Kostani satovi - David Mitchell

glednice, nije ju neki Ed objahivao na škripavom europskom krevetu. Ed je onda sigur‐ no bio nešto između ljubavnika i prijatelja. Vjerojatno je tako. „Posluži se slobodno tušem“, kaže mi iza vrata, a ja joj doviknem: „Hvala“, prikladno neutralnim tonom. Obično cijenim ležerno ponašanje dan poslije, ali kako mi je sad dr‐ veni kolac zvan „Ljubav“ zabijen u srce, želim dokaz da smo sada intimni i moram se oduprijeti snažnom porivu da je odem poljubiti. Što ako kaže ne? Nemoj silovati stvari. Tuširam se vrelom vodom, presvučem u novu odjeću - kako li samo bjegunci rješavaju problem čistog rublja? - odem u čajnu kuhinju gdje nađem poruku: Hugo - kukavica sam kad treba reći zbogom, pa sam otišla čistiti u Le Croc. Ako želiš ostati još jednu noć, donesi mi doručak, a ja ću ti naći perušku i čipkastu pregaču. Ako se ne pojaviš, takav je život, sretno ti bilo s tom metamorfozom (jel se tako piše?). H. Nije to baš ljubavno pismo, ali ova njena poruka dragocjenija mi je nego bilo koja druga korespondencija koju sam u životu primio. Ovaj H nalik na Zorroa, ispisan u tri poteza istovremeno je intiman i runski. Nema djevojački rukopis, u stvari je to, s kali‐ grafskog gledišta, više škrabotina, ali, ako malo zaškiljiš, čitljiv je i njen. Otkrića. Presa‐ vijem poruku i spremim je u novčanik, uzmem kaput, stuštim se niz stubište i izletim van, gazim njenim deset minuta starim koracima po dvorištu kroz snijeg do koljena, ju‐ tarnja studen grize me za obraze, ali nebo je plavo kao Zemlja gledana iz svemira, sun‐ ce je toplo poput daha moje ljubavnice, a s ledenica kapaju kapi svjetlosti u strmim uli‐ čicama iz bajki kojima prolaze ljudi planinskih duša. Klinci uživaju u životu i grude lete s jedne na drugu stranu ulice; podignem ruke u vis i kažem, „Je me rends!“ ali me gruda ipak pogodi; okrenem se da nađem tog malog kenjca pa se uhvatim za srce - pretvaram se da umirem - „Il est mortl Il est mort!“ viču bacači, ali kad uskrsnem rasprše se poput otpalog lišća; iza ugla se ukaže trg, moj najdraži trg u Švicarskoj, a možda i na cijelom svijetu; Hotel Le Sud, zabati krovova, s građanskim ponosom nalik na Legoland, sat na zvoniku odbije devet za devet zlatnih doba; sa svake strane dižu se nekakve Alpe; pro‐ davač palačinki priprema svoj štand preko puta pekarnice gdje je sve ovo jučer počelo; „I'm Not In Love“ tvrde 10CC ali, au contraire, ja sam siguran da jesam zaljubljen; pro‐ davač palačinki izgleda kao da zna da je sve što vidim na svakoj površini Hollyno lice; kao i zatiljak, usne, čeljust, kosa i odjeća; čujem njene „ono kao“, „sereš“, „to je istina“; sjećam se njenih pomalo vilenjačkih ušiju; mekoće; malo spljoštenog nosa; suzdržanog pogleda indigo plavih očiju; šampona od ulja čajevca iz Body Shopa; sa svakim kora‐ kom sve sam joj bliži; pitam se što misli... Pita li se hoću li se stvarno pojaviti? Vozila se kreću sporo, ali čekam da se upali zeleno... Landcruiser bež boje poprskan blatnim snijegom stane ispred mene. Prije nego što 151 www.balkandownload.org

sam se stigao iznervirati činjenicom što ću ga morati obići, spusti se refleksno staklo vozača, a ja pretpostavim kako se radi o turistu koje će me pitati za put. Ali ne, u krivu sam: ovog nabijenog, crnomanjastog vozača u vesti s rol kragnom znam: „'Bar dan, Hugo. Izgledaš mi kao čovjek kojem srce pjeva.“ Odaje ga novozelandski naglasak. „Elijah D'Arnoq, kralj Strijelaca s Cambridgea.“ Na stražnjem sjedalu sjedi još netko, ali nas vozač ne upozna. „To što nisi nimalo iznenađen“ kažem D'Arnoqu, „govori mi kako se ne radi o slučaj‐ nom susretu.“ „Točno tako. Pozdravila te gospođica Constantin.“ Shvatio sam. Mogu birati između dvije metamorfoze. Jedna ima etiketu „Holly Sykes“, a druga je... druga bi, u stvari, bila što? Elijah D'Arnoq pljesne po vratima Landcruisera. „Upadaj. Otkrit ćeš o čemu se radi, ili ćeš se do smrti pitati. Sad ili nikad.“ Iza pekarnice, u uličici vidim firmu u obliku krokodila koja i dalje visi iznad ulaza u Günterov bar. Možda je pedeset koraka do njega? „Odluči se za djevojku!“ savjetuje me ljubavlju opijeni, reformirani-škrtac Ja. „Zamisli joj izraz lica dok budeš ulazio.“ Trezve‐ niji Ja prekriži ruke na grudima, gleda D'Arnoqa i pita se, „I što sad?“ pa, doručkovat ću; pomoći ću joj da očisti bar; pritajiti se kod nje dok kolege s Humbera ne odlete kući; ševit ćemo se kao zečevi dok više ne budemo mogli hodati; i dok budemo teško i ubrza‐ no disali, izletjet će mi, „Volim te“, to ću stvarno i misliti, a ona će reći, „I ja tebe“ te jed‐ nako tako u tom trenutku to misliti ozbiljno. Što potom? Nazvat ću referadu koledža Humber i kazati im kako sam doživio manji slom, pa želim odgoditi svoju zadnju godi‐ nu. Nešto ću ispričati i obitelji - još nemam pojma što, ali već ću smisliti - i Holly kupiti teleskop. Što potom? Otkrit ću da više ne mislim svake sekunde na nju. To kako govori „ono kao“ i „to je istina“ počet će mi ići na živce i doći će dan kad ćemo shvatiti kako pjesma „All You Need Is Love“ nema baš dokraja pravo. I onda što? Dotad će me istra‐ žiteljica Sheila Young sigurno pronaći, pa će me njene švicarske kolege saslušavati u po‐ licijskoj postaji i pustiti da se vratim u Hollyn stan ako im prije toga predam putovnicu. „O čemu se radi, dečko iz visokog društva?“ Onda ću morati ili priznati kako sam čovje‐ ku koji je pretrpio moždani udar ukrao vrijednu filatelističku zbirku ili da sam kolegu s koledža uvukao u takve dugove da se sjurio autom u provaliju. Ili možda oboje, jedva da je važno, jer će mi Holly onda vratiti teleskop i promijeniti bravu. Što potom? Prista‐ ti na povratak u London radi saslušavanja, kad ću usput uzeti putovnicu Marcusa Anydera i kupiti jeftinu kartu za let na Daleki istok ili u Srednju Ameriku? Od takvih poteza koristi ima filmska dramaturgija, ali ne i čovjek u stvarnom životu. Što potom? Cijediti Anyderov novac dok ne podlegnem neizbježnom raspletu pa otvorim bar za klince na studijskoj godini i pretvorim se u Güntera. Na suvozačkom sjedalu do D'Ar‐ noqa primijetim srebrnu parku. „Mogu li barem dobiti štogod u grubim crtama-“ „Ne ide to tako. Ako želiš za sobom ostaviti stari život, moraš zakoračiti u nepozna‐ 152 www.balkandownload.org

to. Kod prave metamorfoze nema grafikona projektnog plana.“ Život svuda oko nas teče dalje, potpuno nesvjestan moje dileme. „Ali reći ću ti ovo“, kaže Novozelanđanin. „Svi smo uočeni, praćeni i odabrani, osim našeg osnivača.“ D'Arnoq trzne glavom prema čovjeku na stražnjem sjedištu kojeg se ne može vidjeti. „Tako da znam kako se u ovom trenutku osjećaš. Ovaj prostor, između bankine i auta, to je šizma. Ali ti si analiziran i odobren i ako preko te šizme prijedeš, ovdje ćeš prosperirati. Bit ćeš važan. Što god da želiš, sada i zauvijek, dobit ćeš.“ Upitao sam ga: „Bi li ti ponovno odabrao isto?“ „Da sam znao što sad znam, ubio bih da uđem u ovaj auto, ako bi bilo potrebno. Ono što si vidio da radi gđica Constantin - kako je zaustavila vrijeme u King's Collegeu, ili upravljala beskućnikom - to ti je samo uvod u prvu lekciju. Mogućnosti su, Hugo, nes‐ lućeno veće.“ Sjetim se kako sam ranije držao Holly u zagrljaju. Ali ono što voliš jest osjećaj ljubavi: ne samu osobu. To vedro uzbuđenje koje sam maloprije doživio. Osjećaj da si odabran, željen, da je nekom stalo do tebe. Prilično je jadno, kad to razmotriš hladne glave. Dakle. Ono što mi nude jest faustovska pogodba u stvarnom životu. Gotovo sam se osmjehnuo. Faust obično nema sretan kraj. Ali što jest sretan kraj? Onaj brigadira Philbyja? Preminuo je spokojno, u krugu obitelji. Ako je to sretan kraj, eto im ga. Kad zagusti, što je u stvari Faust bez svoje pogodbe? Ništa. Nikada ne bismo ni čuli za njega. Quinn. Dominic Fitzsimmons. Samo još jedan pametni diplomac. Još jedan bezlični putnik na posao, koji se njiše u vlaku District Linea. Stražnja vrata Landcruisera otvore se pedalj. Čovjek - osnivač - na stražnjem sjedalu drži se kao da me nema, a D'Arnoq nas bez riječi odveze s gradskog trga, pa u tišini sjedim i proučavam svojeg suputnika preko njegovog odraza u staklu: srednjih četrdesetih godina, naočale bez okvira, gusta, ali prosijeda kosa; jamica na bradi, obrijan, s ožiljkom preko čeljusti, o kojem sigurno ima neka zanimljiva priča. Tijelo mu je mršavo i žilavo. Bivši vojnik negdje u Mitteleuropi? Odjeća mi ne nudi nikakve zaključke: tvrde gležnjače, crne hlače, kožna jakna, koja je nekad bila crna, a sad je iznošeno sivkasta. U gomili ljudi možda biste pomislili „arhi‐ tekt“ ili „profesor filozofije“; ali vjerojatno ga ne biste ni primijetili. Iz La Fontaine Sainte-Agnes vode samo dva puta. Jedan se penje do zaseoka La Go‐ uille, ali D'Arnoq krene drugim, koji se dolinom spušta prema Euseigneu. Prošli smo skretanje za alpsku kuću Chetwynd-Pitta, pa sam se zapitao jesu li se dečki zabrinuli 153 www.balkandownload.org

što je sa mnom ili su samo bijesni što sam ih prepustio svodnicima njihovih kurvi. Pi‐ tam se, ali me nije briga. Minutu kasnije, izašli smo s gradskog područja. Cesta je s obje strane obrubljena zidovima snijega koji se dižu i spuštaju, a D'Arnoq vozi oprezno - auto ima zimske gume i cesta je posuta solju, ali ovo je ipak Švicarska u siječnju. Ra‐ skopčam kaput pa pomislim na Holly kako gleda sat iznad šanka, ali žal je nešto što pri‐ liči Normalnima. „Sinoć smo vas izgubili“, kaže moj suputnik školovanim europskim naglaskom. „Skrila nam vas je mećava.“ Sad ga pogledam izravno. „Da, došlo je do nesporazuma s domaćinom. Žao mi je ako sam time izazvao kakav problem... gospodine.“ „Možete me zvati gospodin Pfenninger, gospodine Anyder. 'Anyder'. Ime ste dobro izabrali. Glavna rijeka na otoku Utopia.“ Promatra crno-bijeli svijet zidova u dolini, sni‐ jegom zametenih polja i zgrada seljačkih gospodarstava. Uz cestu teče nabujala, tamna rijeka. Počinje moj razgovor za posao. „Smijem li pitati kako znate za Anydera?“ „Istražili smo vas. Moramo znati sve.“ „Radite li za službu sigurnosti?“ Pfenninger odmahne glavom. „Naši se krugovi vrlo rijetko isprepletu.“ „Dakle nemate nikakav politički cilj?“ „Nikakav, sve dok nas puštaju na miru.“ D'Arnoq uspori i zbog opasnog zavoja prijeđe u nižu brzinu. Vrijeme je za izravan pristup: „Tko ste vi, gospodine Pfenninger?“ „Mi smo Anakoreti Kapele Sutona Slijepog Katara iz Tomasitskog samostana s Prije‐ voja Sidelhorn. Naziv je, složit ćete se, prilično težak za izgovoriti, pa sebe obilno nazi‐ vamo samo Anakoretima.“ „Mogu se složiti da malo vuče na masone. Jeste li vi neka vrsta slobodnih zidara?“ U pogledu mu se vidi da ga to donekle zabavlja. „Ne.“ „Onda mi recite, g. Pfenninger, zašto skupina postoji?“ „Da to postojanje učini beskrajnim, tako što će svoje članove uvesti u Psihozoteriku Sjenovitog puta.“ „A vi ste... osnivač te... skupine?“ Pfenninger gleda ispred sebe. Žice dalekovoda dižu se i spuštaju od jednog do dru‐ gog stupa. „Da, ja sam Prvi Anakoret. Gospodin D'Arnoq je sada Peti. Gospođica Cons‐ tantin, koju ste već upoznali, Drugi.“ D'Arnoq oprezno pretekne kamion koji cestu posipa solju. „'Psihozoterika'“, kažem. „Ta mi riječ nije poznata.“ Pfenninger citira: „'Na duh moj pečat stavi san i ne zna što je strah.'“ Drži se kao da je upravo izrekao neku duhovitu, sofisticiranu repliku, pa sam shvatio kako je upravo nešto rekao, a da nije progovorio. Usnice je držao stisnute. Što nije moguće. Sigurno sam se prevario. „'Pomislih, za nju je sada stran. Prolaznost je dah.'“ Evo ga opet. Glas 154 www.balkandownload.org

sam mu čuo u glavi, bogat i jasan, kao kod najkvalitetnijih slušalica. Njegovo lice kao da mi ne da pomisliti da se radi o nekom triku. „'Nepomična je, prazne zjene zure joj, nema moć.'“ Nema tu prigušenog glasa, niti mu podrhtava grlo, ne odaje ga blago otvo‐ reni kut usana. Da se ne radi o snimci? Kao pokus, prekrijem uši rukama, no Pfenninge‐ rov glas čujem jednako jasno: „'S njom zemlja, drveće i stijene vrte se dan i noć.'“ 3 Zinuo sam. Zatvorio usta. Pitam ga: „Kako?“ „Postoji naziv za to“, kaže glasno Pfenninger. „Izrecite ga.“ Uspio sam promrmljati: „Telepatija.“ Pfenninger se obrati našem vozaču: „Jeste li čuli, gospodine D'Arnoq?“ Elijah D'Arnoq pogledava nas u retrovizoru. „Jesam, g. Pfenninger, čuo sam.“ „G. D'Arnoq me optužio da sam trbuhozborac, kad sam njega uvodio u organizaciju. Kao da sam kakav varijetetski izvođač.“ D'Arnoq se buni: „Nisam obrazovan kao što je g. Anyder, a ako je riječ 'telepatija' u to vrijeme već bila skovana, nije stigla do Chathamskog otočja. A bio sam i omamljen eksplozijom. To je bilo 1922.“ „Oprostili smo vam još prije više desetljeća, g. D'Arnoq, i ja i moja trbuhozborska drvena lutka.“ Pfenninger pogleda prema meni, vedrog izraza lica, ali njihovo zezanje čini situaciju još čudnijom. 1922.? Zašto je D'Arnoq rekao „1922.“? Ili je mislio reći 1982.? Ali to ionako nije važno: telepatija je stvarna. Telepatija postoji. Osim ako mojih posljednjih 60 sekundi nije bila halucinacija. Prošli smo autoservis ispred kojeg je me‐ haničar čistio snijeg. Prošli pored polja na kojem je na panju stajala lisica svijetlog krz‐ na i njušila zrak. „Onda“, usta su mi se osušila, „psihozoterika je u stvari telepatija?“ „Telepatija je jedna od njenih manje vrijednih disciplina“, odgovori Pfenninger. „Manje vrijednih disciplina? Što psihozoterika još može?“ Oblak se pomakne, pa se po brzoj rijeci iscrtaju trake svjetlosti. Pfenninger upita: „Koji je danas datum, g. Anyder?“ „Hm...“ Moram se sjetiti odgovora. „Drugi siječnja.“ „Točno. Drugi siječnja. Zapamtite to.“ G. Pfenninger me pogleda: zjenice mu se stis‐ nu, a ja osjetim iglice na čelu, trepnemi Landcruisera više nema, nalazim se na širokom i dugom zidu na strmoj planinskoj padini, obasjava nas sunce na velikoj nadmorskoj visini. Jedini razlog zašto nisam pao jest to što sam već sjedio na hladnom kamenom bloku. Puhnem nekoliko puta jer me uhvatila panika: dah mi ostane visjeti u zraku, svaki je nejasan, neispisan, prazan stri‐ povski dijaloški oblak. Kako sam dospio ovamo? I kamo sam to dospio? Oko mene su ruševine bez krova, ostaci nečega što je možda bila kapelica. Možda samostan - nešto dalje vidi se još zidova. Tlo je prekriveno snijegom do koljena: zid na kojem sjedim za‐ vršava kod drugog, nižeg zida, koji metar ispred mene. Iza ruševina uzdiže se gola stije‐ 155 www.balkandownload.org

na. Na sebi imam skijašku jaknu, lice mi je toplo, a ušima pulsira, kao da sam upravo izveo neku napornu radnju. Sve te pojedinosti nevažne su kad se usporede sa središ‐ njom, gigantskom činjenicom: prije sekundu bio sam na stražnjem sjedalu auta s g. Pfenningerom. Vozio je D'Arnoq. A sad... sad... „Evo nam te natrag“, kaže mi Elijah D'Arnoq, zdesna. Zinem preneraženo „Isuse!“ i poskočim, poskliznem se pa skočim na noge i čučnem u stavu za borbu ili bijeg. „Smiri se! Znam da izludi čovjeka“ - sjedi i otvara termosicu - „ali ti si na sigurnom.“ Srebrna parka bljeska se na svjetlu. „Dok ne prekoračiš rub, kao kokoš bez glave.“ „D'Arnoq, gdje... Što se dogodilo i gdje smo?“ „Gdje je sve počelo“, reče Pfenninger, a ja se munjevito okrenem na drugu stranu i opet mi se čini da ću doživjeti srčani udar. Ima rusku bundu i čizme za snijeg. „Tomasit‐ ski samostan Prijevoja Sidelhorn. Odnosno, ono što je od njega ostalo.“ Probije se kroz snijeg do niskog zida, pa baci pogled preko. „Da živite našim životom tu gore, vjerovali biste u postojanje božanskog...“ Drogirali su me i dovukli ovamo. Ali zašto? I kako? U autu ništa nisam pio ni jeo. Hipnoza? Prije nego što sam izgubio svijest, Pfenninger me netremice promatrao. Ne. Hipnoza je jeftin obrat u lošim filmovima. Suviše glupo. Onda se sjetim gđice Constantin u kapelici Kings's Collegea. A što ako mi je tamo ona izazvala to što sam se onako isključio - baš kao što je sad uspjelo Pfenningeru? „Hijatizirali smo vas, g. Anyder“, kaže Pfenninger, „da vas možemo pretresti, za slu‐ čaj da u vama ima slijepih putnika. Postupak je agresivan, ali opreza nikad dosta.“ To možda njemu ili D'Arnoqu zvuči smisleno, meni ne. „Nemam pojma o čemu go‐ vorite.“ „Kad biste u ovoj fazi imali, to bi me ozbiljno zabrinulo.“ Opipam glavu, tražim ima li ozljeda. „Koliko sam bio u nesvijesti?“ Pfenninger izvuče i doda mi primjerak Die Zeita. Na naslovnici se Helmut Kohl ru‐ kuje sa šeikom Saudijske Arabije. Pa što s tim? Nemojte mi reći da je u ovo umiješan i njemački kancelar? „Datum, g. Anyder. Obratite pažnju na datum.“ A ispod novinskog zaglavlja stoji: 4 Januar 1992. Što ne može biti točno: danas je 2. siječnja 1992. Pfenninger mi je rekao da ga za‐ pamtim, kad smo bili u autu. Časkom prije. A opet, Die Zeit tvrdi kako je danas 4. siječnja 1992. Osjećam se kao da padam. Dva dana bez svijesti? Ne, vjerojatnije je kako su novine falsifikat. Listam ih, očajnički tražeći neki dokaz da stvari nisu kakvima se čine. „Mogle bi biti falsifikat“, prizna Pfenninger, „ali čemu stvoriti lažan privid koji bi se odmah mogao razotkriti?“ Glava mi puca, a potom shvatim i da sam gladan kao vuk. Opipam izraslu bradu. Ju‐ 156 www.balkandownload.org

