera.“ „'Horologija'?“ ponovi Holly u Unalaqinoj kuhinji. „Ne bavi li se ona urama?“ „Kad je Xi Lo osnovao Horološko društvo“, objasnim, „ta je riječ značila 'proučava‐ nje mjerenja vremena'. Bila je to svojevrsna terapijska grupa za samopomoć. Naš osni‐ vač je 1660-ih bio liječnik u Londonu - spominje se u Pepysovom dnevniku - i kuću u Greenwichu kupio je da služi kao sjedište, skladište i oglasna ploča koja će nam pomoći da kroz vrijeme ostanemo u vezi, od jednog do drugog našeg ja.“ „Godine 1939.“, nadoveže se Unalaq, „premjestili smo se u 119A - gdje ste nas jutros posjetili - jer su Londonu zaprijetili Nijemci.“ „Onda je Horologija nekakav društveni klub vas... Atemporalaca?“ „Tako je“, odgovori Unalaq, „ali ima i terapeutsku funkciju.“ „Ubijamo Atemporalce mesoždere“, reče Õshima, „kao što su Anakoreti - koji se hra‐ ne psihonaponskim dušama nevinih ljudi da bi sebe mogli održavati besmrtnim. Mislim kako vam je to Marinus već objasnio.“ „Ali mi im istovremeno dajemo i priliku da se poprave“, doda Unalaq. „Samo što to nikada ne učine“, reče Õshima, „pa ih onda mi moramo popraviti, traj‐ no.“ „Oni su pravi serijski ubojice“, objasnim Holly. „Ubijaju djecu kao što je bio Jacko, i tinejdžere, kao što ste nekad bili vi. Stalno, ne posustaju. Mesožderi su ovisnici, a droga im je ta umjetna dugovječnost.“ Holly upita: „A jedan od tih serijskih ubojica je i Hugo Lamb?“ „Tako je. Dosad je plijen nabavio jedanaest puta od... Švicarske.“ Holly vrti svoj prsten vječnosti. „A Jacko je bio jedan od vas?“ „Xi Lo je osnovao Horologiju“, objasni Õshima. „Mene je priveo Dubokoj struji. Psi‐ hozoterici. Bio je nezamjenjiv.“ Holly se sjeti dječačića s kojim je proživjela tek osam Božića. „Koliko vas ima?“ „Sigurno sedam. Možda osam. Nadamo se, devet.“ Holly se namršti. „To je onda, reklo bi se, prilično ograničen rat?“ Na um mi padne žena Oscara Gomeza. „A što je bilo ograničeno, kad je u pitanju obitelj Sykes, kad je nestao Jacko? Osam je jako malo, ali kad smo vas cijepili, bilo nas je tek deset. Gradimo mreže. Imamo prijatelje i saveznike.“ „A koliko ima Mesoždera?“ „To ne znamo“, odgovori Unalaq. „U cijelom svijetu, na stotine.“ „Ali kad god nekog od njih pronađemo...“ Õshima se odluči na znakovitu stanku, „poslije ih ima jedan manje.“ „Anakoreti ipak opstaju“, dodam ja. „Naš su povijesni neprijatelj. Možemo li spriječi‐ 375 www.balkandownload.org

ti sve Mesoždere na svijetu da počine animacid? Ne. Ali, koga spasimo, spašen je, a sva‐ ki je takav čovjek naša pobjeda.“ Golubovi guguću i zbijaju se na prozorskim okvirima. „Recimo da vam vjerujem“, reče Holly. „Zašto ja? Zašto ti 'Anakoreti' mene žele - Is‐ use, ni sama ne vjerujem što govorim - ubiti? I zašto sam važna vama?“ Pogleda prisut‐ ne za stolom. „Zašto sam važna u tom vašem ratu?“ Õshima i Unalaq pogledaju mene. „Zato što ste prije četrdeset i jedne godine odgo‐ vorili 'Da', na pitanje ženi imenom Esther Little, koja je na Temzi pecala s trošne drvene platforme.“ Holly zuri u mene. „Otkud vi, zaboga, za to znate?“ „Esther me izvijestila o vašem susretu. Te noći, 1984. godine.“ „Vi ste bili u Gravesendu? One subote kad je Jacko nestao?“ „Moja duša je bila u Jackovoj lubanji, dok je ležao u krevetu u Kapetanu Marlowu. Duša Esther Little također je bila tamo, kao i Holokaijeva, još jednog kolege. Zajedno s Xi Loovom dušom, to su bila četiri Grka koja su se krila u utrobi Trojanskog konja. Gospođica Constantin pojavila se u sobi, kroz Aperturu, i odvela Jacka Kamenim putem u Kapelu Sutona.“ „Ono mjesto koje je sagradio Slijepi Katar?“ Holly je to rekla trpkim glasom. „Mjesto koje je sagradio Slijepi Katar.“ Dobro, počela je shvaćati. „Jacko nam je pos‐ lužio kao mamac. Constantinovu smo već uspjeli razdražiti kad smo zaštitili vas, pa smo riskirali kako se neće moći suzdržati da nam ne uzvrati pripremom i otmicom bra‐ ta spašene sestre. Utoliko smo uspjeli i time su Horolozi po prvi put dobili pristup naj‐ starijem, najgladnijem i najčuvanijem psihodekanteru koji uopće postoji. No, prije nego što smo uspjeli otkriti kako da ga uništimo, Slijepi Katar se probudio. Prizvao je sve Anakorete pa je, ha, stvarno teško uopće opisati kakva se tu psihozoterična bitka vodila, prsa u prsa...“ „Zamislite one strojeve koji ispaljuju teniske loptice, samo što su umjesto loptica ručne bombe“, pokušao je objasniti Õshima, „u zatvorenom brodskom kontejneru, na brodu koji je zahvatila morska oluja desetog stupnja.“ „To je bio najgori dan u povijesti Horologije“, rekao sam. „Ubili smo petero Anakoreta“, reče Õshima, „ali su oni ubili Xi Loa i Holokaija. Ubi‐ li, načisto.“ „Nisu li naprosto samo... uskrsnuli?“ upita Holly. „Ako umremo u Sutonu“, objasnim, „onda je to smrt. Takva su pravila. Suton nam nekako sprečava uskrsnuće. Ja sam se spasio jer se Esther Little probila niz Kameni put noseći u sebi moju dušu. Da sam bio sam, poginuo bih, ali čak i pod njenom zaštitom, doživio sam teške ozljede, kao i Esther. Aperturu je otvorila jako blizu mjesta na kojem ste se vi, Holly, nalazili, u vrtu stanovite prizemnice kod otoka Sheppeyja.“ „Pretpostavljam da lokacija nije bila slučajna?“ upita Holly. 376 www.balkandownload.org

„Nije. Dok su se moja i Estherina duša opet skupljale, Treći Anakoret, imenom Jo‐ seph Rhimes, stupio je na scenu. Pratio nas je. Ubio je Heidi Cross i Iana Fairweathera iz zabave, i upravo se spremao ubiti i vas, kad sam se ja dovoljno oporavio da oživim Fairweathera. Rhimes mi je kineticirao oružje u glavu pa sam poginuo. Četrdeset i de‐ vet dana poslije uskrsnuo sam u ovom tijelu, u pokvarenom vozilu hitne pomoći, u jed‐ noj od opasnijih četvrti Detroita. Dugo sam pretpostavljao da vas je Rhimes u toj kući uspio ubiti, a da je Estherina duša pretrpjela preteške ozljede da bi se mogla ponovno splesti. Ali kad sam se potom javio u 119A, čuo sam od Arkadyja - u svojem prethod‐ nom ja, ne onom koje ste upoznali - da ipak niste ubijeni. Na mjestu zločina je u stvari pronađeno tijelo Josepha Rhimesa.“ „A njega je mogao ubiti samo psihozoterik“, rekao je Õshima. „Rhimes je stotinu i sedamdeset godina bio sljedbenik Sjenovitog puta.“ Holly je razumjela. „Pa mislite da je to učinila Esther Little?“ Unalaq dometne: „To je najmanje nevjerojatno objašnjenje.“ „Ali Esther Little je bila... draga bakica koja mi je dala čaja.“ „Tako je“ frkne Õshima, „a ja sam dragi stari deda koji se cijeli dan okolo vozi s umi‐ rovljeničkim pokazom.“ „A zašto se ja ničega ne sjećam?“ upita Holly. „I kamo je onda otišla Esther Little, nakon što je ubila tog Rhimesa?“ „Na prvo pitanje je lakše odgovoriti“, reče Unalaq. „Svaki psihozoterik može izbrisati dio sjećanja. Potrebna je prilična vještina da biste se tim korektorom mogli služiti pre‐ cizno, u čemu se Esther prilično izvještila. To je mogla izvesti dok je ulazila.“ Holly se nesvjesno uhvati za stol. „Dok je ulazila - kamo?“ „U vašu paralaksu sjećanja“, odgovorim joj. „U azil koji ste joj ponudili. Duša joj je teško stradala u Kapeli Sutona, dok se probijala niz Kameni put bila je sva u plamenu, a potrošila je sav svoj psihonapon da bi ubila Josepha Rhimesa.“ „Njenoj duši trebale bi godine da se ponovno splete“, reče Unalaq. „A svih tih godina bila bi podjednako nezaštićena i ranjiva kao da negdje leži u komi.“ „Ja... donekle razumijem.“ Hollyn stolac zaškripi. „Esther Little je 'ingresirala' u mene, odvela me s mjesta zločina, obrisala mi sjećanje na ono što se dogodilo... U redu. Ali kamo je otišla nakon što se... oporavila?“ Õshima, Unalaq i ja pogledamo njenu glavu. Holly se namršti, pa shvati: „Ma dajte, šalite se.“ Do sedam sati, sumrak je tavan već obojio svijetloljubičastim, sivim i crnim. Mala svjetiljka na pijaninu sja žuto poput narcisa. Četiri kata ispod, vidim poslovođu knjižare kako prodavaču želi laku noć. Potom odlazi, sa zgodnom damom pod rukom. Pod ma‐ gličastim aureolama solarnih svjetiljki Zapadne 10. ulice par tvori staromodan prizor. Navučem zavjese na kišom poprskano neprobojno prozorsko staklo. Õshima, Unalaq i 377 www.balkandownload.org

