Kostani satovi - David Mitchell

kažem Holly majci, sestri, kćeri, udovici, spisateljici, prijateljici. „Ali stanite iza nas.“ Poruka od Esther, podizvijesti Õshima. Započela je Posljednji čin. Trebat će joj do če‐ tvrt sata. „Morali smo pokušati“, kaže Unalaq. „Dok je bilo nade.“ Elijah D'Arnoq i dalje se pretvara: „Ma što to govorite?“ Čak se i osmjehne. „Pa pobi‐ jedili smo! Slijepi Katar je mrtav. Ako on ne može održavati teksturu Kapele, tu gdje sad stojimo bit će za šest sati samo Dine i Suton.“ Pogledam tog, u terminologiji špijunskih romana, staromodnog dvostrukog agenta. Siguran sam u to čak i bez očitanja. Elijah D'Arnoq nije tako vješt lažov kakvim sam sebe drži. Za potrebe prvog dijela varke, u mojoj kući na prilazu Torontu, pretvorili su ga u iskrenog pokajnika, ali u nekom trenutku posljednjih nekoliko dana Pfenninger ili Constantinova opet su ga obratili u sljedbenika Sjenovitog puta. „Mogu li ja, Marinuse?“ upita Õshima. „Molim te?“ „Kao da si ikad mario za moje dopuštenje. Ali, hajde. Iz sve snage.“ Õshima odglumi da je kihnuo pa podmuklo zakinetizira D'Arnoqa po stolu, tako da padne s druge strane. Zaustavio se tek kod Tamne arkade. Xi Lo je to isto učinio Constantinovoj, potprimijetim, samo što je njemu uspjelo tek da je zavitla do pola stola. „D'Arnoq je lakši“, veli Õshima. „To je očit potez: dugi, glatki stol i osoba koja ti ide na živce. Tko bi tome odolio?“ „To... to onda znači da ipak nije jedan od nas?“ upita Holly. „Ti“, Elijah D'Arnoq se podigne i zaurla s drugog kraja Kapele, „ti ćeš“, pokaže pr‐ stom, „tinjati i skupiti se u vrelini!“ Devetero muškaraca i žena stvore se iz zraka oko njega. „Gosti, gosti, gosti!“ Baptiste Pfenninger smiješi se i plješće. Prvi Anakoret je visok, sportski građen i dobro odjeven muškarac skladnih pokreta. Ima pažljivo podšišanu prosijedu bradu. „Kako naše staro mjesto samo voli goste - i još tako puno gostiju!“ Za‐ boravio sam na njegov dubok, glumački glas. „Gost svaka tri mjeseca, to je uobičajena kvota, pa je danas posebna prigoda. Naša već druga posebna prigoda.“ Svi muškarci na sebi imaju smokinge, raznih krojeva i modnih razdoblja. Pfenningerov djeluje kao s po‐ četka prošlog stoljeća. „Marinuse, Marinuse, dobro došao. Jedini gost koji nam se u po‐ vijesti Kapele Sutona vratio, iako si, doduše, prošli put tijelo ostavio na Zemlji. Õshima, izgledaš mi staro, potrošeno, umorno i kao da bi ti dobro došlo uskrsnuće. E, pa, neće ga biti. Usput, hvala ti što si ubio Brzyckog, pokazivao je znakove vegetarijanstva. Tko je još tu? 'Unalaq' - jesam li dobro izgovorio? Baš mi zvuči kao marka nekog jakog ljepila, kako god da se izgovori. Arkady, Arkady, narastao si otkako sam ti zadnji put otfikario stopala. Sjećaš li se štakora? Diktatori su u doba Salazarovog Lisabona bili pravi dikta‐ tori. Trebalo ti je sedamdeset i dva sata da umreš. Vidjet ću mogu li taj rezultat nadma‐ 401 www.balkandownload.org

šiti s Inez, može?“ Pfenninger cmokne jezikom. „Šteta što L'Ohkna i Roho ne mogu biti tu, ali g. D’Arnoq je uspio“, Prvi Anakoret se okrene svojem dvostrukom agentu, „upe‐ cati najkrupnije ribe. Svaka čast! I na kraju, kao najmanje važna, tu je Holly Sykes, mis‐ tična spisateljica koja je postala proizvođač jaja na farmi u Irskoj. Nismo se upoznali. Baptiste Pfenninger, sugovornik ovog čudesnog“ - pokaže na zidove i kupolu - „stroja i, ma, titule, titule se vuku za čovjekom poput Marleyjevih lanaca, mislim na Jacoba, ne Boba. Dvoje među nama još se više od mene raduju što te napokon vidimo ovdje, Hol‐ ly...“ Immaculée Constantin istupi, odjevena u crnu, baršunastu haljinu s mrežom dijama‐ nata. „Moja jedinstvena mlada dama sad je odrasla... u menopauzi je, ima rak i upala je u jako loše društvo. Onda. Možeš li povezati glas s izgledom?“ Holly gleda taj bezlični djevojački lik, ostala je bez riječi. Neiskreni osmijeh Constantinove se raspline. „Jacko je stvarno znao razgovarati. Samo što tada već nije bio Jacko, zar ne? Reci mi, Holly, jesi li povjerovala Marinusu kad je ustvrdio kako ti je brat naprosto umro prirodnom smrću dok se Xi Lo slučajno našao u blizini, ha?“ Prolaze sekunde. Holly se oglasi promuklo. „Što to želite reći?“ „O, tko bi rekao“, Constantinovoj osmijeh postane sažalan. „Stvarno si im povjerova‐ la? Zaboravi sve što sam rekla, molim te. Tračevi su vražji radio, ne želim biti odašiljač, ali... prije nego umreš, probaj zbrojiti dva i dva. Pobrinut ću se i za Aoife. Toliko da joj ne nedostaješ. U stvari, zašto ne ići do kraja pa ne ubiti i Sharon i Brendana, pa ću imati cijeli komplet obitelji Sykes?“ Esther je imala kakve tri minute. Sadakatu bi za rasplet trebalo pet, ako je Pfennin‐ geru do razgovora. Preračunavam kakvi su nam izgledi kad počne psihodvoboj. Najno‐ vija tri Anakoreta ne bi nam trebala predstavljati neki problem, ali kako u Kapeli nema projektila koje bi se moglo kinetizirati, četiri protiv jedanaest ipak je četiri protiv jeda‐ naest. Morat ćemo Esther kupiti kakvih sedam minuta. Možemo li ih odbijati toliko dugo? „Zažalit ćete što prijetite mojoj obitelji“, reče joj je Holly. „Kunem vam se. Kunem vam se Bogom.“ „Oh, kuneš se, je li? I to ništa manje nego Bogom?“ Immaculée Constantin djeluje zabrinuto. „Ali Bog je mrtav. Hajde da kod naših prijatelja, Ljudi s radija, provjerimo hoću li zažaliti zbog svojih obećanja?“ Stavi dlan oko uha pa se pretvara da sluša. „Ne, Holly, ne. Krivo si obaviještena. Ništa neću zažaliti: ti ćeš se, pak, grčiti od kajanja što si odbacila svoju tajnu prijateljicu, gospođicu Constantin, kad si bila slatka sedmogodiš‐ njakinja nadnaravnih sposobnosti. Razmisli. Umro bi samo jedan Sykes, umjesto njih pet i još jedan od Brubeckovih. Doslovno ćeš vrištati od žaljenja! Pa, g. Anyder? Je li ova udova krhkih kostiju vrištala u krevetu, u svojim gipkijim, feromonskim danima?“ Ukaže se Hugo Lamb. Ima jamicu na bradi, a tijelo mu je i dalje kao u mladića od dvadeset i pet godina. Prezirno je pogleda. „Bila je od onih koje se ne glasaju. Zdravo, 402 www.balkandownload.org

Holly. Nije li to neobično, kako stvari ispadnu na kraju?“ Holly ustukne. Nije isto biti upozoren na duha i stvarno ga ugledati. „Što su ti učini‐ li?“ Neki od Anakoreta se nasmiju. Hugo pogleda svoju ljubavnicu iz davnih dana. „Oni su me“ - osvrne se po Kapeli - „izliječili. Od strašne, terminalne bolesti koja se zove smrtnost. Jako je raširena. Mladi se neko vrijeme odupiru, ali naposljetku čak i najot‐ porniji pacijent spadne na sasušeni zametak, Strudlebug... mršavi, žilavi, inkontinent‐ ni... koštani sat, čije lice odaje koliko im je samo malo vremena preostalo.“ „'Odaje'?“ Istupi Pfenninger. „Sjajan prijelaz, Marinuse. Znaš li da u svojem Unutraš‐ njem krugu imaš jednog superdrukera?“ Othrvam se iskušenju da kažem, „Da, već godinu dana to znamo.“ „Ne radi se o g. D'Arnoqu“, nastavi Pfenninger. „On te prevario tek posljednjih se‐ dam dana. Netko tko je cijelu godinu od tebe radio groznu budalu.“ Ovog prizora sam se grozio. „Pfenningeru, nemoj.“ „Da, boli, ali Veritas vos liberabit - i ne zaboravi kako ti je jedini način da iscijediš još koju dodatnu minutu da me zabavljaš...“ Istina. Pomislim na netjelesnu Esther koja u Õshiminoj glavi priziva onaj pravi psi‐ hopakao. Svaka je sekunda važna. „Zadivi me i zgrozi.“ Pfenninger pucne prstima prema Tamnoj arkadi, iz koje se pojavi Sadakat. Promije‐ nio je držanje, nije više skromni upravitelj, već zapovjednik streljačkog stroja. „Evo nas opet skupa, dragi prijatelji. Imao sam izbor: još dvadeset godina kućnih poslova, pranja rublja, plijevljenja, starenja, katetera, problema s prostatom ili vječni život, besplatna obuka iz Sjenovitog puta i darovnica za 119A. Hm. Da razmislim. Trebalo mi je možda dvadeset sekundi. Gle, gle, čini se kako Batlerov put ipak nije za mene.“ Holly je šokirana: „Imali su u vas povjerenja! Bili su vam prijatelji!“ „Kad biste Horologiju poznavali dulje od pet dana, gđo Sykes“, Sadakat ode do dru‐ gog kraja dugog stola pa se na njega nasloni, kao da mu taj stol pripada, „naposljetku biste shvatili kako je to klub namijenjen besmrtnicima, koji drugima priječe da steknu povlastice što ih sami uživaju. Horolozi su aristokrati. Upravo su kao kakva zemlja bije‐ laca - ispričavam se što u ovo uplećem rasnu tematiku, ali analogija je savršena - boga‐ ti, bijeli, imperijalni bastion eksploatacije koji torpedima potapa lađe s izbjeglicama iz Prenaseljene Zemlje Smeđih Masa. Ja sam odabrao opstanak. Svako bi živo biće učinilo isto.“ „Čestitam ti na novom poslu, Sadakate.“ Arkady je to izgovorio potpuno iskreno. „Bit ćeš 'Žetelac duša'. Teško da je itko to zaslužio više nego ti.“ Sadakat se isceri: „Zamislite samo, vaš ponizni pakistanski batlerčić zna prepoznati sofisticiranu arkadijsku ironiju.“ Õshima ga upita, „Koje ćeš novo hipstersko ime dobiti, Sadakate? Više etničko, Ge‐ neral Nanish Tariya? Ili međunarodno, Herr Druker? Juda Dvoličnikov?“ 403 www.balkandownload.org

„Reći ću vam kako se neću zvati - g. Ne Brini Za Sadakata Koji Će Se Rado Dići U Zrak Da Spasi Naše Bogobojazne Atemporalne Stražnjice.“ „Sadakat je svoju ulogu odigrao“, obratim se Pfenningeru. „Pustite ga.“ Pfenninger se kucne po leptir-mašni. „Marinuse, ne pretvaraj se da mi čitaš misli. Ne bi ti nikad svjesno držao špijunsku guju u njedrima.“ „Onda neka ti bude. Nisam imao pojma. Postupao je po vašim naredbama. Špijuni‐ rao nas je. Baci njegovih deset kila Blu Tacka. Pusti ga.“ Sadakat zareži kako se nije cerio još otkako sam ga liječio u Bolnici Dawkins u en‐ gleskom Berkshireu: „Nije to Blu Tack! Nego N9D. Hipereksploziv koji si mi ti praktično zalijepila na grudi!“ „U stvari, Marinuse, ima donekle pravo“, reče mi Arkady. „Blu Tack ga proizvodi, ali točan naziv robne marke ljepila je White Tack.“ Sadakat stane na klupu. „Lažljivče! Vukli ste me sa sobom kao ljudsku nagaznu minu!“ „Sadakate, ja sam te triput pokušavala odgovoriti da ne ideš u Drugu misiju“, podsje‐ tim ga. „Da ti je bilo toliko stalo, mogla si me navesti. A g. Pfenninger me neće 'pustiti'! Ja sam sada Dvanaesti Anakoret.“ „Ispričavam se onda i ja što uplećem rasnu tematiku“, reče Arkady, „ali pogledaj do‐ bro Anakorete od broja jedan do jedanaest. Ima li kakva zajednička etnička karakteristi‐ ka koju bi odmah uočio?“ Sadakat je imun na sumnju. „Mene su unovačili da popravim - da popravim - taj omjer među Anakoretima.“ Arkadyjev prezrivi smijeh pretvori se u kašalj. „Oprosti, malo sam se zagrcnuo sli‐ nom. A zašto je Bijela ekipa odabrala tebe?“ „Zato što je moj psihonapon nešto neviđeno, eto zašto!“ „Jadna budalo.“ Õshima zijevne. „Pojeo sam tanjure dim suma s više psihonaponskog potencijala nego ga imaš ti.“ „Nešto me baš zanima, Marinuse“, reče Immaculée Constantin. „Tvoj kućni šizofreni‐ čar upravo te izdao neprijatelju. Zar te ništa ne može natjerati da nekoga počneš prezi‐ rati?“ „Ubojicama ljudi i duša to uspijeva bez problema. Ali tebe krivim što si Sadakatov strah od smrti iskoristila za izdaju. Žao mi je, Sadakate. U ratu smo. Morala sam ih pus‐ titi da misle kako u tebi imaju adut u rukavu. Ako ništa drugo, hvala ti na onom vrtu. Zahvalnost stoji, bez obzira na sve.“ „Ja sam Dvanaesti Anakoret. Recite im, gospođice Constantin, recite im ono što ste meni kazali. O mojem potencijalu kao sljedbenika Sjenovitog puta.“ „Sadakate, imaš potencijal da ljude ugnjaviš na smrt.“ Kad je Constantinova prešla na majčinski ton, znao sam da je vrijeme na izmaku. „S psihozoteričkog gledišta, ispa‐ ljuješ ćorke. Što je još gore, izdajnik si. Netalentirani izdajnik smeđe kože bez č od ča‐ 404 www.balkandownload.org

kre.“ Sadakat se osvrne i u nevjerici gleda visoke, bijele Anakorete. Njegov izmijenjeni iz‐ raz lica jedva podnosim, ali toliko mu dugujem. A onda nam se sam smiluje, okrene leđa, pa prijeđe nekoliko drhtavih koraka prema Tamnoj arkadi. Dvoje pripadnika poza‐ dinske postrojbe prepriječe mu put. Sadakat jurne prema izlazu, ali ga Pfenninger uhva‐ ti psiholasom i vrati snažnim trzajima, onda ga kinetizira sedam metara u vis. Ne mogu se umiješati. Sudbina Druge misije ovisi o svakom voltu psihonapona koji ćemo sačuva‐ ti za predstojeći dvoboj. Constantinova rukom izvede simbol Čina nasilja pa se Sadaka‐ tu glava zakrene 360 stupnjeva. „Eto“, zaprede Constantinova. „Ipak nismo baš takvi sa‐ disti, je li? Fino i brzo. Kokoši više pate kad im zavrneš vratom, zar ne, Holly?“ Sadakatovo slomljeno tijelo padne na tlo, a nižerangirani Anakoreti ga kinetiziraju kroz istočni prozor kao kakvu vreću za smeće. Barem će mu duša naći put do Posljed‐ njeg mora, za razliku od drugih „gostiju“ koje su ovamo doveli radi psihodekantiranja. Spremaju se napasti, podupozori me Unalaq. Osjećam se kao dirigent koji će zamahnuti štapićem i dati znak Orkestru totalnog ru‐ svaja, pa kažem: „Sad.“ Unalaq prizove štit od zida do zida, kojim zatvori sjevernu četvrtinu Kapele. Čak i s udaljenosti od trideset koraka dovoljno je silan da metar-dva odgurne Pfenningera, Constantinovu, Huga Lamba i D’Arnoqa. Štit je ukorijenjen u njenim podignutim dla‐ novima i iz njega se bljeska plava svjetlost sile Duboke struje. Pfenninger i Constanti‐ nova gledaju nas s visoka s onu stranu štita. Zašto? Elijah D'Arnoq spoji dlanove u me‐ gafon pa nam dovikne. Riječima treba nekoliko sekundi da probiju štit, pa do nas dopru rascjepkane, ali razumljive: „Za leđima vam je!“ Osvrnem se. Pougljenjena ikona Slijepog Katara na naš se užas upravo obnavlja. Po‐ javljuje se fratrova koža pa mu zasjaji zlatna aureola. Što je još i gore, vraća se crna toč‐ kica njegovog oka čakre. Kad se proširi dokraja, Katar će nas moći jednog po jednog de‐ kantirati. Pfenninger nas zadirkuje: „Vidite li s kim ste se to zaključali!“ „E, ovaj je moj“, uzvikne Õshima. „Marinuse, Arkady, držite štit. Zbogom, Esther.“ Estherina duša egresira iz Õshime i transverzira u stranu, sva još pulsira od prizivanja Posljednjeg čina. Onda se prosijedi ratnik okrene, zgrabi rubove ikone tako da mu se glava nađe trideset centimetara od Slijepog Katara. Sklopi tjelesne oči pa iz sjajne čakre lije napon Duboke struje ravno u crnu zjenicu na čelu ikone. Õshima u toj borbi s netje‐ lesnim stvoriteljem Sjenovitog puta ne može pobijediti, ali bi nam mogao kupiti koju dragocjenu minutu više. No, Pfenninger ugleda dušu koja se iskrala i naglas izda naredbu. Anakoreti krenu prema našem štitu, u dva reda po pet sa svake strane stola, dok rukama bjesomučno simboliziraju. Do mene dopre glas Constantinove: „Razbijte taj štit pa prvu ubijte izbje‐ 405 www.balkandownload.org

glu dušu!“ Arkady, Unalaq, Holly i mene odbaci baraža nazubljenog žara, laserskih bi‐ čeva i soničnih metaka. Osjećam kako Unalaqin živčani sustav kriči kod svakog primlje‐ nog udarca. Arkady i ja uzvraćamo svojim projektilima Duboke struje koji iz naših ča‐ kri na dlanovima prolijeću kroz Unalaqin štit. Oni koji uspiju pogoditi metu, hijatirat će, omamiti ili brisanjem sjećanja izbaciti Anakoreta iz stroja, no psihozapaljivi projek‐ tili Sjenovitog puta nama će spaliti tkivo. Anakoreti imaju bacače plamena, a mi se slu‐ žimo strelicama za uspavljivanje i štitom protiv demonstranata koji polako puca. Kroz svjetlucavi plamen opazim kako smo Arkady i ja ipak zabilježili nekoliko sretnih pogo‐ daka. Cammerer, Osmi Anakoret sav se zgrčio, a Šesti Anakoret Osterby je pod hijatom, pa je izgubio ravnotežu i izvrnuo se poput svinjske polovice. No, Du Nord sad prizove štit Sjenovitog puta da spriječi daljnje gubitke. I dalje su brojčano trostruko nadmoćniji, a mi smo stjerani u kut sa zloćudnim polu‐ bogom kojeg će Õshima teško još dugo zadržavati. Holly čučne uza zid. Nemam vreme‐ na pogađati što li ona o svemu ovom misli. Unalaq zadrhti kad se crveni neprijateljski štit zaleti u njen silom teretnog vlaka, uz vrisak nalik kutnoj brusilici. Plavetnilo Dubo‐ ke struje na mjestu kontakta dva štita pretvorilo se u leproznu ljubičastu boju, a Unalaq je odbačena korak unatrag, pa drugi korak, treći, što naš teritorij smanji na svega neko‐ liko četvornih metara. Nemam vremena provjeriti je li se Holly uspjela povući i ostati sa strane štita koji pripada Horologiji jer još dva Anakoreta dignu svoje dlanove s ča‐ krama pa kroz kišu psihometaka čujem povik Constantinove: „Zgazite ih kao mrave!“ Sad Arkady počne puniti Unalaqin štit svojim psihonaponom, što ga privremeno ojača, a snaga kaskade vatre koju sipaju Anakoreti se udvostruči, utrostruči, učetveros‐ truči. Psihodvoboj se sad suviše sjaji od magnezija da bi se moglo gledati, pa kroz oko čakre vidim da se dugi stol podignuo tri metra u vis, ostao tako koju sekundu lebdjeti poput ptice grabljivice i onda se zavitlao ravno na Arkadyja i Unalaq. Refleksno rukom izvedem najbržu protukomandu u životu i zaustavim stol možda šaku od Arkadyjevog zgrčenog lica, pa mu krajevi ostanu svaki s jedne strane zaglavljenih štitova. Sad poči‐ nje ne potezanje konopa, već probijanje ovnom, u kojem Pfenninger pokušava umlatiti Unalaq ili Arkadyja i na taj način oboriti štit, dok ga ja u tome pokušavam spriječiti. Prolaze duge sekunde klizave borbe za nadzor nad stolom, ali Pfenningeru onda u po‐ moć priteknu svježi Anakoreti pa me iznenada nadvladaju i stol tresne u glavu dr. Iris Marinus-Fenby. Srećom, pao je s naše strane štita pa se više ne može koristiti kao oruž‐ je, ali lubanja mojeg tijela gotovo je probijena, pa egresiram prije nego što se mozak ugasi. Uzrok smrti: leteći stol. To bi mi bilo prvi put, a nakon što u Sutonu nađem ko‐ načnu smrt i posljednji. Kroz sve rumeniju nijansu ljubičaste ugledam obrise Pfenningera, Constantinove i drugih tek nekoliko koraka dalje kako otvaraju vatru na Unalaq dok se u našem štitu ne pojavi napuklina koja ga potom dokraja razdere. Baptiste Pfenninger osmjehne se poput ponosnog oca, digne dlanove prema Unalaq, a onda krijesnica briljantnog svjetla ispiše vatrenu crtu između njegove ruke i njenog srca. Taj psihodumdum mojoj kolegici goto‐ 406 www.balkandownload.org