tros sam se obrijao, kod Holly. Sad sam neobrijan. Zateturam, ustuknem, u strahu od Elijaha D'Arnoqa i ovog g. Pfenningera, ovih... paranormalnih stvari... Ili koji je već to kurac. Moram pobjeći - pobjeći... ...kamo pobjeći? Naši tragovi u snijegu nestaju iza zavoja. Možda je tu blizu, samo malo izvan vidokruga, kakvo parkiralište s turističkim centrom i telefonima, ili smo možda trideset kilometara, preko glečera i provalija, udaljeni od svijeta. S druge strane, uska planinska litica na kojoj stojimo sužava se prema tvrdoglavoj skupini borova, a potom je gotovo okomita i ledena. Pfenninger me proučava, a D'Arnoq u poklopac ter‐ mosice toči neku zgrušanu tekućinu. Dođe mi da zaurlam: „Što je ovo, piknik?“ Pritis‐ nem glavu obim rukama. Priberi se i smiri. Sad je negdje kasno popodne. Nebom koje polako prelazi u metalnu boju raspršili su se oblaci. Moj sat - zaboravio sam ga kod Holly u kupaonici. Odem do niskog zida, nekoliko koraka od Pfenningera, gdje se padi‐ na obrušava kakvih pedeset metara do ceste. Duboka provalija premošćena je ružnim, modernim mostom, a vidim i prometni znak koji s ove udaljenosti ne mogu razaznati. Cesta se pola kilometra penje do mosta, vijuga s padina uronjenih u sjenu. Nakon mos‐ ta, cesta nestaje iza planinskog prijevoja, blizu staklastog vodopada koji daje ton ovoj dubokoj tišini. Mi, znak, most i površina ceste jedine su stvari koje upućuju na dvadese‐ to stoljeće. Upitao sam: „Zašto ste me ovamo doveli?“ „Činilo se prikladnim“, odgovori Pfenninger, „s obzirom na to da se ionako nalazimo u Švicarskoj. Ali prvo napunite želudac: od četvrtka niste ništa jeli.“ D'Arnoq kraj mene drži šalicu iz koje se puši. Osjetim miris piletine i kadulje, želudac mi počne kruliti. „Pa‐ zite da si ne opečete jezik.“ Puhnem i oprezno pijem. Ukusno je. „Hvala.“ „Dat ću vam recept.“ „Premještanje dok ste pod utjecajem hijata dvostruka je bomba u mozgu, ali“ - Pfen‐ ninger rukom gurne snijeg s niskog zida i pokaže mi da sjednem do njega - „razdoblje karantene prije nego vas pustimo u naš svijet je nužnost. Od podneva na drugog siječ‐ nja bili ste u planinskoj kući blizu Oberwalda, nedaleko odavde, a ovamo smo vas dove‐ li jutros. Ovaj vrh zove se Galmihorn, tamo je Leckihorn, a onamo je Sidelhorn.“ Pitam: „Jeste li vi odavde, g. Pfenninger?“ Pfenninger me promatra. „Iz istog kantona. Rodio sam se 1758. u Martignyju. Da, 1758. Učio sam za inženjera i u ljeto 1799., dok sam bio zaposlenik Helvetske Republike, stigao sam nadgledati popravak prethodnika ovog mosta koji sad premošćuje provaliju pod nama.“ Sad, ako Pfenninger u to vjeruje, lud je. Okrenem se D'Arnoqu, tražeći kakav znak zdrave pameti. „Ja sam se pak rodio tek 1897.“ veli šaljivo D'Arnoq, „kao strašno udaljeni podanik kraljice Viktorije, u kolibi od kamena i zemlje na otoku Pitt - tristo kilometara istočno 157 www.balkandownload.org

od Novog Zelanda. U dobi od dvadeset godina, krenuo sam na brodu koji je prevozio ovce u posjet bratiću u Christchurch. Prvi put sam se našao na novozelandskom kopnu, prvi put u javnoj kući i prvi put u regrutacijskom centru. Prijavio sam se u Anzac - mo‐ gao sam birati između svjetske pustolovine u službi kralja i carstva, ili šezdeset godina ovaca, kiše i rodoskvrnuća na Pittu. Stigao sam na Galipolje, a kako povijest poznaješ, znaš što me tamo dočekalo. G. Pfenninger me poslije rata pronašao u bolnici na prilazu Lyme Regisu. U dobi od dvadeset i osam godina postao sam Anakoret, zato ću vječito biti ovaj zgodni mladić. A u stvarnosti ću sljedećeg tjedna navršiti devedeset i četiri go‐ dine. Eto, tako ti je to, Lambe. Opkoljen si luđacima.“ Pogledam Pfenningera. Pa D’Arnoqa. Opet Pfenningera. Telepatija, hijati i Jeti pri‐ morali su me tek da drukčije razmišljam o stvarnim mogućnostima ljudskog uma: ova tvrdnja pak krši mnogo važniji zakon. „Želite li to reći-“ „Tako je“, odgovori Pfenninger. „Da Anakoreti-“ „Da“, reče D'Arnoq. „Ne umiru?“ „Ma, ne“, namršti se Pfenninger. „Naravno da umiremo - ako nas napadnu, ili doživi‐ mo nezgodu. Ali ne starimo. Barem ne anatomski.“ Pogledam vodopad. Ludi su, ili lažu ili - što je najgore od svega - ni jedno ni drugo. Glava mi uzavre, pa skinem kapu. Nešto mi se urezalo u zapešće - na ruci imam tanku crnu gumicu za kosu Holly Sykes. Skinem je. „Gospodo“, obratim se panorami pred ko‐ jom stojimo, „nemam pojma što bih mislio ili rekao.“ „Mnogo je pametnije“, reče Pfenninger, „odgoditi sud, nego na brzinu donijeti pogre‐ šan. Da vam pokažemo Kapelu Sumraka.“ Osvrnem se oko sebe, da vidim gdje je ta druga zgrada. „Gdje se nalazi?“ „Nije daleko“, veli Pfenninger. „Vidite onaj urušeni luk? Gledajte sad.“ Elijah D'Arnoq vidi da sam nervozan. „Nećemo vas opet uspavati. Časna izviđačka.“ Kroz urušeni luk vide se bor, netaknuti snijeg i strma kamena litica. Trenuci skokovi‐ to prolaze, poput ptica. Nebo je plavo poput visokog tona, a planine gotovo prozirne. Čujem šuštanje, pljuskanje i huku slapa. Pogledam nakratko D'Arnoqa, koji netremice gleda ono što bih trebao promatrati i ja. „Gledaj.“ Onda sam poslušao i zamijetio optič‐ ku varku. Ono što se vidi kroz luk se zanjiše, kao da je prizor naslikan na zastoru koji je upravo zahvatio povjetarac, potom ga razmakne elegantna bijela ruka u urednom, pru‐ skom, plavom rukavu. Gđica Constantin, bijela poput kostiju i zlatna, proviri iza zasto‐ ra i strese se od iznenadnog svjetla i studeni. „Apertura“, promrmlja Elijah D'Arnoq. „Naša.“ Predao sam se. Niotkuda iskaču portali. Ljudi imaju tipku za pauziranje. Telepatija nije ništa manje stvarna od telefona. Ono što se čini nemogućim, može se nekako ostvariti. Moguće se pak po želji rasteže i oblikuje. 158 www.balkandownload.org

Gđica Constantin me upita: „Onda, hoćete li nam se pridružiti, g. Anyder?“ 159 www.balkandownload.org

U svatovima _________ 2004. 160 www.balkandownload.org

16. travnja „Ako me pitaš jesam li ovisnik o ratovanju“ kažem Brendanu, „onda je odgovor: ne, ni‐ sam.“ Zvučim srdito. A valjda i jesam. „Ma ne ti, Ed!“ Moj gotovo pa šurjak prikriva uzmak uglađenim rječnikom jednog Tonyja Blaira. Brendan izgleda poput kakvog ulagača u nekretnine u četrdesetim godi‐ nama koji se teško odvaja od posla, što u stvari i jest. Ima slobodan vikend, njemu rije‐ dak svetak. „Znamo da nisi ovisnik o ratovanju. Što je očito, mislim, prevalio si toliki put do Engleske da bi došao Sharon u svatove. Ne, samo sam pitao dogodi li se kad da se ratni izvještač navuče na adrenalin koji izaziva boravak u ratnoj zoni. Samo to.“ „Kod nekih se to dogodi“, priznam, dok trljam oko i pomislim na Big Maca. „Ali, čini mi se da to meni ne prijeti. Simptomi su obični prilično očiti.“ Konobaricu tinejdžerske dobi u prolazu zamolio sam da mi donese još jedan Glenfiddich. Odgovorila je kako će me odmah poslužiti. „A koji su simptomi?“ Sharon je četiri godine mlađa od Holly i ima zaobljenije lice. „Pitam iz znatiželje.“ Osjećam se kao da su me stjerali u kut, ali Holly mi rukom prekrije dlan na naslonu i stisne ga. „Simptomi ovisnosti o ratnoj zoni. Pa, eto. Valjda isti kao i klišeji o ratnim do‐ pisnicima. Klimavi brakovi, otuđenost od obiteljskog života, nezadovoljstvo životom u civilu. Pretjerana konzumacija alkohola.“ „Nadam se da se to ne odnosi i na Glenfiddich?“ Dave Sykes, Hollyn dobroćudni tata trudi se malo popraviti opće raspoloženje. „Dave, nadajmo se da je tako.“ A nadajmo se i kako će se promijeniti tema. „Sigurno si vidio neke stvarno žestoke, opake stvari, Ed“, veli Pete Webber, knjigovo‐ đa, zagriženi biciklist i sutrašnji mladoženja. Pete ima šiljate uši i ubrzano ćelavi, ali Sharon se za njega udaje iz ljubavi, a ne zbog vlakana na glavi. „Sharon je rekla da si izvještavao iz Bosne, Ruande, Sijera Leonea, Bagdada. Iz kraje‐ va iz kojih ljudi uglavnom nastoje pobjeći.“ „Neki novinari grade karijeru u poslovnim rubrikama, drugi se bave plastičnim ope‐ racijama zvijezda. Ja sam svoju izgradio na ratovima.“ Pete oklijeva. „I nikad se nisi pitao, zašto si se odlučio za rat?“ „A valjda sam imun na draži silikona.“ Konobarica mi je donijela Glenfiddich. Pogledam Petea, Sharon, Brendana i njegovu ženu Ruth, Davea i Kath, Hollynu vječno žustru mamu Irkinju. I dalje čekaju da o svo‐ 161 www.balkandownload.org

jim novinarskim motivima kažem nešto dubokoumno. Sykesovi i sami imaju obiteljskih ožiljaka - Hollyn najmlađi brat Jacko nestao je 1984. i nikada mu nisu našli tijelo - ali tragedije koje ja viđam, s kojima radim, neusporedivo su većih razmjera. Po tome se razlikujem od ostalih ljudi. Sumnjam kako se ta razlika da objasniti. Sumnjam da je i sam pretjerano razumijem. „Pišeš li da bi svijet upozorio na ranjive?“ upita Pete. „Bože sačuvaj.“ Padne mi na um Paul White, na mojem prvom reporterskom zadatku u Sarajevu, kako leži mrtav u lokvi, jer je htio utjecati na svijet. „Normalno stanje svije‐ ta je ravnodušnost. Volio bih da mi je stalo, ali trenutno ima previše problema.“ „Onda, da baš izigravam đavoljeg avokada“, veli Brendan, „nije mi jasno zašto onda riskirati glavu, ako to baš ništa neće promijeniti?“ Natjeram se na lažan osmijeh. „Prvo, nije baš da riskiram glavu: vrlo se strogo držim pravila predostrožnosti. Drugo, ja-“ „Ali koja to pravila čovjeka mogu zaštititi“, prekine me Brendan, „od toga da mu is‐ pred hotela ne eksplodira ogromna automobil bomba?“ Pogledam ga i triput trepnem da nestane. Dovraga. Možda nekom drugom prilikom. „Kad se vratim u Bagdad, selim se u Zelenu zonu. Drugo, ako se o nekoj ratnoj grozoti ne piše, onda ona, kad joj umre posljednji svjedok, prestaje postojati. A to je nešto što ne mogu podnijeti. Ako se izvijesti o masovnom strijeljanju, o eksploziji bombe, bilo čemu, onda je to barem sićušna bilješka u svjetskom pamćenju. Netko će jednom, neg‐ dje, moći doznati što se dogodilo. I možda, a i to je upitno, nešto poduzeti. Ili možda neće. Ali to onda barem postoji.“ „Ti si onda neka vrsta arhivara budućnosti“, kaže Ruth. „To mi dobro zvuči. Slažem se.“ Protrljam oko. „Hoće li ti sve to nedostajati, nakon srpnja?“ upita Brendan. „Lipnja“, veselo će Holly. Nitko nije primijetio moje nervozno vrpoljenje. Nadam se. „Kad dođe dan“ kažem Brendanu, „javit ću ti kako se osjećam.“ „Onda, imaš li nešto u planu, kad je posao u pitanju?“ pita Dave. „Ed ima puno mogućnosti, tata“, veli Holly. „Možda će pisati za novine, otići na BBC, a danas internet mijenja pravila novinarstva. Jedan od njegovih bivših urednika u FT-u sad predaje na UC-u.“ „Pa, Ed, mislim da je sjajno što ćeš se za stalno smjestiti u Londonu“, kaže Kath. „Jer nije da se ne brinemo, kad si odsutan. Vidjela sam slike iz te Faludže - s onim leševima koje su objesili na mostu! Šokantno. A i zbunjujuće. Mislila sam da su Amerikanci pobi‐ jedili, još davno. Mislila da Iračani mrze Sadama. Da je bio monstrum.“ „Irak je puno kompliciraniji nego što su zamišljali Gospodari rata. Ili kako su ga u stvari htjeli zamišljati.“ Dave pljesne dlanovima. „E, sad kad smo obavili neobavezni razgovor, vrijeme je za 162 www.balkandownload.org

ozbiljne teme: Ed, dolaziš li na Peteovu momačku večer danas? Kath, ja ću čuvati Aoife, pa nemaš izgovora.“ Pete mi kaže: „Naći ću se s par kolega s posla u Cricketersu - to je zgodan pub, od‐ mah iza ugla. Onda ćemo-“ „Radije bih živjela i dalje u blaženom neznanju što ćete 'onda'“, veli Sharon. „A, baš“, reče Brendan, „kao da će se na djevojačkom cijelu večer igrati Čovječe ne ljuti se.“ Meni došapne tako da svi čuju: „Muški striptiz u Royal Pavilionu, a onda drogi‐ ranje na kraju mola.“ Ruth ga šaljivo klepne po glavi: „To su klevete, Brendane Sykesu!“ „Točno“, kaže Holly. „Mi smo suviše fine dame da bi uopće pomišljale na Čovječe ne ljuti se.“ „Podsjeti me što ono spremate“, pita Dave. „Idemo na jedno mirno kušanje vina“, odgovori Sharon, „i tapas, u baru čiji je vlas‐ nik jedan od Peteovih najstarijih prijatelja.“ „Kušanje vina“, podrugne se Brendan. „Kad smo terevenčili u Gravesendu, onda smo to tako i zvali. Onda, Ed, dolaziš?“ Holly mi izrazom lica daje dopuštenje, ali bolje da se počnem vladati kao dobar otac, dok još uopće sa mnom razgovara. „Bez uvrede, Pete, ali mislim da ću se izvući. Malo me hvata umor od vremenske razlike, a bilo bi lijepo provesti neko vrijeme s Aoife. Čak i dok spava. U tom slučaju i Kath može na kušanje vina.“ „Ma, nije mi problem, dušo“, kaže Kath. „Ionako moram paziti na tlak.“ „Ne, Kath, ozbiljno.“ Popijem zadnji gutljaj viskija koji mi ugodno zagrije grlo i želu‐ dac. „Ostani koliko hoćeš s rođacima iz Corka, a ja ću rano na spavanje, ili ću danas u crkvi zijevati kao da se na smrt dosađujem. Odnosno sutra. Bože, vidiš i sama o čemu govorim?“ „A onda dobro“, veli Kath. „Ako si baš siguran...“ „Skroz“, kažem joj i opet protrljam oko koje me svrbi. „Ed, nemoj ga trljati“, kaže mi Holly. „Od toga će ti biti samo još gore.“ Jedanaest navečer i sve je kako treba, donekle i zasad. Olive Sun hoće da krenem na‐ trag najkasnije do četvrtka, što moram uskoro reći Holly. U stvari, moram već večeras, da ne bi za sljedeći tjedan počela planirati stvari koje uključuju sve troje. Faludža je najveća akcija marinaca još od bitke za grad Hue u Vijetnamu, a ja sam se zakopao tu, na obali Sussexa. Holly će odskočiti do stropa, ali bolje da to što prije obavim, da se stigne smiriti do sutrašnjeg vjenčanja. Aoife spava na krevetu u kutu naše hotelske sobe. Stigao sam kad je već spavala, pa kćer još nisam uspio ni pozdraviti. Jer, prvo pra‐ vilo roditeljskog odgoja glasi kako se dijete koje mirno spava ne smije buditi. Pitam se kako noćas spavaju Naserove djevojčice, uz lavež pasa, pucnje iz pušaka i marince koji razvaljuju vrata. Na televizoru s ravnim ekranom i stišanim tonom vrti se CNN, prika‐ 163 www.balkandownload.org

zuje kadrove marinaca pod vatrom na krovovima Faludže. Vidio sam ih već barem pet puta, a čak ni stručni komentatori u studiju ne znaju što bi novo rekli, dok se za nekoli‐ ko sati, kad svane novi irački dan, ne pokrene novi ciklus. Holly mi je prije četvrt sata poslala SMS da mi javi kako će s ostalim partijanericama na djevojačkom uskoro krenu‐ ti natrag u hotel. Doduše, „uskoro“ u kontekstu vinskog bara može značiti bilo što. Is‐ ključim televizor, da pokažem kako nisam ovisnik o ratovanju, pa odem do prozora. Mol Brighton Pier osvijetljen je petkom poput vilinske zemlje, a sa sajmišta na drugom kraju grada odjekuje neka pop muzika. Za englesko vrijeme to je topla proljetna večer, restorani i barovi na šetnici uskoro će završiti svoj dan velikog prometa. Parovi šeću ruku pod ruku. Ulicom se kotrljaju noćni autobusi. Prometna vozila se, velikom veći‐ nom, drže prometnih propisa. Nemam namjeru omalovažavati mirno, funkcionalno društvo. Nekoliko dana, čak i tjedana, u njemu uživam. Ali znam kako će mi nakon ne‐ koliko mjeseci uređeno društvo izgledati kao ishlapjelo, bezalkoholno pivo. Što ne mora nužno upućivati na moju ovisnost o ratnim zonama, kako je to prije uslužno natuknuo Brendan. To je jednako besmisleno kao optužiti Davida Beckhama da je ovisan o nogo‐ metu. Jer, kako je Beckhamu nogomet zanat, tako je meni zanat izvješćivati iz opasnih zona. Sad mi je žao što to nisam tako objasnio članovima klana. Aoife se u snu nasmije, pa glasno zastenje. Odem do nje. „Aoife, jesi mi dobro? Samo si sanjala.“ Aoife se potuži, još u nesvjesnom stanju: „Ne, ludo jedna! Limunov.“ Onda joj se oči otvore kao lutki u filmu strave i užasa: „Poslije idemo u hotel u Brightonu jer će se teta Sharon udati za striku Petea, pa se tamo vidimo, tata. Ja sam djeveruša.“ Nastojim se ne nasmijati, pa joj maknem kosu s lica. „Znam, ljubavi. Sad smo svi tu, pa možeš dalje spavati. Vidimo se ujutro i svi ćemo imati super dan.“ „Fino“, objavi Aoife, na rubu je sna... ...i sad je zaspala. Pokrijem joj plahtom gornji dio pidžame My Little Pony i polju‐ bim je u čelo, pa se sjetim onog tjedna 1997. godine kad smo Holly i ja napravili taj dra‐ gocjeni, ne više tako mali oblik života. Noćno nebo krasio je Hale-Boppov komet, a tri‐ deset i devet članova kulta Vrata raja počinilo je u San Diegu masovno samoubojstvo kako bi im duše mogao povesti NLO u repu repatice i odvesti ih na viši stupanj svijesti. Unajmio sam kućicu u Northumbriji i planirali smo planinariti duž Hadrijanovog zida, ali je ispalo da nam planinarenje nije bilo glavna aktivnost. A vidi je sad. Pitam se kako ona vidi mene. Možda kao čekinjavog diva koji joj se, iz nekih nerazumljivih razloga, teleportacijom pojavljuje i nestaje iz života - možda približno onom kako sam ja doživ‐ ljavao svojeg oca, s tom razlikom što ja odlazim na razne zadatke, a otac je odlazio na odsluženje raznih zatvorskih kazni. Volio bih znati kako je tata vidio mene kad mi je bilo šest godina. Volio bih znati mnoštvo drugih stvari. Kad umre roditelj, s njim nesta‐ ne i vitrina puna očaravajućih stvari. Nisam imao pojma koliko ću jednom žudjeti da u 164 www.balkandownload.org

