Kostani satovi - David Mitchell

mrkvama. Kao da smo sklopili neki prešutni sporazum. Kath, Sharon i Holly otputovali su dan poslije. Samo što“, namršti se, „kad sam čula da je nestao...“ pogleda me „... uvi‐ jek sam se pitala ima li način na koji je otišao veze s onim kako nam je došao...“ Odnekud dopre zvuk vađenja čepa i glasno odobravanje cijelog stola. „Čast mi je što ste mi sve ovo ispričali, Eilísh, stvarno - ali zašto ste se na to odluči‐ li?“ „Jer mi je tako rečeno.“ „Tko vam je... tko vam je to rekao?“ „Pisano je.“ „Kako to mislite, pisano?“ „Ed, imam jedan poseban dar.“ Stara Irkinja ima pjegave zelene oči poput djetlića. „Kakav ima i Holly. Znaš dobro na što mislim.“ Žamor do nas dolazi u valovima, poput mora koje zapljuskuje šljunčanu plažu. „Pretpostavljam kako mislite na glasove koje je Holly čula kad je bila djevojčica i na ono što bi se - u nekim krugovima - moglo nazvati trenucima 'prekognicije'?“ „Istina, postoje za to razni nazivi, tu imaš pravo.“ „Eilísh, postoje također i znanstvena, medicinska objašnjenja.“ „Nimalo u to ne sumnjam, ako na to polažeš. Cluas faoi rún, tako bismo to nazvali na irskom. Tajno uho.“ Ima narukvicu od tigrovog oka. Dok govori i gleda me, prebire po njoj. „Moram priznati - hoću reći, jako poštujem Holly i znate... svakako je osoba s izrazi‐ tom intuicijom - ponekad čak bizarnih razmjera. Nije mi namjera pobijati tradicionalna uvjerenja, ali...“ „Ali bi si prije odgrizao ruku nego što bi povjerovao u te vračarije o drugom vidu i tajnim ušima i o čemu već ta stara, luda vještica iz zapadnog Corka lupeta.“ Upravo sam to pomislio. Osmjehnem se u znak isprike. „I sve je to na mjestu, Ede. Kad si ti u pitanju...“ U sljepoočnicama mi počinje glavobolja. „... ali ne i kod Holly. Ona s tim mora živjeti. Nije lako - to dobro znam. Holly je to teže u blještavom, modernom Londonu, nego što je, rekla bih, meni u staroj dobroj ma‐ glovitoj Irskoj. Trebat će joj tvoja pomoć. I to, čini mi se, ubrzo.“ Ovo je vjerojatno najbizarniji razgovor koji sam u životu vodio na nekoj svadbi. Ali barem ne razgovaramo o Iraku. „Kako da se onda prema tome postavim?“ „Moraš joj vjerovati, čak i ako sam ne vjeruješ.“ Kath i Ruth nam priđu, ozareni od svojeg latinskog plesa. „Vas dvoje ste ovdje zasjeli kao prst i nokat već sto godina.“ „Eilísh mi je prepričavala svoje arapske pustolovine“, kažem, dok u glavi još preme‐ ćem smisao staričine zadnje rečenice. Ruth upita: „Ma jeste li samo vidjeli kako su plesali Kath i Dave?“ 201 www.balkandownload.org

„Jesmo i svaka vam čast, oboje“, reče Eilísh. „Dave se bogami razmahao na podiju - i k tome u poznim godinama.“ „Kad smo se upoznali, izlazili smo u plesnjake“, reče Kath, koja u društvu sunarod‐ njaka govori jačim irskim naglaskom, „ali smo prestali kad smo preuzeli Kapetana Marlowa. Kojih trideset godina nismo imali slobodnu večer.“ „Skoro je tri četvrt tri, Eilísh“, reče Ruth. „Uskoro će ti stići taksi. Možda ne bi bilo loše da se počneš pozdravljati.“ Ne! Pa ne može me zasuti tim paranormalnim konceptima, a onda naprosto otići. „Eilísh, mislio sam kako ćete barem noćas biti s nama do kraja.“ „Ah, znam ja koliko mogu izdržati.“ Ustane oslanjajući se na štap. „Oisin će me ot‐ pratiti na aerodrom, a susjed, gospodin O'Daly, dočekati kad sletim u Cork. Ed, dobio si poziv u Sheep's Head. Iskoristi ga prije nego istekne. Ili dok sam ja još tu.“ „Meni izgledate prilično neuništivo“, kažem joj. „Svakom od nas ostalo je manje vremena nego što misli.“ Na uskom nebu između ograda protiv bombaških napada duž autoceste koja u Bag‐ dad vodi s jugozapada, oblaci su se zgrušali u masu ružičaste boje. Na cesti je gužva i vozi se polako, čak i po zaustavnoj traci, a posljednjih nekoliko kilometara do Hotela Safir Corolla je prešla brzinom gojaznog rekreativnog trkača. Pored nas su jurili pretr‐ pani motocikli. Naser je vozio, a Aziz drijemao, dok sam se ja stisnuo iza svog paravana od obješenih košulja. Bagdad je sad u svakom pogledu mračan grad - nema struje za uličnu rasvjetu - a u suton nastaje nužda kakvu su poznavali u staroj Transilvaniji, da kući stigneš prije mraka i za sobom povučeš teški zasun na vratima. Bili smo svjedoci nekih gadnih stvari, pa je Nasera obuzelo još turobnije raspoloženje nego inače. „Moja žena, je li, Ed, imala je sretno djetinjstvo. Otac joj je radio u naftnoj kompaniji, išla je u dobru školu, dovoljno novca, pametna, učila, Bagdad je tad bio dobro mjesto. Čak i na‐ kon što je počeo rat s Iranom, puno američkih kompanija je još tu. Reagan slao novce, oružje, pomagače Sadamu iz CIA-e - kemikalije za borbu. Sadam je bio američki savez‐ nik, to znaš. Sretni dani. Ja sam isto bio tinejdžer, Suzuki 125, kožna jakna, jako kul. U kafićima sjedio s prijateljima, cijelu noć. Djevojke, muzika, knjige, te stvari. Tada smo imali budućnost. Otac od žene imao dobre veze, pa me nisu uzeli u vojsku. Hvala bogu. Dobio posao na radiju, radio u Ministarstvu informiranja. Rat završio. Konačno, misli‐ mo mi, Sadam će trošit novce na zemlju, sveučilišta, bit ćemo kao Turska. Onda se desi Kuvajt. Amerika veli, 'Ma nema problema, napadni, Kuvajt je lokalni granični spor.' Ali onda - ne. Rezolucija UN-a. Mi svi mislimo, koji kurac sad? Sadam kao zvijer stjerana u kut, ne može se povuć bez sramote. U kuvajtskom ratu moj posao bio jaaaako kreativan - prikažem poraz kao Sadamovu pobjedu. Ali onda je budućnost bila mračna. Doma, slušamo BBC na arapskom, tajno, žena i ja. Tako, o tako sam ljubomoran na BBC-eve novinare, slobodno javljaju prave vijesti. To sam i ja htio. Ali ne. Mi pišemo laži o Kur‐ 202 www.balkandownload.org

dima, laži o Sadamu i sinovima, laži o partiji Ba'ath, lažemo kako Irak ima svjetlu bu‐ dućnost. Ako probaš pisat istinu, smrt u Abu Graibu. Onda 11. rujna, veli Bush: 'Srušit ćemo Sadama.' A mi sretni. Strah nas, ali sretni. Onda, onda, Sadam, kurvin sin, nema ga više. Mislim si, Bog je velik, Irak ima novi početak, Irak se digne kao... ona vatrena ptica, kako se zove, Ed?“ „Feniks.“ „Je, mislim si, Irak se digne kao feniks, a ja budem pravi novinar. Mislim si, ići ću gdje hoću, pričat s kim hoću, pisat što hoću. Mislim si, kćeri budu imale karijeru, kako je žena imala jednom, sad njihova budućnost svjetla. Iračani i Amerikanci sruše kip od Sadama - ali po noći počne pljačka iz muzeja. Američki vojnici, samo gledaju. General Garner veli: 'To je normalno, poslije Sadama.' Mislim si, bože moj, Amerika opće nema plan. Mislim si, evo nama mračno doba. Istina. Kćerima školu u ratu pogodila raketa. Novci za novu - ukradeni. I tako, škole nema, sad već mjesecima. Kćeri ne idu van. Pre‐ više opasno. Cijeli dan se svađaju, čitaju, crtaju, sanjaju, peru ako ima vode, gledaju kod susjeda televiziju, ako ima struje. Vide cure, tinejdžerke u Americi, na Beverly Hill‐ su, idu u koledž, voze aute, hodaju s dečkima. TV cure, imaju svoje sobe veće nego naš stan, imaju sobe samo za odjeću i cipele. Bože moj! Mojim curama, san je mučenje. Kad ode Amerika, u Iraku samo dvije budućnosti. Jedna je da bude mjesto pušaka, noževa, suniti protiv šijita, bez kraja i konca. Kao Libanon osamdesetih. Druga budućnost, mjes‐ to islamista, šerijatski zakon, burke. Kao sad Afganistan. Bratić Omar, prošle godine po‐ bjegao u Bejrut, pa onda otišao u Bruxelles da si nađe nevjestu, bilo koju, staru, mladu, bilo koju s EU pasošem. Ja mu velim, 'Omar, za ime božje, lud si sto gradi! Ti se ne ženiš djevojkom, ti se ženiš pasošem.' Veli od meni, 'Šest godina budem dobar prema djevojci, prema njenim roditeljima, onda isplaniram pažljivo razvod, i ja građanin EU, slobodan čovjek, ostanem.' Sad je tamo. Uspio čovjek. Danas si mislim, nije Omar lud. Mi koji smo ostali, mi ludi. Budućnost je mrtva.“ Nisam znao što bih mu rekao. Auto se vukao pored pretrpanog internet-kafića, pu‐ nog mladića opuštenih čeljusti koji su u ruci držali konzole za videoigre i piljili u moni‐ tore na kojima su američki marinci pucali na gerilce arapskog izgleda po urbanim ruše‐ vinama koje su lako mogle predstavljati Bagdad ili Faludžu. Sumnjam da izbornik igre nudi mogućnost da igraš kao gerilac. Naser izbaci opušak cigarete kroz prozor. „Irak. Slomljen.“ Moguće je da sam pripit. Holly stoji kod srebrnih zdjela s punčem, oko nje je orbita puna žena kojima jezici rade sto na sat. Webberice, Sykesice, korkoranke i dalje u nedo‐ gled. Ostale... Tko su, dovraga, svi ti ljudi? Prošao sam pored stola za kojim Dave s Aoife igra Četiri u nizu i teatralno glumi zapanjenost kad izgubi. Ja se s njom nikada tako ne igram: hihoće se dok se djed hvata za glavu i stenje, „Neeee, pa nisi valjda opet pobijedila! Pa ja sam inače kralj Četiri u nizu!“ Sad mi je žao što nisam bio popustljiviji 203 www.balkandownload.org

kad mi se Holly onako hladno obraćala i odlučim kako ću joj ponuditi maslinovu gran‐ čicu. Ako me njome samo raspali preko lica, onda smo barem jasno ustanovili tko je od nas nadrkana krava, a tko ima pravo na moralnu superiornost. Od žene koja se službe‐ no drži mojom partnericom dijele me tek tri natiskana grozda otmjeno odjevenih ljudi - kad me odjednom presretne Pauline Webber, koja sa sobom vuče krakatog mladića i za‐ priječi mi put. Odjeven je kao da je došao na juniorski bilijarski turnir - ljubičasta svile‐ na košulja i s njom usklađen prsluk, blijeda put. „Ed, Ed, Ed!“ grakće na mene. „Konač‐ no smo se opet našli. Ovo je Seymour, o kojem sam ti sve ispričala. Seymour, Ed Bru‐ beck, on ti je pravi lutajući reporter.“ Seymour mi uputi osmijeh zubnih proteza. Rukuje se kao da te zgrabilo nešto koščato, kao da se rukuješ s lovcem na NLO-e. Pauline se smiješi kao zadovoljni provodadžija. „Znaš da bi sad za fotoaparat zabila čovjeku otva‐ rač za boce u srce, samo da vas mogu snimiti zajedno.“ No, ništa nije poduzela da neg‐ dje rekvirira kameru. Seymour se i dalje rukuje, preko preporučenog vremenskog ograničenja. Čelo mu je sazviježđe srditih bubuljica - pravo Kasiopejino zgnječeno W - a pijani dojam da sam taj prizor već vidio u snu nadvlada mi osjećaj kako sam u stvari samo sanjao da sam taj prizor vidio u snu. „Vaš sam veliki obožavatelj, gospodine Brubeck.“ „Oh.“ Dečko koji bi htio biti reporter, kojeg su zavele priče o smionim pothvatima i seksu s danskim fotoreporterkama u zemljama kojima ime završava na „stan“. „Rekao si kako ćeš nam otkriti pokoju tajnu“, veli Pauline Webber. Jesam li? „Pauline, koje sam to tajne najavio otkriti?“ „Sav si vražji, Ede.“ Lupi me šakom po karanfilu. „Nemoj meni izigravati stidljivu ljubičicu - sad smo gotovo rod.“ Moram se probiti do Holly. „Seymoure, što bi htio znati?“ Seymour me fiksira pogledom od kojeg me podilazi nelagoda, očima trbuhozborca i osmijeha punog žice. Žamor nadjača glas Pauline Webber: „Kako se postaje veliki novi‐ nar?“ Trebam nešto protiv bolova, prirodno svjetlo i zraka. „Da citiram jednog od svojih mentora s početka karijere“, kažem dečku, „'Novinar mora biti lukav poput štakora, dr‐ žati se samopouzdano i imati nešto književnog talenta.' Je li to dosta?“ „A kako su veliki to postali?“ ispali glas Pauline Webber. „Veliki? Pa, sve krasi baš ona crta koju je Napoleon najviše cijenio kod generala: pra‐ ti ih sreća. Naći se u Kabulu u trenutku pada grada. Na Manhattanu 11. rujna. U Parizu na dan kad Dianin vozač napravi svoju fatalnu pogrešku.“ Trgnem se kad se od eksplo‐ zije rasprsnu prozori, ali ne, ne događa se to sada, to je bilo prije deset dana. „Seymo‐ ure, novinar ti se ženi vijestima. Vijest je hirovita, okrutna i ljubomorna. Od tebe zahti‐ jeva da je vječito slijediš onamo gdje već ljudski život u tom trenutku vrijedi najmanje, da bi tu ostala dan ili dva, pa zapalila negdje drugdje. Ti sam, tvoja sigurnosti, obitelj, za to ti ona nimalo ne haje“ - to sam izrekao kao da mi riječi prati kolut dima iz cigare‐ 204 www.balkandownload.org

te. „Sebi laskaš kako ćeš razviti neki modus operandi koji će ti omogućiti da budeš i do‐ bar novinar i dobar čovjek, ali ne. To je bedastoća. Ona će te natjerati da budeš svjedok prizora koje bi inače trebali vidjeti samo liječnici i vojnici, ali dok liječnicima to pribavi status sveca a vojnicima se dižu spomenici, ti ćeš, Seymoure moj, dobiti uši, proljev, ozebline, malariju, zakačit će te pokoje noćenje u zatvorskoj ćeliji. Pljuvat će te kao pa‐ razita i propitivati ti troškove. Ako hoćeš sretan život, odaberi neku drugu karijeru. A ionako ćemo svi na kraju izumrijeti.“ Kad sam se ispuhao, proguram se pored njih i ko‐ načno se probijem do prokletih zdjela s punčem... ... gdje od Holly više nema ni traga ni glasa. Mobitel mi počne vibrirati. Zove Olive Sun. Preletim njen SMS: BOK ED, NADAM SE DA SU SVATOVI OK, DUFRESNE PRISTAO NA INTERVJU ČET 22. MOŽEŠ LI DOĆI CAIRNS SRE 21? TETA DOLE FRUITS TE VOZI RAVNO IZ HOTELA. ODGOVOR ŠTO PRIJE, POZDRAV, OS Prvo što sam pomislio je, Evo rezultata! Kako utemeljeno pretpostavlja da više vladi‐ nih agencija prisluškuje Spyglassovu komunikaciju, Olive Sun poruke šifrira: Dufresne je naša šifra, koju smo uzeli iz Iskupljenja u Shawshanku, za šefa palestinskih tunela is‐ pod granice Gaze s Egiptom; „Cairns“ je Kairo; „dole fruits“ je šifra za Hezbollah; a teta je veza. Upravo su to stvari kao iz Jamesa Bonda za koje klinci kao što je Seymour misle da ih radimo non-stop: ali nema ničeg ni približno bondovskog kad te egipatske snage sigurnosti sedamdeset i dva sata drže u kairskom podzemnom bunkeru, dok čekaš is‐ ljednika koji se na smrt dosađuje da dođe i pita te što tamo radiš. Temu sam prošle jese‐ ni ponudio Olive, a ona je povukla bog te pitaj koliko veza da bi sve organizirala. Du‐ fresne, ako je to uopće jedna osoba a ne njih desetorica, u Egiptu, Pojasu Gaze i u Jorda‐ nu ima mitski status. Intervju s njim bio bi teška ekskluziva i časopisu bi udeseterostru‐ čio ugled u arapskom svijetu. Blokade i sankcije loš su materijal za medije: nema se puno toga za reći niti što pokazati. Koga briga brane li Izraelci uvoz mlijeka u prahu u Gazu? Reportaže o tunelima ispod zidova, to je već druga priča. To je kao iz Bijega iz Colditza, to je poput Grofa Monte Crista i ljudi takve stvari gutaju. Baš sam krenuo od‐ govoriti potvrdno kad sam se sjetio kvake: u srijedu u sedam navečer, gđica Aoife Bru‐ beck ekskluzivno prvi i jedini put nastupa u ulozi Plašljivog Lava u predstavi Čarobnja‐ ka iz Oza koju daje Osnovna škola St Jude's Church of England, a njen tata se očekuje u publici. Koji bi samoživi gad propustio gala predstavu u kojoj mu je vlastita kći zvijezda? Zašto bi nam uopće bilo stalo do drugih šestogodišnjakinja koje nikad neće nigdje nas‐ tupiti jer su poginule kad su im izraelski buldožeri ili Hezbollahove rakete srušili kuću? To nisu naša djeca. Imali smo dovoljno pameti da se rodimo negdje gdje se takve stvari ne događaju. Vidiš u čemu je problem, Seymoure moj? 205 www.balkandownload.org