vo izvrne tijelo, to sad bivše tijelo moje sad mrtve kolegice, dok se ne raspadne na usa‐ hlu masu kostiju i utrobe. Pfenninger i Constantinova to ozareno gledaju. Arkady očaj‐ nički pokušava pokrpati našu svijetloplavu barijeru, a Õshima vodi beznadni dvoboj prsa u prsa sa sjajnom ikonom Slijepog Katara. Kad ugledaju moje mrtvo tijelo koje leži uz zid, Anakoreti pomisle kako više nema nijednog psihozoterika koji bi ih mogao napasti, pa im crven štit zatreperi i ugasi se. Tu će pogrešku skupo platiti. Bestjelesno ulijem psihonapon u neurobole i kinetiziram ih na naše napadače. Pogode Imhoffa i Westhuizena, Petog i Sedmog Anakoreta i obore ih na tlo. Sad je troje protiv sedmero. Ingresijom uđem u Arkadyja da mu pokušam pomo‐ ći pokrpati štit, koji sad jače poplavi i odgurne preostale Anakorete. No, kad Arkady baci pogled na Õshimu, vidim da je njegova bitka izgubljena. Tijelo mu isparuje pred našim očima. Idi k Holly, podnaredi mi Arkady. Poslušam, a da se nisam ni pomislio oprostiti s njim, što je propust koji sam požalio već kad sam transverzirao do Holly, in‐ gresirao u nju, izveo Čin potpunog navođenja i... I što sad? Razbješnjeni gubitkom Imhoffa i Westhuizena, sedam preostalih Anakoreta počnu zasipati Arkadyja vatrom iz svih oružja pa se plavi štit utrne. Arkady je potrošio svu energiju. Ispravi se i Baptisteu Pfenningeru pokaže srednji prst. Slijepi Katar sprži ga kratkim i oštrim bljeskom. Bitci je kraj. Holly će ubiti ili je možda pokušati dekantirati. Esther ne vidim niti mogu s njom komunicirati, ali Slijepi Katar će joj za nekoliko se‐ kundi psiholocirati dušu, zbrisati je i Horologija će izgubiti svoj stogodišnji rat s Anako‐ retima kojiKapelu ispuni svjetlo koje prođe kroz dlanove stisnute preko očiju, kroz očne kapke iza tih dlanova, kroz rožnice i želatinoznu staklovinu, kroz tijela, duše... Bjelina je tako bijela da je u stvari crna. To je Estherino djelo. Pobijedila je. Čekam kad ću čuti pucanje kostiju kao znak da se Kapela raspolutila. Čekam vriskove Anakoreta, kad shvate da se njihov stroj za besmrtnost počeo oko njih raspadati. Sekunde se raspleću... Mnogo sekundi. Crno onkraj bijelog opet se pretopi u bijelo. Bijelo potom oljušti slojeve i opet postane mliječno sivi kvarc. Vid se vrati. Otvorim Hollyne oči i pogledam s mjesta gdje joj leži tijelo prema kro‐ vu Kapele. Nije se urušio. Pomislim, Estherin Posljednji čin nije bio dovoljno snažan. Pomislim, Slijepi Katar posegnuo je za protumjerama. Jedva da je uopće važno zašto Esther nije uspjela. Druga misija bila je posljednja pri‐ lika. Horologiju sad čine tek haker L'Ohkna i tjelohranitelj Roho. Horologija je poraže‐ na, Anakoreti su pobijedili. Hollyno tijelo želi stenjati, povraćati, ali držim ga u stanju mrtvačke ukočenosti dok ne shvatim kako da... Kako da što? Nije mi ostalo dovoljno napona za jedan jedini psi‐ 407 www.balkandownload.org

hoprojektil. Da si pokušam spasiti dušu? Da egresijom izađem iz Holly, pokušam se za‐ štititi i lebdim u blizini dok nju budu ubijali ili dekantirali, sve dok Slijepi Katar ne opa‐ zi prestrašeno malo prasence koje se skutrilo u kutu? Gotovo da zavidim Esther. Barem je umrla s lažnom vjerom kako je Horologiji donijela konačnu pobjedu. Preživjeli Anakoreti se prebroje. Pfenninger i dalje stoji u središtu romboidnog broda Kapele. Preostali su Constantinova, D’Arnoq, Hugo Lamb, Rivas-Godoy, Du Nord i O'Dowd. Jedno ili dvoje od palih za neko će se vrijeme pridignuti, ili pak neće. Anako‐ reti će pretrpjeti težak udarac, ali sigurno imaju popise potencijalnih Mesoždera i za koje desetljeće, opet će djelovati i otimati punom snagom. Kapela Sutona nije ni ogrebe‐ na. Osim što su se stol i klupe prevrnuli, a manje važna ikona sad visi pod krivim ku‐ tom, nema nikakvih znakova da je ovdje ni prije minutu bješnjela bitka. Ne znam što bih, pa sam naprosto ostao u Hollynoj glavi, potpuno blokiran vlastitom neodlučnošću. Elijah D’Arnoq upita: „Kakvo je to bilo svjetlo?“ „Posljednji čin“, odgovori Pfenninger. „Snažan. Pitanje je, tko ga je zazvao?“ „Esther Little“, reče Constantinova, „u netjelesnom obliku. Protupismo nikada nije priznalo da je mrtva, kao što vam je poznato. Osjetila sam je. Napala je Kapelinu crtu sumnje, u nadi da će je proširiti, pa će se tako urušiti nebo. Tko bi osim nje bio u stanju sprovesti takav napad? Imali smo sreću što njen posljednji veliki prasak nije ispao tako eksplozivan kako se nadala.“ „Onda smo dobili rat?“ upita Rivas-Godoy. Pfenninger pogleda Constantinovu. Jednoglasno objave: „Jesmo.“ „Ha“, prizna Pfenninger, „čeka nas još nekoliko operacija čišćenja. Moramo zaliječiti i nešto rana, ali Horologija je mrtva. Za čim jedino žalim? Što Marinus nije poživio do‐ voljno dugo da vidi kakav je samo potpuni, grozni neuspjeh doživio. Slijepi Katar ga je sigurno ubio negdje između Õshime i Arkadyja.“ „Da bacimo Sykesovu za Sadakatom“, reče Constantinova i zakorači prema nama. Upita D'Arnoqa: „Zašto ju je Marinus uopće vukao s njima? Ne razumijem... Čekaj malo.“ Poviri prema meni svojim ne baš ljudskim očima. „G. Pfenningeru. Vjerujem kako imamo i desert.“ Constantinova priđe opreznim koracima. Osmjehne se. „Vidi, vidi. Holly Sykes se - kako se ono kaže? - pretvara da je mrtva. Kako-“ Gromoviti odjek BUUUUUM... ispuni Kapelu, Constantinova padne na tlo, kao i os‐ tali. Ja-u-Holly zurim u pukotinu, užas mi se pretvara u nadu, a potom u divlju, neo‐ buzdanu radost kad huk urušavanja, deranja, nalik na čeličnu kobilicu nasjeloj na mor‐ ski greben odjekne sve jače, a tanka pukotina se pretvori u crnu crtu koja se u cik cak spušta niz sjeverni krov pa prolazi iza ikone. Zvuk od kojeg se ledi krv u žilama polako umine, ali za sobom ostavi bremenitu prijetnju novih razaranja... S pozicije gdje čučim u Holly vidim kako se gnostička guja u obliku aureole zaljulja pa padne. Razleti se po‐ put tisuću porculanskih tanjura čije se krhotine raspu po kamenom podu, poput deset 408 www.balkandownload.org

tisuća živih stvorenja u bijegu. Komad veličine loptice za kriket umalo pogodi Holly u glavu. Čujem kako Baptiste Pfenninger teatralno uzvikuje: „Sranje! Jeste li to vidjeli, gospođice Constantin?“ Sjetim se provjeriti Hollyn psihonapon, pa otkrijem da ima veću rezervu nego što bih očekivao. „To nam je sad najmanji problem“, otrese se Constantinova. „Vidite li pukotinu?“ U tišini, zazovem Čin zaštitnog omotača. Ako psihozoterik pogleda ravno u mene, vidjet će njegov izblijedjeli obris, ali bolje išta nego ništa, dok je sedmero Anakoreta zaokup‐ ljeno brigom oko Kapeline teksture. Zabrinutost im je na mjestu. Čujemo kako se zidom prema zapadnom prozoru širi škripa prenapregnutog kamena. Elijah D'Arnoq prvi me primijeti. „Sykesova!“ O'Dowd, Jedanaesti Anakoret upita, „Kamo je nestala?“ „Kuja je nekome domaćin“, grune Du Nord. „Netko ju je obavio zaštitnim omota‐ čem!“ „Štiti Tamnu arkadu!“ naredi Constantinova Rivas-Godoyu. „To je Marinus! Ne pu‐ štajte ga van! Zazvat će Čin izlaganja i-“ Čudovište nam jaukne nad glavama, pa se kiša kamenja obruši iz pukotine koja se sad proširila u nazubljenu raspuklinu. Shvatim kako je Estherin posljednji čin u stvari uspio, ali je Slijepi Katar dosad uspijevao Kapelu održavati neoštećenom. „Pfenningeru, MIČI SE!“ uzvikne Constantinova. Ali Prvi Anakoret, kojem je instinkt samoodržanja čini se otupio nakon što je dva stoljeća ispijao Vino tame i uživao u zdravlju i bogatstvu, pogledao je prvo u točku u koju zuri Constantinova, ostavivši skok u sigurnost za svoj sljedeći potez. Zato je kame‐ na gromada krova Kapele, velika poput obiteljske limuzine, bila zadnje je što je Baptiste Pfenninger vidio. Zdrobila ga je kao kad bi malj lupio jaje. Na pod je potom tresnulo još kamenja. Otkažem zaštitni plašt i zazovem tjelesni štit. Du Nord, francuski kapetan koji je sljedbenik Sjenovitog puta od 1830-ih, prespor je da bi se zaštitio od rafala šrapnela, a iako ga krhotine nisu ubile, sadašnja ga žena više ne bi prepoznala. Tri ili četiri lika pod tjelesnim štitovima jure prema Tamnoj arkadi, ali onda južni krov, kao kakva ledena ploha odvaljena s ledenjaka, sklizne i zapriječi im izlaz. Naša se grobnica zatvorila. Kroz rupe u krovu koji se urušava prodire mutan, zrnat, zadimljen pipac Sutona, grabi i raspetljava se Kapelom. Zuji, ali drukčije nego pčelinji roj i žamori, drukčije od ljudskog mnoštva te šuška, drugačije od pijeska. Pijavica Sutona razmotala se Elijahu D’Arnoqu iza leđa kad je ustuknuo da izbjegne pad kamene gromade. Neometen D’Ar‐ noqovim tjelesnim štitom, Suton mu dotakne vrat, pa se u trenutku pretvori u njegov čovjekoliki oblak koji možda još časak zadrži svoju formu i raspline se. „Marinuse, jeste li to vi unutra?“ upita Holly. Ispričavam se, naveo sam vas bez dozvole. „Pobijedili smo ih, je li tako? Aoife je sad sigurna.“ Sad su sve obitelji sigurne od Anakoreta. 409 www.balkandownload.org

Gledamo po Kapeli punoj tijela i ruševina. Vide se samo tri lika sa žarko crvenim šti‐ tom. Prepoznam Constantinovu, Rivas-Godoya i Huga Lamba. U uglu se ikona Slijepog Katara ljušti i raspada, kao da ju je netko polio kiselinom. Svake sekunde postaje sve mračnije. Sad su ruke Sutona ispunile najmanje četvrtinu Kapele. „Ovaj Suton“, kaže Holly. „Ne izgleda mi tako bolno.“ Ispričavam se što sam vas pustio da se u ovo upetljate. „U redu je. Niste vi krivi, nego rat.“ Samo još nekoliko trenutaka. Buka raspadanja zidova iz sjevernog kuta pretvori se u neharmoničnu zvonjavu. Na mjestu gdje je visjela ikona pojavila se elipsa iz koje se sjaji blijeda mjesečina. „Taj zvuk“, reče Holly, „zvučalo je kao zvono za fajrunt u Kapetanu Marlowu. Što je to bilo, Marinuse?“ Koji metar od nas, Sutonov jezik lizne Imhoffovo psihoumrtvljeno tijelo koje presta‐ ne postojati. Nemam pojma, potpriznam. Nada? Troje preostalih Anakoreta došli su do sličnog zaključka i krenuli prema sjevernom kutu. Ja-u-Holly ih slijedim, ili to barem pokušavam, ali na istočni prozor koji je ostao bez zaštite već prodire duguljasti oblak Sutona. Okliznem se na lokvi koja je nekad bila Baptiste Pfenninger i sklonim se u siguran džep čistog zraka koji se diže brodom Kape‐ le, ali me uskovitlani stup sivila otjera do zapadnog zida. Više od polovice Kapele sad je ispunjeno Sutonom, a trideset koraka koje treba prijeći do one elipse svjetla vode kroz nestalno minsko polje koje lebdi u zraku. Spotaknem se na svoje staro tijelo, koje leži u neuglednom položaju, no dr. Fenby za koju sekundu prestat će postojati. Sreća nas ču‐ desno i dalje prati pa se uspijemo domoći elipse. Constantinovoj i njenih dvoje suputni‐ ka nigdje ni traga. Da nisu otišli na kakav izlaz za slučaj opasnosti? Sumnjam ipak da je Slijepi Katar takvo što uopće predvidio. Kako u Kapeli postaje sve mračnije, tako je ovalni sjaj sve svjetliji. Radi se o membrani kojom plutaju oblaci, kao kakva ubrzana snimka neba. Bacim posljednji pogled na Sutonom ispunjenu Kapelu. Sad se uruši i is‐ točni krov. „A što možemo izgubiti?“ upita Holly. Duboko udahnem, napunim pluća svoje domaćice i zakoračim... ...u nekakav prolaz, malo širi i viši od čovjeka, osvijetljen zadnjim zrakama svjetla iz Kapele i mjesečinom obasjanom površinom kroz koju smo upravo prošli, čini se, bez ikakvih posljedica. Još se čuju krici Kapele koja se raspada, ali kao da dopiru s udalje‐ nosti od kakvog kilometra, a ne više tek nekoliko metara iza nas. Prolaz se spušta deset metara do zida, a onda se dijeli na lijevi i desni. Ovdje je toplije. Dodirnem zid. Topao je kao koža, crven poput Marsa i nalikuje na nepečenu opeku. No, ako zvuk, svjetlo i tkivo mogu proći kroz membranu, bojim se kako će onda i Suton uskoro krenuti za nama. Bilo bi pametno dići tjelesni štit s obzirom na to da je ispred nas još troje Anako‐ reta, no Hollyn psihonapon sad je nizak a moj gotovo potrošen, tako da nastavljam do 410 www.balkandownload.org

kraja uskog prolaza. I desni i lijevi odvojak zavijaju nekamo u mrak. Kao da smo u ne‐ kropoli, potkažem Holly, ali... „Slijepi Katar ne gnjavi se s tijelima, je li tako?“ Ne. Kako su napravili sa Sadakatom, psihodekantirane naprosto izbace. Gledam u hodnik za nama. Kako nestaje Kapele, blijedi i elipsa. Podupitam Holly, Što mislite? Hoćemo li lijevo ili desno? „Marinuse, mislim da sam na zidu upravo ugledala slova, u visini struka.“ Pogledam dolje i ugledam urezano, kao kiparev potpis: JS „JS?“ reče Holly. „Jacko? Marinuse, tako je potpisivao svoje-“ Prekine je zvuk nalik zvonjavi ispod vode, a po promjeni zraka vidimo kako je Suton krenuo za nama. „Lijevo, Marinuse“, naredi Holly. „Idite lijevo.“ Nema vremena da je pitam je li, ili zašto je tako sigurna. Poslušam je pa jurnemo niz uski, zavojiti, klaustrofobični prolaz crn poput grafita. Hollyno pedeset i šest godina sta‐ ro srce lupa svom snagom, a čini mi se kako sam joj, dok smo bježali Kapelom, iščašio gležanj. Starija je od Iris deset godina, što ne smijem smetnuti s uma. „Prijeđite mojim prstima po zidu“, kaže mi, gotovo šaptom. Ako vam se vozi, uzmite onda vi volan. „Može. Dajte.“ Nasloni se časkom na zid da povrati ravnotežu, dok joj se ne namjesti unutrašnje uho. „Bože, ovo je bilo bizarno.“ Mogao bih uključiti psiholampu, ali to bi privuklo druge. „Ako sam pogodila, neće mi trebati svjetlo. Ako nisam, svjetlo nam neće pomoći. To ću jako brzo znati. Ovaj prolaz dalje nekamo zavija, slažete li se?“ Da. Sigurno se radi o luku. Dosad kakvih stotinjak koraka. Holly se zaustavi. Čujemo njeno hripavo disanje, srce koje lupa i žuborenje Sutona. Osvrne se, a u tami sine crno-bijeli snop svjetlosti. Holly digne ruku pa joj ugledamo tamni obris, čak i slabi odsjaj njenog prsta. Suton je fosforescentan, izvijestim je. Pre‐ plavljuje prolaz iza nas, brzinom hoda. Nemojte se zaustavljati. „Dijabolično“, reče Holly. Opet krene i makar padnem u iskušenje da joj očitam najs‐ vježije sjećanje da vidim što stvarno misli, odlučim joj pokloniti povjerenje. Nakon još pedeset koraka zaustavi se, zadihana. Sad joj je strah ispunila nada. „Je li ja to samo za‐ mišljam, Marinuse? Što mi to dodiruju vršci prstiju desne ruke?“ Provjerim, dvaput. Ni‐ šta. Okrene se udesno i digne dlanove prema praznini. Dodirne rubove pa osjetimo nizak ulaz u zid. „Molim sad malo svjetla - možda koliko šibicu?“ Napola izađem iz njenog oka čakre i zazovem slabi sjaj. Moja domaćica danas je već toliko toga vidjela da se ne da smesti zbog svjetla koje joj sja posred čela. Pred nama je 411 www.balkandownload.org