ja ostatak popodneva proveli smo objašnjavajući Holly dalje Horologiju i naš rat s Ana‐ koretima, uz palačinke koje nam je ispekla Inez. Nakon što smo jutros za dlaku izbjegli katastrofu, izlazak iz kuće predstavljao bi nepotreban rizik, a 119A namjeravamo izbje‐ gavati do sastanka s D'Arnoqom, zakazanog za petak. Arkady i plašt Duboke struje dr‐ žat će kuću sigurnom. U večernjem dnevniku je izvještaj o „Okršaju lažnih policajaca na Petoj aveniji“ bio glavna vijest, a izvještači su nagađali kako su ubijeni možda pljač‐ kaši banke koji su se prije pljačke posvađali. Nacionalne televizije vijest nisu preuzele, zbog jučerašnjeg masakra u Beck Creeku u Texasu, oživljene napetosti između Japana i Kine zbog Senkaku/Diaoyua i petog razvoda Justina Biebera. Anakoreti će znati da je Brzycki ubijen psihozoteričnom intervencijom, ali teško je pretpostaviti kako bi ta spoz‐ naja mogla utjecati na plan kojim se namjeravaju suprotstaviti našoj Drugoj misiji. Pre‐ bjeg Elijah D'Arnoq još mi ništa nije javio. Sa škripavog stubišta čujem korake Unalaq i Holly, potom se njih dvije pojave na vratima. „Imate psihijatrijski kauč“, veli Holly. „Dr. Marinus će vas primiti“, odgovorim. „Ponovno. Jeste li spremni?“ Holly izuje papuče pa legne na kauč. „Ako sam dobro shvatila, u meni je spremljeno oko pola stoljeća sjećanja?“ Zasukao sam rukave košulje. „Konačna beskonačnost, tako je.“ „A kako znate gdje ćete tražiti Esther Little?“ „Dobio sam znak preko vozačice taksija iz Poughkeepsieja“, odgovorim. Unalaq Holly stavi jastuk pod glavu. „Opustite se.“ „Marinuse?“ Holly se iznenada trgne. „Hoćete li vi sad vidjeti sve što sam ikada u ži‐ votu radila?“ „Tako funkcionira očitavanje. Ali ne zaboravite, ja sam psihijatrica rođena u sed‐ mom stoljeću. Malo je toga što već nisam vidjela.“ Holly ne zna kamo bi s rukama. „Hoću li ostati pri svijesti?“ „Ako želite, mogu vas, dok vas očitavam, hijatirati.“ „Hm... Nema potrebe. U stvari, da. Ne znam. Vi odlučite.“ „U redu. Pričajte mi o vašoj kući nedaleko Bantryja.“ „Aha. Kuća Dooneen u stvari je kuća moje pratete Eilish. Nalazi se na poluotoku Sheep's Head, koji nalikuje na stjenoviti prst isturen u Atlantski ocean. Na kraju vrta je litica koja se spušta do drage i staza koja vodi dolje do mola...“ Dok sam izvodio ingresiju, hijatirao sam je. To mi se nekako čini ljubaznijim. Hol‐ lynim nedavnim sjećanjima dominiraju današnji bizarni događaji, ali uskoro mi duša promiče pored bljeskova starijih sjećanja, lamataju poput plahti koje vjetar ljulja na štriku za sušenje rublja. Evo Holly kako jutros doziva taksi ispred Hotela Empire. Sasta‐ je se sa mnom u gostionici Santorini i prije, u Blithewoodu. Slijetanje u Boston prošli tjedan. Idem dalje, dublje u njenu daljnju prošlost. Holly kako liči svoju garsonijeru, 378 www.balkandownload.org

razbacuje alge po gredici s krumpirom, s Aoife i njenim dečkom gleda televiziju. Mačke. Burnice. Kablovi za startanje automobila. Miješano meso koje radi za Božić. Pogreb Kath Sykes u Broadstairsu. Dublje, brže, premotavam poput starog DVD-a koji je prika‐ zivao po jednu sličicu svakih osam, šesnaest, trideset i dva, šezdeset i četiri put brže... Prebrzo. Uspori. Sad je presporo, kao da tražim naušnicu koja je ispala negdje u Wyo‐ mingu, moram biti oprezan. Evo živog sjećanja na dr. Toma Ballantynea: „Poslao sam tri uzorka u tri različita laboratorija. Remisije su prevrtljive, istina, ali zasad ste dobro. Neću se pretvarati da razumijem što se dogodilo - ali čestitam vam.“ Dublje, dalje. Hol‐ lyno sjećanje na susrete s Crispinom Hersheyjem u Reykjaviku, u Šangaju, na otoku Rottnest. Vidim kako su jedno drugom bili dragi, ali nijedno toga nije bilo dokraja svjesno. Hollyna prva američka turneja na kojoj je promovirala Ljude s radija. Hollyn ured u centru za beskućnike. Njena prijateljica i kolegica, Velšanka Gwyn. Lice Aoife u trenutku kad joj je Holly rekla kako je Ed poginuo u raketnom napadu. Sat prije, glas Olive Sun na telefonu. Onda sretniji dani. Holly gleda kćerin nastup u Čarobnjaku iz Oza dok u mraku drži Eda za ruku. Predavanja iz psihologije na Otvorenom sveučilištu. Gle, nakratko se pojavio Hugo Lamb... Stani. Noć koju su proveli u sobi u švicarskom skijalištu, koja se mene ne tiče, ali kakva prigušena, zbunjena radost sja mladiću iz oči‐ ju. Volio ju je. Ali na vrata su mu onda pokucali Anakoreti. Sudbonosno ili sudbinski? Je li to bilo Pismo, Protupismo? Nemam sad za to vremena. Požuri. Dublje. Vinograd u Francuskoj. Sivo more - je li tu azil? Ni traga teretnom brodu. Predaleko ili preblizu? Pogledaj bolje. Vjetar mora biti olujni, motori moraju brujati. Nema vremena, nema zvuka. Putnici se zaustave, počnu sami sebe fotografirati. Galebovi, hvata se ravnoteža, vjetar šiba. Vojnik je odbacio cigaretu, visi, dimi se, oblak pare za njim... To je kad je Holly prvi put išla preko La Manchea, u doba kad se tunel još gradio. Još malo natrag, godinu, dvije ili tri... „17“ u šlagu na rođendanskoj torti... Dalje. Klinika za abortuse nad koju se nadvio stadion Wembley, mladić na motociklu marke Norton ispred nje. Sad sporije... Skupina sivih mjeseci, nakon što je nestao Jacko. Branje jagoda... I gledaj - vidi! Prazni, korektorom izbrisani prizori. Kakva dva sata. Vješto izvedeno. To su sigurno ona ubojstva u prizemnici. Prije praznih prizora vidim prizore s benzin‐ ske crpke i s mosta. Rochester? Dolje su brodovi, ali to je i dalje dan nakon Zvijezde Rige, a ne na taj dan. Crkvena zvona. Natrag premotam noć, koju je provela u crkvi, s Edom Brubeckom kao tinejdžerom. Pismo obožava davati nagovještaje. Natrag na dan prije Prve misije. Holly sjedi iza sjedala Edovog bicikla, riba s pomfritom na obali mora, još vožnje biciklom, Edova majica kratkih rukava od znoja zalijepljena za leđa. Prođe‐ mo pored dva ribiča, ali obojica djeluju kao muškarci i nijedan na glavi nema poznati Estherin šešir. Esther je pecala sama. „Pecanje je poput molitve“, govorila je. „Čak i ako si u društvu, ipak si sam.“ Sasvim uspori. Holly je na sat pogledala u 4:20, u 3:49 i opet u 3:17 prije nego što se pojavio Ed. Naprtnjača joj trlja kožu, doduše, 1984. su ih zvali „ruksacima“. Holly je žedna, srdita, živčana. Na sat je pogledala u 2:58. Previše sam se 379 www.balkandownload.org

vratio. „Tri tog dana“ počinje tekst oznake koju sam dobio. Okrenem u suprotnom smje‐ ru, polako premotam naprijed dok mi Temza ne bude slijeva i... Opa. Našao sam te. Daleko na Temzi pluta teretni brod, na pola puta između Kenta i Essexa, a ime tog četiri stotine metara dugog znaka je Zvijezda Rige. Esther Little brod je ugledala „sada“, odnosno točno u tri popodne, 30. lipnja 1984. Ja sam ga vidio prije toga, u Tilbury Doc‐ ksu, dok sam čekao u unajmljenom stanu i u tijelu Yua Leona Marinusa, prije nego što sam transverzirao preko Temze do Kapetana Marlowa da ingresiram u Jackovu glavu. Esther je podspomenula teretnjak dok smo svi zajedno čekali Constantinovu. Holokai je pododgovorio kako je nekoliko mjeseci živio u Rigi, kao Claudette Davidov. I eto Esther, sjedi na kraju mola, kao što ju je tog vrućeg, žednog dana vidjela i Hol‐ ly. Transverziram niz obalu pa pođem daskama. Poput orijentalnog duha, nemam noge, ali kretanje mi je ozvučeno Hollynim sjećanjem na njene vlastite korake. Gle. Estherina kratko podšišana sijeda kosa, otrcana safari košulja i kožni šešir mekanog obruba. Potprogovorim: Esther? Marinus je. Ali od Esther nikakve reakcije. Transverziram oko nje, da joj proučim lice. Stara prijateljica treperi poput holograma koji nestaje. Da nisam pogriješio? Da to nije tek Hollyno sjećanje na Esther? Onda joj jedva primjetno zasvijetli oko čakre. A to Holly nije mogla vidjeti. Podo‐ bratim joj se: Moombaki naroda Noongar. Ništa. Kad se pojavi sunce, Esther izblijedi poput sjene. Oko čakre joj zatreperi, otvori se, zatvori, otvori, zatvori. Pokušam ingresiju, ali umjesto izraženog, stabilnog sjećanja, poput onih u Hollynoj paralaksi, otkrijem tek iz‐ maglicu pojedinačnih trenutaka. Kapljice rose, prionule uz paučinu na zlatnoj mimozi; mrtvo dojenče, muhe koje mu ulijeću u oči; stabla eukaliptusa koja hvata plamen i papi‐ ge koje kriče u dimu; korito rijeke vrvi muškarcima golih leđa koji prosijavaju vodu u potrazi za zlatom; drhtavo grlo svračka; red muškaraca naroda Noongar u lancima koji vuku kamene blokove; a onda izletim na drugu stranu Estherine glave. Uma joj više nema. Razbijen je. Ostale su samo te krhotine. Hologram se stabilizira i progovori: „Hladnog čaja?“ Lažna nada boli poput slomljenog rebra: Esther, Marinus ovdje. „Grgeč. Jedna pastrva. Slabo grizu danas popodne.“ To je tek snimka, sjena riječi koje je izgovorila Esther Little kako je se sjeća, a ne ono što u ovom trenutku tu izgovara Estherina duša. Esther, zarobljena si u sjećanju u umu Holly Sykes. Pčela sleti na obod šešira. „Sva sreća što nisi izbirljiva.“ Esther, tu si potražila azil, ali zaboravila si tko si. 380 www.balkandownload.org