nju zavirim. Pitam se hoće li Holly možda biti do seksa kad se vrati. Čujem joj ključ u vratima. Osjetim neku neodređenu krivnju. Opet, ni približno onoj koju ću osjećati nakon razgovora. Holly se muči s otključavanjem, pa odem do vrata, stavim lanac i odškrinem ih. „Žao mi je, dušice“, oponašam Michaela Cainea. „Nisam ti ja naručio perverznu masa‐ žu. Probaj u susjednoj sobi.“ „Pusti me da uđem“, kaže ljubazno Holly, „ili ću te opaliti nogom u jaja.“ „Jok, ni to nisam naručio. Probaj-“ Sad manje ljubazno: „Brubeck, moram na vece!“ „Ajde, onda dobro.“ Skinem lanac zasuna i maknem joj se s puta. „Makar si doma došla toliko nalivena da nisi u stanju ni vrata otključati, bekrijo jedna pokvarena.“ „Ovaj hotel ima sve neke fine brave s protuprovalnom zaštitom. Treba ti doktorat da ih otključaš.“ Holly jurne pored mene i putem do kupaonice baci pogled na Aoife. „Osim toga, popila sam samo par čaša vina. Ne zaboravi da je bila i mama.“ „Je, je, baš će Kath Sykes biti kočnica u 'kušanju vina'.“ Holly zatvori vrata kupaonice. „Jel' Aoife bila dobra?“ „Probudila se na sekundu, ali osim toga nije ni pisnula.“ „Odlično. U vlaku je bila tako uzbuđena da sam se bojala kako će biti budna cijelu noć i skakati po stropu.“ Holly povuče vodu da donekle prikrije zvukove iz zahoda. Vra‐ tim se prozoru. Larma s druge strane mola čini se pomalo splašnjava. Večer je naprosto divna. A već znam kako će je uništiti prijedlog mojeg novog šestomjesečnog iračkog an‐ gažmana za Spyglass. Holly otvori vrata kupaonice, smiješi se i briše ruke. „A kako si ti proveo svoju mirnu večer? Jesi pisao, ili drijemao?“ Splela je kosu i nosi pripijenu crnu haljinu s dekolteom i ogrlicu od crnih i plavih dragulja. Zadnjih godina se rijetko kad tako sredi. „Po glavi mi se motaju nečiste misli o mojoj najdražoj zamamnoj mami. Mogu li vam pomoći da se riješite te haljine, gđice Sykes?“ „K nozi.“ Petlja nešto oko Aoife. „Možda si primijetio da sobu dijelimo s kćeri.“ Priđem joj. „Ja mogu raditi u tišini.“ „Romeo, ne večeras. Dobila sam menstruaciju.“ Posljednjih šest mjeseci dolazio sam tako rijetko da više ni ne znam kad treba dobiti menstruaciju. „Onda ću se morati zadovoljiti dugim, polaganim ljubljenjem.“ „Reklo bi se, kompa.“ Ljubimo se, ali ne tako dugo i sporo kako smo najavili, a Holly nije toliko pijana koliko sam se gotovo nadao da će biti. Kad je to prestala otvarati usta dok se ljubimo? Kao da ljubim zatvoreni patentni zatvarač. Sjetim se aforizma koji je smislio Big Mac: žene se moraju osjećati voljene da bi vodile ljubav, a muškarci moraju voditi ljubav da bi se osjećali voljenim. Držim se svog dijela pogodbe - barem, koliko znam - ali kad je u pitanju seks, Holly se ponaša kao da joj je četrdeset i pet, ili pedeset 165 www.balkandownload.org

i pet, a ne trideset i pet. Naravno, nemam se pravo žaliti, jer time na nju vršim pritisak. Svojedobno smo mogli o svemu razgovarati, o bilo čemu, ali sad stalno iskaču nove tabu-teme. Zbog toga sam... ma nemam pravo više ni na tugu, jer sam onda tip koji se duri, dečko koji nije dobio slatkiš koji misli da je zaslužio. Nisam je prevario - ni jedan jedini put - doduše, Bagdad teško da je neko žarište seksualnih prilika, ali deprimira me što kao zdravi tridesetpetogodišnjak tako često moram sam uzeti stvar u ruke. Dankinja fotoreporterka lani u Tadžikistanu je trzala, samo što me suviše mučilo kako ću se osje‐ ćati kad me taksi bude odbacio do Stoke Newingtona, gdje će se Aoife proderati: „To je taaaata!“ Holly se vrati u kupaonicu. Vrata je ostavila otvorena, počne skidati šminku. „Onda, jel' mi misliš reći ili ne?“ Sjednem na rub bračnog kreveta, napet. „Što ti trebam reći?“ Otire vatom šminku ispod očiju. „To još ne znam.“ „A zašto uopće misliš... da ti imam što reći?“ „Ne znam, Brubeck. Sigurno ženska intuicija.“ Ne vjerujem da postoje vidoviti ljudi, iako bi Holly mogla proći. „Olive traži da osta‐ nem u Bagdadu do prosinca.“ Ostane sekundu nepomična, baci vatu pa se okrene. „Ali već si joj rekao da u lipnju odlaziš.“ „Jesam, da. Ali me zamolila da ipak razmislim.“ „Ali rekao si mi da odlaziš u lipnju. I meni i Aoife.“ „Rekao sam joj da ću je nazvati u ponedjeljak. Nakon što razgovaram s tobom.“ Holly izgleda kao da ju je netko izdao. Ili kao da me uhvatila dok skidam pornografi‐ ju. „Brubeck, dogovorili smo se. Da ti je ovo zadnje produljenje angažmana.“ „Radi se o samo šest mjeseci.“ „O, za ime božje. To si već rekao prošli put.“ „Jesam, ali otkako sam dobio Sheehan-Dowerovu nagradu-“ „I onaj put prije. 'Pola godine, pa odlazim.'“ „To je Aoife za godinu dana koledža, Hol.“ „Radije bi ona živog oca, nego manji studentski kredit.“ „E pa to je“ - danas više srditim ženama ne smiješ reći da su histerične, jer bi to bilo seksistički - „stvarno prilična hiperbola. Nemoj baš tako nisko.“ „Je li to svojoj partnerici rekao i Daniel Pearl, prije nego je odletio u Pakistan? 'To je samo hiperbola'?“ „Sad si još i neukusna. I u krivu. A Pakistan nije Irak.“ Spusti zahodsku dasku i sjedne na nju, pa smo otprilike na istoj razini. „Dosta mi je toga što mi se povraća od straha svaki put kad na radiju čujem riječi 'Irak' ili 'Bagdad'. Dosta mi je toga što gotovo ne spavam. Dosta što od Aoife moram kriti koliko se bri‐ nem. Izvrsno, ti si traženi, nagrađivani novinar, ali imaš šestogodišnju kćer koju treba učiti voziti bicikl bez pomoćnih kotača. Nije dovoljno biti glas koji na minutu krči svaka 166 www.balkandownload.org

dva ili tri dana, i to ako satelitski telefon uopće radi. Jesi ovisnik o ratu. Brendan ima pravo.“ „Ne, nisam. Ja sam novinar koji radi svoj posao. Baš kao što on radi svoj, a ti svoj.“ Holly trlja glavu kao da joj izazivam glavobolju. „Onda idi! Vrati se u Bagdad, bom‐ bama koje će ti srušiti pročelje hotela. Spakiraj se. Idi. Vrati se 'svom poslu'. Ako ti je do toga stalo više nego do nas. Ali bolje ti je da otkažeš podstanarima u stanu u King's Crossu, jer će ti taj stan trebati kad se sljedeći put vratiš u London.“ Nisam podigao glas: „Hej, jel' ti sebe čuješ, u pičku materinu?“ „Ne, nego čuješ li ti u pičku materinu sebe? Prošli mjesec smo se složili da odlaziš u lipnju i vraćaš se kući. Onda tvoja moćna američka urednica veli, 'Ostani do prosinca'. A ti joj odgovoriš, 'Pa, u stvari, može'. Onda dođeš i to kažeš meni. S kim ti u stvari ži‐ viš, Brubeck? Sa mnom i Aoife, ili s Olive Sun i Spyglassom?“ „Ponuđeno mi je da radim još šest mjeseci, to je sve.“ „Ne, nije to 'sve', jer kad se smire stvari u Faludži, ili je raznesu bombama, onda će na redu biti nešto drugo, Bagdad ili Afganistan drugi dio, jer to drugo uvijek postoji, i tako dalje i tako dalje sve dok te jednom ne izda sreća. Onda ću ja biti udovica, a Aoife ostati bez oca. Da, pomirila sam se sa Sijera Leoneom, preživjela tvoj angažman u So‐ maliji, ali Aoife je sad starija. Treba joj otac.“ „A kad bih ja tebi rekao, 'Holly, više ne smiješ pomagati beskućnicima. Neki imaju AIDS, neki nose noževe, neki pate od psihotičnih stanja. Daj otkaz tu gdje radiš... pa idi raditi u Teseo. Sve što si naučila u radu s ljudima, daj sad prenesi na posao iza pulta sa sušenim voćem i povrćem. U stvari, daj to shvati kao naredbu, ili ću te inače izbaciti iz kuće.' Kako bi ti na to reagirala?“ „Za ime božje, radi se o sasvim različitom stupnju rizika.“ Holly srdito uzdahne. „A zašto si to dovraga načeo usred noći? Sutradan sam Sharon vjenčana kuma. Izgledat ću kao mamurna panda. Brubeck, došao si na raskršće. Biraj pravac.“ Nepromišljeno sam se našalio: „Tehnički, to je više skretanje na cestu s pravom pr‐ venstva.“ „Ma da. Zaboravila sam. Tebi je to sve šala, zar ne?“ „Holly, za boga miloga, nisam to-“ „E pa, ja se ne šalim. Daj otkaz u Spyglassu, ili se iseli. Moja kuća je više od odlagali‐ šta tvojih pokvarenih laptopa.“ Tri sata ujutro i situacija je prilično grozna. „Nikad ne pusti da ti svađa još traje kad sunce zađe“, govorio je moj ujak Norm, ali on nije imao dijete sa ženom kakva je Holly. Rekao sam joj vrlo pomirljivo „laku noć“ nakon što sam ugasio svjetlo, ali njeno „laku noć“ zvučalo je vrlo nalik na „jebi se“, a onda mi je okrenula leđa. Dobrodošlica u stilu sjevernokorejske granice. U Bagdadu je sad šest ujutro. U studenoj zori polako blijede zvijezde, psi koji su sama kost i koža u smeću traže jelo, razglasi džamija pozivaju vjer‐ 167 www.balkandownload.org

nike, a nepoznati predmeti odbačeni uz cestu polako se pretvaraju u sinoćnju žetvu no‐ vih leševa. Oni sretniji imaju tek rupu od metka u glavi. U Hotelu Safir nastavlja se ob‐ nova. Dnevno svjetlo vraća se u moju sobu u stražnjem dijelu zgrade, sobu 555. U mo‐ jem krevetu ležat će Andy Rodriguez iz The Economista, kojem dugujem uslugu od pada Kabula prije dvije godine - ali sve ostalo trebalo bi biti isto. Iznad radnog stola je karta Bagdada. Područja u koja se ne smije ulaziti označena su ružičastim flomasterom. Kad je zemlja lani okupirana, na karti je bilo tek nekoliko ružičastih poteza: Autocesta 8 južno od Hile i Autocesta 10 na zapad prema Faludži - bilo gdje drugdje mogao si se kretati više-manje slobodno. Ali kako je jačala pobuna, ružičasto se širilo cestama pre‐ ma Tikritu i Mosulu, gdje su izbušili američku televizijsku ekipu. Pa onda cestom pre‐ ma aerodromu. Kad je blokiran Sadr City, koji čini trećinu Bagdada, otprilike tri četvrti‐ ne karte postalo je ružičasto. Big Mac veli da ponovno crtam staru kartu britanskog car‐ stva. Zbog toga je strahovito teško baviti se novinarskim radom. Više ne mogu odlaziti u predgrađa u potrazi za temama za reportaže, obraćati se svjedocima, na ulici govoriti engleski i, pošteno govoreći, čak ni izlaziti iz hotela. Ovo što radim za Spyglass pretvo‐ rilo se od početka godine u stvari u novinarstvo preko posrednika. Bez Nasera i Aziza mogao bih samo ponavljati banalne optimistične tvrdnje i frizirane informacije koje se novinarima serviraju u Zelenoj zoni. A zbog svega toga, nameće se pitanje, ako je tako teško baviti se u Iraku novinarskim radom, zašto mi se tako žuri natrag na posao u Bag‐ dad? Zato što jest teško, a ja sam jedan od najboljih. Zato što u Iraku sad mogu raditi samo najbolji. Zato što su, ako se ne vratim, dva dobra čovjeka uzalud poginula. 168 www.balkandownload.org

17. travnja Jedriličari, galebovi i sunce, povjetarac koji vonja po soli i octu, staklasto more i rana šetnja po molu s Aoife. Nikada još nije bila na molu i oduševljena je. Poskoči nekoliko puta kao žabica u tenisicama, jer joj se sviđa bljeskanje LED žaruljica u petama. Kad sam ja bio klinac, ubili bismo za takve tenisice, ali Holly kaže da je danas teško naći neke koje se ne pale i gase. Aoife je za pojas vezan balon s Dorom iz crtića Dora istra‐ žuje. Koju minutu prije za njega sam šarmantnom Poljaku ostavio petaka. Osvrnem se, pokušavam otkriti koji bi prozor Hotela Grand Maritime bio onaj naše sobe. Na šetnju sam zvao i Holly, ali odvratila mi je kako mora pomoći Sharon da se spremi za frizerku, koja inače dolazi tek u pola deset. Još nije ni pola devet. To mi je poruka da sinoćnje mišljenje nije promijenila. „Tata? Tata? Jesi me čuo?“ „Oprosti, srce“, kažem Aoife. „Odlutao sam.“ „Ma nisi. Stalno si bio tu.“ „Odlutao sam metaforički.“ „Što znači meta... folački?“ „Suprotno od doslovno.“ „A što je doslo-vano?“ „Suprotno od metaforički.“ Aoife napući usta. „Daj, tata, budi ozbiljan.“ „Uvijek sam ozbiljan. Srce, što si ono pitala?“ „Da si životinja, koja bi bio? Ja bih bila bijeli pegaz s crnom zvijezdom na čelu, a zvala bih se Diamond Swiftwing. Onda bismo mama i ja mogle odletjeti do Bad Dada da te vidimo. A pegaz ne šteti planetu kao avioni - pegazi samo kakaju. Deda Dave veli da, kad je on bio mali, njegov tata bi objesio jabuke na visokim kolcima u zraku iznad njihovog vrta, tako da bi tamo lebdjeli pegazi, jeli i kakali. Kakica od pegaza je tako ča‐ robna da tikve narastu jako, jako velike, veće od mene, pa bi jedna bila dosta da se cije‐ la obitelj hrani tjedan dana.“ „To je baš slično nečem što bi rekao deda Dave. A tko je Bad Dad?“ Aoife se namršti. „Pa tamo gdje ti živiš.“ „Bagdad. Bag-dad. Ali ne živim ja tamo.“ Uh, sva sreća da Holly nije ovo čula. „Tamo samo radim.“ Zamišljam pegaza iznad Zelene zone, pa vidim kako se truplo iz‐ bušeno mecima ruši na Zemlju, gdje ga Mladi republikanci okreću na ražnju. „Ali neću 169 www.balkandownload.org

tamo zauvijek ostati.“ „Mama bi htjela biti dupin“, kaže Aoife, „jer oni plivaju, puno pričaju, smiješe se i odani su. Ujo Brendan bi htio biti komodski varan, jer u gradskoj upravi Gravesenda sjede ljudi koje bi htio uhvatiti zubima i stresti da se raspadnu na komade, jer tako ko‐ modski varani usitnjavaju ono što jedu. Teta Sharon bi bila sova, jer su sove mudre, a teta Ruth morska vidra, jer bi onda mogla cijeli dan plutati na leđima u Kaliforniji i upoznati Davida Attenborougha.“ Sad smo došli na dio mola gdje na širem dijelu stoji zabavni centar. Velikim slovima je, između dvije mlitave britanske zastave, ispisano „Brighton pier“. Centar još nije otvoren, pa idemo prolazom oko njega. „Koja bi ti živo‐ tinja htio biti, tata?“ Mama me nekad zvala blunom, a kao novinara, dosad su me nazivali lešinarom, mu‐ hom koja ide na drek, zmijom koja voli govna; imao sam djevojku koja me zvala svojim psom, ali ne u socijalnom kontekstu. „Krtica.“ „Zašto?“ „Jer dobro ruju po mračnim mjestima.“ „Zašto bi htio rovati po mračnim mjestima?“ „Da otkrijem stvari. Ali krticama dobro ide još nešto.“ Dignem ruku kao da se pre‐ tvorila u opsjednutu pandžu. „Škakljanje.“ Ali Aoife samo nagne glavu u stranu, kao neki manji model Holly. „Ako me budeš škakljao, upišat ću se, a onda ćeš mi morati prati gaćice.“ „U redu.“ Držim se skrušeno. „Krtice ne škakljaju.“ „Slažem se.“ Zbog načina na koji je to izrekla pomislio sam ustrašeno kako je njeno djetinjstvo tek knjiga koju ponekad uzmem u ruke i prolistam, umjesto da je pročitam. Iza zabavnog centra, galebovi se svađaju oko pomfrita koji se prosuo iz poderane vrećice. Te ptice su prilično velike zvijeri. Sredinom mola proteže se niz štandova, ki‐ oska i dućana. Ne mogu a da ne primijetim ženu koja nam ide u susret, jer sve oko nje iznenada postane neoštro. Otprilike je mojih godina, i dosta visoka za ženu, iako ne i previsoka. Kosa joj je na suncu platinasta, baršunasti kostim je tamnozelen poput ma‐ hovine na grobovima, a njene sunčane naočale kobaltno plave boje doći će u modu za koje desetljeće. Stavim na nos vlastite sunčane naočale. Žena privlači pozornost. Žena privlači. Potpuno mi je nedostupna, nedostupna je u stvari bilo kome, i iako se sam osjećam neugledno i iako time izdajem Holly, moram je gledati jer, Isusa ti boga, pogle‐ daj je samo - elegantna, gipka, samopouzdana, sva sjaji. „Edmund Brubeck“, kažu njene usne crvene poput vina. „Tako mi svega, to si ti, zar ne?“ Zapanjeno sam se zaustavio. Ovakva ljepota se ne zaboravlja. Kako bi za ime božje ona mogla poznavati mene, a da se ja nje ne sjećam? Skinem sunčane naočale pa ka‐ žem: „Zdravo!“ u nadi da ću zvučati samopouzdano i dobiti na vremenu, dok se ne uka‐ že znak koji bi mi otkrio tko je. Engleski joj nije materinji jezik. Europski naglasak. Francuskinja? Naglasak nije tako krut kao njemački, ali nije talijanski. A ovako božans‐ tveno ne izgleda nijedna novinarka. Možda glumica, ili manekenka koju sam davno in‐ 170 www.balkandownload.org