pet metara kratkog spojnog tunela do novog račvanja, gdje se prolaz dijeli lijevo i des‐ no. Nama slijeva dalje zavija prolaz kojim smo došli. Zdesna, Suton je već negdje blizu, iza zavoja. „Tu smo“, šapne Holly. „Molim da ugasite svjetlo. Više vjerujem sjećanju nego očima.“ Ako možete govoriti i hodati, potkažem joj, strašno sam radoznao. Holly krene dalje spojnim tunelom dok pod dlanovima ne osjeti zid novog račvanja. Skrene desno. „Zadnji put kad sam vidjela Jacka“, kaže vrlo tiho, „pakirala sam torbu i spremala se otići od kuće. Je li vam Xi Lo ikad ispričao išta o tome?“ Možda - ne znam. Bilo je to tako davno. Prošli smo kakvih deset metara kroz mrak kad je Holly lijevom rukom osjetila pra‐ zan prostor. Još jedan spojni luk. Ušla je u sljedeći prolaz koji se račvao lijevo - desno i skrenula lijevo. Kao da se radi o hodnicima koji se šire u koncentričnom obliku. „Pa, dok sam se pakirala, pojavio se Jacko i donio mi - labirint. Crtao bi te velike, komplici‐ rane labirinte, i za zabavu. Uskoro bi se trebao pojaviti novi otvor...“ Nakon još deset ko‐ raka zavojitog mraka, Holly je uspjela naći prolaz s desne strane i odmah prošla kroz njega. Iz straha da joj ne pokvarim zadovoljstvo, nisam joj ništa rekao o labirintu koji je Xi Lo jednom projektirao Vilimu Oranjskom. Kad smo prošli luk, stigli smo do novog račvanja. Holly je sad skrenula desno. „Doduše, labirint koji mi je taj dan dao Jacko bio je jednostavniji. Obično gnijezdo s devet krugova, s nekoliko praznina koje su ih spaja‐ le. Natjerao me da mu obećam kako ću ih naučiti napamet. Tako dobro da, ako mi ikad zatreba, mogu bez i jedne pogreške naći put u tami...“ A sad smo se u njemu našli, dovršim joj rečenicu. „A sad smo u njemu. Reklo bi se da jedva da ima neke veze?“ Transupstancija. Duša Slijepog Katara postala je Kapela Sutona. Xi Loova duša je, vjerujem, ušla u teksturu Kapele za Prve misije. Kad se našao u njoj, Xi Lo se pretvorio u ovaj labirint. Možda poput kakvog dobroćudnog tumora? Holly hita dalje. „Ali zašto bi to učinio?“ Zato da ostane put kojim se nakon Druge misije možemo vratiti u svijet, ali takav kojim ćete znati proći samo vi. Bilo tko drugi... Oboje pomislimo na troje Anakoreta koji su ovamo stigli prije nas, a sad su zarobljeni u hodniku bez izlaza, dok im je za petama zid Sutona. „Mislite li da Jacko zna da smo tu?“ Transupstancija je mističan, ezoteričan i snažan čin. Ne mogu ga zazvati niti mu znam moduse. Xi Lo mi nije čak ni otkrio da ga proučava. Slijepi Katar je znao da se nalazimo u Kapeli, pa je razumna pretpostavka da onda i Xi Lo - Jacko - zna da smo tu. Holly nađe prolaz u zidu s desne strane pa uđe u njega. Ako je labirint okrugao, potkažem joj, mi se u stvari udaljavamo od njegovog sredi‐ šta. „Moraš izaći da bi mogao opet ući. Sljedeće račvanje trebalo bi biti raskrižje. Malo 412 www.balkandownload.org

svjetla, ako može?“ Izvedem egresiju pa na trenutak zasjajim. Raskrižje. Holly krene li‐ jevim odvojkom. Sad je na redu ingresija nakon koje se utrnem. Onda ste znači održali obećanje, podrečem, da ćete labirint naučiti napamet. „Je. To su bile zadnje riječi koje mi je Jacko u životu izrekao, izjurila sam do kuće svojeg dečka i brata nikada više nisam vidjela. Moja šurjakinja Ruth bavila se izradom nakita i po njegovom je nacrtu napravila svojevrstan privjesak, od srebra. Kad sam otiš‐ la od kuće, uzela sam ga sa sobom. Proučavala sam ga valjda svaki tjedan. Sad dolazi li‐ jevo skretanje.“ Skrenemo lijevo, a u glavi nam eksplodira bol. Holly padne, prevrne se i zavrti. Novi napad boli prostrijeli joj gležnjeve i koljena, a naše spržene retine zabljesnu latice pri‐ vremenih boja. Kad moja domaćica podigne glavu, opazim Constantinovu, sa sjajnim crvenim okom čakre, kako stoji nad nama. „Pokaži mi gdje je izlaz“, majčinskim tonom obrati nam se Drugi Anakoret, „ili ću od tebe napraviti ljudsku baklju koja će mi kriko‐ vima osvjetljavati put.“ I čakre na dlanovima su joj užareno crvene, u svakoj ima psiho‐ munju kojom prijetnju može ostvariti. Holly se trese i mrmlja, „Molim vas nemojte, ne‐ mojte.“ Ne znam što je Constantinova upravo čula, koliko zna i koliko joj je psihonapo‐ na ostalo nakon bitke. Pretpostavljam, dovoljno da nas oboje više puta ubije. Odlučio sam je odvući od Holly, prema Sutonu, tako da barem Holly dobije priliku izvući se odavde živa. Izvedem egresiju, užaren. Ledenim, prijekornim glasom, Constantinova upita, „A koji si ti?“ Marinus, podobjavim joj. „Marinus. Pa naravno. Vremena je malo. Vodi.“ Ako nas oboje ubiješ, i ti ćeš naći smrt. „Onda ću barem umrijeti sretnija jer ću znati koga sam na kraju rata ubila.“ Prije nego mi na um padne strateški dobar odgovor, Constantinovoj se ugasi oko ča‐ kre, glava nagne u stranu, a tijelo se sruši na tlo. „REKLA SAM TI!“ Holly se oglasi ras‐ pomamljenim krikom bjesomučnika koji dere grlo i onda po drugi put našeg napadača udari po glavi nekim predmetom nalik batini. „NITKO NEĆE PRIJETITI MOJOJ OBI‐ TELJI!“ A onda i treći put. Jarko zasjajim i ugledam Holly kako dahće iznad sklupčanog tijela Immaculée Constantin. Glava Drugog Anakoreta je kaša krvi, zlaćane kose i dija‐ manata. Ingresijom se vratim u Holly i otkrijem pravu supernovu srdžbe koja se rasprs‐ nula u mnoštvo drugih emocija. Nekoliko sekundi poslije, Holly isprazni sadržaj želuca u tri snažna grča. U redu je, Holly, kažem joj. Tu sam, sve je u redu. Holly povrati i četvrti put. Sintetiziram joj kapljicu psihosedativa u hipofizu. U redu, mislim da si sada gotova. „Ubila sam nekog.“ Holly sva drhti. „Ubila sam. Naprosto... nekako... Kao da to nisam bila ja. Ali znam da jesam.“ 413 www.balkandownload.org

Iscijedim malo dopamina. Mogla bi biti još živa... u nekom obliku. Da provjerim? „Ne. Ne. Bolje da ne znam.“ Kako želite, ali čime ste je to napali? Holly ispusti oružje. „Oklagijom.“ Kako ste ovdje našli oklagiju? „Maznula sam je iz vaše kuhinje u 119A. Strpala u torbu.“ Holly ustane. Ja joj utrnem bol u gležnju i koljenu. Zašto? „Svi ste spominjali da idemo u rat, a ja kod sebe nisam imala ni patentni nožić. Zato sam - da, znam, histerična žena, oklagija, teški klišej, Crispin bi samo zakolutao očima i rekao, 'Ma, daj !' ali ja sam htjela... ma znate... imati nešto. Ne podnosim krv, pa sam noževe ostavila u ladici i... Eto. Sranje, Marinuse. Što sam to učinila?“ Ubili ste dvjesto i pedeset godina starog Atemporalnog Mesoždera valjkom za tijesto vrijednim pedeset dolara, nakon što ste fino odglumili cmizdravu, preplašenu sredovječ‐ nu ženu. „U cmizdrenje mi se nije bilo teško uživjeti.“ Stiže Suton, Holly. Kojim putem? Uspjela se pribrati. „Malo svjetla, molim.“ Zasjajim i osvijetlim usko raskrižje na ko‐ jem nas je iz zasjede napala žena koja sad leži mrtva ili na samrti. „Kojim putem ide‐ mo?“ Sjetim se kako smo se, kad smo pali, u stvari okrenuli. A Constantinova se prije nego što nam je zaprijetila vrtjela oko nas. Zasjajim jače, ali tako samo bolje osvijetlim mr‐ tvu napadačicu i lokvu bljuvotine. Nisam siguran. Holly obuzme panika. Smirim je psihosedativom. Čujemo šum Sutona. Da ja opet dalje vozim? „Dajte“, zahripa Holly. „Molim vas.“ Gledam četiri prolaza. Po ničem se ne razlikuju. Ipak nisu isti. Jedan mi djeluje malo svjetliji. Holly, kroz labirint vodi samo jedan put, je li tako? „Tako je.“ Krenem prolazom koji vodi prema svjetlu, skrenem desno i deset koraka ispred nas ugledam Suton kako preplavljuje tunel kao kakva zvjezdana, usporena voda. U njego‐ vom prigušenom leleku čuju se glasovi. Ne boli, obećavaju nekim neodređenim jezici‐ ma, ništa ne boli... „Što to radimo?“ oglasi se Holly. Vratim se. Ovim smo putem došli. Suton nas je slijedio. Stigli smo do raskrižja - tu. Prekoračim tijelo Constantinove. Zamislite u glavi opet Jackov labirint. Na privjesku. „Znam. Idemo ravno naprijed.“ Poslušam je. „Lijevo. Tu će sad biti desno skretanje, ali zanemarite ga jer je slijepa ulica... Nastavite. Do sljedećeg desnog.“ Prođem kroz tu‐ nel, s mislima na Suton koji preplavljuje tijelo Constantinove. „Lijevo. Dalje nekoliko 414 www.balkandownload.org

koraka... Još nekoliko, blizu smo sredine, moramo obići krug da izbjegnemo stupicu koja nas čeka. To je ovo sljedeće lijevo skretanje. Dalje, u luku... Sad skrenite desno.“ Idem još nekoliko metara, i dalje čujem bućkanje Sutona jer mu sve kraći tuneli i slijepe ulice troše sve manje mase i energije. „Zanemarite ovaj razmak slijeva... Sad skrenite desno. Kroz raskrižje. Požurite! Skrenite desno, pa lijevo i trebali bismo se naći-“ nadsvođeni prolaz pred nama je crn, ne mračan jer u njemu nema svjetla, nego crn crncat, crn kao što je crno Posljednje more, a to crnilo upija svo svjetlo čakre koje isijava Holly iz dla‐ na, pa ne osvjetljava baš ništa. Zakoračim u- - prostoriju s kupolom koja ima iste mrtve marsovski crvene zidove kao i labirint, ali je oživljena oštro ocrtanim sjenama mnoštva ptica. Osvjetljava je večernje svjetlo zlat‐ ne jabuke. „Bogati...“ Usprkos svemu što smo danas vidjeli, Holly zastane dah u grlu. „Vidite ovo, Marinuse.“ Jabuka visi posred prostorije, u visini glave i ne vidi se što je drži u zraku. „Je li živa?“ upita Holly. Rekao bih, podnagađam, da je to duša. Cijeli metaživot slušao sam u bajkama i pjesmama o zlatnim jabukama. Viđao sam ih na umjetničkim slikama, ne samo onu koju Venera drži na Bronzinovom originalu koji je Xi Lo tako dobro poznavao. Doduše, ta zlatna jabuka samo mi je pojačala dvojbu oko ove. U jedanaestom stoljeću čak sam u ruci držao jabuku koju je zanatlija na dvoru Sulejmana VI. izlio od kazačkog zlata, s listom od perzijskog žada ispunjenog smaragdi‐ ma i kapljicama rose od biserja s Mauricijusa. Ali, razlika između tih zlatnih jabuka i ove ovdje ista je kao i razlika između čitanja ljubavne pjesme i stvarne zaljubljenosti. Holly navru suze na oči. „Marinuse...“ „To nam je put povratka, Holly. Dodirnite je.“ „Da je dodirnem? Ne mogu je dodirnuti. Tako je...“ Xi Lo ju je stvorio za vas, kad dođe ovaj čas. Pride korak bliže. Čujemo zvuk perja koje miče zrak. „Holly, dodirnite je. Molim vas. Stiže Suton.“ Holly ispruži izranjavanu, zubom vremena načetu ruku. Dok izvodim egresiju iz svoje domaćice, čujem gugutanje grlice. Holly više nema. Sjene ptica nestale su s jabukom, pa se odaja s kupolom sad doima kao kakav sićušni mauzolej. Sad ću umrijeti. Umrijeti punom smrću. Ali, umrijet ću uz spoznaju da je Holly Sykes sigurna, da joj je Horologija vratila dug. Solidan kraj. Aoife i dalje ima mamu. Zazovem blijedu svjetlost pa potpitam Huga Lamba, Zašto da umreš sam? Makne svoj plašt nevidljivosti i ukaže se. „Stvarno, zašto?“ Dotakne duboku posjeko‐ tinu na obrazu. „Ma, sranje, vidi samo u kakvom sam stanju! Prokleti smokinzi. Krojač mi je taj tip iz Bangladeša u Savile Rowu, čovjek je genij, ali godišnje sašije samo dva‐ deset odijela. Zašto je Xi Lo ostavio samo jednu čarobnu kartu za povratak u svijet?“ 415 www.balkandownload.org

Transverziram do mjesta na kojem visi zlatna jabuka. Nestale su joj sve subatomske čestice, do zadnje. Transupstancija iscijedi energiju. Ne zaboravi kako su Slijepog Kata‐ ra stalno hranili svježim mesom. Xi Lo je sve ovo održavao na baterije. A zašto i ti nisi uzeo čarobnu kartu za povratak? Izbjegne odgovor. „Marinuse, imaš li možda koju cigaretu?“ Ja sam u netjelesnom stanju. Nemam tijelo u koje bih je stavio. Kroz crni ulaz počne curiti Suton, poput pijeska. Nabavljao si, lagao, podrečem, odgajao, mamio, ubijao... „To su bila čisto izvedena ubojstva. Umirali su sretni. Donekle.“ ...kao Marcus Anyder, ubio si čak i svoje staro ja. „Želiš li stvarno svoje posljednje trenutke provesti kao isljednik? Pa što bi htio? Ne‐ kakvu veliku, dramatsku, mea culpu?“ Samo me zanima zašto bi jedan grabežljivac, očito mu moram crtati, koji je tolike godine mislio samo na sebe i koji se još prošli tjedan naslađivao činjenicom da je ubio Oscara Gomeza, sada odjednom- „Još to nisi prebolio, jel' da?“ - odlučio plemenito položiti svoj odloženi život zbog običnog koštanog sata. Hajde, gukni. Obećavam da nikom neću reći. Suton sve glasnije mrmlja. Odgurnem glasove. Hugo Lamb otrese rukave. „Pretpos‐ tavljam kako si Holly očitao?“ Temeljito. Nisam mogao izbjeći, morao sam pronaći Est‐ her Little. „Jesi li našao nas u La Fontaine Sainte-Agnesu? Mene i Holly?“ Predugo okli‐ jevam s odgovorom. „Dakle, lijepo si se nagledao. Pa. Eto ti odgovora.“ U odaju se ulije još Sutona koji nam obećava, neće boljeti, neće boljeti. Sad je već prekrio trećinu poda. „Jesi li vidio kako je navalila na Constantinovu? Irska krv, gravesendska snaga. Eto, što ti je porijek‐ lo.“ A ti si samo stajao i gledao? „Nisam nikad bio neki junački tip.“ Constantinova te unovačila. Bila je Drugi Anakoret. „Uvijek su mi smetali autoriteti. Kad smo ušli u labirint, Rivas-Godoy je skrenuo desno, tako da je bio gotov već na početku, ali ja sam slijedio Constantinovu. Točno, ona me unovačila, ali je stvarno slijepo vjerovala u doktrinu prvo žene i djeca. Zato sam se prekrio plaštem, izgubio se, čuo Holly, slijedio vas... I sad smo tu. Smrtni prijate‐ lji. Tko bi to pomislio?“ Gledamo kako pjeskoliki Suton ispunjava odaju pod kupolom i postaje sve dublji. Proganja me misao da mi je nešto promaknulo. Hugo Lamb se nakaš‐ lje. „Je li i ona mene voljela, Marinuse? Ne mislim onda kad je već otkrila moje sitno... koketiranje s paranormalnim kultom koji joj je obitelji nanio doživotne rane i pokušao animacid brata. Mislim na onu noć, u Švicarskoj. Kad smo bili mladi. Uistinu mladi. Kad smo ostali zameteni.“ 416 www.balkandownload.org

Prekrivene su dvije trećine poda. Tjelesnom Lambu preostalo je još šezdeset sekundi života, prije nego ga dohvati Suton. Ja se mogu održati nešto dulje, ako želim, dok se kupola ne napuni do vrha. U tom trenutku shvatio sam što mi je to promaknulo. Promaknulo je i Hugu Lambu, čak i Constantinovoj. Dok smo izbjegavali komade zidova koji su se urušavali i pokušali pobjeći Sutonu, svi smo sasvim zaboravili na alternativni izlaz. Došlo mi je da se pod‐ nasmijem. Bi li to funkcioniralo? Ako je Suton ušao u Kameni put i izbrisao portal, ne bi... Ali pad je velik. Podupitam Lamba, Koliko ti je još ostalo napona? „Ne puno. Zašto? Jesi za jedan psihodvoboj?“ Ako ingresiram u tebe, možda ćemo zajedno imati dovoljno. Ostao je zbunjen. „Za što?“ Da prizovemo Aperturu. 417 www.balkandownload.org

Sheep's Head ___________ 2043. 418 www.balkandownload.org

26. listopada U podnožju stubišta sinula mi je ova misao, On dolazi, pa su mi se ruke sve naježile. Tko? Ispred mene, Zimbra se okrene da vidi što me to zadržalo. Prolazim kroz kasnove‐ černje zvukove. Peć, zvecka dok se hladi. Valovi, nabijaju se na stijenje ispod vrta. Kosti stare kuće škripe. Škripe i kosti Holly Sykes, kad smo već kod toga. Nagnem se preko rukohvata da kroz kuhinjski prozor pogledam gore prema prizemnici u kojoj živi Mo. Svjetlo u spavaćoj sobi joj gori. Tamo je dakle sve u redu. Po šljunčanoj vrtnoj stazi ne škripe ničiji koraci. Zimbra nije osjetio posjetitelja. Kokoši su mirne, što u ovo doba dana i želimo. Lorelei i Rafik hihoću se u Loreleinoj sobi, igraju se kazališta sjena: „Daj, to opće ne liči na klokana, Lol!“; „A ti bi to, kao, znao?“; „Pa, isto kao i ti?“ Ne tako dav‐ no, mislila sam kako svoje dvoje siročadi nikad više neću čuti da se tako smiju. Zasad je sve jako normalno. Bez novih misli koje bi se čule. Netko uvijek dolazi. Ali sigurna sam, bilo je On dolazi. Koliko već uopće mogu biti sigurna. Problem je u tome što, ako ste jednom u glavi čuli glasove, više nikada nećete biti sigurni je li neka slučaj‐ na pomisao samo to ili nešto više od toga. A ne zaboravi ni koji je datum: sutra je peta godišnjica Gigaoluje '38, kad se 797-ica u kojoj su se nalazili Aoife i Örvar prepolovila na visini od sedam tisuća metara, kao i još dvjesto drugih zrakoplova koji su u tom tre‐ nutku letjeli preko Tihog oceana, puknula je kao kad bi dječak u napadu srdžbe potrgao Airflxove modele kakve je Brendan nekoć vješao po svojoj sobi. „Ma ne obaziri se ti na mene“, kažem ispod glasa Zimbri i nastavim se penjati stubi‐ štem, istim onim kojim sam nekoć letjela gore-dolje. „Hajde“, kažem Zimbri, „mrdni dupe.“ Pomilujem mu kovrče između ušiju, jedno mu uho strši u zrak, drugo je mloha‐ vo. Zimbra digne glavu, kao da mi tim velikim crnim očima čita misli. „Rekao bi mi ako se imam zbog čega brinuti, jel'?“ Brinuti se zbog nečeg što nije moji desni kuk, koji moram vući, a to bi moglo značiti kako mi se karcinom opet probudio ili straha što će biti s Lorelei i Rafikom kad umrem; kao i izjave irskog premijera o Hinkley Pointu i tvrdnji britanske vlade kako „Neće doći do potpunog rastapanja reaktora u Hinkleyu E“; i straha koji osjećam za Brendana jer živi samo nekoliko kilometara od nove zone zabrane pristupa; i straha jer su se Ljudi iz čamaca iskrcali nedaleko od Wexforda, gdje sad tisuće gladnih, muškaraca, žena i djece bez ikakvih korijena moraju prezimiti; i o glasinama o štakorskoj gripi u Belfastu; našoj sve manjoj zalihi inzulina; Mo i njenom gležnju; i... Teška su ovo vremena, puna briga, Holly Sykes. 419 www.balkandownload.org