„Možda će mi trebati azil.“ Gleda me, poput snajpera. „Spremište pod ključem.“ Horologija te treba za Drugu misiju u Kapeli Sutona, Esther. Ostavila si mi znakove. „Nemaš nikakvih trgovina na putu sve dok ti i dečko ne dođete u Allhallows-onSea...“ Esther, što da radim? Kako da te vratim? Opet je izblijedjela tako da je ostalo tek treperenje svjetla. Zakasnio sam, godinama. Esther se duša ohladila do slabog žara kojem bi tek ona sama, ili možda Xi Lo, mogli udahnuti život. Ja to nisam u stanju. Jad koji me spopao zato što sam je pronašao i shvatio kako sam je u stvari nepovratno izgubio ne da se podnijeti. Pogledam preko Temze koju je stvorilo sjećanje. Što sad? Da odustanemo od Druge misije? Prepustimo se tek urednom upravljanju propašću Horologije? Ispod Estherine platforme šire se kru‐ govi. A Hollyno sjećanje na Esther iz džepa izvadi komadić krede i napiše na drvenoj pločici: MOJE - Druga riječ na sljedećoj pločici: DUGO - Onda još jedna riječ: IME – Kad Esther ispiše zadnje slovo E, projekcija prestaje i vrijeme se vrati na tri popodne. Esther opet sjedi i gleda Zvijezdu Rige, koja se ne miče, daščice koje je vrijeme izblije‐ djelo još nisu ispisane. A opet, te tri riječi bile su važne. Sad su važne. Holly je morala misliti kako je Esther Little nekakva stara vještica, ali što ako mi je Esther u stvari slala uputu? Počnem subrecitirati njeno ime, pravo ime, živo ime koje me naučila prije tri moja ja, kad sam bio Pablo Antay Marinus, u onih pola sata između noći i ružičaste i plave australske zore, na stijeni Emuova Kandža, ponad doline rijeke Swan. Esther mi je ime predala tako da se ne da izbrisati, rekla je. Je li uistinu mogla vi‐ djeti toliko u budućnost, iz takve prošlosti? Jedan po jedan, podizgovaram slogove. Ispr‐ va s oklijevanjem, jer se bojim da ne pogriješim i tako poništim redoslijed, ali ritam se pojačava sve dok ime ne postane svirač, a ja glazbalo. Je li to samo za tim žudim, ili već osjećam neko stapanje u glavi Esther-iz-sjećanja? Riječ, fraza, rečenica, arhaični jezik Wadjuk Noongara ustupa mjesto devetnaestostoljetnom jeziku Wadjuk Noongara. Pros‐ tor uokolo postane svjetliji, dok se čestice i konci njene duše opet ne sklope, stope, sple‐ tu... ... i gotov sam, a da nisam ni primijetio, stigao sam do kraja. Esther Little promatra Zvijezdu Rige. Brod se oglasi sirenom. S druge strane rijeke, u Essexu, s nekog vozila odrazi se sićušan odbljesak lipanjskog sunca. Esther dohvati svo‐ ju termosicu i pogleda u nju. Izgleda da ona snimka koja se vrti u krug opet počinje. Zašto nije uspjelo? Podglas mi kaže, Noongarski govoriš kao da siječeš motornom pilom. Duša mi zatreperi. Učiteljice mi nije bilo četrdeset i jednu godinu. 381 www.balkandownload.org

Najstariji Horolog pogleda u kantu. Nisam baš puno ribe ulovila, za pecanje koje je potrajalo četrdeset i jednu godinu. Pretpostavljam kako si znakove koje sam poslala pri‐ mio? Jedan iz Trondheima i drugi iz Poughkeepsieja. Esther si dopusti da zadovoljno zareži. U Pismu je pozivnica u Kapelu. Je li na po‐ molu Druga misija? Za dva dana, sad već možda i samo jedan. Onda je vrijeme da se vratimo. Estherina duša egresira kroz čakru na davno zapam‐ ćenom čelu i lebdi, vrti se oko sebe pod kutom od tristo i šezdeset stupnjeva. Zbogom, kaže nestalom danu. 382 www.balkandownload.org

6. travnja Estherina duša prva egresira na Hollyno čelo, a potom i ja, u novo jutro. Holly i dalje nepomično leži na kauču, a do nje je isto tako nepomično moje tijelo. Nisu nas opazili. Unalaq čita knjigu, a Arkady, koji je stigao iz 119A, nešto piše na svojoj pločici. Ja in‐ gresiram u Iris Marinus-Fenby i ponovno si upletem dušu u mozak. Osjetim vonj zago‐ rjelog tosta, u ušima čujem zvuke prometa, listovi i nožni prsti su mi zgrčeni, želudac prazan, a u ustima imam okus kao da mi je u usnoj šupljini na jeziku uginuo kakav glo‐ davac. Uvijek mi treba više vremena da pronađem očne živce. Unalaq se iznenada zapa‐ njeno i oduševljeno nasmije i kaže: „Dobro mi došla!“ po tome shvatim kamo je otišla Estherina duša. Kad napokon uspijem podignuti kapke, oči mi ugledaju Arkadyja koji me iz blizine promatra. „Marinuse? Jesi se vratio?“ „Ti bi trebao paziti na Sadakata.“ „L'Ohkna se sinoć vratio. Jesi li pronašao Esther?“ „Hajde pitaj Unalaq da je možda nije vidjela.“ Arkady se okrene baš kad je Esther-u-Unalaq ispustila knjigu, podignula ruku i za‐ gledala se u nju, kao da joj je upravo prišivena. „Prsti“, reče, pomalo pijanim glasom. „Čovjek zaboravi. Bogati, čuj ti mene.“ Stiska mišiće oko usta. „Arkady. Reklo bi se.“ Arkady skoči na noge, kao lik u melodrami koji je nešto skrivio. „Okrenem se na nekoliko kratkih desetljeća“, zareži Esther-u-Unalaq, „i ti od neuro‐ loga Vijetnamca postaneš... visoki bek New York Knicksa?“ Arkady me pogleda. Potvrdno kimnem. „O Bože. O Bože. O Bože.“ „Ovog repića ćeš se morati riješiti. A što to držiš u ruci? Nemoj mi reći da to sad slu‐ ži umjesto televizora?“ „To je tab, za internet. Kao laptop, samo nema tipkovnice.“ Esther-u-Unalaq me pogleda. „Je li ovo rekao na engleskom? Što se još promijenilo od 1984.?“ „Nafta je pri kraju“, kažem, dok Holly provjeravam bilo gledajući drugu kazaljku sata. „Na Zemlji ima osam milijardi ljudi, masovno izumiranje flore i faune sad je uobi‐ čajeno, klimatske promjene donose kraj Holocene ere. Nema više aparthejda, kao ni braće Castro na Kubi, niti privatnosti. SSSR je bankrotirao, Istočni blok propao, Nje‐ mačka se ujedinila, EU postao federacija; Kina je sila - jedino što im je zrak industrijsko isparavanje u plinovitom stanju - a Sjeverna Koreja i dalje je gulag kojeg vodi ljudožder s frizurom Luja XVIII. Kurdi su se domogli de facto države; po cijelom Bliskom istoku 383 www.balkandownload.org

suniti ratuju protiv šijita; Tamile na Šri Lanki su pobili; Palestinci i dalje životare od iz‐ raelskih deponija. Ljudi su sjećanja prepustili podatkovnim centrima, a osnovne radnje obavljaju im tabovi. Na jedanaesti rujna 2001. Saudijci su oteli dva zrakoplova i zaletjeli se njima u Blizance. Zbog toga su Amerikanci i nešto Britanaca godinama pod okupaci‐ jom držali Afganistan i Irak. Nejednakost je poprimila faraonske razmjere. Dvadeset i sedam najbogatijih ljudi na svijetu bogatiji su od najsiromašnijih pet milijardi, a ljudi to drže normalnim. Od dobrih vijesti, u Arkadyjevoj pločici ima više računalne snage nego što je bilo u cijelom svijetu kad si ti još po njemu hodala; predsjednik Afroameri‐ kanac odradio je dva mandata u Bijeloj kući, a jagode možeš kupiti za Božić.“ Opet pro‐ vjerim sat. „Hollyno bilo je u redu, ali trebali bismo je dehijatirati. Dehidrirat će. Gdje je Õshima?“ „Čuo sam“, Õshima osvane na vratima, „da nas je dolaskom počastio naš pravi Rip van Winkle.“ Esther-u-Unalaq pogleda svojeg povremenog partnera. „Mogla bih kurtoazno reći kako ni dana nisi ostario, Õshima, ali lagala bih te.“ „Da si nam javila kako misliš navraćati, otišao bih si naći ljepše tijelo. Ali svi smo ži‐ vjeli u uvjerenju da si mrtva.“ „I gotovo da sam bila, nakon što sam sredila Josepha Rhimesa.“ „Učitelj u Norveškoj je doznao istinu! Narkomanka u Milwaukeeju isto! Ili je to što meni nisi rekla bilo 'podvrgavanje Pismu'?“ „Ne, Õshima, radilo se, do vraga, o zdravorazumskoj logici.“ Arkady me podupita, Pa jel' ti vidiš ovo dvoje? „Da su Anakoreti samo pomislili kako sam preživjela Prvu misiju“, reče Esther-uUnalaq, „progonili bi sve moguće davatelje azila, do zadnjeg. Godine 1984. Xi Lo se slo‐ žio da bi, ako naš prodor u Kapelu prođe po zlu, Pfenninger i Constantinova mogli po‐ biti preostale Horologe, da si na deset godina omoguće posve slobodno djelovanje. To je značilo da si meta, Õshima. Ti bi kao Povratnik samo umro, ali kao Suputnik raspletene duše, ja bih našla konačnu smrt. Najsigurnije je bilo da azil potražim u otpornom klincu Temporalcu koji će preživjeti nekoliko desetljeća i koji nikome to neće moći reći dok ne dođe vrijeme da se probudim.“ „Holly se pokazala prilično otpornom“, rekao sam. „Sad bismo je trebali pustiti.“ Esther crvenim noktom Unalaq prijeđe po peteljci tulipana. „Nakon nekoliko godina, ljubičasta ti počne nedostajati...“ Kad Esther skrene s teme, uvijek se zabrinem. „Holly je dovoljno propatila. Molim te. Zaslužila je da bude ostavljena na miru.“ „To je istina“, reče Esther. „Samo što stvari nisu tako jednostavne.“ „Prema Pismu?“ upita Õshima. Esther napuni Unalaq pluća pa polako ispusti zrak. „Pojavila se pukotina.“ Nitko od nas je ne razumije. Arkady upita, „U čemu?“ 384 www.balkandownload.org

