Kostani satovi - David Mitchell

23. prosinca Uz zvuk zvonca na vratima trgovine Filatelija Bernard Kriehel na Cecil Courtu, kod Ulice Charing Cross uronim u ustajalu aromu duhanskog dima lule. Radi se o dugom i uskom dućanu sa središnjim pultom na kojem su kompleti poštanskih marki izloženi poput gramofonskih ploča. Skuplji artikli mjesto su našli u zaključanim vitrinama uz zi‐ dove. Razmotao sam šal, ali stara torba i dalje mi visi oko vrata. S radija krči Don Gi‐ ovanni, 2. čin. Bernard Kriebel, u zelenom odijelu od tvida i s tamno-plavom kravatom, naviri se iza mušterije koja mu stoji pred pultom da provjeri jesu li mi namjere časne: izrazom lica pošaljem mu poruku da mi se nikamo ne žuri i uviđavno ostanem po stra‐ ni, pa razgledavam marke Penny Blacks u besprijekornom stanju, izložene u vitrinama s kontroliranom razinom vlage. Uskoro mi ipak postane jasno kako je mušterija pred pul‐ tom krajnje nezadovoljna: „Kako to mislite, falsifikat?“ „Primjerak će prije biti star sto dana“, vlasnik dućana skine naočale s tankim okvi‐ rom i protrlja vodnjikavo oko, „nego sto godina.“ Mušterija spoji vrške prstiju jedne ruke poput kakve karikature Talijana: „A izblije‐ djela boja? Potamnjeli papir? Papir nije suvremen!“ „Stari papir nije tako teško nabaviti - makar mrežasta vlakna prije upućuju na 1920. nego na 1890.“ Bernard Kriebel engleski govori bez žurbe, slovo r naglašava poput Sla‐ vena, već znam da je iz Jugoslavije. „Papir se umoči u slabi čaj, to je stari trik. Da bi se izradile ploče sigurno je trebalo probdjeti podosta noći, to priznajem - no, kad je u pita‐ nju kataloška cijena od dvadeset i pet tisuća funti, očekivana nagrada opravdava ulože‐ ni trud. Tinta je pak moderna - možda crvenosmeđa Winsor &Newtona? - blago ra‐ zvodnjena. Falsifikat nije nekvalitetan.“ Odgovor je izgovoren zgroženim falsetom: „Vi to mene optužujete da sam ih krivo‐ tvorio?“ „Optužujem nekog, ne nužno vas. Zanimljivo je da ste se prepoznali.“ „Ma samo mi želite oboriti cijenu. Priznajte.“ Kriebel je uvrijeđen. „Kakav poluamater u Portobellu bi se na ovo upecao, ili netko na kojem od onih putujućih sajmova filatelista i numizmatičara. A sad mi molim vas oprostite, gospodine Budd, čeka me prava mušterija.“ G. Budd zareži i izjuri iz dućana. Pokuša za sobom zalupiti vrata - ali se zbog utega ne daju - pa nestane. Kriebel vrti glavom nad ovim primjerom čime se sve ljudi bave. Upitam ga: „Donose li vam krivotvoritelji često svoje radove?“ 101 www.balkandownload.org

Kriebel uvuče obraze u znak da će ignorirati pitanje. „Vaše mi je lice poznato...“ pre‐ tražuje svoj mentalni rokovnik „...Gospodin Anyder. U kolovozu ste mi prodali komplet s otoka Pitcairn. Dobar, neoštećen komplet.“ „Nadam se kako ste mi dobro, gospodine Kriebel.“ „Zadovoljavajuće. Kako napreduje studij? Pravo na UCL-u, ako se dobro sjećam?“ Mislim da me pokušava uhvatiti u laži. „Astrofizika na Imperialu.“ „Baš tako. I jeste li gore pronašli tragove kakvog inteligentnog života?“ „Isto onoliko koliko ih ima i tu dolje, g. Kriebel.“ Ova stara šala mu izmami osmijeh, pa pogleda moju torbu. „Danas prodajete ili ku‐ pujete?“ Izvadim crnu mapu i iz nje izvučem niz od četiri marke. Penkala u Kriebelovoj ruci kucka po pultu tup-tup-tup. Filatelist i njegova zglobna stolna lampa marke Anglepoise se približe. Penkala stane. Stari Bernard Kriebel uputi mi upitan pogled, pa deklamiram: „Četiri indijske marke Half-Anna; 1854. ili 1855. godina; s desne strane papira, djelomice imaju natpis na margini; u dobrom stanju, nekorištene. Kako vam se čini dosad?“ „Prilično zanimljivo.“ Pregled nastavlja s lupom kakvu ima Sherlock Holmes. „Neću se pretvarati da mi kroz ruke prolazi mnoštvo ovakvih. Jeste li se možda... već odlučili za cijenu?“ „Jedan frankirani primjerak su lanjskog lipnja kod Sotheby'sa prodali za dvije tisuće i sto funti. Ako to pomnožimo s četiri, dobijemo osam tisuća četiristo. Dodamo još pe‐ deset posto jer je komplet u besprijekornom, netaknutom stanju, pa smo negdje na kak‐ vih trinaest tisuća. S druge strane, vi imate i troškove koje sa sobom nosi lokacija u sre‐ dišnjem Londonu, plaćate bez odugovlačenja i nadam se kako ćemo uspostaviti dugoro‐ čan odnos, g. Kriebel.“ „O, mislim da me odsad možete zvati Bernard.“ „A vi mene Marcus, pa će mi cijena biti deset tisuća.“ Kriebel je već odlučio pristati, ali se iz pristojnosti pretvara da se teško premišlja: „Marke Commomwealtha idu sad nešto slabije nego što bi se moglo očekivati.“ Pripali lulu, a operna arija dođe do kraja. „Nažalost, ne mogu dati više od osam i pol tisuća.“ „Dajte, Bernarde, pa vani je suviše hladno da trčite za mnom po Trgu Trafalgar.“ Udahne na dlakave nosnice. „Žena će me isjeći na komade zbog popustljivosti, ali mislim da mlade filateliste treba poticati. Da se nađemo na sredini: devet tisuća i dvjes‐ to pedeset?“ „Deset je okrugli broj, lakše je računati.“ Omotam šal oko vrata. Završni uzdah. „Neka onda bude deset.“ Rukujemo se. „Primate li čekove?“ „Da, ali biste li vi, Bernarde...“ okrene se prema svojem ormariću „...sami pustili svoje divne marke Half-Anna iz vida dok vam novac ne sjedne na dlan?“ Bernard Kriebel nagne glavu kao znak priznanja mojem profesionalnom pristupu. 102 www.balkandownload.org

Vrati mi marke pa ode napisati ček. Autobus se u samrtnom hropcu vuče uzbrdo Uli‐ com Charing Cross. Demoni odvlače Don Giovannija u pakao: to je sudbina svih ama‐ tera koji zanemare temeljitu pripremu. Provlačim se Sohom koji je sav u božičnom ozračju, bučan je, zaparen i pun opasne, zaleđene bljuzgavice, prijeđem Ulicu Regent kojom se valja stampedo motornih vozila, pa stignem do diskretne londonske podružnice banke Suisse Intégrité, skrivene iza Trga Berkeley. Zaštitar mi pridrži armirana vrata i kimne u znak prepoznavanja: imam zaka‐ zano. U prozračnom krem i mahagoni interijeru sitnoj službenici za ulaštenim pultom dajem da mi ček isplati na račun, a ona pita tek: „Kako ste danas, gospodine Anyder?“ Kod računalnog terminala stoji švicarska zastavica i dok im ispunjavam potvrdu, pitam se sjedi li ponekad možda u ovoj fotelji i sama madam Constantin, švicarska državljan‐ ka koja se ne razmeće imetkom. Neobičan susret u kapelici King's Collegea neprestano mi iskrsava pred oči, a od njega se nije pojavila neka nova vremenska rupa. „Vidimo se, g. Anyder“, kaže mi službenica pa se složim, tako je, vidimo se. Novac je tek nusprodukt mojeg umijeća, ali svejedno odlazim s osjećajem da sam dobro zaštićen neprobojnim prslukom: kad naplate Kriebelov ček, moj račun će prijeći granicu od pedeset tisuća. Naravno, za Intégrité je taj račun neznatan, ali za jednog studenta koji se sam izdržava, to je impresivan crni fond. A račun će se još višestruko uvećati. Pola mojih kolega - ako nemaju roditelje koje su spremni dobro musti - već su do guše u dugovima i preko gla‐ ve u samozavaravanju, zato će prvih pet godina radnog staža morati trpjeti sva govna kojima ih budu zasipali i pretvarati se da se radi o kavijaru. A ja neću. Ja ću govna ba‐ cati natrag, žešće nego što će mi stizati. U nadsvođenom prolazu kod Piccadilly Circusa, dva muškarca zapriječila su prilaz ulazu i zlostavljaju nekog koga se ne vidi. Jarko osvijetljeni izlozi Tower Recordsa oba‐ sjavaju slabu susnježicu, a prvi ljudi koji idu s posla slijevaju se u stanicu podzemne Piccadilly Circus, ali prizor koji sam ranije vidio potaknuo mi je znatiželju. Promatram tu dvojicu s leđa pa između njih opazim sitnog Jetija koji se skutrio u ulazu. „Baš si ra‐ zvio finu poslovnu strategiju“, govori jedan. „Vidiš ljude koji tamo kupe cvijeće, pa ih onda tu spopadneš da ti nešto udijele, tako da ne mogu proći, a da se ne osjećaju kao bešćutni gadovi.“ Zlostavljač mi zvuči pijano. „A vidiš, mi se isto bavimo marketingom. Onda, koji ti je postotak uspješnosti u napadanju?“ „Nikoga“ - Jeti prestrašeno trepće - „nikoga ja ne napadam.“ Mučitelji se jedan dru‐ gom nasmiju u lice, zvuk ne sluti na dobro. „Ja ih - samo ih pitam imaju li nešto sitnog. Noćenje u hostelu je trinaest funti.“ „Onda se obrij, pa se zaposli negdje, da puniš police u dućanu!“ „Nitko me neće zaposliti ako nemam stalnu adresu.“ „Pa onda si nađi stalnu adresu, jebote.“ 103 www.balkandownload.org

„Nitko mi neće iznajmiti sobu ako nisam zaposlen.“ „Ovaj ima izgovor za sve, a, Gaz?“ „Hej. Hej. Hoćeš posao? Evo, ja ću te zaposliti. Jel' hoćeš?“ Krupniji se nagne: „Moj kolega te ljubazno pitao želiš li posao.“ Jeti proguta pljuvačku i kimne glavom. „Što treba raditi?“ „Jesi čuo, Gaz? Bogami, ovaj bi još i birao.“ „Ubiranje novca“, kaže Gaz. „Zajamčena zarada je deset funti na minutu.“ Jeti ima facijalni tik. „A što moram raditi?“ „Odgovor ti je u opisu djelatnosti.“ Lik se okrene i baci šaku kovanica između vozila koja jure u Piccadilly Circus. „Poberi taj novac, genije!“ Kovanice se kotrljaju između kotača i lete pod automobile, rasule su se po brazdama u prljavom ledu. „Vidi ti ovo, u Londonu novac stvarno leži na cesti, samo ga treba pokupiti.“ Mučitelji odlaze, zado‐ voljni sobom, a mali Jeti preračunava koji su mu izgledi da pokupi novčiće a da ga ne pregazi autobus. „Nemoj“, kažem beskućniku. Srdito me pogleda. „Da vidim tebe kako spavaš u kontejneru.“ Izvadim novčanik i ponudim mu dvije dvadesetice. Gleda novčanice, pa mene. Kažem mu: „To su tri noćenja u hostelu, ako se ne varam?“ Uzme novac i gurne ga u prljavi kaput. „Sluga pokoran.“ Sad kad sam prinio žrtvu bogovima, prepuštam se stanici podzemne Piccadilly Cir‐ cus da me usiše u svoj vrtlog neugodnog tjelesnog vonja i smrada iz usta. Rečenice je jednostavno slijediti: „Mnogi su zamišljali republike i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni čulo da su odista postojale. Od toga kako se živi do toga kako bi valjalo živjeti toliko je daleko da onaj, koji zanemaruje ono što radi zbog onoga što bi se imalo raditi, prije nastoji oko svoje propasti nego oko održanja; među tolikima koji nisu dobri mora propasti čovjek koji hoće da u svemu postupa kako je dobro.“ 2 Kar‐ dinal Pole je zbog ovog jasno izrečenog pragmatizma Niccoloa Machiavellija odbacio kao đavolovog sljedbenika. Nakon Earl's Courta, moj vagon se nađe u smiraju dana. Plinare i edvardijanski krovovi, dimnjaci i antene, parkirališta supermarketa, oglasi da se iznajmljuju uredi. Putnici se njišu poput goveđih polovica i vise poput leševa: uredski robovi crvenih očiju prikačeni na svoje discmane; njihove gojaznije verzije zadubljene su u novine Evening Standard, a oni pred mirovinom promatraju zapadni London i pi‐ taju se na što su protratili život. Ja sam sistem koji moraš pobijediti, klopara vagon, ja sam sistem koji moraš pobijediti. Ali što bi riječi „pobijediti sistem“ u stvari trebale zna‐ čiti? Postati dovoljno bogat da se čovjek može otkupiti iz svakodnevnog poniženja rad‐ nog odnosa? Drugi vlak na paralelnoj pruzi polako nas pretječe, pa ugledam mladog za‐ poslenika u Cityju, u kakvog bih se i sam sljedeće godine trebao pretvoriti, stiješnjenog uz prozor, tek metar od mene. Dobar ten, kvalitetna odjeća, ispijene oči. Kako se do tri‐ 104 www.balkandownload.org

desete godine ozbiljno obogatiti naslovnica je časopisa koji čita. Lik podigne glavu i ugleda me. Škilji prema mojoj knjizi iz biblioteke Penguin Classic da joj razabere nas‐ lov, ali mu vlak potom skrene na drugu prugu. Mogu sumnjati može li se sistem pobijediti tako da se u njemu penješ, ali sam posve siguran da ga pobijediti ne možeš ako iz njega izađeš. Sjeti se samo Rivendella. Godinu prije nego što sam počeo studirati na Cambridgeu, nekolicina nas izašla je van u klub Floating World u Camden Townu. Uzeo sam ecstasy i spetljao se s curom koja je izgle‐ dala kao beskućnik, imala je tamnocrveni ruž i odjeću od crne paučine. Spidergirl i ja odvezli smo se taksijem u njen stan: radilo se o komuni imena Rivendell, ispostavilo se kako je to skvot u zgradi predviđenoj za rušenje, nedaleko pogona za recikliranje papi‐ ra. Spidergirl i ja mazili smo se uz plejku iz rane faze Joni Mitchell o galebovima i drije‐ mali do podneva, kad su me otpratili dolje u Elrondovu odaju, gdje sam jeo curry s le‐ ćom, a osnivački članovi skvota su mi pričali kako je njihova komuna istureni položaj nadolazećeg postkapitalističkog, postnaftnog i postnovčanog društva. Njima je sve bilo „dio sistema“ - odnosno, a priori loše - ili „izvan sistema“ - automatski dobro. Kad me jedan upitao kako bih želio provesti svoj boravak na Zemlji, spomenuo sam medije pa su me kolektivno zasuli kritičkom tiradom o tome kako mediji sistema ljude dijele, a ne spajaju. Spidergirl mi je kazala kako: „Tu u Rivendellu jedni s drugima razgovaramo, razmjenjujemo pripovijesti iz mudrijih kultura, kao što je ona Inuita. Najvrednija valu‐ ta je mudrost.“ Na odlasku me zamolila da joj „posudim“ dvadeset funti da kupi nekoli‐ ko stvari u trgovini Sainsbury's. Predložio sam joj da im na blagajni izrecitira kakvu inuitsku narodnu pripovijetku, s obzirom na to da je mudrost najvrednija valuta. Dio njenog odgovora bio je radikalno feministički, većina je ipak bila iz anglosaskih izvora. Ono što sam dobio posjetom Rivendellu, osim stidnih ušiju i doživotne averzije prema Joni Mitchell, vrijedan je uvid kako „izvan sistema“ podrazumijeva siromaštvo. Pitaj onog Jetija koliko se on osjeća slobodnim. Kad sam na pragu izuvao čizme i skidao kapu, čuo sam iz predsoblja mamin glas: „Pričekaj trenutak. Možda je to on.“ Pojavila se s telefonom u ruci, kabel je istegnula ko‐ liko je dug. „A, on je! Odlično tempiranje. Evo ti ga. Baš mi je bilo drago što sam ti na‐ kon imena čula i glas, Jonny - sve najbolje i te stvari.“ Ulazim za njom i ispod glasa pitam: „Jonny Penhaligon?“ a mama kimne glavom i zatvori vrata. Mračno predsoblje osvjetljavaju lampice koje se pale i gase na božičnoj jelki. Slušalicu je odložila na stolac od pletene trstike: stavim je na uho pa slušam kako Penhaligon nervozno diše, dok iz druge sobe u dvorcu Tredavoe dopire hipnotička tema iz Twin Peaksa. Polako brojim do deset... „Jonny! Kakvo iznenađenje! Oprosti što si če‐ kao.“ „Halo, Hugo, da, Jonny je. Bok. Kako je?“ „Super. Sve spremno za Božić. A kod tebe?“ 105 www.balkandownload.org

„Ne baš sjajno, Hugo, da budem sasvim iskren.“ „Baš mi je žao. Mogu li kako pomoći?“ „E... ne znam. Malo je... nezgodno.“ „U redu. Gukni.“ „Sjećaš se ono neku večer, kod Toada? Sjećaš se da sam bio četiri tisuće u plusu kad si se oprostio i otišao?“ „Sjećam li se? Skinuli ste me do gaća u prvih sat vremena. A s Gusarom iz Penzan‐ cea nije bilo tako, a?“ „Da, to je bilo... kad te ono karta ide kao da je začarana.“ „Začarana? Četiri tisuće funti je više od osnovne studentske stipendije.“ „Pa, je. To mi je malo udarilo u glavu, odnosno dosta mi je udarilo u glavu, to i ono kuhano vino, pa sam pomislio kako bi bilo super kad ne bih morao ići žicati mamu baš svaki put kad se račun stanji... Dakle, ti si otišao, dijelio je Eusebio, a ja sam dobio ska‐ lu, pikove do dečka. Odigrao sam je bez greške - pravio se da blefiram za bezvrijedni pot - sve dok se na stolu nije našlo više od dvije tisuće funti.“ „Jebo te patak, Jonny. To je lova do krova.“ „Jasno. Već smo se bili dogovorili da ukinemo limite, pa smo nas trojica neprestano dizali ulog, a nitko nije htio odustati. Rinty je imao samo dva para, a Bryce Clegg je po‐ gledao moju skalu i rekao, „Gusar mi opet nasapunao dasku“, ali je onda, dok sam skup‐ ljao lovu iz pota, dodao, „Osim ako nemam - opa, što li je to? Ful.“ I imao ga je. Tri dame, dva asa. Tad sam trebao otići, sad mi je k'o psu žao što nisam. Još sam bio dva soma u plusu. Ali dva sam upravo izgubio i mislio sam, to je samo hupser, ako ostanem hladan, sve ću vratiti. Sreća prati hrabre, mislio sam. Još jedno dijeljenje, pa će se stvar preokrenuti... Toad me nekoliko puta pitao želim li odustati... ali dotad sam... dotad sam...“ Penhaligonu zadrhti glas „... izgubio deset tisuća.“ „U, bog te mazo, Jonny. To su već cifre za odrasle ljude.“ „Onda smo kartali dalje i moji gubici su se nastavili gomilati, nisam znao zašto sad odjednom usred noći zvone zvona King's Collegea, ali je Toad tad razmaknuo zavjese i vani je bio dan. Toad je onda rekao da se kockarnica zatvara zbog praznika. Ponudio je da nam napravi kajganu, ali nisam bio gladan...“ „Ponekad dobiješ“, tješim ga, „ponekad gubiš. Takav je poker.“ „Ne, Hugo, ne razumiješ. Eusebio je izgubio dobru lovu, ali ja... ja sam potpuno pre‐ gažen, a kad je Toad zapisao koliko dugujem, ispalo je“ - šapat iz stisnutog grla - „pet‐ naest tisuća i dvjesto. Toad je rekao da će zaokružiti na petnaest, da ispadne lijepi okru‐ gli broj, ali...“ „Tvoj smisao za čast Toada navodi da se ponaša na najbolji način“, umirujem ga, dok virim van kroz zavjesu od plavog baršuna. Vani je hladna, tamnoplava noć obasjana žućkastim uličnim svjetlom. „Zna da tu nema posla s nekim ljigavcima iz nižih klasa koji mu dolaze sa stavom ne mogu platit - neću platit.“ Penhaligon uzdahne. „Vidiš, to i jest nezgodno.“ 106 www.balkandownload.org