„Znao sam da će se to dogoditi!“ reče Rafik, zarobljen u Aoifeinom starom crvenom kaputu koji mu sad služi kao kućni ogrtač, dok sjedi koljena stisnutih na grudi na kraju kreveta Lorelei. „Kad je Marcus otkrio da mu na plastu nema broša to je bio - kao, sigu‐ ran znak. Ne možeš drpiti zlatnog orla plemenu kao što su Oslikani i očekivati da će ti to proći. Njima je to kao da su im Marcus i Esca ukrali Boga. Naravno da će doći i uhvatiti ih.“ Potom, jer zna koliko samo volim The Eagle of the Ninth, okuša sreću: „Holly, možemo li samo malo iz sljedećeg poglavlja?“ „Skoro je deset“, reče Lorelei, „i sutra moraš u školu“, pa ako zažmirim, gotovo da u njoj mogu zamisliti petnaestogodišnju Aoife. „U redu. Jeste li napunili pločicu?“ „Jesmo, ali još nema veze ni interneta.“ „Je li to stvarno istina“, Rafik ne pokazuje nikakvu namjeru da se makne s njenog kreveta, „da ste, kad si bila mojih godina, ono, imali struje koliko ste htjeli, stalno?“ „Mladiću, nazirem li u tom pitanju pokušaj da odgodiš odlazak u krevet?“ Osmjehne se. „Sigurno je bilo mega imati svu tu struju.“ „Sigurno je bilo što?“ „Mega. Svi to govore. Ma, znaš: zakon, guba, mrak, dobro.“ „O. Pa, kad sad razmislim, je, bilo je 'mega', ali u to vrijeme smo to smatrali normal‐ nim.“ Sjetim se kako je Ed bio sretan zbog neograničene struje svaki put kad bi se iz Bagdada vratio našoj kućici u Stoke Newingtonu jer su u Bagdadu on i kolege morali napajati laptope i satelitske telefone akumulatorima koje im je donosio hotelski zaposle‐ nik. Sheep's Headu bi jedan takav sad dobro došao, ali za njegov kamionet bio bi potre‐ ban dizel, a njega baš i nema, što je upravo razlog zašto nam je raznosač akumulatora potreban. „A avioni su stalno letjeli?“ uzdahne Rafik. „Ne samo s putnicima iz Naftnih zemalja ili iz Stabilnosti?“ „Tako je, ali...“ Tražim način da promijenim temu. Lorelei se večeras sigurno i sama smrknula zbog zrakoplova. „Onda, kamo si ti putovala, Holly?“ Rafiku ovaj razgovor nikada ne dosadi, makar smo ga već stoput vodili. „Svagdje“, kaže Lorelei, hrabra i nesebična. „U Kolumbiju, Australiju, Kinu, Island, Stari New York. Zar ne, bako?“ „Jesam, da.“ Pitam se kako je danas živjeti u Cartageni, Perthu, Šangaju. Prije deset godina mogla sam stritvjuirati njihovim ulicama, ali internet je danas u tako lošem sta‐ nju da čak i kad imamo signal, brzina je kao u doba prije širokopojasnog. Moj tab je sve stariji, a u skladištu imam još samo jedan. Ako neki i stignu preko Koncesije Ringaskid‐ dy, nikad ne stignu dalje od samog grada Corka. Sjetim se prizora kad je more '33. po‐ plavilo Fremantle. Ili je to bilo za poplave '37? Ili sam možda pomiješala prizore kad je 420 www.balkandownload.org

more provalilo u podzemnu željeznicu u New Yorku, kad se u njoj utopilo pet tisuća lju‐ di? Ili je to bilo u Ateni? Možda Mumbaiju? Tridesetih godina kadrovi katastrofa tako su se brzo i često smjenjivali da je bilo teško uopće i pratiti koju su sad priobalnu regiju desetkovali ebola ili pak štakorska gripa. Dnevnik se pretvorio u beskrajni film katastro‐ fe koji nema zaplet, a ja sam se jedva mogla natjerati da ga gledam. Ali od Prvog inter‐ netskog kraha jedva da imamo ikakvih vijesti, što je, ako ništa drugo, još i gore. Vjetar zatrese prozorska stakla. „Gasimo svjetla. Štedimo žarulju.“ Ostalo mi je još samo šest žarulja, koje sam skupa sa zadnjom pločicom skrila ispod parketa u svojoj sobi nakon što su po kućama uz cestu prema Durrusu zaredale provale. Poljubim Rafi‐ kovu kuštravu glavu prije nego se odvuče u svoju sobicu i kažem mu, „Slatko sanjaj, dušo.“ To i mislim: Rafikove noćne more prorijedile su se na svaku desetu noć, ali kad ga spopadne mora, vrišti da bi i mrtve digao iz groba. Rafik zijevne. „I ti, Holly.“ Lorelei se ušuška ispod svojih deka i pokrivača od ovčje kože, a ja zatvorim vrata. „Lijepo spavaj, bako, i još ljepše sanjaj.“ To mi je znao govoriti tata, ja Aoife, Aoife je to prenijela na Lorelei, a sad to ona opet govori meni. Nastavljamo živjeti, na određeni način, sve dok i dalje ima ljudi u kojima to može‐ mo. Sad se dokraja smračilo, ali otkako sam prešla sedamdesetu, dovoljno mi je nekoliko sati sna - jedna od rijetkih prednosti starosti. Zato sam ubacila još jednu cjepanicu u peć, pojačala svjetlo i izvukla kutiju za šivanje kako bi zakrpala stare Loline traperice, da ih može naslijediti Rafik, a potom namjeravam krpati čarape. Kad bih samo mogla prestati čeznuti za toplim tušem prije spavanja. Mo i ja povremeno jedna drugu muči‐ mo kad se prisjetimo Body Shopa i njegovih čudesnih mirisa: mošusa i zelenog čaja, bergamota, đurđice; manga, brazilskog oraha, banane; kokosa, jojoba ulja, cimeta... Ra‐ fik i Lorelei nikada neće osjetiti vonj tih aroma. Njima je „sapun“ bezmirisna kocka iz 'Palea', kako se naziva proizvodna zona u Dublinu. Do prošle godine još se na placu dao kupiti kineski sapun, ali koji god su ga to crnoburzijanski pipci znali dopremiti do Kil‐ crannoga, sad ih je netko očito otfikario. Kad sam sigurna da su klinci zaspali, uključim radio. Stalno sam živčana da ću jed‐ nog dana čuti samo tišinu: ali u redu je, sve tri stranice emitiraju. RTE stanica je službe‐ no glasilo Stabilnosti i emitira službeno odobrene vijesti između kojih idu emisije s praktičnim savjetima kako uzgajati hranu, popravljati stvari i snalaziti se u zemlji koja je svakim danom sve više improvizirana. Večerašnja emisija je repriza savjeta iz prve pomoći kako staviti udlagu slomljenoj ruci, pa prebacim na JKFM, posljednju privatnu radio stanicu u Irskoj, da čujem malo glazbe. Nikad se ne zna što bi mogli pustiti, ma‐ kar, naravno, sve će biti staro najmanje pet godina. Prepoznala sam refren iz „Exocet za doručak“ Damona MacNisha i Sinking Shipa, pa se sjetim zabave u Kolumbiji - ili je to 421 www.balkandownload.org

bilo u México Cityju? - kad sam pjevača upoznala. Tamo je bio i Crispin, ako se ne va‐ ram. Znam i sljedeću stvar: „Memories Can't Wait“ Talking Headsa, ali ona me samo podsjeti na Vinnyja Costella, pa pokušavam naći treću stanicu, Pearl Island Radio. Pearl Island Radio emitira iz kineske Koncesije Ringaskiddyju, kod Corka. Program je uglav‐ nom na mandarinskom, ali ponekad daju svjetske vijesti na engleskom, a ako nema in‐ terneta, to je jedini način da se čuju vijesti bez cenzure Stabilnosti. Te su vijesti, narav‐ no, prokineske - Ed bi to nazvao „golom propagandom“ - i neće ni pisnuti o Hinkleyju E, koji je sagradila i njime upravljala kinesko-francuska tvrtka, sve dok se prije pet go‐ dina nije dogodila nesreća, kad su se stranci povukli, pa su Britanci morali sanirati na‐ pola rastaljenu jezgru. Večeras nema vijesti na engleskom, ali kineski voditelji mi smi‐ ruju živce i neizbježno mi na um padne Jacko; a onda se prisjetim dana i noći provede‐ nih s Horolozima u New Yorku, pa izvan New Yorka, sad već prije dvadeset godina... Kapela, bitka, labirint: da, vjerujem da se sve to stvarno dogodilo, makar sam svjesna kako bih, ako bih ikada pokušala opisati što sam vidjela, zvučala kao da želim biti u centru pažnje, ako već ne luda ili kao da sam se najela ludih gljiva. Da sam se sjećala samo onih najbizarnijih dijelova, da sam se probudila u svojoj sobi u Hotelu Empire, mogla bih to sve pripisati priviđenjima ili trovanju hranom ili nekakvom psihotičkom napadu s gubitkom pamćenja, ili lažnim sjećanjima. No, previše je toga što se ne da tako logički objasniti. Stvari kao što je, na primjer, kako sam, nakon što sam u odaji is‐ pod kupole punoj ptičjih sjena dodirnula zlatnu jabuku, nestala u napadu vrtoglavice i probudila se, ne u hotelskoj sobi, nego na galeriji u 119A. Dok sam srednjim prstom do‐ dirivala jabuku na Bronzinovoj slici, vani je na prozorskoj dasci gugutala grlica, a svi su Horolozi nestali. Iz kuhinjske ladice nestala je mramorna oklagija. Koljena su mi bila sva krastava i oguljena, nakon zasjede u kojoj me u labirintu dočekala Constantinova. Nikad nisam doznala zašto se i Marinus nije sa mnom vratio, u mojoj glavi - možda je zlatna jabuka mogla djelovati samo ako ima jednog jedinog putnika? I konačno, kad je pala večer, a ja odustala od čekanja da se pojavi kakav prijateljski nastrojeni Atempora‐ lac, uzela sam taksi da me kroz Central Park prebaci do mojeg hotela, gdje sam otkrila kako je netko svojom kreditnom karticom platio moju sobu tjedan dana unaprijed. A ako ti hotelski recepcionar u New Yorku kaže da ti je soba plaćena, možeš se okladiti u što hoćeš da to nisi samo sanjao. Dakle, tako je, to se sve stvarno dogodilo, ali se obični život nastavio, jer vrijeme teče dalje i novi dan uopće nije briga za tvoje paranormalne pustolovine prethodnih dana. Taksistu sam bila samo još jedna mušterija koju je vozio u zračnu luku LaGuar‐ dia, koja će potom zaboraviti naočale na stražnjem sjedalu, ako on ne provjeri. Stjuar‐ desi Aer Lingusa bila sam samo još jedna gospođa srednjih godina kojoj ne rade slušali‐ ce. Mojim kokama, ja sam dvonožni div koji im baca kukuruz i stalno krade jaja. Na svom „izgubljenom vikendu“ na Manhattanu vidjela sam djelić svijeta koji je u povijesti 422 www.balkandownload.org

nakratko vidjelo možda nekoliko stotina ljudi i što onda? Teško da to mogu nekom is‐ pričati. Čak bi i Aoife ili Sharon rekle nešto kao, „Ma naravno da ti vjerujem, ali mislim da bi bilo pametno da te malo pogleda liječnik...“ Nije bilo nastavka. Marinus se, ako se uspio izvući iz one odaje pod kupolom, nikada više nije pojavio, a sad se to sigurno neće dogoditi. Nekoliko puta sam stritvjuirala 119A i vidjela tu višekatnicu raznovrsnih prozora i s fasadom od smeđeg pješčenjaka, što znači da se netko i dalje brine oko zgrade - nekretnina u New Yorku sigurno nije za odbaciti, čak i dok se sama Amerika raspada - ali nikada se poslije nisam tamo vratila ili pokušala ustanoviti tko sad tamo živi. Jednom sam uređajem dobila knjižaru Three Lives, ali kad se javio knjižar, zacvikala sam i prekinula vezu, a da nisam upitala stanuje li Inez još gore. Zadnja knjiga koju mi je Sharon poslala prije nego je nestalo pošte bila je o dvanaestero astronauta iz Apolla koji su hodali po Mjesecu, pa mi se nekako učinilo da je vrijeme koje sam provela u Sutonu bilo slično iskustvo. A sad, kad sam se vratila na Zemlju, mogla sam ili polako gubiti pamet tako da se pokušavam vratiti u taj drugi svijet, psihozotericima, 119A i Horologiji, ili dići ruke, uz zaključak, „To se stvarno do‐ godilo, ali sad je prošlost“ i nastaviti s običnim stvarima običnog obiteljskog života. Is‐ prva nisam bila sigurna hoću li to biti u stanju, ne znam, pisati zapisnik Odbora za uredne gradove Kilcrannoga, znajući kako se, dok mi sjedimo i raspravljamo o novim dječjim igralištima, duše prostorom Sutona kreću prema crnilu imena Posljednje more - ali se ispostavilo kako mi to nije problem. Nekoliko tjedana prije šesnaestog rođendana, u klinici za prekid trudnoće kod stadiona Wembley upoznala sam ženu koja je bila dvostruko starija od mene. Bila je otmjena i pribrana. Ja sam pak bila sva uplakana, ras‐ padala sam se. Dok je na žaru popušene cigarete palila novu, rekla mi je ovo: „Dušo moja, šokirat ćeš se kad shvatiš s čim sve ljudi mogu živjeti.“ A život me naučio kako je imala pravo. ...Zimbra laje u mom snu. Probudila sam se na stolcu do peći a Zimbra je i dalje la‐ jao, na bočnom trijemu. Ustala sam sva bunovna, ispustila na pod napola pokrpanu ča‐ rapu i prišla prozoru: „Zimbra!“ Ali Zimbra me ne čuje jer Zimbra nije više Zimbra, sad je iskonski pas koji je osjetio drevnog neprijatelja. Ima li koga vani? Bože, da barem i dalje radi sigurnosna rasvjeta. Zimbra na sekundu prestane lajati - dovoljno da čujem prestravljene kokoši. O, ne, nije valjda lisica. Zgrabim bateriju, odškrinem samo malo vrata, ali naš pas izleti van i počne kopati gdje je vjerojatno lisica izrovala rupu ispod žice. Iznad glave mi leti grumenje zemlje, a kokoši su sasvim pomahnitale oko žičane ograde kokošinjca. Posvijetlim unutra, lisicu ne vidim, ali nema sumnje da je Zimbra upao kroz ogradu. Jedna mrtva kokoš, dvije, tri, jedna s mukom pokušava zamahnuti krilima, i eto tamo, dva svijetla kruga na glavi crvenkastog obrisa na vrhu kokošinjca. Zimbra - petnaest kilograma mješanca njemačkog ovčara i labradora s primjesama sam vrag zna čega sve ne - uvukao se u kavez i zaletio prema kokošinjcu koji se prevrnuo 423 www.balkandownload.org

dok su kokoši kokodakale i lamatale krilima po prostoru ograđenom žicom. Brže od biča, lisica sune natrag u rupu i provuče glavu kad joj Zimbra zarije očnjake u vrat. Li‐ sica me pogleda, u djeliću sekunde prije nego je pas izvuče iz rupe, strese, odbaci i skoči na nju. Onda joj razdere grlo i sve je gotovo. Kokoši i dalje paničare, dok jedna ne pri‐ mijeti kako je bitka gotova, onda sve utihnu. Zimbra stoji nad lovinom krvavo crvene gubice. Polako se povrati, a povratim se i ja. Otvore se vrata na trijemu, na kojima se pojavi Rafik u svojem kućnom ogrtaču. „Holly, što je bilo? Čuo sam da je Zim skroz po‐ ludio.“ „Dušo, lisica je upala u kokošinjac.“ „O, u vražju mater, ne!“ „Rafik, ne prostači.“ „Ispričavam se. Ali koliko ih je zgrabila?“ „Samo dvije ili tri. Zim ju je ubio.“ „Mogu li vidjeti?“ „Ne. Mrtva lisica, ništa drugo.“ „Možemo li barem pojesti mrtve kokoši?“ „Preopasno je. Posebno sad, kad se opet pojavilo bjesnilo.“ Rafik još jače razrogači oči: „Nije te ugrizla, ili...“ Micica. „Natrag u krpe, gospon. Stvarno, sve je u redu sa mnom.“ Donekle. Rafik se odvukao gore, a Zimbru sam zaključala na trijemu. Bile su četiri, a ne tri mrtve kokoši, što je gubitak srednje veličine jer su mi jaja glavna roba koju tram‐ pim na tržnici petkom, kao i glavni izvor bjelančevina za Lorelei i Rafika. Sa Zimbrom je izgleda sve u redu, ali mogu se samo nadati da mu neće trebati veterinar. Sintetičkih lijekova za ljude gotovo je sasvim nestalo: ako si pas, nemoj ni pomišljati na njih. Is‐ ključim solarnu lampu, iskopam bocu Declan O'Dalyjeve rakije od krumpira pa si nato‐ čim što bi tata nekad nazvao dobrim cugom. Pustim da mi alkohol anestezira živce i gledam svoje stare, stare ruke. Grbave tetive, zmijolike vene, vakumirane. Ovih dana mi se lijeva ruka malo trese. Ne puno. Mo je zamijetila, ali se pravi da nije. Lol i Raf su u godinama kad ljudi misle da se svi starci pomalo tresu, pa ih to ne brine. Navučem deku preko glave, poput Crvenkapičine bake, jer se tako i osjećam, u svijetu u kojem je previ‐ še vukova a premalo lovaca. Vani je studeno. Sutra ću Martina u Fitzgeraldovom baru pitati ima li šanse da nam ove zime dostavi ugljen, iako znam kako će mi odgovoriti samo, „Ako ga bude, onda ima.“ Fatalizam je slabo sredstvo protiv depresije, ali ni dr. Kumar nema ništa jače. Kroz prozor vidim svoj vrt obojen kredom gotovo punog mje‐ seca, koji se nadvio nad poluotok Mizen. Trebala bih uskoro pobrati luk i zasaditi nešto kelja. U prozoru vidim odraz starice koja sjedi u stolici svoje pratete i kažem joj, „Idi na spavanje.“ S mukom ustanem, zanemarim probadanje u boku, ali na trenutak zastanem 424 www.balkandownload.org

pred svojim malim oltarom od improviziranog drvenog sanduka koji nam stoji na ko‐ modi. Načinila sam ga prije pet godina, za najgorih tjedana nakon Gigaoluje, kad smo bili posve otupjeli od žalosti. Lorelei ga je ukrasila školjkama. Unutra je fotografija Aoife i Örvara, ali večeras mi je dosta da mu samo palcem dotaknem gornji rub i poku‐ šam se sjetiti kakav je to bio osjećaj dirati Aoife kosu. „Lijepo spavaj, draga, i još ljepše sanjaj.“ 425 www.balkandownload.org