tervjuirao? Trofejna supruga nekog važnog čovjeka s kakve zabave? Sharonina prijate‐ ljica koja je došla u Brighton na svadbu? Bože, ovo je stvarno neugodno. I dalje se smiješi. „Malo sam vas zbunila, zar ne?“ Da nisam pocrvenio? „Oprostite, ali ja - ja...“ „Ja sam Immaculée Constantin, Hollyna prijateljica.“ „Ah“, zagrmim, „Immaculée - da, naravno!“ Je li mi to ime odnekud poznato? Ruku‐ jemo se, slijedi nezgrapan poljubac obrazima. Koža joj je glatka poput mramora, ali za suncem obasjanu kožu prilično hladna. „Oprostite, ja... baš sam se jučer vratio iz Iraka i glava mi je još teška.“ „Nema se tu što oprostiti“, kaže Immaculée Constantin, tko god da je. „Toliko je lica, svuda oko nas. Čovjek mora poneko staro izbrisati, da napravi mjesta za novo. Pozna‐ vala sam Holly kad smo bile male, makar sam se ja iz Gravesenda odselila kad joj je bilo osam godina. Baš je neobično kako nas dvije svako malo naletimo jedna na drugu. Kao da je svemir jednom davno zaključio da smo povezane. A ova mlada dama“, spusti se na koljeno da pogleda moju kćer u oči, „sigurno je Aoife. Imam li pravo?“ Aoife kimne glavom i zapanjeno je gleda. Dora se njiše i okreće. „I koliko je tebi godina, Aoife Brubeck? Sedam? Osam?“ „Imam šest godina“, kaže Aoife. „Rođendan mi je prvog prosinca.“ „Kako si ti samo narasla! Prvi prosinca? Vidi, vidi.“ Immaculée Constantin recitira muzikalnim glasom, kao da joj govori potajno: „Hladno je bilo dok smo dolazili, upravo najgore doba godine za putovanje, ovako dugo putovanje: izrovane ceste, mrazovi oštri, ledeno srce zime.“ 4 Turisti prolaze pored nas kao duhovi, ili kao da smo duhovi u stvari mi. Aoife kaže: „Danas na nebu nema ni oblačka.“ Immaculée Constantin netremice je gleda. „Ma koliko si samo u pravu, Aoife Bru‐ beck. Reci mi. Jesi li ti više na mamu ili na tatu?“ Aoife uvuče usnicu pa me pogleda. Valovi pljuskaju i odjekuju ispod nas, a iz zabavnog centra izvija se pjesma Dire Straitsa. Naziv joj je „Tunnel of Love“, sviđala mi se kad sam bio klinac. „Pa, najdraža boja mi je ljubičasta“, kaže Aoife, „a i mami isto. Ali tata stalno čita časopise, kad god je doma, a ja isto puno čitam. Posebno I Love Animals. Kad biste bili životinja, koja biste htjeli biti?“ „Feniks“, promrmlja Immaculée Constantin. „Ili da budem iskrena, onaj pravi, jedini. A nevidljivo oko, Aoife Brubeck? Imaš li ga? Smijem li pogledati?“ „Mama ima plave oči“, kaže Aoife, „ali tatine su smeđe, kao i moje.“ „Ma ne te oči“, žena skine svoje neobične plave sunčane naočale. „Mislila sam na tvoje posebno, nevidljivo oko, baš... tu.“ Stavi Aoife prste na desnu sljepoočnicu i pomi‐ luje je po čelu palcem, a ja negdje duboko u želucu znam da je tu nešto jako čudno, po‐ grešno, ali mi taj osjećaj onda bude zatomljen, a Immaculée Constantin se osmjehne svom svojom zasljepljujućom ljepotom. Proučava neku točku iznad mojih očiju pa se 171 www.balkandownload.org

opet okrene Aoife i namršti se. „Ne“, kaže i napući usne koje djeluju kao da su joj nasli‐ kane. „Šteta. Nevidljivo oko tvojeg ujaka bilo je veličanstveno, a ono tvoje mame isto očaravajuće, prije nego što ga je zatvorio zli čarobnjak.“ „Što je to nevidljivo oko?“ upita Aoife. „O, to baš i nije važno.“ Ustane. Upitam je: „Jeste li došli na Sharoninu svadbu?“ Vrati sunčane naočale. „Gotova sam.“ „Ali... Vi ste Hollyna prijateljica, zar ne? Nećete li...“ Gledam je, ali već sam zabora‐ vio što sam je mislio pitati. „Uživajte u ovom božanstvenom danu.“ Ode prema zabavnom centru. Aoife i ja je gledamo kako se smanjuje u daljini. Kćer me pita: „Tata, tko je bila ta gospođa?“ A ja onda upitam nju: „Koja gospođa, dušo?“ Aoife me samo gleda i trepće. „Koja gospođa, tata?“ Pogledamo se, a ja imam osjećaj kako sam nešto zaboravio. Novčanik, telefon, Aoife, Sharoninu svadbu, Brighton Pier. Ne. Ništa nisam zaboravio. Krenemo dalje. Dečko i cura se ljube, kao da ostatak svijeta ne postoji. „Odvratno!“ objavi Aoife tako da su je čuli, pa su pogledali dolje prema njoj, a onda se nastavili žvaliti. Je, kažem tele‐ patski mladiću, uživaj sad u višnjama sa šlagom, jer ti dvadeset godina kasnije ništa više neće imati tako dobar ukus. Ignorira me. Ispred nas, Aoife pažnju privuče slika nas‐ likana sprejem na metalnoj roleti dućana: lice nalik na čarobnjaka Merlina, bijele brade i spiralnih očiju u aureoli od karata za tarot, kristala i zvjezdane prašine. Aoife pročita ime: „D-wiggert?“ „Dwight.“ „Dwight... Silverwind. Prori... catelj. Što je to?“ „Netko tko tvrdi kako ti može proreći budućnost.“ „Fora! Tata, da uđemo kod njega?“ „Zašto želiš da ti netko prorekne budućnost?“ „Da znam hoću li otvoriti svoje sklonište za životinje.“ „A što je s planom da budeš balerina, kao Angelina Balerina?“ „Tata, to je bilo prije sto godina, kad sam još bila mala.“ „Aha. Pa, ne. Nećemo ući kod gospodina Silverwinda.“ Jedan, dva, tri - i eto ga, duri se kao pravi član klana Sykes: „A zašto ne?“ „Prvo, zatvoreno je. Drugo, žao mi je što ti moram otkriti da to s čitanjem budućnos‐ ti u stvari ne funkcionira. Samo se pretvaraju. Oni-“ Roleta se treskom podigne, pa vidimo da njome upravlja Merlinova nešto manje im‐ presivna verzija. Ovaj izgleda kao da ga je posrao nilski konj i na sebi ima zadnji krik prog-rocka: ljubičastu košulju, crvene traperice i prsluk optočen draguljima, a oni su 172 www.balkandownload.org

pak jednaki lažnjaci kao i onaj koji ih nosi. Aoife je, međutim, puna strahopoštovanja. „G. Silverwind?“ Namršti se i osvrne oko sebe, pa pogleda dolje. „Taj sam. A ti si, mlada damo?“ Amer. Ma naravno. „Aoife Brubeck“, veli mu Aoife. „Aoife Brubeck. Jako si rano izašla van.“ „Sutra se udaje moja teta Sharon. Ja sam djeveruša.“ „Želim ti da se divno provedeš. Pretpostavljam kako je ovaj gospodin tvoj otac?“ „Da“, kaže Aoife. „On je novinar, u Bad Dadu.“ „Siguran sam da se trudi biti dobar tata, Aoife Brubeck.“ „Misli na Bagdad“, kažem šaljivcu. „Onda je tata sigurno jako... hrabar.“ Pogleda me. Ja pogledam njega. Ne sviđa mi se što govori, niti on sam. Aoife ga upita: „Jel' možete stvarno proreći budućnost, g. Silverwind?“ „Kakav bih ja bio proricatelj, kad ne bih mogao?“ „Možete li mi onda proreći? Molim vas?“ Sad bi bilo dosta. „G. Silverwind ima posla, Aoife.“ „Ne, tata. nema. Nema čak ni jednu mušteriju!“ „Obično molim donaciju od deset funti prije nego što nekom pročitam budućnost“, reče stari prevarant, „ali, sad kad nema navale, iznimnim mladim damama dosta je i pet. Ili“ - Dwight Silverwind s police iza leđa dohvati nekoliko knjiga - „možda bi tata htio kupiti neku od mojih knjiga, ili Na beskrajnom lancu ili Danas se događa samo jednom po posebnoj cijeni od petnaest funti po naslovu, dvadeset funti za obje i prori‐ canje će dobiti besplatno?“ Tata bi htio g. Silverwinda tresnuti njegovom kristalnom kuglom. „Nećemo iskori‐ štavati vašu velikodušnost“, kažem mu. „Ne, hvala.“ „Ako se predomislite, otvoreno je do mraka.“ Povučem kćer za ruku da joj dam do znanja kako idemo dalje, ali ona se uzjoguni: „Nije pošteno, tata! Hoću znati svoju budućnost!“ Baš super. Ako je mami vratim uplakanu, Holly će biti nepodnošljiva. „Hajdemo - si‐ gurno te čeka frizerka tete Sharon.“ „O bože.“ Silverwind se povukao u svoju kabinu. „Vidim da će biti nevolja.“ Za so‐ bom zatvori vrata na kojima piše „Svetište“. „Aoife, nitko ne zna budućnost. Ovakvi“ - to sam rekao glasno da me čuju u Svetištu - „lažljivci ti samo govore što misle da želiš čuti.“ Aoife se smrkne, pocrveni i počne podrhtavati. „Ne!“ Sad i ja počnem gubiti živce. „Što ne?“ „Ne ne ne ne ne ne ne ne ne ne.“ „Aoife! Nitko ne zna budućnost. Zato i jest budućnost!“ Kćer mi je crvena kao paprika, sva se trese pa zakrešti: „Kurde!“ 173 www.balkandownload.org

Zaustio sam je prekoriti zbog psovanja - ali, da me to kćer nije upravo nazvala Kur‐ dom? „Što?“ „Aggie to kaže kad je ljuta, ali ona je miljon puta ljubaznija od tebe i barem je tu! A tebe nikad nema niti kod kuće!“ Odjuri niz mol. U redu, poljska psovka, vrlo zrela doza emotivne ucjene, što je vjerojatno naučila od Holly. Krenem za njom. „Aoife! Vrati se!“ Aoife se okrene, povuče špagu balona i prijeti da će ga pustiti da odleti. „Hajde.“ Znam kako postupati s njom. „Ali da te upozorim, ako ga pustiš, nikad ti više neću kupiti balon.“ Aoife iskrivi lice poput vražićka pa - što me iznenadilo i povrijedilo - pusti balon da odleti. Penje se, srebrn na plavoj pozadini neba, a nju potom shrvaju kaskade jecaja. „Mrzim te. Mrzim Doru - najradije bi da si se vratio - u Bad Dad - i to za uvijek! Mrzim te mrzim te mrzim te mrzim te skroz!“ Onda zatvori oči i šestogodišnja pluća joj se napune. Pola Sussexa čulo je njen potreseni, plačni krik. Vodi me odavde. Bilo kamo. Gdje god hoćeš. Naser me ostavio blizu Kapije ubojica, ali ne preblizu: nikad se ne zna tko motri na one koji voze strance, a stražare kod Kapije, nervozne jadnike, obično svrbe prsti na okidaču. „Nazvat ću te nakon tiskovine konferencije“, rekao sam Naseru, „ili, ako padne mreža, samo dođi tu u pola dvanaest.“ „Super, Ed“, odgovori moj lokalac. „Povest ću Aziza. Reci Klimtu, svi ga Iračani vole. Stvarno. Napravit ćemo veliki kip čiji će veliki pimpek biti okrenut prema Washingto‐ nu.“ Lupnuo sam po krovu auta i Naser se odvezao. Onda sam pješke prešao pedeset metara do Kapije, pored betonskih gromada koje su posložene kao vrata staze za sla‐ lom, pored još vidljivog kratera od siječanjske bombe: pola tone plastičnog eksploziva, povrh kojeg su stavili još i nekoliko topničkih granata, tako da je poginulo dvadeset lju‐ di, a šezdeset ostalo osakaćeno. Olive je iskoristila pet Azizovih fotografija, a Washing‐ ton Post mu je platio honorar za pretisak. Prošle subote red ispred Kapije ubojica nije bio tako strašan: ispred mene je stajalo pedesetak iračkih zaposlenika, pomoćnih radnika i stanovnika koji su u Zelenoj zoni ži‐ vjeli prije rata, u vrsti s jedne stane kičastog luka koji je na vrhu imao veliku dojku od pješčenjaka s ukrućenom bradavicom. Ispred mene je stajao tip s Dalekog istoka, pa sam s njim zapodjenuo razgovor. Gospodin Li, trideset i osam godina, vodi jedan od ki‐ neskih restorana u Zoni - Iračanima nije dopušten pristup kuhinji jer se svi boje masov‐ nog trovanja. Li je bio na sastanku s veletrgovcem rižom, ali kad je otkrio čime se ja ba‐ vim, znanje engleskog mu se naglo pogoršalo, pa mi je isparila nada kako ću dobiti ma‐ terijal za reportažu „Od Kowloona do Bagdada“. Stoga sam se posvetio razmišljanju o logističkim aspektima dana koji me čeka, dok nije na mene došao red da me uvedu u 174 www.balkandownload.org

tunel prašnjavih šatorskih krila i oštre žice. Osiguranje u „Eksplozivnoj zoni“ zahvatio je neoliberalizam, pa je ljubazne, bivše pripadnike postrojbi Gurka koji su bili raspore‐ đeni na Nadzornoj točki br. 1 zamijenila agencija koja zapošljava bivše peruanske poli‐ cajce, spremne riskirati život za četiristo dolara na mjesec. Pokazao sam im svoju novi‐ narsku iskaznicu i britansku putovnicu, pretresli su me, a dva diktafona mi je pregledao satnik s nekim kožnim oboljenjem, tako da mi je po uređajima ostalo i nešto njegove zguljene kože. Kad gore opisano ponoviš još triput na drugim nadzornim točkama, ulaziš u Sma‐ ragdni grad - kako su neizbježno počeli nazivati Zelenu zonu, tvrđavu koja se prostire na deset četvornih kilometara kojom američka vojska i njeni kooperanti upravljaju ne bi li stvorili prostor u koji iračka stvarnost nema pristupa, tako da mogu održavati pri‐ vid nekakve floridske Tampe na Bliskom istoku. Osim što povremeno padne minoba‐ cačka granata, taj se privid održava uspješno, iako se trošak koji snose američki porezni obveznici penje u stratosferu. Crni terenci GM Suburban lagano se voze unutar dopu‐ štene brzine od 60 kilometara na sat po cestama bez ikakvih oštećenja; nema redukcija struje i plina; sanken iz Mumbaija koji su sami sebe preimenovali u Sam, Scooter ili Moe da ugode mušterijama poslužuju ledeno hladni Bud, u samoposluživanju koji vodi Filipinac mogu se kupiti Mountain Dew, Skittles i Cheetos. Jedan od besprijekornih autobusa koji vozi u krug, a putnici slobodno ulaze i izlaze na svojim stanicama, čekao je kod Kapije ubojica. Uskočio sam i uživao u klima-uređa‐ ju, a autobus je krenuo u sekundu po voznom redu. Vožnja po ravnom kolniku Ulice Haifa vodi pored najvrednijih nekretnina u državi, Ziggurat slavi krvavi neodlučeni rat Iraka protiv Irana - jedno od najružnijih spomen-obilježja na svijetu - i nekoliko velikih područja bijelih Halliburtonovih prikolica. Većina zaposlenika KPV-a žive u takvim autokampovima, hrane se u menzama, seru u prijenosnim zahodima, nikad nogom ne stupe izvan Zelene zone i broje dane do odlaska kući kad mogu dati polog za pravu kuću u pristojnoj četvrti. Kad sam sišao kod Republikanske palače, pločnikom je prošlo dvadesetak rekreativ‐ nih trkača, svi sa sunčanim naočalama s trakom za glavu, futrolama za oružje i u maji‐ cama koje je probio znoj. Na nekim majicama pisalo je šaljivo „Tko ti je sad Baghdad‐ dy?“ dok su drugi imali natpis „Bush-Cheney 2004“. Morao sam im se brzo skloniti s puta da se ne sudarimo. Oni nisu pokazivali nikakvu namjeru da se maknu meni. Propustio sam pored sebe bujicu djevojčica u ljetnim haljinicama koje su se hihoćući sjurile između klupa crkve Svih svetih u Hoveu, Brightonovom otmjenijem gradu bli‐ zancu. „Pola cvjećara u Brightonu će si na račun ovog moći priuštiti odmor na Sejšeli‐ ma“, primijeti Brendan. „Jesmo li to u vražjim vrtovima palače Kew?“ „Svakako je tu uloženo dosta truda.“ Gledam barikade ljiljana, orhideja i rascvalih grančica ljubičastog i ružičastog. 175 www.balkandownload.org

„Uloženo je tu dosta love, Ede moj. Pitao sam tatu koliko je morao za to izdvojiti, ali on veli da je to sve“ - kimne glavom prema strani crkve koja je namijenjena Webbersi‐ ma - „sređeno.“ Brendan baci pogled na mobitel. „Može malo pričekati. Kad smo već kod love, htio sam te pitati prije nego kreneš natrag u ratnu zonu, kakve su ti namjere oko starije od moje dvije sestre?“ Jesam li ga to dobro čuo? „Tvoje što?“ Brendan se isceri. „Ne moraš se bojati, sad je malo kasno da od Hol radimo poštenu ženu. Mislio sam na nekretnine. Njen stan gore u Stoke Newingtonu je topla gajbica, ali to bi se moglo reći i za ormar ispod stubišta. Vjerujem kako ste se već odlučili za neku respektabilniju nekretninu?“ Holly se u stvari odlučila izbaciti me na ulicu. „Dugoročno, da.“ „Onda se prvo obratite meni. Tržište u Londonu je sad bespoštedna borba za opsta‐ nak, a dvije ružne riječi u bliskoj budućnosti bit će 'negativan' i 'kapital'.“ „Svakako, Brendane“, kažem mu. „Hvala.“ „Nije to usluga, nego naredba.“ Brendan se nažalost ne može suzdržati da još i ne na‐ migne. Vučemo se do stola za kojim majka mladoženje Petea, Pauline Webber, sva u zlatnom i s visokom frizurom nalik na Margaret Thatcher muškarcima dijeli karanfile da ih zataknu u sako. „Brendane! Jesmo li to puni elana i energije nakon sinoćnje 'zaba‐ ve'?“ „Ništa što krigla espresa i transfuzija ne bi mogle srediti“, kaže Brendan. „Nadam se da je Pete u dobroj formi?“ Pauline Webber se smiješi tako da joj se namreška nos. „Koliko sam shvatila, sinoć je bio i dodatak tulumu nakon fajrunta u 'klubu'?“ „Da, i ja sam čuo glasine o tome. Neki naši rođaci iz Corka uveli su Petea u tajne ir‐ skog viskija. Ali, gospođo Webber, pa vi na sebi imate pravo umjetničko djelo.“ Meni pak njen šešir nalikuje na vranu koja je morala obaviti prisilno spuštanje pa krvari tirkiznom krvlju, no gđa Webber prihvaća kompliment. „Moj šeširdžija u Bathu je zakon. Dobio je i neke nagrade. Možeš me slobodno oslovljavati s Pauline, Brendane - ovako mi zvučiš kao porezni inspektor koji mi nosi loše vijesti. Sad, u revere - bijeli karanfil za mladenkine goste, crveni za one mladoženje.“ „Baš kao u Ratu ruža“, kažem. „Ne, ne“, namršti se na mene, „ovo su karanfili. Ruže bi imale trnje. A vi ste?“ „To je Ed“, reče Ruth. „Ed Brubeck. Hollyn partner.“ „A, neustrašivi ratni izvjestitelj! Baš mi je drago. Pauline Webber.“ Rukuje se u ruka‐ vicama, ali muški. „Toliko sam o vama čula od Sharon i Petera. Dozvolite da vas upoz‐ nam s Austinom, koji...“ Okrene se prema mjestu gdje bi joj trebao stajati suprug. „Pa, i Austin jedva čeka da se upozna s vama. Drago nam je da ste uspjeli stići na vrijeme. Le‐ tovi koji kasne i razni 'huligani'?“ „Tako je. Nije baš lako krenuti iz Iraka.“ „Nesumnjivo. Sharon je spomenula kako ste bili u onom gradu, Fa-Falufi? Falafelu? 176 www.balkandownload.org

Gdje su objesili one ljude na mostu.“ „Faludži.“ „Znala sam da je nešto na 'Fa'. Užas. Zašto se uopće petljamo s takvim zemljama?“ Ima izraz lica kao da njuši šunku koja je možda pokvarena. „To mi obični smrtnici ne razumijemo. Kako bilo.“ Pruži mi bijeli karanfil. „Jučer sam upoznala Holly i vašu kćer - Aoife, je li tako? Mogla bih je pojesti! Kakva slatkica.“ Pomislio sam na onog vražićka koji se durio na molu. „Zna biti neodoljiva.“ „Pippa! Felixe! Pa u tim kolicima je pravo dijete!“ Gđa Webber odjuri, a mi nastavi‐ mo dalje proredom između klupa. Brendana čeka puno pozdravljanja, rukovanja i ljub‐ ljenja u obraze - tu je veliki kontingent Hollynih rođaka iz Irske, među njima i legen‐ darna prateta Eilísh, koja je krajem šezdesetih biciklom išla od Corka do Katmandua. Nađem se kod prvog reda klupa. Kod vrata sakristije opazim Holly u bijeloj haljini, kako se smije nekoj šali mladog muškarca s crvenim karanfilom. Nekad davno i ja sam je znao tako nasmijati. Tip je s užitkom odmjerava, a ja bih mu najradije zakrenuo vra‐ tom. S druge stane, kako da mu zamjerim? Izgleda sjajno. Polako im priđem. Nova ko‐ šulja mi žulja vrat, a staro odijelo štipa privremeno nešto širi struk, koji uskoro namje‐ ravam, strogom dijetom i tjelovježbom, opet stanjiti. „Zdravo“, kažem. Holly me ignori‐ ra. „Zdravo“, reče tip. „Ja sam Duncan. Duncan Priest. Vidim da vas je moja teta na re‐ veru svrstala među Sharonine goste.“ Rukujemo se. „Vi ste, onda, Paulinin nećak?“ „Je. Peterov bratić. Jeste li se upoznali s Holly?“ „Viđamo se po vjenčanjima i sprovodima“ Holly će smrtno ozbiljnog lica. „Tim obi‐ teljskim događajima koji te tako ugnjave, jer čovjeku odnose dragocjeno vrijeme za gradnju karijere.“ „Ja sam Aoifein otac“ kažem Duncanu Priestu, kojeg ta informacija zbuni. „Onaj Ed? Ed Brubeck? Ona vam je“ - pokaže na Holly - „bolja polovica? Baš šteta što ste propustili Peteovo momačko sinoć.“ „Nekako ću već podnijeti razočaranje.“ Duncan Priest osjeti da sam nadrkan, pa složi lice u stilu, ne bih se miješao. „OK. Pa, idem ja da vidim kako idu, ovaj, stvari.“ „Duncane, oprostit ćeš Edu“, reče Holly. „Život mu je tako ispunjen pustolovinama i tako smislen da je njemu dopušten bezobrazluk prema nama ovcama, šljakerima i ured‐ skim robotima. Trebali bismo u stvari biti sretni što nas uopće primjećuje.“ Duncan Priest joj se osmjehne, kao kad se jedna odrasla osoba nasmiješi drugoj pred kakvim zločestim djetetom. „Pa, bilo mi je drago, Holly. Lijepo se provedi na vjenčanju, možda se vidimo na svadbi.“ Odlazi. Seronja. Odbijam slušati izdajnika u svojoj glavi koji mi kaže da sam seronja u stvari ja. „Pa, baš ti hvala“, kažem Holly. „Stvarno mi držiš stranu.“ „Ne čujem te, Brubeck“, osorno mi kaže. „Nema te. Ti si u Bagdadu.“ 177 www.balkandownload.org