Pravim se zbunjen. „Iskreno, baš i ne vidim.“ „Petnaest tisuća funti je... prilično. Pun kurac love.“ „Financijskom smrtniku kao što sam ja, sigurno - ali nije valjda i za pripadnika stare aristokracije iz Cornwalla?“ „Ja baš i nemam toliko na... glavnom računu.“ „O. Aha. Shvaćam! Čuj, Toada poznajem otkako sam na Cambridgeu i mogu ti reći da se nemaš čega brinuti.“ Penhaligon, mučen iznenadnom nadom, promuklo protisne: „Stvarno?“ „Toad je skroz u redu. Reci mu samo da, kako su banke preko Božića zatvorene, ono što duguješ ne možeš dići do Nove godine. Zna da je jednom Penhaligonu riječ sveti‐ nja.“ I onda konačno stiže priznanje: „Ali ja nemam petnaest tisuća funti.“ Napravi dramatsku stanku, dodaj tračak zbunjenosti i zrnce nevjerice. „Hoćeš reći... novac nemaš... uopće?“ „Pa... ne. U ovom trenutku ne. Kad bih mogao, bih, ali...“ „Jonny. Prestani. To je tvoj dug. Jamčio sam za tebe. Kod Toada. Rekao sam mu: 'To ti je Penhaligon', i to je bilo to. Nije trebalo dalje trošiti riječi.“ „To što su nekome preci bili admirali, a kuća mu je zaštićeni spomenik kulture ne znači samo po sebi da je milijarder! Tredavoe House je u vlasništvu banke Courtard's, a ne našem!“ „U redu, u redu. Zamoli onda samo majku da ti napiše ček.“ „Za kartaški dug? Nisi normalan! Odbit će me bez rasprave. Čuj, što bi Toad mogao stvarno napraviti ako, znaš... tih petnaest tisuća...“ „Ne, ne, ne. Toad je prijateljski nastrojen tip, ali posao je posao. Molim te. Plati.“ „Ali to je samo partija pokera. Ne radi se tu o... pravno valjanom ugovoru.“ „Jonny, dug je dug. Toad drži kako mu ti taj novac duguješ, a bojim se da ima pravo, a ako dug odbiješ ispoštovati, onda se skidaju rukavice. Neće ti baš staviti konjsku gla‐ vu u krevet, ali će u to upetljati tvoju obitelj i koledž Humber, kojem se, usput, neće ni‐ malo svidjeti što mu žuta štampa ugled razvlači po blatu.“ Penhaligon je sad čuo što ga čeka i oglasio se poput kontejnera za staklo koji je netko bacio s krova višeetažne javne garaže. „O, sranje. Sranje. Sranje.“ „Doduše, jedna mi mogućnost pada na pamet - ali ne, zaboravi.“ „U ovom trenutku sam spreman razmisliti o svemu. Svemu.“ „Ne, zaboravi. Već znam što ćeš odgovoriti.“ „Ispljuni, Hugo!“ Glavni element uvjeravanja nikad nije prisila: osobi samo treba pokazati izlaz, nakon što je dovedena u stanje takvog očaja da je spremna njime se poslužiti. „Onaj tvoj stari sportski auto, Jonny. Alfa Romeo, jel'?“ „Klasična Aston Martin Coda iz 1969., ali što misliš - da ga prodam?“ „Znam, to je nezamislivo. Bolje je na koljenima cviliti pred mamom.“ 107 www.balkandownload.org

„Ali... to je bio tatin auto. Ostavio mi ga je. Obožavam ga. Kako bih mogao objasniti da mi nema mog Aston Martina?“ „Čuj, Jonny, ti si domišljat tip. Ispričaj svojima da želiš unovčiti svoju imovinu i ra‐ dije je premjestiti u stabilne offshore obveznice nego da je po cestama Devona i Cor‐ nwalla rasipaš u sportskom autu, pa makar taj auto bio tatin. Gle - ovo mi je upravo palo na pamet - ima ovdje u Richmondu jedan trgovac automobilima koji se bavi kla‐ sičnim modelima. Jako je diskretan. Mogao bih skočiti do njega prije nego autosalon za‐ tvori za božične praznike, da ga pitam o kojoj bi cifri tu mogla biti riječ.“ S promrzlog južnog kraja Engleske dopre drhtavi uzdah. „Pretpostavljam da to onda znači ne“, velim mu. „Žao mi je, volio bih da mogu-“ „Ne, može. Može. Idi do njega. Molim te.“ „I hoćeš li ti reći Toadu što se događa ili-“ „Možeš li ga ti nazvati? Ja - mislim da... ne mogu...“ „Prepusti sve meni. Prijatelj priskače u pomoć.“ Toadov broj sam nazvao napamet. Nakon samo jednog signala uključila mu se tele‐ fonska sekretarica. „Gusar prodaje. Ja poslije Stjepanovog idem u Alpe, ali se onda u si‐ ječnju vidimo u Cambridgeu. Sretan Božić.“ Spustio sam slušalicu i pustio da mi pogled luta preko besprijekornih polica s knjigama, televizora, tatinog minibara, maminih svje‐ tiljki od puhanog stakla, stare karte Richmonda-upon-Thames, fotografija Briana, Alice, Alex, Huga i Nigela Lamba u raznoj dobi i životnim fazama. Njihov žagor do mene do‐ pre kao kakvi glasovi koji mi niz doglasnu cijev stižu iz nekog drugog svijeta. „Je li sve na svojem mjestu, Hugo?“ Na vratima se pojavio tata. „Dobro mi došao.“ „Bok, tata. Zvao je Jonny, prijatelj s Humbera. Htio je provjeriti nešto oko literature za sljedeći semestar ekonomije.“ „Takva organiziranost služi mu na čast. Pa, ostavio sam bocu konjaka u autu, pa ću samo skočiti van da-“ „Tata, nemoj - vani je ciča zima, a još nisi sasvim prebolio prehladu. Kaput mi je na vješalici, daj da ti ja to donesem.“ „Evo nas opet“, kaže čovjek koji se pojavio kad sam zatvorio stražnja vrata tatinog BMW-a, „u sumornom zimskom dobu.“ Skoro mi je ispala boca. Zabundao se u đubreta‐ rac, a sjena kapuljače, koju stvara ulična svjetiljka, skriva mu lice. Tek je koji korak udaljen od pločnika, ali nema sumnje da stoji u našem dvorištu. „Nešto ste trebali?“ namjeravao sam to oštrije izreći. „Pitamo se.“ Skine kapuljaču i kad prepoznam prosjaka Jetija s Piccadilly Circusa, boca s konjakom mi isklizne iz prstiju i lupi u stopalo. Uspijem samo protisnuti: „Ti? Ja...“ Ispred glave mi visi bijeli oblak daha. Kaže samo: „Reklo bi se.“ 108 www.balkandownload.org

Graknem na njega: „Zašto me - zašto si me pratio?“ Podigne glavu prema kući mojih roditelja, poput kakvog potencijalnog kupca. Ruke drži u džepovima. Ima dovoljno prostora za nož. „Nemam više novca da ti dam, ako je to ono-“ „Nisam prevalio toliki put radi novčanica, Hugo.“ Pokušavam se sjetiti: siguran sam da mu nisam rekao kako se zovem. Zašto bih to učinio? „Odakle mi znaš ime?“ „Znamo ga već koju godinu.“ Primjećujem kako je naglasak nižih klasa nestao bez traga i da riječi izgovara besprijekornom dikcijom. Pokušam mu vidjeti lice. Bivši školski kolega? „Tko si ti?“ Jeti se počeše po masnoj kosi: na rukama ima rukavice s odrezanim vrhovima prsti‐ ju. „Ako misliš 'Tko je vlasnik ovog tijela?' u tom slučaju, koga to u stvari uopće zani‐ ma? Odrastao je blizu Gloucestera, ima uši, ovisnik je o heroinu i ima autoimuni virus koji u današnje vrijeme ide uz to. Ako si mislio 'S kim razgovaram?' onda je odgovor: s Immaculée Constantin, s kojom si ne tako davno raspravljao o prirodi moći. Znam da me se sjećaš.“ Na to sam ustuknuo: auspuh tatinog BMW-a dodirnuo mi je list. Jeti s Piccadillyja ne bi znao ni izgovoriti „Immaculée Constantin“. „Ovo je, onda, namještaljka. Rekla ti je što da kažeš, ali kako...“ „Kako bi ona mogla znati kojem ćeš prosjaku beskućniku danas dati svoju milosti‐ nju? Nemoguće. I odakle bi ona znala za Marcusa Anydera? Nemoj razmišljati tako skučeno. Moraš dopustiti nove, šire mogućnosti.“ Iz paralelne ulice oglasi se alarm automobila. „Tajna služba. Oboje pripadate - dio ste...“ „Vladine urote? Pa, rekao bih kako to jest šire razmišljanje, ali dokle onda ide ta pa‐ ranoja? Možda su Brian i Alice Lamb agenti. Bi li Mariângela i sestra Purvis mogle isto biti dio te urote? Možda i brigadir Philby nije baš toliko otišao na kvasinu kako se čini. Obilježje paranoje je da se proteže na sve.“ Ovo nije san. Vidi Jetijeve tragove u zaleđenoj kori snijega. Osjeti njegov humusni vonj bljuvotine i alkohola. Osjeti studen koja me grize za usne. Te stvari ne mogu potje‐ cati od halucinacija. „Što želiš?“ „Da sjeme proklija.“ Gledamo se. Miriše na masni biskvit. „Slušaj“, kažem mu, „nemam pojma što se ov‐ dje događa niti tko te poslao ili zašto se izdaješ za nju... ali gđica Constantin mora znati da je pogriješila.“ „A kakvu sam to točno pogrešku napravila?“ upita Jeti. „Ne želim to. Nisam onaj za kojeg me držiš. Želim samo miran Božić i miran život s-“ „Znamo da to nije sve, Hugo Lamb. Poznajemo te bolje nego što se sam poznaješ.“ Jeti hukne na pozdrav, okrene se i pođe iz dvorišta. Preko ramena mi dovikne „Sretan 109 www.balkandownload.org

Božić“ i potom ga više nema. 110 www.balkandownload.org

29. prosinca Tamo su Alpe, onamo Alpe, svuda neke Alpe. Rascijepljene, zupčaste, plavo bijele, lju‐ bičasto bijele, snježno bijele, izbrazdane stijenjem, nejasnih obrisa zbog snijegom pokri‐ venih šuma... Već sam toliko puta bio u planinskoj kući Chetwynd-Pittovih da znam imena vrhova: Grande Dent de Veisivi nalik na očnjak; s druge strane doline Sasseneire, La Pointe du Tsate i Pointe de Bricola, a iza mene Palanche de la Cretta, koji je zauzeo veći dio neba. Dvaput punim plućima udahnem ledenu atmosferu i na svemu što vidim retuširam znakove modernog doba. Zrakoplov na večernjem suncu: nema ga više. Svje‐ tla La Fontaine Sainte-Agnes, šesto metara ispod mene, ugašena. Alpske kuće, zvonik, kuće kosih krovova prilično nalik na malo drveno selo koje sam imao kao dijete: izbri‐ sani. Gromada stanice Chemeuille - betonsko govno iz sedamdesetih - sa svojom kava‐ nom pljačkaških cijena i perona u obliku diska na kojem stoji nas četvero humbertova‐ ca: srušena. Kabine žičare i sjedežnica koja prevozi nas skijaše do vrha Palanche de la Cretta: nestala u oblaku! Četrdeset, pedeset ili šezdeset skijaša koji se spuštaju niz viju‐ gavu stazu plavog spusta ili puno strmijim crnim spustom: ma koji skijaši? Ne vidim ni‐ kakvih skijaša. Rufus Chetwynd-Pitt, Olly Quinn i Dominic Fitzsimmons, bilo mi vas je drago poznavati. Donekle. Eto. To je ono što bih ja nazvao srednjovjekovnim. Je li u to vrijeme La Fontaine Sainte-Agnes već postojala? Ona mršava djevojka u menta zele‐ nom skijaškom odijelu koja se naslonila na ogradu i puši kao što puše sve cure u Fran‐ cuskoj - je li im to dio nastavnog programa? - neka ostane. Svakom je Adamu potrebna Eva. „Što kažete da naš spust malo zasolimo?“ Rufus Chetwynd-Pitt podigne na čelo svoje skijaške naočale L180 Sno-Fox. „Gubitnici pobjedniku plaćaju piće, od zore do mraka. Jel' netko za?“ „Ja nisam“, veli Olly Quinn. „Idem dolje plavim spustom. Nemam namjeru prvi dan završiti u traumi.“ „Natjecanje nije baš fer“, kaže Dominic Fitzsimmons. „Ti si ovdje više puta skijao nego što si davio pitona.“ „Bakice Quinn i Fitz iznijele su izgovore.“ Chetwynd-Pitt okrene se meni. „A što mis‐ li Lamb, naše janje za klanje?“ Chetwynd-Pitt bolji je skijaš od svih nas, na ovom i svim drugim terenima, a „zaso‐ liti“ po cijenama kakve su uobičajene za noćni život u Sainte-Agnes koštat će kao sve‐ 111 www.balkandownload.org

tog Petra kajgana. Ipak se odlučim prihvatiti i glumim da pljujem u dlan. „Rufuse, neka bolji pobijedi.“ Logika mi je na mjestu. Ako pobijedi on, kasnije će manje paziti u koju sumu igramo bilijar, ali ako padne i izgubi, poslije će još nerazumnije kockati da povrati status ovna predvodnika. Chetwynd-Pitt se isceri i spusti svoje Sno-Fox očale. „Drago mi je da bar netko nije ovamo došao bez muda. Fitz, ti ćeš nam biti starter.“ Penjemo se na vrh staze, gdje Chetwynd-Pitt štapom u prljavom snijegu povuče startnu crtu. „Pobjednik je onaj koji stigne prvi do ogromnog mucastog snjegovića na kraju crnog spusta. Nema potezanja ni pravila - utrkujemo se ravno do dna, kako već jedan drugome kažu studenti s Etona. A s vama, svileni“ - pogleda Fitzsimmonsa i Quinna - „vidimo se chez moi.“ „Onda, na starterov znak...“ objavi Fitzsimmons. Chetwynd-Pitt i ja čučnemo kao da smo na zimskoj Olimpijadi. „Priprema, pozor – bum!“ Kad sam se uspio spustiti u pognuti stav, Chetwynd-Pitt je već bio dobar izbačaj grude ispred. Jurnuli smo prvim ravnim spustom, pored klinaca iz Španjolske koji su za grupnu fotografiju odabrali stati baš nasred staze. Staza se potom račva u dvije - desno je plavi, a preko oštrog skoka lijevo crni spust. Chetwynd-Pitt skrene potonjim, ja za njim, pa nakon što sam loše doskočio zastenjem, ali sam barem i dalje na skijama. Tu je stari snijeg staklast ali brz, a skije mi zvuče kao da netko oštri noževe. Ubrzavam, ali ubrzava i stražnjica mojeg protivnika u plavoj i narančastoj likri dok prolazi pored stu‐ pa žičare. Staza potom zavija u gornji dio šume, gdje postaje strmija. Pri brzini od tride‐ set, trideset pet, četrdeset kilometara na sat, zrak me grize za obraze. Nas četvorica smo se tim dijelom vijugavo spustili jutros, ali Chetwynd-Pitt ga sad prelazi u ravnoj liniji - ide četrdeset pet pa i pedeset na sat - najvećom brzinom kojom sam ikad skijao, listovi i bedra me bole, a vjetar mi zavija u ušima. Gadni hupser koji nisam ni primijetio lansi‐ rao me u skok od tri, pet, osam metara... u doskoku sam skoro pao, ali nekako sam uspio održati ravnotežu. Ako padneš pri ovoj brzini, od višestrukog prijeloma štiti te samo gola sreća. Chetwynd-Pitt nestane iza zavoja petnaest sekundi prije nego i sam uletim u njega, pogrešno sam mu procijenio oštrinu pa sam izletio u pandže borova i onda se opet našao na stazi. Ovdje počinju vijugavi zavoji nalik vožnji slaloma: gledam kako mi Chetwynd-Pitt ulazi i izlazi iz vidokruga; pokušavam slijediti njegove kutove ulaska u zavoje; refleksno se izmičem vranama koje polijeću u tunelu od grana. Kad iznenada prestane šuma, izletim na sporiji dio koji se proteže između golih stijena i po život opasne provalije. Žuti znakovi u obliku dijamanta s lubanjama i prekriženim kostima upozoravaju me da se klonim ruba. Moj suparnik malo uspori pa pogleda iza sebe... Sad je već tako daleko da je tek obris, prolazi pored usamljenog bora na stijeni - to je polo‐ vica staze. Utrkujemo se već valjda četiri ili pet minuta. Uspravim se da odmorim trbuš‐ ne mišiće i u dolini dolje opazim grad - vidim svjetlima okićene božične jelke u trgovač‐ 112 www.balkandownload.org

kom centru. Proklete naočale su se počele magliti, iako mi se prodavačica klela da neće. Chetwynd-Pitt već ulazi u donju šumu, zato se odgurujem štapovima sve do usamlje‐ nog bora, a onda se opet spustim u natjecateljski položaj. Ubrzo opet skijam četrdeset i pet, pedeset kilometara na sat, trebao bih usporiti, ali vjetar u ušima će mi već reći smi‐ jem li još ubrzati, a onda me poklopi donja šuma, tunel mi je mutan pred očima i sad sam na pedeset i pet, šezdeset kilometara i letim preko ruba iza kojeg je nemilosrdan skok, a zemlja je nestala... Letim kao napušeni arkanđeo... Ova sloboda je vječna, dok traje... Zašto su mi noge sad u ravnini brade? Tlo prvo dotaknem desnom nogom, no lijeva je nekamo nestala, pa se prevrćem pre‐ ko glave, tijelo mi ocrtavaju eksplozije boli - gležanj, koljeno, lakat - sranje, nema mi li‐ jeve skije, odletjela je, zbrisala - tlo-šuma-nebo, tlo-šuma-nebo, tlo-šuma-nebo, lice mi je puno snijega pomiješanog sa šljunkom, led u posudi za miješanje koktela, jabuke u centrifugi, stenjanje, jauk, zapomaganje, sraaaaaanje... Sila teže, brzina i zemlja: zaus‐ tavljanje će koštati kao svetog Petra kajgana, a jedina valuta koja se prima je bolJao. Ručni zglob, potkoljenica, rebro, zdjelica, članak, ušna školjka... Natučeno, bol‐ no, svakako... ali ako se nisam predozirao prirodnim analgeticima, ništa nije slomljeno. Ispružio sam se na leđima na strunjači od snijega, borovih iglica i mahovini nalik na humus od grančica. Podignem se u sjedeći položaj. Kralježnica mi još funkcionira. Ona ti uvijek dobro dođe. Sat mi isto još radi, pokazuje 16:10, kako bi i trebalo biti. Sićušne srebrne iglice ptičjeg pjeva. Mogu li stajati? Umjesto desnog guza imam samo bol; a tr‐ ticu kao da mi je zdrobio geologov čekić... Ali da, mogu stati na noge, po čemu zaklju‐ čim da sam dobro prošao i stvarno imao sreće. Podignem naočale, otresem snijeg s jak‐ ne, otkopčam skiju koja mi je preostala pa je koristim kao štap dok šepam uzbrdo, u po‐ trazi za drugom. Minuta, dvije, i dalje je ne nalazim. Chetwynd-Pitt sad negdje diže šaku prema mucastom snjegoviću u znak pobjede, dolje u selu. Vraćam se stazom i pre‐ tražujem nisko raslinje uz rub. Nije sramota pasti na crnom spustu - nisam profesional‐ ni skijaš ni učitelj skijanja - ali vratiti se kod Chetwynd-Pitta četrdeset minuta nakon Fitzsimmonsa i Quinna, to bi, iskreno rečeno, ipak bila katastrofa. Začuje se fijuk - to je drugi skijaš - pa se maknem sa staze. To je ona mala Francu‐ skinja s vidikovca - tko bi drugi ove sezone nosio menta zelenu? Skok izvede elegantno, dok je moj nalikovao na slona, doskoči poput profesionalca, ugleda me, shvati što se do‐ godilo pa se zaustavi s druge strane staze, nekoliko metara od mene. Sagne se da pokupi nešto za što se ispostavilo da je moja druga skija pa mi je donese. Poslužim se svojim osrednjim francuskim: „Merci... Je ne cherchais pas du bon côté.“ „Rien de cassé?“ Čini mi se da me pita jesam li što slomio. „Non. À part ma fierté, mais bon, ça ne se soigne pas.“ 113 www.balkandownload.org