27. listopada Ustala sam prije zore da očerupam četiri mrtve kokoši. Sad ih je ostalo samo dvanaest. Kad sam se doselila u kuću Dooneen - prije četvrt stoljeća - kokoš ne bih mogla očeru‐ pati da mi život o tome ovisi. Sad sam je u stanju omamiti, odsjeći joj glavu i očistiti joj utrobu kao da radim nešto tako prozaično kao kad je mama kuhala paprikaš od junetine i Guinnessa. Nužda me naučila oderati i očistiti zeca, a da pritom ne povratim. Kad sam napunila staru vreću umjetnog gnojiva perjem, četiri mrtve kokoši ubacila sam u kolica i otišla s njima do kraja vrta. Putem sam prošla pored kokošinjca, gdje sam u svoja mr‐ tvačka kola s jednim kotačem ubacila lisičje truplo. Vidim da se u stvari radi o liscu. Declan kaže da se lisičji repovi ne smiju dodirivati. Lisici ta četka služi kao bakteriolo‐ ško oružje, puno zaraze. Vjerojatno ima i buhe, a s buhama i krpeljima smo ionako već imali puno problema. Lisica izgleda kao da je malo prilegla popodne, ako se zanemari razderano grlo. Jedan od očnjaka malo joj je izvirio pa se utisnuo u donju usnu. I Ed je imao takav zub. Pitam se je li lisac imao kuju i štenad. Pitam se hoće li lisičići shvatiti da se tata nikada neće vratiti, hoće li im to slomiti srce, ili će naprosto nastaviti tražiti hranu, a da nikada više na to ni ne pomisle. Ako je tako, zavidim im. More je jutros uzburkano. Učini mi se da sam nekoliko stotina metara prema pučini ugledala nekoliko dupina, ali kad pogledam opet, nema ih, tako da više nisam sigurna. I dalje puše zapadni vjetar, a ne istočnjak. Užasna pomisao, ali ako Hinkley izbacuje radi‐ oaktivni materijal, slučajni smjer vjetra mogao bi postati pitanje o kojem nam ovisi ži‐ vot. Istresla sam mučni teret iz kolica s kamenog mola. Kokošima nikad ne dajem imena, jer je biću kojem si nadjenuo ime teže zavrnuti vratom, ali me rastužilo što su u smrt otišle tako prestravljene. Sad skupa sa svojim ubojicom plutaju prema otvorenom moru. Htjela bih prema lisici osjetiti mržnju, ali nekako ne mogu. Samo se borila za opstanak. Kad sam se vratila kući, zatekla sam Lorelei kako u kuhinji sebi i Ranfiu za ručak maže malo maslaca na jučerašnje kifle. „Dobro jutro, bako.“ „'Jutro. Ima i osušenih algi. I ukiseljene repe.“ „Hvala. Raf mi je rekao za lisicu. Trebala si me probuditi.“ „Nije bilo potrebe, dušo. Kokoši ne znaš dići iz mrtvih, a lisicu je riješio Zim.“ Pitam se je li se sjetila koji je datum. „Ima nekoliko komada valovitog lima iza stare šupe - 426 www.balkandownload.org

probat ću ukopati podzemni zidić oko kokošinjca.“ „Dobra ideja. Lukava lija naići će sljedeći put na sebi ravnog.“ „E, to je gen koji si naslijedila od djeda Eda.“ Voli kad joj govorim takve stvari. „Danas je, hm“ - potrudi se da joj glas ima neoba‐ vezan ton - „mamin i tatin dan. Dvadeset i sedmi listopada.“ „Istina, dušo. Hoćeš li zapaliti tamjan?“ „Da, ako mogu.“ Lorelei ode do malog oltara pa otvori prednju stranu kutije. Na fo‐ tografiji su Aoife i Örvar i desetogodišnja Lorelei, a iza njih se vidi iskopina u L'Anse aux Meadowsu. Fotografija je snimljena u proljeće 2038., iste godine kad su poginuli, ali zelena i žuta boja već blijede, dok su se plava i magenta zamrljale. Puno bih platila da mi netko izradi novu, ali nema struje ni patrona s tintom da si sama isprintam, niti ne‐ gativa iz kojeg bi se dala izraditi nova fotografija: moja bezbrižna generacija povjerila je svoja sjećanja internetu, tako da je Krah '39. bio poput kolektivnog moždanog udara. „Bako?“ Gleda me kao da sam posve odsutna. „Oprosti, dušo, ja sam, hm...“ Često me spopadnu ti trenuci kad se potpuno iskop‐ čam. „Gdje je limenka sa svijećama od tamjana?“ „A, to. Pospremila sam je. Stavila je na sigurno. Hm...“ Događa li se to ovih dana češ‐ će? „U limenku, iznad peći.“ Lorelei pripali štapić tamjana na peći pa puhne da se sićušni plamen razgori. Vrati se iz kuhinje i tamjan stavi u stalak na malom odru. Na polici su rimski novčić, koji je Aoife darovala Lorelei i stara ura na navijanje koju je Örvar naslijedio od djeda. Pro‐ matramo kako se dim sandalovine oslobađa iz užarenog vrha. Sandalovina, eto još jed‐ nog mirisa starog svijeta. One godine kad smo prvi put palili tamjan, pripremila sam molitvu i pjesmu, ali sam briznula u takav nekontrolirani plač da je Lorelei ostala užas‐ nuta; od tada vlada prešutni dogovor da neko vrijeme tek stojimo zajedno, svaka sa svojim mislima. Sjećam se kako sam im mahala kad su odlazili iz zračne luke u Corku prije pet godina - bila je to zadnja godina kad su obični ljudi još mogli kupiti dizel, vo‐ ziti aute i letjeti avionom, iako su cijene svega toga letjele u nebo i ne bi si to mogli pri‐ uštiti da australska vlada Örvaru nije pokrila putne troškove. Aoife je išla u posjet teti Sharon i tetku Peteru, koji su se potkraj dvadesetih godina odselili u Australiju i za koje se nadam da su u Byron Bayu još dobro i zdravo, ali već godinu i pol nije bilo nikakvih informacija odavde koje su mogle stići do Australije, odakle je stizalo jako malo vijesti. Kako smo samo nekad lako, u trenutku, slali poruke, bilo kome, bilo gdje na Zemlji. Lo‐ relei me drži za ruku. Da tad nije prizdravljala od vodenih kozica, i ona bi putovala s roditeljima, zato su je Aoife i Örvar ovamo dovezli iz Dublina gdje su te godine živjeli. Dva tjedna kod bake Holly bila joj je utješna nagrada. Pet godina poslije, zadrhtim i duboko udahnem, da ne briznem u plač. Ne radi se samo o tome što nikada više neću moći zagrliti Aoife, nego i zbog svega drugog: zbog svih tih regija koje smo pretvorili u pustopoljine, polarnih vrhova koje smo otopili, Gol‐ 427 www.balkandownload.org

fske struje koju smo preusmjerili, rijeka koje smo isušili, obala poplavili, jezera koja smo ugušili smećem, mora koja smo ubili, vrsta koje smo doveli do izumiranja, prirod‐ nih raznosača peludi koje smo uništili, nafte koju smo protratili, lijekova koje smo uči‐ nili nedjelotvornima, lažljivaca koje smo izabrali jer su nam govorili što smo željeli čuti - sve samo da ne bismo morali mijenjati svoj udobni životni stil. Ljudi o Pomračenju govore kako su naši preci pričali o crnoj smrti, kao da se radi o višoj sili. Ali mi smo ga izazvali, svakim naftnim spremnikom koji smo ispraznili. Moj naraštaj činili su gosti koji su se prežderavali u restoranu Zemljine blagodati dok su znali - i istovremeno nije‐ kali - kako ćemo mi jednom naprosto dati petama vjetra i potomcima u restoranu osta‐ viti račun koji se nikada neće moći platiti. „Tako mi je žao, Lol.“ Uzdahnem i pogledom tražim kutiju s papirnatim maramica‐ ma, a onda se sjetim kako toga u našem svijetu više nema. „Ma, u redu je, bako. Dobro je prisjetiti se mame i tate.“ Gore, Rafik skakuće po odmorištu - vjerojatno navlači čarapu - dok pjeva na lažnom mandarinskom. Kineski bendovi su klincima u Kordonu strašno kul, kao što su meni bili američki novovalni. „Na neki način, mi smo sretnije prošli“, tiho će Lorelei. „Mama i tata nisu... Ma, znaš, sve je brzo svršilo, imali su jedno drugo, i barem znamo što se dogodilo. Dok Raf...“ Pogledam Aoife i Örvara. „Lol, tako bi se silno tobom ponosili.“ Onda se na vrhu stubišta pojavi Rafik. „Lol, jel ima meda za uz kašu? Usput, dobro jutro, Holly.“ Kad smo spakirali školske torbe, spremili ručkove, Lorelei upleli pletenice, povjerili Rafikovu pumpicu za inzulin i njegovu plavu kravatu - posljednji element školske uni‐ forme na kojem škola u Kilcrannogu još uopće može inzistirati - svezali, razvezali pa opet svezali, krećemo stazom uzbrdo. Nad nama se nadvila planina Caher čiju sam juž‐ nu padinu gledala u svakom godišnjem dobu, po svakom vremenu i u svakom raspolo‐ ženju svakog dana prošlih dvadeset i pet godina. Preko viših padina prekrivenih vrije‐ som, stijenjem i žutilovkom putuju sjene oblaka. Ispod njih su tri hektara nasada kali‐ fornijskog bora. Guram velika dječja kolica koja su bila muzejski primjerak još kad smo se Sharon i ja s njima igrali na ljetnim praznicima, koje smo tu provodili potkraj se‐ damdesetih godina prošlog stoljeća. Mo je već na nogama. Kad stignemo do njene kapije, vidimo da vješa rublje, odjeve‐ na u ribarski geansai koji se toliko razvukao da je više nalik na kućni ogrtač. „Dobro ju‐ tro, susjedi. Opet je petak. Ma kamo samo nestane cijeli tjedan?“ Sjedokosa bivša fizi‐ čarka uzme štap pa šepa po grubo košenom travnjaku i pruži mi praznu kutiju za raci‐ onirane namirnice da je nosim u grad. „Unaprijed hvala“, veli, a ja joj odgovorim, „Ma nema problema“, i stavim je u kolica, do moje i one Lorelei i Rafika. „Da vam pomognem s tim rubljem, Mo“, kaže joj Lorelei. 428 www.balkandownload.org

„Ma, Lol, lako ću s rubljem, ali klipsati do grada“, kako zovemo selo Kilcrannog, „e, to ne mogu. Ne mogu ni zamisliti što bih da nema tvoje bake koja mi napuni kutiju sa sljedovanjem.“ Mo zavitla štapom kao kakav tužni Chaplin. „Odnosno mogu, polako bih umirala od gladi.“ „Glupost“, kažem joj. „O'Dalyjevi bi se pobrinuli za tebe.“ „Sinoć nam je lisica ubila četiri kokoši“, reče Rafik. „To je šteta.“ Mo me pogleda, a ja samo slegnem ramenima. Zimbra njuši stazu cije‐ lim putem do Mo i maše repom. „Imali smo sreće da ga je Zimmy zgrabio prije nego ih je sve poklao“, reče Rafik. „Ma, vidi ti njega.“ Mo počeše psa iza uha i nađe mu čarobnu točku zbog koje se sav raspilavi. „Imali ste pravu dramu.“ Upitam je: „Jesi li se sinoć uspjela spojiti na internet?“ Što bi značilo, Ima li vijesti o reaktoru u Hinkley Pointu? „Samo na nekoliko minuta, uvezala sam se u službene kanale. Uobičajene izjave.“ Pred djecom nećemo u detalje. „Ali navrati poslije.“ „Baš sam se nekako nadala da ćeš nam pričuvati Zimbru“, kažem. „Ne bih baš htjela da počne izigravati lik iz Zova divljine, sad kad je ubio lisicu.“ „Naravno. I, Lorelei, hoćeš li molim te reći g. Murnaneu da ću u ponedjeljak doći u grad držati predavanje iz prirodnih znanosti? Cahill O'Sullivan ide s konjem i kolima pa mi je ponudio prijevoz. Vozit će me kao kraljicu od Sabe. Hajdete vi, ne smijete zbog mene zakasniti. Idemo, Zimbra, da vidimo možemo li naći onu odvratnu ovčju kožu koju si prošli put zakopao...“ Jesen je na prijelomnici. Zrelo i zlatno pretvara se u natrulo i hladno, a uskoro će i prvi mraz. Ranih 2030-ih godišnja doba su se strašno poremetila, ljeti su zaredali mra‐ zovi a zimi suše, no zadnjih pet godina imali smo duga, žedna ljeta i duge, olujne zime, a između njih proljeće i jesen naprosto su proletjeli. Izvan Kordona traktori izumiru, že‐ tve su postale zanemarive, RTE je prije dva dana javio kako se farme u županiji Meath vraćaju konjskim plugovima. Rafik klipše ispred nas, bere pokoju kasnu kupinu, a ja po‐ tičem Lorelei da ih zoblje i ona. Zamjenskih vitamina u hrani koja nam se izdaje sve je manje i manje. Kupine rastu jednako ludo kao i prije, ali ako ih uskoro ne posiječemo, naša staza do glavnog puta pretvorit će se u živicu od trnja kakva je bila opasala dvorac Trnoružice. Moram o tome razgovarati s Declanom ili Cahillom. Lokve su sve dublje i kaljuža sve blatnija, tako da mi tu i tamo Lorelei mora pomoći gurati kolica: to mi je više žao što nisam dala da se naspe cijela staza, kad se još moglo nešto obaviti za novac. Žao mi je i što nisam napravila, veće, bolje i trajnije zalihe, ali uvijek je, u trenutku kad bismo shvatili kako će se neka privremena nestašica pretvoriti u trajnu, već bilo prekas‐ no. Prođemo pored izvora iz kojeg se napajaju rezervoari s vodom moje kuće i prizemni‐ 429 www.balkandownload.org

ce u kojoj živi Mo. Sad lijepo klokoće, nakon nedavnih kiša, ali je prošlog ljeta na cijeli tjedan presušio. Kad ovuda prolazim, uvijek se sjetim priča pratete Eilish kad sam bila mala, da tu živi inat-vila rutava Radmila. Bila je tako dlakava da su je druge vile ismija‐ vale, pa je stalno bila čangrizava i ljudima davala suprotno od onog što su zaželjeli, samo da im napakosti. Zato si je morao nadmudriti tako da zaželiš ono što u stvari ne‐ ćeš. Ako bi rekao „Neću na dar skateboard“, dobio bi skateboard, na primjer. To je neko vrijeme palilo, dok inat-vila Radmila nije skopčala što ljudi rade, pa bi im onda ispunila svaku drugu želju, a kod ostalih dala suprotno. „Tako da ti je pouka ove priče, draga moja“, kaže mi prateta Eilish preko šest desetljeća, „ako nešto želiš, nabavi si to na stari dobar način, znojem i pameću. Ne petljaj se s vilama.“ Ali danas, ne znam zašto, možda zbog lisice, možda Hinkleyja, odlučila sam okušati sreću. Inat-vilo, rutava Radmilo: molim te, daj da mi prežive moje dušice. „Molim te.“ Lorelei se okrene pa pita, „Jesi dobro, bako?“ Na mjestu gdje Dooneenova staza izlazi na glavni put skrenemo desno i uskoro pro‐ đemo kraj odvojka koji vodi do farme Knockroe. Naletimo na vlasnika, Declana O'Dalyja, koji gura kolica puna slame. Declanu je oko pedeset godina i oženjen je Bran‐ nom, ima dva starija sina i još kćer koja ide u razred s Lorelei, ima dvadesetak krava pasmine Jersey i oko dvjesto ovaca koje pasu na stjenovitijem kraju poluotoka gdje ima više trave. Zbog gustih, spojenih obrva, kovrčave brade i izboranog lica nalikuje poma‐ lo na kakvog zapuštenog Zeusa, ali više puta je pomogao Mo i drago mi je što ga ima‐ mo. „Zagrlio bih te“, kaže dok preko dvorišta ide prema putu u flekavom kombinezonu, „ali jedna od krava me upravo gurnula u ogromnu hrpu balege. Što je to tako smiješno“, glumi da se rasrdio, „moj mladi Rafiku Bajati? Kunem ti se da ću se tobom obrisati… Rafik se sav trese jer se u sebi smije i skriva se iza mene dok ga Declan nastoji do‐ hvatiti kao kakav Frankenstein poprskan stajskim gnojem. „Lol“, reče Declan, „Izzy me zamolila da je ispričam što je ranije otišla u selo teti po‐ moći da upakira povrće za Konvoj. Kako sam čuo, kasnije dolaziš prespavati kod nas?“ „Da, ako je to još dopušteno“, kaže moja unuka. „Ah, pa sad vas nema baš kao ragbi ekipe, je li tako?“ „Svejedno je lijepo od tebe što ćeš nahraniti jedna usta više“, kažem. „Gosti koji će pomoći oko dojenja, više su nego-“ Declan umukne pa pogleda u nebo. „Što je to?“ Rafik škilji prema vrhu Killeen. Ja isprva ne vidim, ali čujem neko metalno zujanje, kad se oglasi Declan, „Ma vidi ti samo to...“ Lorelei upita, u nevjerici, „Avion?“ Tamo. Nekakva vrsta jedrilice na slabi pogon. Prvo mi se učinilo da je velika i dale‐ ko, ali onda shvatim kako je mala i blizu. Prati grebene Seefin i Peakeen, u smjeru Atlantika. 430 www.balkandownload.org

„Dron“, kaže napeto Declan. „Mega“, reče oduševljeno Rafik, „pravi BL.“ „Imam sedamdeset i pet godina“, podsjetim ga čangrizavo. „Bespilotna letjelica“, odgovori mi dječak. „Kao veliki avion na daljinsko upravljanje, s kamerama. Nekad nose projektile, ali ovaj mi se čini premali. Stabilnost ih ima nekoli‐ ko.“ Upitam: „A što radi tu?“ „Ako se ne varam“, odgovori Declan, „špijunira.“ Lorelei upita: „Pa zašto bi se netko išao gnjaviti da špijunira nas?“ Declan zvuči zabrinuto: „Je, to je dobro pitanje.“ „'Ja sam kći Zemlje i Vode',“ recitira Lorelei, dok prolazimo pored stare, zahrđale tra‐ fostanice, „'Odgojio me nebeski svijet; Putem raznih pora obala i mora; Mijenjam se, ali ne mogu mrijet.'“ Nisam sigurna je li g. Murnane baš pogodio s pjesmom „Oblak“. Lorelei i Rafik nisu nešto posebno, puno djece u Kilcrannogu izgubilo je barem jednog roditelja kad je zav‐ ladalo Pomračenje. „O, bako, ma ne mogu vjerovati kako sam opet zaboravila ovaj dio.“ „'Jer nakon kiše'...“ „Znam, znam. 'Jer nakon kiše ni tračka nema više, Prazna je nebeska pagoda, Na vjetru sunce zrake daje što konveksnim bljeskom sjaje-' Hm... 'I tvore kupolu modrog svoda...'“ Nesvjesno sam pogledala u nebo. Mašta mi je i dalje u stanju na plavetnilo smjestiti sićušni sjajni zrakoplov. Ne predimenzioniranu igračku kao što je bespilotna letjelica - iako je i to bio prilično izniman događaj - već mlazni putnički avion, koji za sobom os‐ tavlja oštru bijelu crtu koja se na nebu polako raspada u iskidanu vatu. Kad sam takvo što zadnji put vidjela? Čini mi se, prije dvije godine. Sjećam se kako je Rafik utrčao u kuću izbezumljenog lica pa sam pomislila da se dogodilo nešto strašno, ali me on odvu‐ kao van i pokazivao gore: „Vidi, vidi!“ 431 www.balkandownload.org

Ispred nas, na put istrči štakor, stane pa nas promatra. „Što to znači 'konveksno'?“ upita Rafik i uzme kamen. „Koji strši van“, reče Lorelei. „'Konkavno' znači kad je istureno prema unutra, poput špilje.“ „Onda Declan ima konveksni trbuh?“ „Ne kakav je bio prije, ali pusti Lol da se vrati gospodinu Shelleyju.“ „'Gospodinu'?“ Rafik ima sumnjičav izraz lica. „Shelley je žensko ime.“ „To je prezime“, objasni mu Lorelei. „Puno ime mu je Percy Bysshe Shelley.“ „Percy? Bysshe? Mama i tata su ga sigurno mrzili. Kladim se da su mu u školi pili krv.“ Zavitla kamen na štakora. Malo ga promaši, a štakor sune u živicu. Nekoć bih ga prekorila što na živim stvorovima vježba gađanje, ali otkako je zaprijetila epidemija šta‐ korske gripe, vrijede nova pravila. „Nastavi, Lol“, kažem joj. „S pjesmom.“ „Mislim da sam zapamtila ostatak. 'Nijemo se smijem vlastitom kenotafu, I iz kaverni kiše, Kao dijete iz maternice, kao duh iz grobnice, Ustanem, pa ga nema više.'“ „Savršeno. I tata ti je isto imao nevjerojatno pamćenje.“ Rafik ubere cvijet fuksije pa iz njega usiše kapljicu nektara. Ponekad mi se čini kako pred Rafikom ne bih smjela spominjati Örvara, jer on svojeg oca nikada nije upoznao. No, Rafik ne zvuči kao da ga se to uopće tiče: „Maternica je ono gdje je dijete u majci, je li tako, Holly?“ „Tako je“, kažem dečku. „A što je taj keno... kako već?“ „Kenotaf. Spomenik osobi koja je umrla, često nakon što je poginula u ratu.“ „Ni ja baš nisam razumjela pjesmu“, reče Lorelei, „dok mi je Mo nije objasnila. Go‐ vori o rađanju i ponovnom rađanju i vodenom ciklusu. Kad pada kiša, oblak se potroši, pa je onda na neki način mrtav; a vjetar i sunčeve zrake su mu na modrom nebu načini‐ li grobnicu, kao kenotaf oblaku, je li tako? Ali onda kiša, koja je bila stari oblak, uteče u more gdje ispari i pretvori se u novi oblak koji se smije plavoj kupoli - vlastitom nad‐ grobnom kamenu - jer je sad uskrsnuo. Onda 'razgradi' taj nadgrobni kamen tako što se uspne u njega. Kopčaš?“ Guštik žutilovke širi zrakom miris vanilije i svjetluca od ptičjeg pjeva. „Meni je drago što mi učimo 'Puff The Magic Dragon'“, reče Rafik. Na ulazu u školu Rafik mi kaže, „Bok!“ i otrči se pridružiti gomili dječaka koji svi glume bespilotne letjelice. Skoro sam mu doviknula, „Pazi na inzulinsku pumpicu!“ ali 432 www.balkandownload.org