Pripadnik osiguranja koji je na dužnosti ispred nadzorne točke kod Hotela Safir pre‐ pozna Naserov auto, podigne rampu i mahne nam da prođemo. Kad smo se zaustavili, Naser mi je kazao: „U redu, Ed, Aziz i ja onda dođemo sutra u deset. Ti i ja, mi skinemo tekst s trake, Aziz donese fotografije. Krasna priča. Olive bude jako sretna.“ „Vidimo se u deset.“ Još u autu sam Naseru dao kovertu sa Spyglassovim dolarima kao nadnicu. Rukovali smo se, Aziz me pustio da izađem na njegovu stranu i Corolla se odvezla. Stala je nakon samo nekoliko metara. Pomislio sam da je nekakav kvar, ali Na‐ ser je spustio prozor i nečim mahnuo. „Ed, uzmi ovo.“ Prišao sam, a on mi je stavio svoj mali diktafon u ruku. „Zašto? Pa dolaziš sutra.“ Naser je inzistirao. „Bolje bude kod tebe, sigurnije. Puno dobrih riječi na traci.“ Na‐ kon toga se kružnim tokom odvezao natrag do nadzorne točke. Ja sam krenuo stepeni‐ cama u hotel. Svi su prozori bili tek mračni pravokutnici. Čak i kad ima struje, goste upozoravaju da kad padne mrak ne pale svjetlo, zbog snajperista. Na trijemu zaštiće‐ nom metalnim pločama dočekao me Tarik, zaštitar naoružan snajperom Dragunov. „Šta ima, gospon Ed?“ Tarik voli komunikaciju u žargonu. „Tarik, bolje ne može. Miran dan?“ „Danas mirno. Bogu hvala.“ „Jel' se Big Mac već vratio?“ „Je, je. Lik je u baru.“ Tariku i njegovoj trojici kolega ostavljam velike napojnice jer želim da mi obavezno dojave ako se kakav stranac raspitivao za mene, nakon što su njemu dali neodređen od‐ govor. S tim da baš ne mogu biti siguran da moj Tarik ne uzima novac i drugoj strani, ali načelo zlatne koke dosad se pokazalo korisnim. S trijema na staklena vrata ulazim u kružno predvorje s recepcijom, na čijem pultu sjaji slaba svjetiljka. Sa stropa visi veli‐ čanstven luster, ali ga nikad nisam vidio upaljenog, a sad je sav u paučini. Svaki put kad ga vidim, odmah zamislim kako pada. Direktor hotela gospodin Hufadži upravo je po‐ magao momku tovariti rabljene akumulatore na kolica za prtljagu. Stari akumulatori se svakog jutra zamjenjuju novima, kao što su se u mojem djetinjstvu mijenjale pune i prazne boce s mlijekom. Akumulatorima gosti napajaju prijenosna računala i satelitske telefone. „Dobra večer, gospodine Brubeck“, rekao je direktor, dok je maramicom brisao znoj s čela. „Treba vam ključ.“ „Dobra večer, gospodine Hufadži.“ Čekao sam da mi preda ključ koji drži u ladici. „Mogu li dobiti jedan od tih akumulatora?“ „Naravno. Poslat ću dečka kad se vrati da vam ga odnese gore.“ „Puno vam hvala.“ Držimo se bečke škole, iako je Bagdad otišao k vragu, a Safir je sad više nekakav kamp s poslugom unutar ugašenog hotela, nego hotel s pet zvjezdica. „Baš sam si mislio kako je to sigurno tvoj milozvučni glas.“ S honduraškom cigarom 206 www.balkandownload.org

u ruci, Big Mac izlazi iz zapuštenog hotelskog bara koji danas služi kao salon, društvena špica gdje se šire tračevi i burza na kojoj se trguje uslugama. „Sad se dolazi kući?“ „Došao sam nakon tebe, što znači da ti častiš pivom.“ „A, ne, ne, ne, oklada je bila, zadnji časti.“ „Besramna laž, gospodine MacKenzie, što jako dobro znate.“ „Čuj, besramne laži pospješuju izbijanje rata, pa gladni novinari imaju što raditi. Jesi li uspio što u Faludži?“ „Sasvim su je blokirali, ne da se ući. A kako ste prošli vi na svojem izletu?“ „Ma, gubitak vremena.“ Big Mac ispuni pluća dimom cigare. „Doveli su nas u Tabor pobjede, gdje su nam rekli kako su se borbe pojačale, što je značilo da marinci imaju previše posla da bi stigli brinuti za naše debele stražnjice. Prežvakavali smo frazetine s časnicima za odnose s medijima, a onda su nas ugurali u opskrbni konvoj koji se vraćao u Bagdad. Očito, ne u onaj koji su digli u zrak minama uz cestu. Ti?“ „Ja sam bolje prošao. Našli smo improviziranu bolnicu za izbjeglice iz Faludže i još naletjeli na oborenu Kiowu. Aziz je snimio nekoliko fotografija prije nego što nam je tvoj uniformirani zemljak ljubazno predložio da se izgubimo.“ „Nije loše, ali“, Big Mac je prišao i nastavio tišim glasom, iako je g. Hufadži već izi‐ šao, „jedan od 'visoko pozicioniranih izvora' Vincenta Agrippe prije dvadeset minuta poslao mu je SMS o 'jednostranom primirju' koje sutra stupa na snagu.“ Nisam bio sklon povjerovati. „Čuj, Mac, milicija u Faludži se sad više neće tek tako predati. Možda će se pregrupirati-“ „Ma, ne, ne pobunjenici. Marinci odustaju.“ „Bog te tvoj. Pa gdje je taj izvor pozicioniran? U kabinetu generala Sancheza?“ „Jok. Vojska će zbog ovog dobiti mlade. Dići će se na noge, tipa: 'Ako hoćeš osvojiti Beč, onda u pičku materinu uđi unutra i osvoji ga.'“ „Misliš da je ovo zakuhao Bremer?“ „Prijatelju moj: naš Veliki izaslanik si ne bi bio u stanju zakuhati jaja u jacuzziju pu‐ nom lave.“ „Onda mi moraš dati neki mig?“ „S obzirom na to da ti plaćaš, evo ti odmah tri.“ Big Mac si je uzeo čik pauzu od pet sekundi. „C, I pa onda A. Izravna naredba iz ureda Dicka Cheneyja.“ „Vincent Agrippa ima izvor u CIA-ji? Pa on je Francuz! Siroljubac koji se zna samo predati.“ „Vincent Agrippa ima izvor u sobi za paniku samog gospodina Boga, i vijest ima ite‐ kako smisla. Cheney se boji da će se Koalicija voljnih raspasti zbog Faludže - što ne znači da su koalicija, i da su voljni, ali, što ima veze. Dođi s nama na večeru kad se os‐ vježiš - pogodi što je na jelovniku.“ „Da nije piletina s rižom?“ Safirov službeni jelovnik imao je pedeset jela, ali se pos‐ luživala samo piletina s rižom. 207 www.balkandownload.org

„Majku ti božju, čovjek čita misli.“ „Evo me dolje čim se riješim nešto odjeće.“ „Uvijek samo obećanja, namigušo.“ Big Mac se vratio u bar, a ja sam se popeo na prvi kat - liftovi u hotelu ne rade od 2001. - pa onda na drugi i treći. Kroz prozor sam gledao poput ulja glatki i tamni Tigris u Zelenoj zoni, koja je sjala osvijetljena kao ka‐ kav Disneyland usred Distopije. Pao mi je na pamet roman J. G. Ballarda High Rise, u kojem je tehnološki suvremen londonski neboder vertikalna pozornica na kojoj civiliza‐ cija ljušti sloj po sloj dok ne ostane ništa osim iskonskog nasilja. Helikopter se spustio iza Republikanske palače, u kojoj nam je jutros Mike Klimt pričao o pozitivnom razvoju događaja u Faludži i drugdje. Što li pomisle Iračani kad im pogled padne na ovu blješta‐ vu Enklavu obilja u srcu njihovog grada? Znam što pomisle, jer su mi Naser, g. Hufadži i drugi to već rekli: pomisle kako je ova dobro osvijetljena, opskrbljena i čuvana Zelena zona dokaz kako Amerikanci uistinu raspolažu čarobnim štapićem kojim u iračke gra‐ dove mogu vratiti red, ali da je anarhično stanje stvari samo gusta dimna zavjesa iza koje mogu crpiti iračku naftu. Nemaju pravo, ali je li to uvjerenje apsurdnije od onog koje dijeli 81 posto Amerikanaca koji vjeruju da postoje anđeli? Negdje blizu začulo se mijaukanje, pa sam spustio pogled i vidio pepeljasto sivu mačku koja se odvojila od mračne sjene. Sagnuo sam se da je pozdravim, što je jedini razlog zašto nisam ostao bez vrha glave, poput kuhanog jaja, kad su se od eksplozije na ulici sa zapadne strane hote‐ la raspali svi prozori, valovi detonacije stresli neosvijetljene hodnike, uši nam ispunili glasnom hukom, a prostore između atoma atonalnim akordima razaranja. Uzmem još jedan ibuprofen pa bacim pogled na monitor svog laptopa i uzdahnem. Izvještaj o eksploziji napisao sam dok sam jučer letio iz Istanbula, s pokvarenim želu‐ cem i neispavan, sad moram priznati kako se to i vidi: publicistika koja vuče na beletris‐ tiku nije ni jedno ni drugo. Rumsfeld u 11 sati po istočnom američkom vremenu treba dati izjavu o Iraku, to je za 50 minuta. Uključim televizor i okrenem na CNN World s isključenim tonom, imaju samo izvjestitelja iz Bijele kuće koji raspravlja o tome što 'vi‐ soko pozicionirani izvor blizak ministru obrane' misli da će reći Rumsfeld. Aoife zijevne na svom krevetu i odloži svoj Godišnjak društva za zaštitu životinja za 2004. „Tata, mo‐ žeš li okrenuti na Dora istražuje?“ „Ne mogu, dušo. Samo sam provjerio nešto što mi treba za posao.“ „Je li ta velika bijela zgrada u Bad Dadu?“ „Nije, to je Bijela kuća. U Washingtonu.“ „Zašto je bijela? Žive li u njoj samo bijeli ljudi?“ „Eh... žive.“ Ugasim televizor. „Vrijeme je za spavanje, Aoife.“ „Jesmo li mi točno ispod sobe u kojoj su deda Dave i baka Kath?“ U stvari bih joj trebao čitati - Holly joj čita - ali moram dovršiti članak. „Oni su na katu iznad, ali nisu baš u sobi ispod koje smo mi.“ 208 www.balkandownload.org

Čujemo galebove. Mreža na prozoru se njiše. Aoife utihne. „Tata, možemo li ići kod Dwighta Silverwinda kad odspavam?“ „Nemojmo opet o tome. Trebaš malo ubit oko.“ „Mami si rekao da ćeš i ti malo spavati popodne.“ „Hoću, ali prvo ti. Moram dovršiti članak i poslati ga do večeras u New York.“ A onda moram reći Holly i Aoife da u četvrtak neću ići na Čarobnjaka iz Oza, pomislim. „Zašto?“ „A otkud misliš da stiže novac kojim kupujemo hranu, odjeću i knjige Društva za za‐ štitu životinja?“ „Iz tvog džepa. I maminog.“ „A odakle dođe u taj džep?“ „Od novac-vile.“ Aoife se samo pravi nevješta. „Baš. Ja sam ti ta novac-vila.“ „Ali i mama isto zarađuje na svom poslu.“ „Istina, ali život u Londonu je jako skup, pa moram i ja zarađivati.“ Tražim neki manje kitnjast izraz od mojeg „prostora između atoma“, kad mi zazvoni dolazna pošta. Poruka je tek obavijest Air Francea, ali kad se vratim na članak, izraz mi je već izvjetrio iz glave. „Tata, zašto je život u Londonu skup?“ „Daj, Aoife, molim te. Moram raditi. Zatvori oči.“ „U redu.“ Pretvara se da se srdi i legne, pa se pravi da hrče kao Teletubby. Stvarno mi ide na živce, ali ne znam što bih joj rekao što bi bilo dovoljno oštro da je ušutka, a da ne brizne u plač. Bolje da ovaj put otrpim dok ne prestane. Prva mi je pomisao bila, pišem, živ sam. Druga- „Tata, zašto ne mogu sama otići kod Dwighta Silverwinda?“ Nemoj izgubiti živce. „Zato što ti je tek šest godina.“ „Ali znam kako se ide do tamo! Iz hotela, preko zebre, po molu i tamo sam.“ Prava je mini-Holly. „Svaki je čovjek kovač vlastite sudbine, sudbina nije ono što će ti napričati neki stranac izmišljenog imena. A sad, molim te. Pusti me da radim.“ Privine uz sebe svoju polarnu lisicu. Natrag na članak. Prva mi je pomisao bila, živ sam. Druga, ne diži se: ako je to bio ručni raketni bacač, možda nije gotovo. Moja- „Tata, zar ti ne želiš znati što te čeka u budućnosti?“ Ne odgovaram nekoliko sekundi, da joj pokažem kako sam živčan. „Ne.“ „Zašto?“ „Jer...“ Na pamet mi padne ono što je Eilísh tajanstveno rekla o nečem što je pisano i Naserova obitelj, bojnik Hackensack i vožnja biciklom po stazici u delti Temze jednog vrućeg dana 1984., kad sam prepoznao djevojku koja je ležala na šljunčanom žalu, s ma‐ jicom na kojoj je pisalo Quadrophenia, u trapericama crnim kao što joj je bila i kratko podšišana kosa i koja je spavala s putnom torbom pod glavom, kad sam pomislio Vozi 209 www.balkandownload.org

dalje, vozi samo dalje... A onda sam se okrenuo. Zatvorio sam kompjutor, otišao do nje‐ nog kreveta, izuo cipele i legao pored nje. „Jer što ako doznam da će mi se dogoditi ne‐ što ružno - ili, još gore, da će se to dogoditi mami, ili tebi - a da to ne mogu promijeniti? Bolje onda da ne znam, jer tad mogu... mirno uživati u zadnjem ljetnom popodnevu.“ Aoife me gleda krupnim, ozbiljnim očima. „A što ako to možeš promijeniti?“ Stisnem joj kosu na vrhu glave, tako da izgleda kao nekakav samurajski perčin. „A što ako ne mogu, gospođice Glava Ananasova?“ „Hej, ne zovem se ja“ - zijevne - „Ananasova.“ Zijevnem i ja, a ona veli: „Ha! Uhvatio si od mene zijevanje.“ „U redu, može dremka i za mene.“ Nije to ni tako loša ideja. Aoife će odspavati sat vremena, a ja ću se nakon dvadeset minuta sna probuditi svjež, stići na Rumsfeldovu najnoviju seansu samozavaravanja, dovršiti članak i onda smisliti kako ću Holly i Plaš‐ ljivom Lavu objasniti da u srijedu moram biti u Kairu. „Lijepo spavaj“, kažem joj, kako joj uvijek veli Holly, „i još ljepše sanjaj.“ „Ed! ED!“ Sanjao sam da me Holly probudila uspaničenog pogleda, poput konja koji zna da ga čeka smrt. Zvuči kao da me Holly pita: „Gdje je Aoife?“ ali to je nemoguće jer je ona u krevetu pored mene. Sila teže je nekako iskrivljena, udovi su mi šuplji i poku‐ šavam reći „Što se događa?“ Holly mi izgleda kao da je to netko loše imitira. „Ede, gdje je Aoife?“ „Tu“, dignem deku. Tu je samo njena polarna lisica. Sprži me dvadeset tisuća volti što me do kraja razbudi. Nema mjesta panici. „U kupaonici.“ „Sad sam pogledala! Ed! Gdje je?“ „Aoife? Daj izađi! Uopće nije smiješno!“ Ustanem i okliznem se na Godišnjak Druš‐ tva za zaštitu životinja 2004., koji je bio pao na pod. Pogledam u garderobni ormar, is‐ pod kreveta gdje ima pet centimetara prostora; u kupaonicu, kabinu za tuš. Kosti mi se pretvore u toplo plastelinsko ljepilo. Nestala je. „Bila je tu. Spavali smo, do prije minu‐ tu.“ Pogledam na sat na televizoru: 16:20! Drek drek drek. Skočim do prozora kao da - kao da ću je ugledati kako mi maše dolje s šetnice, prepune vikendaša? Lupim se u ne‐ što nogom, pa me prostrijeli bol: Aoife je pitala gdje je soba u kojoj su Dave i Kath i za‐ što ne može otići kod Dwighta Silverwinda. Tražim gdje su joj sandale. Nema ih. Holly mi nešto govori, ali kao da sam zaboravio jezik, čujem samo samoglasnike i suglasnike, a ona onda ušuti i čeka da joj odgovorim. „Ili te otišla naći, ili do sobe tvojih roditelja, ili... ili je otišla k čovjeku koji proriče budućnost dolje na molu. Idi vidi u njihovu sobu. A recepciji kaži da ne puštaju šesto‐ godišnjakinju u... u...“ - u kurac, što je imala na sebi? - „... u zebrastoj majici s kratkim rukavima samu van iz zgrade. Ja idem na mol.“ Ugurao sam noge u cipele i dok sam ju‐ 210 www.balkandownload.org

rio iz sobe, Holly mi dovikne: „Jesi uzeo mobitel?“ pa provjerim i viknem, „Jesam“, onda se sjurim niz hodnik, do dizala, gdje dvije stare dame u cvjetnim haljinama kao da su ispale iz Agathe Christie čekaju kod aspidistre prethistorijske veličine u brončanoj vazi pa stisnem tipku za dolje, ali lift ne dolazi pa opet stisnem i shvatim da cijelo vrijeme mrmljam, „Drek, drek, drek“, i da me dame srdito gledaju, a onda konačno dođe lift i otvori se, a Darth Vader pokaže gore svjetlosnim mačem i belfastskim naglaskom pita, „Idete gore?“ mene u jaja lupi prizor Aoife kako stoji na krovu, pa uđem. Gospođica Marple mu kaže: „Mi idemo dolje, ali moram vam priznati da vam je kostim sjajan.“ Ne, što to radim? Sva su vrata koja vode na krov zaključana, to je glupo. Zaštita na radu. A ionako je Aoife sigurno na molu. Iskočim, baš kad se vrata dizala počnu zatvarati i lupe me u cjevanicu, zbog čega se opet otvore pa mi Darth Vader veli: „Čuj, stari, daj se ti li‐ jepo odluči.“ Prema stubištu. Pratim strelicu s oznakom „Stepenice“ do druge s istom oz‐ nakom, pa dalje strelicu za strelicom. Tepih mi prigušuje korake. Ispred mene dvije sta‐ re dame ulaze u lift, pa im doviknem, „ZADRŽITE MI LIFT!“ i skočim, kao da sam Mic‐ hael Jordan, ali se sapletem na svoje nezavezane vezice na cipelama i odskližem deset metara, od trenja me zapeče adamova jabučica a vrata se treskom zatvore, možda su mi Agathe Christie mogle zadržati vrata, možda nisu mogle, ali ih zadržale nisu, kučke, pa počnem udarati tipku palcem, ali ode on, a moja lakovjerna, nevina kći sve je bliže onom čovjeku na molu, koji ima vlastitu kabinu koja se može zaključati i vjerojatno se ne zamara time da ispod svoje Merlinove halje nosi gaće. Vežem cipele i ustuknem ko‐ rak, lift stane na „7“, pa se desetljeće kasnije pojavi na „6“ i tamo stoji još jedno deset‐ ljeće, u meni navire krik, pa onda zamijetim da su iza staklenih vrata stepenice, iza as‐ pidistre. U božju mater! Jurim niz stubište koje odjekuje od mojih koraka, kao kakav ak‐ cijski junak ozlijeđenih koljena, ali kakav to akcijski junak drijema dok pazi na svoju je‐ dinu kćer, svoju jedinu dražesnu, savršenu, krhku kćer? Jurim dolje, kat za katom, na svom Putovanju u središte Zemlje, miris boje sve se jače isparava, projurim pored liči‐ oca na ljestvama, „Hej, stari polako, majku mu staru, ako se popikneš razbit ćeš glavu!“ Stignem do vrata na kojima piše „izlaz za slučaj nužde“ na kojima je mali, prljavi prozor kroz koji se vidi podzemni prilaz za dostavna vozila, pa onda trčim natrag do izlaza u prizemlje, ali su ta vrata zaključana i pitam se koga vraga nisam samo pričekao prokleti lift? Jurim prolazom za poslugu, kliznem pored znaka „pristup nultom katu“, i sve me više hvata osjećaj da sam u pravom labirintu ne samo hodnika i vrata, nego i odluka i prioriteta, da sam u njemu ne tek koju minutu nego cijelu vječnost, već godinama, i da sam prije puno godina nekoliko puta skrenuo krivim putem pa se više ne mogu vratiti i zaletim se u vrata s oznakom „prilazi“, okrenem kvaku i povučem, ali ne otvore se - jer ih treba gurnuti pa ih onda gurnemŠto? Nekakav izložbeni prostor koji se širi u dubinu, širinu i visinu tako da mi nije jasno kako bi Hotel Maritime uopće mogao u sebi sadržavati nešto ovakvih razmjera, prostire se - očito - ispod temelja susjednih zgrada, ispod šetnice, pa možda i ispod ka‐ 211 www.balkandownload.org

nala La Manche. Tisuće ljudi razgledavaju uzdužne i poprečne redove kućica i štando‐ va, uz strahovitu larmu. Neki su odjeveni u normalnu odjeću, no većina kao da je na kostimiranom balu, tu su Superman, Batman, Watchman; više doktora Spocka, Whoa, Evila; trojac C-3PO-a, par Klingona, Silurian nalik gmizavcu, red kineskih Harryja Pot‐ tera, zdepasta Catwoman popravlja si naramenice grudnjaka u sendviču od po jednog majmuna s njihovog planeta, tu je cijela horda agenta Smithova iz Matrixa, Tardis koji hoda, ozlijeđeni Schwarzenegger kojem vire dijelovi endoskeleta T-800; zezanje, smijeh, rasprave. A što ako je Aoife upala u ovo podzemlje čudaka, geekova i fantasta? Kako bi se ikada odavde izvukla? Kako ću se izvući ja? Naravno, na ona velika vrata na suprot‐ nom kraju, ispod velikog transparenta „BRIGHTONSKA PLANETARNA KONFEREN‐ CIJA 2004.“ Žurim se kroz kolonu koja se lagano valja dok ljudi usput listaju mange, Tribblesi hodaju s majicama na kojima piše „TREKIJI TO RADE NA TURBO“, tu su svemirski brodovi USS Enterprise iz domaće radinosti, metalni odljevci Battlestar Ga‐ lactice; prošao sam pored Daleka koji je emitirao rečenicu „Kićeni momci, djeve će u je‐ dan mah, sa dimnjačarima se vratiti u prah.“ 5 Sklonio sam se s puta Nevidljivom čovjeku, skočio iza Minga Nemilosrdnog, ugurao se među neke Uruk-hai, i sad sam se izgubio, a izgubio sam i Aoife, ne znam više gdje su mi strane svijeta, pa sam upitao Yodu za put, a on mi je odgovorio „Stari, kod šekre‐ ta“ i pokazao mi, pa sam se konačno našao u predvorju, između nekog novinarskog po‐ četnika i Judgea Dredda. Jurnuo sam van... ... u popodne konfekcijskog pomfrita, skakao sam poput žabe da izbjegnem vozila koja su se kretala prema šetnici. Trubili su za mnom, ali danas se na mene prometni propisi ne odnose. Toplo vrijeme izmamilo je van pakleno mnoštvo ljudi, pa ti sad pro‐ baj naći ljudsku iglu u ovom priobalnom plastu sijena koji čine obitelji čiji pripadnici nisu vlastitom nepažnjom i zanemarivanjem izgubili šestogodišnju kćer, pa bih sad pro‐ dao dušu vragu za priliku da se vratim u našu sobu sat prije i drukčije postupam prema Aoife, kojoj bih rekao, „Možda sam prije bio malo čangrizav, oprosti, hajdemo skupa do g. Silverwinda“ i samo da mi se Aoife vrati dao bih tom starom mističnom gadu svoju karticu za bankomat i još mu godinu dana brisao stražnjicu. Ili, kad bih mogao skočiti sat vremena u budućnost, onda bih nakon što se Aoife pojavi, odmah zvao Olive Sun i rekao joj, „Olive, žao mi je, ali molim te pošalji Harija da intervjuira Dufresnea, pošalji Jena. Bože, Bože, Bože: daj da prođe kroz ovu gomilu i skoči mi u zagrljaj. Ne daj da je bilo koji stranac uvuče u svoj kombi - Nemoj o tome misliti, izbij si to iz glave. Rijeke ljudi guraju se na mol i s mola, trčkaram protiv struje, pa usporim, ne smije mi promak‐ nuti ako se ovuda vraća i traži tatu... I dalje pregledavaj lica u nizu, s kraja na kraj, pre‐ lazi pogledom preko lica i traži ono koje pripada Aoife; izbaci iz glave naslove kao što su „nestala kćer ratnog izvjestitelja“, ili suzne molbe javnosti preko televizije, ili odvjet‐ nikove izjave u ime obitelji Sykes, obitelji koja je ovu moru već jednom proživjela, istu 212 www.balkandownload.org