Nije skinula naočale, tako da, osim nekoliko pramenova valovite crne kose i usta bez osmijeha, ne vidim lice svoje Samarićanke. „Tu en as eu, de la veine.“ Ja sam sretan dripac? „Tu peux.. .“„Možeš to slobodno tako reći“, rado bih joj kazao. „C'est vrai.“ „Ça ne rate jamais: chaque année, il y a toujours un couillon qu'on vient ramasser à la petite cuillère sur cette piste. Il restera toute sa vie en fauteuil roulant, tout ça parce qu 'il s'est pris pour un champion olympique. La prochaine fois, reste sur la piste bleu.“ Bože, francuski sam zaboravio i više nego što sam mislio: „Svake godine netko tu slomi vrat, pa bi se trebao držati plavog spusta?“ Tako nekako? Što god da je u stvari rekla, bez pozdrava se otisnula i odjurila kroz zavoje. U Chetwynd-Pittovoj planinskoj kući plutam u kadi, dok kroz zidove tutnji Nirvanin Nevermind, a ja obavijen zmijama pare pušim džoint i po tisućiti put razmišljam o Slu‐ čaju uma koji prelazi iz tijela u tijelo. Činjenice su naoko jednostavne: prije šest dana, ispred kuće svojih roditelja naletio sam na um koji je opsjeo tijelo drugog čovjeka. Čud‐ nim stvarima trebaju objašnjenja, a ja imam tri teorije. Prva teorija: druga pojava Jetija i dokazi koje je ostavio, poput tragova u snijegu i in‐ formacije koje smo mogli znati samo gospođica Constantin ili ja - posljedica su haluci‐ nacije. Druga teorija: žrtva sam zapanjujuće složene spačke, u kojoj sudjeluju gospođica Constantin i njen suučesnik koji izigrava beskućnika. Treća teorija: sve je kako se čini i prelaženje iz uma u um - kako da to drugačije na‐ zovem? - stvarna je pojava. Teorija o halucinaciji: „Ne osjećam se ludim“ slab je odgovor, ali stvarno mi se tako čini. Ako sam tako živo halucinirao lik, onda bih valjda imao i druge halucinacije. Kao na primjer, recimo, da Sting u žarulji sad pjeva „An Englishman In New York“. Teorija o složenoj spački: „Zašto bi odabrali mene?“ Ima ljudi koji bi mogli uzeti na zub Marcusa Anydera, kad bi stanovite izmišljotine izbile na svjetlo dana. Ali zašto se svetiti kroz nekakvu totalno pomaknutu spletku, samo zato da bi me izludili? Zašto me ta osoba ne bi naprosto prebila na mrtvo ime? Teorija o prelaženju iz uma u um: bila bi uvjerljiva kad bismo bili likovi iz fantastič‐ ne književnosti. Ovdje, u stvarnom svijetu, duše ostaju uz tijelo. Paranormalno je uvi‐ jek, uvijek nekakva prevara. Kapljice vode kapaju iz pipe. Dlanovi i prsti su mi ružičasti i naborani. Gore odjeku‐ ju nečiji koraci. I što onda da radim s Immaculée Constantin, Jetijem i tim pomaknutim sranjem? Je‐ dini mogući odgovor je, „Zasad ništa“. Možda ću večeras dobiti novu porciju, ili me to čeka kad se vratim u London ili Cambridge, ili će to ostati jedna od neraspetljanih nara‐ tivnih linija života kojima se čovjek više nikad ne vrati. „Hugo?“ To je Olly Quinn, mi‐ 114 www.balkandownload.org

cek, koji mi kuca na vrata. „Jesi još živ unutra?“ „Bio sam, kad sam zadnji put provjeravao“, viknem da nadglasam Kurta Cobaina. „Rufus veli da bismo trebali krenuti prije nego što se Le Croc napuni.“ „Krenite vas trojica i nađite stol. Ja ću brzo za vama.“ Le Croc - odnosno Le Croc of Shit kako ga od milja zovu stalni gosti - prava je rupa od točionice u uličici koja izlazi na trostrani trg u Sainte-Agnès. Vlasnik Günter ironič‐ no mi salutira pa pokaže na Orlovo gnijezdo - mali separe u mezaninu u kojem sjede moja trojica ričmondskih zemljaka. Prošlo je deset, lokal je pun kao šipak, a dvoje Gùn‐ terovih saisonnières - žgoljava djevojka u hamletovskoj crnini i druga, gojaznija, ukra‐ šenija i više plava - imaju pune ruke posla s narudžbama. Günter se sedamdesetih godi‐ na popeo do 298. mjesta na svjetskoj ljestvici tenisača (i zadržao ga tjedan dana), pa drži uramljeni isječak iz novina kao dokaz. Sad bogatim Europljanima, kojima pripada i najstariji potomak lorda Chetwynd-Pitta, dobavlja kokain. Kefa poblajhane kose nalik na Andyja Warhola stilski gledano je pravo samouništenje, no švicarsko-njemački diler droge u pedesetima ne traži modne savjete Engleza. Naručio sam kuhano crno vino i popeo se do Gnijezda, pored šume holandskih dvometraša. Chetwynd-Pitt, Quinn i Fit‐ zsimmons već su jeli - Gûnterov daube, goveđi paprikaš i štrudlu od jabuka s cimetom - i sad su već na koktelima kojima ću, zahvaljujući izgubljenoj okladi, morati častiti Chetwynd-Pitta. Olly Quinn nacrvcan je i staklastog pogleda. „Ne ide mi to u glavu“, turobno zbori. Grozno je kako taj momak naprosto ne zna piti. „Što ti ne ide u glavu?“ Zauzeo sam mjesto za stolom. Fitzsimmons izgovori ispod glasa: „Ness.“ Pokažem kako ću se objesiti o šal, ali Quinn to nije primijetio: „To smo isplanirali. Odvezem je u Greenwich, upozna me s taticom i mamicom. Izlazimo preko Božića, ide‐ mo u Harrods na rasprodaje, kližemo na klizalištu u Hyde Park Corneru... Sve smo lije‐ po isplanirali. Onda u subotu, nakon što sam Cheesemana odvezao u bolnicu da mu stave šavove, zove ona mene i veli 'Čuj, Olly, mislim da smo došli do kraja puta'.“ Quinn proguta pljuvačku. „Ja, ono... a? Ona meni kao, 'Ma nisi ti kriv, ja sam'. Rekla je da se konfliktno osjeća, da je vezana i-“ „Znam portugalsku flundru koja se baš voli vezivati, ako ti to škaklja kokota“, oglasi se Chetwynd-Pitt. „Ženomrzac i povrh toga neduhovit“, kaže Fitzsimmons dok udiše paru svog vin cha‐ uda. „Raskid je uvijek totalna koma.“ Chetwynd-Pitt siše višnju. „Posebno ako kupiš ogrlicu od opala za božični poklon i onda dobiješ šut-kartu prije nego dar stigneš konvertirati u seks. Je li kupljena kod Rat‐ nersa, Olly? Oni daju bonove za dar ako im se artikl vrati, ali ne vraćaju novac. Našem domaru su otkazali vjenčanje, zato to znam.“ „Ne, nije bila kupljena kod vražjeg Ratnersa“, zareži Quinn. 115 www.balkandownload.org

Chetwynd-Pitt pusti da koštica višnje padne u pepeljaru. „Ma daj se razvedri, za ime božje. Sainte-Agnes plus Nova godina, to ti je kombinacija koja donosi više europičke nego što je od osnivanja vidjelo Ginekološko društvo Schleswig-Holsteina. A kladim se u tisuću funti da fora s konfliktnim osjećajima znači da ima nekog drugog.“ „Ne Ness, nema šanse“, uvjeravam jadnog Quinna. „Previše te poštuje - a i samu sebe. Vjeruj mi. A kad si ti dobio nogu od Lou“ - ovo ide Chetwynd-Pitta - „mjesecima nisi bio ni za što.“ „Ja sam s Lou bio u ozbiljnoj vezi. Olly i Ness su bili skupa, koliko, cijelih pet tjeda‐ na? I nije mi dala nogu. Prekinuli smo.“ „Šest tjedana, četiri dana.“ Quinn djeluje patnički. „Ali nije važno vrijeme. Imao sam osjećaj da… da nas dvoje imamo neko tajno mjesto za koje samo mi znamo.“ Otpije gut‐ ljaj svojeg nepoznatog malteškog piva. „Pasali smo skupa. Ne znam što je to ljubav, je li to nešto mistično, je li kemija, ili što već. Ali kad je imaš, a onda je nestane, to je kao... to je kao... to je...“ „Kao da se skidaš s droge“, veli Rufus Chetwynd-Pitt. „Roxy Music su bili u pravu kad su pjevali da je ljubav najjača droga, a kad potrošiš zalihe, nema tog dilera na kugli zemaljskoj koji ti može pomoći. To jest, ima jedan - baš ta djevojka. Ali nje više nema da ti pruži ono što ti treba. Vidite? Znam od čega sad pati jadni Olly. A terapija koju mu mogu propisati jest“ - ljulja praznu čašu za koktel - „Andelova rit. Creme de cacao“, kaže mi, „s maraschinom. Pile au bon moment, Monique, tu as des pouvoirs télépat‐ hiques.“ Gojaznija konobarica mi je donijela kuhano vino, a Chetwynd-Pitt se nado‐ budno posluži francuskim: „Je prendrai une Urin vanzemaljca, et ce sera mon ami ici présent“ - pokaže glavom na mene -“qui réglera l'ardoise.“ „Bien“, kaže veselo Monique. „J'aimerais bien moi aussi avoir des amis comme lui. Et pour ces messieurs? Ils m'ont l'air d'avoir encore soif.“ Fitzsimmons naruči liker ca‐ ssis, a Olly kaže, „Meni samo još jedno pivo.“ Monique pokupi prazne tanjure i čaše pa ode. „Bogami, ja bih u nju ispalio moju neskraćenu sačmaricu“, kaže Chetwynd-Pitt. „Simpa šest i pol. Sigurno je bolji zalogaj od one dvojnice Wednesday Addams koju je Günter isto zaposlio. Strava i užas.“ Vidim da misli na mršaviju konobaricu. Za šankom toči konjak u visoku čašu. Pitam je li Francuskinja, ali se Chetwynd-Pitt već okrenuo Fitzsimmonsu, „Ti večeras imaš sve odgovore, Fitz. Što bi ta bljezgarija od ljubavi treba‐ la u stvari biti?“ Fitzsimmons pripali cigaretu i doda nam kutiju. „Ljubav je anestetik kojim se Priro‐ da služi da bi od ljudi dobivala djecu.“ Tu sam rečenicu već negdje čuo. Chetwynd-Pitt otrese pepeo u pepeljaru. „Imaš li ti bolje objašnjenje, Lamb?“ Promatram žgoljavu šankericu dok miješa koktel koji je valjda taj Chetwynd-Pittov Urin vanzemaljca. „Nemojte mene pitati. Nisam se nikada zaljubio.“ 116 www.balkandownload.org

„O, čuj naše jadno janje“, naruga se Chetwynd-Pitt. „Glupost“, kaže Quinn. „Imao si more djevojaka.“ Iz sjećanja mi izroni slika Fitzsimmonsove zamamne mame. „Anatomski rečeno, na‐ ravno da nisam neznalica, ali iz emotivnog aspekta, to su mi španska sela. Ljubav, od‐ nosno droga koju je spomenuo Rufus, stanje milosti za kojim čezne Olly, ta velika tema... na to sam imun. Još ni jednom nisam osjetio ljubav prema djevojci. Ili mladiću, ako baš želite.“ „Ma, sereš kvake“, kaže Chetwynd-Pitt. „Ne, to je istina. Nikada se nisam zaljubio. Što je sasvim u redu. Daltonisti posve normalno žive, makar ne razlikuju plavu od grimizne boje.“ „Sigurno još nisi našao pravu“, zaključi idiot Quinn. „Ili si ih našao previše“, Fitzsimmonsova je teorija. „Ljudi su“, udahnem paru iz svojeg vina s aromom klinčića, „vreće žudnji na dvije noge. Žude za hranom, vodom, zaklonom, toplinom; seksom i društvom, statusom, ple‐ menskom pripadnošću, zadovoljstvima, kontrolom, smislom i tako dalje, sve do apart‐ mana s kupaonicom čokoladno smeđe boje na kraju. Ljubav je jedan od načina da se neke od ovih žudnja zadovolje. Ali nije samo droga: ona je istovremeno i diler. Ljubav želi biti uzvraćena, je li tako, Olly? Kao i kod droge, kad si na vrhuncu, osjećaš se bo‐ žanstveno, pa ovisnicima zavidim. Ali kad se jave nuspojave - ljubomora, ispadi bijesa, žal - onda pomislim, nije to za mene. U elizabetinsko doba, ljubav su poistovjećivali s ludilom. Budisti na nju gledaju kao na kakvo derište koje histerično izvodi na pikniku smirenog uma. Ja-“ „Ja vidim Urin vanzemaljca.“ Chetwynd-Pitt isceri se dok gleda žgoljavu šankericu i visoku čašu svijetlozelene melase na pladnju. „J'espère que ce sera aussi bon que vos Andelova rit.“ „Les boissons de ces messieurs.“ Ima tanke usne bez ruža, ovo messieurs te su usne izrekle pune ironije. Nije ostala ni sekunde dulje. Chetwynd-Pitt se podrugne: „Evo nam Mis karizme 1991.“ Ostali se kucaju čašama, a ja sakrijem rukavicu iza žardinjere. „Možda naprosto ne dijeli tvoje mišljenje kako si strašno duhovit“, kažem Chetwynd-Pittu. „Kakav ti je Urin vanzemaljca?“ Srkne malo svijetlozelene melase. „U skladu s nazivom.“ Trgovine za turiste na gradskom trgu Sainte-Agnès u jedanaest sati još rade - skija‐ ška oprema, galerije, draguljarnice, čokolaterije - golema božična jelka i dalje svijetli dok crêpier, u kostimu gorile, brzo obavlja transakcije. Iako je Chetwynd-Pitt upravo kupio vrećicu kokaina od Güntera, odlučili smo Club Walpurgis odgoditi za sutra. Po‐ čeo je padati snijeg. „Dovraga“, kažem i okrenem se. „Ostala mi rukavica u Le Crocu. Odvedite Quinna kući, ja ću vas već stići...“ 117 www.balkandownload.org

Požurim uličicom i do bara stignem baš kad odlazi velika skupina Nordijaca oba spola. Le Croc ima okrugli prozor: kroz njega neopažen ugledam žgoljavu šankericu koja priprema vrč sangrije. Oku ugodan prizor, poput kakvog nepomičnog basista u hi‐ peraktivnoj rock grupi. Spaja svoj ko te jebe punkerski stav s preciznošću kojom izvodi i najbeznačajnije radnje. Čini mi se kako se nju apsolutno ne da ni od čega odgovoriti. Kad Günter odnese vrč u unutrašnji dio bara, okrene se prema meni, pa zakoračim u zadimljeni žamor i između grozdova gostiju probijam se prema šanku. Skinula je no‐ žem pjenu s krigle piva i pružila je gostu, sad je red na moju igru sa zaboravljenom ru‐ kavicom. „Désoléde vous embêter, mais j'étais installé là-haut“ - pokažem prema Orlo‐ vom gnijezdu, ali još mi nije dala do znanja sjeća li me se - „il y a dix minutes et j'ai oublié mon gant. Est-ce que vous l'auriez trouvé?“ Hladnokrvno poput Ivana Lendla kad lopticom prebacuje nekog srditog patuljka, sagne se i izvadi rukavicu. „Bizarre, cette manie que les gens comme vous ont d'oublier leurs gants dans les bars.“ U redu, prozrela me. „C'est surtout ce gant; ça lui arrive souvent.“'Dignem rukavicu u vis kao da se radi o zločestoj lutki pa je prekorim, „Qu'est-ce qu'on dit à la dame?“ Po‐ gledom mi ubije pokušaj šale. „En tout cas, merci. Je m'appelle Hugo. Hugo Lamb. Et si pour vous, ça fait“ - sranje, kako se na francuskom kaže otmjen? - „chic, eh bien le type qui ne prend que des cocktails s'appelle Rufus Chetwynd-Pitt. Je ne plaisante pas.“ Ni‐ šta, nije ni trepnula. Vraća se Günter s tacom praznih čaša. „Zašto s Holly razgovaraš na francuskom, Hugo?“ Djelujem zbunjeno. „A zašto ne bih?“ „Činilo se da baš želi vježbati“, kaže djevojka londonskim naglaskom. „A mušterija je uvijek u pravu.“ „Hej, Günter!“ Australac ga doziva od stolnog nogometa. „Ovaj kurčev automat zaje‐ bava! Ubacio sam franke, ali ništa ne izlazi.“ Günter ode do njega, Holly počne ubacivati čaše u stroj za pranje posuđa, a ja shvatim što se dogodilo. Kad mi je ranije na crnom spustu vratila skiju, obratila mi se na francuskom, no kad me poslije odao strani nagla‐ sak, nije rekla ništa, jer ako si žena koja radi u skijaškom centru, sigurno ti se barem pet puta na dan netko upucava, a kad s anglofonima razgovaraš na francuskom, imaš jače magnetsko polje. „Samo sam htio zahvaliti što ste mi vratili skiju.“ „Već ste zahvalili.“ Podrijetlom iz radničke klase, klinci iz sloja bogataša nimalo je ne plaše, jako dobro govori francuski. „Istina, ali da me vi niste spasili, sad bih u zabačenoj švicarskoj šumi umirao od pot‐ hlađenosti. Mogu li vas častiti večerom?“ „Dok turisti večeraju, radim u baru.“ „Mogu li onda častiti doručkom?“ „Kad vi doručkujete, ja tu obično već dva sata čistim, a još me dva sata čekaju.“ Hol‐ ly zalupi vrata stroja za pranje posuđa. „Onda idem na skijanje. Raspored mi je, na ža‐ 118 www.balkandownload.org

lost, isplaniran do u minutu.“ U lovu je strpljivost saveznik. „Shvaćam. Ionako ne bih htio da vaš dečko pogrešno shvati moj motiv.“ Pretvara se da nešto prčka ispod pulta. „Ne čekaju li vas prijatelji?“ Šansa je 80 posto da taj dečko ne postoji. „Bit ću u gradu desetak dana. Vidimo se. Laku noć, Holly.“ „Laku noć“, i odjebi, doda pogled njenih sablasno plavih očiju. 119 www.balkandownload.org