General Mike Klimt stoji za govornicom između američke i omražene nove iračke zastave i obraća se dvorani za novinske konferencije koja nije bila tako ispunjena i na‐ brijana otkako je u prosincu izaslanik L. Paul Bremer III., uz opće glasno odobravanje, objavio kako je Sadam Husein uhvaćen. Nadali smo se kako će se izaslanik Bremer i da‐ nas pojaviti, ali ovaj de facto veliki vezir Iraka drži carsku distancu prema medijima, čiji su predstavnici iz dana u dan sve kritičniji i sve manje misle onako kako su mislili od‐ mah nakon 11. rujna. Klimt pogleda u bilješke: „Barbarstvo kojem smo bili svjedoci 31. ožujka u Faludži kosi se sa svim civiliziranim zasadama kako mirnodopskog vremena tako i ratovanja. Naše snage neće imati mira dok počinitelje ne izvedu pred lice pravde. Naši će neprijatelji shvatiti kako svojim zločinačkim postupcima jačaju, a ne umanjuju odlučnost Koalicije. Zašto? Jer ti postupci pokazuju kako su oni koji čine zlo očajni. Znaju da je Irak krenuo novim putem. Da budućnost ne pripada kalašnjikovu, nego gla‐ sačkoj kutiji. I upravo je stoga predsjednik Bush ponovio svoju trajnu, punu podršku iz‐ aslaniku Bremeru i našim vojnim zapovjednicima u operaciji Smiona odlučnost. Opera‐ cija Smiona odlučnost spriječit će da oni koji su se našli u slijepoj ulici povijesti terori‐ ziraju veliku većinu miroljubivih Iračana i pomoći da u ovoj zemlji što prije svane dan kad će iračke majke djeci smjeti dopustiti da se igraju vani, kao što to danas mogu maj‐ ke u Americi. Hvala.“ „Očito je“, šapne mi na uho Big Mac, „kako general Klimt nikada u životu nije bio majka u Detroitu.“ Klimt je najavio kako će odgovoriti na nekoliko pitanja, pa se začuju povici. Larry Dole, tip iz Associated Pressa, pobjednik je verbalnog natjecanja u privlačenju pozor‐ nosti: „Generale Klimt, možete li potvrditi ili opovrgnuti brojke koje je iznijela bolnica u Faludži, gdje tvrde kako je prošli tjedan poginulo šesto civila, a više od tisuću teško ranjeno?“ Pitanje je izazvalo žamor: SAD ne prati, a vjerojatno to ne bi ni mogao, koliko je Ira‐ čana poginulo u unakrsnoj vatri; već se i samo pitanje drži kritikom. „Koalicijska pri‐ vremena vlada“, Klimt poput bika borbeno spušta glavu prema Doleu, „nije statistički zavod. Mi se bavimo borbom protiv pobunjenika. Ali reći ću vam ovo: za svako prolije‐ vanje krvi nevinih u Faludži odgovorni su pobunjenici, a ne mi. Kad dođe do pogreške, isplaćuje sa naknada.“ Za Spyglass sam napisao članak o toj naknadi: ove su krvarine pale sa 2500 na 500 dolara po poginulom - što je većini Zapadnjaka manje od iznosa koji podignu s banko‐ mata - a neprevedeni engleski pravni žargon obrasca većini Iračana nije ništa razumlji‐ viji od jezika Marsovaca. „Generale Klimt“, oglasi se njemački novinar, „imate li dovoljno vojnika da držite Irak pod okupacijom, ili ćete od ministra obrane Rumsfelda tražiti da ovamo uputi još nekoliko postrojbi, kako bi se mogli nositi s pobunom koja se sve više širi cijelom zem‐ 178 www.balkandownload.org

ljom?“ General zamahne da otjera muhu. „Prvo, ne sviđa mi se taj termin 'okupacija': mi se bavimo 'obnovom'. Drugo, ova 'pobuna koja se širi' - jeste li to baš vidjeli svojim očima? Jeste li sami bili tamo?“ „Ceste su suviše opasne za to, generale“, odgovori mu Nijemac. „Kad ste vi posljednji put obišli pokrajine automobilom?“ „Da sam ja novinar“, Klimt se osmjehne jednim kutom usana, „pazio bih da ne pobr‐ kam naklapanja i stvarnost. Irak postaje sve sigurniji. Još jedno pitanje prije nego-“ „Generale, mogu li pitati“, prvi je upao veteran Washington Posta Don Gross, „je li Koalicijska privremena vlada sada spremna priznati kako je oružje masovnog uništenja Sadama Huseina u stvari bilo izmišljeno?“ „Ah, ta stara floskula.“ Klimt bubnja prstima sa strane po govornici. „Vidite, Sadam Husein je masakrirao desetke tisuća muškaraca, žena i djece. Da nismo svrgnuli tog arapskog Hitlera, masakrirao bi ih još na desetke tisuća. Što se mene tiče, pacifisti koji ne bi učinili ništa protiv tog arhitekta genocida, oni su koji moraju opravdati svoje pos‐ tupke. Koju fazu je dosegnuo njegov program stvaranja oružja za masovno uništenje? To možda nikada nećemo doznati. Ali to običnim, miroljubivim Iračanima koji žele bo‐ lju budućnost svojim obiteljima uopće nije važno. OK, s tim ćemo završiti...“ Uslijedili su povici s novim pitanjima, ali brigadni general Mike Klimt odlazi praćen olujom bli‐ ceva. „A pouka ove bajke je“, u Big Macovom dahu osjetim pečene krumpire s lukom i vi‐ ski, „ako ti je do skupljanja vijesti, izbjegavaj Zelenu zonu.“ Isključio sam diktafon i zatvorio bilježnicu. „Bit će dosta.“ Big Mac udahne glasno na nos. „Za što, članak 'Službene gluposti umjesto činjenica s terena'? Još uvijek se namjeravaš odvesti malo prema zapadu?“ „Naser je spakirao košaricu, đumbirovo pivo, sve.“ „Vjerojatno ćeš na piknik negdje gdje ćeš uživati i u vatrometu.“ „Naser zna nekoliko zabačenih cesta. A što mi drugo preostaje? Reciklirati ove paste‐ rizirane mrvice koje nam servira dobri vojak Klimt i nadati se da će ih netko zamijeniti za pravi novinarski angažman? Potruditi se da se Spyglass vrati na popis odobrenih me‐ dija pa da se mogu okolo šest sati vozikati Humveejem i Olive poslati još jedan, vječito isti članak, iz perspektive marinaca? 'Dolazna!' uzviknuo je mitraljezac prije nego što se mina iz ručnog bacača raketa odbila od oklopa vozila, na što je nastala opća tarapana.“ „Hej, to je moja rečenica. I, tako je, danas popodne ići ću s našim viteškim ratnicima. Ako imaš metar i devedeset, devedeset kila i oči plave kao u našega gospodina Isusa Krista, jedini način da udeš u Faludžu je u Humveeju.“ „Tko se prvi vrati u hotel, plaća pivo.“ Big Mac me zgrabio za rame svojom lopatom od ručetine. „Pazi se, Brubeck. Otpor‐ niji od tebe već su ovdje sagorjeli.“ 179 www.balkandownload.org

„Neukusna igra riječi, koja se trebala odnositi na Blackwaterove kooperante?“ Big Mac okrene glavu i žvače gumu. „Tako nekako.“ „Prije nego što Sharon i Peter stanu pred oltar, htjela bih da na trenutak razmislimo o tome u što se upuštaju...“ Velečasna Audrey Withers ima vragolast osmijeh. „Što je to u stvari brak i kako bismo ga mogli objasniti nekom antropologu s drugog planeta? To nije tek stambena zajednica. Je li to pothvat, zavjet, simbol ili potvrda? Je li to vremen‐ ski raspon zajedničkih godina i doživljaja? Prostor intimnih odnosa? Ili ga najbolje objašnjava stari vic? 'Ako je ljubav očaravajući san, onda je brak budilica.'“ Nasmiju se uglavnom muškarci, koje kongregacija utiša. „Možda je teško dati neku definiciju braka zbog velikog raspona raznih oblika i veličina. Brak se razlikuje od kulture do kulture, od plemena do plemena, po stoljećima, čak i desetljećima, naraštajima i - dodao bi možda naš antropolog - od planeta do planeta. Brakovi mogu biti dinastički, civilni, tajni, pri‐ silni, dogovoreni ili, kao u slučaju Sharon i Petera“ - osmjehne se mladoj u haljini i mla‐ doženji u svečanom odijelu - „nastao iz ljubavi i poštovanja. Bilo koji brak može - kako obično i bude - imati svoja burnija i mirnija razdoblja. Čak i tijekom jednog te istog dana, brak ujutro može biti buran, a do večeri se smiriti i stišati...“ Aoife sjedi uz Holly u svojoj krasnoj opremi djeveruše. U ruci drži baršunasti pla‐ danj s vjenčanim prstenjem. Ma, samo ih pogledaj obje. Kakva dva mjeseca nakon na‐ šeg putovanja po Northumbriji, nazvao sam Holly iz telefonske govornice na aerodro‐ mu Charles de Gaulle, gdje sam poziv plaćao pravim francima. Vraćao sam se iz Konga, gdje sam napravio veliku reportažu o djeci vojnicima i seksualnim robovima Vojske božjeg otpora. Holly se javila, a ja sam rekao, „Bok, ja sam“, a ona mi je odgovorila: „O, zdravo, tata.“ Rekao sam, „Nije tvoj tata, ja sam, Ed.“ Holly je odgovorila: „Znam, idiote. Trudna sam.“ Pomislio sam, E, ovom se nisam nadao, i rekao: „Divno.“ „O braku nam je“, nastavlja velečasna Audrey Withers, „Isus ostavio samo jednu iz‐ ravnu opasku: 'Što Bog spoji, čovjek neka ne rastavi.' Teolozi su vjekovima raspravljali što to treba značiti, ali korisno je pogledati i Isusova djela, ne samo riječi. Mnogima je od nas poznata priča o svadbi u Kani jer se izvlači na gotovo svakom kršćanskom vjen‐ čanju, pa ni ovo neće biti iznimka. Na svadbi u Kani popilo se sve vino, stoga je Marija zamolila Isusa da spasi stvar, a čak ni Sin Božji odlučnoj majci ne može reći ne, pa je slugama kazao neka vinske vrčeve napune vodom. Kad su iz njih počeli točiti u čaše, vi‐ djeli su da se izlijeva vino - i to ne bilo kakav osrednji kiseliš. Vino je bilo arhivsko. Vo‐ ditelj svadbe rekao je mladoženji: 'Svatko najprije iznese birano vino, a onda kad se gosti naliju toči ono jeftinije, ali ti si najbolje ponudio na kraju.' Kako je to samo bilo ljudski od Sina Božjeg - da kao čudotvorac ne debitira onaj koji diže mrtve iz grobova, ozdravlja gubavce ili hoda po vodi, nego poslušni sin i odani prijatelj.“ Velečasna 180 www.balkandownload.org

Audrey pogleda iznad naših glava, kao da se tamo daje kućni video s pira u Kani Gali‐ lejskoj. „Vjerujem da bi nam Bog, da mu je bilo stalo kako će ljudski brak izgledati, dao o tome jasne upute putem evanđelja. Stoga vjerujem da je Bog spreman odluku o poje‐ dinostima prepustiti nama.“ Brendan je uz mene. Mobitel, na kojem je isključio zvono, počne mu vibrirati. Poseg‐ ne rukom u sako, ali bijesni pogled koji mu je uputila Kath prekine tu misiju. „Sharon i Peter“, nastavlja vikarica, „sami su napisali svoje bračne zavjete. Veliki sam pristaša vlastitih zavjeta. Da bi to mogli obaviti, morali su sjesti, razgovarati i slu‐ šati, i ono što se izreklo naglas i ono što nije, a ovo potonje često krije pravu istinu. Mo‐ rali su tražiti kompromis - što je sveta riječ i pravo umijeće. E sad, vikar nije proricatelj sudbine“, vidio sam kako je Aoife naćulila uši, „pa ne mogu Sharon i Peteru reći što ih očekuje u godinama koje im predstoje, ali brak se može, treba i mora razvijati. Neka vas to ne plaši i ne zamjerajte to. Budite strpljivi i ljubazni, tu ne posustajte. Dugoročno, više će vam biti važni termofori u zimskim noćima za koje niste morali zamoliti, nego neki ekstravagantni potezi. Izražavajte zahvalnost, posebno kad se obavi ono što se obično drži samorazumljivim. Probleme otkrivajte kako se budu pojavljivali i pritom ne zaboravite da srdžba lako oko sebe raspiri plamen. Kad se budeš ponašao kao magarac, Petere“, mladoženja gleda u svoje cipele pa se osmjehne, „sjeti se da onaj koji ponudi is‐ krenu ispriku nikada zbog toga nije manje važan. Skretanje na stranputicu uči nas gdje je pravi put.“ Koju bismo ocjenu u imeniku veza dobili ja i Holly kad bi nas ocjenjivala velečasna Audrey Withers? +3? -2? „Kad ide ono kad je striko Peter poljubi?“ upita dijete. Kongregacija se nasmije. „Odlična ideja.“ Velečasna Audrey Withers djeluje kao žena koja voli svoj posao. „Zašto da naprosto ne preskočimo ono dosadno i prijeđemo ravno na zanimljivi dio?“ Naser je vozio auto koji je bio pola Corolla, pola Fiat petica. Aziz se smjestio na su‐ vozačkom sjedištu i kameru prekrivenu dekom odložio kod nogu, ja sam sjedio straga iza paravana od odjeće s kemijskog čišćenja, spreman da se skrijem u prostoru za noge ispod plahti i kutija s hranom za dojenčad. Zapadno predgrađe Bagdada sastoji se od niskih zgrada i prostire se duž autoceste s četiri trake koja vodi do Faludže. Nakon ne‐ koliko kilometara stambenih zgrada počinju ulice u kojima živi srednja klasa, izgrađene prosperitetnih sedamdesetih godina: bijelo okrečene kuće ravnih krovova smještene iza visokih zidova i kapija. Potom smo prošli nekoliko kilometara dvokatnica od betonskih cigli, koje na donjoj etaži imaju dućane ili radionice, a na gornjoj skromne stanove. Zbog toga se prolazniku učini da se našao u jeftinom crtanom filmu kojem se ista poza‐ dina stalno ponavlja. Prošli smo pored nekoliko benzinskih crpki, na kojima se redovi protežu na stotine i stotine vozila. Vozači će tako provesti cijeli dan. Čak i u travnju, 181 www.balkandownload.org

sunce je više blještava nebeska zona nego sjajni disk kakav se vidi na sjevernim ge‐ ografskim širinama. Nezaposleni muškarci svih godina stoje uokolo u dugim bijelim ha‐ ljama, puše i razgovaraju. Žene s feredžama ili u burkama idu u malim skupinama, nose plastične vrećice s povrćem. Palo mi je na pamet kako Irak iz tjedna u tjedan sve više nalikuje na Iran. Klinci Aoifeine dobi igraju se pobunjenika i Amerikanaca. Naser je ubacio kazetu u auto-kazetofon pa je iz sićušnih zvučnika počela treštati arapska glazba. Ženski glas pjevao je u ljestvicama koje mi nisu bliske, a pjesma je sigurno bila evergrin jer su Naser i Aziz odmah krenuli pjevati prateće vokale. Tijekom instrumen‐ talne dionice pitao sam Nasera - gotovo sam se morao derati da nadglasam brujanje motora i muziku - o čemu je pjesma. „O djevojci“, gotovo je viknuo moj lokalac. „Mu‐ škarac kojeg voli otišao je u Iran da se bori u ratu, ali se nikada nije vratio. Vrlo je lije‐ pa, pa joj drugi muškarci govore, 'Hej, mala, imam para, veliku kuću, imam wasta, budi mi žena.' Ali djevojka odgovara, 'Ne, čekat ću svog vojnika tisuću godina.' Svakako, pje‐ sma je jako... Kako bi vi rekli? - kao previše šećera? Zaboravio sam riječ - santimantil‐ na?“ „Sentimentalna.“ „Jaaako sentimentalna, a moja žena kaže, djevojka iz te pjesme, ona je luda! Ako se ne uda, što će se njoj desiti? Mrtvi vojnici ne šalju novce! Umrijet će od gladi! Samo muški može napisati tako glupu pjesmu, veli žena. Ali ja kažem: 'Ma...'“ Naser odmahne rukom. „Meni je ta pjesma dirljiva.“ Busa se u grudi. „Ljubav je jačija od smrti.“ Okre‐ nuo se. „To znaš?“ Ivano del Pio iz Sydney Morning Heralda preporučio mi je Nasera za lokalnu vezu kad je odlazio iz Bagdada, a pokazao se jednim od najboljih koje sam ikada imao. Prije napada na Irak, radio je u elektronskim medijima i uspeo se do poslovodne razine, što znači da se morao upisati u partiju Ba'ath. Imao je pristojnu kuću i uspijevao uzdržavati ženu i troje djece, čak i u zemlji koju su američke sankcije i one UN-a dobrano načele. Poslije napada, Naser se nekako krpao tako što je radio za strane medije. U Sadamovom režimu, službeni lokalni suradnici bili su mutna ekipa koju su plaćali da bi ti naturali službenu verziju i Muhabaratu potkažu svakog Iračana dovoljno nesmotrenog da ti ide govoriti istinu o životu pod diktatorom. Naser je, pak, imao novinarski nos, a bogami i oko, pa sam kod nekih od najboljih reportaža za Spyglass zahtijevao da ga potpišu i pla‐ te kao koautora. No, nikad se nije potpisao pravim imenom, za slučaj da ga kakav ne‐ prijatelj potkaže kao domaćeg izdajnika nekoj od desetak pobunjeničkih skupina. Foto‐ graf Aziz mu je bivši kolega, ali je engleski govorio jednako loše kao ja arapski. Zato ga nisam poznavao toliko dobro kao Nasera. No, posao je znao i u potrazi za dobrim ka‐ drom bio je oprezan, domišljat i hrabar. U Iraku je fotografiranje opasan hobi: policija odmah pretpostavi da ste izviđač potencijalne samoubilačke akcije. Prošli smo pored ruševnih zidova i derutnih trgovina. 182 www.balkandownload.org