„U onome što tvori Kapelu Sutona.“ Knjižnica u stanu Unalaq i Inez je duboki kvadratni bunar kojem zidove čine police s knjigama. Na parketu ima taman mjesta za okrugli stol, ali vijugavo stubište penje se ne do jednog, nego do čak dva balkona koja omogućavaju pristup gornjim policama, a ju‐ tarnje sunce ranog ponedjeljka ulazi na svjetlarnik sedam metara iznad nas. Osvjetljava duguljaste hrpte knjiga. Õshima, Arkady, Esther-u-Unalaq i ja sjedimo za stolom i ras‐ pravljamo o temama koje se tiču Horologije, kad se na vratima začuje kucanje i potom uđe Holly, nahranjena, nedavno ispod tuša i odjevena u vrećastu odjeću koju joj je po‐ sudila Inez. Nova marama koju je omotala oko glave je tamnoplava, išarana bijelim zvjezdicama. „Zdravo“, kaže nam umorna žena izboranog lica. „Nadam se da me ne če‐ kate dugo.“ „Bili ste mi domaćin četrdeset i jednu godinu, gđo Sykes“, reče Esther-u-Unalaq. „Nekoliko minuta strpljenja najmanje je što vam dugujem.“ „Slobodno me zovite Holly. To vrijedi za sve. Opa. Vidi sve te knjige. Danas se rijet‐ ko može vidjeti tako velika biblioteka.“ „Knjige će se vratiti“ predvidi Esther-u-Unalaq. „Čekajte samo kad potkraj 2030-ih počnu ispadati električne mreže, pa se podatkovni vati izbrišu. Ne dijeli nas još puno od toga. Budućnost jako nalikuje na prošlost.“ Holly upita: „Je li to, ono... službeno proročanstvo?“ „To je neizbježan ishod“, kažem ja, „rasta broja stanovnika i laži o naftnim rezerva‐ ma. Ali, molim vas. Ovo je vaš stolac.“ „Kakav divan stol“, primijeti Holly prije nego što sjedne. „Stariji je od države u kojoj se nalazimo“, reče Arkady. Holly na trenutak prstima prijeđe preko Godoya i čvorova tise. „Ali je mlađi od vas, zar ne?“ „Dob je relativna“, kažem ja i nježno pokucam prstima po starom drvetu. „Da krene‐ mo na posao.“ Esther-u-Unalaq skloni brončanu kosu s lica. „Holly. Prije dosta godina dala si lako‐ misleno obećanje ženi koja je na platformi pecala. Nisi mogla znati prave posljedice tog obećanja, ali svejedno si ga održala. To te uvuklo u rat između Horologije i Anakoreta. Kad smo nešto ranije Marinus i ja egresirali iz tebe, tvoja prva uloga u tom ratu je zavr‐ šila. Na tome ti hvala. U moje ime, u ime Horologije, dugujem ti život.“ Mi ostali poka‐ zali smo da se slažemo. „Dobra vijest je da će sutra u šest sati, prema svjetskim satovi‐ ma, rat biti gotov.“ „Primirje?“ upita Holly. „Ili borba do istrebljenja?“ „Borba do istrebljenja“, odgovori joj Arkady i provuče si prste kroz gustu kosu. „Kri‐ volovci i lugari ne sklapaju mirovne sporazume.“ „Ako mi pobijedimo“, reče Esther-u-Unalaq, „slobodna si. Ako ne pobijedimo, neće‐ 385 www.balkandownload.org

mo više biti u stanju spasiti te u zadnji čas. Otići ćemo u konačnu smrt. I nećemo ti la‐ gati. Ne znamo kako će naš neprijatelj postupati kao pobjednik. Constantinova ima na‐ ročito dobro pamćenje.“ Holly ovo, naravno, zgrozi. „Niste li vi vidoviti?“ „Vidovitost dobro poznaješ“, odgovori Esther. „Prekognicija se sastoji od uvida koji traje djelić sekunde. Ukazuje na točke na zemljovidu, ali kartu nikada ne vidiš cijelu.“ Holly razmišlja. „Upravo ste spomenuli moju prvu ulogu u vašem ratu. To bi značilo da postoji i druga.“ „Sutra“ preuzmem riječ, „visokorangirani Anakoret imenom Elijah D'Arnoq treba doći na galeriju u 119A. D’Arnoq nam je ponudio da nas sprovede do Kapele Sutona i pomogne da je uništimo. Tvrdi da je prebjeg koji više ne može podnijeti moralno zlo dekantiranja nevinih 'davatelja'.“ „Ne zvučite baš kao da mu vjerujete.“ Õshima bubnja prstima po stolu. „Ja mu ne vjerujem nimalo.“ Holly upita: „Zar ne možete tom prebjegu ući u um pa provjeriti?“ „Već sam to učinio“, objasnim joj, „i ono što sam otkrio potkrijepilo je priču. Ali, tak‐ vi se dokazi mogu namjestiti. Svi prebjezi imaju složen odnos prema istini.“ Holly postavi pitanje koje se nameće samo: „A zašto onda riskirati?“ „Zato što sada raspolažemo tajnim oružjem“, odgovorim, „kao i svježim obavještaj‐ nim podacima.“ Svi pogledamo Esther-u-Unalaq. „Tamo 1984.“, reče ona Holly, „na našoj, kako to zo‐ vemo, Prvoj misiji u utočištu našeg neprijatelja, otkrila sam tanku pukotinu koja se pro‐ teže od vrha do ikone. Držim kako bih je... mogla proširiti do kraja.“ „U tom slučaju bi Suton“, objasnim, „preplavio Kapelu i uništio je. Slijepi Katar, čije napola svjesne natruhe prebivaju unutar Kapele, tada bi zauvijek nestao. Umro bi i sva‐ ki Anakoret kojeg bi Suton dotaknuo. Svi Anakoreti bilo gdje drugdje izgubili bi svoj psihodekanter, pa bi postali podložni starenju, kao i ostatak ljudskog roda.“ Sljedeće Hollyno pitanje nije bilo tako očigledno: „Rekli ste kako je Slijepi Katar ge‐ nij, mistični Einstein koji je bio u stanju mislima pretvoriti materiju u bitak. Zašto nije primijetio da njegovo remek-djelo nije baš tako neprobojno?“ „Kapela je zidana vjerom“, odgovori Esther. „No vjeri je potrebna sumnja, baš kao što materija zahtijeva antimateriju. Ta pukotina, to je sumnja Slijepog Katara. Potječe iz doba kada još nije bio ono što će poslije postati. Sumnja da je u službi Božjoj, sumnja ima li baš pravo uzimati drugima duše kako bi sam varao smrt.“ „A vi onda planirate... u tu pukotinu nabiti štapin dinamita?“ „Nitroglicerin joj ne bi ni zagrebao malter“, reče Õshima. „To mjesto već stoljećima odolijeva Sutonu. Možda bi poslužila kakva atomska bomba, ali raketni projektili nisu baš prenosivi. Trebat će nam psihozoterični dinamit.“ Esther pročisti grlo Unalaq. „A to sam ja.“ Holly odgovor potraži od mene: „Samoubilačka misija?“ 386 www.balkandownload.org

„Ako nam je prebjeg podmetnut pa se ispostavi kako je obećanje da će nam pokazati kako uništiti Kapelu bilo tek stupica, onda i takav rezervni plan dolazi u obzir.“ „Marinus je htio reći, da“, doda Õshima. „Samoubilačka misija.“ „Isuse Kriste“, reče Holly. „Idete li onda tamo sami, Esther?“ Esther odmahne glavom Unalaq. „Ako bi D’Arnoq htio posljednje Horologe nama‐ miti na Kameni put, očekivao bi da se pojave svi, a ne tek jedan. Ako je Druga misija zasjeda, trebat će mi svi ostali, da dobijem na vremenu. Dići u zrak vlastitu dušu nije baš trik za početnike.“ Čujem tihe zvuke glasovira. Inez svira „My Wild Irish Rose“. Holly upita: „Onda, u slučaju da Esther bude morala dići u zrak to - neprijateljsko sjedište, i pod pretpostavkom da u tome uspije...“ Pogleda prema nama ostalima. „Suton rastopi svako živo tkivo“, kaže Õshima. „Kraj.“ „Osim ako“, teoretiziram ja, „ne postoji put kojim se možemo vratiti na Dnevno svje‐ tlo, za koji još ne znamo. Neki kojeg je sagradio saveznik. Koji djeluje iznutra.“ Možda kilometar iznad, oblak prođe između našeg svjetlarnika i najbliže zvijezde, pa sjaj sunčevog ovala splasne. Holly mi pročita misli. „Što mi to još niste otkrili?“ Pogledam Esther, koja slegne ramenima Unalaq: Ti je najdulje poznaješ. Zbog toga sam izrekao ono što poslije neću moći povući: „Tijekom Prve misije, ni ja ni Esther ni‐ smo u stvari svjedočili času pogibije Xi Loa.“ U nekim rijetkim trenucima, biblioteka je svojevrstan um. Holly se pomakne na stol‐ cu. „A što ste u stvari vidjeli?“ „U mom slučaju, ne previše“, kažem. „Ja sam svoj psihonapon izlijevao u naš štit. Ali Esther je bila do Jacka kad je Xi Loova duša egresirala i...“ Pogledam kolegicu. „Ingresijom ušla u oko čakre na ikoni Slijepog Katara. Nisu ga bili uvukli u nju, kao žrtvu. Xi Lo je svjesno unutra transverzirao, poput metka. I... trenutak prije nego što je nestao, čuo sam kako mi je podrekao tri riječi: Bit ću tu“ „Ne znamo“, priznam, „je li to bio čin trenutnog nadahnuća ili plan koji Xi Lo iz ne‐ kog svojeg razloga nije s nama podijelio. Ako se time nadao zaustaviti Kapelu, nije us‐ pio. Stotinu šezdeset i četvero ljudi izgubilo je život u Kapeli Sutona od 1984. Jednog su jadnika u Vancouveru prošli tjedan oteli iz krila psihijatrijske bolnice pod nadzorom. Ali... Esther misli kako je Xi Lo utirao put Drugoj misiji. Holly? Je li vam dobro?“ Holly otre oči rukavima. „Ispričavam se, ja... Ovo bit ću tu“, kaže. „To sam i ja čula, u dnevnoj mori, u pothodniku, na ulazu u Rochester.“ Esther se ovo dojmilo. „Ti vaši glasovi, vaše izvjesnosti, više vam se ne javljaju, ali sjećate li se kad je to na nečemu ustrajavalo? Možda je osjećaj bio maglovit, ali se Pi‐ smo nije htjelo izmijeniti. Sjećate li se tog osjećaja?“ Holly proguta pljuvačku pa se pribere. „Sjećam.“ „Pismo tvrdi kako je Xi Lo na neki način živ. Još i danas.“ 387 www.balkandownload.org

„Ne znam“, uključim se opet, „držite li Xi Loa nekakvim tjelokradicom ili“ - Hollyn izraz lica postane stroži - „ili kao policu s knjigama, na kojoj ih ima puno, a najnovija nosi naslov Jacko Sykes. Nitko od nas vam ne tvrdi: 'Ako se pridružite Drugoj misiji, vratit će vam se brat', ali-“ „Vaš Xi Lo“, prekine me Holly, „je moj Jacko. Voljeli ste svojeg osnivača, prijatelja, kao što sam ja voljela - i još ga volim - svog brata. Ne znam, možda sam zato idiot. Hoću reći, vi ste klub besmrtnih profesora koji su vjerojatno sve ove knjige pročitali“ - pokaže na četiri zida polica s knjigama koje se penju do svjetlarnika - „dok sam ja ško‐ lovanje završila čak i prije male mature. Ili sam možda još jadnija, pa se hvatam za slamku, magičnu slamku, nadam se, jadno nadam poput kakve majke koja cijelu ušte‐ đevinu daje nekom spiritualistu prevarantu da joj bude 'medij' preko kojeg će joj se ja‐ viti mrtvi sin... Ali znate li što? Jacko mi je i dalje brat, pa makar je poznatiji pod ime‐ nom Xi Lo i stariji od Isusa, a da je on na mojem mjestu, on bi mene došao tražiti. Dak‐ le, Marinuse, ako postoji šansa jedan prema tisuću da se Xi Lo ili Jacko nalaze u ovoj kapeli Sutona ili Sotone ili kako se već zove i ako će me vaša Druga misija dovesti do njega, sudjelujem. Nećete me spriječiti. Samo probajte.“ Oval svjetla se vratio i čestice prašine vrte se na sunčevim zrakama koje padaju po zidovima knjiga. Zlatna pelud. „Naš rat vam se sigurno čini kao s onog svijeta, ali smrt u Kapeli bila bi jednako ko‐ načna kao i poginuti u prometnoj nesreći. Ne zaboravite Aoife-“ „Prije ste mi rekli kako joj ne možete jamčiti sigurnost, kao ni meni, ako ovi Anako‐ reti ne budu uništeni. Je li tako?“ Savjest mi traži predah, ali moram se složiti. „Tako je. I dalje stojim iza te tvrdnje. Ali naš neprijatelj je opasan.“ „Čujte, preživjela sam rak, imam pedeset i koju, nikad nisam pucala čak niti iz zrač‐ nog pištolja i nemam nikakvih“ - vijuga dlanom po zraku - „psihomoći. Ili barem ne na vašoj razini. Ali ja sam Aoifeina majka i Jackova sestra a ti - ti pojedinci su već naudili ili prijetili ljudima koji su mi dragi. Zato me čujte: ja sam ta koja sam opasna.“ Koliko god da nam to znači, podprimijeti Õshima, mene je uvjerila. „Prespavajte“, kažem Holly. „Odlučit ćete ujutro.“ 388 www.balkandownload.org