30. prosinca Urlanje pariške gomile pretoči se u brujanje ralice za snijeg, a moja potraga po francu‐ skim sirotištima za djetetom s okom Kiklopa završi s Immaculée Constantin, koja mi ozbiljno izgovori u mojoj sobici u švicarskoj planinskoj kući obitelji Chetwynd-Pitt, Nisi živio ako nisi probao Vino tame, Hugo. Onda se probudim na istom tavanu, sa za‐ panjujućom jutarnjom erekcijom poput kakve krstareće rakete prikačene na prepone. Polica s knjigama, globus, na vratima visi kaftan, tu je debeli zastor. „Tu smještamo momke koji su na stipendiji“, napola u šali rekao je Chetwynd-Pitt kad sam ovdje prvi put odsjeo. Stari vodovod kucka i lupa. Droga + visina = opičeni snovi. Ležim u svojoj toploj maternici i razmišljam o šankerici Holly. Otkrio sam da sam Mariângeli zabora‐ vio lice, kad već ne druge dijelove anatomije, ali Hollynog se lica sjećam kao da imam fotografsko pamćenje. Trebao sam Güntera pitati kako se preziva. Malo kasnije, zvona crkve Sainte-Agnès odbiju osam puta. To su u stvari ona zvona koja sam sanjao. Usta su mi suha poput mjesečeve prašine, pa popijem čašu vode koja mi stoji na noćnom sto‐ liću, onda me razveseli prizor snopa novčanica kod svjetiljke - franci koje sam sinoć na bilijaru uzeo Chetwynd-Pittu. Ha. Jedva će čekati priliku da taj novac povrati, a nestrp‐ ljivost će ga natjerati da igra loše. Pišam u sićušnoj kupaonici uz tavansku sobicu; potom lice uronim u umivaonik pun ledene vode i brojim do deset, razmaknem zavjese i šalaporke, tako da u prostoriju uđe jarka svjetlost koja mi buši retinu; sinoćnji dobitak skrijem ispod daščice parketa koju sam prije dvije godine olabavio; napravim sto sklekova; odjenem kaftan i spustim se strmim drvenim stubištem do prvog odmorišta, držeći su za uže rukohvata. ChetwyndPitt hrče u svojoj sobi. Donjim stubištem siđem u spušteni salon, gdje zateknem Fitz‐ simmonsa i Quinna ispod planine deka i kožnih sofa. Videorekorder je ispljunuo Čarob‐ njaka iz Oza, ali Dark Side of the Moon Pink Floyda i dalje svira jer je plejer namješten na ponavljanje. U zraku se osjeća vonj hašiša, a u kaminu je još žar sinoćnje vatre. Na prstima prolazim između dvije momčadi nogometnih figurica subbuteo, nagazim na čips razbacan po tepihu pa na vatru stavim veliku cjepanicu i nešto sitnog iverja za pot‐ palu. Plameni jezici liznu i preplave drvo. Holandska puška iz Burskog rata visi iznad kamina na kojem je fotografija u srebrnom okviru, Chetwynd-Pittov otac rukuje se s Henryjem Kissingerom u Washingtonu, negdje 1984. godine. U kuhinji natočim soka od grejpfruta, kad se diskretno oglasi telefon: „Dobro jutro“, kažem topeći se od ljubaznos‐ ti. „Rezidencija lorda Chetwynd-Pitta mlađeg.“ 120 www.balkandownload.org

Muški glas kaže: „Hugo Lamb. Tko bi drugi bio.“ Glas mi je poznat. „A vi ste?“ „Richard Cheeseman, s Humbera, idiote.“ „U jebote. Kako uho?“ „Dobro je, dobro. Nego slušaj, imam važne vijesti. Upoznao sam-“ „Ček' malo, gdje si ti? Nisi u Švicarskoj?“ „U Sheffieldu, kod sestre, ali daj umukni i slušaj me, poziv me košta bubreg po mi‐ nuti. Sinoć sam razgovarao s Dalom Gowom i rekao mi je da je Jonny Penhaligon mr‐ tav.“ Dobro sam čuo. „Naš Jonny Penhaligon? Nema šanse.“ „Dale Gow je to čuo od Cottije Benboe, a ona je to vidjela na lokalnim vijestima, News South-West. Samoubojstvo. Sjurio se autom u provaliju, blizu Trura. Pedeset me‐ tara od ceste, kroz ogradu, pad od sto metara na stijene. Hoću reći... nije se mučio. Osim, naravno, što ga je mučilo ono zbog čega je to napravio i... samog pada.“ Došlo mi je da zaplačem. Sav taj novac. Kroz kuhinjski prozor gledao sam kako pro‐ lazi ralica. Za njom u pravom trenutku mladi svećenik, ima rumene obraze, a dah mu je bijela para. „To je... ne znam što bih rekao Cheesemane. Tragedija. Nevjerojatno. Jonny! Kud baš on...“ „Ja isto. Stvarno. Zadnja osoba za koju bi pomislio...“ „Je li... Je li vozio onaj svoj Aston Martin?“ Tišina. „Je, vozio je. Kako znaš?“ Daj pazi malo. „Ne znam, ali zadnje večeri u Cambridgeu, kad smo bili u Pokopa‐ nom biskupu, govorio je koliko mu je drag taj auto. Kad je sprovod?“ „Danas popodne. Ja ne mogu - Felix Finch mi je nabavio karte za operu, a i ne bih stigao na vrijeme u Cornwall - ali možda je tako i bolje. Jonnyjevoj obitelji sigurno će biti lakše bez gomile stranaca koja bi im banula u... u... gdje već ono žive.“ „U Tredavoeu. Je li Penhaligon ostavio kakvo oproštajno pismo?“ „Dale Gow nije ništa spomenuo. Zašto?“ „Onako, možda bismo nešto doznali.“ „Pretpostavljam da će više detalja dati istraga.“ Istraga? Detalja?Majku mu staru. „Nadajmo se.“ „Prenesi onda Fitzu i drugima, može?“ „Da, da, naravno. I hvala što si zvao.“ „Žao mi je što vam kvarim praznike, ali mislio sam, morate čuti. Unaprijed vam že‐ lim sretnu novu.“ Dva sata popodne. Putnici iz žičare prolaze čekaonicom stanice Chemeuille i putem čavrljaju na većini europskih jezika, ali nje nema među njima, pa se vratim Umijeću ra‐ tovanja. Misli me ipak ne slušaju i okrenu se groblju u Corwallu gdje će se kožna vreća 121 www.balkandownload.org

otrovnog otpada, koju su donedavno poznavali pod imenom Jonny Penhaligon, pridru‐ žiti svojim precima u blatnjavoj zemlji. Vjerojatno negdje lije kao iz kabla, dok istočni vjetar čupa ožalošćenima kišobrane i odnosi riječi himne „For Those In Peril On the Sea“ koje su dan ranije fotokopirali na listove papira. Jaz koji vlada između mene i Nor‐ malnih nikad nije veći nego kod tuge za najmilijima. Još kad mi je bilo sedam godina bilo me stid i bilo mi je neugodno zbog vlastite obitelji, kad nam je uginuo pas Twix. Nigel je plakao kao gladna godina, Alex nije bio tako izbezumljen još otkako mu je Sin‐ clair zx spectrum stigao bez transformatora, a roditelji su danima bili zlovoljni. Zašto? Twix više nije osjećao bol. Mi pak nismo više morali trpjeti prdež psa s karcinomom de‐ belog crijeva. Ista priča se ponovila kad mi je umro djed: čupala se kosa, škrgutalo zubi‐ ma, od škrtog starog dripca pravili su nekakvog mesiju. Svi su govorili kako sam se na pogrebu držao muški, ali da su mi mogli čitati misli, proglasili bi me sociopatom. Eto is‐ tine: tko je pošteđen ljubavi, pošteđen je i žalovanja. Prošla su tri sata. Šankerica Holly me opazi, namršti se i uspori: početak obećava. Zatvorim Umijeće ratovanja. „Ma, otkud samo vi.“ Skijaši prolaze pored nas, iza nje, između nas. Osvrne se oko sebe. „A gdje su vam oni tako strašno zabavni prijatelji?“ „Chetwynd-Pitt, što se rimuje s Andelova rit.“ „Kao i s teški šit i glupi kit.“ „To ću si zapamtiti. Chetwynd-Pitta muči mamurluk, a druga dvojica su prošla prije kakvih sat vremena, ali sam stavio prsten koji me čini nevidljivim jer sam znao da su mi šanse da s vama u istoj skijaškoj žičari odem do vrhunca“ - kažiprstom napravim kružnicu prema vrhu Palanche de la Cretta - „ravne nuli, ako ih se ne riješim. Zbog Chetwynd-Pitta mi je sinoć bilo neugodno. Ponašao se neotesano. Ali ja nisam takav.“ Holly razmišlja o mojim riječima pa slegne ramenima. „Sve je to posve nevažno.“ „Važno je meni. Nadao sam se kako ćemo zajedno skijati.“ „I zato sjedite tu od...“ „Od pola dvanaest. Tri i pol sata. Ali nemojte da vas to obvezuje.“ „I neće. Samo mislim da si ti pomalo blesan, Hugo Lamb.“ Što znači da mi je zapamtila ime. „Svi smo mi u raznim trenucima razne stvari. Sad sam blesan, nekom drugom prilikom nešto plemenitije. Ne slažeš li se?“ „U ovom trenutku bih rekla da si na granici da postaneš čovjek koji vreba žene iz prikrajka.“ „Reci mi da odjebem i ja ću odjebati.“ „Pa koja bi mogla odbiti takvu ponudu? Odjebi.“ Izvedem ljubazni naklon u smislu kako želite, ustanem i gurnem Umijeće ratovanja u džep skijaške jakne. „Ispričavam se što sam te doveo u situaciju da ti je zbog mene ne‐ ugodno.“ Krenem van. „Oj“, više se razvedrila nego smekšala. „Ma tko to kaže da si me ti u stanju dovesti u 122 www.balkandownload.org

situaciju da mi je neugodno?“ Lupim se po čelu. „Bi li 'Ispričavam se što te smatram zanimljivom' bilo bolje prim‐ ljeno?“ „Kod one vrste djevojaka koje žele avanturu na zimovanju bi to super prošlo. Mi koje ovdje radimo već smo prilično otupjele.“ Zvekne stroj pa veliki motor zazuji i kabina žičare krene na svoj put prema dolje. „Shvaćam da ti treba obrambeni oklop jer radiš u baru u koji se dolaze zabavljati Chetwynd-Pittovi iz cijele Europe. Ali tebe je ta otupjelost već cijelu prožela, Holly, po‐ put paralelnog živčanog sustava.“ U nevjerici se kratko nasmijala. „Uopće me ne poznaješ.“ „To i jest ono krajnje neobično. Znam da te ne poznajem. Zašto onda imam osjećaj da te znam?“ Živčano zastenje. „Postoje pravila... Ne obraćaš se nekom koga poznaješ pet minuta kao da ga poznaješ godinama. Prestani s tim.“ Dignem obrambeno dlanove u vis. „Holly, ako sam arogantni šupak, barem sam bez‐ opasan arogantni šupak.“ Na um mi padne Penhaligon. „Gotovo bezopasni. Čuj, a da mi dopustiš da zajedno idemo skijaškom žičarom do sljedeće stanice? To traje koliko, se‐ dam, osam minuta? Ako se to pretvori u spoj iz pakla, barem neće dugo trajati - ne, ne, ne, znam, ne spoj, samo dijelimo sjedalice skijaške žičare. Onda ćemo stići i nakon što se ti vješto odgurneš štapovima, ja ću zauvijek nestati. Molim te. Što kažeš?“ Operater skijaške žičare nam zakopča pojas, kad nas žičara odvoji od tla, nekako se suzdržim da se ne našalim kako me oborila s nogu. 30. prosinca više nije onako vedar kao prije, pa vrh Palanche de la Cretta skriva oblak. Gledam putanju kabela žičare, od stupa do stupa, kako se penje uz planinu. Ispod nas zine provalija, pa me odjednom obuzme strah od visine i čvrsto se uhvatim za prečku, a testisi mi šmugnu i sakriju se negdje iza jetre. Natjerao sam se pogledati udaljeno tlo, pa razmišljam o Penhaligono‐ vim zadnjim sekundama. Žaljenje? Olakšanje? Zaslijepljen užasom? Ili mu je glavu odjednom ispunila „Babooshka“ Kate Bush? Pod nogama nam prolete dvije vrane. Vra‐ ne imaju doživotne partnere, kako mi je svojedobno kazao bratić Jason. Pitam je: „Sa‐ njaš li kad da letiš?“ Holly gleda ravno ispred sebe. Oči joj kriju skijaške naočale. „Ne.“ Prešli smo preko provalije i sad se mirno vozimo iznad široke skijaške staze kojom ćemo se poslije spuštati. Skijaši vijugaju, jure ili se vuku nizbrdo, do stanice Chemeuil‐ le. „Nakon noćašnjeg snijega, izgleda da su se uvjeti popravili“, kažem. „Jesu. Doduše, ova magla je iz minute u minutu sve gušća.“ Istina: planinski vrh je sad mutan i siv. „Radiš li svake zime u Sainte-Agnesu?“ „Što je sad to? Razgovor za posao?“ 123 www.balkandownload.org

„Ne, ali sam posljednjih godina malo zapustio telepatiju.“ Holly objasni: „Prije sam radila u Meribelu, u francuskim Alpama kod tipa koji Gün‐ tera zna još iz teniskih dana. Kad mu je trebala radnica sa smislom za diskreciju, ponu‐ dili su mi prijevoz, veću plaću i kartu za skijanje.“ „Zašto bi zaboga Günteru trebala radnica sa smislom za diskreciju?“ „Pojma nemam - i ako si to pomislio, ne, nemam posla s drogom. Svijet je dovoljno nestabilan i bez da si iz zabave glavu sjebavaš sam.“ Sjetim se madam Constantin. „Tu imaš pravo.“ Prazna sjedala skijaške žičare izlaze is magle pred nama. Za nama, Chemeuille nes‐ taje iz vida i nitko nas ne prati. „Koliko bi to bilo pomaknuto“, mislim na glas, „ako bi‐ smo sad u sjedalima nasuprot nas ugledali mrtve?“ Holly me čudno pogleda. „Ne mrtve kao kod zombija, kojima otpadaju dijelovi tijela“, čujem svoj glas. „Nego mrtve kao tvoje vlastite mrtve. Ljude koje si poznavao, koji su ti bili važni. Čak i pse.“ Ili ljude iz Cornwalla. Sjedalo od čelične cijevi i plastike škripi: zamašnjak koji ih drži na kabelu se kotrlja. Holly je odlučila ignorirati moje, priznajem, bizarno pitanje. Planina huči sve gušćom izmaglicom. Iznenadila me svojim pitanjem: „Jesi li ti iz neke od onih časničkih obite‐ lji?“ „Bože sačuvaj. Tata je knjigovođa, a mama radi u Kazalištu Richmond. Zašto pitaš?“ „Jer čitaš knjigu s naslovom Umijeće ratovanja.“ „A, na to si mislila. Čitam Sun Tzua jer je knjiga stara tri tisuće godina, a od Vijet‐ namskog rata naovamo, proučava je svaki agent CIA-e. Jesi li je čitala?“ „Više čita moja sestra, ona mi šalje knjige.“ „Kako često ideš u Englesku?“ „Ne baš često.“ Igra se vrpcom za zatvaranje rukavice. „Nisam od onih koji u prvih deset minuta istresu sve što imaju. Jasno?“ „Jasno. Ne brini, to samo znači da si pri zdravoj pameti.“ „Toga sam svjesna, i stvarno nisam brinula.“ Nastane nelagodna tišina. Zbog nečeg sam se osvrnuo: pet sjedala iza nas sjedi usamljeni putnik u srebrnoj jakni s crnom kapuljačom. Sjedi prekriženih ruku, a skije je spojio u neobavezni X. Vratim glavu i gledam ispred nas, pokušavam se sjetiti neke pa‐ metne primjedbe, ali izgleda da sam sve svoje duhovite misli zaboravio dolje na stanici. Kad smo stigli do stanice Palanche de la Cretta, Holly sklizne sa sjedala kao gimnas‐ tičarka, dok se ja otisnem poput vreće krumpira. Operater žičare pozdravi je na francu‐ skom, ja sam se već spustio dovoljno daleko da ih ne čujem. Ustanovim kako u stvari čekam da se iz magle koja pored nas protječe pojavi skijaš u srebrnoj parki: izračunao sam da je razmak između svakog sjedala dvadeset sekundi, što znači da bi morao stići 124 www.balkandownload.org

za najviše par minuta. Vrlo je čudno kako se još nije pojavio. Shvatim da sam se blago zabrinuo, a sve sam zabrinutiji kad vidim kako prazna prolaze peto, šesto, sedmo sjeda‐ lo iza nas... Kod desetog sam već stvarno zabrinut, ne brinem se da možda nije pao sa žičare, nego zato što ga sad odjednom nema. Zbog Jetija i madam Constantin počeo sam sumnjati u vlastita čula i to mi se nimalo ne sviđa. Naposljetku se pojavi par vese‐ lih, krupnih Amerikanaca koji se uz salve smijeha skotrljaju na tlo, pa im operater mora priskočiti u pomoć. Sebe uvjeravam kako je onaj skijaš iza nas u stvari bio lažno sjeća‐ nje. Ili sam ga sanjao. Na početku staze, označene zastavicama koje nestaju u oblaku, pridruži mi se Holly. Da živimo u nekom savršenom svijetu, rekla bi mi, Slušaj, da se spustimo skupa? „Eto“, kaže, „tu ću se oprostiti od tebe. Spuštaj se pažljivo, drži se izme‐ đu stupova i ne izvodi nikakve egzibicije.“ „Razumijem. Baš ti hvala što si me pustila da se zajedno vozimo.“ Slegne ramenima. „Sigurno si razočaran.“ Podigao sam skijaške naočale da mi može vidjeti oči, bez obzira na to što je ona svo‐ je ostavila skrivene. „Nisam. Ni najmanje. Hvala ti.“ Pitam se bi li mi rekla prezime, ako je sad pitam. Čak ni to ne znam. Pogleda niz stazu. „Sigurno djelujem kao neljubazna osoba.“ „Kao oprezna. Što je sasvim u redu.“ „Sykes“, kaže. „Kako molim?“ „Holly Sykes, ako te zanimalo.“ „Baš ti... pristaje.“ Naočale joj kriju lice, ali pretpostavljam da je zbunjena. „Nisam sasvim siguran što sam time mislio“, priznam. Odgurne se štapovima i uskoro je proguta bjelina. Središnja padina Palanche de la Cretta nije neki zloglasan spust, ali ako skreneš samo stotinjak metara desno od staze, skijat ćeš gotovo okomito ili će ti zatrebati pado‐ bran. Magla je tako gusta da se spuštam ležernom brzinom i svakih nekoliko minuta stanem da obrišem naočale. Nakon kakvih petnaest minuta skijanja, iz studene magle uz rub staze izroni stijena u obliku patuljka. Stisnem se uz nju, da u zavjetrini popušim cigaretu. Tiho je. Jako tiho. Razmišljam o tome kako čovjek ne može birati tko mu se sviđa, može tek naknadno o tome mozgati. Na mene su rasne razlike uvijek djelovale kao afrodizijak, no klasne su mi Berlinski zid seksualnosti. Naravno, Holly ne mogu či‐ tati kao što čitam djevojke iz vlastitog poreznog razreda, ali nikad se ne zna. Bog je stvorio cijelu Zemlju u šest dana, a ja ću u Švicarskoj provesti devet ili deset. Skupina skijaša prođe u vijugavim linijama pored granitnog patuljka stijene, poput jata fluorescentnih riba. Nitko me nije ni primijetio. Odbacim opušak pa se otisnem za njima. Veseli Teksašani su ili zaključili kako je ovo za njih prevelik zalogaj pa su se vra‐ 125 www.balkandownload.org