„Ono što čovjek razbije“, Colin Powell počeo je svoje upozorenje Bushu, poslije na‐ zvano anegdotom o pravilu trgovine Pottery Barn, „mora kupiti...“ Obitelji nepočešljanih ljudi u prljavoj odjeći kopaju po golemim hrpama smeća. „Postat ćete ponosni vlasnik dvadeset i pet milijuna ljudi...“ Red uličnih svjetiljki, većina bandera se nagnula, neke su se već i srušile. „I svih njihovih nadanja, težnji, problema. Sve će to biti vaše.“ Prošli smo pored iskrivljene prepreke kod malog kratera: lokacija napada improvizi‐ ranim eksplozivnim sredstvom ili IES-om. Došli smo do službene nadzorne točke koju drži iračka policija, što nam je oduzelo četrdeset minuta. Službena policija ne bi smjela maltretirati stranog novinara, ali nam je svima ipak laknulo što izgleda nisu primijetili kako nisam ovdašnji. Naserov auto je u lošem stanju čak i po iračkim mjerilima, ali kao olupina nam služi za profesionalnu kamuflažu. Kakav bi se novinar, agent ili džihadist koji drži do sebe vozio u takvom kršu? Što idemo dalje na zapad, to naš pothvat postaje opasniji. Naserovo poznavanje lo‐ kalnih prilika tu je oskudnije, a uz obje autoceste, Abu Graib i Nio, bit će načičkani de‐ seci IES-ova. Njihove su mete prije svega američki vojni konvoji, ali kako znamo da svako pseće truplo, kartonska kutija ili vrećica bilo kakvog dreka može kriti dovoljno eksploziva da sprži cijeli Humvee, stalno držimo otvorena sva četiri oka. Uvijek prijeti i otmica. Moja tamna put, brada, smeđe oči i lokalna nošnja omogućavaju mi da na prvi pogled prođem kao kakav svjetloputi Iračanin, ali rudimentarno znanje arapskog već me nakon nekoliko riječi prokaže kao stranca. Sa sobom nosim krivotvorenu bosansku putovnicu, kao Bosanac mogu proći kao osoba na strani muslimana koja ipak ne zna dobro jezik. Opet, konspirativno varanje je visokorizična igra, a kad bi se sa svjetinom dalo trezveno razgovarati, onda to ne bi bila svjetina. Bosanci nisu najprivlačnije mete za otmicu radi otkupnine ali, do prije dva tjedna, to je vrijedilo i za japanske humani‐ tarce. Ako mi nađu novinarsku propusnicu, cijena će mi skočiti: prodat će me kao uho‐ du nekoj od podružnica Al-Qaide, a njih manje zanima novac nego snimljeno „prizna‐ nje“ i odrubljivanje glave pred web kamerom. Na pola puta između Bagdada i Faludže stigli smo u grad Abu Graib, poznat po ruševnim tvornicama, datuljama i golemom za‐ tvoru u kojem su u uvjetima gorim od srednjovjekovnih nekad mučeni Sadamovi stvar‐ ni ili potencijalni neprijatelji. Big Mac je čuo neke glasine kako se za vrijeme Koalicij‐ ske privremene vlade taj zatvor nije bogzna kako promijenio. Prošli smo pored kilome‐ tarskog utvrđenog zida kaznionice s lijeve strane, a Naser je preveo parolu ispisanu na bombama oštećenoj zgradi s druge strane: Na vrata raja kucat ćemo američkim luba‐ njama. Ovo mi je savršena uvodna i završna rečenica za članak. Zapisao sam je u bi‐ lježnicu. Ispred džamije, Naser je zaustavio auto da bi se koliko-toliko maknuo američkom konvoju koji izlazi na autocestu. Aziz je iz auta snimio nekoliko fotografija, ali se nije usudio izaći iz vozila: nervoznom topniku teleobjektiv jako nalikuje na ručni raketni ba‐ 183 www.balkandownload.org

cač. Izbrojio sam dvadeset i pet vozila u konvoju na putu za Faludžu i pitao se znoji li se sad možda Big Mac u nekom od tih Humveeja. Onda je Aziz nešto rekao na arapskom, a Naser se obratio meni: „Ed, problemi!“ Prema nama je iz niza niskih zgrada poredanih uz džamiju krenulo pet ili šest muškaraca. „Hajdemo odavde“, rekao sam. Naser je okrenuo ključ. Ništa. Naser je okrenuo ključ. Ništa. Tri sekunde za odluku, hoću li blefirati ili se skriti... Kliznuo sam pod kutije s mlijekom, koju sekundu prije nego što su se muškarac i Naser pozdravili kroz prozor automobila. Čovjek je pitao kamo idemo. Naser mu je od‐ govorio da on i rođak voze namirnice u Faludžu. Onda je tip upitao Nasera: „Jeste li su‐ niti ili šijiti?“ Opasno pitanje: prije invazije, rijetko bih ga čuo. Naser je odgovorio: „Dok je Faludža u plamenu, svi smo samo Iračani.“ Kao što sam rekao, Naser je sposoban čovjek. Glas je zatražio cigaretu. Nastala je stanka, a onda je čovjek pitao kakve imamo namirnice. „Mlijeko za bebe“, rekao je Aziz. „Za bolnice.“ Naser je rekao kako mu je njegov imam kazao da američke svinje mlijeko izlijevaju u kanalizaciju, da iračke bebe ne bi narasle i postale džihadisti. „I mi ovdje imamo gladnih beba“, rekao je čovjek. Ni Aziz ni Naser na to nisu imali spreman odgovor. „Rekao sam“, ponovio je čovjek, „da i mi ovdje imamo gladnih beba.“ Ako se iz auta istovari teret, otkrit će me, stranca, na korak od središta iračkog za‐ tvorskog sustava. S obzirom na to da sam se sakrio, više im ne mogu prodavati priču o bosanskom novinaru, muslimanu. Naser je zvučao veselo. Nema problema, rado će oni darovati kutiju dječjeg pudera za bebe Abu Graiba. Onda je, nevino, zauzvrat zatražio uslugu. Prokleti auto neće krenuti, pa mu treba pogurati. Nisam uspio uhvatiti odgovor. Kad su se Corollina vrata otvorila, nisam znao je li to Naser u kojeg je uperena cijev, ili hoće li sad istovariti sve kutije dječje formule. Sjedalo je nagnuto prema naprijed i kutija koja mi je prekrivala lice podignuta... ... ugledao sam dlakavi ručni zglob s kineskim Rolexom i donji dio kutije koja mi je krila lice. Čekao sam uzvik. Onda se naslon vozačkog sjedala vratio na mjesto, a ostale kutije nisu dirane. Čuo sam smijeh, auto se spustio pod Naserovom težinom, a onda su odjeknuli oproštajni pozdravi. Ubrzo zatim osjetio sam kako nas netko gura, čuo škripu guma po šljunku, potom se vozilo zatreslo i upalio motor. Aziz je gotovo užasnuto udahnuo zrak: „Mislio mi gotovi.“ Ležao sam pod kutijama, zgrčen i bez daha. Pomislio sam, Kad se vratim kući, ne idem više nikamo. 184 www.balkandownload.org

Pomislio sam, Kad se vratim kući, ovaj poriv više neću osjećati. „Prosim lepo, počinjemo s dvije obitelji“, kaže fotograf u havajskoj košulji, lica nalik na bigla. Crkvene stepenice su na suncu, a lišće djeluje svježe i zeleno poput limete. Za samo jedno popodne, u Mezopotamiji bi se, kao u kakvoj mikrovalnoj, pretvorilo u smeđe, vegetacija se tamo mora opremiti oklopom i trnjem želi li preživjeti. „Webberovi lijevo“, govori fotograf, „a Sykesovi desno, prosim lepo.“ Pauline Webber svoju familiju rasporedi vojničkom učinkovitošću, a Sykesovi se namještaju bez žurbe. Holly gleda kamo je nestala Aoife, koja upravo skuplja pune dlanove konfeta za kasnije nabaciva‐ nje. „Aoife, vrijeme je za slikanje.“ Aoife se stisne uz Holly, a nijedna od njih ne namje‐ rava me potražiti. Tako sam mogao ostati na svom mjestu, izvan kadra. Kao i svi koje krasi osjećaj pripadnosti, Sykesovi i Webberi ne primjećuju s kakvom se lakoćom svr‐ stavaju u skupine, vrste, redove, bande. Ali mi koji ne pripadamo nikamo, dobro znamo što smo. „Stisnite se malo na oba kraja, prosim lepo“, kaže im fotograf. „Probudi se, Ed“, pozove me Kath Sykes. „I ti trebaš biti tu.“ Vrag mi je šapnuo odgovor, „Holly se izgleda ne bi složila“, ali samo stanem između Kath i Ruth. Holly stoji ispod nas, ne okreće se, ali se Aoife, s cvijećem u kosi, osvrne i pogleda gore. „Tata, jesi me vidio kako sam donijela pladanj s prstenima?“ „Aoife, u životu nisam vidio da netko tako vješto donese prstenje.“ „Tata, laskanje ti je najbolji pristup“, a svi koji su je čuli nasmiju se, što Aoife toliko oduševi da izraz ponovi. Nekoć sam se nadao kako bismo Holly i ja, ako se ne vjenčamo, mogli izbjeći one prizore koje su odigrali moji tata i mama, prije nego je tata otišao odležati dvanaest go‐ dina. Istina, ne urlamo jedno na drugo i na nabacujemo se stvarima iz stana, ili to mo‐ žda u stvari radimo, samo tako da se ne vidi prostim okom. „Prosim lepo“, kaže fotograf. „Jesmo svi tu?“ „Gdje je prateta Eilísh?“ upita Amanda, Brendanovo najstarije dijete. „Tehnički, tebi je praprateta Eilísh“, primijeti Brendan. „Točno, tata, to je baš jako važno“, reče šesnaestogodišnja Amanda. „Moramo se striktno držati vremenskog rasporeda“, objavi Pauline Webber. „Čekajte, razgovarala je s vikaricom Audrey...“ Amanda odjuri. Fotograf se uspravi, a osmijeh mu na licu gasne. Velim svojoj gotovo pa šogorici: „Krasno vjenčanje, Sharon.“ „Baš ti hvala, Ed“, osmjehne se Sharon. „Imali smo i sreću s vremenom.“ „Modro nebo i sunce od samog početka.“ Rukujem se s Peterom. „Onda, Pete, kakav je to osjećaj postati gospon Sykes?“ Peter Webber se nad pitanjem osmjehne, očito misli da sam se zabunio. „Hm, misliš gospodin Webber, Ede. Sharon je sad gospođa Webber.“ Moj izraz lica trebao bi mu reći, Stari moj, upravo si se priženio Sykesovima, ali suvi‐ 185 www.balkandownload.org

še je zaljubljen da ga pročita. Naučit će. Baš kao što sam i ja. Holly se drži kao da me nema. Očito vježba. „Stara dama prolazi, s puta, s puta, s puta“, govori prateta Eilísh svojim izraženim naglaskom Corka, a Amanda ide za njom. „Audrey - vikarica - sljedeći tjedan odlazi u Tanzaniju, pa me pitala za nekoliko savjeta. Kath, mogu li se tu uvući...“ Zbog nje sam morao iskoračiti, pa se naposljetku ipak nađem pored Holly, žao mi je što je ne mogu tek tako uhvatiti za ruku a da to ne ispadne neka velika gesta. Ali, ispala bi. Zato ne mogu. „Svi su na broju“, objavi Pauline Webber fotografu. „Napokon.“ Gipki mladić na rolama prođe pored crkve. Djeluje mi tako slobodno. „Prosim lepo“, kaže fotograf, „na tri jednu veliku staromodnu ptičicu, idemo? Jen', dva i...“ Kroz rupu koju je granata načinila u zidu od suhih blokova, Aziz snima obitelj koja žuri preko pustopoljine iza sjevernog zida bolničke zgrade. Arapski Plodovi gnjeva, samo što ovi idu pješke. Rekao sam mu da bi to mogla biti fotografija za naslovnicu, ako dobro ispadne. „Donesem ti sutra u hotel, kad razvijem. Ako bude naslovnica“, Aziz trlja palac, kažiprst i srednji prst, što je svagdje poznata gesta, „gđica Olive, onda mi plati više?“ „Ako je uzme, da“, odgovorim. „Ali trebao bi-“ Jako blizu protutnji helikopter, uzvitla pijesak i sitni šljunak što nas obojicu natjera da se sagnemo. Topovnjača Cobra? Na prilazu susjednoj zgradi pojavili su se klinci, viču i pokazuju na bremenite oblake, ali helikopter nestaje. Dječak za njim simbolično baci kamen. Žena s feredžom ih nervozno zove da se vrate u zgradu, nama uputi nepri‐ jateljski pogled pa zatvori kapiju. Primaknuli smo se Faludži koliko se god dalo, kakav dobar golfski udarac od petlje, prometnog čvorišta autocesta Abu Graib i 10. autoceste. Prema jugu, kroz sprženi, lelujavi zrak, vidi se tor pun zlovoljnih vozila, uspostavljen ispred vanjskih nadzornih punktova. Cestu su blokirali brojni marinci i nekoliko Brad‐ leyja - to su u biti minitenkovi. Druga nadzorna točka nalazi se odmah iza te petlje, okružena je barikadom od buldožerom nagomilane zemlje i šute, tako da je nastao gre‐ ben, s ogradom od oštre žice na vrhu. Danas nitko neće moći u Faludžu, a van puštaju samo žene i djecu. Glasine o toj improviziranoj ambulanti za izbjeglice koju je osnovala nekolicina irač‐ kih liječnika pokazale su se točnim. Naser je unutra diktafonom snimao razgovore, što mu je omogućila novinarska akreditacija Al Jazeere, jednako autentična kao moja bo‐ sanska putovnica. Aziz i ja smo mu se nakratko pridružili: unutra je s više od stotinu pacijenata radilo po dvoje liječnika i sestara, čija se medicinska oprema uglavnom sas‐ tojala od onog što su pronašli u donaciji kutija prve pomoći. „Kreveti“ su bile deke ras‐ prostrte po podu prostorije koja je nekoć bila velika dnevna soba, a glavni stol za opera‐ 186 www.balkandownload.org

cije donedavno je bio bilijarski stol. Anestetika nije bilo. Većina pacijenata trpjela je bo‐ love, nekolicina je bila u agoniji, a nekoliko bolesnika na samrti. Za mrtvačnicu je pos‐ lužila prostorija dublje u kući, gdje je ležalo šest mrtvih tijela po koje nitko nije došao. Muhe i smrad bili su nepodnošljivi, neki momci su u vrtu kopali grobove. Sestre su obe‐ ćale kako će razdijeliti formulu za dojenčad, ali liječnici su pitali za analgetike i zavoje. Dok je Naser intervjuirao prisutne, Aziz je snimio nekoliko fotografija. Mene su predstavili kao Naserovog rođaka iz Bosne, koji također radi za Al Jazeeru, ali neprija‐ teljsko raspoloženje prema strancima tu se nije krilo, pa smo Aziz i ja ubrzo izašli i če‐ kali kod auta, da Naser može raditi bez problema. Sjeli smo na slomljenu bankinu, svaki s bočicom vode u ruci. U Mezopotamiji je u proljeće već tako vruće da možeš cijeli dan piti vodu, a da ne moraš na zahod. Iz pravca Faludže, tek kilometar prema zapadu, čuli smo puščanu vatru, a svakih nekoliko minuta odjeknule bi jake eksplozije. Zrak je imao okus po zapaljenim gumama. Aziz je fotoaparat sakrio u auto. Vratio se s cigaretama i jednu ponudio meni, ali prestao sam pušiti i još sam se toga držao. „Busha, razumijem“, rekao je Aziz i pripalio svoju. „Bush otac, mrzio Sadama, onda Blizanci, pa Bush hoće osvetu. Americi treba puno nafte, Irak ima nafte, pa Bush uzme naftu. Prijatelji od Busha isto zarade para, Halliburton, opskrba, oružje, puno para. Loš razlog, ali razumije. Ali zašto tvoja zemlja, Ed? Što tu hoće Britanija? Britanija tu potroši puno dolari, izgubi stotine ljudi - a, za što, Ed? Ne razumijem. Nekad ljudi kažu 'Britanija dobra, Britanija džentlmen'. Sad kažu, 'Britanija američka kurva'. Zašto? Hoću razumjeti.“ Prebirao sam u glavi po mogućim odgovorima. Je li Tony Blair uistinu vjerovao kako Sadam Husein ima projektile koji u četrdeset i pet minuta mogu razoriti London? Je li uistinu vjerovao u tu fantaziju neokonzervativaca kako se na Bliskom istoku može posi‐ jati sjeme liberalne demokracije koja će se potom proširiti? Ostalo mi je samo da sleg‐ nem ramenima. „Tko zna?“ „Alah zna“, reče Aziz. „Blair zna. Žena od Blaira zna.“ Dao bih godinu života da mogu vidjeti što je premijeru u glavi. Možda i tri. On je in‐ teligentan čovjek. To je lako zaključiti po retoričkim vratolomijama koje izvodi kad u nekom intervjuu treba izbjeći odgovor. Zar ne pomisli, kad se gleda u ogledalu, E, jebi ga, Tony, u Iraku smo zasrali do daske - zašto sam zaboga uopće slušao Georgea? Iznad nas se pojavila bespilotna letjelica. Kružila je, vjerojatno naoružana. Pao mi je na pamet onaj koji njome upravlja, pa sam zamislio kratko podšišanog devetnaestogo‐ dišnjaka imenom Ryan, negdje u bazi u Dallasu, kako na slamku srče ledeno hladni frappuccino. Mogao bi otvoriti vatru na ambulantu, pobiti sve u improviziranoj bolnici i oko nje, a da nikad ne osjeti vonj tijela koje bi spržio. Ryanu smo mi samo točkaste termalne slike na ekranu, koje se muvaju uokolo i mijenjaju boju iz žute u crvenu pa onda u plavu. Letjelica je odletjela, a bijeli kamionet pojurio zemljanim putem koji vodi od nadzor‐ 187 www.balkandownload.org

ne točke. Zakočio je i proklizao, zaustavivši se pred kapijom improvizirane bolnice, da bi potom iskočio vozač - na glavi je imao krvlju natopljenu palestinsku maramu - i op‐ trčao vozilo da otvori vrata sa suvozačeve strane. Aziz i ja smo mu krenuli pomoći. Vo‐ zač, tip otprilike mojih godina, izvukao je zavežljaj zamotan u plahtu. Pokušao ga je no‐ siti, ali se spotaknuo na betonske cigle i zavežljaj u padu zaštitio vlastitim tijelom. Kad smo mu pomogli da ustane, vidjeli smo da nosi dječaka. Dijete staro pet ili šest godina bilo je bez svijesti, bolesne boje, a iz usta mu se cijedila krv. Čovjek je ispalio bjesomuč‐ ni rafal riječi na arapskom - prepoznao sam samo „liječnik“ - a Aziz ga je poveo u zgra‐ du s improviziranom bolnicom. Krenuo sam za njima. U nekadašnjoj dnevnoj sobi žena je dječaku opipala bilo, nije rekla ništa, samo je pozvala jednog od liječnika koji joj je nešto doviknuo iz suprotnog kuta. Kad su mi se oči priviknule na tamu, ugledao sam Nasera kako razgovara sa starijim muškarcem upalih obraza koji se hladi lepezom, a na sebi ima samo potkošulju bez rukava. Onda mi se u lice unio čovjek tihog glasa, koji je čak i ovdje vonjao na losion za poslije brijanja, i postavio mi složeno pitanje na lokal‐ nom dijalektu - pitanje koje se pretvorilo u prijetnju - u kojem sam prepoznao riječi „Bosna“, „Amerika“ i „ubiti“. Završio je tako što si je prstom prešao preko grla. Odgovo‐ rio sam kombinacijom neodređenog kimanja i odmahivanja glavom, u nadi kako će to značiti da sam razumio, ali da je to sve ipak suviše komplicirano da mu mogu jasno od‐ govoriti. Onda sam se odmaknuo od njega. Nesmotreno sam se okrenuo, čovjek me i dalje promatrao. Aziz me ispratio van, pa smo stali iza Corolle. Rekao mi je: „On milici‐ ja. Iskušava tebe.“ „Jesam li prošao?“ Nije mi odgovorio. „Idem po Nasera. Ako onaj dođe, sakrij. Ako dođu s puškama... Zbogom, Ed.“ Aziz je požurio u zgradu. Krajolik oko nas sastojao se od pustopoljine, uglavnom bez ikakvog zaklona. Ovaj put, za razliku od onda kad su me zarobili pred džamijom, imao sam vremena za razmišljanje. Pomislio sam na Aoife, u razredu gđice Vaz u osnovnoj školi u Stoke Newingtonu, kako pjeva „Somewhere Over The Rainbow“. Na Holly koja radi u skloništu za beskućnike kod Trga Trafalgar i upravo nekom klincu koji je pobjegao od kuće pomaže ispuniti obrazac socijalne pomoći. Ali lik koji se pojavio iz zgrade, dvadesetak koraka od mene, nije bio ni Aziz ni Na‐ ser niti kakav islamist s kalašnjikovom u ruci. Bio je to vozač onog kamioneta, dječakov otac. Pogledao je nekamo iza auta, prema Faludži, gdje su elise helikoptera klepetale iz‐ nad četvrt milijuna ljudi. Onda se srušio na zemlju i briznuo u plač. „Pazi ti ovo, bogati!“ Dave Sykes ušao je u muški zahod u Hotelu Maritime dok sam prao ruke i razmišljao koliko je u Iraku voda dragocjena. Hotelski sastav u sali za vjen‐ čanja svira džeziranu verziju „Lady In Red“ Chrisa de Burgha. Dave se osvrne po pros‐ toru punom jeke. „Tu bi mogao ugurati teren za minigolf.“ 188 www.balkandownload.org