takvu - „NOVA TRAGEDIJA POGODILA OBITELJ JACKA SYKESA“; oni tjedni 1984. godine kad je Kapetan Marlow bio zatvoren zbog „obiteljske situacije“, kako je pisalo na zaključanim vratima; novine su nekoliko puta javile o lažnim dojavama o opaženom dječaku koji bi mogao biti Jacko, ali se svaki put ispostavilo da nije; i Kath koja je govo‐ rila, „Ede, žao mi je, ali nije u stanju danas primati goste“; na kraju nisam ni otišao In‐ terRailom u Europu nego sam cijelo ljeto radio u vrtnom centru kod petlje autoceste A2. Osjećao sam se i odgovornim: da mi je te subotnje večeri uspjelo nagovoriti Holly da se vrati kući, umjesto što sam obio bravu na onim crkvenim vratima, Jacko možda ne bi odlutao; ali sviđala mi se i nadao sam se kako bi nešto od toga moglo biti; mobitel mi počne vibrirati - Bože, molim te, daj da se ovo sad svrši; Holly zove, Holly koju ništa ne može smesti i molim se, molim te Bože, molim te, daj da budu dobre vijesti, i kažem: „Ima li što novo?“ „Tata i mama je nisu vidjeli. Kod tebe?“ „Još hodam niz mol.“ „Izvijestila sam direktora hotela. Dali su obavijest preko razglasa, a Brendan pazi na recepciju. Vele da policija sigurno neko vrijeme neće slati nikoga, ali njih je preuzela Ruth.“ „Nazovem te čim stignem kod proricatelja.“ „U redu.“ Kraj poziva. Već sam gotovo kod zabavnog centra - gledaj gledaj gledaj gledaj - gledaj!. Crnokosa djevojčica u zebrastoj majici i zelenim štramplama klizne na vrata koja su poduprli da se ne zatvore, Isuse, to je ona, sigurno je ona, u trbuhu mi eks‐ plodira ručna bomba nade i izderem se: „AOIFE!“ Ljudi se okreću da vide tko je taj luđak, ali ona nije među njima. Provlačim se između suncem opečenih nadlaktica, sladoleda i čaša ledenog sirupa Slush Puppie. Mračna unutrašnjost mi pošemeri čula. „Aoife!“ Zavijanje trkaćih automobila slično motornoj pili i akakakakak laserskih topova 22. stoljeća. Tutnjava bombardiranih zgrada koje se urušavajuEvo je! Aoife! Hvala ti, Bože, hvala ti Bože, hvala. Gleda gore stariju djevojčicu koja na sebi ima odrezani topić i šiške na pozornici za igru Dance Dance Revolution pa jur‐ nem i kleknem do nje: „Aoife, dušo, ne smiješ samo ovako odlutati! Mama i ja smo do‐ bili infarkt! Dođi.“ Stavim joj ruku na mišicu. „Aoife, idemo natrag.“ Ali kad se okrene, vidim da ima pogrešne oči, nos i lice, neka snažna ruka me odvla‐ či, ruka koja pripada dobro građenom muškarcu pedesetih godina koji na sebi ima groz‐ nu košulju od akrila i pita: „Koji ti kurac hoćeš od moje kćeri?“ Situacija se istog časa ozbiljno pogoršala. „Ja - ja - zamijenio sam je za svoju, izgubi‐ la se, bila je... Ali ona - ona...“ Lik razmišlja da li da me rastavi na komade. „Pa, eto, to nije tvoja kćer - i stari, ja bih pripazio. Ljudi to mogu krivo shvatiti, ili čak ispravno - kužiš me?“ 213 www.balkandownload.org

„Oprostite, ja - ja - ja...“ izletim na sunce ispred centra, ispljunut poput Jone iz za‐ dimljenog, masnog kita. To ti je kazna za Aziza i Nasera. Dwight Silverwind mi je jedina nada. Do koje je ostalo šezdeset sekundi. Ne bi se on usudio išta tamo s njom. Suviše je javno i izloženo. Možda će joj reći da pričeka da dođe tata. Aoife će sjediti kod njega, kao da je to neka dobra šala. Zna li ona Hollyn broj mobitela? Ne znam. Prođem pored štanda s hamburgerima; ograđenog štanda s košarkom. Prođem pored golemog plišanog medvjeda, lik se u kostimu znoji kao majmun. Eno djevojčice, gleda dolje more koje joj pjeva uspavanku. Dwight Silverwind je sve bliže, mol Brighton Pier se ljulja, meni se u grudima svija‐ ju rebra, žena ispred Svetišta plete, a na vratima visi znak „Proricanje budućnosti u toku“. Upadnem u malu mračnu špilju u kojoj su jedan stol, dva podstavljena stolca, tri svijeće, tamjan, raširene karte za tarot, iznenađeni Dwight Silverwind i crna gospođa u poliesterskoj trenirci - ali Aoife ni od korova. Aoife ni od korova. „Hm - a da nas pustite da završimo?“ pita mušterija. Pitam Silverwinda: „Je li mi kćer bila tu?“ Žena ustane. „Pa ne možete samo tako upasti!“ Silverwind se namršti. „Sjećam vas se. Aoifein tata.“ „Pobjegla je. Iz našeg hotela, Maritimea. Ja - ja - mislio sam možda bi...“ Gledaju me kao luđaka. Povraća mi se. „...Mogla biti tu.“ „Strašno mi je žao, g. Brubeck“, kaže Dwight Silverwind, kao da je preminula, „ali ovdje nije nos pomolila.“ Uhvatim se za glavu da mi ne eksplodira, pod se nagnuo četrdeset i pet stupnjeva i da me žena nije prihvatila i posjela na stolac, tresnuo bih na tlo. „Da razmotrimo situ‐ aciju“, kaže, po naglasku je iz Birminghama. „Ako sam dobro shvatila, nestalo je dije‐ te?“ „Tako je“, odgovorim piskavim glasićem. Nestala. Smirenim tonom, koji ne trpi izmotavanje: „Ime i dob?“ Nestala. „Edmund Brubeck, imam, hm, trideset i pet godina.“ „Ne vaše, Edmunde. Ime i dob djeteta.“ „O. Aoife Brubeck. Šest godina. Ima samo šest godina!“ „U redu, u redu. A što Aoife ima na sebi?“ „Majicu s uzorkom zebre. Sandale.“ „U redu, u ovakvim slučajevima pomaže brza reakcija, ja ću zvati osiguranje mola i zamoliti dežurne da paze ako se pojavi. Napišite tu svoj broj telefona.“ Pruži mi olovku i posjetnicu na koju napišem broj. „Dwight, ti kreni s Edom niz mol i gledajte među po‐ sjetiteljima. Ja ću ostati tu. Ako je ne nađete na molu, vratite se u Maritime gdje ćemo onda dogovoriti novi plan akcije. Ako se Aoife pojavi, nazvat ću vas. Idite sad. Hajde, 214 www.balkandownload.org

idemo, idemo!“ Kad sam se opet našao vani, oglasio mi se mobitel. Holly je, pita: „Je li tamo?“ Oklijevao sam, pa se odgovor nametnuo sam: „Nije.“ „U redu. Sharon je poslala SMS svima koji su došli u svatove da počnu pretraživati hotel. Ti se vrati ovamo. Bit ću dolje u predvorju s Brendanom.“ „U redu: odmah se vra-“ Ali već je prekinula. Iz lunaparka dopire cirkuska glazba. Da možda nije tamo? „Ne puštaju klince mlađe od deset godina bez pratnje odraslih.“ Dwight Silverwind na sebi još ima prsluk optočen dragim kamenjem. „Hajde, da pretražimo mol. Gospođica Nichols“ - pokaže prema svo‐ jem Svetištu - „držat će položaj. Ona je inače prometni redar.“ „A što je s vašim“ - pokažem na kućicu - „sad ste otvoreni.“ „Vaša kći me jutros nije potražila bez razloga, vjerujem kako je to bilo zbog ovoga što se sad događa.“ Vraćamo se molom, zagledamo svima u lice, čak i u centru. Bez re‐ zultata. Na kraju, ili na početku mola, nekako mu uspijem zahvaliti na pomoći, ali od‐ govori mi: „Ne, ne, osjećam da mi je pisano da s vama ostanem do kraja.“ Pitam ga, „Gdje vam je pisano?“ ali sad smo već prešli cestu i ušli u hlad Hotela Ma‐ ritime, gdje ispada kako je jedini rezultat moje lude jurnjave molom smežurani druid odjeven kao maškara, koji u ovoj gomili prerušenih čak ni ne strši toliko. Iza pulta re‐ cepcije nastaje operativni stožer. Šefa recepcije koji je stisnuo telefonsku slušalicu na rame opkolili su Sykesovi i Webberi, sad se svi okrenu i gledaju tog lošeg oca, krivca ove noćne more koja je na pomolu: Sharon i Peter, Ruth i Brendan, Dave i Kath, čak i Pauline i Austin. „Na molu je nema“, podnesem suvišni izvještaj. Ruth mi kaže: „Amanda je gore u vašoj sobi, za slučaj da se vrati tamo.“ Pauline veli: „Ma ne brini, pojavit će se ona svaki čas“, a Austin pored nje kima gla‐ vom i govori mi kako je Lee poveo prijatelje na plažu, ako si je slučajno uvrtjela u glavu kako bi baš mogla otići malo gacati po vodi. Dave i Kath izgledaju kao da su preko noći ostarjeli, a Holly jedva da je i primijetila moj povratak. Šef recepcije joj kaže: „Gđo Brubeck, želite li razgovarati s redarstvenikom?“ Holly uzme slušalicu. „Halo... Da. Moja kći... Da - da, znam da nije prošlo ni sat vre‐ mena, ali ima samo šest godina i želim da se odmah uputi hitan poziv svim službama... Onda neka to bude iznimka, redarstveniče! ... Ne, čujte vi mene: moj partner je novinar u nacionalnom listu i ako se Aoife ne pronađe, jako ćete, jako ćete zažaliti što niste od‐ mah alarmirali... Hvala. Šest godina... Tamna kosa do ramena... Majica kratkih rukava, sa uzorkom zebre... Ne, nije prugasta, nego majica na kojoj je zebra... Ružičaste hlače. Sandale... To ne znam, samo trenutak.“ Holly me pogleda, siva u licu. „Je li joj iz sobe nestala i lastika za kosu?“ Gledam je i ne shvaćam. Što? „Ona srebrna traka kojom si vezuje kosu?“ Ne znam. Ne znam. Ne znam. Ali prije nego što joj stignem odgovoriti, Holly zabaci 215 www.balkandownload.org

glavu unatrag pod čudnim kutom, a lice joj se počne gasiti. Što je sad pak to? Jednom sam vidio kolegu dijabetičara dok je imao napad koji je zvao hipom i ovo mi jako liči na to. Sharon uzvikne „Primite je!“ pa jurnem, ali već su je prihvatili Brendan i Kath i spriječili da padne. Šef recepcije govori: „Ovamo, dajte je ovamo“, i Holly napola vuku, napola pridrža‐ vaju i odvode u stražnji ured. Bjesomučno diše, pa Kath, koja je davno u Corku pohađala tečaj za njegovateljicu, objavi svima: „Dajte joj zraka! Maknite se, maknite!“ dok je zajedno s Brendanom spu‐ šta na sofu s koje su na brzinu maknuli stvari. „Polakše diši, dušo“, veli Kath kćeri. „Ajde, sad za mene, polako mi udahni...“ Trebao bih biti uz nju, samo što me od Holly dijeli suviše Sykesova, ured je malen, a ionako, tko je za sve ovo kriv? Dovoljno sam joj blizu da vidim kako joj se zjenice sužavaju sve dok gotovo ne nestanu. Pauline Webber pita: „Zašto joj se to događa s očima?“ - Peterovo rame mi ih zakloni - Holly se stane grčiti lice - Dave kaže, „Kath, da zovemo doktora?“ - Holly se lice ugasi kao da se one‐ svijestila - pa Brendan pita, „Mama, je li to nekakav napad?“ - a Kath veli: „Bilo joj je sad ludo ubrzano“ - a šef recepcije kaže, „Zvat ću hitnu“ - ali se Holly onda usne i če‐ ljust počnu trzati pa izgovori riječ „Deset...“ nekim nepreciznim tonom, poput čovjeka gluhog od rođenja, ali promuklije i neugodno polagano, nalik na ploču koja se pušta po‐ grešnom brzinom, pa u otegnutoj, presporoj reprodukciji svi slogovi ispadaju prenagla‐ šeni. Kath pogleda Davea, koji slegne ramenima: „Deset što, Holly?“ „Kath, još nešto govori“, veli Ruth. Holly oblikuje drugu riječ: „Peeeeetna...“ Peter Webber šapne: „Je li to na engleskom?“ „Holly, dušo“, reče Dave, „što nam pokušavaš reći?“ Holly se počne lagano tresti, drhtav joj je i glas: „Eee-ee-ee-st...“ Osjećam da bih ja nekako trebao preuzeti vodstvo; mislim, ja sam joj partner, ali ovakvu je nisam nikad vidio - kao niti ikoga drugog u životu. Peter shvati: „Deset i petnaest?“ Dave upita kćer: „Dušo, što će biti u deset i petnaest?“ „Ništa to ne znači“, reče Brendan. „To je nekakav napad.“ Privjesak na kojem je Jac‐ kov posljednji labirint sklizne s ruba sofe pa se njiše. Onda si Holly dodirne glavu i trg‐ ne se od boli, ali joj oči opet postanu normalne pa stane začuđeno treptati dok gleda niz raznih lica koja je namršteno promatraju. „O, Isuse bože. Nemojte mi samo reći da sam se onesvijestila?“ Isprva nitko baš ne zna što bi rekao. „Kao da jesi“, veli Sharon. „Ostani ležati.“ „Sjećaš li se što si rekla?“ upita Kath. „Ne, i koga briga dok je Aoife... sjećam se. Brojke.“ 216 www.balkandownload.org

„Vrijeme, Hol“, kaže Sharon. „Rekla si, 'Deset i petnaest'.“ „Sad mi je bolje. Što u deset i petnaest?“ „Ako ti ne znaš“, reče Brendan, „kako ćemo znati mi?“ „Sve ovo nimalo ne pomaže Aoife. Je li tko preuzeo moj poziv policiji?“ „Nismo mogli znati“, reče Kath, „da nije došlo do zatajenja srca.“ „Pa, nije, mama, hvala. Gdje je šef recepcije?“ „Tu sam“, oglasi se nesretnik. „Spojite me, molim, s policijskom postajom. Otezat će sa 108 ako ih ne podbodem nogom u stražnjicu.“ Holly ustane i zakorači prema vratima, pa onda i mi ostali nahru‐ pimo van iz ureda. Uzmičem natraške oko pulta recepcije da im napravim mjesta - kad se odjednom začuje glas: „Edmunde.“ Vidim Dwighta Silverwinda, na kojeg sam sasvim zaboravio. „Svi me zovu Ed.“ „To je bila poruka. Poruka Pisma.“ „Što?“ „Poruka.“ „Što je bila poruka?“ „Deset i petnaest. To je znak, kratki uvid. To nije stiglo od Holly.“ „Pa, svakako se činilo da jest.“ „Ed, ima li Holly ikakvih natprirodnih sposobnosti?“ Ne mogu sakriti koliko mi već s tim ide na živce. „Nema, ona...“ Ljudi s radija. „Pa, kad je bila mlada, događalo se, i ona je... Nekakvih, da.“ Na obješenom, izbrazdanom, na žir nalik licu Dwighta Silverwinda pojavi se još bora. „Neću sporiti kako o budućnosti više raspravljam nego što je baš proričem. Ljudi‐ ma je potrebno da nekome mogu u povjerenju otkriti svoje strahove i nade, što je moja uloga. Ali povremeno stvarno naletim na pravu stvar - a kad se to dogodi, ne promakne mi. Ovih deset i petnaest. To nešto znači.“ Njegovo lice nalik Gandalfu, moja glavobolja, mol koji se okreće oko mene, Eilísh... Svaki auto može eksplodirati u svakom trenutku... Pomisao kako se Aoife izgubila, pre‐ plašena je, s ljepljivom trakom preko usta - prestani, prestani, prestani... „Pomislite samo, Ed. Ti brojevi, nisu slučajni.“ „Možda i nisu. Ali ja - ne ide mi inače baš dešifriranje.“ „Ne, ne - Pismo i nije neka složena formula. Počesto ti je pred nosom, tako blizu da ga ne vidiš.“ Moram ići tražiti Aoife, a ne voditi razgovore o metafizici. „Čujte, ja - ja...“ Dwight Silverwind stoji ispred pretinaca s ključevima hotelskih soba. Pravi ključevi su danas povratak u analognu prošlost jer većina britanskih i američkih hotela - za razliku od iračkih - rabi plastične kartice s magnetskom trakom. Svaki pretinac ima svoj broj ugra‐ viran na mjedenoj pločici, koji odgovara ključu koji sadrži. A petnaestak centimetara li‐ jevo od glave Dwighta Silverwinda pretinac je na kojem piše 1015. 1015. U pretincu je 217 www.balkandownload.org

ključ. To je slučajna podudarnost - nemoj mi samo sad i ti početi sa „znakovima“. Dwight Silverwind prati moj blago užasnut pogled. Koliko neka podudarnost mora biti nevjerojatna prije nego što je počnemo smatrati znakom? „Krasno“, kaže sebi u bradu. „Ja bogami znam što bih sad napravio.“ Recepcionar nam je okrenut leđima. Holly čeka kod telefona. Ostali djeluju jadno, zbunjeni su i blijedi. Pojavi se jedna od Sharoninih prijateljica: „Nema joj ni traga, ali svi su se dali u potragu“, a Austin Webber priča na mobitel: „Lee? Je li tko štogod vi‐ dio?“ Uzeo sam ključ 1015: noge su me same odnijele do dizala. Prazno je i čeka. Uđem i pritisnem „10“. Vrata se zatvore. Dwight Silverwind i dalje je uz mene. Lift se popne ravno na deseti kat, bez stajanja. Silverwind i ja izađemo u grobnu tišinu kakvu ne bih očekivao u hotelu koji je u travnju pun. Sunčeve zrake padaju koso kroz prašinu. Na znaku piše „SOBE 1000-1030 ZATVORENE SU DO DALJNJEG ZBOG POPRAVKA ELEKTRIČNIH INSTALACIJA, ULAZ STROGO ZABRANJEN“. Odem do sobe 1015, gurnem ključ u bravu, okrenem ga i uđem. Silverwind je ostao vani, a ja, tjerajući od sebe iznenadnu nesretnu pomisao kako, ako nije tu, kćer više nikada u životu neću vidjeti, kažem: „Aoife?“ Nema odgovora. Znakovi su izmišljotina. Ostao si bez nje. Onda se u tišini začuje nekakvo šuškanje. Pomakne se prekrivač. Sklupčala se na krevetu, spava, odjevena. „Aoife.“ Probudi se, zbunjena, ugleda me pa se osmjehne. Te sekunde utisnule su mi se za svagda u sjećanje. Olakšanje je toliko, da to više i nije olakšanje, već čista, nepomućena radost. „Aoife, dušo, grozno si nas sve preplašila.“ Čvrsto se grlimo. „Oprosti, tata, ali kad si ti zaspao meni se i dalje nije spavalo pa sam mislila naći dedu Davea da odigramo partiju Četiri u nizu, otišla sam gore stepeni‐ cama i onda - onda sam se malo izgubila. Onda sam čula da netko dolazi, ili mi se uči‐ nilo, pa me bilo strah da će me prekoriti, sakrila sam se tu, ali nisam mogla otvoriti vra‐ ta. Zato sam malo plakala, pa sam probala nazvati telefonom, ali ne radi, pa sam onda spavala. Tata, koliko sam bila zločesta? Možeš mi ne dati džeparac.“ „Sve je u redu, dušice, ali idemo naći mamu i druge.“ Vani nema ni traga Dwightu Silverwindu. Pitanje kako je uopće moguće da bi Holly mogla znati morat će pričekati. Nije previše važno. Uopće nije važno. Buka eksplozije se stišala, no desetak auto-alarma nastavilo je treštati u raznim rit‐ movima i visinama tona. Sjetio sam se da sam čuo kako nije pametno odmah istrčati 218 www.balkandownload.org