tili žičarom, ili me prate još opreznijim ritmom. No, nema ni skijaša u srebrnoj parki. Magla se ubrzo prorijedi, pa se pojave litice, vrhovi i konture planina, a kad stignem do stanice Chemeuille, opet sam ispod visokih greda nadstrešnice. Podmažem si utrobu vrućom čokoladom, a onda se spustim blažom, plavom stazom do La Fontaine SainteAgnes. „Vidi-vidi, nije li to talentirani gospodin Lamb?“ Chetwynd-Pitt u kuhinji peče kruh s češnjakom, ili to barem pokušava. Prošlo je pet sati, ali još je u kućnom ogrtaču. Na čaši vina odložena je cigara, a na CD plejeru svira Listen Without Prejudice Georgea Michaela. „Olly i Fitz otišli su te tražiti prije dva ili tri sata.“ „To je veliki massif. Igle, plastovi sijena i te stvari.“ „A gdje su te aujourd'hui odvele tvoje alpske avanture?“ „Gore na Palanche de la Cretta, pa lagani kros nizbrdo. Dosta mi je gadnih crnih sta‐ za. Kako mamurluk?“ „A kako je bio Staljingrad 1943.? Lijek za mamurluk mi je: ouzo s ledom.“ Ljulja u ruci čašicu mliječne tekućine pa pola popije. „Mene ouzo uvijek podsjeti na spermu.“ Da sam barem imao fotoaparat u ruci u tre‐ nutku kad je Chetwynd-Pitt progutao svoj gutljaj. „Neuviđavno. Oprosti.“ Srdito me pogleda, povuče dim iz cigare i nastavi sjeckati češnjak. Ja kopam po ladi‐ ci. „Probaj s ovim revolucionarnim priborom: 'drobilicom za češnjak'.“ Sad ga i Chetwynd-Pitt začuđeno gleda. „Spremačica je to morala kupiti prije nego što smo stigli.“ Koristio sam je prošle godine, ali nema veze. Oprao sam ruke i uključio pećnicu, što je Chetwynd-Pitt propustio učiniti. „Daj, makni se.“ Istisnem zdrobljeni češnjak u mas‐ lac. Chetwynd-Pitt je razdražljiv, ali i zadovoljan, pa sjedne na pult. „Valjda je to neka nadoknada što si me opelješio na bilijaru.“ „Imat ćeš priliku za osvetu.“ Papar, peršin, promiješam vilicom. „Razmišljao sam zašto je to učinio.“ „Pretpostavljam da misliš na Jonnyja Penhaligona?“ „Lamb, sve baš nije onako kako se čini.“ Vilica stane: u pogledu mu se nazire... optužba? Kod Toada je na snazi zakon omerte, ali nije to nikad stopostotna zaštita. „Da čujem.“ Pomalo apsurdno, shvatim da pogle‐ dom po kuhinji tražim oružje za umorstvo. „Naćulio sam uši.“ „Jonny Penhaligon bio je žrtva povlaštenog statusa.“ „Ajde.“ Vilica opet krene miješati. „Da to malo razložiš?“ „Plebejac je netko tko misli da je povlašteni status kad su ljudi bogati zemljoposjed‐ nici i oko njih skaču sobarice. Istina je u stvari kako je plava krv u naše doba pravo prokletstvo. Prvo, šljam te ismijava jer u prezimenu imaš previše slogova i tebe osobno 126 www.balkandownload.org

krive za klasnu neravnopravnost, rušenje šuma u Amazoniji i rast cijene piva. Drugo prokletstvo je brak: kako mogu znati voli li moja buduća žena mene, ili samo mojih pet‐ sto i pedeset hektara Buckinghamshirea i titulu ledi Chetwynd-Pitt? Treće, potreba da upravljam imanjem ograničava mi budućnost. Dok, recimo, ako ti želiš biti burzovni mešetar i zarađivati vreće novca ili biti arheolog na Antarktiku ili svirati vibrafon u bestežinskom stanju, svi ti kažu 'Ma, Hugo, ako te to čini sretnim, nemamo ništa protiv'. Ja se pak moram brinuti da mi ne propadnu napoličari, biti pokrovitelj dobrotvornih akcija i biti spreman jednom zauzeti svoje mjesto u Domu lordova.“ Ubacujem maslac s češnjakom u brazde na kruhu. „Suze ronim zbog tebe. Koji si ti ono, šezdeset treći nasljednik krune?“ „Šezdeset i četvrti, sad kad se rodio ovaj novi. Ali ne šalim se, a nisam ni završio: če‐ tvrto prokletstvo je lov na konjima. Doslovno mrzim biglove, a konji su nervozni četve‐ rokotači koji ti se popišaju na čizme i odnose ti debele tisuće kad im moraš platiti vete‐ rinara. Peto prokletstvo je ono najgore: strah da ćeš baš ti biti onaj koji je sve to protra‐ tio. Kad u život kreneš kao nitko i ništa na društvenoj ljestvici, kao ti i Olly - bez uvrede - možeš se samo uspinjati. Ako pak počinješ tako da ti je prezime već u Domesday Bo‐ oku, poput mene i Jonnyja, možeš samo prema dolje, u blato. To ti je kao neki međuge‐ neracijski vrući krumpir, gdje umjesto krumpira dodaješ prijetnju stečaja, a tko god je živ u trenutku kad novac presahne, taj postane onaj u nizu Chetwynd-Pittova koji će morati naučiti kako se montira namještaj iz flat packa kupljen u Argosu“ Zamotam kruh s češnjakom u foliju. „A ti misliš kako je baš koloplet tih prokletstava ono što je natjeralo Jonnyja da sleti s litice?“ „To“, reče Rufus Chetwynd-Pitt, „i činjenica da se u najgorem trenutku nije imao kome obratiti. Nije imao nikoga kome bi mogao vjerovati.“ Gurnem protvan u pećnicu i pojačam temperaturu. 127 www.balkandownload.org

31. prosinca Iz ledenica koje vise duž uličice kapa voda jer ih griju kose zrake sunca. Otvorena vrata Le Croca pridržava barska stolica, a unutra Holly usisava, odjevena u vrećaste pado‐ branske hlače, bijelu majicu kratkih rukava i kapu sa šiltom kaki boje, koja joj istovre‐ meno služi i kao gumica za kosu. Kapljica iz ledenice nada mnom našla je prolaz izme‐ đu ovratnika i vrata pa mi je kliznula niz lopatice. Holly osjeti da sam tu pa se okrene. Kad utihne zujanje usisavača, kažem joj: „Kuc-kuc.“ Prepoznala me. „Još nismo otvorili. Vrati se za devet sati.“ „Kod vica koji počinje s kuc-kuc, moraš reći 'Tko je?'“ „Odbijam ti otvoriti vrata, Hugo Lamb.“ „Ali vrata su već odškrinuta. I vidi ovo“, dignem u vis papirnate vrećice iz pekarnice, „doručak. Valjda ti Günter ne brani da jedeš?“ „Neki od nas su doručkovali prije dva sata, dečko iz visokog društva.“ „Kad ideš na muški koledž u Richmondu, rugaju ti se što nisi dovoljno visokog roda. Može li onda to biti, recimo, marenda?“ „Le Croc se neće sam očistiti.“ „Zar ti Günter i kolegica nikad ne dođu pomoći?“ „Günter je gazda, a Monique se zaposlila samo kao konobarica. Neće se micati iz za‐ jedničke postelje do ručka. Mislim doslovno, Günter je prije nekoliko tjedana ostavio treću ženu. Tako da je povlastica čišćenja staje sad zapala samog poslovođu.“ Osvrnem se oko sebe. „A gdje je poslovođa?“ „Stoji pred tobom, idiote. To sam ja.“ „Oh. Onda, ako dečko iz visokog društva sredi muški šekret, hoćeš li uzeti pauzu od dvadeset minuta?“ Holly oklijeva. Dio nje želi odgovoriti potvrdno. „Vidiš onu duguljastu stvar? To ti se zove moča. Držiš je za ovaj tanki dio, stručnog naziva držak.“ „Rekla sam ti da je ovo svinjac.“ Kao kakav putnik kroz vrijeme koji upravlja svojim vremenskim strojem, Holly povlači ručice i okreće ventile kromiranog aparata za kavu. Aparat šišti, podriguje i klokoće. Oprao sam ruke i spustio nekoliko barskih stolica sa stola. „To je bila jedna od najod‐ vratnijih stvari koje sam u životu morao obaviti. Muškarci su prave svinje. Obrišu si dupe, promaše školjku pa samo ostave zgužvani, zasrani toaletni papir gdje je pao. A 128 www.balkandownload.org

tek bljuvotina rasuta po cijeloj zadnjoj kabini - divota. Bljuvotina se skrutne ako je os‐ taviš, kao pasta za gletanje.“ „Isključi nos. Diši na usta.“ Poslužila je kapučino. „A svaki zahod kojim si se u životu poslužio netko je morao očistiti. Da ti je tata, kao moj, vodio pub umjesto banke, taj je posao mogao zapasti tebe. Eto ti misli za današnji dan.“ Izvadim kroasan s bademom i gurnem ostale vrećice prema njoj. „Zašto ne čistiš noć prije?“ Holly otkine rub peciva s marelicom. „Günterovi stalni gosti spizde tek negdje iza tri sata, i to ako imam sreće. Probaj ti još i čistiti, nakon što si devet sati posluživao piće.“ Nemam protuargumenta. „Pa, barem sad izgleda spreman za akciju.“ „Donekle. Kasnije ću očistiti pipe, pa obnoviti zalihe.“ „Dok sam ja mislio da barovi rade sami.“ Pripalila je cigaretu. „Kad bi bilo tako, ostala bih bez posla.“ „Vidiš li se dugoročno u, ovaj, ugostiteljstvu?“ Holly se namrštila, što mi je upozorenje. „Što se to tebe tiče?“ „Samo sam... Pojma. Izgledaš mi sposobna raditi bilo što.“ Namršteno čelo odaje i umor i upozorenje. Otrese pepeo s cigarete. „Škole koje poha‐ đaju niži slojevi te baš ne potiču da razmišljaš na takav način. Više su u modi tečajevi za frizerke ili praksa u autoservisu.“ „Opet, ne možeš vječito kriviti lošu školu.“ Otrese dim. „Očito si pametan. Ali ima nekih područja o kojima stvarno nemate tri čiste, gospon Lamb.“ Kimnem glavom pa pijem kavu. „Nastavnik francuskog ti je bio odličan.“ „Nisam ga imala, jezik sam naučila na poslu. Da opstanem. I obranim se od Francu‐ za.“ Iskopam komadić badema koji mi je zapeo između zuba. „I gdje je taj pub?“ „Koji pub?“ „U kojem ti radi tata.“ „U kojem mi je tata gazda. Jedan od dvoje gazda, on i mater. Kapetan Marlow, na Temzi u Gravesendu.“ „Zvuči pitoreskno. Jesi li tamo odrasla?“ „'Gravesend' i 'pitoreskno' baš ne idu jedno s drugim. Sve je puno zatvorenih tvorni‐ ca, tvornica papira, cementara Blue Circle, stambena naselja, zalagaonice i kladionice.“ „Pa ne može baš sve biti samo bijeda i ruševine postindustrijskog doba.“ Gleda u dno šalice. „Stariji dio grada je lijep, moglo bi se reći. Temza je Temza, a Ka‐ petan Marlow je star tristo godina - navodno postoji pismo Charlesa Dickensa kao do‐ kaz da je tamo zalazio. Što kažeš na to, dečko iz visokog društva, a? Književna referen‐ ca.“ Kava mi je pokrenula krvotok. „Je li ti mama Irkinja?“ 129 www.balkandownload.org

„Kako ste to zaključili, gospodine Holmes?“ „Rekla si 'on i mater', umjesto 'on i mama'.“ Holly ispusti kolut dima. „Je, mama je iz Corka. Zar ti prijateljima ne ide to na živ‐ ce?“ „Što?“ „To što umjesto da ih slušaš, razmišljaš što su im riječi odale.“ „Samo sam opsjednut detaljima. Usput, jesi li mi počela štopati dvadeset minuta?“ „Ostalo ti je još“ - pogleda na sat - „šesnaest.“ „Onda bih ostatak vremena rado proveo za stolnim nogometom.“ Holly iskrivi lice. „To ti nije pametno.“ Nikad ne znam šali li se ili misli ozbiljno. „Zašto?“ „Jer ću te nalupati kao vola u kupusu, dečko iz visokog društva.“ Zbog snijega koji se topi, gradski trg pun kupaca nije više besprijekorno bijel, limena glazba rumenih obraza svira božične pjesme. Od nekakvih školaraca i njihove učiteljice na štandu kod kipa Svete Agneze kupio sam kalendar koji prodaju da prikupe novac, pa sam nagrađen zbornim „Merci, Monsieur!“ i „Happy New Year“ jer su po mojem nagla‐ sku razabrali da sam Englez. Holly me stvarno nalupala u stolnom nogometu: zabijala je golove od odbijanaca s bokova, zna izvesti lob udarac, a ljevoruki golman joj je smr‐ tonosno oružje. Nije se osmjehnula, ali mislim kako joj je bilo drago što je pobijedila. Nismo se ništa dogovorili, ali najavio sam kako ću večeras navratiti do bara, a umjesto sarkastičnog ili nadrndanog odgovora u stilu Sivka, samo je rekla kako znam gdje je mogu naći. To je zapanjujući napredak, takav da još pod dojmom odgovora umalo ni‐ sam prepoznao Ollyja Quinna u telefonskoj govornici kod banke. Djeluje uzbuđeno. Ako je odlučio zvati s govornice, a ne s Chetwynd-Pittovog telefona, znači kako ne želi da ga itko čuje. Ne bih bio čovjek da me povremeno ne svlada znatiželja. Sakrio sam se iza zida kabine, gdje me Olly ne može vidjeti. Zahvaljujući lošoj vezi i činjenici da je pun strepnje, govori glasno i svaka oštro izgovorena rečenica jasno se čuje. „Jesi, Ness. Jesi! Rekla si da i ti voliš mene! Rekla si-“ O bože. Ne znaš što je privlačnije, kad si očajan ili kad imaš promrzline. „Sedam puta. Prvi put si to rekla u krevetu. Sjećam se... Možda je bilo šest, možda osam puta - nije važno, Ness, ja... I što je onda to bilo, samo jedna velika laž?... Ili je bio neki eksperiment, kako ljude sjebati u glavu?“ Sad je prekasno za kočenje: granica je prijeđena. „Ne, ne, ne, nisam histeričan, samo... Ne, nisam, ne razumijem što se dogodilo, tako da... Što? Što si ovo zadnje rekla? Veza je za kurac... Ne, ne naša veza - rekao sam da je telefonska veza za kurac... Što si rekla? Da ti se činilo da me voliš?“ Olly šakom lupi stakleni zid telefonske kabine, iz sve snage. „Kako možeš misliti da nekoga voliš?... Ne, Ness, ne, ne - nemoj prekinuti. Slušaj. Samo... Hoću samo da opet 130 www.balkandownload.org

budemo što smo bili, Ness!... Ako mi samo objasniš, ako budeš sa mnom razgovarala, ako... Ali potpuno sam miran. Miran sam. Ne, Ness! Ne, ne, ne-“ Lažni spokoj, a onda eksplozivno „Jebeš ti to!“ Quinn više puta šakom lupi po staklu. To privuče pozornost, pa kliznem opet u kolo‐ nu kupaca i vratim se postrance na mjesto s kojeg sam krenuo, dovoljno da vidim svo‐ jeg kolegu s fakulteta kako nagnut, lica prekrivenog dlanovima, plače - i to u javnosti! Taj me poučni prizor natjera da malo trezvenije razmislim o Holly. Ne zaboravi: što ti Amor da, to ti i oduzme. Austrijsko-etiopski DJ s kapuljačom preko glave ne govori, ne svira po željama i samo zadnjih sat vremena odvrtio je remiksove KLF-ovog „3 A. M. Eternal“, Phuturo‐ vog „Your Only Friend“ i „Ping Pong Apocalypse“ Norfolkloristsa. Klub Walpurgis smješten je u prizemlju depandanse starog i prostranog Hôtela Le Sud, šesterokatnog uglatog labirinta koji je do pedesetih godina bio sanatorij za tuberane i jako bogate. Walpurgis je nedavno renoviran, kad je dobio asketski izgled golih cigala, u stilu „Bowie u Berlinu“, a plesni podij je proširen tako da je sad veličine teniskog igrališta. Led lampe i stroboskopska svjetla obasjavaju dvije do tri stotine kostura odjevenih u mlado meso i odjeću iz skupih trgovina, a pristojan postotak plesača je mlad i ženskog roda. Nekoliko lajni vražje prhuti izvuklo je Moćnog Quinna iz ranijeg emotivnog slo‐ ma, tako da smo se sva četvorica odali klupskom provodu. Neobično je što sam jedini koji trenutno ne pokušava zbariti komada: trojica mojih kolega s Humbera sjede na sofi u obliku potkove, a svaki ima uz sebe mladu, zgodnu crnkinju. Chetwynd-Pitt je ne‐ sumnjivo odigrao svoju kartu glumeći devetnaestog po redu prestolonasljednika, Fitz‐ simmons se razmeće francima, a Quinnov komad ga vjerojatno smatra slatkim i umilja‐ tim. Nemam im što zamjeriti. Nekom drugom prilikom, i ja bih bio u lovu i neću se pre‐ tvarati kako moj alpski ten, senzualnost jednog Ruperta Everetta, tamnosiva košulja proizvođača Harry Enna te traperice Makoto Grelsch na tijelu utreniranog veslača ne privlače poglede ispod dugih trepavica, ali ove Nove godine radije bih svršavao na sjaj‐ nu muziku. Da mi se možda ne ukazuje pogodba nalik Kristovom iskušenju, gdje će mi noćašnja suzdržanost u Walpurgisu donijeti kredit kod Banke karme, koji mogu zamije‐ niti za jednu djevojku iz Gravesenda? Odgovor drži samo dr. Kokain, a nakon anđe‐ oskog remiksa „Walking On Thin Ice“ kojeg već autora, otići ću na konzultacije dobrom iscjelitelju... Kabine u muškom zahodu su prostrane, za razliku od onih Le Checreta du Croc, i iz‐ gleda da su baš projektirane da bi se u njima ušmrkavao kokain: često se čiste, velike su i sans onog prostora između vrha vrata i stropa, koji je obilježje sanitarija u britanskim klubovima i može te uvaliti u nevolje. Sjeo sam na školjku i izvadio svoj kompakt s ogledalcem - posudio sam ga od sićušne Filipinke koja je žicala vizu za supruga - i bije‐ 131 www.balkandownload.org

lo koje sam baš ove večeri uzeo Chetwynd-Pittu na ajncu nalazi se u vrećici mentol bombona Fisherman's Friend da zbuni četveronožne istražitelje u malo vjerojatnom slu‐ čaju... Slamku za ušmrkavanje načinio sam od tvrdog papira i selotejpa. Savršenom pre‐ ciznošću spustio sam ostatak kokaina u spiralu na špiglu - djeco, nemojte to pokušavati kod kuće, nemojte nigdje, droga vam je štetna - uvučem je u lijevu nosnicu snažnim šmrkom. Pet sekundi čini mi se kao da mi netko kroz nos u grlo uvlači koprivu sve dok... Polijećemo. Bas mi odjekuje u kostima i grom te spalio, kako je ovo dobro. Bacim papirnatu slamku, namočim list toaletnog papira i obrišem ogledalo. Sićušna svjetla koja jedva naslućujem bljeskaju mi negdje uz rub vidnog polja. Iz kabine izlazim poput Božjeg sina koji je odmaknuo svoj nadgrobni kamen. Usput provjerim u zrcalu kako izgledam - sve je u redu, makar su mi zjenice više kao one u Varanusa komodoensisa nego Homo sapiensa. Kad sam izašao iz šekreta, naletio sam na narkića u Armanijevom odijelu ko‐ jeg znam pod imenom Dominic Fitzsimmons. Ranije je popušio džoint, a njegova uobi‐ čajena duhovitost skočila je bandžijem s mosta i još čeka da je bandži povuče natrag. „Hugo, što dripac kao što si ti radi na ovako elegantnom mjestu?“ „Došao sam si popraviti šminku i napudrati nos, dragi moj Fitz.“ Poviri mi u nosnicu. „Izgleda da te zapuhala mećava.“ Isceri se od uha do uha, a ne mogu si pomoći da se ne sjetim njegove majke s istim osmijehom na licu, dok na tijelu nije imala ništa. „Upoznali smo neke cure, Hugo. Jednu za CP-a, jednu za Ollyja, jednu za moi. Dođi se pozdraviti.“ „Znaš kako sam stidljiv u ženskom društvu.“ Ovo mu se učini suviše smiješnim da bi se nasmijao. „Pinokio. Nos - ti - raste.“ „Ma daj, Fitz, kome treba netko tko je solo. Tko su cure?“ „To i je ono najbolje. U redu. Jel' se sjećaš onog afričkog hita 'Yé Ké Yé Ké'? U ljeto... mislim da je bila 1988. Veliki hit.“ „Hm... ne baš dobro, ali recimo. Kako se ono zvao - Mory Kante?“ „Mi barimo Mory Kantéove prateće vokale.“ „Ma nemoj mi reći. A Mory Kantéu večeras neće trebati?“ „Sinoć su imali veliki koncert u Ženevi, ali večeras su slobodne i ne znaju skijati - pretpostavljam zato što u Alžiru nema snijega - pa su sve došle na dva-tri dana u Sain‐ te-Agnés naučiti.“ Ova mi se priča čini napola uvjerljivom, odnosno više napola nego uvjerljivom, ali prije nego skepsu stignem pretočiti u riječi, evo ti Chetwynd-Pitta. „Chez CP je večeras sezona ljubavi. U frižideru je ostao komad Gruyera koji možeš napumpati, Lamb, pa se nećeš osjećati isključenim.“ Southern Comfort, kokain i napaljenost pretvorili su mojeg starog prijatelja Chetwynd-Pitta u prvoklasnog seronju, što me natjeralo da uzvratim vatru: „Rufuse, ne bih ti htio posrati bagette, ali nije li ti palo na pamet da barite trojac kurvi? Šire neki 132 www.balkandownload.org