7. travnja Inez vozi. Stavila je tamne naočale da prikrije tragove neprospavane noći. Brisači zaš‐ kripe svakih nekoliko sekundi. Ne priča se puno, a i nema se puno za reći. Unalaq sjedi sprijeda, a Õshima, Holly, Arkady i ja stisnuli smo se otraga. Danas je Õshima domaćin Esther. New York je vlažan, užurban i nimalo svjestan činjenice kako mi Horolozi i Hol‐ ly svoje metaživote i život riskiramo za dobro potpunih stranaca, za njihovu psihona‐ ponsku djecu i za nerođene, čiji se roditelji još nisu niti upoznali. Zamjećujem detalje koje obično previdim. Lica, teksture, materijale, znakove, tijek. Ima dana kad mi se New York čini više kao trik kakvog mađioničara. Svi veliki gradovi moraju se jednom, ako dobiju dovoljno vremena, pretvoriti u džunglu, tundru ili priobalni mulj, što dobro znam. Međutim, danas je ovdašnjost New Yorka neupitna, kao da je vrijeme podložno njemu, a ne on vremenu. Kakva bi besmrtna ruka ili oko mogli obuhvatiti sve te iscrta‐ ne kilometre, zavarene nosače, prepune pločnike i više cigli nego je na nebu zvijezda? Tko bi za života jedne Klare Koskove, kad sam putovao s Xi Loom i Holokaijem - mo‐ jim prijateljima Davidovima - mogao predvidjeti takve tornjeve koji strše u nebo i nji‐ hove zastrašujuće kanjone? A opet je sve to već postojalo tu, spakirano u svračjem skla‐ dištu kao što je hrast upakiran u žiru, ili kao što se Chryslerova zgrada dovoljno pro‐ porcionalno umanjila da može stati u mozak Williamu Van Alenu. Ako svijest postoji i iza Posljednjeg mora, a ja se danas tamo nađem, New York mi neće nedostajati više nego neko drugo mjesto. Inez skrene s Treće avenije u našu ulicu. Je li to po posljednji put? Takve misli baš ne pomažu. Hoću li otići u smrt, a da nisam do kraja pročitao Uliksa? Padnu mi na um po‐ vijesti bolesti koje sam ostavio u Torontu, papirologija, mejlovi, emocije kroz koje će prolaziti moje kolege, prijatelji, susjedi, dok mi se status bude mijenjao od „dr. Fenby koja se nije pojavila na poslu“ preko „nestale dr. Fenby“ do „dr. Fenby, za koju se pret‐ postavlja da nije među živima“. Ne, nemoj razmišljati. Stali smo pred 119A. Ako Horo‐ logija ima svoj dom, onda se on nalazi tu, s ciglama crvenim poput juhe od goveđeg repa i tamnih prozorskih okvira raznoraznih oblika. Inez je rekla autu: „Parkiranje“, pa su se upalila sva četiri svjetla. „Pazi se“, veli Inez Unalaq. Unalaq klimne glavom. „Vratite je živu“, kaže mi Inez. „Dat ću sve od sebe“, odgovorim. Glas mi se stanjio. 389 www.balkandownload.org

119A prepozna Horologe pa nas pusti da uđemo. Sadakat nas pozdravi iza unutraš‐ njeg štita na prvom katu. Naš je vjerni upravitelj odjeven poput parodije survivalista, ima maskirnu uniformu s kakvih tuce džepova, a oko vrata je objesio kompas. „Dobro došli kući, doktorice.“ Uzme mi kaput. „G. L'Ohkna je u uredu. G. Arkady, gđice Unalaq, g. Õshima. I gđo Sykes.“ Sadakat objesi facu. „Nadam se kako ste se oporavili od onog opakog i kukavičkog napada naših neprijatelja. G. Arkady mi je ispričao što se dogodi‐ lo.“ Holly mu odgovori: „Dobro su me zbrinuli. Hvala vam na brizi.“ „Anakoreti su uistinu ogavni. Prava gamad.“ „Njihov napad me uvjerio kako trebam pomoći Horologiji“, reče Holly. „Fino“, reče Sadakat. „Apsolutno. Tu su stvari crno-bijele.“ „Holly će se pridružiti našoj Drugoj misiji“, kažem našem upravitelju. Sadakat djeluje iznenađeno, čak pomalo zbunjeno. „Da? Nisam znao da je gđa Sykes verzirana u metodama Duboke struje.“ „I nije“, objasni mu Arkady dok vješa kaput. „Ali sljedećih sati svi ćemo imati svoju ulogu, zar ne, Sadakate?“ „Istina, prijatelju.“ Sadakat pokupi svima kapute da ih odnese u ormar. „Baš je tako. A ima li kakvih... promjena Misije u zadnji čas?“ Sadakat se dobro spremio, ali svejedno ne može suspregnuti glad u glasu. „Nema“, odgovorim mu. „Nikakvih. Djelovat ćemo povećanim oprezom, ali ćemo Elijaha D'Arnoqa uzeti zdravo za gotovo - ako nas ne izda.“ „A Horologija ima tajno oružje.“ Sadakat se sav ozari. „Mene. Ali još nije ni deset, a g. D’Arnoqa ne očekujemo prije jedanaest, pa sam ispekao nešto mafina. Vjerujem da osjećate miris?“ Sadakat se osmjehne poput živahnog slastičara koji vabi skupinu ljudi na dijeti koji znaju da im se žudnja vidi na licu. „Banana i višnje maraske. Vojska ne može marširati na prazan želudac, prijatelji.“ „Sadakate, žao mi je“, umiješam se, „ali ne bismo trebali jesti. Kameni put može iza‐ zvati mučninu. Prazan želudac je u stvari prava stvar.“ „Ali doktorice, pa valjda sitan zalogaj neće škoditi? Ne mogu biti svježiji. Stavio sam čak komadiće bijele čokolade u mješavinu.“ „Bit će jednako fenomenalni kad se vratimo“, oglasi se Arkady. Sadakat ne inzistira dalje. „Onda kasnije. Kad budemo slavili.“ Osmjehne se i pokaže zube, postignuće američke zubne tehnike vrijedno dvadeset ti‐ suća dolara, koje mu je, naravno, platila Horologija. Sadakat malo što posjeduje što nije zaradio ili dobio od Horologije. A kako bi i moglo biti drukčije? Veći dio života proveo je u psihijatrijskoj bolnici kod Readinga u Engleskoj. Mesožder slobodnjak zaposlio se kao bolnički tajnik i pripremao je psihonaponsku pacijenticu koja se Sadakatu povjerila, prije nego što su joj dekantirali dušu. Mesoždera sam poslao na onaj svijet nakon prilič‐ no žestokog dvoboja u njenom vrtu, ali umjesto da Sadakatu izbrišem ono što je doznao o atemporalnom svijetu, izolirala sam mu dio mozga koji mu je izazivao shizofreniju i 390 www.balkandownload.org

presjekla živčane veze s neoštećenim područjem. To ga je donekle izliječilo pa sam ga, kad mi je objavio svoju doživotnu zahvalnost, povela u New York, da bude upravitelj 119A. To je bilo prije pet godina. Prije godinu dana, našeg vjernog službenika okrenuli su protiv nas, tijekom niza unutartjelesnih susreta i spojeva u Central parku gdje sva‐ kog dana vježba, bez obzira na vremenske prilike. Õshima, koji je prvi na našem upra‐ vitelju zamijetio tragove i otiske prstiju Anakoreta, zalagao se da mu izbrišemo posljed‐ njih šest godina iz sjećanja i navedemo ga da se ukrca na kontejnerski brod za ruski Da‐ leki istok. Neka mješavina sentimentalnosti i neodlučna intuicija kako bismo krticu Anakoreta mogli iskoristiti protiv njegovih novih gospodara, navela me da Õshimi za‐ držim ruku. Proveli smo opasnih dvanaest mjeseci preispitivanja i ponovnog preispiti‐ vanja neprijateljevih namjera, a L'Ohkna je morao ponovno namjestiti senzore u 119A koji otkrivaju toksine, za slučaj da Sadakat dobije naredbu da nas potruje. Ali, eto, da‐ nas će sve to svršiti, izaći na dobro ili zlo. Kako samo mrzim ovaj rat. „Dođite“, Õshima se obrati Sadakatu. „Da po zadnji put provjerimo spojeve u arsena‐ lu koji nosimo...“ Otišli su gore sve pregledati, da nam se ne desi da u zadnji čas moramo podešavati opremu. Arkady se popeo u vrt po neodlučnoj kišici vježbati tai chi. Unalaq se povukla u zajedničku prostoriju da svojoj kenijskoj mreži pošalje upute. Ja sam otišao u ured da L'Ohkni predam protokole Horologije. Zadatak je obavljen brzo. Najmlađi Horolog stis‐ nuo mi je ruku i rekao kako se nada da ćemo se opet vidjeti, a ja sam mu odgovorio: „Kad bi samo znao koliko se tek tome nadam ja.“ Onda je na tajni izlaz otišao iz 119A. Do D’Arnoqovog dolaska preostalo je trideset minuta. Poezija? Glazba? Partija bilijara. Spustio sam se u podrum gdje sam zatekao Holly kako namješta kugle. „Nadam se da nije problem što sam se poslužila. Svi su nekamo nestali, pa sam...“ „Nipošto. Mogu li vam se pridružiti?“ Ostala je iznenađena. „Zar vi igrate?“ „Kad se na šahovskoj ploči ne borim protiv vraga, ništa mi tako ne smiruje živce kao udarac vrha štapa u bakelit.“ Holly namjesti kugle i makne trokut. „Mogu li još nešto pitati o Atemporalcima?“ Kimnem joj glavom. „Imate li obitelji?“ „Često uskrsnemo u obiteljima. Suputnikov posljednji domaćin obično ima rođake, kao što je slučaj s Jackom. Ulazimo u veze, kao Unalaq i Inez. Do dvadesetog stoljeća bi neudana žena teško mogla sama putovati.“ „Što znači da ste i vi bili u braku?“ „Petnaest puta, iako se nakon 1870-ih nisam više ženio ni udavao. A to je više nego Liz Taylor i Henrik VIII. skupa. No, vas u stvari zanima možemo li imati djecu.“ Poka‐ žem rukom da joj ne treba biti neugodno. „Ne. Ne možemo. Uvjeti ugovora.“ „Aha.“ Holly trlja vrh štapa kredom. „Pretpostavljam da bi bilo teško...“ „Živjeti, ako znaš da su ti djeca umrla od starosti prije više desetljeća. Ili su i dalje 391 www.balkandownload.org