već dobro zna da imamo još samo jednu u rezervi i zašto ga sramotiti pred prijateljima? Lorelei mi kaže: „Bako, vidimo se, čuvaj se na tržnici“, kao da je ona odrasla, a ja sam ta koju treba paziti da se ne razbije i ode do skupine djevojčica-žena kod ulaza u zgradu. Opazi me Tom Murnane, zamjenik ravnatelja, pa mi priđe. „Holly, htio bih razgova‐ rati s vama. Želite li i dalje da Lorelei i Rafik ne idu na vjeronauk? Velečasni Brady, novi svećenik, jutros je u crkvi počeo novi ciklus predavanja o Bibliji.“ „Nije to za ove moje, Tome, ako nije problem.“ „Ma nije. Ima ih takvih osmero ili devetero, pa će raditi projekt o Sunčevom susta‐ vu.“ „A hoće li se Zemlja okretati oko Sunca, ili obrnuto?“ Tom shvati šalu. „Bez komentara. Kako je danas Mo?“ „Bolje, hvala na pitanju, a baš mi je drago što ste je spomenuli, pamćenje mi je-“ suzdržala sam se da ne kažem: „pamćenje mi je kao cjedilo“, jer to više uopće nije smi‐ ješno. „Cahill O'Sullivan će je u ponedjeljak dovesti na svojim kolima, pa može preda‐ vati prirodu, ako vam to još odgovara.“ „Ako je ona spremna, svakako je dobrodošla, ali svakako joj recite da se ne mora mučiti, ako joj se gležanj još nije oporavio.“ Oglasi se školsko zvono. „Posao zove.“ Ode on. Okrenem se i vidim kako Martin Walsh, gradonačelnik Kilcrannoga, maše na poz‐ drav svojoj kćeri Roisin. Martin je krupan, rumen muškarac kratko podšišane sijede kose, kao kakav Djed Mraz koji pokušava raditi kao redar u noćnom klubu. Uvijek se brijao, ali jednokratne britvice su se u kutijama koje dijeli vlada prestale pojavljivati prije godinu i pol, pa većina muškaraca na poluotoku sad nosi neku vrstu brade. „Holly, kako smo jutros?“ „Martine, ne mogu se požaliti, ali brine me Hinkley Point.“ „Ma, nemoj - je li ti se javio brat preko tjedna?“ „Pokušavam ga dobiti, ali ili dobijem poruku da nema interneta ili se uvezem, pa se veza nakon nekoliko sekundi ugasi. Dakle, ne: već tjedan dana se nisam čula s Brenda‐ nom, otkako su digli stupanj uzbune na Nižu crvenu razinu. Živi u zatvorenom naselju kod Bristola, ali to je blizu zabranjene zone, a plaćeno osiguranje im neće pomoći protiv radijacije. Kako bilo“, uteknem se mantri našeg doba, „ako se tu ništa ne može, onda se ne može ništa.“ Gotovo svatko koga poznajem ima rođaka kojem negdje prijeti opas‐ nost, ili barem nekog s kim je teško stupiti u vezu, pa se sad glasno izražavanje zabrinu‐ tosti drži nepristojnim. „Roisin mi se malo prije učinila zdrava kao dren. Onda se ipak nije radilo o mumsu?“ „Ne, ne, samo su joj žlijezde bile natekle, hvala bogu. Dr. Kumar je za to čak imala i nešto lijekova. Kako je gležanj našeg mjesnog kiberneurologa?“ „Bolje. Zatekla sam je ranije kako vješa rublje.“ „Sjajno. Nemoj mi je zaboraviti pozdraviti.“ 433 www.balkandownload.org

„Neću - i...u stvari, Martine, nadala sam se kako ću moći s tobom razgovarati.“ „Naravno.“ Martin se nagne bliže i uhvati me ispod lakta kao da je malo nagluh on, a ne ja - kako već javni dužnosnici postupaju sa staricama tjedan dana prije izbora, u za‐ jednici od jedva tristo glasača. „Znaš li hoće li Stabilnost dijeliti ugljen prije nego počne zima?“ Martinov izraz lica mi govori, Kad bih to samo znao. „Ako stigne do nas, odgovor je da. Uvijek isti problem: naši gospodari i vladari u Dublinu skloni su tome da kad pogle‐ daju Zonu kordona, pomisle, ma dajte, pa oni tamo žive od prirodnih dobara i poljopri‐ vrede i onda se za nas ne brinu. Rođak iz Ringaskiddyja javio mi je kako je prošli tjedan pristao brod za prijevoz ugljena s teretom iz Poljske, ali kad će biti dovoljno goriva da se može pretovariti u kamione i razdijeliti, to je već drugi par rukava.“ „A od Ringaskiddyja do Sheep's Heada sve je puno prokletih lopuža“, reče Fern O'Brien koja se pojavila niotkuda, „dok ugljen s kamiona pada velikom brzinom. Ne bih stavila ruku u vatru da će što stići.“ „To smo pitanje pokrenuli“, veli Martin, „na prošlom sastanku odbora. Ja i nekoliko dečki planiramo mali izlet gore do Caher Saddlea da nasiječemo malo treseta. Ozzy je u kovačnici načinio - kako se to kaže? - kompresor za sabijanje treseta, ovoliki.“ Martin raširi ruke skoro pola metra. „Znam ja da to nije ugljen, ali je opet bolje nego ništa, a ako ne prestanemo sjeći u Tri hektara šume, jako brzo ćemo joj morati mijenjati ime u Nula hektara šume. Kad se treset osuši, poslat ću Fionna da vama i Mo dostavi nešto, kad bude vozio dizel u farmu Knockroe - za koga god da budete glasale. Mraz se ne za‐ nima za politiku, a moramo se brinuti za naše ljude.“ „Ja ću glasati za aktualnog“, zajamčim mu. „Hvala ti, Holly. Svaki glas će biti važan.“ „Pa nema neke ozbiljne oporbe, zar ne?“ Fern O'Brien pokaže na oglasnu ploču crkve iza mojih leđa. Odem do nje da proči‐ tam, novi, veliki, rukom iscrtani plakat: POMRAČENJE JE BOŽJI SUD VIJERNICI RECITE „DOSTA!“ GLASAJTE ZA BOŽJU PARTIJU MURIEL BOYCE ZA GRADONAČELNICU „Muriel Boyce? Gradonačelnicu? Ali Muriel Boyce je, hoću reći...“ „Muriel Boyce ne bi trebalo podcjenjivati“, kaže Aileen Jones, bivša autorica doku‐ mentaraca, koja se sad bavi izlovom jastoga, „a s župnikom je kao prst i nokat, čak i ako ne znaju ispravno napisati 'vjernici'. Postoji veza između zadrtosti i nepoznavanja pra‐ vopisa. S tim fenomenom sam se već sretala.“ Upitam: „Velečasni McGahern se u crkvi nikada nije bavio politikom?“ 434 www.balkandownload.org

„Nikad“, odgovori Martin. „Ali velečasni Brady je druge fele. U nedjelju ću sjediti u klupi i slušati našeg župnika kako nam govori da će nam Bog čuvati obitelj samo ako budemo glasali za Božju stranku.“ „Pa nisu ljudi tako glupi“, kažem, „da bi to progutali.“ Martin me pogleda kao da nisam u stanju sagledati cijelu situaciju. Ovih dana me često tako gledaju. „Ljudi žele čamac za spašavanje i čuda. Božja stranka im nudi oboje. Ja im nudim pelete od treseta.“ „Ali čamac za spašavanje nije stvaran, a peleti jesu. Nemojte odustati. Na glasu ste kao čovjek koji donosi razumne odluke. A ljudi slušaju razum.“ „Razum?“ Aileen Jones je turobno vesela. „Kako je moj stari prijatelj doktor Greg znao govoriti, kad bi religiozni bili u stanju razumno razgovarati, ne bi bili religiozni. Bez uvrede, Martine.“ „U ovom trenutku me više ništa ne vrijeđa, Fern“, odgovori naš gradonačelnik. Crkvenom ulicom izađemo na Trg Kilcrannog. Pred nama je Fitzgeraldov bar, niska zgrada nepravilnog oblika, stara kao i samo selo. Stoljećima je nadograđivana, dobila je bijelu fasadu, ali dosta davno. Po zabatima i crjepovima na sljemenu skupljaju se vrane, kao da se spremaju na kakvu nepodopštinu. Zdesna nam je skladište dizela u kojem je prije, kad sam se ovamo doselila, bila benzinska crpka Maxol, gdje smo nekoć tankali naše Toyote, Kije i Volkswagene kao da se benzin dijeli besplatno. Sad služi samo za‐ družnoj cisterni koja obilazi farme. Slijeva je zadružni dućan, gdje će odbor kasnije di‐ jeliti sljedovanje, a na južnoj strani trga je Velika dvorana. Na Dan konvoja u Velikoj dvorani se održava tržnica, pa uđemo, nakon što mi je Martin pridržao vrata da mogu uvesti dječja kolica. U dvorani je bučno, ali danas nema previše smijeha - Hinkley Point zasjenio je sve. Martin mi veli da se vidimo poslije i prepušta se predizbornim aktivnos‐ tima, Aileen traži Ozzyja, želi se kod njega raspitati za metalne dijelove za svoju jedrili‐ cu, a ja krenem kopati po štandovima. Pregledavam stolove s nogarima na kojima su ja‐ buke, kruške i povrće koje nema dovoljno prepoznatljiv oblik da bi ga uzela korporacija Pearl, dimljena slanina domaće proizvodnje, med, jaja, marihuana, sir, pivo iz kućnih pivovara i domaća žestica poitin, plastične boce i kutije, pletena odjeća, stare krpe, ra‐ skupusane knjige i tisuće stvari koje smo nekad poklanjali humanitarnim dućanima ili bacali na deponije. Kad sam se prije dvadeset i pet godina doselila na poluotok Sheep's Head, tržnica u zapadnom Corku bila je mjesto gdje su seoske žene iz razonode proda‐ vale kolače i pekmez, hipici su nizozemskim turistima uvaljivali kipiće Zelenog čovjeka, a ljudi srednjoklasnih prihoda kupovali organski pesto, datulje Medjool i mozzarellu od bizonovog mlijeka. Sad je taj plac ono što je nekoć bio supermarket: mjesto gdje nabav‐ ljaš sve što ti treba, osim osnovnih potrepština koje stižu u kutijama racionirane opskr‐ be. Imamo prepravljena dječja kolica, invalidska kolica i kolica iz supermarketa, djeluje‐ mo gladno, neobrijano, bez kozmetike, kao kakva parodija Lidla ili Tesca od prije pet ili 435 www.balkandownload.org

šest godina. Trampimo se, kupujemo i prodajemo koristeći smjesu lukavosti, juana i do‐ lara Sheep's Heada - numeriranih metalnih diskova na kojima su urezani portreti trojice gradonačelnika Durrusa, Ahakiste i Kilcrannoga. Mijenjam četrdeset i osam jaja za jef‐ tini kineski šampon koji može poslužiti i za pranje odjeće; nekoliko vreća soli od mor‐ ske trave i glavice kelja za nebojenu vunu iz Killarneyja koja mi treba da dovršim po‐ krivač; pekmez od crvenog ribiza - staklenke vrijede više od pekmeza - mijenjam za olovke i blok A4 papira da mogu pokrpati još starih vježbenica jer su radne bilježnice klinaca već toliko puta pisane i brisane da su im stranice gotovo prozirne; i nevoljko, posljednji par dobrih gumenih čizama koji sam imala u zadnjih 15 godina u originalnoj kutiji dajem za komade prozirne tanke plastike od koje ću za nas troje načiniti kišne jakne i popraviti plastenik, nakon što prođu zimske oluje. Plastične trake je teško naći, pa Kip Sheehy složi očekivani izraz lica, ali vodootporne čizme velingtonke još su rjeđe, pa ga riječima „a onda, drugi put“ te tako što se počnem udaljavati od štanda natjeram da doda još i dvadeset metara plastične žice te svežanj četkica za zube. Brinu me Rafi‐ kovi zubi. U našoj prehrani jako je malo šećera - kao uostalom i kod svih drugih - ali zapadno od Corka više nema nijednog zubara. Ćaskam malo s Niamh Murnane, ženom Toma Murnanea, koja sjedi za štandom s konopljanim vrećama zobi i grožđica: Stabilnost više nema juana za plaće učitelja, pa ih isplaćuje u naturi, namirnicama koje mogu trampiti. Nadala sam se kako ću možda naći uloške za Lorelei jer ih Stabilnost više ne vodi kao nužne potrepštine, ali mi vele da ih u zadnjoj pošiljci koja je stigla brodom Kompanije nije ni bilo. Branna O'Daly služi se tra‐ kama od starih plahti koje moramo prati jer je čak i starih plahti sve manje. Da sam ba‐ rem prije par godina mogla predvidjeti sve ovo i napraviti zalihe tampona. Opet, nije pristojno žaliti se kad nekih tri milijuna duša mora preživjeti izvan Kordona. U depandansi, Sinead iz Fitzgeraldovog bara poslužuje tople napitke i juhu skuhanu u kuhinjskom objektu koji zimi zagrijava Veliku dvoranu. Kad se moja dječja kolica do‐ kotrljaju do njih, zadrugin mehaničar Pat Joe privuče mi svojim uljem umrljanim ruče‐ tinama stolicu, koja mi sad već stvarno treba. Zaklela bih se kako je put kojim ovamo stižem iz Dooneena svakog petka sve dulji i bolni kuk muči me više nego prije. Trebala sam razgovarati s dr. Kumar, ali što će mi ona pomoći ako mi se opet aktivirao karci‐ nom? Više nema CT-a niti me mogu staviti na farmakološku terapiju. Za stolom sjede i Molly Coogan, koja je prije dizajnirala web stranice, a sad u plastenicima pod Ardahil‐ lom uzgaja jabuke i njen muž Seamus. Kako sam ja ovdašnja Engleskinja, pitaju me imam li vijesti o Hinkley Pointu, ali ih moram razočarati. Nitko nije uspio uspostaviti internetsku vezu izvan irskog otoka već dva ili tri dana. Pat Joe je sinoć razgovarao s bratićem iz Ardmorea u istočnom Corku i nekoliko minuta predsjeda za stolom. Izgleda kako se dvije stotine azilomita iz Portugala iskrcalo na obali s pet ili šest lađa i sad žive u napuštenom stambenom naselju koje je sagrađeno 436 www.balkandownload.org

još u doba Keltskog tigra. „Ponašaju se skroz“, priča Pat Joe dok prebire žlicom po juhi, „kao da su svoji na svome. Zato je gradonačelnik Ardmorea poveo izaslanstvo u naselje, u kojem je bio i moj bratić, da azilomitima kažu kako, na njihovu veliku žalost, ne mogu prezimiti jer nema dovoljno hrane u zadruzi ni drva na plantaži ni za one koji već žive u selu, a kamoli za dodatne dvije stotine usta. Onda je van izašao taj krupni tip, hladan kao špricer, izvukao pištolj i kao da mu želi dobar dan odvalio Kennyju hicem pola glave, kao u starom vesternu.“ „Šokantno! Šokantno!“ Betty Power je teatralna matrona koja vodi sušionicu u Kil‐ crannogu. „Što je učinio gradonačelnik?“ „Poslao je teklića u garnizon Stabilnosti u Dungarvan da zatraži pomoć - a ovi su mu rekli da u džipovima nemaju jebenog dizela.“ „Džipovi Stabilnosti nisu imali dizela?“ upita uznemireno Molly Coogan. Pat Joe napući usne i odmahne glavom. „Ni kapi. Gradonačelniku su naložili da 'smi‐ ri situaciju' kako god zna. Samo, kako da to napravi, kad mu je najubojitije oružje kla‐ merica?“ „Ja sam čula“, veli Molly Coogan, „da je Sun Yat-sen“ - jedna od kineskih superfre‐ gata koja prati kineske kontejnerske brodove na polarnoj ruti - “prošli tjedan uplovio u luku u Corku s pet stotina mornaričkih pješaka na palubi. Malo su pokazivali mišiće.“ „Siguran sam da ti fali nula, Moli“, nadoveže se Fern O'Brien, koja se nagnula sa su‐ sjednog stola. „Bili moje Jude bio je u smjeni koja je vršila utovar tog dana u Ringaskid‐ dyju i kune se da ih je u odorama pod kineskom zastavom bilo ništa manje nego pet ti‐ suća.“ Mogu zamisliti mog odavno preminulog partnera Eda kako koluta očima nad auten‐ tičnošću ovih takozvanih vijesti, ali čut ćemo toga još kad razgovor prijeđe na šogoricu rođaka Pata Joea u županiji Offaly, koja zna „dobro upućenog čovjeka“ u Odjelu za is‐ traživanja Stabilnosti u dublinskom Paleu, a on misli kako je Šveđanima uspjelo geno‐ mizirati vrstu žita otpornu na žutu hrđu koja se sama oprašuje. „Samo prenosim što su mi rekli“, veli Pat Joe, „ali priča se kako će je Stabilnost na proljeće posijati po cijeloj Ir‐ skoj. Budu li ljudi imali pune želuce, prestat će neredi i čavkaranje.“ „Bijeli kruh“, uzdahne Sinéad Fitzgerald. „Zamisli samo.“ „Ne bih ti htio kvariti veselje, Pat Joe“, reče Seamus Coogan, „ali je li to isti onaj Do‐ bro upućeni čovjek koji je rekao da Nijemci imaju tabletu protiv štakorske gripe, ili da su se američke države opet sjedinile, pa predsjednik šalje zračnim mostom lijekove i maslac od kikirikija svim zemljama članicama NATO-a? Ili je to bio prijateljev prijatelj koji je kod Youghala naletio na azilomita koji se kleo majkom da je našao Tehnoutopiju u kojoj još imaju struju dvadeset četiri sata na dan, toplu vodu za tuširanje, ananas i mousse od tamne čokolade, negdje na Bermudama, Islandu ili na Azorima?“ Sjetim se Martinovih riječi o zamišljenim čamcima za spašavanje. „Samo prenosim što su mi rekli“, frkne Pat Joe. 437 www.balkandownload.org