miris seksa za lovu oko sebe. Samo pitam.“ „Možda bolje od nas varaš na kartama, ali večeras ništa nisi uspio zbariti.“ Chetwynd-Pitt me gurne kažiprstom u grudi, pa zamišljam kako mu taj prst otkidam. „Mi smo u manje od šezdeset minuta naveli tri čokoladice od nula do totalne napalje‐ nosti, pa je Lamb ocijenio da je to zato što ih plaćamo. Pa, u stvari, ne, to su žene od ukusa i bolje ti je da staviš čepiće u uši: koliko mi se čini, Shandy vrišti kad se praska.“ Ovo ne mogu pustiti samo tako: „Ne varam na kartama.“ „O, rekao bih da varaš i to pun kurac, stipendistu moj.“ „Makni mi taj prst s grudi i dokaži to što si rekao, upravitelju peškarije ChetwyndPitt.“ „O, previše si ti vješt da ostaviš dokaze, ali s godinama prijateljima si dignuo debele hiljade. Ti si crijevni parazit.“ „Ako si tako siguran da varam, zašto onda plaćaš kad izgubiš?“ „I neću više, Lamb, a kad smo već kod toga-“ „Dečki, dečki“, oglasi se urokani mirotvorac Fitz, „to iz vas govori kolumbijsko bijelo ili koji vam je već drek prodao Günter. Dajte, dajte, dajte! Švicarska! Nova godina! Shandy voli ljubavnike, a ne borce. Izljubite se i pomirite.“ „Varalica me može poljubiti u dupe“, promrmlja Chetwynd-Pitt i progura se pored mene. „Uzmi nam kapute, Fitz. Reci curama da počinje after-party.“ Vrata muškog zahoda zaljuljaju nam se iza leđa. „Ma nije on to ozbiljno mislio“, kaže Fitzsimmons kao ispriku. Nadam se. I to iz više razloga. Ostao sam na plesnom podiju zbog remiksa superhita Damona MacNisha iz sredine osamdesetih „Exocet za doručak“, koji je smiksao DJ Aslanski, ali uvreda koju mi je na odlasku uputio Chetwynd-Pitt pokvarila mi je večer i poljuljala vjeru u cijeli projekt Marcusa Anydera. Stvorio sam ga ne samo da bi bio lažni vlasnik računa koji čuva moju nelegalno stečenu zaradu, već i da bude bolja, pametnija, istinitija verzija Huga Lamba. Ali ako me privilegirani nedotupavac poput Chetwynd-Pitta može tako lako prozreti, nisam baš tako pametan, niti je Anyder tako dobro prikriven kako sam dosad vjerovao. A čak i ako se pokaže kako sam stvarno majstorski muljator, što onda? Pa što ako se za osam mjeseci zaposlim u nekoj tvrtki u Cityju, pa se u dvije godine podmeta‐ njima i blefiranjem izborim za plaću koja ima znamenki kao telefonski broj? Pa što ako do kraja stoljeća budem imao Maserati kabriolet, vilu na nekom od Cikladskih otoka i jahtu u luci u Poolu? Što ako Marcus Anyder izgradi vlastito carstvo dionica, nekretni‐ na, portfelja? Carstva umiru, kao što ćemo umrijeti i mi plesači u mraku obasjanom stroboskopom. Vidi kako svjetlu trebaju sjene. Pogledaj: bore se poput plijesni šire na‐ šom sjajnom mladom kožom, otkucaj po otkucaj, kuc-kuc-kuc-kuc-kuc-kuc proširene vene šire se našim depiliranim listovima, torza i grudi nam se debljaju i postaju obješe‐ 133 www.balkandownload.org

ni, gledaj kako brigadir Philby jezikom ljubi gospođicu Bolitho; dok se lanjska pjesma pretvara u onu dogodine, i godinu poslije, a po frizurama plesača hvata se inje, pa se kosa suši i ispada u ozračenim pramenovima; karcinom se širi kroz pluća crna od katra‐ na, u tom ostarjelom pankreasu, bolnom testisu; DNK se haba poput vune i rušimo se; padamo niz stubište, ruši nas infarkt, moždani udar; više ne plešemo, nego se trzamo. Ovo je klub Walpurgis. U srednjem vijeku su to znali. Život je smrtonosna bolest. Iza reda za palačinke koje peče čovjek-gorila na trgu, ispod svjetala koja su obješena na šiljaste borove, kroz zrak koji se svjetluca po zvoncima i hladan je poput gorskog po‐ toka, noge mi dobro znaju put, a on ne vodi do švicarske alpske kuće obitelji Chetwynd-Pitt. Skinuo sam rukavice da pripalim cigaretu. Na mojem satu je 23:58. Hvaljen je Bog savršenog tempiranja. Nakon što sam se maknuo policijskom terencu - kojem zveckaju lanci za snijeg, poput zvonaca na sanjkama - spustim se uskom uliči‐ com do Le Croca pa povirim kroz okrugli prozor na stisku domaćih, turista i mutnih ti‐ pova čiji je status negdje između: Monique toči piće, ali Holly nema na vidiku. Ipak uđem pa se guram kroz tijela, jakne, dim, žamor, zveckanje i dionice Maiden Voyagea Herbieja Hancocka. Čim sam stigao do šanka, Günter utiša glazbu i popne se na stolac, pa maše zvečkom nogometnog navijača da privuče pažnju. Drškom teniskog reketa po‐ kaže na veliki sat: preostalo je još manje od dvadeset sekundi stare godine. „Mesdames et messieurs, Damen und Herren, ladies and gentlemen, signore e signori - le count‐ down, s'il vous plait...“Alergičan sam na zborove pa se suzdržim, ali u trenutku kad uje‐ dinjena klijentela stigne do pet, osjetim kako mi je očima privukla pogled sa sata i gle‐ damo se poput djece koja igraju onu igru u kojoj onaj koji se prvi osmjehne gubi. Izbije luđačko veselje pa izgubim. Holly na kockicu leda natoči Kilmagoon i gurne mi čašu. „Koji si to nepoznati predmet ovaj put zaboravio?“ Kažem joj: „Sretna nova godina.“ 134 www.balkandownload.org

Nova godina, 1992. Tog jutra sam se u svojoj sobici kod Chetwynd-Pitta probudio znajući da će telefon u dnevnom boravku, dvije etaže ispod, zazvoniti za šezdeset sekundi i da će zvati moj otac, da mi javi lošu vijest. Naravno, to se neće dogoditi, osjećaj mi je očito samo zaos‐ tatak sna, inače bi značilo da sam postao vidovit, što nisam. Naravno. A što ako tata zove zbog Penhaligona? Što ako je Penhaligon nešto izbrbljao u oproštajnom pismu, pa je policajac iz Trura razgovarao s tatom? Naravno, to je postkokainska paranoja, ali za svaki slučaj, stvarno samo za svaki slučaj, ustao sam, navukao kaftan i sišao u spušteni salon u kojem se telefon ne oglašava i naravno, neće se ni oglasiti. Iz Chetwynd-Pittove sobe tiho dopire In a Silent Way Milesa Davisa, nesumnjivo da ispadne što uvjerljiviji bijeli crnac. U dnevnom boravku nema ljudi, ali je sve puno njihovih tragova: vinskih čaša, pepeljara, ambalaže hrane, a na pušci iz Burskog rata vise svilene bokserice. Kad sam se sinoć vratio kući, Tri mušketira i njihovi prateći vokali već su bili dobro odvalje‐ ni i u klinčevima, pa sam otišao ravno u krevet. Sjeo sam na naslon sofe i promatrao telefon. 09:36, laže sat. 08:36 u Britaniji. Tata gleda broj koji sam mu ostavio preko ruba naočala. +36 za Švicarsku; pozivni broj, broj alpske kuće... Da, reći ću, Jonny je znao tu i tamo kartati. S prijateljima. Opuštanje, nakon napornog tjedna. Apsolutni limit je bio pedeset funti za jednu večer. Za pivo. Koliko? Tisuće? Nasmijat će se, jednom, u nevjerici. Tata, to ne bi bila relaksacija, nego ludost. Hoću reći... Onda je morao upasti u neko skroz drugo društvo. 09:37. Telefon od lijevane plastike bezazleno stoji na polici. Ako do 09:40, ne zazvoni, sam sebe sam isprepadao... 09:45 i sve je kako treba. Hvala ti Bože. Neko vrijeme ću se suzdržavati od kokaina - možda i na dulje. Nije li me Jeti upozorio na paranoju? Doručak sa sokom od naranče i jedno dobro skijanje izbacit će mi iz tijela sinoćnji otrov, zatoTelefon zazvoni. Zgrabim slušalicu. „Tata?“ „Dobro jutro... Hugo? Jesi li to ti?“ Prokletstvo, stvarno je tata. „Tata! Kako si?“ „Malo zbunjeno. Kako si dovraga znao da sam ja?“ 135 www.balkandownload.org

Dobro pitanje. „Rufusov telefon ima displej“, slažem. „Onda, ovaj, sretna ti nova. Je li sve u redu?“ „I tebi sretna nova godina, Hugo. Možemo li razgovarati?“ Primjećujem tatin suzdržani ton. Nešto se dogodilo. „Naravno.“ „Pa, eto. Jučer se dogodila skroz neobična stvar. Za vrijeme ručka sam gledao poslov‐ ne vijesti kad me zvala policija - i to čak žena, istražiteljica - iz Scotland Yarda.“ „Bože mili.“ Misli, misli, misli, ali ništa mi se nije složilo. „Istražiteljica Sheila Young iz Odjela za povrat umjetnina i antikviteta. Nisam imao pojma da takvo što uopće postoji, ali, izgleda, ako netko ukrade Monetove Lopoče, na primjer, njihov posao je da ih pronađu.“ Ili me cinkao Bernard Kriebel, ili je netko cinkao njega. „Super posao, reklo bi se. Ali zašto su zvali tebe?“ „Pa, u stvari, htjela je razgovarati s tobom.“ „O čemu? Siguran sam da nisam nigdje drpio nikakvog Moneta.“ Kratko se, zabrinuto, nasmijao. „Nije htjela reći zbog čega zove. Objasnio sam joj da si u Švicarskoj, a onda je odgovorila kako bi bilo dobro da joj se javiš čim se vratiš. Radi pomoći u istrazi koja je u tijeku.“ „A siguran si da to nije bila neslana šala nekog idiota?“ „Zvučala mi je kao prava policija. U pozadini su se čuli zvukovi ureda.“ „Onda ću nazvati istražiteljicu Sheilu Young čim se vratim kući. Pitam se, da netko nije drpio kakav rukopis iz knjižnice u Humberu? Imaju oni toga. Ili... ma, ne. Nemam blagog pojma, ali sam sad znatiželjan kao sam vrag.“ „Odlično. Ja - čuj, moram ti priznati, mami nisam rekao.“ „Uviđavno, ali slobodno joj reci. Kvragu, ako završim u zatvoru Wormwood Scrubs, može pokrenuti kampanju 'Oslobodite Huga'.“ Ovaj put se nasmijao vedrije. „E, a ja ću držati transparent.“ „Super. Onda, osim što ti Interpol ganja sina, zločinačkog genija, je li sve drugo u redu?“ „Je, je. Trećeg se vraćam na posao, a mama u kazalištu spada s nogu, ali to je tako kad je sezona božićnih predstava. Siguran si da te ne treba čekati na aerodromu kad se vratiš?“ „Hvala, tata, ali dovest će me vozač Fitzsimmonsovih. Vidimo se za kakvih tjedan dana, kad ćemo valjda riješiti tu zagonetku.“ Vratim se gore dok mi se u glavi vrte scenariji brzinom dvadeset i četiri sličice u se‐ kundi: brigadir je umro, a izvršitelj oporuke pita: „Kakve vrijedne marke?“; sestru Pur‐ vis ispituju o ljudima koji su brigadiru dolazili u posjet; Kriebel prokaže Marcusa Anydera; pregledavaju se snimke sigurnosnih kamera; otkriju me; Sheila Young vodi sa mnom informativni razgovor koji se snima; odbacujem optužbe, ali se iza lažnog ogle‐ 136 www.balkandownload.org

dala pojavi Kriebel - „To je on.“ Osumnjiče me, odbiju puštanje uz jamčevinu, izbace iz Cambridgea, dobijem četiri godine za krađu i prevaru, s mogućnošću pretvaranja u uvjetnu kaznu nakon dvije godine; ako nema previše vijesti, dospijem i u nacionalne novine - Pripadnik ričmondske zlatne mladeži pokrao šlagiranog starca; zbog dobrog vladanja izađem nakon osamnaest mjeseci, s policijskim dosjeom. Jedino zanimanje ko‐ jim ću se moći baviti bit će stavljanje lisica na kotače. U sobici obrišem dio zamagljenog prozora. Vide se krovovi pod snijegom, Hotel Le Sud, goli vrhovi. Snijeg još nije počeo padati, ali sivo, granitno nebo puno je prijetnje, 1. siječnja. Igla na kompasu se okreće, osjećam to. Pokazuje li na zatvor? Ili drugamo? Madam Constantin ne bira ljude nasumce. Nadam se. Žestoki udarci u zečjem ritmu: Quinn. Svrši brzo, poput razočaranog brontosaura. Istražiteljica Sheila Young nije zamka, nego katalizator. Spakiraj se, kaže mi instinkt. Budi spreman. Čekaj. Poslušam ga, pa nađem gdje sam stao u Čarobnoj gori. Alpska kuća grijeha se uzvrpoljila, čujem Fitzsimmonsa s prvog odmorišta ispod: „Is‐ tuširat ću se na brzaka...“ Probudi se i bojler, zastenju cijevi, a tuš prska, žene razgovara‐ ju na nekom afričkom jeziku, grleno se smiju, Chetwynd-Pitt zagrmi: „Dobro jutro, Oli‐ vere Quinnu! Nemoj mi samo reći da nam to nije baš trebalo!“ Jedna od žena - Shandy? - upita, „Rufuse, dušo, nazvat ću agenta tako da zna da smo dobro?“ Koraci silaze u spu‐ šteni salon; u kuhinji, radio pušta onu stvar „One Night In Bangkok“; Fitzsimmons iza‐ đe iz tuša, na odmorištu se čuju prigušeni muški glasovi: „Stipendist je i dalje u svojoj djevojačkoj sobici... prije je telefonirao... Ako se hoće duriti, neka se slobodno duri...“ Gotovo sam došao u iskušenje da im doviknem: „Ne durim se, dovraga, baš mi je drago da ste se svi konačno poševili!“ ali zašto trošiti energiju na ispravljanje njihovih pogreš‐ nih pretpostavki? Netko zazviždi, zakipio je čajnik; onda čujem glas napola u falsetu, napola hropac, napola uzvik: „Ma nemoj me jebat!“ Tome sam sad odlučio posvetiti punu pozornost. Nekoliko sekundi tišine... Već sam po drugi put tijekom ovog strašno čudnog jutra osjetio neobjašnjivu izvjesnost kako će se nešto dogoditi. Kao da se stvari odvijaju prema nekom scenariju. Po drugi put poslu‐ šam instinkt, zatvorim Čarobnu goru i spremim je u naprtnjaču. Jedna od pratećih vo‐ kala brzo govori prigušenim glasom, pa ne mogu razabrati što govori, ali njene riječi iz‐ azovu glasne korake stubištem do odmorišta, gdje Chetwynd-Pitt izlane: „Tisuću dolara! Jebemti, hoće tisuću dolara! I to svaka!“ O kako se samo kuckaju klikeri koji su konačno proradili. A radit će i dolari. Kao u najboljim pjesmama, ne možeš naslutiti sljedeći stih, ali kad ga čuješ, misliš si, a što je 137 www.balkandownload.org

drugo moglo biti? Fitzsimmons: „Ma daj, to je neki vražji vic.“ Chetwynd-Pitt: „Vrlo su mi jasno stavile do znanja kako to nije nikakav vražji vic.“ Quinn: „Ali nisu... nisu nam rekle da su kurve!“ Chetwynd-Pitt: „Čak ni ne izgledaju kao kurve.“ Fitzsimmons: „Nemam tisuću dolara. Kod sebe!“ Quinn: „Nemam ni ja, a i da imam, zašto bi im to samo tako dao?“ Koliko god me vuče da izađem iz sobe i spustim se laganim koracima uz veseli poz‐ drav: „Ljubavnici, biste li kajganu ili jaja na oko?“ Shandyn telefonski poziv agentu je sirena koju prati bljeskanje riječi na ekranu, Makro, makro, makro. Netko bi rekao da je to što u sobi imam novi par čizama Timberland, još u kutiji, obična slučajnost, ali „slu‐ čajnost“ je lijen termin. Chetwynd-Pitt: „Ovo je obično iznuđivanje. Predlažem da ih odjebemo.“ Fitzsimmons: „Slažem se. Vidjele su da imamo para, pa si sad misle, hm, kako da i mi uzmemo komad ovog kolača?“ Quinn: „Ali, čekajte, mislim, ako ih odbijemo, neće li one...“ Chetwynd-Pitt: „Napasti nas i zatući tamponima i ruževima za usne? Ne, objasnit ćemo im da odjebi znači odjebi, da su sad u Europi, a ne u Mombasi ili kojoj već pripiz‐ dini pa će im postati jasno. Na čiju stranu će stati švicarska policija? Našu, ili trija afrič‐ kih rent-a-pica?“ Na ovo sam se stresao. Povukao sam odmah sav svoj kapital iz Parket banke i snop novčanica premjestio u torbicu s putovnicom. Nju sam pak smjestio na sigurno u skija‐ šku jaknu dok sam razmišljao kako, iako je šansa da se bogati rode glupi jednaka kao i kod siromašnih, odrastanje u bogatstvu nudi veće izglede da se ta glupost dodatno ra‐ zvije, dok je teško djetinjstvo ublažava, makar samo i zbog evolucije. Upravo je zato eli‐ ti nužna ta zaštitna barijera groznih državnih škola, kako bi se klince iz radničke klase spriječilo da ih izguraju iz njihove Enklave povlastica. Dolje se nadjačavaju srditi glaso‐ vi, engleski i afrički. S ulice zatrubi auto. Pogledam kroz prozor pa vidim sivi Hyundai sa snježnom kapom na haubi kako polako ide ravno ovamo. Naravno, mora stati, jer mu ulaz u Chateau Chetwynd-Pitt blokira prilaz. Iz auta izlaze dva krupna momka u kaputima od ovčje kože. Onda se pojavi Candy, Shandy ili Mandy i pozove ih da uđu... Žamor u dnevnom boravku utihne. „Tko ste da ste, gubite se s moje parcele ili ću zvati policiju!“ izdere se Rufus Chetwynd-Pitt. Začuje se izvještačeni glas njemačkog psiha: „Dečki, jeli ste u otmjenom restoranu. Sad je vrijeme da podmirite račun.“ Chetwynd-Pitt: „Nisu rekle da su kurve!“ Njemački psiho: „Ni vi niste rekli da ste načinjeni od jogurta od kurca, a vidi se da jeste. Ti si, ako se ne varam, Rufus.“ „Što se tebe koji kurac tiče kako se ja-“ 138 www.balkandownload.org