živa, ali ne žele primiti tog luđaka koji im je osvanuo na pragu s tvrdnjom da im je re‐ inkarnirani otac ili majka. Ili otkriti kako si dijete napravio svojoj pra-pra-praunuci. Po‐ nekad dijete posvojimo i to često zna ispasti dobro. Djece kojoj treba dom nikada ne manjka. Tako da nisam nikada rodio ili začeo dijete, ali sam osjetio ono što vi osjećate za Aoife, taj poriv da bez oklijevanja za nju uletite u zgradu zahvaćenu požarom. I ja sam ulijetao u zgrade u plamenu. A jedna velika prednost neplodnosti jest što je moja ženska ja pošteđena da cijeli život ne provede negdje kao rasplodna marva, što je bila sudbina većine žena između kamenog doba i sufražetkinja.“ Pokažem na stol. „Da poč‐ nemo?“ „Može. Ed je uvijek govorio da imam tu znatiželjnu crtu. Što je stvarno, od jednog novinara, bilo, ono, pazi tko se javio.“ Iz torbice izvadi novčić. „Pismo ili glava?“ „Bacite mi glavu.“ Baci novčić. „Pismo. Nekoć bih to znala unaprijed.“ Holly se namjesti za udarac i razbije kugle. Bijela kugla okrzne zbijenu skupinu ostalih, odbije se od donjeg okvira stola i lagano se otkotrlja prema njegovom vrhu. „Pretpostavljam da se ne radi o početničkoj sreći.“ „Brendan, Jacko i ja nedjeljom smo igrali u Kapetanu Marlowu, kad bi pub bio za‐ tvoren. Pogodite tko bi obično pobijedio?“ Kopiram njen udarac, ali ga ne odigram tako dobro. „Sjetite se da je on ipak igrao od 1750-ih. Ne tako davno, isto je imao priliku vježbati. Xi Lo i ja smo svaki dan igrali na istom ovom stolu, veći dio 1969.“ „Stvarno? Baš na ovom stolu?“ „Od tada je dvaput ponovno presvučen, ali, da, na njemu.“ Holly prijeđe palcem pre‐ ko unutarnjeg okvira stola. „Kako je Xi Lo izgledao?“ „Onizak, 1969. je bio u ranim pedesetim, nosio je bradu, a slučajno je bio Židov. Os‐ novao je katedru za komparativnu antropologiju na NYU. Ako ga želite vidjeti, u arhivi ima njegovih fotografija.“ Razmišlja o ponudi. „Možda drugom prilikom, kad se ne budem spremala u samo‐ ubilačku misiju. Xi Lo je i tada bio muškarac?“ „Tako je. Suputnici često zadrže spol u kojem se najprirodnije osjećaju. Esther voli biti žena. Mi Povratnici naizmjence mijenjamo spol kod svakog uskrsnuća, htjeli-ne htjeli.“ „Zar vam to ne pomuti glavu?“ „Prvih nekoliko života je čudno, ali poslije se naviknete.“ Holly udari bijelu kuglu tako da se odbije od donjeg ruba i vrati u razbijeni skup ša‐ renih. „Te stvari izgovarate tonom kao da je to tako... normalno.“ „Normalno je ono što držite samo po sebi razumljivim. Vašim precima 1024. godine vaš život 2024. bi se činio podjednako nevjerojatnim, zbunjujućim, punim čuda.“ „Da, ali... nije to baš isto. Ja i taj predak, kad umremo, umrli smo. A vi... Kakav je to 392 www.balkandownload.org

u stvari osjećaj, Marinuse?“ „Atemporalnost?“ Natrljam plavom prašinom krede prostor između palca i kažiprsta. „Stari smo, čak i kad smo mladi. Obično odlazimo, ili nas ostavljaju. Čuvamo se veziva‐ nja. Do 1823., kad su me pronašli Xi Lo i Holokai, moja je usamljenost bila neopisiva, a svejedno sam je morao trpjeti. Čak i sad, ono što nazivam 'Melankolijom vječnosti' zna me posve onesposobiti. Ali pretpostavljam kako to što sam liječnik i Horolog mojem ži‐ votu daje smisao.“ Holly popravi maramu omotanu oko glave, zelenu poput mahovine, a kako ju je na‐ pola skinula, ukaže se kratko podšišan, mjestimično proćelav skalp. To nikada prije nije učinila preda mnom, pa me dirnulo. „Zadnje pitanje: zašto postoje Atemporalci? Mis‐ lim, jesu li Povratnici i Suputnici nastali evolucijom, poput majmuna ili kitova? Ili ste vi... 'stvoreni'? Je li vam se što desilo u prvom životu?“ „Na to pitanje čak ni Xi Lo nije imao odgovor. Ne zna čak ni Esther.“ Ubacim naran‐ častu peticu u donji lijevi kut. „Moje su šarene, vaše pune.“ U deset do jedanaest, Holly ubaci crnu kuglu i pobijedi me za jedan udarac. „Može‐ mo poslije odigrati uzvratnu partiju“, kaže mi. Odemo na galeriju, gdje su se ostali već skupili. Õshima spusti rolete. Holly je otišla u kuhinju po čašu vode iz slavine - Pij samo iz slavine, nikako onu iz boce, možda je netko nešto ubacio, poddoviknem joj. Vra‐ ti se minutu poslije, nabacila je malu naprtnjaču, kao da idemo malo planinariti u obliž‐ nju šumu. Nemam je srca pitati što je u nju ubacila - termosicu s čajem, vestu, Kendalo‐ vu pepermint pločicu kao izvor energije? Ne idemo na takvu ekspediciju. Gledamo sli‐ ke. Što bi se još uopće moglo reći? O strategiji smo u biblioteci toliko raspravljali da smo osjetili zasićenje: nema nikakve koristi od toga da u ovoj fazi jedan drugome govo‐ rimo čega se bojimo, a ne želimo ni da nam posljednji trenuci prođu u nekom neoba‐ veznom razgovoru. Privuče me Bronzinova Venera, Kupido, Ludost i vrijeme. Xi Lo mi je kazao kako žali što sliku nikada nije zamijenio za kopiju koja visi u Londonu, ali na‐ prosto se nije mogao natjerati na sve te Činove navođenja, varke i trikove potrebne da ispravi pogrešku. Pedeset godina kasnije, osjećam isti žal. Atemporalcima naša se su‐ trašnjica čini beskrajnim resursom. A meni ga sada nije ostalo ništa. „Apertura“, kaže Unalaq. „Osjećam da se otvara.“ Nas šestoro osvrćemo se uokolo ne bismo li gdje opazili crtu rastvora koja nastaje... „Tamo“, reče Arkady, „kod Georgije O'Keeffe.“ Ispred vodoravnih žutih i ružičastih boja zore u New Mexicu iscrta se okomit crni prosjek. Iz njega izviri ruka, crta se proširi u rastvor i pojavi se Elijah D’Arnoq. Holly zatomi neku psovku koja joj je gotovo izletjela pa kaže, „Otkud se sad taj pojavio?“ a Arkady promrmlja, „Od tamo kamo idemo.“ Elijah D’Arnoq je neobrijan, a gusta kosa djeluje mu neuredno. Da, pritisak izdaje mora se negdje vidjeti. „Točni ste.“ 393 www.balkandownload.org

„Horolozi nemaju izgovora za kašnjenje“, odgovori mu Arkady. D’Arnoq prepozna Holly. „Gđo Sykes. Drago mi je da su vas ono neki dan spasili. Constantinova vas drži poslom koje se mora dovršiti.“ Holly još nije u stanju razgovarati s čovjekom koji se pojavio niotkuda. „Gđa Sykes pridružit će se našem diverzantskom vodu“, objasnim D’Arnoqu. „Una‐ laq će biti medij njenom psihozoteričnom naponu u operaciji stvaranja zaštitnog ogrta‐ ča.“ Elijah D'Arnoq je sumnjičavo pogleda, pitam se bi li to moglo ugroziti Drugu misiju. „Ne mogu joj jamčiti sigurnost.“ „Mislio sam kako imaš odgovor na sve moguće razvoje događaja?“ reče Arkady. „U ratu nema jamstava. To vam je dobro poznato, g. Arkady.“ „A g. Dastaani“, pokažem na Sadakata, „isto ide s nama. Pretpostavljam kako si upoznat s našim upraviteljem u 119A?“ „Svi se bave špijunažom“, reče D’Arnoq. „A koju će ulogu imati g. Dastaani?“ „Da se smjesti“, odgovori Õshima, „na pola Kamenog puta i ako bilo tko krene za nama, izazove psihopakao desetog stupnja. Temporalac, Atemporalac - tko god se nađe u portalu, bit će pretvoren u pepeo.“ D’Arnoq se namršti. „Je li psihopakao neka molitva kojom se priziva iz Duboke stru‐ je?“ „Nije“, reče Õshima. „To je moj naziv za ono što se dogodi ako se bomba načinjena od N9D - čuvenog nanoeksploziva izraelske proizvodnje - koja se sad nalazi u naprtnja‐ či g. Dastaanija aktivira u Kamenom putu.“ „Na taj način se osiguravamo od napada s leđa“, kažem, „kad počnemo uništavati Kapelu.“ „Pametan potez“, reče Elijah D’Arnoq impresionirano. „Iako ću moliti Boga da ga ne morate povući.“ „A kako se ti osjećaš?“ upitam D’Arnoqa. „Nije mala stvar prebjeći drugoj strani.“ Mesožder star sto trideset i dvije godine prkosno pogleda osam stoljeća starog Õshi‐ mu. „G. Õshima, bio sam desetljećima sudionik zla koje nije biralo žrtve. A danas ću biti sudionik akcije koja će ga zaustaviti.“ „Ali bez Vina tame“, podsjeti ga Õshima, „počet ćeš starjeti, uvenut ćeš i umrijeti u nekom staračkom domu.“ „Neću, ako nas Pfenninger ili Constantinova zaustave prije nego što uspijemo razori‐ ti Kapelu Sutona. Dakle. Da ne odugovlačimo više s tim?“ Jedan po jedan, uvučemo se kroz tamnu Aperturu na ravnu kamenu površinu široku deset koraka. Svijeća Brojčanika, bijela poput papira i visoka poput djeteta, gori mirnim i stabilnim plamenom. Zaboravio sam taj spoj klaustrofobije i agorafobije, vonj zabrav‐ ljenih prostora i razrijeđen zrak. Ostatak boja i svjetla iz galerije sipi kroz Aperturu 394 www.balkandownload.org