van jer bi strijelci mogli držati napadnutu zgradu na nišanu, s namjerom da pucaju na preživjele i one koji priskoče u pomoć. Ostao sam ležati i lagano se tresao, ne znam ko‐ liko dugo, a onda sam ustao i vratio se u predvorje, do kojeg sam cijelim putem gazio po staklu. G. Hufadži čučao je nad Tarikom, naoružanim vratarom i pokušavao ga pri‐ zvati u život. Ja sam vjerojatno ispao posljednja osoba s kojom je u životu razgovarao. Big Mac i još neki novinari izvirili su iz bara, u napetom iščekivanju hoće li biti sljedeće faze napada - prvi bombaš često samo ukloni prepreke, a onda drugi prodre ravno u omekšanu metu i dokrajči je. Safir je ipak pošteđen dvostrukog napada, pa je vrijeme do ponoći proletjelo. Brže nego obično, jer su napadnuti i stranci, stigla je paravojna postrojba s „detektivom Zer‐ džavijem“ koji govori engleski, pa je uz pomoć baterijskih svjetiljki pretraženo dvorište hotela, u pratnji potresenog g. Hufadžija. Nisam im se pridružio. Big Mac je rekao da je nekoliko automobila parkiranih ispred ulaza raznijeto na komadiće, vidio je čak i neke dijelove tijela. Detektiv Zerdžavi iznio je teoriju prema kojoj je jedan o pripadnika osi‐ guranja ubio drugog - našli su samo jedno tijelo - i pustio autobombu da uđe. Bombaš je smjerao probiti se autom kroz stakleni trijem i detonirati eksploziv u predvorju, u nadi da će tako srušiti zgradu. Plan je osujetila neka prepreka na parkiralištu - „Tko će ga znati?“ - zbog koje je bomba eksplodirala vani. Bog je bio milostiv prema nama, objasnio nam je u baru detektiv Zerdžavi, pa će se tako postaviti i on: za samo osamsto dolara prepustit će nam trojicu svojih najboljih ljudi da stražare u oštećenom predvorju. Inače teško može jamčiti sigurnost sve do jutra. Teroristi već znaju koliko smo sad ra‐ njivi. Nakon što smo svi dali prilog, nekolicina nas otišla je do svojih laptopa napisati članke o događaju, drugi su g. Hufadžiju pomagali ukloniti krhotine, dok su neki otišli u krevet i spavali snom čovjeka koji je sretan što je živ. Ja sam bio suviše živčan za bilo što od toga, pa sam otišao na krov i nazvao Olive u New York. Ostavio sam poruku kod njene tajnice: bagdadski Safir napadnut je automobilom bombom, ali nitko od novinara nije poginuo. Zamolio sam tajnicu da poruku prenese i Holly u London. Onda sam samo sjedio na krovu i slušao povremene rafale, zujanje strojeva i generatora, viku, la‐ vež, kočenje, glazbu i još puščane paljbe: bagdadsku simfoniju. Zvijezde su za jedan za‐ mračeni grad sjale slabašno, a mjesec je izgledao kao da ima bolesnu jetru. Pridružili su mi se Big Mac i Vincent Agrippa jer su se htjeli poslužiti satelitskim telefonom. Vincen‐ tov telefon nije radio, pa sam mu posudio svoj. Big Mac nam je dao po cigaru da prosla‐ vimo što nismo mrtvi, a Vincent je bog te pita odakle izvukao bocu dobrog vina. Pod utjecajem kubanskih listova i grožđa iz doline Loare, povjerio sam im se da sam umalo poginuo, ali me spasila mačka. Vincent, koji je još uvijek dobar katolik, rekao mi je kako je mačku poslao sam Bog. „Ne znam tko ju je poslao“, primijetio je Big Mac, „ali ti si, Brubeck, ispao pravo dijete sreće.“ Onda sam poslao SMS Naseru da sam dobro. 219 www.balkandownload.org

Poruka nije isporučena. Poslao sam SMS Azizu da prenese Naseru da sam dobro. Ni ta poruka nije isporučena. Poslao sam SMS Big Macu da provjeri radi li mreža. Radila je. Onda mi je sinula užasna pomisao. Vjerojatno najgorih sat vremena zajedničkog roditeljskog staža mene i Holly već se pretvara u anegdotu za višestruke korisnike, iskaču apokrifni detalji i pokoja komična pojedinost. Oduševljenoj gomili u predvorju pričam kako sam pomislio da se Aoife mo‐ žda popela dva kata umjesto jednog kad je išla tražiti sobu djeda i bake, pa sam otišao provjeriti i našao sobaricu koja mi je otvorila sve sobe na katu. U trećoj po redu, moj očajnički pokušaj urodio je plodom. Svima je srećom toliko laknulo da nitko tu priču nije propitivao, iako je Austin Webber krenuo raspredati o zaštiti na radu i tome kako su vrata iza kojih djeca mogu ostati zaključana opasna. Pauline Webber je objavila: „Kakva samo sreća da si se toga sjetio? Jadna Aoife je tako mogla danima ostati zarob‐ ljena! Ne usuđujem se to ni pomisliti!“ a ja sam se složio. Sreća nad srećama. Nisam im kazao u kojoj sam je sobi pronašao: sve bi to zvučalo kao u Dosjeima X i sasvim bi za‐ sjenilo svadbu Sharon i Petera. Sve do prije dvadeset minuta, kad sam na balkonu Hote‐ la Maritime s pogledom na mol u noći Holly ispričao cijelu priču. Kao i obično, nisam mogao proniknuti što o tome misli. „Na brzinu ću se istuširati“, rekla je. Aoife se ušuškala u krevetu sa svojom polarnom lisicom Snješkom. Ispod nas prođe horda dobro ugođenih motocikala. Razgovarali smo cijelu vječnost. Za divno čudo. Holly sad leži pored mene, glavu mi drži na ramenu, a nogu mi je prebacila preko grudi. Nismo vodili ljubav, ali neka, već sam zaboravio kad smo bili ovako intimni. „Bilo je drugačije od kratkih prizora koji su mi se ukazivali nekad“, objašnjava mi, „ma znaš, stvari koje se još nisu dogodile. Pre‐ kognicija.“ „Je li bilo sličnije onim Ljudima s radija, kao kad si bila mala?“ Duga stanka. „Danas je bilo kao da sam ja radio.“ „Kao da netko drugi progovara kroz tebe?“ „Nije to lako opisati. Zgroziš se kad se tako obeznaniš. U svom si tijelu, ali kao da nisi. I stid te, kad se povratiš, a svi stoje oko tebe kao u - kao u kakvom viktorijanskom prizoru sa samrtnom posteljom. Sam Bog zna što su pomislili Webberovi.“ Njene „nadnaravne fenomene“ sam uvijek dosad stavljao u navodnike, ali danas nam je to vratilo kćer. Agnosticizam mi je ozbiljno poljuljan. Poljubim joj glavu. „Piši o tome, jednog dana, draga. To je... fascinantno.“ „Kao da bi koga zanimala moja luda lupetanja.“ 220 www.balkandownload.org

„Varaš se. Ljudi upravo žude vjerovati da postoji nešto više nego...“ Kroz odškrinuti prozor, preko mirne morske površine, do nas dopru vriskovi iz luna‐ parka. „Hol“, odjednom sam shvatio kako ću joj sve ispričati, „u Bagdadu, Naser, moja lo‐ kalna veza i Aziz Al-Karbalai, moj fotograf. Prošli tjedan ih je ubila autobomba u Safi‐ ru. Poginuli su zbog mene.“ Holly spuzne s mene pa sjedne. „Kako to misliš?“ Privuče koljena uz grudi. „To si mi trebao reći.“ Otarem oči plahtom. „Sharonini svatovi nisu baš bili pravi trenutak za takvo što.“ „To su ti kolege. Prijatelji. Kako bi bilo da je umrla Gwyn, a ja sam to u sebi danima nosila prije nego što sam ti rekla. Je li bio sprovod?“ „Je, pokopali su... ono što je od njih ostalo. Ali bilo bi suviše otići na pogreb.“ Pijani smijeh protrči hodnikom ispred naše sobe. Čekam da utihne. „Po mraku se nije bogzna što vidjelo, ali u zoru, kad je svanulo, ostali su samo... iskrivljeni komadi bombaševog auta i Naserove Corolle... G. Hufadži održava nekoliko - nekoliko podšišanih grmova u vazama ispred ulaza, ono, grmovi koje se podrezuje da imaju uredan oblik. Kao neka‐ kav sitan podsjetnik na civiliziranije dane. Među dvije vaze, ostala je - ostala je potko‐ ljenica sa stopalom na kojem se još držala - platnena cipela. Vidio sam u Ruandi gorih stvari, a običan prašinar u Iraku vidi ih dvadeset puta na dan. Ali kad sam prepoznao cipelu - onu Azizovu - ispovraćao sam utrobu.“ Priberi se. „Naser je ranije snimio raz‐ govore s pacijentima u ambulanti na prilazu Faludži. Dan kasnije, a to je bilo prije samo tjedan dana, trebao je doći do mene i skinuti ih s trake. Meni je dao diktafon na čuva‐ nje. Pozdravili smo se na rastanku. Otišao sam u hotel. Naseru je auto slabo palio, pa je Aziz vjerojatno izašao da upale motor na guranje, ili vjerojatnije, da spoji kabele za startanje. Bombaš je ciljao predvorje, možda se nadao srušiti cijelu zgradu, nemam poj‐ ma, možda bi i uspio, bila je velika eksplozija, ali kako bilo, njegov auto udario je u Na‐ serov i...“ Priberi se. „Bože, suze mi sad teku na nos. Je li to uopće anatomski moguće? Dakle, da - Naserove kćeri sad nemaju tatu jer me Naser kasno odvezao do hotela, u vrijeme kad rade autobombe, u moj hotel za Zapadnjake.“ S televizora u susjednoj sobi dopru zvuci svemirske bitke. Dodirne mi ruku. „Svjestan si da to nije tako jednostavno? Kao što si mi vječito go‐ vorio kad sam si predbacivala krivnju za Jacka.“ Aoife se u snu oglasi poput tužne usne harmonike. „Da, da, to je zbog 11. rujna, Busha i Blaira, militantnog islama, okupacije, Nasera koji se odlučio na takvu karijeru, Olive Sun i Spyglassa, sklepane Corolle koja slabo pali, tragičnog tempiranja, ma, milijun sitnih prekidača - ali sam kriv i ja. Ed Brubeck ih je angažirao. Naser je morao prehraniti obitelj. Ja sam onaj zbog kojeg su se on i Aziz našli tamo...“ Shrvale su me emocije, moram se smiriti. „Holly, ja sam ovisnik. Kad ne 221 www.balkandownload.org

radim, život mi djeluje nebitno, ustajalo. Ono na što je jučer Brendan ciljao, makar nije dokraja htio priznati, u stvari je istina. Istina i samo istina. Ja sam... ja sam ovisnik o ratnim zonama. I ne znam kako da se s tim nosim.“ Holly pere zube, svjetlost boje vanilije prešla je kistom preko Aoife. Vidi je, tu pa‐ metnu, ludu, ne više tako malu djevojčicu koja se pojavila iz tajne ultrazvučnih skeno‐ va, prije gotovo sedam godina. Sjećam se kako smo prijateljima i obitelji javljali važnu vijest; radosno iznenađenje u klanu Sykes i ironične poglede, kad je Holly dodala, „Ne, mama, Ed i ja se nećemo vjenčati. Živimo u 1997., ne u 1897.“; moja vlastita mama - ko‐ joj je leukemija već djelovala na koštanu srž - koja je samo rekla, „Ede moj!“ i onda briznula u plač, na što sam je pitao, „Mama, zašto plačes?“ a ona se smijala i rekla, „Ne znam!“; a „Kvrga“ je naticala sve dok se Holly pupak nije preokrenuo; onda se Kvrga ri‐ tala; dok je sjedila u kafeu Spence u Stoke Newingtonu i sastavljala popis imena za dje‐ vojčice - Holly je naprosto znala, naravno; a ja sam bio potpuno nelogično zabrinut zbog londonskog leda po ulicama i uličnih razbojnika kad sam putovao u Jeruzalem; onda je navečer 30. studenog Holly nazvala iz kupaonice, „Brubeck, idi nađi ključeve od auta“; pa smo jurili na porodiljni odjel, gdje je Holly živu na komade rasjekla nova bol koja se zove porod, a satovi su se okretali pet put brže od vremena, dok u naručju nije držala mutanta koji se sav sjao i rekla mu, „Očekivali smo te“; a dr. Shamsie, pakistanski liječnik, nije htio popustiti, „Ne, ne, ne, g. Brubeck, vi morate prerezati pupčanu vrpcu, morate. Nema mjesta gadljivosti - puno gore stvari ste vidjeli na svojim radnim zadaci‐ ma“; i na kraju, šalice čaja s puno mlijeka i tanjurić biskvita za dobru probavu u sobici u hodniku. Aoife je otkrivala radosti majčinog mlijeka, a ja i Holly da smo oboje gladni kao vukovi. Naš prvi obiteljski doručak. 222 www.balkandownload.org

Samotni planet Crispina Hersheyja _______________________________ 2015. 223 www.balkandownload.org

1. svibnja 2015. Velški bogovi kiše mokre po krovovima, festivalskim šatorima i kišobranima Hay-onWyea, ali i po Crispinu Hersheyju, dok ide uličicom po kojoj klokoće slivni kanal, ulazi u knjižaru Old Cinema Bookshop pa se spusti do njene najudaljenije utrobe gdje ovo‐ tjednu Riječ Piccadillyja razdere u konfete. Što si za boga miloga umišlja ta dva metra široka i u samt odjevena rektalna sonda, s bradom od stidnih dlaka, taj Richard Cheese‐ man? Sklopim oči, ali riječi iz njegove kritike prolaze dnom ekrana poput izvanredne vijesti: „Dao sam sve od sebe ne bih li u dugoočekivanom romanu Crispina Hersheyja otkrio barem nešto što ublažuje dojam posvemašnje grozote.“ Kako se ovaj napuhani, spermom uflekani Gnoj usuđuje takvo što napisati nakon što mi se onako uvlačio na domjencima Kraljevskog književnog društva? „U mojim nježnim godinama, kad sam studirao u Cambridgeu, potukao sam se braneći čast Hersheyjevog ranog remek-djela Sasušeni zametci, pa i dan-danas ponosno na uhu nosim ožiljak.“ Tko je bio pokrovitelj molbe Richarda Cheesemana da bude primljen u engleski PEN? Ja. Ja! I kako mi je za‐ hvalio? „Nazvati Jeka mora utihnuti 'infantilnim, napuhanim, jezivim baljezganjem' bila bi uvreda djeci, nadutosti i jezi.“ Zgazim raskomadane ostatke časopisa, dašćem i borim se za zrak... Iskreno, dragi čitatelju, najradije bih zaplakao. Kingsley Amis se hvalio kako mu loša kritika eventualno može pokvariti doručak, ali nema šanse da mu pokvari i ručak. Samo što je Kingsley Amis živio u doba prije Twittera, kad su kritičari čitali špalte i donosili sudove neovisno jedan o drugome. Danas samo zaguglaju da vide što se o nečem već misli, a zahvaljujući masakru motornom pilom u režiji Richarda Cheesemana, o mojem povratničkom romanu pročitat će ovo: „Zašto je onda Jeka mora utihnuti takvo trulo svinjsko truplo? Prvo: Hershey se toliko trsi izbjeći klišeje da mu je baš svaka rečenica nategnuto izvještačena, vidi se da se pisac mučio kao što muče američke zviždače. Dru‐ go: podzaplet iz fantastične književnosti tako se strašno tuče s nakanom cijele knjige da nam prikaže stanje svijeta, da mi je to mučno gledati. Treće: ima li sigurnijeg pokazate‐ lja kako je kreativno vrelo presušilo nego kad autor u roman uplete lik pisca?“ Richard Cheeseman objesio je mojem djelu pločicu s natpisom „PLJUNI ME“ oko vrata, baš kad mi je nasušno potrebna komercijalna obnova. Nisu to više devedesete godine kad mi je moj agent Hal Grundy Hijena mogao nabaciti ugovor za knjigu od 500 somova kao da mi nabacuje kakvu očajnu žensku. Sad smo u službeno proglašenom Desetljeću smrti 224 www.balkandownload.org

knjige. Svake godine stučem 40 somova na školarinu za cure, a onaj mali apartman u bogatom kvartu Montreala Outremontu Zoë je bio na radost i veselje, samo što je mene trošak učinio financijskim smrtnikom, i to prvi put otkako mi je Hal Hijena sredio ugo‐ vor za Sušene zametke. Moj iPhone počne vibrirati. Mi o vuku, ali poruka je od Hijene. NASTUP ZA 45 MIN. GDJE SI, DOBRI ČOVJEČE? Hijene zavijaju. Predstava se mora nastaviti. Maeve Munro, urednica glavne emisije o kulturi na kanalu BBC 2, kimne glavom šefu scene u znak da počnemo. Čekam sa strane, već su mi stavili mikrofon. Piaruša vrti poruke na mobitelu. Šef scene traži da provjerim jesam li ja isključio svoj. Provjerim, pa vidim dvije nove poruke: jedna je od Qantasovog programa putničkih milja, druga o odvozu smeća. U zlatno doba našeg braka gda Zoë Legrange-Hershey slala bi mi prije nastupa esemesove tipa Obori ih s nogu, genije, ali ovih dana ne pita čak ni u koju zem‐ lju putujem. Ne javljaju se ni cure. Juno se sigurno igra preko weba s prijateljicama - ili perverznjacima koji se pretvaraju da su školarke - na Tunnel Townu ili kojoj već najno‐ vijoj aplikaciji, a Anaïs sigurno čita knjigu Michaela Morpurga. Zašto i ja ne pišem dje‐ čje knjige o usamljenim klincima koji se zbliže sa životinjama? Zato što sam dva deset‐ ljeća proveo kao Divlji dječak britanske literature, eto zašto. U izdavaštvu je lakše pro‐ mijeniti tijelo nego žanr. Svjetla uokolo scene se utrnu, reflektori osvijetle pozornicu pa publika u studiju utihne. Bljesne telegenično lice Maeve Munro i šator ispuni njen škotski naglasak s oto‐ čja Orkney po kojem je poznata. „Dobra večer, gledate Maeve Munro, u živo s Festivala Hay, 2015. Otkako je debitirao romanom Wanda u ulju, objavljenim još dok je studirao, Crispin Hershey se drži sjajnim stilistom i oštrim kroničarom našeg doba. Naše najžu‐ đenije priznanje, Nagrada Brittan, dosad mu je izmicala - što je uistinu skandalozno - no mnogi drže kako bi 2015. konačno mogla biti njegova godina. Zato ćemo sada mi i naš pokrovitelj FutureNow Bank imati priliku poslušati autora koji će nam čitati iz djela Jeka mora utihnuti, romana kojim se nakon pet godina vratio ovoj formi - Crispina Hersheyja!“ Pristojan pljesak. Priđem govornici. Sve je puno. I bolje je da je puno - već su me premjestili iz dvorane PowerGen koja prima šesto ljudi u ovaj „intimniji prostor“. Ured‐ nik Oliver sjedi u prvom redu s Halom Hijenom i njegovim novim klijentom, Novom mladom američkom književnom zvijezdom, Nickom Greekom. Pusti neka sve utihne. Po krovu šatora dobuje kiša. Većina pisaca u ovom bi trenutku zahvalila publici što su došli po ovako ružnom vremenu, ali Hershey ih drži na distanci da bi im bio zanimljiv i otvori Jeka mora utihnuti na prvoj stranici. Pročistim grlo. „Počet ću odmah...“ 225 www.balkandownload.org