„Rufuse, nije poslovno služiti se prostim rječnikom.“ „Gubite - se - smjesta!“ „Nažalost, dugujete nam tri tisuće dolara.“ Chetwynd-Pitt: „Ma nemoj? Da vidimo što će policija-“ To se sigurno treskom razbio televizor. Ili je polica s knjigama lupila u kameni zid? Tres, zveket, tup: staklovina, porculan, slike, ogledala: valjda ni Henry Kissinger neće ostati netaknut. Onda vrisak Chetwynd-Pitta: „Ruka, jebem ti mater, moja ruka!“ Ne čuje se odgovor na nečujno pitanje. Njemački psiho: „NE ČUJEM TE, RUFUS!“ „Platit ćemo“, cvili Chetwynd-Pitt, „platit ćemo...“ „Naravno. Međutim, Shandy nas je morala zvati, a to poskupljuje cijenu. Sad mora‐ mo uračunati i cijenu za, kako se kaže na engleskom, 'izlazak na teren'. U poslovanju se moraju pokrivati troškovi. Ti. Da, ti. Kako se zoveš?“ „O-O-Olly“, veli Olly Quinn. „Moja druga žena je imala čivavu koja se zvala Olly. Ugrizla me. Bacio sam je u... Sc‐ heisse, kako se kaže, ono kud lift ide gore i dolje? Veliku rupu. Olly - pitam te kako se to zove na engleskom.“ „Zove se... vozno okno?“ „Baš tako, bacio sam Ollyja u vozno okno lifta. Onda, Olly, ti me nećeš ugristi. Je li tako? Dakle. Ti ćeš nam sad skupiti svoje novce.“ Quinn veli: „Svoje... svoje... što to?“ „Novce. Sredstva. Pokretnu imovinu. Tvoju, Rufusovu, vašeg prijatelja. Ako ima dos‐ ta da pokrije našu naknadu za izlazak na teren, pustit ćemo vas da dalje slavite Novu godinu. Ako nema, morat ćemo svi glave na kup da smislimo kako ćete platiti dug.“ Jedna od žena progovori, zatim se promrmlja još nekoliko rečenica. Nekoliko sekun‐ di kasnije, njemački psiho se izdere gore prema stubištu. „Četvrti Beatles! Pridruži nam se. Ako ne budeš izvodio neko herojstvo, nećemo ti ništa.“ Nečujno otvorim prozor - uh, kako je samo hladno! - pa prebacim noge preko pro‐ zorske daske. Trenutak iz Hitchcockove Vrtoglavice: alpski krovovi niz koje si namjera‐ vao kliznuti odjednom ti izgledaju mnogo strmiji od alpskih krovova kojima si se odoz‐ do divio. Iako je nagib krova Chetwynd-Pittove kuće iznad kuhinje manji, postoji stvar‐ na opasnost da ću za petnaest sekundi urlikati kao vlasnik dvije slomljene noge. „Lamb?“ To se Fitzsimmons penje stubištem. „Onaj novac koji si dobio kad si igrao s Rufusom... Sad mu treba. Hugo, jebote, imaju noževe. Hugo?“ Spustim se na crepove i grčevito držim za prozorsku dasku. Pet, četiri, tri, dva, je‐ dan... Le Croc je zaključan, a od Holly Sykes nema ni traga ni glasa. Možda barem večeras ne radi, pa ga Holly neće dolaziti čistiti do sutradan ujutro. Zašto je nisam pitao za broj 139 www.balkandownload.org

telefona? Šepam prema gradskom trgu, ali čak je i u središtu La Fontaine Sainte-Agnès zavladalo ozračje kraja svijeta: turista je malo, vozila još manje, gorile palačinkara nema nigdje, na većini trgovina visi znak Fermé. Kako sad to? Prošle godine je na 1. si‐ ječnja bilo prilično živo. Tmurno nebo nadvilo se vrlo nisko, pravo sivilo vlagom natop‐ ljenih madraca. Otišao sam do La Patisserie Palanche de la Cretta, naručio kavu i carac pa se skutrio u kutu do prozora, gdje nastojim ne obraćati pažnju na jaku bol u gležnju. Barem danas neću biti na pameti istražiteljici Sheili Young. I što sad? Koji mi je sljedeći korak? Aktivirati Marcusa Anydera? U sefu na stanici Euston držim njegovu putovnicu. Autobusom do Ženeve, pa vlakom do Amsterdama ili Pariza; preko jedrilicom; let do Paname; Karibi... Naći neki posao na jahti. Stvarno? Zar ću se samo tako odreći svojeg dotadašnjeg života? Da nikada više ne vidim obitelj ? To mi se čini tako naglo. Tako ipak nije bilo pisano. Olly Quinn prođe pored prozora, udaljen tek metar i širinu prozorskog stakla, u društvu muškarca veselog izgleda, odjevenog u jaknu od ovčje kože. Radi se o, pretpos‐ tavljam, desnoj ruci njemačkog psiha. Quinn djeluje blijedo i bolesno. Dvojac prolazi kraj telefonske govornice gdje se naš Olly jučer onako slomio zbog Ness pa ulaze u automatizirano predvorje Swissbanka, u kojem žive bankomati. Quinn tu digne novac na tri razne kartice, pa ga muškarac onda sprovodi natrag. Sakrijem se iza ručnog drža‐ ča novina. Normalna osoba osjećala bi krivnju ili barem zadovoljstvo jer se pokazalo da je imala pravo: ja se osjećam tek kao da sam upravo gledao osrednju epizodu Inspekto‐ ra Morsea. „Dobro jutro, dečko iz visokog društva“, kaže mi Holly, s vrućom čokoladom u ruci. Prekrasna je. Posve je svoja. Ima crvenu beretku. Pronicljiva je. „Onda, u kakve si to probleme upao?“ Ni sam ne znam zašto sam odlučio nijekati. „Sve je u redu.“ „Mogu li sjesti, ili čekaš nekog?“ „Da. Ne. Molim te. Sjedni. Ne čekam.“ Svukla je skijašku jaknu, onu menta zelenu i sjela mi nasuprot, spustila crvenu be‐ retku na stol, razmotala šal bež boje i smotala ga u kuglu, pa ga odložila na beretku. „Baš sam bio u baru“, priznam, „ali sam pomislio da si otišla skijati.“ „Staze su zatvorene. Zbog mećave.“ Opet pogledam van. „Kakve mećave?“ „Stvarno bi trebao koji put slušati lokalni radio.“ „Postoji granica koliko puta čovjek može čuti 'One Night In Bangkok'.“ Promiješa si čokoladu. „Trebao bi se vratiti kući - vremenska prognoza najavila je kako će u sat vremena vidljivost biti na razini snježne oluje. U tom slučaju ne vidiš ni tri metra ispred sebe. Kao da si zaslijepljen.“ Stavi žlicu čokoladne pjene u usta i čeka da joj priznam u kakvim sam se problemima našao. 140 www.balkandownload.org

„Upravo sam se odjavio iz Hotela Chetwynd-Pitt.“ „Ja bih se vratila, na tvojem mjestu. Stvarno.“ Imitiram zvuk oborenog aviona. „To bi bilo problematično.“ „Obiteljski problemi u domu Rufusa Glupog-Kita?“ Nagnem se prema njoj. „Ispostavilo se kako su super komadi koje su pokupili u Wal‐ purgisu u stvari prostitutke. Upravo sada im njihovi makroi na strah izvlače sav novac do posljednjeg centima. Ja sam iz vile otišao kroz izlaz za slučaj nužde.“ Holly se uopće nije iznenadila tom pričom, uobičajenom za skijaški centar. „Što onda planiraš?“ Pogledam u njene ozbiljne oči. Eksplozivni metak sreće probije mi utrobu. „Ne znam.“ Pije čokoladu s kojom bih se rado zamijenio. „Ja bih se na tvojem mjestu više zabri‐ nula.“ Otpijem gutljaj kave. Iz kuhinjskog dijela pekarnice dopre šištanje tave. „Ne mogu to objasniti. Radi se o... metamorfozi koja će uslijediti.“ Vidim da me ne razumije što je i normalno. „Događa li ti se kad da... jednostavno neke stvari znaš? Stvari koje ne možeš znati... Ili - ili - izgubiš vrijeme, sate. Ne ono kao, 'kako vrijeme leti', nego kao - 'dok si se okrenuo' - ode sat vremena. Doslovno, između dva otkucaja srca. U redu, možda me to s vremenom vodi do pogrešnog zaključka, ali znam da mi se život mijenja. Metamor‐ foza. Nemam neku bolju riječ za to... Svaka ti čast što ne izgledaš prestrašeno jer ti si‐ gurno zvučim, skroz, sto gradi, do daske ludo.“ „Ova gradacija ludila ti je suvišna. Ne zaboravi da radim u baru.“ Borim se protiv jakog poriva da se nagnem preko stola i poljubim je. Samo bi me ošamarila. Ubacim kockicu šećera u kavu. Onda me ona upita: „A gdje si planirao od‐ sjesti dok ti traje ta 'metamorfoza'?“ Slegnem ramenima. „Ona se događa meni. A ne ja njoj.“ „To zvuči zgodno, ali nije baš odgovor na ono što sam te pitala. Autobusi za izvan grada ne voze, a svi su hoteli puni.“ „Kao što sam rekao, mećava si je stvarno odabrala krivo vrijeme.“ „A nema ništa drugo što si mi slučajno zaboravio reći, je li?“ „A, ima toga hrpa. Stvari koje vjerojatno nikada neću reći nikom.“ Holly spusti pogled i donese odluku... Kad smo otišli s gradskog trga, tek je nekoliko jedva zamjetnih pahuljica lelujalo u visini krovova, ali nekoliko stotina metara i ulica dalje, kao da je kakav predimenzioni‐ rani ventil crpke veličine cijelih Alpa odjednom počeo izbacivati nevjerojatno masivne kolute snijega po dolini. Snijeg mi ulijeće u nos, imam ga pod pazuhom, zavija za nama dok ulijećemo u kameni nadsvođeni prolaz koji vodi u skrovito dvorište s već napola zametenim kantama za smeće, a svuda je snijeg, snijeg, snijeg. Holly petlja s ključevima 141 www.balkandownload.org

i onda konačno upadnemo unutra, a za nama se pokušava ugurati i snijeg koji nam vije za leđima, dok ona ne zalupi vratima, pa odjednom zavlada potpuni spokoj. Kratki hod‐ nik, mountain bike, stubište koje vodi gore. Hollyni obrazi su obliveni tamnoljubičas‐ tom bojom. Suviše je žgoljava: da sam joj mama, našopao bih je s nekoliko visoko-kalo‐ ričnih deserta. Skidamo kapute i izuvamo čizme, a ona mi pokaže da prvi krenem tape‐ ciranim stubištem. Gore je svijetao, prozračan stan, s papirnatim sjenilima za lampe i ulaštenim, škripavim parketom. Njen stan je skromniji od mojeg u Humberu, ali je oči‐ to uređen sedamdesetih godina ovog, a ne šesnaestog stoljeća, pa joj zavidim. Uredan je i oskudno namješten: u velikoj sobi su prastari televizor i videorekorder, kauč koji ide iz ruke u ruku i beanbag stolica, niski stol, u kutu uredno složen stupac knjiga, što je goto‐ vo sav inventar. Čajna kuhinja je također minimalistička: na stalku za sušenje posuđa stoje po jedan tanjur, zdjela, šalica, nož, vilica i žlica. U loncima za cvijeće na polici ras‐ tu ružmarin i kadulja. Tri mirisa koja se najjače osjećaju su tost, cigarete i kava. Jedini ustupak stambenoj dekoraciji mala je slika svijetloplave kućice na zelenoj padini iznad srebrnog mora. Hollyn veliki prozor sigurno nudi veličanstven pogled, ali ga danas skri‐ va mećava, poput smetnji od statičkog elektriciteta na nepodešenom televizoru. „Nevje‐ rojatno“, kažem. „Koliko snijega.“ „To je snježna oluja.“ Toči vodu u čajnik. „Događa se. Što ti je s gležnjem? Šepaš.“ „Iz svojeg smještaja sam otišao u stilu Spidermana.“ „Ali si sletio kao vreća Krumpirmana.“ „Bio sam bolestan kad je moj izviđački odred vježbao Skakanje sa zgrada u bijegu od agresivnih makroa.“ „Mogu ti posuditi nešto elastičnih zavoja. Ali prvo...“ Otvori vrata sićušne djevojačke sobice s jednim prozorom koji nije veći od poklopca kutije za cipele. „Kad mi je prošli mjesec bila sestra, tu je spavala bez problema, s dekama i jastucima s kauča.“ „Toplo je, suho.“ Ubacim svoju vlažnu torbu unutra. „Super je.“ „Odlično. Ja spavam u svojoj sobi, ti možeš tu. U redu?“ „Shvatio sam.“ Kad se nekoj ženi sviđaš, dat će ti to do znanja: ako joj se ne sviđaš, nema tog losiona za poslije brijanja, poklona ili uleta kojim ćeš je natjerati da promijeni mišljenje. „Zahvalan sam ti, stvarno. Sam bog zna što bi sa mnom bilo da mi se nisi smilovala.“ „Preživio bi ti nekako. Takvi kao ti uvijek prežive.“ Pogledao sam je. „Takvi kao ja?“ Ispusti glasno zrak na nos. „Lamb, za boga miloga, nogu trebaš zamotati, a ne podvezati.“ Holly nije nimalo im‐ presionirana mojim znanjem prve pomoći. „Očito je da si bio bolestan i kad ste imali obuku za značku prve pomoći. Koje si značke uopće dobio? Ma, zaboravi što sam te pi‐ tala. U redu“, odloži cigaretu, „budem ja - ali jedna idiotska šala o medicinskim sestra‐ 142 www.balkandownload.org

ma i slomit ću ti drugi gležanj daskom za kruh.“ „Sasvim sigurno neće biti viceva o sestrama.“ „Nogu na stol. Nemam namjeru klečati pred tobom.“ Razmota moj nestručni pokušaj i cokće zgrožena mojom nesposobnošću. Natečeno stopalo bez čarape djeluje mi kao strano tijelo, golo i pod njenim prstima neprivlačno. „Evo, prvo si namaži malo arnika kreme - ima prilično čudotvoran učinak na otekline i modrice.“ Pruži mi tubu. Poslušam je i nakon što mi je gležanj debelo premazan, zamota mi zavoj oko stopala tako da pritišće i drži kako treba. Gledam joj prste, crnu kosu koju bih rado pleo, lice koje joj i pokazuje i skriva unutrašnje raspoloženje. Nije to požuda. Požuda žudi, počini ono što se od nje očekuje pa se povuče u šumu. Ljubav je pohlepni‐ ja. Ljubav traži njegu dvadeset i četiri sata na dan, zaštitu, prstenje, zavjete, zajedničke račune, mirisne svijeće za rođendan, životno osiguranje. Djecu. Ljubav je diktator. Znam to dobro, a svejedno mi visoka peć u grudima urla Ti, Ti, Ti, Ti, Ti, Ti i tu nema nikakve pomoći. Vjetar udari u prozor. „Nisam previše stegnula?“ pita Holly. „Čini mi se savršeno“, odgovorim. „Poput snijega u snježnoj kugli“, kaže Holly dok promatra mećavu. Ispričala mi je za lovce na NLO-e koji dolaze u Sainte-Agnes, s čega smo nekako prešli na dane kad je ra‐ dila kao beračica jagoda u Kentu i grožđa u Bordeauxu; zašto kriza u Sjevernoj Irskoj neće završiti ako se ne provede desegregacija škola; kako je jednom na skijama prošla kroz dolinu tri minute prije nego što ju je zatrpala lavina. Pripalio sam cigaretu i pričao kako je autobus u Kašmiru na koji sam zakasnio poslije sletio s ceste za Ladak i pao u provaliju od sto i pedeset metara; zašto lokalno stanovništvo u Cambridgeu mrzi stu‐ dente; zašto na ruletu postoji nula; kako je samo sjajno u šest sati ujutro ljeti veslati na Temzi. Raspravljamo o prvim singlicama koje smo kupili, je li bolji Istjerivač duhova ili Isijavanje, planetariji ili muzeji Madame Tussaud. Izrekli smo dosta gluposti, ali lijepo je promatrati Holly Sykes dok govori. Još jednom sam ispraznio pepeljaru. Ispituje me o tromjesečnoj studentskoj razmjeni na koledžu Blithewood u državi New York. Ispričao sam joj cenzurirani sažetak najvažnijih događanja, uključujući i kako je na mene pucao lovac koji me zamijenio za srnu. Ona je pak meni ispričala o prijateljici Gwyn, koja je prošle godine radila u ljetnom kampu u Coloradu. Ispričao sam joj kako je Bart Simp‐ son nazvao Marge iz svojeg ljetnog kampa i objavio: „Sad se više ne bojim smrti“, ali me Holly onda pita tko je Bart Simpson, pa joj moram objašnjavati. Priča mi o sastavu Talking Heads, kao kad katolik raspravlja o omiljenom svecu. Odjednom shvatimo kako je prijepodne prošlo. Iskoristim pola vrećice brašna i sitnice koje iskopam iz hladnjaka pa nam ispečem pizzu, vidim da je se to više dojmilo nego što želi pokazati. Patlidžan, rajčice, sir, pesto i senf iz Dijona. U frižideru je i boca vina, ali odlučio sam poslužiti samo vodu, da ne pomisli kako je želim napiti. Pitao sam je da nije vegetarijanka jer sam primijetio kako su joj čak i kockice temeljca isključivo od povrća. Kaže da jest pa 143 www.balkandownload.org

mi ispriča kako je, kad je sa šesnaest godina bila u Irskoj kod pratete Eilfsh, „prošla ovca i blejala, a ja sam pomislila 'za ime Isusovo, pa ja jedem njenu djecu!'“ Primijetim kako ljudima sjajno uspijeva potisnuti istinu kad nije ugodna. Nakon što sam oprao suđe - „umjesto stanarine“ - otkrijem da nikada nije igrala backgammon, pa nam pomoću unutrašnje strane kutije Weetabixa i flomastera načinim ploču. Ona u ladici pronađe par kockica, a kao figure stavimo srebrne i bakrene novčiće. Do treće partije već tako dobro igra da je mogu pustiti da pobijedi, a da to ne izgleda očito. „Čestitam“, kažem joj. „Brzo učiš.“ „Trebam li ti zahvaliti što si mi pustio partiju?“ „Ma nisam! Stvarno, pobijedila si me i-“ „A ti si maestralan lažljivac, dečko iz visokog društva.“ Poslije smo pokušali gledati televiziju, ali je zbog oluje slab prijem, pa je na ekranu jednaka mećava kao i ona koja se vidi kroz prozor. Holly pronađe kazetu s crno-bijelim filmom koju je naslijedila od prethodnog stanara. Ispružila se na kauču, dok sam ja uto‐ nuo u beanbag stolicu, s pepeljarom na naslonu kauča između nas. Pokušavam se usre‐ dotočiti na film, a ne na njeno tijelo. Film je britanski, snimljen negdje, nagađam, kas‐ nih četrdesetih. Fali mu početak pa ne znamo naslov, ali nas radnja uspije prilično za‐ okupiti, usprkos starinskoj dikciji glumaca u stilu Noéla Cowarda. Likovi su na nekak‐ vom putničkom brodu na redovnoj liniji koji putuje nekom maglovitom dionicom i po‐ trebno je neko vrijeme da Holly i ja provalimo da su putnici u stvari mrtvi. Svaki lik ima svoju pozadinsku priču koja ga dodatno osvijetli - likovi su dobro odabrani, kao kod Chaucera - prije nego što stigne uzvišeni Istražitelj koji će svakom odrediti buduć‐ nost u zagrobnom životu. Ann, junakinju sveticu, puste u raj, ali njen suprug Henry, austrijski pijanist i junak pokreta otpora koji se ubio tako što je gurnuo glavu u plinsku pećnicu, mora raditi kao domaćin na sličnom prekooceanskom brodu koji vozi između dvaju svjetova. Žena onda kaže Istražitelju kako odustaje od raja da bi bila sa supru‐ gom. Holly frkne prezrivo: „Daj, molim te!“ Ann i Henry potom čuju zvuk razbijenog stakla i probude se u svojem stanu, gdje ih je od plina spasila navala svježeg zraka kroz razbijeni prozor. Crescendo gudača, muškarac i žena grle se i prepuštaju jedno drugom te svojem novom životu. Kraj. „Ma koja limunada“, kaže Holly. „Pa, držala nas je da gledamo dalje.“ Prozor je mutne, sljezove boje, osim bijelih pahulja koje se kovitlaju odmah uz stak‐ lo. Holly je ustala da navuče zavjese, ali je, očarana snijegom, ostala stajati. „Što je naj‐ gluplja stvar koju si u životu napravio, dečko iz visokog društva?“ Vrpoljim se na vrećastoj stolici. Šušti. „Zašto?“ „Tako si mega-samouvjeren.“ Navuče zavjese pa se okrene, gotovo kao kakav tužitelj. „Pretpostavljam kako su svi bogati takvi, ali ti si na sasvim drugoj razini. Zar nikad ne 144 www.balkandownload.org