koju sad D’Arnoq pridržava Holly poput razmaknute zavjese, pa onda propusti Sadaka‐ ta koji nosi svoju razornu naprtnjaču. Sadakatovo lice pravi je odraz nervoznog straho‐ poštovanja, dok je Õshimino, koji ulazi posljednji, primjer kako izgleda nonšalantna osoba kad se duri. „Ovo nije Kapela, zar ne?“ promrmlja Holly. „I zašto mi je glas tako tih?“ „Ovo je Brojčanik Kamenog puta“, odgovorim joj. „Prva u mnoštvu stepenica koje vode u Kapelu. Rubovi Brojčanika upijaju svjetlo i zvuk, zato morate malo glasnije go‐ voriti.“ „Nema boje“, primijeti Holly. „Ili je samo ja ne vidim?“ „Svijeća je crno-bijela“, odgovorim joj. „Gori već osam stoljeća.“ Za nama, Elijah D'Arnoq upravo zatvara Aperturu. Nakratko ugledam Bronzinovu Veneru kako drži zlatnu jabuku, prije nego nam staza povratka nestane pred očima. Nijedna tamnica ni‐ kada nije bila tako sigurna. Ponovno otvoriti Aperturu mogli bi samo Esther ili sljedbe‐ nik Sjenovitog puta, a drugog načina da se vratimo nema. Osjetim bol kad se prisjetim zadnjeg boravka u Brojčaniku, netjelesni, kad su se moja i Estherina duša raspletale, a Joseph Rhimes bio nam za petama. Esther, koja se smjestila i skrila u Õshiminoj glavi, toga se nesumnjivo također sjeća. „U kamen su urezana slova“, primijeti Holly. „Katarsko pismo“, kažem joj. „Sada ga nitko ne zna pročitati, čak niti herezolozi. Pi‐ smo potječe iz okcitanijskog jezika, koji je stariji čak i od baskijskog.“ „Pfenninger mi je kazao“, reče D’Arnoq, „kako su slova molitva Bogu, kojom se moli pomoć da se opet sastave Ljestve Jakovljeve. Izgleda da je to ono što je Slijepi Katar mislio da gradi. Ne dirajte zidove. Od čega god da su načinjeni, to i atomska tvar“ - iz‐ vadi kovanicu iz džepa - „nimalo ne idu skupa.“ Baci kovanicu izvan Brojčanika. Nesta‐ la je u jednom, fosforescentnom trenutku. „Kad se nađete na Kamenom putu, nikako ne smijete izgubiti ravnotežu.“ „A to se nalazi, gdje točno?“ upita Õshima. „Pod zaštitnim plaštem“, D’Arnoq zažmiri i otvori oko čakre, „i stalno se premješta, kako bi se šljamu spriječio pristup. Samo trenutak.“ Prijeđe nekoliko kratkih, polaganih koraka prema rubu Brojčanika, kao simboličko predočavanje Sjenovitog puta u staccato izvedbi, dok je mrmljajući izgovarao Čin otkrivanja. Okrenuo je leđa Svijeći i postrance obišao krug. „Evo ga.“ Onkraj ruba Brojčanika, možda pola metra iznad, pojavila se ka‐ mena stepenica, dužine i širine stola. Iza nje se ukazala druga, pa treća, četvrta, uspinja‐ le su se u tamu. „Marinuse“, Holly mi šapne na uho, „je li ovo proizvod tehnologije? Ili se radi o...“ Znam riječ koja tu nedostaje. „Da ste Henriku VII. izliječili tuberkulozu kurom etambutola, Isaacu Newtonu na sat vremena prepustili teleskop Hubble, ili pak stalnim gostima Kapetana Marlowa osamdesetih godina pokazali današnji obični 3D printer iz dućana, tada bi vam isto rekli tu riječ na 'č'. Nekad je čarolija samo normalno stanje 395 www.balkandownload.org

stvari na koje se još niste privikli.“ „Ako profesor semantike nema ništa protiv“, reče nam Ôshima, „možda bi predava‐ nje mogao dovršiti poslije?“ Elijah D’Arnoq ide prvi, za njim ja, pa Holly, Arkady, Unalaq i Sadakat, koji u torbi nosi deset kila N9D-a te na kraju Ôshima, koji nam brani odstupnicu. Na petom ili šes‐ tom kamenu osvrnem se i pogledam iza leđa svojih drugova, no Brojčanik se više ne vidi. Čak je i sama nepravilnost Kamenog puta nepravilna. Na nekim dijelovima se ste‐ penice oštro penju u vis, poput stubišta u tornju. Na nekim dijelovima pak duge kame‐ ne ploče čine put koji se tek blago uspinje. Ima čak dionica gdje penjač mora skakati s kamena na kamen, kao da prelazi rijeku skačući po stijenama koje vire iz vode. Pomisao da se možete okliznuti najbolje je odagnati iz glave. Uskoro sam se počeo znojiti. Vidlji‐ vost je slaba, kao kad se po mraku kroz izmaglicu penjete uskom planinskom stazom. Kamene stepenice odaju blijedu svjetlost, poput Svijeće Brojčanika, ali samo kad im se približimo, što stvara privid da Put nastaje dok se njime uspinjemo. Mrak svuda uokolo nas pritišće i kao da mi doziva glasove iz mojeg metaživota. Čujem biološkog oca kako na kasnom, svjetovnom latinskom objašnjava kako sokola nahraniti puhom. Potom za‐ čujem glas Sholeetse, travara plemena Duwamish, koji me kori jer sam raskuhao neki korijen. Slijedi ga kreštavi smijeh skladištara na Dejimi Arieja Grotea, nalik gavranu. Tijela su im se odavno pretvorila u kompost, ali su im duše otišle u Posljednje more. Mi Horolozi dogovorili smo se kako nećemo podrazgovarati da nas tko ne bi čuo, ali pitam se čuju li i drugi glasove iz prošlih života. Nisam ih pitao da ih ne ometam u pažljivom koračanju. Onaj tko padne s Kamenog puta, padne u ništavilo. Stigli smo do jedine trokutaste stepenice na cijelom usponu. U središtu je konkavnog oblika i dovoljno velika da svi šestero stanemo na nju. „Dobrodošli na Postaju na pola puta“, kaže nam D'Arnoq, a ja se sjetim kako ju je tako nazvala i Immaculée Constantin kada se tijekom Prve misije obratila Jacku. „Mislim da smo ti našli mjesto na kojem ćeš držati stražu, Sadakate“, kaže mu Ôshima. „Bolje od ovog prema dolje neće se vidjeti. Zalegni u ovu udubinu u sredini, pa tko god naiđe, opazit ćeš ga prije nego što on ugle‐ da tebe.“ Sadakat kimne glavom, pogleda me, ja mu također potvrdno kimnem. „U redu, g. Õshima.“ Sadakat vrlo oprezno sjedne i iz naprtnjače izvuče temeljito prilagođen iCu‐ be i potom tanak metalni cilindar. iCube okrene prema kutu stepenice koji gleda 'nizbr‐ do'. „Je li to zapaljiva bomba?“ upita D'Arnoq iz profesionalne radoznalosti. „To je generator zaštitnog omotača Duboke struje“, Sadakat otvori zračni ekran koc‐ kastog uređaja i spušta se njegovim izbornikom, „kao i alarm za duše. Ovaj se zvuk oglasi“ - počne trubiti signal sličan zovu divlje guske - „kad detektira nepoznatu dušu, kao što je vaša, g. D'Arnoq...“ Sadakat prijeđe prstima sa strane uređaja, pa zračni ekran 396 www.balkandownload.org

pulsira dok sprema D'Arnoqovu mozgovnu identifikaciju. „Sad će moći raspoznati tko je prijatelj, a tko neprijatelj.“ „Mudar uređaj“, reče D'Arnoq, „a i zgodno smišljen.“ „Generator sprečava da se psihozoterik posluži Činom navođenja kako bi me prisilio da deaktiviram N9D.“ Sadakat odvrne vrh metalnog cilindra. „A detektor će me upozo‐ riti da je netko to pokušao - te da je vrijeme aktivirati zapaljivu bombu, odnosno, na‐ ravno, ovo.“ Iz podnožja cilindra rasklopi se tronožni stalak pa Sadakat spusti uređaj. „U ovu cjevčicu je sabijeno deset kila N9D-a, dovoljno da Kameni put pretvori u plameni portal temperature 500 Celzijevih stupnjeva. Ako guska 'gakne'“, Sadakat pogleda D'Ar‐ noqa, „kreće psihopakao.“ „Budno pazi“, kaže mu Õshima. „Ovisimo o tebi.“ „G. Õshima, svoju sam prisegu dao. To je upravo ono što i namjeravam činiti.“ „Imate odanog podređenog“, reče mi D'Arnoq. „Spremnog na... najveću žrtvu.“ „Znam koliko smo samo imali sreće što smo ga pronašli“, obratim se Sadakatu. „Što vam se tako smrknulo lice, doktorice!“ Sadakat ustane i rukuje se sa svima. „Pri‐ jatelji, uskoro se opet vidimo. Siguran sam da je tako pisano.“ Kad dođe do mene, udari se po srcu. „Ovdje!“ Nastavili smo se uspinjati, prelazeći s kamena na kamen, ali bilo je teško ocijeniti koliki smo put prešli od Brojčanika puta, ili koliko je minuta minulo otkako smo Sada‐ kata ostavili da stražari na Postaji na pola puta. Svoje uređaje i satove ostavili smo u 119A. Ovdje vrijeme postoji, ali ga je teško mjeriti, čak i umom Horologa. Čvrsto sam bio odlučio brojiti korake, ali su me u tome omeli glasovi davno preminulih. Zato sam se naprosto prepustio hodanju iza D'Arnoqovih leđa i trudio se ostati maksimalno opre‐ zan, dok konačno nismo stigli do druge kamene stepenice okruglog oblika, koja je ve‐ ćim dijelom bila identična Brojčaniku u podnožju uspona. „Ovaj zovemo Vrh“, reče vid‐ ljivo nervozni D'Arnoq. „Stigli smo.“ „Nije li ovo mjesto na kojem smo ušli?“ upita Holly. „Svijeća, krug, kameni krug, urezana slova...“ „Natpis u kamenu je drugačiji“, kažem. „G. D’Arnoq?“ „Nisam to nikada proučavao“, prizna prebjeg. „Pfenninger se intenzivno bavi filolo‐ gijom, baš kao nekoć Joseph Rhimes, ali za većinu nas ostalih, Kapela je... razumni stroj s kojim smo sklopili pogodbu.“ „'Ne krivite mene, ja sam samo nevažni pripadnik'?“ upita Arkady. D'Arnoq djeluje posve izmožden. „Da. Možda. A možda je to ono što sami sebi govo‐ rimo.“ Trlja zamišljenu prašinu iz oka. „U redu, sad ću otvoriti Tamnu arkadu - ulaz - ali najprije upozorenje: Slijepi Katar bi trebao biti in stasis, u svojoj ikoni u sjevernom kutu, pa smo od njega sigurni. Vi ćete ga osjetiti. On nas ne bi trebao. Dakle-“ „Ne bi trebao?“ upita Õshima. „Što to sad znači, 'ne bi trebao'?“ 397 www.balkandownload.org