„I otmjeno“, kažem. „Pločice su od pravog mramora.“ „Otmjeni šekret za savršeno mafijaško ubojstvo. Iz kabina bi moglo iskočiti pet aten‐ tatora s automatima.“ „Bi, ali bolje da se to ne dogodi u dane kad ti tu kćer ima svatove.“ „Hm, da, vjerojatno.“ Dave priđe pisoaru i otkopča šlic. „Sjećaš li se naših zahoda u Kapetanu Marlowu?“ „O, da, s nostalgijom. Hm, to je sad ispalo malo pomaknuto. Sjećam se grafita. Na‐ ravno, nisam nikad sam ništa ostavio.“ „Najperverzniji grafiti u Gravesendu bili su baš oni naši u Kapetanu Marlowu. Kath me znala tjerati da ih okrečim, ali dva tjedna poslije, eto ih opet.“ Novinar u meni postavi pitanje: „Nedostaje li ti taj život poslovođe u pubu?“ „Ponešto od toga, sigurno. Zezanje. Neki od stalnih gostiju. Ne bih rekao da mi fali ono radno vrijeme, ili tučnjave. Ili porezi, papirologija. Ali lokal mi je četrdeset godina bio dom, pretpostavljam da bi bilo čudno ako me za njega ne bi, ono, vezivala sjećanja. Tamo su mi odrasla djeca. Doduše, ne bih se mogao vratiti. Ne bih podnio da ga sad vi‐ dim. 'Ljubičasta kornjača', za boga miloga! Japiji sa svojim pozerskim telefonima. Gor‐ nji kat je preuređen u 'luksuzne stanove'. A ti, ideš li i dalje u Gravesend?“ „Ne, nisam bio otkako mi je umrla mama. Niti jednom.“ Dave zatvori šlic pa priđe, hodajući nogu pred nogu, poput starca koji bi mogao ski‐ nuti koju kilu. Kod umivaonika, oprezno posegne za aparatom za sapun: iz cjevčice pro‐ cvjeta pjenasta gvalja i kapne mu na dlan. „Vidi ovo! Život je iz dana u dan sve veća znanstvena fantastika. Ne samo što ostariš, a djeca ti se odsele: nego svijet ode dalje, a ti čezneš za onim desetljećem u kojem si se najbolje osjećao.“ Dave ispruži dlanove pre‐ krivene sapunom ispod slavine s toplom vodom, koja štrcne iz nje. „Uživaj u Aoife dok još možeš, Ede moj. Sad nosiš dražesnog vragolana na ramenima, sekundu poslije, odla‐ zi od kuće, a ti shvatiš kako je istina ono što si cijelo vrijeme sumnjao: koliko god ih vo‐ lio, djecu si dobio samo na posudbu.“ „Ono čega se ja grozim je njen prvi dečko“, kažem. Dave otrese vodu s dlanova. „Ma, bit će sve u redu.“ Da, baš sam se morao tako izlanuti, možda sam ga upravo podsjetio na Vinnyja Cos‐ tella i uvod u Jackov nestanak. Pokušam promijeniti temu: „Pete mi izgleda kao tip na svom mjestu.“ „Reklo bi se. Opet, Sharon je uvijek bila izbirljiva.“ Uhvatim se kako mu proučavam odraz u ogledalu ne bih li otkrio neki znak da je u stvari mislio „za razliku od Holly“, ali provalio me: „Ne brini, Ed, i ti si OK. Ima vas jako malo koje sam upoznao da vam brada stoji kao meni.“ „Hvala.“ Gurnem ruke pod sušilicu i pitam se, hoću li to stvarno i učiniti? Ostaviti Holly i Aoife zbog posla? Ljut sam na Holly što me natjerala da biram. 189 www.balkandownload.org

Sve što želim jest da me dijele ona i posao. Kao što ja dijelim nju. Meni to izgleda pošteno. „To ti je sigurno malo i šok, pretpostavljam“, veli Dave svojom intuicijom nekadaš‐ njeg gazde puba, „sad kad si za stalno u Engleskoj?“ „Pa... da, bit će malo, ako sve ostane kako je.“ „Aha. Dakle sve možda neće ostati po starom?“ „Spyglass mi je ponudio produljenje ugovora do prosinca.“ Dave suosjećajno šišti kroz zube. „Vječita dilema. Dužnost ili obitelj. Ne mogu ti dati savjet, ali ako može pomoći, upoznao sam u životu dosta tipova kojima je doktor rekao da će umrijeti. Što nije čudno - ako bi meni doktor rekao da mi je ostalo toliko i toliko tjedana, trebao bi mi bar, netko suosjećajan da me sluša, kao i žestoko piće. Neću te iz‐ nenaditi ako ti kažem da nijedan od tih ljudi nije rekao: 'Eh, Dave, da sam samo proveo više vremena na poslu.'“ „Možda nisu imali pravi posao“, odgovorim i isti čas požalim, zvuči tako frivolno. Da stvar bude gora, nisam stigao objasniti što sam time mislio, jer su se otvorila vrata na koja je upao trojac Hollynih bratića iz Irske. Još su se smijali nekoj šali čija je poanta ostala negdje vani: „Ed, ujo Dave, tu ste“, rekao je Oisin, čije srodstvo s Holly nikada ni‐ sam uspio shvatiti. „Ujna Kath nas je poslala da vas nađemo i vratimo žive.“ „Bog te mazo, O'Riley, što sam sad napravio?“ „Skuliraj se. Samo treba rezati tortu.“ Natrag u Bagdad vozio je Aziz, kako bi mi Naser mogao prepričati razgovore s paci‐ jentima iz improvizirane bolnice. S Azizovim fotografijama, imali smo kostur dobre Spyglassove reportaže. No, prije nego što smo stigli do Abu Graiba, naletjeli smo na ve‐ liki zastoj na putu. Naser je skočio do štanda uz cestu i vratio se s kebabima i dvije vi‐ jesti: ranije je napadnut konvoj s gorivom i glavnu cestu za Bagdad djelomično je bloki‐ rao krater širok osam metara, što je stvorilo ovu kolonu, isto tako, na poljoprivrednom zemljištu jugoistočno od zatvora oboren je američki helikopter. Odlučili smo krenuti u potragu za mjestom gdje je pao. Žvakali smo zalogaje žilave janjetine - ili se možda ra‐ dilo o kozi - a Aziz je kod one džamije gdje smo prije imali problema, skrenuo na jug. Kad smo prošli zatvorski kompleks, vidjeli smo kako se poput trske, iza vjetrobrana od stabala tamarisa, u vis diže stup crnog dima. Dječak na biciklu potvrdio nam je da je tamo oboren američki helikopter Kiowa, hvala budi Alahu. Dječaci koji odrastaju u Ira‐ ku jednako dobro poznaju tipove oružja i vojne opreme kao što sam ja osamdesetih bio stručnjak za pribor za pecanje, motocikle i glazbenu top-listu. Izveli su pantomimu eks‐ plozije i nasmijali se. Neki marinci su prije pola sata odnijeli dvojicu poginulih Ameri‐ kanaca, rekao je klinac Naseru, pa je sad sigurno ići pogledati. Staza je vodila preko kanala za navodnjavanje, kroz tamarise, u polje korova. Crna olupina srušene Kiowe iz koje se još dimilo ležala je izvaljena na bok, a rep joj je odle‐ 190 www.balkandownload.org

tio gotovo na drugi kraj polja. „Projektil zemlja-zrak“, nagađao je Naser, „presjekao ga je na pola. Kao mačem.“ Oko helikoptera se okupilo dvadesetak muškaraca i dječaka. S druge strane polja vidjele su se poljoprivredne gospodarske zgrade, a pred njima zane‐ mareni strojevi. Aziz je parkirao u kutu, izašli smo iz auta i krenuli prema olupini. Kas‐ no popodne ispunili su zvuci kukaca. Dok smo se približavali, Aziz je fotografirao. Pali su mi na pamet piloti i pitao sam se što im je prolazilo kroz glavu dok se letjelica rušila. Starac u crvenoj palestinki upitao je Nasera jesmo li iz novina, odgovorio mu je da je‐ smo, da radimo za jordanski list. Tu smo da razotkrijemo laži koje šire Amerikanci i nji‐ hovi saveznici, rekao je i pitao čovjeka je li vidio helikopter dok je padao. Starac je od‐ govorio da nije, ne zna on ništa, samo je čuo eksploziju. Neki drugi, možda iz Mahdije‐ ve vojske, su se odvezli, ali bio je predaleko i k tome - pokazao si je na oči - mrena mu je zamutila vid. Ako u Iraku vidiš previše, može te stajati glave. Iznenada se začula tutnjava vojnih vozila i okupljeni su se raspršili, ili su to barem pokušali. Kad smo shvatili da su dva konvoja od po četiri Humveeja blokirala oba izlaza iz polja, opet smo se zbili. Iz vozila su izašli marinci s pancirkama i u nas uperili puške M16. Poljem je odjeknuo urlik čiji izvor nismo mogli locirati: „Ruke u vis! Iznad glave, tako da ih vidim! Svi na tlo istog časa ili vam se kunem, prokleti Ali Babini svinjojepci što ste se došli naslađivati, ja ću vas sam poredati po zemlji!“ Nije bilo prijevoda, ali svi smo shvatili što se traži. „DIGNI RUKE VIŠE!“ izderao se drugi marinac na čovjeka u uljem umazanom kom‐ binezonu mehaničara, koji mu je odgovorio „Mafi mushkila, mafi mushkila“, nema pro‐ blema, nema problema, ali je marinac zaurlao „Ne protuslovi! Ne protuslovi!“'! udario ga nogom u trbuh - svima su nam se suosjećajno stisnula crijeva - tako da se čovjek presavinuo, počeo kašljati i mučio se doći do daha. „Doznaj tko je vlasnik farme“, nare‐ dio je marinac prevodiocu, čije je lice bilo skriveno nekakvom krpom kojom je zamotao glavu, poput nindže. Marinac je onda počeo govoriti u svoj komunikacijski uređaj na glavi i rekao da je područje sigurno, na što je prevodilac starca u crvenoj palestinki upi‐ tao tko je vlasnik farme. Nisam čuo odgovor jer je crni marinac stao iznad Aziza i rekao: „Skupljaš suvenire, a? Je li ovo tvojih ruku djelo?“ Sudbina nam je poslala helikopter Chinook koji se poja‐ vio iz pravca sunca: njegova tutnjava prigušila mi je glas, a marinac je Azizu takvom snagom strgnuo kameru s vrata da je remen puknuo, a Aziz pao na glavu. Sljedeći ka‐ dar koji sam vidio bio je marinac kako kleči pored njega i drži mu pištolj prislonjen uz čelo. Viknuo sam: „Ne - stani! Radi za mene“, ali me Chinookova huka sasvim nadglasala i odjednom me nešto srušilo na tlo pa je sad oklopljeno koljeno i moj dušnik stiskalo u prašinu. Pomislio sam, Kad otkriju pogrešku, već ću biti mrtav. Potom, Ne, neće oni uopće otkriti pogrešku: ubacitće me u plitku jamu negdje na rubu Bagdada. 191 www.balkandownload.org

„Ed, zašto nisu zahvalni?“ Baš sam krenuo uzeti zalogaj svadbene torte, ali Pauline Webber ima prodoran glas, a sad me promatra četvero Webbera, šest Sykesova, Aoife i vaza narančastih ljiljana. Problem je što nemam pojma o čemu govori niti kome se obraća jer sam zadnjih nekoli‐ ko minuta u glavi slagao e-mail knjigovodstvenom odjelu korporacije koja je vlasnik Spyglassa. Pogledao sam Holly ne bih li od nje dobio kakav mig, ali ona me ignorira, s maskom povrijeđene žene na licu. S tim što nisam posve siguran da je to samo maska. Srećom, Peterov mlađi brat i kum Lee priskoči mi u pomoć: njegova „osnovna profe‐ sionalna sposobnost“ možda je „izvrdavanje poreza“, ali to ga ne sprečava da bude auto‐ ritet i u području međunarodnih odnosa. „Irak je pod Sadamovom vlašću bio koncen‐ tracijski logor na površini i masovna grobnica ispod nje. Zato smo im mi i Jenkiji svrg‐ nuli diktatora, gratis i besplatno - i kako su nam za to uzvratili? Tako što su se okrenuli protiv svojih oslobodilaca. Nezahvalnost je arapskoj rasi jako duboko usađena. A ne mrze oni samo naše dečke u uniformi: mrze sve Zapadnjake, je li tako Ed? Kao onog jadnog novinara kojeg su prošle godine koknuli, samo zato što je Amerikanac? Grotesk‐ no.“ „Lee, špinat ti je zapeo za zube“, reče Peter. Aoife naravno mora pitati: „Tata, što znači koknuli?“ „Hajdemo nas dvije“, kaže joj Holly, „do Lole i Amande kod stola za veliku djecu? Mislim da imaju Coca-Colu.“ „Stalno govoriš da od Coca-Cole ne možeš spavati, mama.“ „Je, ali puno si radila kao djeveruša tete Sharon, pa sad možemo napraviti iznimku.“ Holly i Aoife odu. Lee još nije shvatio. „Jel' imam još špinat?“ „Nemaš“, veli mu Peter, „kao što nemaš ni takta.“ „Ha? O.“ Lee se skrušeno osmjehne. „Uh. Nema ljutiš, Ed. Mislim da sam malo previ‐ še uživao u vinu.“ Trebao bih reći, „Ma nema veze“, ali samo slegnem ramenima. „Radi se o tome“, kaže Lee tonom koji treba sugerirati nepobitnu istinu s kojom se moramo suočiti, „da je invazija Iraka bila motivirana jednom jedinom stvari, a to je nafta.“ Da sam dobio desetaču svaki put kad sam to čuo, danas bih mogao kupiti Vanjske Hebride. Spustim vilicu na tanjur. „Ako želiš naftu neke zemlje, naprosto je kupiš. Kao što smo je kupovali od Iraka do prvog Zaljevskog rata.“ „Valjda je jeftinije instalirati marionetsku vladu.“ Lee isplazi vrh jezika kako bi poka‐ zao da je ovo što govori provokativno. „Zamisli sve te unosne naftne ugovore. Pogodo‐ vanje. Mljac-mljac.“ „Možda se upravo tome Iračani protive“, reče Austin Webber, Peterov i Leejev otac, 192 www.balkandownload.org

umirovljeni bankovni poslovođa upalih očiju i fascinantnog čela, kao u Klingona. „Da se njima upravlja kao da su marionete. Mislim da se ni meni takvo što ne bi dopalo.“ „Možemo li ipak pustiti Eda da odgovori na moje pitanje?“ reče Pauline. „Zašto se intervencija u Iraku na kraju tako strašno razlikovala od onoga što se planiralo?“ Zuji mi u glavi. Nakon sinoćnjeg Hollynog ultimatuma, nisam baš dobro spavao, a popio sam i previše šampanjca. „Zato što se nije planiralo prema stvarnom Iraku, već onom kako su ga zamišljali Rumsfeld, Riceova, Bush i drugi, ili o Iraku kakav su sanjali, ili kakav su im obećali njima bliski Iračani u egzilu. Očekivali su kako će zateći jedins‐ tvenu državu, poput Japana 1945. godine. A dočekao ih je trajni građanski rat između većinskih šijitskih Arapa, manjinskih sunitskih Arapa i Kurda. Sadam Husein - koji je sam sunit - u toj zemlji nametnuo je brutalni mir, ali kad ga više nije bilo, građanski rat se opet rasplamsao, a sad je... došlo do njegove erupcije, tako da se Koalicijska privre‐ mena vlada našla usred tog sukoba. Kad si na vlasti, ne možeš ostati neutralan.“ Sastav na drugoj strani dvorane počne svirati „The Birdie Song“. Ruth upita: „Dakle, suniti se u Faludži bore jer žele da se sunit vrati na vlast?“ „To je jedan od razloga, no drugdje se šijiti bore jer žele izbaciti strance iz zemlje.“ „Nije baš ugodno kad te netko okupira“, reče Austin. „To mi je jasno. Ali valjda Ira‐ čani vide da je život sada bolji nego što je bio?“ „Prije dvije godine prosječan Iračanin - muškarac - imao je posao, barem neku vrstu zaposlenja. Bilo je vode i struje. Sad ih nema. Bilo je benzina. Sad ga nema. Zahodi su funkcionirali. Sad ne funkcioniraju. Mogao si poslati djecu u školu, a da se nisi morao bojati da će ih netko oteti. Sada ne možeš. Irak je bio škripavo, pokvareno vozilo, teško pogođeno sankcijama, ali je nekako funkcionirao. Sad više ne funkcionira nikako.“ Konobar arapskog izgleda napuni mi šalicu iz srebrnog vrča. Zahvalim mu i pomis‐ lim, misli li sad: „Lik sere kvake.“ Sharon je djevojka kojoj nije teško za svadbenom tortom bistriti bliskoistočnu politi‐ ku, pa upita: „Tko je za to kriv?“ „To u potpunosti ovisi o tome koga se pita“, odgovorim. „A mi pitamo tebe“, reče djever Peter. Popijem gutljaj kave. Dobra je. „Irački kralj je de facto Kissingerov učenik imenom L. Paul Bremer III. Kad je preuzeo dužnost, izdao je dvije uredbe koje su odredile tijek okupacije. Prva uredba je tražila da se svi članovi partije Ba'ath iznad određenog polo‐ žaja moraju smijeniti ili otpustiti. Jednim potezom pera, Bremer je u staro željezo pos‐ lao sve državne službenike, učitelje, policajce, inženjere i liječnike koji su Koaliciji bili potrebni da bi mogla obnoviti zemlju. Pedeset tisuća Iračana u državnoj službi ostalo je bez plaća, mirovina i budućnosti, pa su od prvog dana željeli da okupacija doživi neus‐ pjeh. Drugom uredbom je raspustio iračku vojsku. Bez zaostalih plaća, mirovina, ičega. Bremer je tako stvorio 375.000 potencijalnih pobunjenika - nezaposlenih, naoružanih i sa završenom vojnom obukom. Naravno, poslije bitke je lako biti general, ali ako si gu‐ 193 www.balkandownload.org

verner okupirane zemlje, posao ti je da general budeš i prije bitke - ili da barem slušaš savjetnike.“ Brendanu zazvoni mobitel: javi se i okrene u stranu, pa upita: „Jerry, kakve su vijesti s Otoka pasa?“ „Ako je taj Bremer tako grozno nesposoban“, upita Peter i počne razvezivati svilenu kravatu, „zašto ga onda ne smijene?“ „Dani su mu odbrojeni.“ Ubacim hrpicu šećera u kavu. „Ali svi, od predsjednika do najnižeg zaposlenika u Zelenoj zoni imaju interesa širiti besmislicu kako pobunu čini tek šačica fanatika i svako malo neki događaj proglase točkom pozitivnog preokreta. Zelena zona je poput 'Careva novog ruha', gdje se govoriti istinu drži izdajom. Oni koji stvari sagledavaju realno, loše prođu.“ „Valjda ipak“ upita Sharon, „stvarno stanje mora postati očito čim čovjek stupi izvan Zelene zone.“ „Većina zaposlenika to ne učini nikada. Nikada. Osim kad idu na aerodrom.“ Da je Austin Webber nosio monokl, sad bi mu bio ispao. „Pa kako se iz bunkera može upravljati zemljom, za boga miloga?“ Slegnem ramenima. „Formalno. Nepotpuno. U neznanju.“ „Ali barem vojska mora znati što se stvarno događa. Oni su ti na koje se puca, koji lete u zrak.“ „Istina, Austine, tako je. Ali interni sukobi između Bremerove frakcije i generala su nemilosrdni, a vojska se često ponaša kao da baš želi izazvati radikalan otpor stanovniš‐ tva. Stric mojeg fotografa Aziza ima koji hektar maslinika u Karbali, bolje reći, imao je koji hektar maslinika. U listopadu je napadnut konvoj na cesti koja onuda prolazi, pa su koalicijske snage među lokalnim stanovništvom provele istragu u potrazi za 'banditima'. Kad nitko nije dao nikakvu informaciju, vod marinaca posjekao je masline, do zadnje: 'Kako bi se lokalno stanovništvo potaknulo da ubuduće bolje surađuje.' Možete si zamis‐ liti kakvu je to suradnju ovakav vandalizam potaknuo.“ „To je isto kao s Britancima u Irskoj 1916.“, oglasi se Oisin O'Dowd. „Ponavljali su drevnu mačističku mantru, 'Sila je jedino što domaće stanovništvo razumije', toliko da su na kraju i sami u to povjerovali. Od tog su trenutka bili osuđeni na propast.“ „Ali ja već trideset godina povremeno putujem u Sjedinjene Države“, reče Austin. „Amerikanci koje znam su pametni, suosjećajni i pristojni ljudi, da boljih ne možeš ni zamisliti. Nikako mi to ne ide u glavu.“ „Pretpostavljam kako Amerikanci koje ste vi upoznali u financijskom svijetu vjero‐ jatno nisu tipovi iz Nebraske bez završene srednje škole, nije im najboljeg prijatelja us‐ trijelio nasmiješeni tinejdžer iz Iraka, koji je netom prije u zraku držao vrećicu s jabu‐ kama. Tinejdžer kojem je pak oca, dok je na krovu namještao televizijsku antenu, izbu‐ šio mitraljezac s Humveeja u prolazu. Mitraljezac kojem je dan prije snajperist s krova dum-dum metkom kroz vrat prostrijelio prijatelja. Snajperist čija je sestra bila u autu koji je morao stati na raskrižju da bi prošao konvoj s vojnim atašeom, zbog čega su ga 194 www.balkandownload.org

tjelohranitelji zasuli rafalima iz automatskog oružja, jer su znali da su, ako imaju pravo, time spriječili da konvoj napadne bombaš samoubojica, a ako nemaju, da se na njih ionako ne primjenjuju irački zakoni. U konačnici, ratovi eskaliraju jer se hrane vlastitim drekom, pa ga poseru još više, da bi ga još više mogli pojesti.“ Vidim da je moja metafora ispala malo prejaka. Lee Webber za susjednim stolom razgovara s prijateljem. Mama ga upita: „Je li tko možda za zadnju krišku torte?“ Slobodnim okom, onim koje mi nije bilo utisnuto u prašinu i šljunak, locirao sam cr‐ nog marinca i odjednom osjetio kako mu mogu čitati s usana. Jer sam shvatio da je Azi‐ zu rekao: „Evo da ja tebe snimim svojim aparatom, kurvin sine!“ „Radi za mene!“ viknuo sam i ispljunuo kamenčiće. Vojnik se bijesno okrene prema meni. „Što si to rekao?“ Hvala bogu da je Chinook bio na odlasku, pa me uspio čuti. „Ja sam novinar“, rekao sam jedva razgovijetno, dok sam se mučio izvući usta nad tlo, „britanski novinar.“ Glas mi je bio suh i izmučen. Iznad uha začuo sam otegnuti dijalekt američkog Srednjeg zapada. „Jesi moj kurac.“ „Ja sam britanski novinar, zovem se Ed Brubeck i“ - dao sam sve od sebe da pogodim intonaciju i leksik Christophera Hitchensa - „radim za časopis Spyglass. Kako je jako te‐ ško naći dobrog fotografa, biste li bili tako ljubazni i zamolili svojeg kolegu da makne tu cijev s njegove glave?“ „Bojniče! Seronja tvrdi da je britanski novinar.“ „Ma što tvrdi?“ Čizme su se približavale po šljunku. Njihov vlasnik mi se otrese na uho: „Govoriš li engleski?“ „Da, ja sam britanski novinar i ako-“ „Možeš li nečim potkrijepiti svoju tvrdnju?“ „Akreditacija mi je u onom bijelom autu.“ Prezirno otpuhne. „Kojem bijelom autu?“ „Onom u kutu polja. Ako bi vaš vojnik izvolio skinuti mi koljeno s vrata, rado ću vam pokazati.“ „Predstavnici medija moraju imati isprave uz sebe.“ „Ako mi kakav pripadnik milicije nađe novinarsku propusnicu, ubit će me. Bojniče, moj vrat, ako vam nije problem?“ Koljeno se maknulo. „Ustani. Jako polako.“ Noge su mi se ukočile. Htio sam si izma‐ sirati vrat, ali se nisam usuđivao da ne bi pomislili kako se spremam posegnuti za oruž‐ jem. Časnik je skinuo avijatičarske naočale. Teško mu je bilo procijeniti dob: kasne dva‐ desete, samo što mu je lice bilo oblijepljeno prljavštinom. Ispod oznake čina imao je ušiveno ime HACKENSACK. „Koji kurac onda britanski novinar obučen kao raghead radi na veselici u polju koju su oko oborenog OH-58D napravili pravi ragheadi?“ 195 www.balkandownload.org