...nakon što sam pročitao posljednju rečenicu, vratim se u fotelju. Podignite visoko krovnu gredu pljeskometra, tesari: nije loše za ekipu sastavljenu od dobrostojećih umi‐ rovljenika iz metropole, punih pravog karamela i organske jabučnice. Grohotom su se smijali kad su mog lika Trevora Upwarda selotejpom zalijepili za krov Eurostara; me‐ školjili kad je Titus Hurt u svojoj cornwallskoj pogačici pronašao ljudski prst i žagorili slušajući moj opis puba u Cambridgeu, koji se u živim festivalskim nastupima razvije u poeziju nalik Audenovoj. Maeve Munro me vedro gleda, tipa ovo je bilo baš dobro, na što joj odgovorim izrazom lica, a zašto ne bi bilo. Hershey je mlade dane proveo među glumcima, a tatina navada da mene i brata ismijava zbog nerazgovijetnog izgovora uro‐ dila je krasnim plodovima. Tatine posljednje riječi, ako me sjećanje dobro služi, bile su: „Kaže se 'komu', majmune, a ne 'kome'...“ „Prije nego pitanja prepustimo publici“, Maeve Munro obraća se gledateljima u šato‐ ru, „dopustite da ja nešto upitam. Dakle, Crispine, u emisiji Newsnight Review u petak je ugledna kritičarka Aphra Booth roman Jeka mora utihnuti opisala kao 'klasični ro‐ man o muškoj krizi srednjih godina'. Kako biste to komentirali?“ „Ah, rekao bih kako je pogodila u samu bit stvari“, polako otpijem gutljaj vode, „ako pod čitanjem, poput Aphre Booth, podrazumijevate brzinski pregled omotnice knjige u garderobi prije emisije.“ Moja šala nagrađena je lažnim osmijehom Maeve Munro, koju se često može vidjeti kako u klubu Mistletoe dijeli bocu vina i čašicu razgovora s Aphrom Booth. „Aha... A što se tiče ne baš pohvalne kritike Richarda Cheesemana-“ „A koje krštenje može proći bez kletve ljubomorne vile?“ Smijeh, zaprepaštenje, na vidiku je oluja po društvenim mrežama. Telegraph će reče‐ nicu iskoristiti za prvu stranu kulturne rubrike; Richard Cheeseman će nahuškati svoju grupu za promicanje gej prava da mi dodijeli nagradu Antigej osoba godine; Hal Hijena će biti oduševljen m€dij$kim odj€kom, dok nam Nick Greek, micica, djeluje posve zbu‐ njeno. Američki pisci su tako ogavno ljubazni jedni prema drugom, druže se po svojim mansardama u Brooklynu i međusobno si dijele preporuke za katedre. „Da prijeđemo na novu temu“, kaže Maeve Munro, sad nešto manje izraženim škotskim naglaskom, „dok nam još ide.“ „Maeve, ti misliš da nam 'ide'?“ Jedva primjetan osmijeh: „Protagonist Jeka mora utihnuti je romanopisac, poput vas, a opet, u autobiografiji Nastavit će se romane o romanopiscima nazvali ste 'incestom'. Predstavlja li onda lik Trevora Upwarda odustajanje od tog stava, ili vam je sad incest privlačniji?“ Zavalim se u fotelji i smiješim, uz žagor iz publike. „Maeve, gluho bilo da osobi pori‐ jeklom s otočja Orkney držim predavanja o incestu, no da ipak pripomenem kako bi pi‐ sac, kada ne bi mijenjao gledišta, stalno u nedogled pisao isti roman. Ili bi završio tako 226 www.balkandownload.org

da na koledžu za privilegirani sloj američke države New York polaznike poučava nekre‐ ativnom pisanju.“ „Pa ipak“ - Maeve Munro djeluje povrijeđeno - „političara koji mijenja mišljenje na‐ lijepimo etiketom prevrtljivca.“ „F.W. de Klerk promijenio je mišljenje o Nelsonu Mandeli, kojeg je držao teroris‐ tom“, nastavljam kozerski. „Gerry Adams i Ian Paisley promijenili su mišljenje o nasil‐ nim metodama u Ulsteru. Zato sam spreman reći, da nam je samo više takvih 'prevrtlji‐ vaca'.“ „Onda ću vas pitati ovo. Koliko u Trevor Upwardu, liku evidentno savitljivog mora‐ la, ima njegovog autora?“ „Trevor Upward je ženomrzačko đubre koje na posljednjoj stranici romana dobije ono što je zaslužio. Kako bi, draga Maeve, jedna takva ordinarna svinja poput Trevora Upwarda“ - osmjehnem se ironično glumeći nevinost - „mogla imati išta zajedničko s čovjekom kakav je Crispin Hershey?“ Iz maglovitog sutona dižu se tamne šume i brda Herefordshirea. Vlažni zrak miluje mi čelo poput flanelskog ručnika za lice u poslovnom razredu. Ja, Festivalski šljaker, Pi‐ aruša, i Urednik Oliver hodamo drvenim stazama preko blatne zemlje prema kućicama gdje prodaju cupcake bez glutena, solarne kolektore, prirodne spužve, porculanske sire‐ ne, zvončiće ugođene prema vašoj vlastitoj chi auri, biorazgradive tace genetski nepre‐ inačenog zelenog curryja, elektronske čitače i rukom rađene havajske prekrivače. Her‐ shey je na lice nabacio prezirnu masku ne bi li nepoznate odvratio od neželjenih poku‐ šaja da mu se obrate, ali u duši mi ipak razgaljeno pjeva glasić: Znaju za tebe, prepoz‐ naju te, vratio si se, nisi nikada ni otišao… Kad stignemo do stolova za potpisivanje knjiga u šatoru knjižare, svi četvero zapanjeno zastanemo usred koraka. „Grom te spa‐ lio, Crispine“, kaže Urednik Oliver i pljesne me po leđima. Festivalski šljaker nam objavi: „Ovoliko ih nije došlo ni Tonyju Blairu.“ Piaruša veli: „Jupi i hura!“ Šator vrvi kupcima, koje su festivalski snagatori utjerali u vijugavi red vjernih obo‐ žavatelja Crispina Hersheyja. Gledaj moje djelo, Richarde Cheesemane i očajavaj! Do vi‐ kenda će izbaciti novo izdanje Jeka mora utihnuti, a raketa banka-račun dobila je koor‐ dinate Kuće Hershey! Slavodobitno zauzmem svoj stol, sjednem, iskapim čašu crnog vina koju mi je poslužio Festivalski šljaker, isučem mač-olovku iz korica... ...i shvatim da nisu došli radi mene, vrag ih odnio, nego žene koja sjedi tri metra da‐ lje. U mojem redu ima ih petnaest. Ili deset. Više su šaka jada nego red komada. Ured‐ nik Oliver posivi u licu, sad pak nalikuje na pokvarenu piletinu, a ja bijesno pogledam Piarušu. „To je, hm, Holly Sykes.“ Oliverovom licu vrati se boja. „To je Holly Sykes? Isuse.“ Zarežim: „Tko je, nabijem li je, ta Holey Spikes?“ 227 www.balkandownload.org

„Holly Sykes“, veli Piaruša koja nije shvatila igru riječi. „Napisala je spiritualnu autobiografiju naslovljenu Ljudi s radija. U reality programu I'm A Celebrity... Get Me Out of Here! uhvatili su Prudence Hanson – umjetnicu - kako je čita, pa je prodaja sko‐ čila u nebo. Direktor Haya u zadnji čas joj je organizirao nastup i cijela dvorana Future‐ Now Bank rasprodana je u četrdeset minuta.“ „Hura za Woodstock uma.“ Odmjerim tu Sykesicu: žgoljava, ozbiljna, s borama; u srednjim četrdesetim, crnokosa, s nekoliko prosijedih pramenova. Prema svojim kupci‐ ma je ljubazna: za svakog ima koju lijepu riječ, što samo dokazuje koliko je malo knjiga u životu potpisala. Zavidan? Ne. Ako sama vjeruje u taj mistični hokus-pokus, onda je idiot koji živi u zabludi. Ako je sve to svjesno izmislila, onda ljudima prodaje muda pod bubrege. Na čemu da joj zavidim? Piaruša pita jesam li spreman za potpisivanje. Kimnem glavom. Festivalski šljaker pita hoću li još jedno piće. „Ne“, velim mu. Neću dugo ostati. Moja prva mušterija priđe stolu. Izgužvano smeđe odijelo naslijedio je od pokojnog oca, a zubi su mu smeđi kao karamele. „Ja sam vaš najveći, sigurno najveći obožavatelj, g. Hershey, a moja pokojna majka-“ Dajte me radije ubijte odmah. „Gin i tonik“, kažem Šljakeru. „Naglasak je na prvom slogu.“ Zadnja mušterija, Volumnia iz Coventryja, počastila me razmišljanjima njenog knji‐ ževnog kluba o Crvenom majmunu, koji im se „prilično dopao“, ali im je ponavljanje iz‐ raza poput „koga vraga“ i u „vražju mater“ bilo zamorno. Dragi čitatelju, Hershey se nije dao smesti: „A, u vražju mater, koga vraga ste onda uopće uzeli tu knjigu?“ Onda se na nas obrušio trojac književnih distributera, koji je tražio da im se potpiše cijeli štos prvog izdanja Sasušenih zametaka, čime bi mu digli vrijednost za po 500 funti. „Zašto bih to radio?“ Jedan mi je složio srcedrapateljnu priču o tome kako se dovezao skroz iz Exetera: „Samo zbog ovog, stari, a nije da te nešto košta ako nažvrljaš ime“, pa sam mu rekao kako, ako mi odmah isplati pola svoje marže, možemo razgovarati. Stari. Nestao je u vidu magle siromaštva. Potom nas čeka zabava prve večeri festivala u paviljonu BritFone, gdje moram otrpjeti kratki susret s lordom Rogerom i ledi Suze Brittan. Ustao sam - i osjetio... kružić snajpera na čelu. Tko je to? Osvrnem se i vidim da me promatra Holly Sykes. Vjerojatno je znatiželjna kako to rade pravi pisci. Pucnem prstima prema Piaruši. „Kako se ono zvao onaj reality koji ste spomenuli, Ja sam slavna osoba, izvucite me odavde?“ Putem do paviljona BritFone, prođemo pored šatora za pušače kojem je pokrovitelj Win2Win: vodeći europski dobavljač etički odobrenih organa za transplantaciju. Svojoj pratnji kažem da ću im se brzo pridružiti, a Urednika Olivera koji se ponudio da me prati, upozorio sam kako nepušači koji ne pripale plaćaju kaznu od dvjesto funti, na što je shvatio mig. Piaruša poput brižne majke provjeri imam li akreditaciju da me puste 228 www.balkandownload.org

unutra. Izvučem plastičnu karticu koju odbijam nositi oko vrata. „Ako se izgubim“, kažem joj, „slijedit ću zvuk noževa koji se zabadaju među kralješke.“ U šatoru Win2Wina moji drugovi iz Nikotinskog reda sjede na barskim stolicama i razgovaraju, čitaju ili praznog pogleda bulje u svoje pametne telefone, dok im prsti lete po zaslonima. Mi smo relikti zaostali iz vremena kad je pušiti u kinu, avionu ili vlaku bilo normalno, a holivudskog junaka se prepoznavalo po cigareti. Danas pak više ni negativci ne puše. Pušenje je sad pravi izraz buntovništva - doslovno je nezakonito! A što smo bez naših ovisnosti? Bez‐ lični. Bljutavi. Bez karijera! Tata je bio ovisan o cijelom onom cirkusu koji prati pokušaj da se snimi film. Zoë je ovisna o pomodnim dijetama, jednostranim usporedbama izme‐ đu Londona i Montreala i opsesivnom nadzoru uzimaju li Juno i Anaïs dovoljno vitami‐ na. Pripalim cigaretu, dimom pročistim alveolarne vrećice i vrtim mračne misli o Ric‐ hardu Cheesemanu. Netko bi njemu na ražnjić trebao nabosti ugled, njemu ugroziti pri‐ hode, pa da vidimo hoće li onda to lakonski primiti s „neću valjda dopustiti da mi pok‐ vari ručak“. Dok gasim cigaretu, zamišljam kako opušak utiskujem idiotu Cheesemanu u oko. „G. Hershey?“ Moju osvetničku fantaziju prekinuo je niski, debeli mladić s naočala‐ ma, odjeven u smeđu Burberryjevu jaknu. Ima obrijanu glavu, bljedunjav je i djeluje bolesno, poput Piggyja iz Gospodara muha. „Ne potpisujem više. Vraćam se za jedno pet godina.“ „Ne, ne, ja bih vama htjela dati knjigu.“ Mladić je u stvari djevojka, s blagim američ‐ kim naglaskom. Amerikanka azijskog podrijetla, odnosno poluazijatkinja Amerikanka. „A ja bih htio pušiti. Zadnjih nekoliko godina bilo je prilično naporno.“ Djevojka se ne obazire na moj mig, nego mi pruža tanku knjižicu. „Moja poezija.“ Očito se radi o knjizi koju je sama izdala. „Mesožderi duše, autorice Soleil Moore.“ „Ne primam rukopise.“ „Humanost vam nalaže da napravite iznimku.“ „Molim vas, gđice Moore, ne bih htio ispasti nepristojan, ali radije bih sam sebi čistio kanale zubnih korijena, probudio se uz Aphru Booth u kakvom rasplodnom svinjcu koji vode vanzemaljci, ili da mi iz blizine ispale cijeli šaržer u srce nego što bih čitao vaše pjesme. Jeste li me razumjeli?“ Soleil Moore je očito diplomirana luđakinja jer se uopće ne da smesti. „Nitko nije že‐ lio čitati ni Williama Blakea.“ „Vrijednost Williama Blakea bila je ipak u tome što je bio William Blake.“ „G. Hershey, ako ne pročitate ovo i propustite djelovati, bit ćete suučesnik u anima‐ cidu.“ Odloži Mesoždere duše pored pepeljare i željno čeka da je upitam što bi ta izmiš‐ ljena riječ trebala značiti. „Vi ste u Pismu“, kaže, kao da je time sve riješila pa konačno odjebe, kao da je upravo izrekla argument koji se ne da pobiti. Povučem još nekoliko di‐ 229 www.balkandownload.org

mova i prisluškujem obližnji razgovor: „Rekla je, 'Hershey', i mislio sam da je on“; „Ma, jok, nemoguće, Crispin Hershey nije toliko star“; „Pitaj ga“; „Neću, pitaj ga ti.“ Sad kad su me raskrinkali, zgnječim svoj štapić smrti i pobjegnem iz svojeg pušačkog Raja. Paviljon BritFonea projektirao je ugledni arhitekt za kojeg nisam nikada čuo i „citi‐ ra“ Hadrijanov zid, londonski Tower, dvorac iz dinastije Tudor, poslijeratnu javnu stam‐ benu zgradu, stadion Wembley i neboder u Docklandsu. Kakva izbljuvana papazjanija. S vrha šatora vijori se hologram BritNetovog loga, a ulaziš kroz kopiju čuvenih crnih vrata na broju 10 u Ulici Downing. Pripadnici osiguranja odjeveni su poput Beefeatera, jedan me traži VIP akreditaciju. Provjerim sako, hlače, pa opet sako. „O, jebem ti cucka, negdje sam je zametnuo - čujte, ja sam Crispin Hershey.“ „Gospodine, žao mi je“, veli mi Beefeater. „Bez propusnice, ništa od ulaza.“ „Pa pogledajte na popis. Crispin Hershey. Pisac.“ Beefeater odmahuje glavom. „Tako mi je naređeno.“ „Ali tu sam nastupao niti prije sat vremena, dovraga.“ Priđe drugi Beefeater, u očima mu se cakli sjaj obožavatelja: „Ma niste valjda - jeste li stvarno... vi? O, bože, jeste, to ste vi...“ „Da, to sam ja“, srdito pogledam prvog. „Hvala.“ Čestiti Beefeater provede me malim predvorjem u kojem manje važne smrtnike pre‐ tresaju i provjeravaju im torbice. „Ispričavam se, gospodine. Večeras je došao afganis‐ tanski predsjednik, pa imamo žuti stupanj budnosti. Moj kolega na vratima nije baš doma u suvremenoj literaturi. A pošteno govoreći, izgledate starije nego na fotografija‐ ma.“ Rečenica mi godi, ali ne mogu to tek tako pustiti. „Ma izgledam li stvarno?“ „Da nisam toliki obožavatelj, ni ja vas ne bih prepoznao.“ Uđemo u glavni dio pavi‐ ljona gdje se druže stotine ljudi, ali me Vrli Beefeater ima još zamoliti za uslugu: „Čujte, gospodine, vjerojatno vas to ne bih smio moliti, ali...“ izvuče knjigu iz svoje idiotske odore „...vaša nova knjiga nešto je najbolje što ste ikada napisali. Počeo sam je čitati u krevetu prije spavanja i do zore je pročitao. Majka moje zaručnice isto je vaš veliki obo‐ žavatelj pa, ono, ako vam nije teško, strašno ću skočiti u njenim očima, baš pred vjenča‐ nje.“ Izvučem svoje nalivpero, a Beefeater mi pruži već otvorenu knjigu. Tek kad mi je pero već zagrebalo papir, vidio sam da potpisujem roman Best Kept Secret Jeffreyja Ar‐ chera. Pogledam Beefeatera da vidim jel' me on to zajebava, ali ne: „Možete li napisati 'Za Bridie na tvoj šezdeseti rođendan, od lorda Archera'?“ Slavni kolumnist The Timesa stoji metar od mene. Nakon što sam napisao posvetu, kažem redaru, „Baš mi je drago što vam se svidjela.“ U paviljonu ima toliko slavnih da bi njima mogao naložiti kotao kakve termocentra‐ le: već sam opazio dvojicu članova Rolling Stonesa, jednog iz Monty Pythona, pedeseto‐ 230 www.balkandownload.org

godišnjeg tinejdžera koji je jedan od voditelja Top Geara i upravo zadirkuje osramoće‐ nog američkog biciklista; bivšeg američkog državnog tajnika; bivšeg nogometnog trene‐ ra koji svakih pet godina izda autobiografiju; bivšeg šefa MI6 koji svake godine izbaci trećerazredni triler; televizijskog astronoma putenih usana koji, ajde, barem piše o as‐ tronomiji. Svi smo tu iz istog razloga: moramo frknuti što više svojih knjiga. „Vidim ne‐ što što počinje na k, a jako se rijetko viđa“, kod bara sa šampanjcem mi na uho šapne stari prdonja. „Književnika na književnom festivalu. Kako ide, Crispine?“ Stranac mirno amortizira Hersheyjev razorni pogled, poput čovjeka u najboljim go‐ dinama koji se nema čega bojati, osim razaranja koja mu je na licu ostavio vandal poz‐ nat kao Vrijeme. Duboke bore, nos crven od viskija, veliki podočnjaci, poluspušteni kapci. Iz džepa na sakou viri mu svileni rupčić, na glavi ima elegantan fedora šešir, ali dovraga s tim. Kako neizlječivo stari to mogu podnijeti? „Avi ste?“ „Ja sam tvoja skora budućnost, dečko moj.“ Okrene mi svoje nekad lijepo lice. „Do‐ bro me pogledaj. Što misliš?“ Mislim je da je večeras Večer luđaka. „Mislim kako nisam obožavatelj zagonetnih križaljki.“ „Ne? Ja ih baš volim. Ja sam Levon Frankland.“ Prihvatim šampanjsku čašu koja mi je pružena i složim ravnodušnu facu. „Moram priznati da mi nijedno zvono ne zvoni.“ „Ja sam stari frend tvojeg oca, iz jednog drugog vremena. Bili smo suvremenici u klubu Finisterre u Sohou.“ Faca je i dalje ravnodušna. „Čuo sam da su ga napokon zatvorili.“ „Bio je to kraj jednog doba. Mojeg doba. Upoznali smo se“, Levon Frankland nagne čašu prema meni, „na zabavi u vašoj kući u Pembridgeu, o, pa bilo je to šezdeset i osme, devete, u vrijeme cijele te gungule oko Gethsemane. Jedan od kolača u kojima sam tra‐ žio svoj dio bio je menadžment umjetnika, a tvoj otac se nadao kako bi avangardni folk sastav kojem sam bio menadžer pristao napisati glazbu za Usku cestu za daleki sjever. Plan se na kraju izjalovio, ali sjećam se tebe, u kostimu kauboja. Netom prije ovladao si tehnikom kontroliranog pražnjenja crijeva, od prvih socijalnih kontakata još su te dije‐ lile godine, ali s velikim zanimanjem sam poslije pratio tvoju karijeru i uživao u knjizi sjećanja na oca. Znaš li da mi svakih nekoliko mjeseci padne na pamet da ga nazovem da se nađemo na ručku? Svako malo zaboravim kako ga više nema! Stvarno mi nedosta‐ je stari kontraš. Bio je besramno ponosan na tebe.“ „Stvarno? To je vraški dobro skrivao.“ „Anthony Hershey je Englez iz više srednje klase, predratne generacije. Očevi tad nisu pokazivali emocije. Šezdesetih su se stvari malo omekšale, tome su pridonijeli i Tonyjevi filmovi, ali nekima od nas bolje je išlo to... deprogramiranje. Crispine, zakopaj ratnu sjekiru. Duhovi su na njih imuni. Ne čuju te. Na kraju ispadne da sam sebe seki‐ raš. Vjeruj mi, znam što govorim.“ 231 www.balkandownload.org