učiniš ništa glupo zbog čega se kasnije trgneš od nelagode - ili stida - kad ih se prisje‐ tiš?“ „Ako bih analizirao stotine gluposti koje sam u životu napravio, na tome bismo osta‐ li do sljedeće Nove godine.“ „Pitam samo za jednu.“ „U redu, onda...“ Pretpostavljam kako želi vidjeti bljesak ranjivosti - poput onog bez‐ umnog pitanja na razgovoru za posao, „Što vam je najveća mana?“ Što sam to učinio da je dovoljno glupo da se može priznati kao iskreni odgovor, a neće biti toliko moralno odbojno (a la Penhaligonov Posljednji skok) da ne zgrozi jednog pripadnika Normal‐ nih? „U redu. Imam bratića, Jasona, koji je odrastao u selu u Worcestershireu koje se zove Black Swan Green. Jednom, kad mi je bilo kakvih petnaest godina, bili smo im u posjetu i Jasonova mama je poslala mene i njega u lokalni dućan. Bio je mlađi od mene i što se ono veli, povodljiv. A kako sam se je odlučio zabavljati, taj njegov sofisticirani bratić iz Londona? Tako što sam ukrao kutiju cigareta iz njegove seoske trgovine i na‐ mamio Jasona u šumu, gdje sam mu rekao da, želi li promijeniti svoj bijedni život vječi‐ te žrtve, treba naučiti pušiti. Stvarno. Poput negativca u nekoj kampanji protiv pušenja. Moj krotki bratić je samo rekao 'U redu' i petnaest minuta kasnije klečao mi je do nogu i povraćao sve što je pojeo posljednjih šest mjeseci. Eto. Jedan glupi, okrutni čin. Savjest mi kaže 'Gade jedan', svaki put kad se toga sjetim“, načinim grimasu da skrijem ovu sit‐ nu laž, „a ja pomislim, 'Oprosti mi, Jasone'.“ Holly me upita: „Puši li on danas?“ „Mislim da nikada nije pušio.“ „Možda si ga tad u stvari cijepio.“ „Valjda. Zbog koga si ti propušila?“ „Zaputila sam se kroz močvarni dio Kenta. Bez ikakvog plana. Samo s...“ Holly poka‐ že rukom na valovitu daljinu. „Prve noći sam spavala u crkvi bogu iza nogu... tada se dogodilo. Te noći je nestao Jacko. Okupao se u Kapetanu Marlowu, Sharon mu je čitala, mama zaželjela laku noć. Sve se činilo normalno - osim činjenice da mene nema. Nakon što je zatvorio pub, tata je otišao u Jackovu sobu da mu, kao i uvijek, ugasi radio - uvi‐ jek bi tako zaspao, slušao je glasove na stranim jezicima. Ali u nedjelju ujutro, u sobi ga nije bilo. Nije ga bilo ni u pubu. Kao u nekoj lošoj detektivskog zagonetki, vrata su bila zaključana iznutra. Isprva su policajci - pa čak i mama i tata - mislili kako smo Jacko i ja nešto skupa smislili, tako da su tek kad je...“ Holly zastane da se smiri. „Tek kad su mene pronašli u ponedjeljak ujutro, na plantaži voća na otoku Sheppey, gdje sam se uvalila za beračicu, tek je tada policija pokrenula pravu potragu za njim. Trideset i šest sati kasnije. Prvo su išli sa psima tragačima i puštali poziv preko radija...“ Holly prijeđe rukom preko lica „...onda su redovi tamošnjih ljudi pretraživali pustopoljinu oko Grave‐ senda, a policijski ronioci tragali po... znaš već. Gdje se već obično traži. Ništa nisu naš‐ 145 www.balkandownload.org

li. Nije bilo tijela, niti ga je itko vidio. Dani su prolazili, svi tragovi su se pokazali uza‐ ludnim. Roditelji su pub tjednima držali zatvoren, nisam išla u školu, Sharon je stalno plakala...“ Holly izda glas. „Molili smo da zazvoni telefon, a onda kad bi se oglasio, bili smo toliko u strahu da će vijesti biti loše da ne bismo dignuli slušalicu. Mama je počela venuti, tata... Inače se vječito šalio, prije nego se to dogodilo. Poslije je bio... kao da je... šupalj. Tjednima nisam izlazila iz kuće. Praktički sam se ispisala iz škole. Da se nije uključila bratova žena Ruth i preuzela kormilo, mamu na jesen poslala u Irsku, nisam sigurna da bi još bila živa. Čak i sad, nakon sedam godina, još uvijek je... Strašno je to reći, ali kad na vijestima čujem da je neko dijete ubijeno, pomislim, to ti je pakao, naj‐ gora noćna mora, ali mu roditelji barem znaju. Barem ga mogu ožaliti. Mi ne možemo. Mislim, znam da bi se Jacko bio vratio da je mogao, ali sve dok nema dokaza, dok nema“ - Holly mora povratiti glas - „tijela, mašta ti nikada ne staje. Govori ti, što ako se dogodilo ovo? Što ako je bilo ovako? Što ako je i dalje živ, zatvoren u podrumu nekog luđaka i moli se kako ćete ga baš danas konačno naći? Ali, čak ni to nije ono najgore...“ Okrene se tako da joj ne vidim lice. Nema potrebe govoriti joj da nam se nikamo ne žuri, iako na njenom satu na polici stoji da je već petnaest do deset. Pripalim joj cigare‐ tu i stavim među prste. Udahne punim plućima, pa ih polako prazni. „Da nisam tog vi‐ kenda pobjegla od kuće - zbog nekog idiotskog dečka kojeg sam tad imala - bi li Jacko izašao te noći iz Kapetana Marlowa?“ Ostane okrenuta. „Ne bi. Odgovor je ne. Što znači da sam ja za to kriva. Obitelj mi stalno govori kako nije tako, to mi je rekao i psiholog kojem sam išla, svi mi to govore. Ali njima to pitanje - 'Jesam li ja za to kriva?' - ne svrdla glavu svaki sat, svakog dana. Ili odgovor na njega.“ Vjetar udara akorde ludog orguljaša. „Ne znam što da ti kažem, Holly...“ Popije do kraja čašu bijelog vina. „... osim 'Prestani'. Nije pristojno.“ Okrene se prema meni, oči su joj crvene, a lice zaprepašteno. „Tako je“, kažem. „Ne‐ pristojno. Nepristojno prema Jacku.“ Ovo joj očito nitko nikada nije rekao. „Zamisli se na njegovom mjestu. Zamisli da je Jacko nekamo odmaglio; da si ga ti otišla tražiti, ali te obuzelo neko... zlo, koje te sprečava da se vratiš. Bi li u tom slučaju željela da Jacko provede život u neprestanom predbacivanju zato što je jednom, na je‐ dan jedini dan, počinio neki nepromišljen postupak zbog kojeg si se zabrinula za nje‐ ga?“ Holly izgleda kao da ne može sasvim povjerovati da sam se usudio takvo što reći. U stvari, ne mogu ni sam. Na rubu je da me izbaci iz stana. „Željela bi da živi punim životom“, nastavljam. „Zar ne bi? Čak i punijim. Jer bi tre‐ bala da živi i za tebe.“ Videorekorder je u tom trenutku odlučio ispljunuti kazetu. Glas joj je nabrušen: „Dakle, trebala bih se vladati kao da se to uopće nije dogodilo?“ 146 www.balkandownload.org

„Ne. Ali prestani sebi predbacivati to što nisi predvidjela kako će sedmogodišnji kli‐ nac reagirati na nešto što je 1984. godine bilo ni po čemu poseban čin adolescentskog buntovništva. Prestani samu sebe držati živu zakopanu u Le Crocu. Jacku tvoja kazna nimalo ne pomaže. Naravno da ti je njegov nestanak izmijenio život - kako je moglo biti drugačije? - ali zašto bi to opravdavalo što ćeš uludo protratiti vlastitu bistrinu i da‐ rovitost jer ćeš u najboljim godinama posluživati koktele tipovima kao što smo ja ili Chetwynd-Pitt, da bi se bogatili tipovi poput Güntera, jednog dilera drogom koji ševi svoje zaposlenice?“ Holly se otrese: „A što bih po tebi onda trebala raditi?“ „Ne znam, odakle bih ja to znao? Nisam morao proći ono što si ti proživjela. Ali, kad već pitaš, u Londonu ima bezbroj drugih Jackova kojima bi mogla pomoći. Djeci koja su pobjegla od kuće, tinejdžerima beskućnicima, žrtvama bog te pitaj kakvih sve gadosti. Danas si mi toliko toga ispričala o sebi, počašćen sam, čak i ako misliš kako sam izigrao tvoje povjerenje jer ti sad govorim ovakve stvari. Ali nisam čuo apsolutno ništa što bi te priječilo da živiš korisnim i da, zašto ne i to, životom koji će te činiti zadovoljnom.“ Holly ustane, djeluje srdito, povrijeđeno, otečenih očiju. „Jedan dio mene te žarko želi lupiti nečim metalnim.“ Zvuči kao da se ne šali. „A to želi i onaj drugi. Zato idem na spavanje. Najbolje je da ujutro odeš. Kad odeš u krevet, ugasi svjetlo.“ Kad me probudi klin prigušenog svjetla, glava mi je u magli, a tijelo zarobljeno u za‐ petljanoj vreći za spavanje. Sićušna sobica, koja više nalikuje na velik garderobni or‐ mar: silueta djevojke u muškom ragbijaškom dresu, duga, valovita kosa... Holly: fino. Holly, kojoj sam naredio da prekine sedmogodišnju korotu za nestalim mlađim bratom za kojeg se pretpostavlja da je mrtav i negdje vješto potajno sahranjen, došla me izbaci‐ ti iz kuće bez doručka u vrlo nesigurnu budućnost... Prilično loše. Ali prozorčić je i dalje crn kao noć. Oči su mi i dalje zastrte umorom. Suhim ustima, s naslagom duhanskog dima i bijelog pinota, promuklo upitam: „Je li već jutro?“ „Nije“, veli Holly. Kad utone u san, počne dublje disati. Njen madrac nam je splav, a san rijeka. Prebi‐ rem po svim mirisima. „Nisam dosta dugo“, rekla mi je, u nejasno ocrtanom obrisu kose, odjeće i kože. Rekao sam joj kako i meni malo nedostaje prakse, na što je odgovo‐ rila, „Sereš, dečko iz visokog društva.“ Odavno preminuli violinist na radiobudilici svira Bachovu suitu. Smeće od zvučnika krči kod viših tonova, ali ovaj sat ne bi mijenjao za privatni koncert Yehudija Menuhina na svojem Stradivariju. Niti bih se htio vratiti na onu tako strašno studentsku raspravu o prirodi ljubavi koju sam s kolegama s Humbera neku večer vodio u Le Crocu, ali kad bih morao, Fitzsimmonsu i ostalima bih rekao kako je ljubav fuzija u Sunčevoj jezgri. Ljubav su zamućene zamjenice. Ljubav je su‐ bjekt i objekt. Razlika između njene prisutnosti i odsutnosti jest razlika između života i 147 www.balkandownload.org

smrti. Kao eksperiment, bezglasno joj kažem, volim te, dok ona mirno diše poput mora. Potom šapnem, glasno poput violine s radija: „Volim te.“ Nitko ne čuje, nitko nije vidio, ali drvo je u šumi svejedno palo. Još je mrak. Alpska tišina duboka je miljama. Tavanski prozor iznad njenog kreveta prekriven je snijegom, ali sad, kad je mećava stala, pretpostavljam kako je nebo zvjez‐ dano. Rado bih joj kupio teleskop. Mogu li joj ga poslati? Odakle? Tijelo mi je bolno i lagano, ali u glavi prolazim događaje posljednjeg dana i noći, poput kakvog skupljača ploča koji pregledava police s plejkama. Na radiobudilici, sablasni voditelj koji se zove Antoine Tanguay odrađuje Noćni sat od tri do četiri ujutro. Kao i svi najbolji radijski DJ-i, Antoine Tanguay gotovo ništa ne govori. Poljubim Holly kosu, ali se iznenadim kad vidim da je budna: „Kad je stao vjetar?“ „Prije sat vremena. Kao da ga je netko naprosto isključio.“ „Već si cijeli sat budan?“ „Utrnula mi je ruka, ali te nisam htio micati.“ „Budalo.“ Podigne tijelo što mi je znak da moram izvući ruku. Namotao sam njen dugi uvojak oko palca pa prelazim njime preko usana. „Sinoć sam rekao neke stvari, koje nisam imao pravo kazati. O tvojem bratu. Oprosti.“ „Oprostila sam ti.“ Povuče lastiku mojih bokserica. „Što je očito. Možda mi je to net‐ ko trebao reći.“ Poljubim je u uvojak kose, pa pustim da se razmota. „Što mi je činiti da dobijem još jednu cigaretu?“ U baršunastoj tami, vidim da se osmjehnula: rebra mi probode oštrica sreće. „Što?“ „Ako bi u Gravesendu izgovorio 'što mi je činiti', razapeli bi te na kružnom toku Eb‐ bsfleet jer bi posumnjali da glasaš za konzervativce. Bojim se da cigareta više nema. Ju‐ čer sam izašla kupiti, ali sam naletjela na donekle zgodnog tipa koji me vrebao, a od sebe je lukavo načinio beskućnika četrdeset minuta prije snježne oluje, pa sam se kući morala vratiti bez cigareta.“ Prstom joj prelazim preko jagodica. „Donekle zgodan? Kravo jedna.“ Široko zijevne. „Nadam se kako ćemo se sutra uspjeti iskopati.“ „A ja da nećemo. Sviđa mi se biti ovako zameten s tobom.“ „Pa, eto, neki od nas imaju taj, kako se to zove, posao. Günter očekuje da će bar biti kao šipak. Turističke namiguše hoće tulumariti.“ Zabijem joj glavu u golo rame. „Ne.“ Rukom mi istražuje lopaticu. „Ne što?“ „Ne, ne možeš sutra u Le Croc. Žao mi je. Prvo, zato što sam ja sad tvoj čovjek i to ti zabranjujem.“ Zašišti, to bi se moglo smatrati smijehom. „A drugo?“ „Drugo, ako baš hoćeš, morao bih pištoljem pokositi svakog muškarca u dobi između 148 www.balkandownload.org

dvanaest i devedeset godina koji bi se usudio s tobom progovoriti i riječ, a uz to i sve lezbijke. To je sedamdeset i pet posto Le Crocove klijentele. Naslovi bi drugi dan bili 'Pokolj u Alpama' ili 'Janje na klanju', a kako si nekakav pacifist-vegetarijanac, znam da ti ne bi bilo drago imati bilo kakvu ulogu u masakru, pa ti je bolje da se tu sa mnom“ - poljubim je u nos, čelo i tjeme - „stisneš ostatak dana.“ Pritisne mi uho na rebra. „Čuješ li svoje srce? Kao da ti unutra bubnja Keith Moon. Ozbiljno. Jesam li to spavala s mutantom?“ Deka joj je kliznula s ramena, vratim je. Neko vrijeme nismo progovarali. Na radiju, Antoine šapće nešto u svom studiju, gdje god to bilo, pa pusti In a Landscape Johna Ca‐ gea. Kompozicija se razvija zavojito. „Kad bi vrijeme imalo tipku za pauzu“, kažem Hol‐ ly Sykes, „sad bih je pritisnuo. Baš“ - pritisnem joj točku malo iznad sredine između obrva - „tu. Sada.“ „Ali ako to napraviš, cijeli Svemir će ostati zamrznut, čak i ti, pa ne bi mogao pritis‐ nuti da opet pokreneš vrijeme. Ostali bismo zauvijek tako zarobljeni.“ Poljubim je u usta, pa svuda navre krv. Promrmlja: „Cijeniš nešto samo kad znaš da će mu doći kraj.“ Kad se sljedeći put probudim, Hollyna soba je siva, kao ispod rupe u ledu. Šaptača Antoinea odavno nema: s radija krči neki francusko-alžirski rap, a na satu stoji 08:15. Ona se tušira. Danas je dan kad ću promijeniti život, ili neću. Nađem odjeću, izravnam izgužvani poplun i pobacam papirnate maramice u malu korpu za smeće. Onda sam za‐ mijetio veliki srebrni privjesak namotan oko razglednice koja je na zid pričvršćena lje‐ pilom Blu Tack, iznad kutije koja služi kao noćni ormarić. Privjesak je labirint brazdi i uzvisina. Ručni rad, načinjen s puno truda, iako je suviše težak da bi se dugo nosio oko vrata, a veličinom bi stalno privlačio pažnju. Pokušavam ga riješiti pogledom, ali se iz‐ gubim, pa drugi put, treći. Tek kad sam ga uzeo u ruku i stazu prošao noktom, uspio sam stići u središte. Kad bi se čovjek našao u takvom labirintu, trebalo bi mu puno vre‐ mena i dosta sreće da se izbavi. Pitat ću Holly što je to, kad za to bude zgodan trenutak. A razglednica? Mogao bi to biti bilo koji od stotina visećih mostova bilo gdje na svi‐ jetu. Holly je i dalje pod tušem, pa skinem razglednicu sa zida i okrenem je... 149 www.balkandownload.org

Hugo Lamb, da te upoznam sa Seksualnom ljubomorom. Ti bokca. „Ed“. Kako se samo usudio poslati joj razglednicu? Ili - još gore - je li to bila samo jedna u nizu? Je li se ono u Ateni nastavilo? Je li joj to dečko? Tako dakle Normalni dobiju motiv za zločin iz strasti. Poželim Edovu glavu stisnuti u klade i gađati mu lice gipsanim kipićima Isusa iz Rija teškim dvije kile, sve dok ga ne uništim. To bi Olly Quinn poželio raditi meni, ako ikad dozna da sam opalio Ness. Onda sam primijetio datum iz 1985. - spas! Aleluja. Ali čekaj malo: zašto Holly već šest godina nosi tu razglednicu sa sobom? Kreten čak ni ne zna da se ne kaže „spinareti“ nego „minareti“. Osim ako to nije neka interna šala. To bi bilo još i gore. Kako se samo usuđuje razmjenjivati neke privatne šale s njom? Jel' joj taj Ed dao i taj privjesak s labirintom? Čini se logičnim. Dok sam bio u njoj, je li zamiš‐ ljala njega? Da, da, da. Znam da su ove opake misli idiotske i licemjerne, ali me svejed‐ no peku. Želim potpaliti Edovu razglednicu upaljačem i gledati kako gore i most preko Bospora, sunčani dan na koji je snimljen i pučkoškolski putopis s razglednice. Onda bih bacio pepeo u školjku i pustio vodu, kao što su Rusi napravili s onim što je ostalo od Adolfa Hitlera. Ne. Udahni duboko, smiri se, ne miješaj u ovo Hitlera i obrati pažnju na neobavezni potpis „Bok, Ed“. Pravi dečko bi napisao „Voli te Ed“. Opet, tu je „x“ za pusu. Obrati pažnju isto i na činjenicu da, ako je Holly 1985. u Gravesendu primala raz‐ 150 www.balkandownload.org