„Što god da nas u budućnosti čeka“, reče Betty Power, „svi smo u Božjim rukama.“ „Tako svakako na to gleda Muriel Boyce“, reče Seamus Coogan. „Martin se trudi koliko može“, kaže uvijeno Betty Power, „ali je jasno kako se samo Crkva može suprotstaviti ovoj vraškoj raboti koja preplavljuje svijet.“ „A zašto bi nam Bog koji nas voli pomagao samo ako glasamo za njega?“ upita Mol‐ ly. „Moraš ga to pitati“, trepne Betty Power. „Tome ti služi molitva.“ „Ali ono što Molly pita jest“, reče Pat Joe, „zašto nam ne može izravno uslišati moli‐ tve? Zašto mu treba da glasamo za njega?“ „Da bi se Crkvi vratilo mjesto koje joj pripada“, odgovori Betty Power. „Tako da na‐ šoj zemlji pokazuje put.“ Rasprava se zahuktala, ali meni je to isto kao da slušam djecu kako se svađaju oko motiva i postupaka Djeda Mraza. Vidjela sam što se događa nakon smrti, Suton i Dine, i to je djelovalo jednako stvarno kao sad ova okrhnuta šalica čaja koju držim u ruci. Mo‐ žda su se duše koje sam ja vidjela kretale prema zagrobnom životu negdje onkraj Pos‐ ljednjeg mora, ali čak i ako je tako, to nije život poslije smrti kakav opisuju svećenici ili imami. Nema Boga osim onog kojeg sami izmislimo, mogla bih sa sigurnošću reći svo‐ jim župljanima: ljudski rod je sam i oduvijek je bio sam... ...ali moja istina ne zvuči manje ludo od njihove vjere, čak ne zvuči ni razumnije, a tko ima pravo ubiti Djeda Mraza? Posebno ako taj Djed Mraz obećava opet spojiti Co‐ oganove s njihovim mrtvim sinom, Pata Joea s mrtvim bratom, mene s Aoife, Jackom, mamom i tatom; zaustaviti Pomračenje i vratiti centralno grijanje, naručivanje preko interneta, Ryanair i čokoladu. Naša glad za milima i svijetom koji smo izgubili jednaka je našoj žalosti: traži da je se nečim nahrani. Samo kad nas ista ta glad ne bi činila tako ranjivo podatnim, i to ljudima kakav je velečasni Brady. „Zatrudnjela?“ Betty Power zaprepašteno stavi dlan preko usta. „Nemoguće!“ A, vra‐ tili smo se na tračeve iz Sheep's Heada. Rado bih pitala tko je to zatrudnio, ali ako to tek sad učinim, pitat će se da možda ne gubim sluh ili postajem senilna. „U tome i jest problem.“ Sinéad Fitzgerald umiješala se u razgovor. „Tri dečka su otiš‐ la s mladom gospođicom Hegarty nakon žetvenog festivala, a svi su bili skroz“ - opona‐ ša pušenje džointa - „tako da, dok beba ne počne ličiti na oca, Damien Hegarty ne zna koga bi ganjao sačmaricom. Totalni rusvaj.“ Hegartyjevi drže koze, dalje na poluotoku, između Ahakiste i Durrusa. „Šokantno“, veli Betty Power, „a Niamhu Hegarty je jedva šesnaest, je li tako? To ti je kad u kući nema majke da jasno postavi pravila. Naprosto misle da mogu raditi što žele. Što je upravo i razlog zašto velečasni Brady-“ „Čujete li vi ovo“, reče Pat Joe, digne prst u zrak pa napeto sluša... ...šalice su ostale na pola puta do usta; rečenice vise u zraku, dojenčad je ušutkana i 438 www.balkandownload.org

gotovo dvije stotine stanovnika zapadnog Corka utihnulo je kao po komandi; a potom su svi jednoglasno uzdahnuli s olakšanjem. Jer to se čuje Konvoj: dva oklopljena džipa ispred i iza cisterne s dizelom i kamionom koji prevozi kutije s racioniranom opskrbom. Unutar Kordona još uvijek imamo traktore i kombajne, a vozila Stabilnosti još se voze starom cestom N71 do Bantryja, kako bi opskrbila garnizone i skladišta, ali ova četiri krasna nova vozila koja bruje Crkvenom ulicom jedini su redoviti posjetitelji Kilcran‐ noga. Svima koji su stariji od, recimo, Rafika, zvuk priziva sjećanje na svijet koji smo poznavali. U to vrijeme, prometna vozila su stvarala „buku“ a ne „zvuk“, ali sada je dru‐ gačije. Ako zažmiriš kad dolazi konvoj, možeš zamisliti da je, recimo, 2030. godina, kad si još imao svoj auto, do Corka je bilo sat i pol vožnje, mene tijelo nije neprestano bolje‐ lo, a klimatske promjene bile su problem tek stanovnicima područja ugroženih poplava‐ ma. Samo što ovih dana ne žmirim, zato što me previše boli kad otvorim oči. Svi izlazi‐ mo gledati predstavu. Vučem kolica sa sobom. Nije da mislim kako bi stanovnici pokrali staricu koja podiže dvoje djece, ali gladne ne treba dovoditi u iskušenje. Džip na čelu kolone zaustavi se iza skladišta dizela. Iz njega iskoče četiri mlada voj‐ nika Irske stabilnosti i uživaju u dojmu koji na seljake ostavljaju njihove odore, puške i oholost: nije nimalo slučajno što neudate djevojke u Kilcrannogu svoje preostale zalihe šminke i najbolje odjeće čuvaju za dane u koje dolazi konvoj. Corinna Kennedy s farme Rossmore udala se za konvojaša i sad živi u garnizonu Bandon, gdje struju imaju pet sati na dan. Glavni irski stražar brzo nešto izgovori na „mandairskom“ u svoju transtra‐ ku, da Glavnom konvoju potvrdi gdje se sad nalaze. „Svaka od tih kaciga košta više od moje kuće“, kaže mi, već po tko zna koji put Pat Joe, „ako imaš dobre veze da ih pretvo‐ riš u čvrste juane.“ Tri kineska vojnika iskoče iz džipa na začelju, u odorama Okcidentalne kompanije Pearl, ili OKP-a. Viši su od svojih irskih pandana, imaju bolje zube, a puške su im, kako bi rekla Aoife kad je bila tinejdžerka, zajebanije od irskih. Irski vojnici spremni su po‐ razgovarati s ljudima, no kineskim je strogo naređeno da se ne miješaju s lokalnim sta‐ novništvom. Bantry je zapadni, divlji kraj Koncesijske teritorije, a dizel koji dostavljaju dragocjeniji je od zlata. Jedan od Iraca zamijeti kako se Kevin Murray s upaljenom lu‐ lom previše približio cisterni, pa se otrese na njega, „Gospodine, ovu lulu ćete morati odmah ugasiti!“ Kevin se prestravljeno vrati u Veliku dvoranu. Konvojaši nikad ne mo‐ raju prijetiti. OKP je naša pupčana vrpca kojom smo vezani uz skladište Ringaskiddy i posebnu robu koja se tamo nalazi, više se ne proizvodi u Irskoj, a čak možda niti u Europi. Dvojica Konvojaša koji dolaze svaki tjedan su Noel Moriarty, voditelj cisterne i Se‐ amus Li, glavni trgovac. Noel je duhovit, blijed, proćelav čovjek nervoznog pogleda u srednjim tridesetim godinama, rukuje se i razgovara s gradonačelnikom Martinom, dok vozač namješta cijev za ulijevanje dizela. Martin pita Noela ima li kakvih vijesti o Hin‐ 439 www.balkandownload.org

kley Pointu. Noel odgovori kako mu je šef u OKP-u rekao da Kinezi lokaciju nadziru iz niskih satelita, ali čini se da je cijeli kompleks napušten. Vijest obiđe okupljenu publiku u manje od minute, ali kao i uvijek, iz šturih informacija teško je izvući pouzdane za‐ ključke. Noel Moriarty i Martin jedan drugom potpišu obrasce na bloku, a onda voditelj cisterne povuče crvenu polugu kojom se pokrene pretakanje dizela u cisternu zadruge. Pokušavamo uhvatiti njegov vonj i osjetimo novi nalet čežnje za Benzinskim dobom. Kamion se u međuvremenu u rikverc približio skladištu zadruge s druge strane trga gdje Seamus Li razgovara s Olive O'Dwyer, dogradonačelnicom Kilcrannoga. Kamion se uglavnom tovari poljoprivrednim proizvodima: iz hladnjače se vadi nedavno zaklana govedina, svinjetina, puretina, zečetina, ovčetina i janjetina, a iz skladišta sa svježom robom izlaze sušeni duhan, poriluk, kelj, luk, krumpiri, bundeve i voće. Većina voća i povrća nahranit će Koncesiju Ringaskiddy gdje službenici OKP-a žive s obiteljima, ili mornare Atlantske flote Mornarice narodnog oslobođenja. Meso, neklonirano i bez ce‐ zija - zasad - prodavat će se po astronomskim cijenama u Pekingu, Čonkingu i Šangaju. Mlijeko se u Ringaskiddyju pretvara u prah i predstavlja važan izvozni proizvod. U zamjenu za sve to, tri zadruge Sheep's Heada u Durrusu, Ahakisti i Kilcrannogu dobit će dizel, gnojivo, insekticid, dijelove za strojeve, žarulje, alat, željezariju, kao i po‐ sebne narudžbe - među kojima su i životno važni lijekovi poput inzulina za Rafika - o kojima svakog mjeseca odlučuje gradski odbor. OKP je sa Stabilnošću iz Corka sklopio ugovor o distribuciji osnovnih potrepština u našoj tjednoj racioniranoj opskrbi, iako se njena kvaliteta posljednjih mjeseci znatno pogoršala. No, najvažnija stvar koju Kompa‐ nija osigurava je sigurnost. OKP štiti svoju Koncesijsku teritoriju tako što miliciji Sta‐ bilnosti plaća da patrolira Kordonom od 100 kilometara. To je razlog zašto je petnaestak kilometara obalnog pojasa od Bantryja do Corka pošteđeno onog najgoreg bezakonja koje je pogodilo većinu Europe, otkako je Pomračenje isključilo električne mreže i osla‐ bilo civilno društvo. Muškarci okupljeni u Fitzgeraldovom baru gunđaju da Kinezi nisu tu zato što nas vole i da OKP poslovanje nesumnjivo nosi lijepu zaradu, ali čak i najpi‐ janiji grubijan lako može zamisliti u kakvu bi se divljinu život na Sheep's Headu ubrzo pretvorio bez tri K: Kompanije, Konvoja i Kordona. To je naš Kineski zid. Moja dječja kolica i ja pred školskom kapijom smo u tri nula nula. Sjetim se raznih dječjih vrtića i škola u sjevernom Londonu i Ryeu gdje sam dolazila po Aoife. Sad je glavna tema poluprazna kutija sa sljedovanjem koju smo dobili od zadruge, bez obzira na dob, s vrećicom od 400 grama zobenih pahuljica u što ulaze i ljuske i slama, 200 gra‐ ma smeđe riže, 200 grama leće, po 50 grama šećera i soli, paketić od deset filter-vrećica čaja marke Zmaj, pola male kocke DMZ sapuna, tuba korejskog deterdženta kojem je rok trajanja prošao prije dvije godine, mala bočica joda s ćiriličnom etiketom i, zbunju‐ juće, gumica Hello Kitty s mirisom kole. Ono što se ne potroši, postat će valuta na tržni‐ 440 www.balkandownload.org

ci petkom, ali današnje sljedovanje je najgore u šest godina otkako je taj sustav uveden 2039., nakon što je propala žetva. „Znam da je to sramota“, Martin govori skupini neza‐ dovoljnika, „ali ja sam gradonačelnik, nisam čarobnjak. Slao sam poruke Stabilnosti u Cork od jutra do sutra, ali kako da ih natjeram da mi odgovore? Stabilnost nije demo‐ kratski sustav: prvo se pobrinu za svoje i odgovorni su samo Dublinu.“ Martina spasi gong, odnosno školsko zvono. Klinci pohrle van, pa moje dvoje i ja krećemo glavnim putem iz Kilcrannoga, Lorelei i Rafik naizmjence njuše gumicu s vo‐ njem kole. Lorelei taj miris prizove vrlo rana sjećanja, ali Rafik je premali da je mogao piti ono pravo, pa stalno pita: „Ali što je to kola? Je li to voće ili bilje ili što?“ Posljednja kuća na izlazu iz grada je ona Muriel Boyce, stoji na osami, nakon niza međusobno spojenih zgrada. Velika je i kockasta, na svakom prozoru su mrežaste zavje‐ se, a zimski vrt je sad pretvoren u staklenik, kao i većina zimskih vrtova. U tri kuće pri‐ je njene žive tri od njena četiri golema sina, i njihove žene koje izgleda rađaju samo si‐ nove, tako da su te kuće poznate kao 'Boyceovi'. Sjećam se kako je Ed govorio da u ple‐ menskim područjima Afganistana sinovi donose moć: Pomračenje nas vodi u istom smjeru. Na vratima i prozorima Boyceova naslikani su križevi. Muriel Boyce je uvijek bila pobožna, u stara vremena organizirala je putovanja u Lourdes, ali otkako joj je „Gospodin sebi uzeo muža“ prije dvije godine - upala slijepog crijeva - ta je pobožnost dobila zube. Pustila je da oko nje živica naraste visoko, iako je to nekako ne priječi da kroz nju vidi van. Već smo bili prošli pored njene kuće, kad sam čula da me doziva. Okrenemo se i eto je na ulazu u vrt. Odjevena je poput opatice i s njom je nezgrapni dvadesetogodišnji sin Dόnal. Dόnal nosi kratke hlače s odrezanim nogavicama i atlet‐ sku majicu. „Holly, baš nam stiže krasna večer. Lorelei, ma kako si samo narasla i po‐ ljepšala se! I zdravo, Rafik. U kojem si nam ti razredu gore u našoj školi?“ „Četvrtom“, veli oprezno Rafik. „Zdravo.“ „Divan dan, Lolly“, reče Dόnal Boyce, a Lorelei klimne glavom i skrene pogled. Muriel Boyce upita: „Čujem da ste imali problema s lisicama?“ „Dobro si čula, tako je“, odgovorim. „Pa nije li to strašna nesreća?“ Cmokne. „Koliko si zbog toga izgubila kokoši?“ „Četiri.“ „Četiri, je li?“ Vrti glavom. „Neka od najboljih nesilica?“ „Možda par.“ Slegnem ramenima, hoću krenuti. „Jaja su jaja.“ „Onaj vaš pas je sredio lisicu, pretpostavljam?“ „Jest.“ U nadi kako će me zamoliti da glasam za nju pa da joj mogu dati neki neodre‐ đen odgovor i onda krenuti dalje, kažem, „Vidim da si se kandidirala za gradonačelni‐ cu.“ „Pa, nisam htjela, ali Gospodin je zahtijevao, pa sam poslušala. Ljudi, naravno, mogu glasati po volji - nećeš me vidjeti kako se namećem prijateljima i susjedima.“ Ne, to za tebe radi velečasni Brady, pomislim, a Muriel otjera muhu. „Ne, ne. Nego, Holly, ja sam zbog ove naše mladeži“, osmjehne se Lorelei i Rafiku, „htjela s tobom razgovarati.“ 441 www.balkandownload.org

Klinci djeluju zbunjeno. „Nisam ništa napravio“, prosvjeduje Rafik. „Nitko ni ne tvrdi da jesi“, Muriel Boyce me pogleda, „ali je li istina da odbijaš vele‐ časnom Bradyju dopustiti da im kazuje o evanđeljima Gospodnjim?“ „Misliš li na vjeronauk?“ „Da, na proučavanje Svetoga pisma koje vodi velečasni Brady.“ „Odlučili smo se kako ih nećemo pohađati. Što je naša privatna stvar.“ Muriel Boyce okrene glavu i uzdahne u pravcu zaljeva Dunmanus. „Cijela župa divila se kako si samo zasukala rukave, da se tako izrazim, kad ti je Gos‐ pod dao ovo dvoje na brigu - u tvojoj životnoj dobi. A jedan ti čak nije ni rod! Nitko ti nema što prigovoriti.“ „Rod s tim nema veze.“ Sad me uspjela iznervirati. „Nisam udomila Rafika zato da bi mi se župljani divili ili zato što bi to od mene tražio 'Gospodin' - nego zato što sam to trebala učiniti.“ Muriel Boyce se bolno osmjehne. „I upravo stoga su župljani tako uznemireni, jer im tako tvrdoglavo zanemaruješ duhovne potrebe. Gospodin je tako razočaran. Tvoj vlasti‐ ti anđeo plače, tu kraj tebe, upravo sada. Mladima u ova bezbožna vremena više nego ikada treba moć molitve. To je isto kao da im ne daš jesti.“ Lorelei i Rafik se osvrnu i naravno, ne vide ništa. „O, djeco, ja vidim sve vaše anđele.“ Staklasti pogled Muriel Boyce popne se iznad naših glava, baš kao što to rade proroci. „Lorelei, tvoj anđeo je kao starija sestra, ali duge zlatne kose, a Rafikov je muškarac, crnja, ali takav je bio i jedan od Tri kralja, ali sve troje su tako tužni. Anđeo tvoje bake isplakat će si plave oči, tako da su sve crvene. To mi je slomilo srce. Preklinje te da-“ „Za ime Božje, Muriel, prekini više.“ „Da, to i jest za ime Božje Gospodina našega što ja-“ „Ne, ne, ne. Prvo, jedno si ti, a drugo svi župljani. Drugo, bojim se da se anđeli koje ti 'vidiš' malo prečesto slažu s Muriel Boyce da bi to bilo uvjerljivo. Treće, Loreleini ro‐ ditelji nisu išli u crkvu, a obitelj Rafikove mame je muslimanska, tako da kao skrbnik djece poštujem želje roditelja. Gotovi smo. Do viđenja, Muriel.“ Prsti Muriel Boyce kojima se uhvatila za kapiju podsjećaju me na kandže. „Ima puno tih 'ateista' koje je Sotona zabljesnuo novcem, pobačajima, znanošću i televizijom Sky, a sad im je žao kad vide do čega je to dovelo.“ Ispruži ruku u kojoj drži križ prema meni, kao da će me to natjerati da se pokorim uz strahopoštovanje. „Ali Gospodin oprašta grješnicima koji oprost zatraže. Velečasni Brady spreman je s vama razgovarati - kod vas. U ovom dijelu svijeta imamo, Bogu hvala, crkve, a ne džamije.“ Dόnal za to vrijeme, primjećujem, otvoreno mjerka Lorelei. Gurnem kolica i pozovem djecu, „Idemo.“ „Vidjet ćemo hoćeš li promijeniti ploču“, vikne za mnom Muriel Boyce, „kad Božja stranka preuzme zadrugu, pa bude odlučivala što komu ide u kutiju.“ U šoku zastanem i okrenem se. „Jel' ti to meni prijetiš?“ 442 www.balkandownload.org

„Holly Sykes, to je činjenica. A evo ti još jedne: hrana u vašim želucima je irska hra‐ na. Kršćanska hrana. Ako ti se ne sviđa, ima, kako čujem, puno praznih kuća u Engle‐ skoj, blizu Hinkleyja.“ Čujem kako netko cijepa drva. „Ja živim na Sheep's Headu.“ „Ima ih puno koji to neće tako vidjeti, kad se remen bude morao stegnuti. Bolje ti je da to ne zaboraviš.“ Dok odlazim, noge mi klecaju, utrnule, hodam kao na štulama. Dόnal Boyce vikne za nama, „Vidimo se, Lol!“ Zvučalo je kao lascivna, mišićava, požudna prijetnja. Izlazimo iz sela pored ploče Slan abhaile i starog znaka ograničenja brzine na 80. „Ne sviđa mi se kako me Dόnal Boyce gledao, bako“, kaže Lorelei. „Dobro“, kažem joj. „Ne sviđa se ni meni.“ „Ni meni“, reče Rafik. „Dόnal Boyce je drkadžija.“ Već sam zaustila da ga opomenem „ne prostači“, ali sam se zaustavila. Četrdeset minuta kasnije, stižemo kući, na kraju grbave staze Dooneen. „Dooneen“ znači „tvrđavica“ i tako se u našoj kućici i osjećam, dok spremam hranu, stvari s tržnice i kutije s racioniranom opskrbom. Dok se djeca presvlače, pokušam preko taba dobiti Brendana, ili barem nekog od bližih rođaka u Corku, ali mi ne uspijeva, dobijem samo poruku POSLUŽITELJ NIJE PRONAĐEN kao i onu AKO I DALJE BUDETE IMALI PROBLEMA, OBRATITE SE SVOJEM PRODAVAČU. Nikakve koristi. Obiđem kokoši i uzmem iz kokošinjca tri svježa jaja. Kad su Rafik i Lorelei gotovi, prođemo kroz guštik između našeg vrta i vrta Mo i dođemo do njenog stražnjeg ulaza. Vrata su otvorena, a Zimbra dotrči u kuhinju i maše repom. Kad je bio štene puno je više skakao, no sad se smirio. Racionirane namirnice za Mo i jaja spremim joj u vitrinu. Zatvorim je da ne uđu miševi. Mo zateknemo u zimskom vrtu gdje sama sa sobom igra Scrabble. „Dobro mi došli, školarci. Kako je bilo u školi i na tržnici?“ „U redu“, kaže Rafik, „ali jutros smo vidjeli bespilotnu letjelicu.“ „Je, i ja sam je vidjela. Izgleda da Stabilnost ima viška goriva. Neobično.“ Lorelei proučava ploču Scrabblea. „Koji je rezultat, Mo?“ „Rasturam se: 384 prema 119. Jeste li dobili zadaću?“ „Ja imam kvadratne jednadžbe“ odgovori Lorelei. „Mljac-mljac.“ „A, pa te valjda sad možeš žmirećki riješiti.“ „Ja imam geografiju“ reče Rafik. „Mo, jesi kad vidjela slona?“ „Jesam. Po zoološkim vrtovima i u nacionalnom parku u Južnoj Africi.“ Rafika se ovo prilično dojmilo. „Jesu li stvarno bili veliki kao kuće? Tako nam je re‐ kao g. Murnane.“ „Možda kao manja vikendica. Afrički slonovi su bili veći od indijskih. Veličanstvene životinje.“ 443 www.balkandownload.org