Na rame mi se spusti ruka, pa se okrenem i ugledam Hijenu Hala kako se smiješi po‐ put golemog nerca. „Crispine! Kako je bilo na potpisivanju?“ „Preživjet ću. Ali da te upoznam s-“ Kad sam se opet okrenuo Levonu Franklandu, ispostavilo se kako ga je već progutalo okupljeno mnoštvo. „Da, dobro je prošlo. Uspr‐ kos pola milijuna žena koje su došle dodirnuti halje neke skribomanke koja piše o anđe‐ lima.“ „Ja ti odavde vidim jedno dvadeset izdavača koji će do smrti žaliti što se nisu doče‐ pali Holly Sykes. Kako bilo, sir Roger i lady Suze Brittan očekuju Divljeg dječaka bri‐ tanske literature.“ Iznenada me spopadne potištenost. „Hale, moram li baš?“ Osmijeh Hijeni Halu nestane s lica. „Misija uži izbor.“ Lord Roger Brittan: nekadašnji prodavač automobila; sedamdesetih godina vlasnik jeftinog hotela; 1983. osnovao je Brittan Computers, nakratko je bio vodeći britanski proizvođač loših programa za obradu teksta, nakon što je financirao izbornu pobjedu Novih laburista 1997. dobio je licenciju za mobilnu telefoniju i onda osnovao mrežu te‐ lekoma BritFone, koja i dalje donekle nosi njegovo ime. Od 2004. nadalje milijuni ljudi ga znaju zbog Dobio si cipelu!, poslovnog reality programa u kojem se hrpica pametnja‐ kovića ponižava ne bi li osvojili glavnu nagradu vrijednu sto tisuća funti, odnosno za‐ poslenje u poslovnom carstvu lorda Brittana. Sir Roger je lani šokirao kulturnu javnost kad je kupio najvredniju britansku književnu nagradu, nazvao je po sebi i utrostručio joj iznos na 150 tisuća funti. Blogeri su tvrdili kako ga je na to potaknula nova supruga, Suze Brittan, u čijoj se biografiji mogu naći i angažman u televizijskoj sapunici, vođenje televizijske emisije o književnosti To se ne ispušta, a sad predsjedava žirijem nepodmit‐ ljivih sudaca Nagrade Brittan. Ali kad smo stigli u kut pod baldahinom, lorda Rogera i lady Suze zatekli smo u razgovoru s Nickom Greekom: „Slažem se s ovim što ste rekli o Klaonici pet, lorde Brittan“, Nicka Greeka krase američko samopouzdanje i bajronovska ljepota, pa mi je odmah odbojan, „ali ako biste mi baš prislonili pištolj na čelo i rekli da moram odabrati najbolji ratni roman dvadesetog stoljeća, odlučio bih se za Mailerove Gole i mrtve. To je-“ „Znala sam da ćete to reći!“ Suze Brittan pobjednički stisne šaku. „Ja ga obožavam. To je jedini ratni roman koji stvarno 'kuži' kako je rovovsko ratovanje izgledalo iz nje‐ mačke perspektive.“ „Pitam se, lady Suze“, obzirno će Nick Greek, „da možda ne mislite na Na zapadu ni‐ šta novo-“ „Kakva je njemačka 'perspektiva'?“ otpuhne lord Roger Brittan. „Osim one 'Dvaput skroz u krivu u samo trideset godina'?“ Suze prstom zakvači ogrlicu od crnog biserja. „Rog, upravo su zato Goli i mrtvi tako važno djelo - obični ljudi koji se nađu na pogrešnoj strani isto pate. Je li tako, Nick?“ „Pokazati kako stvari izgledaju u koži drugoga jedna je od glavnih kvaliteta romana, 232 www.balkandownload.org

lady Suze“, veli uviđavni Amerikanac. „Prilično blesavo brendiranje proizvoda“, doda lord Roger. „Goli i mrtvi? Zvuči kao priručnik za nekrofile.“ Hal Hijena se umiješa: „Lorde Roger, ledi Suze, Nick. Sumnjam da je potrebno pred‐ staviti, ali prije nego Crispin ode-“ „Crispin Hershey!“ Lady Suze digne obje ruke u zrak kao da sam bog sunca Ra. „Vaš nastup je bio totalni mrak! Kako se to danas veli.“ Natjeram se nekako malo podignuti kutove usta. „Hvala.“ „Čast mi je“, ulaguje se Nick Greek. „U Brooklynu nas ima cijela ekipa koja doslovno obožava Sušene zametke.“ „Doslovno“? „Obožavamo“? Moram Nicku Greeku stisnuti ruku dok se pitam je li ovaj kompliment neka prerušena uvreda - „Sve što ste napisali nakon Zametaka je obi‐ čan drek“ - ili uvod u zahtjev za citiranjem na omotnici - „Dragi Crispine, bilo je tako divno s vama se lani družiti na Hayu, bi li vam bilo teško nabaciti nekoliko pohvalnih riječi unaprijed za moj novi literarni pokušaj?“ „Ne dajte se smetati“, obratim se trojcu, „u vašim eruditskim uvidima o Normanu Maileru.“ Bacim felšom novu lopticu na mladoturčina: „Iako je za mene tatica svih rat‐ nih romana pisanih iz prve ruke sigurno Craneova Crvena značka hrabrosti.“ „Nisam je pročitao“, prizna Nick Greek, „zato što-“ „Toliko puno knjiga, tako malo vremena, znam“, iskapim čašu crnog koju su mi Fes‐ tivalski šljakeri gurnuli u ruku, „ali Crane je i dalje nenadmašan.“ „- jer je Stephen Crane rođen 1871.“, nastavi Nick Greek, „kad je Građanski rat već svršio. Stoga nikako ne može biti iz prve ruke. Ali ako ga Crispin Hershey toliko cijeni“, isuče iz džepa eReader, „odmah ću ga skinuti.“ Podriguje mi se od dimljene šunke koju sam imao za ručak. „Nickov roman“, kaže mi Suze Brittan, „smješten je u afganistanski rat. Richard Cheeseman ga je nakitio epiteti‐ ma u svom prikazu, a Nick sljedeći tjedan nastupa u mojoj emisiji.“ „O? Neću se odvajati od televizora. U stvari, čuo sam za roman. Kako se ono zove? Highway 66?“ „Route 605“ Nick Greek vršcima prstiju prebire po ekranu. „Po cesti u pokrajini Hel‐ mand.“ „Jeste li imali izvore bliže samim događajima od onih Stephena Cranea?“ Naravno da nije, ovaj bljedunjavi mladić u životu nije bio bliže oružanoj borbi nego kad su na postdiplomskom iz kreativnog pisanja imali kolektivnu raspravu. „Ako, naravno, u pret‐ hodnoj karijeri niste bili književno nadareni marinac?“ „Nisam, ali približno ste opisali mojeg brata. Bez Kylea ne bi bilo Route 605.“ Zamijetio sam kako smo sad dobili publiku, gledaju nas kao da igramo tenis. „Na‐ dam se da nemate osjećaj kako vas je brat pretjerano zadužio, ili pak da on misli kako ste se okoristili njegovim teško stečenim iskustvom?“ 233 www.balkandownload.org

„Kyle je poginuo prije dvije godine.“ Nick Greek i dalje razgovara smireno. „Na ruti 605, dok je demontirao minu. Moj roman mu je svojevrsni spomenik.“ O, baš krasno. Dovraga, zašto me Piaruša nije upozorila da je Nick Greek u stvari svetac? Lady Suze gleda me kao da me upravo posrao njen psić, a lord Roger očinski uštine Nicka Greeka za mišicu: „Nick, sine, ne poznajem te, a u Afganistanu smo total‐ no zaribali. Ali brat bi se tobom ponosio - znam dobro o čemu govorim jer sam ja svo‐ jeg izgubio s deset godina. Utopio se u moru. Suze je baš rekla - je li tako Suze? - da je Route 605 od onih knjiga kakve volim. I znaš što? Pročitat ću je preko vikenda“ - pucne prstima prema asistentu koji kucne po pametnom telefonu - „a kad ti Roger Brittan da riječ, možeš biti siguran da će je održati.“ Između mene i osoba s aureolama iskrsne više ljudi - kao da me odvlače na kotačićima. Zadnje poznato lice koje ugledam ono je Ured‐ nika Olivera, kojeg je razveselio kut pod kojim će u budućnosti rasti krivulja grafikona prodaje Route 605. Treba mi piće. Hershey neće povraćati. Nije li već prije prošao pored ove izvaljene kapije? Grbavo drvo, potočić koji nikako da umukne, lokva u kojoj se odražava hologramski logo Brit‐ Fonea, kiselkast vonj kravlje balege. Nije Hershey pijan. Samo je dobro podmazan. Za‐ što sam tu? „Tako se sam sebi ugurao u dupe da ne vidi ni dnevno svjetlo.“ Odupri se bljuvanju. Paviljon je bio rupa bez dna. Jesti trifle od mascarponea nije baš bila najpa‐ metnija ideja. „Nije li ovo bio Crispin Hershey?“ Moja kratica kojom sam preko parki‐ rališta zapucao prema udobnoj sobi u Coach and Horses zarobila me u ovom Mobiuso‐ vom stripu Land Rovera, Touarega i gnjecavog razgaženog blata. Učinilo mi se da sam opazio nadbiskupa Desmonda Tutua, pa sam krenuo za njim ne bih li ga upitao nešto što mi se u tom trenutku činilo važnim, ali se ispostavilo kako to nije on. A zašto sam onda ovdje, dragi čitatelju? Jer moram održavati svoj status važnog autora. Jer je predu‐ jam od pola milijuna funti koji je Hal Hijena izvukao za Jeka mora utihnuti ispario - pola je uzela Porezna uprava, četvrtinu hipotekarni kredit, a ostatak je pojela negativna kapitalna imovina. Jer, ako nisam pisac, što sam onda? „Ima li što novo na vidiku, g. Hershey? Supruzi i meni strašno su se svidjeli Sasušeni zametci.“ Jer su vražji Nick Gre‐ ek i Mladi bacili oko na moje mjesto u prijestolnoj dvorani engleske književnosti. O, rum, sodomija i bič: vrh Veliki Bljuvan spreman je za erupciju; bacimo se na koljena pred Gospodarom želučanih grčeva i odajmo mu poštovanje... 234 www.balkandownload.org

11. ožujka 2016. Plaža de la Aduana vrvi Cartagenjanima koji u zraku drže svoje iPhone. Plaža de la Aduana nadsvođena je tropskim sutonom oranžade Fanta i uljanog ametista. Plaža de la Aduana vibrira od ska refrena „Exocet za doručak“ Damona MacNisha i Sinking Shi‐ pa. Na svojem balkonu, Crispin Hershey otrese pepeo u šampanjsku čašu i prisjeti se seksualnog odnosa uz glazbenu pratnju Ugasila je svijeću - debi album Sinking Shipa - negdje oko dvadeset i prvog rođendana, kad su sa zidova milijuna studentskih soba gle‐ dale slike Morrisseya, Che Guevare i Damona MacNisha. Drugi album nije primljen tako dobro - spoj gajdi i električnih gitara obično ne sluti na dobro - a sljedeći je potom načisto propao. MacNish bi se morao vratiti svojoj karijeri dostavljača pizze, da nije us‐ krsnuo u liku celebrity aktivista protiv AIDS-a, za Sarajevo, za nepalsku manjinu u Kra‐ ljevini Butan, za, koliko vidim, sve moguće ideale. Svjetski lideri rado su se prepuštali MacNishovom društvu na dvije minute, koliko su ih snimale kamere. Naslov Najseksi‐ pilnijeg Škota tri godine zaredom, neprestano zanimanje tabloida za uvijek novu dje‐ vojku, stalan dotok prihvatljivih, ali ni po čemu posebnih albuma, modna marka etički proizvedene odjeće i dvije sezone voditeljskog angažmana u BBC-evoj seriji Pet konti‐ nenata Damona MacNisha držalo je glazgovsku zvijezdu u oku javnosti sve do posljed‐ njeg desetljeća. Pa i danas je „Sveti Nish“ tražena roba na festivalima, gdje preko dana uvježbano odgovara na pitanja okupljene publike, a navečer drnda svoje stare hitove - za samo 25.000 dolara, uz aviokarte u poslovnom razredu i smještaj u hotelu s pet zvjez‐ dica, ako sam dobro shvatio. Zalijepio sam si pljuskom komarca za obraz. Ti mali gadovi cijena su koju plaćaš za ovu divnu toplinu. Zoë i djevojke trebale su mi se pridružiti - čak sam im kupio i karte (bez povrata novca ako se ne iskoriste) - ali onda je izbila svađa oko Zoëne bračne sa‐ vjetnice alternativnog pristupa. 250 funti plus PDV za sat banalnih općih mjesta o po‐ trebi da se ljudi uzajamno poštuju. „Ne“, rekao sam joj, „a kao što svi već znamo, part‐ neru imamo pravo reći ne.“ Zoë je na to otvorila vatru iz svih oružja kojima se žena može poslužiti. Točno, porculansku sirenu jest lansirala moja ruka. Ali, da sam ciljao nju, ne bih promašio. Iz toga proizlazi kako je nisam imao namjeru ozlijediti. Zoë je u tom trenutku već obuzela prevelika histerija da bi se mogla poslužiti jednostavnom logikom, spakira‐ la je svoje kofere Louis Vuitton i s dlakavom kućnom pomoćnicom Lori otišla u školu po Anaïs i Juno, odakle su produžile u Putney, u stan njene stare prijateljice. Za koji se 235 www.balkandownload.org

zagonetno ispostavilo kako je bez i najmanje najave slobodan. Od Crispina su se očeki‐ vala obećanja kako će se popraviti, ali je radije otišao gledati Nema zemlje za starce s tonom odvrnutim skoro do maksimuma. Sutradan sam napisao priču o skupini podiv‐ ljale mladeži koja luta svijetom u bliskoj budućnosti i krade benzin iz automobila debe‐ lih prijatelja prirode. Među najboljim stvarima koje sam napisao. Zoë me te večeri na‐ zvala da mi kaže kako joj „treba prostora - možda dva tjedna“, podtekst je, dragi čitate‐ lju, bio Ako se dovoljno ponizno ispričaš, možda ti se vratim. Predložio sam joj da si slo‐ bodno uzme cijeli mjesec i spustio slušalicu. Lori je u nedjelju dovela Juno i Anaïs u po‐ sjet. Očekivao sam suze i emotivne ucjene, ali Juno mi je kazala kako me majka opisala kao čovjeka s kojim se ne da živjeti, dok je Anaïs pitala bi li mogla, ako se razvedemo, dobiti ponija jer je Germaine Bigham dobila kad su se njeni roditelji razveli. Cijeli dan je padala kiša, pa sam naručio pizzu. Igrali smo Mario Karts. Kod Johna Cheevera ima pripovijetka „The Season of Divorce“. Među najboljim stvarima koje je napisao. „I dalje zna napraviti pristojan koncert, zar ne, za frajera njegovih godina?“ Kenny Bloke nudi mi dim dok Damon MacNish na bini, gdje sviraju „Samtene suknje su zločin protiv čovječanstva“, zamahuje rukom poput vjetrenjače. „Gledao sam dečke u Freman‐ tleu, još... osamdeset šeste? Dobri za popizdit.“ Kenny Bloke je u kasnim pedesetim, nosi željezariju po ušima i uglednik je Noongara, tvrdi festivalska brošura. Moram primijeti‐ ti kako su se Damon MacNish i mnogi njegovi suvremenici u stvari pretvorili u vlastite tribute bendove, što je sigurno krajnje neobična, postmodernistička sudbina. Kenny Bloke otrese dim u pelargonije. „Rekao bih da se MacNish sasvim dobro drži u uspored‐ bi s puno njih. Pogodite tko je nedavno svirao u Busselton Parku? Joan Jett &the Black‐ hearts. Sjećate li ih se? Nije baš došlo previše publike, ali moraju ljudi zaraditi za penzi‐ ju i djeci za koledž, kao i svi ostali. Mi pisci smo barem toga pošteđeni, jel' da? Opro‐ štajnih turneja koje pucaju na nostalgiju.“ Mozgam o ovoj primjedbi koja nije nužno točna. Jeka mora utihnuti otišla je u Bri‐ taniji u dvadeset tisuća komada, isto toliko i u Americi. Pristojno... ...ako malo nategnemo, ali za novi roman Crispina Hersheyja, ipak razočaravajuće. U svoje vrijeme otišlo bi po sto tisuća komada moje knjige na obje teritorije, i to samo tako. Hal Hijena priča da skidanje e-knjiga sad mijenja staru paradigmu, ali znam ja točno zašto mi se moj roman kojim sam se „vratio u formu“ slabo prodavao - zbog hu‐ škanja Richarda Cheesemana. Ona jedna jedina pišljiva kritika najavila je sezonu lova na Divljeg dječaka britanske literature i kad je objavljen širi izbor nominiranih za Na‐ gradu Brittan, Jeka mora utihnuti već je bila poznatija pod naslovom Ona knjiga koju je zgazio Richard Cheeseman. Pogledom pretražujem prostranu plesnu dvoranu iza na‐ ših leđa. I dalje mu nema ni traga ni glasa, ali neće taj dugo odoljeti zovu latinskih ba‐ tlera kože boje kave. „Jeste li danas stigli razgledati mjesto?“ upita Kenny Bloke. 236 www.balkandownload.org