„Tu u polju sam zato što se tu dogodila vijest, a ovo imam na sebi zato što, ako izgle‐ dam kao Zapadnjak, ljudi na mene pucaju.“ „A sad si gotovo popio metak jer izgledaš previše kao Arapin.“ „Bojniče, molim vas, možete li pustiti onog čovjeka?“ Pokažem glavom na Aziza. „To je moj fotograf. I“ - našao sam pogledom Nasera - „onog tipa tamo u plavoj košulji. To mi je lokalac.“ Bojnik Hackensack ostavlja nas nekoliko sekundi bez odluke. „U redu.“ Azizu i Nase‐ ru dopustili su ustati, pa smo spustili ruke. „Britanac - to je iz Engleske, jel' tako?“ „Engleska plus Škotska, plus Wales, uz Sjevernu Ir-“ „Nottingham. Jel' to Engleska ili Britanija?“ „Oboje, kao što je Boston u Massachusettsu i u SAD-u.“ Bojnik je pomislio da se pravim pametan. „Brat mi se oženio medicinskom sestrom u Nottinghamu, u životu nisam vidio takvu trulu rupu. Naručio sam sendvič od šunke, a donijeli su mi krišku ružičaste sluzi između dva komada sasušenog dreka. Taj sendvič mi je napravio Arapin. Svi taksisti su bili Arapi. Tvoja zemlja ti je pravo okupirano po‐ dručje, stari moj.“ Slegnuo sam ramenima. „Ljudi su se puno useljavali.“ Bojnik se nagnuo u stranu, povukao hračak negdje iz pete i onda pljunuo. „Stanuješ li ti u Zelenoj zoni, britanski novinare?“ „Ne. Odsjeo sam u hotelu s druge strane rijeke, u Safiru.“ „Da si među pravim Iračanima, a?“ „Zelena zona i Bagdad nisu isti gradovi.“ „Da ja tebi kažem o čemu se radi s pravim Iračanima. Pravi Iračani vele 'Od invazije nema nikakve sigurnosti!' A ja im na to mogu odgovoriti: 'Probajte se onda prestati ubi‐ jati, pljačkati i klati.' Pravi Iračani vele: 'Amerikanci nam noću pretresaju kuće, ne po‐ štuju nam kulturu.' A ja kažem: 'Prestanite onda na nas iz tih kuća pucati, seronje.' Pravi Iračani vele: 'Gdje nam je kanalizacija, škole, mostovi?' A ja kažem: 'Gdje su vam fino upakirane milijarde dolara koje smo vam dali da kanalizaciju, škole i mostove sagradi‐ te?' Pravi Iračani vele: 'Zašto nema struje ili vode?' A ja kažem: A tko je digao u zrak trafostanice i krade vodu iz vodovoda koji smo sagradili?' O, a njihovi svećenici vele: 'Hej, trebalo bi nam oličiti džamije.' Ja kažem: 'Onda se prihvatite svetog posla pa si ih oličite sami!' Napiši to u tim svojim novinama. Za koje novine uopće pišeš?“ „Časopis Spyglass. Američki.“ „Što je to - nešto kao Time?“ „To je liberalno smeće, gospodine“, reče neki marinac. „Liberalno?“ Bojnik Hackensack to je izgovorio kako bi izgovorio riječ „pedofil“. „Jesi ti liberal, britanski novinare?“ Progutao sam knedlu. Promatrali su nas i Iračani, pitali su se odlučuje li taj nera‐ zumljivi, ali očigledno krajnje neugodni razgovor i njihovu sudbinu. „Ovamo su vas 196 www.balkandownload.org

poslali jer se nitko ne sjeća da je Bijela kuća ikada vodila tako konzervativnu politiku. Iskreno, bojniče, stalo mi je do vašeg mišljenja: držite li kako su vaši vođe hrabri i pa‐ metni ljudi?“ Istog časa shvatio sam kako sam svoju slabu kartu odigrao pogrešno. Neispavanom, srditom časniku ne smiješ natuknuti kako je njegov vrhovni zapovjednik drkadžija koji nema pojma, a drugovi su mu poginuli uzalud. „Da ja tebe nešto pitam“, zarežao je Hackensack. „Tko od ove gospode zna tko nam je oborio helikopter?“ Sad sam toj jami dreka u koju smo Aziz, Naser i ja upali ostao bez čvrstog uporišta: „Stigli smo možda koju minutu prije vas.“ Kukci su zujali, vozila u daljini kloparala. „Ovi ljudi nisu nam ništa rekli. Žive u doba kad se nepoznatima ne vjeruje, posebno ako su iz stranih zemalja.“ Dok sam to izgovarao, časnik me proučavao: promjena teme dobro bi mi došla. „Bojniče Hackensack, mogu li citirati ove vaše izjave o pravim Irača‐ nima?“ Nagnuo se unatrag i zaškiljio nekamo u daljinu: „Ti to mene zajebavaš?“ „Naši čitatelji će cijeniti vaš pogled na stvari.“ „Ne, ne možeš me citirati i ako-“ Hackensacku je zakrčao radio, pa se okrenuo. „Je‐ dan-osam-nula? Ovo je Dva-šesnaest; prijem. Odgovor negativan, Jedan-osam-nula, nema ovdje nikoga osim jebenog duha Caspera i hrpe prokletih radoznalaca. Provest ću istragu pro forma, ali dripci će nam se samo smijati ispod svojih kurčevih krpa na glavi. Prijem... A-ha... Razumijem, Jedan-osam-nula. Za kraj: jesi li možda doznao, je li se Ba‐ linski izvukao? Prijem.“ Bojnik je srdito raširio nosnice, čeljust mu je škljocnula. „Sra‐ nje, Jedan-osam-nula. Drek, drek, drek. Drek. Prijem.“ Udario je nogom kamen koji se odbio od kiowine olupine. „Ne, ne, ne treba. Administracija u bazi ne bi mogla naći govno u vlastitom dupetu. Odmah izravno izvijesti časnika za vezu njegove postrojbe. U redu, Dva-šesnaest, odjavljujem se.“ Bojnik Hackensack pogledao je crnog marinca i odmahnuo glavom, a onda me pogledao zloćudnim pogledom. „Sve što ti vidiš je vojak poganog jezika, je li tako? Vidiš samo karikaturu okruženu vodom prašinara. Misliš da smo dobili što smo zaslužili“ - pokaže glavom na olupinu - „zato što smo uopće tu. Samo što poginuli imaju djecu, obitelji, isto kao i ti. Htjeli su nešto postići u životu, isto kao i ti. Čak su im servirali laži o ovom ratu, isto kao i tebi. Ali za razliku od tebe, bri‐ tanski novinare, oni su tuđe gluposti platili svojim životom. Bili su hrabriji ljudi od tebe. Bolji ljudi. Zaslužili su više nego što ti zaslužuješ. Zato mi se ti i tvoji Batman i Robin tamo mičite s očiju. Iz ovih stopa.“ „Selam alejkum.“ Postarija Irkinja na glavi ima oblak bijele kose, a na sebi kašmirski pončo s cik-cak uzorkom. Nju vam je bolje ne ljutiti. Spustim joj Drambuie na stol. „Alejkum selam.“ „Kako ono ide? Slon hadartak?“ „Elhamdulillah. Zaradili ste da si nakvasite grlo, Eilísh.“ 197 www.balkandownload.org

„Vrlo si ljubazan. Nadam se da te nisam uvalila u kakvu gabulu?“ „Nimalo.“ U kutu sale za vjenčanja sad smo ostali samo ja i Eilísh. Vidim Aoife kako se igra s nećakinjom djevera Petera, plješću jedna drugoj u dlanove i recitiraju, a Holly razgovara s drugim rođacima iz Irske. „U salonu gore su imali bocu.“ „Jesi li putem naletio na kojeg vanzemaljca?“ „Puno njih. Salon izgleda kao ona scena u baru u Ratovima zvijezda.“ Pretpostavljam kako Irkinja u osamdesetima nema pojma na što mislim. „Ratovi zvijezda su stari SF film, i ima ta scena kad-“ „Hvala ti na informaciji, gledala sam ga u kinu u Bantryju kad je izašao. Sestra i ja smo na biciklima otišle u kino.“ „Ispričavam se, nisam mislio reći kako... Uh...“ „Sláinte.“ Kucne se svojom čašicom Drambuieja s mojom čašom gina i tonika. „Bog nas blagoslovio, to je ono pravo. Reci ti meni nešto, Ede. Jesi li u Iraku ikada bio u Amari i močvarama?“ „Ne, i baš mi je žao. Kad sam bio u Basri, trebao sam raditi intervju s britanskim gu‐ vernerom u Amari, ali baš je tog jutra izveden bombaški napad na središte UN-a u Bag‐ dadu, pa sam se morao vratiti. Sad je u Amari suviše opasno da bi se išlo, pa ispada da sam priliku propustio. Jeste li vi bili?“ „Da, nekoliko mjeseci prije Thesigera, ali sam ostala samo dva tjedna. Dopala sam se ženi seoskog poglavara. Znaš li da te močvare još i danas sanjam? Koliko sam čula, nije puno od njih ostalo.“ „Sadam ih je isušio, da mu neprijatelji nemaju zaklon. A ono što je ostalo načičkano je minama još iz rata s Iranom.“ Eilísh se ugrize za usnu pa zavrti glavom. „Kako jedan zao čovjek može izbrisati cije‐ li krajolik i stil života...“ „Zar vas nikada nije bilo strah, na tom vašem veličanstvenom putovanju?“ „Pod sedlom sam držala pištolj, marke Browning.“ „Jeste li se ikad morali poslužiti njime?“ „Ma, samo jednom.“ Čekam da mi ispriča, ali prateta Eilísh samo se osmjehne poput kakve simpatične starice. „Tako mi je strašno drago što sam te nakon toliko, toliko vremena mogla upoz‐ nati u živo.“ „Ispričavam se što nikada nisam navratio kad su bile Holly i Aoife. Jednostavno...“ „Posao, znam. Posao. Moraš stići na svoje ratove. No, kad uzmognem, čitam tvoje re‐ portaže. Holly mi šalje izreske iz Spyglassa. Reci, je li ti i otac bio novinar. Je li vam to u krvi?“ „Ne baš. Tata je bio... recimo, poduzetnik svoje vrste.“ „Ma uistinu? Pitam se, čime se bavio?“ Mogu joj baš i reći. „Provalnim krađama. Makar je poslije poslovanje proširio i na tr‐ 198 www.balkandownload.org

žišta krivotvorenja i fizičkih napada. Umro je u zatvorskoj teretani od infarkta.“ „Uh, baš sam ispala stara ljubopitljiva vještica. Oprosti.“ „Nemam što.“ Nekakvi klinci nam projure pored stola. „Mama me stalno držala na oku, kad smo živjeli u Gravesendu. Kuburili smo s novcem, ali stric Norm bi pomogao kad bi mogao i tako... da, mama je bila sjajna. Ni ona više nije među živima.“ Obuzme me neki osjećaj poljuljanog samopouzdanja. „Bože, ovo zvuči kao da sam lik iz Olivera Twista. Barem je mama imala priliku uzeti Aoife u ruke. To mi je jako drago. Nosim čak i sliku njih dvije.“ S druge strane dvorane gdje svira hotelski sastav, do nas dopre plje‐ sak i glasno odobravanje. „Opa, vidi ti Davea i Kath.“ Hollyni roditelji plešu na „La Bambu“ s više stila nego što bih to znao ja. „Sharon mi je rekla da su uzeli satove.“ Stidim se priznati da to nisam znao. „Holly je spomenula nešto.“ „Znam da imaš puno posla, ali ako možeš, barem na koji dan, navrati ovog ljeta do Sheep's Heada. Kvočke će ti sigurno naći malo mjesta u kokošinjcu. Aoife se prošle go‐ dine krasno provela. Možeš je odvesti na jahanje u Durrus, ili na piknik na svjetionik na najisturenijem rtu.“ Volio bih pristati, ali ako prihvatim što mi nudi Olive, cijelo ljeto ću provesti u Iraku. „Hoću, ako ikako budem mogao. Holly je naslikala vašu kuću. Tu sliku bi prvu spasila, ako bi kod nje izbio požar. Kod nas.“ Eilísh napući stare usne, nalik na suhe šljive. „Jel' mi vjeruješ kako se sjećam dana kad ju je naslikala? Kath je došla u posjet Donalovima u Cork i na par dana mi ostavila Holly. To je bilo 1985. To su im bili grozni dani, naravno, zbog... znaš već. Zbog Jacka.“ Kimnem glavom i pijem, puštam da mi desni trnu od gina. „Svima im teško padaju obiteljska okupljanja. A sad bi Jacko bio krasan čovjek na svom mjestu. Jesi li ga poznavao, kad si živio u Gravesendu?“ „Nisam. Samo po čuvenju. Ljudi su govorili da je krajnje čudan, ili genij ili... Pa, zna‐ te. Klinci. Išao sam s Holly u razred, ali kad sam je dobro upoznao, on je već... to se već bilo dogodilo.“ Svi oni dani, planine, ratovi, rokovi, piva, avionske milje, knjige, filmovi, kineski rezanci Pot Noodles i sve smrti koje su se dogodile od tih dana... ali i dalje se živo sjećam kako sam biciklom jurio po otoku Sheppey do voćnjaka Gabriela Hartyja. Sjećam se kako sam upitao Holly: „Je li Jacko tu s tobom?“ pa sam po njenom izrazu lica odmah shvatio da nije. „Koliko ste ga vi dobro poznavali?“ Starica duboko uzdahne. „Kath ga je dovela kod nas kad mu je bilo negdje pet godi‐ na. Simpatičan dečkić, ali nije se činilo da bi po nečem bio tako poseban. Onda sam ga opet vidjela godinu i pol kasnije, nakon što je prebolio meningitis.“ Popije gutljaj Dram‐ buieja pa uvuče usne. „U stara vremena bi rekli da je vrag podmetnuo svoje dijete, ali moderna psihijatrija to sad drugačije objašnjava. Jacko je s šest godina bio... drugačije dijete.“ „Po čemu?“ „Znao je stvari - o svijetu, ljudima, svačemu... Stvari koje tako mali dječaci naprosto 199 www.balkandownload.org

ne znaju - ne mogu znati - ne bi smjeli znati. A nije se pravio važan. Jacko je bio do‐ voljno pametan da skriva to što je nešto posebno, ali“, Eilísh okrene glavu, „ako bi u tebe imao povjerenja, nakratko bi to bljesnulo iz njega. U to vrijeme radila sam u Ban‐ tryju kao knjižničarka i dan prije nego što je došao posudila sam za njega The Magic Faraway Tree Enid Blyton jer sam od Kath čula kako je strastven čitač, poput Sharon. Jacko ju je pročitao u jednom dahu, ali mi nije rekao je li mu se dopala. Zato sam ga to pitala, a on je odgovorio, 'Da kažem pošteno što mislim, teta?' ja sam rekla, 'Pa što mi vrijedi ako ćeš mi slagati?' On je onda kazao: 'U redu teta, onda mogu reći kako mi se čini možda malkice infantilnom.' Šestogodišnjak, a služi se riječima kao što je 'infantil‐ no'! Dan poslije povela sam ga sa sobom na posao i - živa istina - s police je uzeo U oče‐ kivanju Godota. Becketta. Istinu govoreći, pretpostavljala sam kako samo voli biti u sre‐ dištu pažnje, pa se trudi zadiviti odrasle. Ali dok smo u luci ručali sendviče, pitala sam ga kakav mu se čini Samuel Beckett“ - Eilísh otpije gutljaj Drambuieja - „i odjednom su se našem pikniku pridružili Spinoza i Kant. Pokušala sam ga stjerati u kut i izravno pi‐ tala: 'Jacko, odakle to sve znaš?' a on mi je odgovorio, 'Sigurno sam to negdje čuo u autobusu, teta. Imam samo šest godina.'“ Eilísh ljulja piće u čašici. „Kath i Dave su išli kod dječjih psihologa, ali kako Jacko sam po sebi nije bio bolestan, nisu vidjeli nikakav problem.“ „Holly je uvijek govorila kako mu se od meningitisa nekako prespojio mozak da mu se... maksimalno povećao kapacitet.“ „Pa jest, vele da je neurologija zadnje neistraženo područje.“ „Ali vama se ta teorija o meningitisu ne čini baš uvjerljivom, zar ne?“ Eilísh oklijeva: „Ed, bolest mu nije izmijenila mozak, nego dušu.“ Nastojim se držati ozbiljno. „Ali ako mu se izmijenila duša, je li i dalje-“ „Nije. Nije to više bio Jacko. Barem ne onaj koji mi je s pet godina došao u posjet. Šestogodišnji Jacko bio je neka posve druga osoba.“ Osamdesetogodišnjacima je teško čitati izraz lica: koža im je izborana, a oči posve nalik na ptičje, pa ne odaju facijalne znakove. Ekipa iz Corka sasvim je prisvojila sastav: počeli su svirati „The Irish Rover“. „Eilísh, pretpostavljam kako svoje mišljenje niste nikom otkrili?“ „Tako je. Te bi riječi drugima nanijele bol, a i zvučale bi suludo. Pokušala sam to reći samo jednoj osobi. Samoj sebi. Nekoliko dana nakon događaja s Beckettom, noću je bje‐ snjela oluja, a kad smo ujutro Jacko i ja u dragi ispod mojeg vrta skupljali alge, krenula sam raščistiti stvari i upitala: 'Jacko, tko si ti u stvari?' A on mi je odgovorio, 'Eilísh, ja sam dobronamjerni posjetitelj.' Eto. Nisam se baš mogla natjerati da ga pitam: 'A gdje je Jacko?' ali nekako me morao čuti. Jer mi je rekao kako Jacko nije mogao ostati, ali da mu on njegova sjećanja čuva na sigurnom. To mi je bio najbizarniji trenutak u životu, a doživjela sam ih jako puno.“ Noga mi je utrnula, pa sam je počeo micati. „Što je bilo potom?“ Eilísh ima izraz lica kao kad čovjek slegne ramenima. „Posuli smo alge po gredici s 200 www.balkandownload.org