„Deicid nije bezopasna stvar“, obrecne se D'Arnoq, „inače ne bi bio deicid. Õshima, ako se bojiš, vrati se dolje do Sadakata. Ali rizik se kod deicida može umanjiti na tri na‐ čina: pazite da ne gledate lice Slijepog Katara na ikoni, nemojte proizvoditi glasne zvu‐ kove ili izvoditi nagle pokrete i ne pokušavajte nikakve činove psihozoterike Duboke struje, čak ni podgovor. Ja mogu prizvati čine Sjenovitog puta tako da ne uzbunim Ka‐ pelu, ali Katar će psihozoteriku osjetiti s druge strane Šizme. Vaš 119A opremljen je alarmima, štitovima i zaštitnim omotačima: isti je slučaj s našim svetištem, a ako Slijepi Katar postane svjestan prisutnosti Horologa prije nego što se zidovi sruše, ovaj će dan, po sve nas, jako loše svršiti. Jeste li me razumjeli?“ „Jesmo“, odgovori Arkady. „Drakulu nije sigurno buditi dok mu u srce nisi zario glo‐ gov kolac.“ D'Arnoq jedva da ga je čuo, jer je zazvao Čin otkrivanja. Ukaže se svjetlucavi, skromni, trostruki portal veličine čovjeka na rubu Vrha. Tamna arkada. Kroz nju ugle‐ damo Kapelu, a ja se u sebi sav zgrčim, iako idem za Elijahom D'Arnoqom koji joj pri‐ lazi. „Ulazimo“, oglasi se netko. Kapela Sutona Slijepog Katara je tijelo živog bića. To se odmah osjeti. Ako bi Tamna arkada bila na jugu, onda bi se brod Kapele prostirao kakvih šezdesetak koraka u prav‐ cu sjever-jug i trideset u pravcu istok-zapad. Visinom nadmašuje duljinu. Svaka površi‐ na pokazuje, odnosi se prema ili odražava ikonu Slijepog Katara koja visi u uskom, „sje‐ vernom“ kutu, tako da se morate stvarno usredotočiti da ikonu ne gledate. Zidovi, pod i strop piramidalnog oblika svi su načinjeni od istog mliječno sivog kvarca. Jedini je ko‐ mad namještaja dugi hrastov stol smješten po osovini sjever-jug, s po dvije klupe sa svake strane i velikom slikom na svakom zidu. Immaculée Constantin gnostičke slike prošli put je objasnila Jacku: Plave jabuke iz Edena u podne na osmi dan stvaranja; De‐ mon Asmodej, kojeg je Solomon na prevaru naveo da sagradi Kraljev hram; prava Dje‐ vica, koja doji par malih Kristova; i sveti Toma koji sjedi u komori u obliku romba, identičnoj Kapeli Sutona. Ispod sjecišta krova lebdi zmija obavijena oko kamena koji sja poput mačjeg oka, u kružnom činu proždiranja vlastitog repa. Blokovi Kapele besprije‐ korno su načinjeni i spojeni tako da tvore iluziju da je komora izdubljena s unutrašnje strane planine, ili da je nastala kristalizacijom. Zrak nije ni svjež ni ustajao, ni topao ni hladan, iako ima prizvuk ružnih sjećanja. Ovdje je poginuo Holokai, a usprkos nadi koju smo dopustili Holly, nemam nikakvih dokaza da ista sudbina nije snašla i Xi Loa. „Dajte mi malo vremena“, promrmlja D’Arnoq. „Moram prizvati svoj Čin imuniteta, tako da možemo stopiti naše psihonapone.“ Sklopi oči. Ja sam prišao zaobljenom zapad‐ nom kutu gdje se kroz prozor vidi jedan ili stotinu kilometara Dina, sve do Visokog gre‐ bena i Dnevnog svjetla. Holly dođe za mnom. „Vidite li ono gore?“ kažem joj. „Odatle smo mi.“ „Onda su sva ta slabašna svjetla“, šapne mi Holly, „koja prelaze pijesak u stvari 398 www.balkandownload.org

duše?“ „Tako je. Ima ih na tisuće, u svakom trenutku.“ Priđemo istočnom prozoru, gdje se Dine, čiju je duljinu teško odrediti, spuštaju kroz sve tamniji sumrak do Posljednjeg mora. „A onamo idu.“ Promatramo kako svjetalca ulaze u pregolemost bez zvijezda i gase se, jedna po jedna. Holly upita: „Je li Posljednje more stvarno more?“ „Sumnjam. Tako ga naprosto zovemo.“ „Što bude s dušama kad tamo stignu?“ „To ćeš jednom već vidjeti, Holly. Možda ću jednog dana vidjeti i ja.“ Danas? Vratimo se u središte, gdje je D'Arnoq još uvijek u sebi. Óshima pokaže na sjecište krova Kapele i prati nevidljivu crtu do sjevernog kuta, gdje ikona kao da nas promatra. Zažmirim, otvorim oko čakre pa pretražujem strop ne bih li ugledao tu pukotinu koju je Esther spomenula... Trebalo mi je neko vrijeme, ali onda sam je opazio. Tamo, počinje kod sjecišta krova i krivuda dolje u sjene sjevernog kuta. Da, istina, postoji, ali jako je to uska pukotina da bi se zbog nje kockali metaživotima petero Atemporalaca i životom jednog Temporalea. „Čini li se to samo meni“, upita Holly, pa zatvorim oko čakre i otvorim tjelesne oči, „ili te ta slika... nekako... privlači u sebe?“ „Ne čini vam se“, odgovori Elijah D’Arnoq, koji se u međuvremenu vratio među nas. Pogledamo ikonu. Pustinjak na sebi ima bijeli ogrtač, kapuljaču je spustio na ramena da bi otkrio glavu i lice s dupljama umjesto očiju. „Ali nemojte ga gledati“, podsjeti nas D’Arnoq. Na Kamenom putu zvuk je bio prigušen, pa si morao govoriti glasnije. Ovdje pak u Kapeli, šapat, koraci, čak i šuštanje naše odjeće kao da su pojačani, kao da ih hva‐ ta neki skriveni mikrofon. „Okrenite glavu, gđo Sykes. U ovom trenutku možda sanja, ali taj je san vrlo lagan.“ Holly se natjera da skrene pogled. „Zbog tih praznih očnih duplja. Uvlače ti očne ja‐ bučice.“ „Ovo je mjesto bolesnog uma“, primijeti Arkady. „Da si onda skratimo muke s njim“, reče D’Arnoq. „Čin anestezije je obavljen. Nas‐ tavljamo prema planu: Marinuse i Unalaq, vi hijatirajte ikonu da se ne bi probudila dok je Arkady, Óshima i ja ne psihospržimo svojim psihonaponom.“ Priđemo sjevernom kutu, gdje se lik bez očiju bijeli poput trbuha morskog psa. „Dakle, sve što morate učiniti da biste ovo ovdje razorili jest uništiti sliku?“ upita Holly. „Samo zasad, na ovoj točci ciklusa“, odgovori u moje ime D’Arnoq, „dok duša Slije‐ pog Katara boravi u ikoni. Inače boravi u teksturi cijelog ovog mjesta, a tad bi nam osjetio namjere i rastalio nas kao kakve plastične figurice plamenom letlampe. Marinu‐ se: počni.“ Ako nas Elijah D’Arnoq namjerava izdati, uvjerljivo se pretvara, do zadnjeg trenut‐ 399 www.balkandownload.org

ka. „Preuzmi lijevu stranu“, kažem Unalaq, „a ja ću desnu.“ Stanemo ispred Slijepog Ka‐ tara i sklopimo oči. Ruke nam usklađeno intoniraju. Xi Lo je Klaru Koskovu-Marinus Čin hijata naučio u Petrogradu, a ja sam potom, u svojem indijskom ja, kao Choudary, naučio Unalaq. Kako bi čin bio jači i dublji, usnama ga bezglasno izgovaramo napamet, kao kakav pijanist koji prolazi teškom, ali dobro poznatom partiturom. Osjetio sam kako se svijest Slijepog Katara podignula na površinu ikone, kao roj pčela. Odgurnemo je. Uspjelo nam je. Djelomično. Čini mi se. „Brzo“, kažem Elijahu D'Arnoqu. „Ovo je više lokalna anestezija nego duboka koma.“ Unalaq i ja se razmaknemo. D’Arnoq stupi ispred svojeg bivšeg gospodara, ili mu je, tko zna, on to i dalje, pa stavi ruke podignutih dlanova uz bokove. Slijeva i zdesna, Ar‐ kady i Õshima spoje svoje čakre dlanova s D'Arnoqovim. „Nemoj ni pomišljati da ćeš se na račun ovog izvući“, promrmlja Õshima. Blijed i oznojen, D'Arnoq sklopi oči i otvori oko čakre, pa postane medij kroz koji jarko crveno svjetlo Sjenovitog puta krene prema grlu Svetog od svetih. Slijepi Katar više ne sniva. Zna da je napadnut. Poput kakvog drogiranog diva, kao moja kuća u Kleinburgu kad se nađe u arktičkoj mećavi, Kapela se napinje i bori. Zate‐ turam, učini mi se i da sam zatreptao, a usta Slijepog Katara agresivno su se iskrivila. Čakra mu se počne širiti, na čelu mu se pojavila crna točka, poput mrlje od tinte. Ako se dokraja otvori, naći ćemo se u velikom škripcu. U zidovima Kapele zarobljen je po‐ tres, a Elijah D’Arnoq ispušta visok, neljudski zvuk. Ubija ga prolazak takve količine psihonapona. Onda je stvarno prebjeg, jer ovo preživjeti neće. Učini mi se da sam opet trepnuo, ikona je u plamenu, dimi se dok naslikani monah urla u agoniji jer ga dvodi‐ menzionalni plamenovi živog spaljuju, a oko čakre mu svjetluca sad ovdje, sad ondje, ovdje, pa ondje... Nema ga više. Tišina. Ikona Slijepog Katara tek je pougljenjen kvadrat, dok se u struku presavijeni Elijah D’Arnoq bori da dođe do daha. „Uspjeli smo“, protisne. „U vražju mater, uspjeli smo.“ Mi Horolozi bez riječi raspravimo situaciju... ...a Unalaq to potom potvrdi. „Još je tu.“ Njene riječi naša su smrtna presuda. Slijepi Katar samo je iz ikone pobjegao u pod, zidove, strop. Izvodili smo lakrdiju čija je svrha bila dati Anakoretima vremena da pohrle uz Kameni put. Samo što nisu stigli. D'Arnoq je ipak bio samo stupica, a Druga misija sad se pretvorila u samoubilačku. Kad bih mo‐ gao, potposlao bih ispriku Inez i Aoife, ali njihov svijet mi je izvan dosega. „Holly? Mo‐ lim vas da stanete iza nas.“ „Jesmo li uspjeli? Hoće li se - sad - sad pojaviti... Jacko?“ Najradije bih je sad hijatirao da ne umre s mržnjom prema meni u srcu. Pismo nas je iznevjerilo. Na groblju Blithewood trebao sam se okrenuti, nazvati Wendy Hanger, objasniti da je došlo do nesporazuma i vratiti se na stanicu Poughkeepsie. „Ne znam“, 400 www.balkandownload.org