„Jesam, zgodno je, po UNESCO-vim kriterijima. Makar malo nestvarno.“ Australac frkne. „Meni je taksist ispričao da je i ovima iz FARC-a i obavještajnoj službi trebalo mjesto da negdje mogu na godišnji, pa im je Cartagena de facto demilita‐ rizirana zona.“ Uzme cigaretu koju sam mu ponudio. „Nemojte reći mojoj ženi - misli da sam prestao.“ „Mislim da ću tu tajnu uspjeti sačuvati. Ne vjerujem kako ću navraćati u...?“ „Katanning. Zapadna Australija. U donjem lijevom kutu. U usporedbi s ovim“ - Ken‐ ny Bloke pokaže na raskoš latinoameričkog baroka - „to je stvarno obična dingova stražnjica. Ali tamo su moji pokopani, već generacijama, a ne želim se micati od korije‐ na.“ „Iskorijenjenost je“, mišljenja sam, „norma dvadeset i prvog stoljeća.“ „Imate pravo, a zato i jesmo u ovim govnima. Ako nikamo ne pripadate, tko onda daje pola pišljivog boba za bilo koju zemlju?“ MacNishov bubnjar raspali solo, a zbog mora latinoameričke mladeži koju dolje vi‐ dim osjećam se tako starim, tako bijelim i tako protestantom. U Londonu je sad deset navečer, sutra nema škole. Juno i Anaïs ovaj pokusni odvojeni život na koji smo se ja i Zoë odlučili primaju sa sumnjivom zrelošću. Valjda sam zaslužio da se nekoliko puta barem brizne u plač. Da ih to Zoë nije u stvari pripremila za naš okršaj ? Stari pajdaš Ewan Rice ispričao mi je kako se njegova žena šest mjeseci prije nego što je došlo do R.- a već bila obratila odvjetnicima, što joj je pomoglo da se u raspodjeli bračne stečevine izbori za milijun funti. Kad su to stvari između mene i Zoë postale trule? Da truleži mo‐ žda nije bilo od samog početka, skrivene, poput kancerogene stanice, na jahti njenog oca, dok se svjetlost Egejskog mora poigravala na stropu kabine, a prazna vinska boca tako nježno ljuljuškala na podu, amo-tamo? Slavili smo SMS koji je poslao Hal Hijena, kako je nadmetanje za kupnju prava na Sušene zametke cijenu diglo na 750.000 funti, što bi još moglo i narasti. Zoë je rekla: „Nemoj se sad uspaničiti, Crispe, ali željela bih s tobom provesti život.“ Amo-tamo... Amo-tamo... „O Romeo, spasi se skokom u more!“ najradije bih doviknuo tom kretenskom ljubav‐ niku. Neće proći dugo, ona će „studirati“ preko interneta da stekne doktorat iz ljekovitih kristala i nazvati te čovjekom skučenih pogleda ako se slučajno usudiš zapitati gdje bi tu bio dodir sa znanošću. Prestat će te dočekivati u hodniku kad se budeš vraćao kući. Njena sposobnost da za sve što se dogodi optuži baš tebe ostavit će te bez riječi, mladi moj Romeo. Ako je au pair pomoćnica lijena, ti si kriv što nismo uzeli onog poljskog troglodita. Ako je učitelj glasovira prestrog, trebao si naći nekog tko učenicima daje više podrške. Ako se Zoë osjeća neispunjenom, ti si kriv što si joj onemogućio da zarađuje za život. Seks? Ha. „Prestani vršiti pritisak na mene, Crispine.“ „Ne vršim nikakav priti‐ sak, Zoë, samo pitam, kada?“ „Jednom.“ „Kad će biti to 'jednom'?“ „Prestani vršiti priti‐ sak na mene, Crispine!“ Muškarci se ženama žene u nadi kako se nikada neće promije‐ niti. Žene se udaju s nadom kako muškarci ipak hoće. Obje strane ostanu razočarane, a 237 www.balkandownload.org

u međuvremenu, onaj Romeo na jahti ljubi svoju skorašnju zaručnicu i šapće joj, „Ma, da se mi oženimo, gđice Legrange?“ Bubnjar završi sa soliranjem, a Damon MacNish priskoči mikrofonu, odbroji „Jendva-tri-pet“ i Sinking Ship zasvira „Disko u minskom polju“. Pustim da mi cigareta is‐ padne u zamišljeno jezero benzina i pretvori trg u Sudnji dan plamena i eksplozije. Om‐ mmmmm... Prepoznam vrlo poznato lice, niti pola metra dalje. „Onda sam mu rekao“, priča Richard Cheeseman, „'Eh, ne, Hillary - ne mogu ti poka‐ zati libreto koji sam ja napisao, jer ja za svojim govnom u zahodu povučem vodu!'“ Pro‐ ćelav, u srednjim četrdesetim, okrugao, bradat. Hershey se provuče između tijela i spus‐ ti ruku kritičaru na rame, kao kad se lisice stisnu oko kotača. „Richard Cheeseman, tako mi svega, kosmati stari sodomistu! Ma kako si mi?“ Cheeseman me prepozna, pa prolije koktel. „O bože“, suosjećam, „zalio si svoje ružičaste espadrile.“ Cheeseman se osmjehne, poput čovjeka koji očekuje da mu netko iščupa čeljust, o čemu već dugo maštam. „Crisp!“ Nemoj ti meni „Crisp“, crvojepcu jedan. „Stilet koji sam ponio da ti na njega nabijem cerebelum zaplijenili su mi na Heathrowu, tako da ćeš ipak proći lišo.“ Upućeni u knji‐ ževnu scenu prilaze nam, kao kad brod za krstarenja tone i privlači morske pse. „Ali, stvarno,“ ubodem Cheesemana u mišicu rupčićem koji mi se našao pri ruci, „baš si mi groznu kritiku napisao za zadnju knjigu. Ili možda misliš da nisi?“ Cheesemanu je na licu zgrčeni osmijeh. „Zar jesam?“ cikne. Ruke mu se dižu u vis, predaje se šaljivac. „Iskreno? Što sam baš napisao, ili kako je to u redakciji presložio neki stažist, više se ne sjećam - ali ako sam te ičim povrijedio - ma, bilo čime! - ispriča‐ vam se.“ Tu sam se mogao zaustaviti, ali Sudbina je tražila osvetu izraženijih epskih razmjera, a tko sam ja da joj je uskratim? Obratio sam se promatračima. „Da raščistimo to do kra‐ ja. Kad se pojavila Richardova kritika Jeka mora utihnuti, dosta me ljudi pitalo, 'Kakav je bio osjećaj pročitati takvo što?' Neko vrijeme sam odgovarao 'A kakav je osjećaj kad vas netko po licu zalije kiselinom?' Onda sam, međutim, počeo razmišljati o Richardo‐ voj motivaciji. Nekom manje poznatom autoru mogla bi se pripisati ljubomora, ali Ric‐ hard je i sam romanopisac rastućeg ugleda, pa tu motiv sitne zlobe ne igra. Ne. Ja ipak držim kako je Richardu Cheesemanu duboko stalo do književnosti, pa osjeća dužnost da govori što misli. I znate što? Bravo za Richarda. Pogrešno je procijenio moj zadnji ro‐ man, ali ovaj je čovjek“ - opet uhvatim rame njegove košulje na volane - „bedem koji nas čuva od te plime uvlačenja u dupe koja danas prolazi pod književnu kritiku. Neka se zna da kod mene nema ni zrnca animoziteta prema njemu - pod uvjetom da nam obojici donese po jedan ogromni mojito i da to učini iz ovih stopa, ti klevetnički, krasta‐ vi skribomanu.“ 238 www.balkandownload.org

Osmijesi! Pljesak! Cheeseman i ja izvedemo nekakvu bastardnu mješavinu rukova‐ nja i high-five pljeska dlanovima. „Uzvratio si ti meni ipak, Crispe,“ kaže dok mu se čelo presijava od znoja, „s onom izjavom u Hay-on-Wyeu o ljubomornim vilama - čuj, idem ja po taj mojito“ „Bit ću na balkonu“, kažem mu, „gdje je zrak malo friškiji.“ Potom me opsjela hrpa nikogovića koji ozbiljno vjeruju kako bih se ja zamarao pamteći im imena i lica. Hvale moju plemenitu pravičnost. Odgovaram im plemenitom pravičnošću. Svi će izvijestiti i tvitati o tome kako je Crispin Hershey velikodušan čovjek, što će potom postati uvrije‐ žena istina. S drugog kraja trga, kroz balkonska vrata dopre rika Damona MacNisha: „Te amo, Cartagena!“ Nakon posljednjeg bisa, VlP-ove i pisce voze u predsjednikovu vilu konvojem od dvadesetak neprobojnih limuzina s pogonom na sva četiri kotača. Policijske sirene traže da se običan svijet makne u stranu, a konvoj se, dok lebdimo noćnom Cartagenom, uop‐ će ne obazire na semafore. Sa mnom se voze butanski dramatičar koji govori engleski i dva bugarska filmaša za koje bih rekao da upravo na svom jeziku razmjenjuju niz pros‐ tih ali duhovitih limerika. Kroz zamagljene prozore limuzine promatram noćnu tržnicu, autobusnu stanicu u potpunom kaosu, stambene zgrade pune znojnih mrlja, ulične kafi‐ će, kramare koji prodaju cigarete s pladnjeva koji im vise s vitkih torza. Reklo bi se da vlasnicima tih turobnih lica globalni kapitalizam nije donio ništa dobrog. Pitam se, što li ti Kolumbijci iz radničke klase misle o nama? Gdje spavaju, što jedu, o čemu sanjaju? Svaka od ovih limuzina proizvedenih u Americi zacijelo stoji više nego što ti ulični pro‐ davači zarade u cijelom životu. Nisam baš siguran. Ako bi oniskog britanskog romano‐ pisca u lošoj tjelesnoj formi i kasnim četrdesetim godinama u ovakvom kvartu izbacili na ulicu, ne vjerujem da bi se dobro proveo. Predsjednička vila nalazi se iza vojne akademije, a osiguranje je vrlo strogo. Zabava se održava na otvorenom, u ukusno uređenom i reflektorima osvijetljenom vrtu, gdje osoblje u besprijekorno izglačanim odorama poslužuje pića i vol-au-vents, dok džez kvintet izvodi neku stvar u stilu Stana Getza. Bazen je obrubljen upaljenim svijećama, ne mogu a da ne zamislim kako po njemu na trbuhu pluta umoreni političar. Nekolicina veleposlanika raspravlja u skupinama, podsjećaju me na dečke na školskom igralištu. Tu je negdje i britanski. Mlađi je od mene. Sad kad je ministarstvo vanjskih meritokrat‐ ski usmjereno, naši diplomati više nisu živopisni tipovi kao ispali iz romana Grahama Greenea, pa nisu tako pogodan materijal za pisce. Na zaljev puca impresivan pogled, noć je izbrisala onaj južnoamerički arhitektonski kaos uz obalu, dok barokni mjesec pluta na plodnom, da ne kažem od sperme nabreklom Mliječnom putu. Sam predsjed‐ nik sad je u Washingtonu, gdje žica još dolara američkih poreznih obveznika za „Rat protiv droge“ - za još jedan, konačan napor! - ali njegova supruga, koja se školovala na 239 www.balkandownload.org

Harvardu te sinovi veličanstvenih zubala imaju pune ruke posla dok okupljene šarmira‐ ju za račun svojih privatnih, obiteljskih poslova. Crispin Hershey se pita, svjestan da ga je na to navela pohlepa, postoji li tu negdje zatvor u kojem ružne Kolumbijke drže po‐ dalje od svijeta, jer ne sjećam se da sam otkako sam tu ijednu takvu vidio. Bih li, dragi čitatelju, mogu li, u slučaju da mi se pruži prilika? Vjenčani prsten udaljen je deset tisu‐ ća kilometara, nalazi se u ladici u kojoj je i kutija s prezervativima, ta se rijetko otvara i sad joj se strelovito približava istek roka trajanja. Za to što sam manje u braku nego u bilo kojem trenutku otkako smo se vjenčali kriva je Zoë, a ne ja - što je više nego bjelo‐ dano, svakom koliko-toliko objektivnom svjedoku. U stvari, da sam joj zaposlenik, mo‐ gao bih je kao poslodavca tužiti za prisiljavanje na otkaz. Još i sad, tri mjeseca poslije, na trećoj čaši šampanjca, dok promatram Južni križ i grije me sparnih dvadeset Celzije‐ vih stupnjeva, od toga zadrhtim... ...Zoë i djevojčice otputovale su avionom u Montreal čim je završila nastava, što mi je dalo tjedan dana da se bacim na svoju novu knjigu, crnu komediju o lažnom mistiku koji se pretvara kako je za vrijeme Književnog festivala u Hay-on-Wyeu ugledao Djevi‐ cu Mariju. Ta mi je među tri, četiri najbolje. Na žalost, tih tjedan dana bez mene njenoj je obitelji omogućilo da nemilosrdno indoktriniraju Juno i Anaïs, pa su moje kćeri za‐ dojili idejom o kulturnoj nadmoći frankofonskog svijeta. Kad sam 23. prosinca stigao u naš stančić u Outremontu, djevojčice su mi se na engleskom obraćale samo ako bih to od njih izričito zatražio. Zoë im je utrostručila proračun za igranje na internetu ako igraju en francais, a njena ih je sestra, skupa s njihovim sestričnama, povela na modnu reviju na francuskom, pa na koncert tinejdžerskog boy-banda, isto na francuskom. Ra‐ dilo se o kulturalnom podmićivanju najgore vrste - a kad sam se tome usprotivio, Zoë se agresivno branila, u stilu: „Pa, Crispine, vjerujem kako djevojčicama treba proširiti vidike i omogućiti upoznavanje s obiteljskim korijenima - potištena sam i upravo zapre‐ paštena činjenicom da ih ti želiš zatvoriti u anglo-američkoj monokulturi.“ Onda smo na Stjepanovo svi zajedno otišli na kuglanje. Eugenički privilegiranu obitelj Legrange zaprepastio je moj rezultat: dvadeset. Ne s jednom kuglom, nego cijelom vražjom parti‐ jom. Nisam naprosto građen za kuglanje: građen sam za pisanje. Juno je zabacila kosu i rekla: „Papa, ne znam gdje bih gledala od stida.“ „Kriispin!“ Eto nam Miguela Alvareza, mojeg urednika za španjolsko govorno po‐ dručje, prilazi s osmijehom na licu kao da mi nosi kakav dar. „Kriispin, ima jedan mali dar za tebe. Dođi malo sa mnom, na jedno malo diskretnije mjesto.“ Osjećam se poput kakvog lika u djelima Irvinea Welsha dok ga pratim do klupe u sjeni visokog zida od, zamislite samo, kaktusa, podalje od glavne zabave. „Eto, imam stvari koje si tražio, Kri‐ ispin.“ „To je strašno ljubazno od tebe.“ Pripalim cigaretu. 240 www.balkandownload.org

Miguel mi u džep sakoa gurne malu omotnicu veličine kreditne kartice. „Uživaj, šte‐ ta je ne probati kad si u Kolumbiji. Vrlo je čist. Ali jedna stvar, Kriispin. Ovdje u Carta‐ geni, privatna upotreba, ne smatra se nekim problemom. Ali prenositi, odnijeti na aero‐ drom“ - Miguelu se zgrči lice, prstom prijeđe preko grla - „razumiješ me?“ „Miguel, samo bi tupoglavcu palo na pamet donijeti drogu na aerodrom. Ne brini. Što ne potrošim, bacit ću u zahod.“ „Dobar plan. Idi na sigurno. Uživaj. Najbolje na svijetu.“ „A jesi li mi uspio naći kolumbijski mobitel?“ „Da, da.“ Urednik mi pruži drugu omotnicu. I ona završi u džepu sakoa. „Baš ti hvala. Pametni telefoni su super kad rade, ali ako je pokrivenost signalom loša, oni mali stari mobiteli su najbolji za slanje SMS-ova.“ Miguel me pogleda iskosa, nije se baš složio, ali trideset dolara ili koliko je već tu stvarčicu platio, nije visoka cijena da u portfelju zadrži Divljeg dječaka britanske litera‐ ture. „Onda, sad imaš sve i sve je u redu?“ „Više nego u redu. Miguel, zahvaljujem.“ Kao s mojim najboljim zapletima, ovaj se sam piše. „Oj, Crispine“, zove me Kenny Bloke, australski pjesnik, dok prolazimo kraj kružoka ljudi koji feštaju s druge strane ulaza u vrt kaktusa. „Neki bi te željeli upoznati.“ Miguel i ja priđemo maloj skupini, reklo bi se, pisaca, koja stoji ispod plašta od drvolike papra‐ ti. Strana imena slabo pamtim - nijedan od njih, koliko mi je poznato, nije objavio pro‐ zu u New Yorkeru, ali kad me Kenny Bloke počne predstavljati blijedoj, crnokosoj, koš‐ čatoj ženi, peckanje prepoznavanja osjetim i prije nego što izgovori: „Holly Sykes, još jedan Pom“ „Baš mi je drago, g. Hershey“, kaže. „Odnekud ste mi poznati“, kažem ja, „ili se varam?“ „Oboje smo se našli istog dana lani na Festivalu Hay.“ „Ne ona vražja grozna zabava u onom jezivom šatoru?“ „U stvari, oboje smo bili u šatoru za potpisivanje knjiga, g. Hershey.“ „Ma čekajte! Tako je. Vi ste ona što piše o anđelima. Holly Sykes.“ „Ne baš anđelima u smislu harfa i oblaka“, dometne Kenny Bloke. „Holly piše o unu‐ trašnjim glasovima - i kao što sam upravo primijetio, postoji snažan afinitet prema du‐ hovnim vodičima u koje vjeruje moj narod.“ „Gđice Sykes“, ulagivački se oglasi Miguel. „Miguel Alvarez, ja sam urednik Ottopu‐ ssa, Kriispinov urednik. Počašćen sam.“ Sykesova kimne glavom. „G. Alvarez.“ „Je li istina da ste u Španjolskoj prodali preko pola milijuna knjiga?“ „Čini se kako je moja knjiga tamo naišla na dobar odaziv“, kaže ona. „Uri Geller je svagdje nailazio na dobar odaziv.“ Pijaniji sam nego što mi se činilo. 241 www.balkandownload.org

„Sjećate ga se? Najbolji frend Michaela Jacksona? Popularan u Japanu? Ma, mega.“ Kok‐ tel mi ima okus po mangu i morskoj vodi. Miguel me pogleda sa smiješkom, ali mu se oči odmah vrate Sykesovoj, kao kod fi‐ gurice Action Mana koju sam imao kao dijete. „Jeste zadovoljni sa svojim španjolskim izdavačem, gđice Sykes?“ „Kao što ste već istaknuli, prodali su pola milijuna primjeraka.“ „Što fantastično. Ali ako se pojavi problem, evo, moja vizitka...“ Dok je Miguel opsjeda, iza stabla iskrsne još jedna žena, kao kakav lik iz Zvjezdanih staza. Crnokosa, zlatna, srednje do kasne tridesete, neodoljivo privlačna. Miguel se oglasi: „Carmen!“ kao da je oduševljen što je vidi. Carmen zuri u Miguelovu vizitku dok je ovaj ne vrati u sako, pa se okrene Holly Sykes. Očekujem vehementni latinoamerički naglasak, ali govori kao kakva nastavnica domaćinstva iz unutrašnjosti Engleske. „Nadam se kako Miguel nije bio previše nasrt‐ ljiv, Holly - čovjek je besramni kradljivac autora. Je, je, Miguel, takav si - znam kako nisi zaboravio aferu sa Stephenom Hawkingom.“ Miguel pokušava namjestiti šaljivo po‐ kajnički izraz lica, ali mu ne uspije pa nalikuje na čovjeka u bijelim trapericama koji je upravo shvatio kako je teško pogriješio kad je mislio da će ispustiti samo vjetar. „G. Hershey“, žena se sad obrati meni, „mi se ne poznajemo. Carmen Salvat, imam jedins‐ tvenu povlasticu“ - time je mislila podbosti Miguela - „biti Hollyn izdavač za španjolsko govorno područje. Dobrodošli u Kolumbiju.“ Carmen Salvat se rukuje kao da misli ozbiljno. Sva zrači. Slobodnom rukom igra se ogrlicom od ultramarina. Kenny Bloke se oglasi: „Holly je spomenula da ste vi, Carmen, izdavač i Nicka Gre‐ eka na španjolskom?“ „Tako je, kupila sam prava za Route 605 još prije nego što je Nick dovršio rukopis. Naprosto sam osjećala da će to biti dobro.“ „Mene je bogami rasturila ta knjiga“, veli Kenny Bloke. „Mislim da je totalno zaslu‐ žio lanjsku Nagradu Brittan.“ „Nick je krasna duša“, reče pjesnikinja iz Newfoundlanda kojoj sam već uspio zabo‐ raviti ime, a ima oči poput tuljana koji nas gleda s Green-peaceovog plakata. „Uistinu krasna.“ „Carmen zna odabrati pravu stvar“, kaže Miguel. „Ali čini mi se, barem kad je proda‐ ja u pitanju, da je Holly još uvijek daleko naprijed, zar ne, Carmen?“ „Što me baš dobro podsjetilo“, reče Carmen Salvat. „Holly, supruga ministra kulture željela bi te upoznati - mogu li te toliko zagnjaviti?“ Dok odvode Sykesovu, promatram primamljive obline Carmen Salvat i bacim se na maštariju u kojoj mi zazvoni telefon - upravo u ovom trenutku: zove liječnik iz Londo‐ na sa strašnom viješću kako je Zoëin Saab sletio s nadvožnjaka u Hammersmithu, na‐ kon sudara s pijanim vozačem. I ona i djevojčice ostale su na mjestu mrtve. Sutra letim 242 www.balkandownload.org

kući na pogreb. Osobna tragedija daje aureolu uzvišenosti, ali me istovremeno i slomi, pa se povlačim iz javnosti. Povremeno me netko opazi na kakvoj pokrajnjoj liniji lon‐ donske podzemne željeznice, u četvrtoj i petoj zoni. Proljeće zbraja, ljeto množi, jesen oduzima, zima dijeli. Jednog dana sljedeće godine Hershey se nađe na kraju linije Pic‐ cadilly, na aerodromu Heathrow. Izađe iz podzemne, uđe na odlazni terminal i kad po‐ gleda na oglasni ekran, vidi ime „Cartagena“ - posljednje mjesto na zemaljskoj kugli u kojem je još uvijek bio muž i otac. Slijedi neobjašnjiv impuls pa kupi kartu u jednom smjeru - iz nekog razloga ima kod sebe putovnicu - i već navečer istog dana luta ulica‐ ma stare kolonijalne četvrti kolumbijskog grada. Djevojke ljubuju s momcima na vespa‐ ma, ptice kriješte, s vijugavih lijana vise tropski cvjetovi, saudade i samoća, svih njenih sto godina; a onda, kad uglove Plaze de la Aduana obavije smiraj tropskog dana, Her‐ shey ugleda ženu koja se igra ogrlicom od ultramarina. Stoje tako nepomično dok se oko njih okreće svijet. Iznenađuje što nijedno od njih nije iznenađeno. Puno koktela poslije, pomažem mrtvom pijanom Richardu Cheesemanu da se vrati u sobu. „Ma, dobro sam Crisp, samo se čini da sam pijaniji nego što jesam, ozbiljno.“ Otvore se vrata dizala, pa uđemo. Tetura poput drogirane kamile na olujnom vjetru. „Jezušmar, zabor'vio sam broj s'be, s'mo da“ - Cheeseman izvuče novčanik koji mu od‐ mah ispadne - „o, ti bogabožjeg.“ „Dozvoli“, podignem Cheesemanov novčanik i izvučem karticu iz pretinca - 405 - pa mu ga vratim. „Evo izvolite, milostivi.“ Cheeseman kima glavom da zahvali pa promrmlja: „Ako ti brjsbe nije veći od d'vet, nećeš u njoj nikad umret, Hersh.“ Pritisnem „4“. „Prva postaja, tvoja soba.“ „Ma dobrosm. Mogujasm - sam - mogu ja doma.“ „Ali moja je dužnost, Richarde, da te sigurno dopratim do vrata. Ne brini, moje su namjere posve časne.“ Cheeseman cmolji: „Ma... nismojtip, taksi bijel i mlohav.“ U zrcalu na stropu ugledam svoj odraz i prisjetim se mudrog čovjeka koji mi je jed‐ nom objasnio kako je tajna sreće u tome da čovjek nakon četrdesete izbjegava vlastiti odraz u liftu. Ove godine navršit ću pedesetu. Vrata zazvone pa izađemo i prođemo po‐ red vitkog, osunčanog para bijele kose. „Ova zgrada je nek'da bila samostan“, kaže im Cheeseman, „pun švora djevica“ pa zapjeva rani Madonnin hit. Vučemo se hodnikom s jedne strane otvorenim karipskoj noći. Iza ugla i eto 405. Provučem Cheesemanovu kar‐ ticu kroz bravu i kvaka popusti. „Sv'kom je najdr'ži“, veli Cheeseman, „njeg'vtoplidom.“ Cheesemanovu sobu osvijetli noćna lampa, a uništavač mojeg povratničkog romana teturajući krene prema krevetu, popikne se na kofer i padne potrbuške na madrac. „Ni‐ jebšsvakidan“, slini na krevetu monsieur le crititchar kad ga uhvati napad smijeha, „da‐ medoma prati Divlji dječak britanske literature.“ 243 www.balkandownload.org