„Zašto su ih ljudi onda pustili da izumru?“ „Krivnja se može podijeliti na sve, ali zadnje krdo je pobijeno zato da bi se ljudi u Kini mogli razmetati i međusobno si poklanjati drangulije od bjelokosti.“ Mo nije od onih koji će ti stvari reći uvijeno. Rafik se kad razmisli o tome gotovo natmuri. „Da sam se barem rodio prije šezdeset godina“, kaže. „Slonovi, tigrovi, gorile, bijeli medvjedi... Sve najbolje životinje su nestale. Nama su ostali samo štakori, vrane i uholaže.“ „I nešto prvoklasnih pasa“, dodam i pomilujem Zimbru po glavi. Svi istovremeno utihnemo, bez nekog vidljivog razloga. John, njen suprug koji je mr‐ tav već petnaest godina, smiješi nam se iz okvira obješenog nad kaminom. Prekrasan portret u ulju naslikan je jednog ljetnog dana u njihovoj staroj kućici na otoku Cape Clear. John Cullin bio je slijep i život mu često nije bio lak, ali živio je u civilizirano doba na civiliziranom mjestu, gdje su ljudi imali pune želuce. Pisao je dobru poeziju. Obožavatelji su mu pisali iz Amerike. Taj svijet nije bio zidan od kamena, nego od pijeska. Bojim se. Dovoljna je jedna jača oluja. Kasnije, Lorelei ide na farmu Knockroe gdje će prespavati. Mo nam dođe na večeru, pa nas dvije stare dame i Rafik jedemo bob i krumpire pečene na maslacu. U Rafikovim godinama, Aoife bi prezrela takav skroman objed, ali on je, prije nego što je stigao do Irske, upoznao glad od koje se napuhuje trbuh, tako da nikada ništa ne odbija. Za desert imamo kupine koje smo ubrali na povratku kući i malo dinstane rabarbare. Bez našeg kućnog tinejdžera večera nam prolazi u tišini, što me podsjeti na dane kad je Aoife kre‐ nula na koledž. Kad smo oprali suđe, igramo cribbage i slušamo emisiju na RTE-u o tome kako iskopati bunar. Rafik potom prije mraka otprati Mo kući, a ja kantu iz latrine ispraznim dolje u more i provjerim smjer vjetra: i dalje puše istočnjak. Potjeram kokoši u kokošinjac i povučem zasun na vratima, žao mi je što to nisam i sinoć napravila. Ra‐ fik se vrati, zijevne, opere do pojasa u kanti hladne vode, opere zube i ode na spavanje. Ja čitam stari primjerak New Yorkera iz prosinca 2031., uživam u priči Ersilije Holt i di‐ vim se reklamama i bogatstvu koje je ne tako davno postojalo. U jedanaest i petnaest uključim tab da se probam spojiti s Brendanom, ali kad me zatraži lozinku, mozak mi stane. Lozinka. Za ime božje, nisam je nikada promijenila. Nešto s psima... Prije nekoliko godina, ti trenuci zaboravnosti još su mi bili smiješni, ali sada, djeluju mi kao početak izvršenja smrtne presude, jako usporenim tempom. Ako više ne možeš vjerovati vlastitom umu, postaješ mentalni beskućnik. Ustanem da uz‐ mem bilježnicu u koju sve zapisujem, ali Zimbra mi je do noge pa se sjetim: NEWKY, tako se zvao naš pas, kad sam bila djevojčica. Upišem lozinku i pokušam se vezati s Brendanom. Nakon pet uzastopnih dana neuspjeha, spremna sam na poruku da je došlo do greške, ali već iz prvog pokušaja mi se ukaže bratova slika u visokoj rezoluciji kako 444 www.balkandownload.org

namršteno gleda u ekran, u radnoj sobi svoje kuće u Exmooru, udaljen četiri stotine ki‐ lometara. Nešto nije u redu: sjedokosa frizura mu je raščupana, suho, otečeno lice djelu‐ je izbezumljeno, a glas mu je užasno nervozan. „Holly? Vidim te! Jel' vidiš ti mene?“ „I čujem te, Brendane, jasno kao da si tu. Što se dogodilo?“ „Pa, osim što sad“ - posegne nekamo izvan kadra po piće pa gledam fotografiju s po‐ lice na kojoj se, na otvaranju zatvorenog naselja Tintagel Village, dvadeset godina mla‐ đi Brendan Sykes rukuje s kraljem Karlom - „osim što sad zapadna Engleska sve više liči na Apokalipsu i što će nuklearni reaktor na kraju naše ulice svakog časa eksplodira‐ ti? Čavke. Posjetili su nas pretprošle noći.“ Zlo mi je. „U naselju, ili baš u vašoj kući?“ „U naselju, ali i to je bilo dovoljno strašno. Prije četiri dana, svi su naši vjerni čuvari spizdili, pokupili pola hrane iz skladišta i rezervni generator.“ Shvatim da je pripit. „Ve‐ ćina nas je ostala - a kamo bismo i otišli? - i odredili smo stražarske smjene.“ „Mogao bi doći ovamo.“ „Ako me putem drumski razbojnici u Swanseaju ne bi rasjekli na komade. Ako mi na moru krijumčar ne prereže vrat, milju od velške obale. Ako uspijem podmititi Odjel za useljeništvo u Ringaskiddyju.“ Sad mi iznenada postane jasno da Brendana nikada više neću vidjeti u živo. „Možda bi mogla pomoći Oisin Corcoran?“ „Mislim da svi imaju pune ruke posla da nekako sami opstanu, da bi još trošili ener‐ giju na pomaganje osamdesetjednogodišnjem engleskom azilomitu. Ne, dođeš u godine kad... putovanja, plovidbe, to je sad samo za druge ljude.“ Popije gutljaj viskija. „Počeo sam ti pričati o Čavkama. Noćas su se negdje oko jedan oglasili alarmi, pa sam se obu‐ kao, uzeo pištolj i otišao do spremišta gdje ih je desetak, s pištoljima, noževima i ma‐ skama na licu tovarilo kombi. Jem Linklater im je prišao i rekao organizatoru, 'To što kradete je naša hrana, prijatelju, a mi je imamo pravo braniti.' Ovaj ga je osvijetlio sola‐ rom u lice i rekao mu: 'Deda, sad je naša, zato se makni, ovo ti je zadnje upozorenje.' Jem se nije maknuo i onda“ - Brendan sklopi oči - „i onda su mu raznijeli glavu.“ Prekrila sam dlanom usta. „Isuse. I ti si to vidio?“ „S tri metra. Ubojica je rekao, 'Jel' ima još koji junačina?' Onda je opalio nečiji pi‐ štolj, stražar se srušio i nastala je opća fertutma, Čavke su shvatile da nismo baš takvi drhtavi stari prdonje kakve su očekivali. Netko je metkom raznio farove na kombiju. Bilo je suviše mračno da se vidi tko je gdje, što je što i“ - Brendan nadme grudi - „otr‐ čao sam u plastenik s rajčicama, gdje se na mene zaletio jedan od Čavki vitlajući mače‐ tom, pomislio sam... Odjednom mi se pištolj našao u ruci, otkočen, čuo se prasak i nešto se otklizalo u mene... Nekako mu je spala maska i vidio sam - vidio sam da se radi o dječaku, mlađem od Lorelei. Mačeta je u stvari bila vrtna lopatica. I“ - Brendan smiri glas - „ustrijelio sam ga, Hol. Ravno u srce.“ Brat mi drhti i lice mu sja, vrati mi se sjećanje na ženu kako leži u raskršću nemogu‐ 445 www.balkandownload.org

ćeg labirinta rascopane glave i mramornu oklagiju koja mi je ispala iz ruke. Uspijem ne‐ kako protisnuti: „U tim okolnostima...“ „Znam. Mislio sam kako je situacija ili on ili ja i aktivirao se nekakav refleks. Barem sam mu sam iskopao raku. A to je, u mojim godinama, jako puno kopanja. Ubili smo ih četvoricu, a oni šest naših, uz to je mali Harryja McKayja u teškom stanju, probilo mu pluća. U Exmouthu imaju ambulantu, ali sad su standardi zdravstvene skrbi prilično srednjovjekovni, u svakom pogledu.“ „Bren, ako ti ne možeš ovamo, možda bih ja mogla pokušati-“ „Ne!“ Po prvi put mi djeluje preplašeno. „Zbog tebe, zbog Lol, zbog Rafika, ne miči se za ime Božje nikamo. Sad je previše opasno putovati, ako uz sebe nemaš najmanje deset naoružanih ljudi spremnih ubiti, a poluotok Sheep's Head je danas vjerojatno naj‐ sigurnije mjesto u Zapadnoj Europi. Kad je Okcidentalni Pearl uzeo koncesiju na obalni pojas zapadnog Corka pomislio sam, koje je to poniženje za Paddyje, ali barem imate nekakav red i zakon. Barem-“ Brendanove crte lica smrznu se usred rečenice, kao da je vjetar promijenio smjer upravo u trenutku kad je složio čudnu facu. „Brendane! Jel' me čuješ?“ Ništa. Zastenjem od bijesa i Zimbra zabrinuto digne glavu. Pokušam se ponovno spojiti, pokušam reseti‐ rati tab, pokušavam strpljivo čekati. Nisam ga čak ni pitala je li se čuo sa Sharon u Aus‐ traliji, ali sad je nestalo interneta i nešto mi govori kako se neće vratiti. Popela sam se u sobu, ali ne mogu zaspati. U kutovima cvjetaju sjene, blago se ljulja‐ ju na pozadini još tamnije tame. Vjetar jača, krov škripi, more huči. Ono što mi je ispri‐ čao Brendan vrti se neprestano u krug, onako kako sam upamtila: padnu mi na um stvari koje sam mu trebala reći, koje bi ga umirile, ali kao i obično, prekasno je. Moj sta‐ riji brat, nekoć ulagač u nekretnine koji je postao milijunaš, djelovao mi je tako ispijeno i krhko. Zavidim svim tim religijom zadojenim Boyceovima ovog svijeta. Možda je mo‐ litva samo placebo lijek za bolest beznadnosti, ali i od takvih lijekova se čovjek zna osjećati bolje. Na kraju vrta nestaje zvuk jednih valova pa počinje zvuk drugih, novih valova, i tako za vijeke vjekova, amen. S druge stane hodnika, Rafik nešto priča u snu, glasno, u strahu, na arapskom. Ustanem, odem do njegove sobe i pitam: „Raf, jesi do‐ bro?“ ali on i dalje mrmlja u snu, pa se vratim u svoj topli krevet. Želudac mi prigušeno zaskviči. Jednom davno, „moje tijelo“ je više-manje značilo „ja“, ali sad je „ja“ moj um, dok je tijelo zbirka raznih bolesti i bolova. U kutnjaku mi pulsira, bol u desnom boku je nazubljena, reumatizam mi nagriza zglobove i koljena i da mi je tijelo auto, odavno bih ga se riješila. Ali moja mala, pod stare dane stečena, neočekivana obitelj - ja, Lorelei, Rafik, Zimbra i Mo - neće preživjeti ako mi prestane funkcionirati tijelo. O'Dalyjevi bi se, znam, koliko mogu pobrinuli za djecu, ali svijet postaje sve gori, a ne bolji. Buduć‐ nost sam vidjela i u njoj vlada glad. Prstima napipam Jackov srebrni labirint, koji visi na uzici preko naslona, i stisnem 446 www.balkandownload.org

ga na čelo. Svojim zidovima, prolazima i raskrižjima malo mi ohladi uzavreli mozak. „Sumnjam da ste preživjeli“, promrmljam bilo kakvom stvarnom anđelu, nekom preži‐ vjelom Horologu, „tako da ne vjerujem kako ćete me čuti. Ali neka sam u krivu. Dajte mi neki svoj zadnji ćiribu-ćiriba. Dvije zlatne jabuke, ako ih imate viška. Izvucite djecu odavde, nekamo na sigurno, ako takvo što još postoji. Molim vas.“ 447 www.balkandownload.org

28. listopada Moja stara zavjesa filtrira ružičasto-narančasto sunce ranog jutra, ali to nije toplo ruži‐ často-narančasto, već hladno. Vjetar i valovi jutros zvuče vrlo zaposleno, a sinoć su bili neumoljivi. Čujem Zimbru kako se penje stubištem i eto ga, gurnuo je njuškom vrata sobe i maše repom da mi zaželi dobro jutro. Neobično je to što uvijek zna kad se probu‐ dim. Svjesna sam da sam nešto zaboravila, nešto jako, jako neugodno. Što li je to bilo? Brendan. Pitam se kako se on jutros osjeća. Nadam se da se netko brine za njega. Još prije samo pet godina mogla sam si rezervirati avionsku kartu, odvesti se na aerodrom, odletjeti do Bristola i za sat vremena stići u zatvoreno naselje Tintagel Village. Sad je to kao da moram organizirati ekspediciju na Mjesec... Kad se ništa ne može, ne može se ništa. Čekaju me poslovi koji se moraju obaviti. Iz kreveta izlazim kao starica, oprezno, razmaknem zavjese i otvorim prozor. Zaljev Dun‐ manus još je malo valovit, ali vidim jedrilicu - vjerojatno Aileen Jones, koja je isplovila obići svoje jastoge. Vjetar šiba primog i mirtu na kraju vrta: povijaju se prema kući, pa se usprave, pa opet poviju prema kući. To nešto znači. Nešto što mi je promaklo, iako mi je pred nosom, jasno kao dan. To je istočnjak, koji puše iz Engleske, iz Hinkley Pointa. Radio OKP jutros ne emitira: vrti se snimljena poruka da se iz operativnih razloga danas neće emitirati program. Prebacim na JKFM i pustim da svira Modern Jazz Quar‐ tet dok režem jabuku za doručak i Rafiku podgrijavam par kolača od krumpira. Uskoro osjeti miris češnjaka pa se sjuri niz stepenice u svojem improviziranom kućnom ogrtaču i priča mi o žici za spuštanje koju neki od starijih dječaka planiraju razapeti u Tri hekta‐ ra šume. Nakon doručka nahranim kokoši, zalijem bundeve u plasteniku, ispečem pse‐ ćih kolačića od zobi, ljuski i ovčje masti za nekoliko dana i naoštrim škare za šišanje, dok Rafik pere rezervoar za pitku vodu, napuni ga opet dugim crijevom spojenim na iz‐ vor, pa se sa štapom za pecanje spusti do mola. Zimbra ide s njim. Poslije se vrati s po jednom koljom i skušom. Rafik se, kaže, još maglovito prisjeća pecanja u suncem oba‐ sjanom modrom moru prije nego je stigao u Irsku, a Declan O'Daly tvrdi da je dečko prirodno nadareni ribič - što je dobra vijest za prehrambene navike njega i Lorelei, jer inače meso jedu najviše jednom mjesečno. Ribu ću večeras ispeći za večeru i poslužiti je s pireom od žute korabe. Skuhala sam lonac čaja od metvice i počela šišati Rafika. Odavno ga je već trebalo podšišati, a u školi će uskoro početi sezona uši. „Vidio sam da‐ 448 www.balkandownload.org

nas svojim teleskopom Aileen Jones“, rekao je. „U zaljevu na Lookfaru, obilazila je svoje uzgajalište jastoga.“ „To je krasno“, kažem mu, „ali nadam se da si pazio-“ „- da ga ne usmjerim prema suncu“, dovrši on rečenicu. „Naravno da jesam, Holly. Ipak nisam totalni idiot.“ „Nitko nije rekao niti da si djelomični“, odgovorim mu blagim tonom. „Radi se o tome da, kad imaš djecu, onda ti se... uključi detektor za sve vrste nezgoda pa ti onda ostane uključen do kraja života. Vidjet ćeš jednog dana i sam, ako budeš imao djecu.“ „Fuuuuuuj“, Rafikov je komentar takve mogućnosti. „Ne miči se. Trebala bi te šišati Lol. Ima više smisla za frizure.“ „Nema šanse! Lol bi me ošišala kao jednog iz Five-star Chongqinga.“ „Kao što?“ „Five-star Chongqing. Kinezi. Svim curama se sviđaju.“ I sanjaju o životu punom obilja u Šangaju, nesumnjivo. Kažu da na svaka tri mu‐ škarca u Kini dolaze samo dvije žene, zbog selektivnog feticida, a na početku Koncesij‐ ske teritorije, kad su autobusi još vozili do Corka, tamošnji rođaci su mi pričali kako se djevojke odlučuju postati „kineske nevjeste“ pa odlaze u svijet u kojem struje ima 24 sata na dan i gdje će živjeti dugo i sretno. Dovoljno sam stara da posumnjam u svjedo‐ čanstva koja navode agencije za nalaženje nevjesta. Prebacim na radiju s JKFM-a na RTE za slučaj da emitiraju kakve vijesti o Hinkleyju, kojeg u vijestima u osam nisu spo‐ menuli. Došao je Zimbra i spustio glavu Rafiku u krilo pa ga pogledao. Rafik ga češka po glavi. Spiker RTE-a čita objave o rođenju koje su im poslali slušatelji, imena novoro‐ đenih, težinu, imena roditelja, župa i županija. Volim to slušati. Sam Bog zna da toj dje‐ ci život neće biti lagan, posebno većini onih rođenih izvan Palea ili Kordona Cork, ali svako ime kao da je sićušno svjetlo protiv Pomračenja. Skratim Rafiku malo više kod desnog uha da poravnam s lijevim. Odsjekla sam previše pa moram dodatno skratiti i kod lijevog. „Kad se samo sve ovo nikad ne bi promijenilo“, neočekivano će Rafik. Drago mi je što je zadovoljan, ali istodobno me rastužilo da netko tako mlad već zna kako je na svijetu trajna samo mijena. „Svijet je tako spojen, da se stalno mijenja.“ Dječak upita: „Kako to misliš spojen?“ „Fraza iz informatičke tehnologije, iz davnih dana. To znači samo da... da se ono što je stvarno, uvijek mora mijenjati. Da se život ne mijenja, ne bi bio život. Bio bi samo fotografija.“ Šišam mu kosu s vrata. „A čak se i fotografije mijenjaju, kad smo kod toga. Postupno izblijede.“ Neko vrijeme ne progovaramo. Slučajno ga ubodem između tetiva na vratu pa se po‐ buni, „Joj“, a ja odgovorim, „Pardon“, a on doda „Nema problema“, kao Irac. Crunchie, poludivlji mačak kojem sam dala ime po čokoladici koje odavno više nema prođe da‐ skom kuhinjskog prozora. Zimbra ga opazi, ali mu se ne da dizati graju oko toga. Rafik 449 www.balkandownload.org

upita: „Holly, misliš li da će, kad ja budem imao osamnaest godina, opet otvoriti Sveuči‐ lište u Corku?“ Previše ga volim da bih mu uništila san. „Moguće. Zašto?“ „Jer hoću biti inženjer kad odrastem.“ „To je dobro. Civilizaciji će trebati inženjera.“ „G. Murnane kaže da moramo popravljati stvari, raditi nove, seliti ih, kao što rade naftne države, ali sve to bez nafte.“ A još da smo s tim počeli prije četrdeset godina, pomislim. „Ima pravo“, privučem stolac i sjednem pred njega. „Spusti glavu, da ti ošišam vrh.“ Zahvatim mu kosu češljem pa odrežem sve što mu je prošlo kroz zube, ostavim samo centimetar. Ovo mi ide sve bolje. Onda primijetim da mu je na licu onaj neobičan, na‐ pet izraz: stanem. Stišam radio tako da se jedva čuje. „Raf, dušo, što je bilo?“ Izgleda kao da pokušava čuti neki zvuk koji dopire iz velike udaljenosti. Onda pogle‐ da kroz prozor. Crunchie je nestao. „Sjetio sam se da me netko šišao. Žena. Ne mogu joj vidjeti lice, ali govori arapski.“ Nagnem se unatrag i spustim škare. „Da nije jedna od tvojih sestara? Netko te sigur‐ no šišao prije nego si navršio pet godina.“ „Jesam li imao kratku kosu kad sam stigao ovamo?“ „Ne sjećam se da je bila duga. Bio si napola izgladnio, napola utopljen, a onda si sko‐ ro umro od pothlađenosti. Nitko se ne sjeća kakvu si imao frizuru. Nego Raf, ta žena - vidiš li joj crte lica?“ Rafik iskrivi lice. „To je kao, ako je ne gledam, vidim je, ali ako je pogledam, lice joj izblijedi. Ponekad je vidim kad sanjam, ali kad se probudim, lica su nestala, ostane samo ime. Jedno ime je Asja, mislim da mi je to teta... ili možda sestra. Možda je ona ta sa škarama. Hamza i Ismail, to su mi bila braća, na lađi.“ To sam čula već nekoliko puta, ali nikad ga ne prekidam kad ga uhvati želja da pretura po krhotinama svojeg života prije Irske. „Hamza me nasmijavao, ali Ismail nije. Bilo je tako puno ljudi na lađi - svi smo bili nagurani. Nije bilo žena, od djece je bio još samo jedan dečko, ali on je bio Ber‐ ber i slabo je govorio arapski. Većina putnika patila je od morske bolesti, ali ja sam se dobro osjećao. Svi smo vršili nuždu preko ograde. Ismail je rekao da idemo za Norve‐ šku. Ja sam upitao: 'Što je to Norveška?' a Ismail mi je odgovorio da je to sigurno mjes‐ to gdje možemo zaraditi novac, gdje nema ebole i nitko te ne pokušava ustrijeliti... To mi je dobro zvučalo, ali dani i noći na lađi bili su teški.“ Rafik se još više namršti. „Onda smo na obzorju ugledali svjetlo, uz dugi zaljev, bila je noć i izbila je velika svađa. Ham‐ za je na arapskom govorio kapetanu, 'To ne može biti Norveška', a kapetan mu je odgo‐ vorio, 'Zašto bih te lagao?' a Hamza je u ruci držao nekakav kompas i govorio, 'Vidi, ni‐ smo dovoljno sjeverno', a kapetan je kompas onda bacio preko palube u more. Hamza se obratio ostalima, 'Hoće uštedjeti gorivo. Ona svjetla nisu Norveška, to je nešto dru‐ go!' Onda su svi stali vikati, počela je pucnjava i...“ Rafikov pogled i glas su prazni. „Tu 450 www.balkandownload.org