Kažem da je to, da, urnebesno smiješno, pa nek' lijepo spava, a ako ne ustane do je‐ danaest, nazvat ću ga s recepcije. „Jas'm, skrozd'bro“, zapliće jezikom, „istinski, ludo, duboko jesam. Stvarno.“ I onda se, ispruženih ruku, kritičar Richard Cheeseman posve obeznani. 244 www.balkandownload.org

14. ožujka 2016. Naručio sam omlet od bjelanjaka sa špinatom, tost bez kvasca i pogačice punjene or‐ ganski uzgojenom puretinom, svježe cijeđeni sok od naranče, ohlađenu vodu Evian i lo‐ kalnu kavu da popijem lijekove protiv bolova i otupim mamurluk. Iako je već pola osam, zrak je u natkrovljenom dvorištu i dalje svjež. Hotelski čvorak sjedi na svojoj prečki i ispušta nemoguće zvukove. Kljun mu je prava emajlirana kosa, a gleda svezna‐ jućim pogledom očiju koje vide sve. Da je ovo sad kakva beletristika, dragi čitatelju, moj lik bi se sigurno pitao naslućuje li to čvorak što on smjera. Damon MacNish sjedi u kutu, u prugastom odijelu, kao da je ispao iz Našeg čovjeka u Havani, napola se zaklo‐ nio primjerkom Wall Street Journala. Zanimljivo kako se cijeli jedan životni put može stubokom izmijeniti tako što čovjek na izlasku iz tinejdžerskog doba provede nekoliko dana u kakvom škotskom glazbenom studiju. Njegova djevojka, koja je još u tom dobu, lista Face. Njoj se, kad vode ljubav, sigurno čini da se tuca s Čovjekom od šmirglpapira. Što ona ima od toga? Osim zračnih putovanja u prvom razredu, odsjedanja u objektima s pet zvjezdica, boravka u društvu rokerske aristokracije, filmskih režisera i vladara hu‐ manitarnih akcija; medijske izloženosti u svakom tračerskom listu na bijelom svijetu i naravno, tome pripadajuće angažmane modela... Mogu se samo nadati kako će se Juno i Anaïs, ako se odluče popeti na Društveni vrh, to činiti na temelju vlastitih sposobnosti, a ne jahanjem na mršavim bedrima kakvog osrednjeg glazbenog autora izboranijeg od njihovog tate. Blagoslovi, Gospodine, nas i ove tvoje darove što ćemo ih primiti po tvo‐ joj darežljivosti. Može li književnost mijenjati svijet? naziv je Cheesemanovog nastupa. Ovaj dobro tempirani i nasušno potrebni sastanak najboljih umova kulturne elite održava se u du‐ goj dvorani bijelih zidova, na najvišem katu kneževske palače, Centralnom mjestu Car‐ tagene 2016. Događanja počnu kad trojac kolumbijskih pisaca osvane na pozornici, pra‐ ćen ovacijama publike koju je njihov dolazak digao na noge. Trojac publiku pozdravlja poput kakvih poslijeratnih heroja pokreta otpora. Za njima se pojavi moderatorica - žena tanka poput šibe, u krvavo crvenoj haljini, čiju sklonost krupnim zlatnim predme‐ tima mogu zamijetiti čak i ja, iz svojeg zadnjeg reda. Richard Cheeseman odlučio se za izgled engleskog konzula, ima trodijelno odijelo bež boje i tamnoljubičastu kravatu, ali umjesto konzulu, nalikuje na kosmatog dripca iz Povratka u Brideshead. Tri revoluci‐ onara zauzmu svoja mjesta, a mi koji nismo hispanofoni stavimo na glavu slušalice radi 245 www.balkandownload.org

simultanog prijevoda na engleski. Prevoditeljica prvo prevede moderatoričin pozdrav, a onda površne biografije četvorice čitalaca. Najoskudnija je ona Richarda Cheesemana: „Slavni i ugledni engleski kritičar i romanopisac.“ Opet, u obranu nepoznatog autora, stranica Richarda Cheesemana na Wikipediji isto je tako prilično oskudna, makar se in‐ formacija kako je napisao „glasovitu kritiku u kojoj je pokopao“ roman Crispina Her‐ sheyja Jeka mora utihnuti nekako tu ipak uspjela naći pa je čak i hiperlinkom povezana s internetskim izdanjem Riječi Piccadillyja. Hai Hijena mi je otkrio da je svašta pokušao da se taj link izbriše, ali Wikipedia ne prima mito. Čitanja su u južnoj Americi događanja u kojima publika aktivno sudjeluje, slično nastupima stand-up komičara u nas. Moja babilonska riba u uhu ne prevodi baš simul‐ tano, nego više ukratko prepričava odlomke, ali s vremena na vrijeme prevoditeljica prizna, „Ispričavam se, ali nemam pojma što je upravo rekao. Sumnjam da i sam autor to zna.“ Richard Cheeseman čita prizor iz svojeg najnovijeg romana Čovjek u bijelom autu, o posljednjim trenucima Sonnyja Penhallowa, studenta u Cambridgeu koji se u svojem klasičnom Aston Martinu namjerno survao s kornvolske litice. Cheesemanova proza ne zaslužuje čak ni da se nazove groznom: tek je osrednja, pa slušalice pametnih telefona jedna po jedna ispadaju iz uha. Kad je gotov, pljesak je mlak, iako se mora priznati kako ni moje jučerašnje čitanje nije baš izazvalo urnebes. Onda počne „okrugli stol“ i krenu budalaštine. „Književnost mora biti u stanju izvesti atentat“, objavi naš prvi revolucionar. „Pišem s perom u jednoj i bodežom u drugoj ruci!“ Odrasli ljudi ustaju, glasno odobravaju i plješću. Drugi pisac se ne da nadmašiti: „Woody Guthrie, jedan od samo nekolicine uistinu velikih američkih pjesnika napisao je riječi 'Ovaj stroj ubija fašiste' na svoju gitaru: ja sam na svojem laptopu napisao 'Ovaj stroj ubija neokapitalizam'!“ O, kako se samo pu‐ blika oduševila time! Redom ispred mene polako se probija vrsta zakašnjelih. Prilika je tako savršena, kao da za sve ovo već postoji scenarij. Iskoristim živi štit pa kliznem iz dvorane i kloparam niz stubište bijelih zidova. U dvorištu pod vedrim nebom Claustra de Santo Domingo, Kenny Bloke čita cijeloj gomili djece. Klinci su očarani. Tata je znao pričati anegdotu o zabavi na koju je Roald Dahl stigao helikopterom i svima s kojima se upoznao govorio: „Pišite dječje knjige, to vam je najbolje - mala govna će vam progutati baš sve.“ Na kne‐ ževske dveri izađem na trg, na kojem je sinoć nastupio Damon MacNish. Pet ulica dalje, niz ne baš ravnu Calle 36, usput pripalim cigaretu, ali je odmah bacim u kanalizaciju a da ni dima nisam povukao. Cheeseman je prestao pušiti, a zadah duhana mogao bi is‐ pasti smrtonosni trag. Ovo je sad ozbiljna stvar. U životu se nikada nisam upustio ni u što slično. S druge strane, nijedna kritika nikada nije tako nemilosrdno presudila knjizi kao što je Richard Cheeseman presudio romanu Jeka mora utihnuti. Na štandu cvrče pečene banane. Dvogodišnje dijete s verande na drugom katu promatra ulicu, drži se za 246 www.balkandownload.org

željezne šipke, poput zatvorenika. Vojnici sa strojnicama oko vrata čuvaju banku, ali drago mi je što o njihovom stupnju budnosti ne ovisi moj novac, jer jedan piše poruku na mobitelu, a drugi očijuka s djevojkom Juninih godina. Je li Carmen Salvat udana? Ništa nije spomenula. Daj, Hershey, skoncentriraj se. Ovo je ozbiljna stvar. Skoncentriraj se. Uđi s blještavog sunca vrele ulice u svježe mramorno predvorje Hotela Santa Clara puno tikovine. Prođi pored dva vratara koji su, pretpostavljam, prošli obuku kako ubiti čovjeka. Procjenjuju odjeću, kvocijent gringoznosti, kreditni rejting. Skini sunčane na‐ očale pa malo blesavo žmirkaj - Jel' vidite dečki da sam ja gost hotela - ali ih vrati dok budeš prolazio dvorištem, pored pretpotopnih gostiju koji ispijaju kapučino i tipkaju mejlove na mjestu gdje su nekoć benediktinci upijali velike gutljaje Svetog duha. Iz‐ bjegni čvorkov pogled, pa nakon što prođeš fontanu koja nikada ne spava, popni se ste‐ penicama na četvrti kat. Idi istim putem kao i prošle noći, sve do one neizbježne točke gdje ćeš s njega skrenuti. Suncem obasjani hodnik vodi oko jekom ispunjenog gornjeg dvorišta sve do moje sobe, gdje Crispin Hershey zacvika, dok se put pijanca vijugavo nastavi do sobe 405 Richarda Cheesemana, gdje Crispin Hershey treba dobiti zadovolj‐ štinu. Proleti deja vu imenom Geoffreyja Chaucera: „Ako je, on će, želja vaša sva Naći Smrt, stazom krenite tom samo, U šumi sam je ostavio tamo Pod stablom, gdje i sada, mislim, stoji.“ 6 Ali radi se o pravdi, a ne o smrti kojoj će želja moja sva biti naći. A očevici? Nema ih. Onda nek' bude na nepošten način. Kod sobe 403 stoje sobaričina kolica, no nje nema nigdje. Soba 405 je iza ugla, pretposljednja u slijepoj ulici. Kroz glavu mi prođe pjesma Leonarda Cohena „Dance Me To The End Of Love“, a kroz luk vanjskog zida hotela, četiri kata iznad ulice, Hershey ugleda krovove, komadić plavog Karipskog mora i prljave oblake nalik na karfiol... Udaljeni neboderi tamo na obali, dovršene i one koji se još grade. Soba 405. Kuc-kuc. Tko je? Vrag kojeg si povukao za rep, Dickie Cheese‐ man. Na ulici dolje motocikl kurbla sve višim tonom. Evo Cheesemanove rezervne kar‐ tice za vrata, koju sam zadržao nakon što sam sinoć izigravao Samaritanca, a evo i sud‐ binske prilike da mi propadne savršeni plan: ako je Cheeseman jutros primijetio da mu nema kartice i zatražio novu, s novom šifrom, mali LED na vratima će i dalje žmirkati crvenom bojom, vrata se neće otvoriti, a Hershey će morati obustaviti misiju. Ali, želi li sudbina da nastavim, LED će se zazeleniti. Na dovratku stoji gušter. Palaca jezikom. Provuci karticu. Hajde. Zeleno. Hajde, hajde, hajde! 247 www.balkandownload.org

Vrata se zatvore. Dobro je, soba je pospremljena, krevet namješten. Ako dođe sobari‐ ca, ponašaj se prirodno. S vrata ormara visi košulja, a na noćnom ormariću leže Neza‐ visni ljudi Halldora Laxnessa. Kao što je muslimankama dok imaju menstruaciju zabra‐ njeno dodirnuti Kuran, govno kao što je Richard Cheeseman jednog Laxnessa ne bi smio dodirivati bez gumenih rukavica sudske medicine. Sjajna pomisao. Izvuci tu kadi‐ ficu iz sakoa pa i sam navuci rukavice. Fino. Sad pronađi u ormaru kofer Richarda Che‐ esemana. Nov, skup, prostran: idealan. Otvori ga i povuci patentni zatvarač na unutraš‐ njem džepu: malo zapinje, kao da se nikad ne koristi. Izvadi svoj džepni nožić i pažljivo zasijeci centimetar u vanjskoj podstavi. Odlično. Iz svog džepa izvadi omotnicu veličine kreditne kartice, pažljivo, i jednako tako pažljivo otkini joj rub pa samo malo bijelog praha rastresi po koferu - toliko da ljudsko oko to ne može vidjeti, ali taman da nosu policijskog psa ne bude slabije od tvorovog govna. Potom uguraj omotnicu kroz prorez u podstavi kofera. Gurni je duboko. Zatvori patentni zatvarač unutrašnjeg džepa. Spre‐ mi kofer natrag u ormar i provjeri da Djed Mraz za sobom nije ostavio trag mrvica. Nema ničeg. Sve je kako treba. Napusti mjesto zločina. Prvo skini gumene rukavice, idi‐ ote... Kad sam se našao vani, iza kolica se uspravila sobarica i umorno mi se osmjehnula, a meni je srce preskočilo brzinu. Još dok sam izgovarao kratko „Zdravo“, shvatio sam svo‐ ju fatalnu pogrešku. Bezglasno mi je uzvratila isti pozdrav i očima miješane rase zagle‐ dala se u moje sunčane naočale, ali eto, sekunda mi je trebala da se razotkrijem kao čo‐ vjek koji komunicira na engleskom. Glupane, glupane, glupane. Sjurim se natrag svo‐ jom stazom kriminala. Polako! Ne kreči se kao preljubnik u bijegu. Je li me sobarica vi‐ djela kad sam skidao rukavice? Da se vratim i uzmem kokain natrag? Smiri se! Toj nepismenoj sobarici ti si samo još jedan sredovječni bijeli muškarac sa sunčanim naočalama. Što se nje tiče, soba 405 je tvoja soba. Već je i zaboravila na vaš susret. Prođem pored snagatora u predvorju i vratim se alternativnim putem do festi‐ valskog središta. Priuštio sam si cigaretu. Gumene rukavice ispustio sam u kantu za smeće iza restorana i vratio se na glavni ulaz u Claustro de Santo Domingo, nakon što sam pokazao svoju VIP akreditaciju. Kenny Bloke se upravo obraća dječaku, „E, to ti je sjajno pitanje...“ Krenem gore alternativnim putem, pored velike dvorane u kojoj tristo ljudi sluša Holly Sykes dok na udaljenoj pozornici čita iz svoje knjige. Zaustavio sam se. Koga vraga svi ti ljudi vide u njoj? Otvorenih usta, usredotočeni, gorljivo prate prije‐ vod teksta Sykesove na velikom ekranu nad pozornicom. Čak su i Festivalski šljakeri zanemarili svoje biljeterske dužnosti da mogu gledati nastup Anđeoske Autorice. „Dje‐ čak je nalikovao na Jacka“, čita Sykesova, „visinom, odjećom, izgledom, ali ja sam do‐ bro znala kako mi je brat sad u Gravesendu, udaljenom trideset kilometara.“ Tišina je ispunila dvoranu, kao što snijeg prekrije šumu. „Dječak mi je mahnuo kao da me čeka. Zato sam ja mahnula njemu, a onda je nestao u podvožnjaku.“ Nekima u publici čak i 248 www.balkandownload.org

suze teku dok slušaju te bedastoće! „Kako je Jacko mogao prevaliti taj put, tako rano, u nedjeljno jutro? Bilo mu je samo sedam godina. Kako me pronašao? Zašto me nije pri‐ čekao, prije nego što je opet jurnuo u podvožnjak? Zato sam i ja potrčala...“ Požurim stubištem još kat pa se smjestim na svoje mjesto u zadnjem redu, tako da me nitko s pozornice nije vidio. Ljudi razgovaraju, stoje, šalju poruke mobitelom. „Ali ne, ne slažem se baš kako su pjesnici nepriznati zakonodavci svijeta“, Richard Cheese‐ man duboko razmišlja. „Samo bi trećerazredni pjesnik poput Shelleyja vjerovao u takvu maštariju.“ Simpozij ubrzo svrši pa se probijem do pozornice. „Richarde, bio si pravi glas razu‐ ma, od početka do kraja.“ Večer je. Bake zalijevaju pelargonije po uskim ulicama koje su prije četiri stoljeća projektirali Nizozemci, a izgradili njihovih robovi. Strmim kamenim stubištem popeo sam se na zid starog grada. Kamen sad isijava svu onu toplinu koju je tokom dana pri‐ kupio, osjećam je kroz svoje tanke potplate, dok fino ugojeno svijetloružičasto sunce polako tone u Karipsko more. Zašto ja ono živim u svojoj kišnoj, nadrkanoj, analnoj zemlji? Ako se Zoë i ja dokraja razvedemo, zašto ne bih pokupio prnje i preselio se u neke tople krajeve? Ovdje mi ne bi bilo loše. Dolje, između četiri cestovne trake i mora, dječaci igraju nogomet na zemljanom terenu: jedna ekipa igra u majicama, druga je gola do pojasa. Idem dalje i stignem do prazne plaže. Dakle. Pomilovanje u posljednji čas? Nema šanse. Četiri godine sam potrošio na Jeka mora utihnuti, a onaj Cheeseman s bradom od stidnih dlaka uništio ga je s nepune tri kartice teksta. Na račun mojeg, pove‐ ćao je svoj ugled. To se zove krađa. Pravda zahtijeva da se kradljivci kazne. Ubacio sam u usta pet komada tvrdih pepermint bombona, izvadio mobitel na prepaid karticu koji mi je nabavio Urednik Miguel i utipkao broj telefona koji sam prepisao s plakata na aerodromu Heathrow. Buka prometa, morskih ptica i nogometaša utihne. Pritisnem tipku za poziv. Odmah mi se javio ženski glas: „Carinska uprava Heathrow, anonimna linija.“ Govo‐ rim najbezveznijom mogućom imitacijom Michaela Cainea, a od mentola mi glas još jače para uši. „Da vam kažem. Taj tip, Richard Cheeseman, stiže u London iz Kolumbi‐ je, let BA713, sutra navečer. BA713, sutra. Jeste zapisali?“ „BA713, gospodine. Da, razgovor se snima.“ Ovo me presjeklo. Naravno, pa moraju snimati. „A ime, kako ste rekli?“ „Richard Cheeseman. 'Cheese' i 'man'. Nosi kokain u koferu. Nek' ga pas samo onju‐ ši, pa budete vidjeli što će biti.“ „Shvaćam“, veli žena. „Gospodine, mogu li pitati jeste li-“ POZIV ZAVRŠEN, kažu mi kabasti pikseli na sićušnom zaslonu. Vrate se zvuci veče‐ ri. Ispljunem bombone. Kad su pali na kamen, razletjeli su se i ostali ležati poput zuba 249 www.balkandownload.org

izbijenih u tučnjavi. Richard Cheeseman izveo je akciju: ja reakciju. Etika prema Newtonu. Možda je ono što sam upravo izgovorio dovoljno da potakne pretres putne torbe. Možda nije. Možda ga puste nakon privatnog upozorenja, a možda će po guzi do‐ biti javno. Možda će zbog sramote ostati bez te kolumne u Telegraphu. Možda neće. Ja sam svoje obavio, sad je na potezu sudbina. Vratim se kamenim stubištem pa se pretva‐ ram da vežem cipele. Kriomice ispustim telefon u šaht drenaže. Pljus! U času kad mu budu iskopali ostatke, ako se to uopće ikada i dogodi, nikoga tko je na ovu veličanstve‐ nu večer živ već stoljećima neće biti. Tebe, dragi čitatelju, mene, Richarda Cheesemana, nikoga od nas. 250 www.balkandownload.org