TRIDESET PRVO POGLAVLJE ankan je stajao napolju sa Finom, na nekoliko metara od ostatka porodice. „Dobro su. Niko nije povređen. Ona ga uporno zagovara kako bi mu skrenula misli na drugu stranu. Kunem ti se da nemam pojma kako joj to uspeva.“ „Prošlo je skoro četiri sata.“ ,,Znam.“ Sa mesta na kome je stajao, mogao je da vidi snajperiste. Bili su raspoređeni po krovovima, pored prozora i ispred vrata. Šta ako otvore vatru? Šta ako se Mama Bi ili Lu nađu na putanji zalutalog metka? Noge mu se odsekoše već pri samoj pomisli na to. „Da je u pitanju novac...“ rekao je, spuštajući se u čučanj. „Gospode, zašto ne traži pare? Dao bih sve što...“ ,,Znam.“ Fin se spusti pored njega. „Znam, Dank.“ „Znaš... Fibi ga stalno vraća na priču o taocima. Pita ga kako su i nagovara ga da pusti bar nekoliko njih. Pokušala je da izvuče njihova imena, ali on uopšte ne zna kako se zovu, niti ga to zanima. Ne znam da li je to dobro ili loše. Više ništa ne znam.“ „Već predugo traje.“ „Ni to ne znam.“ Spustio je svoju šaku preko Finove i čvrsto je stegao. „Ti ostani ovde i vodi računa o ostalima, a ja idem unutra da proverim ima li nekih novosti.“ Uprkos klima-uređaju, vazduh u butiku bio je težak i usijan. Vrata su se neprestano otvarala i zatvarala tako da je omorina stezala sve snažniji obruč oko njih. Fibina koža bila je posuta svetlucavim graškama znoja dok je posmatrala situacionu tablu, iščitavala podatke i pravila beleške. U očajničkom pokušaju da se izbori sa vrućinom, dohvatila je šnalu od kornjačevine i podigla kosu u punđu. Nalivala se vodom i zurila u crvene X oznake na planu juvelirnice. To su bila mesta na kojima su mogli da ga pogode. Čim uspe da ga prebaci na neku od tih pozicija, taktička jedinica će dobiti zeleno svetio. „Naši eksperti su pred zadnjim ulazom“, obavesti je Harison. „Ispituju eksploziv koji je postavio. Misle da mogu da ga deaktiviraju a D
da pri tom ne uključe alarm.“ „Ali ne mogu da budu sigurni.“ „Kažu da su skoro sto posto sigurni.“ „Zato što ih izdaje strpljenje. Svima je dozlogrdilo čekanje. Hoće što pre da krenu u akciju i da okončaju ovaj košmar. To je glavna opasnost dugih pregovora. Treba mi još vremena. Uskoro će morati da pomeri taoce. Bešike neće moći još dugo da im izdrže. To je trenutak koji čekamo.“ „Narednik Miks se raspituje kako mu je sin. Ne možemo da ga krivimo zbog toga.“ „Neće da mi kaže.“ Fibi uze vlažnu maramicu iz paketića koji joj je Liz ostavila i obrisa znoj sa lica. „Reci mu da ću ga pitati kad se ponovo budemo čuli.“ „Ako ne uspeš da ga pomeriš u narednih sat vremena, daću naređenje da dezaktiviraju eksploziv. Znaš da ne namerava da živ napusti zgradu. Moramo da pucamo u njega. To je jedini način da broj žrtava svedemo na minimum.“ „Do đavola, pomeriću ga odande. Treba mi još malo vremena, ali ću ga pomeriti.“ „Ako ovo potraje, pre ili kasnije ćeš morati da napraviš grešku. Pregovarači zato rade u timu, Fibi. Ako u ovome učestvujete samo ti i on, pre ili kasnije ćeš postati dovoljno iscrpljena da povučeš pogrešan potez.“ „On baš to i želi, a naš glavni cilj je da mu ne priuštimo to zadovoljstvo. Još nije spreman da okonča stvar zato što prvo hoće nešto od mene. Sve dok ne pređe na taj potez, taoci su bezbedni. A ja ću znati kad bude spreman.“ Harison krenu ka vratima, usput se susrevši sa Dankanom koji je upravo ulazio unutra. Fibi upitno izvi obrve kada je primetila papirne kese u njegovim rukama. „Mislio sam da će vam prijati da se malo okrepite.“ Iako joj je bilo muka od same pomisli na hranu, znala je da je nešto morala da pojede kako bi sačuvala snagu i kako ne bi napravila grešku koju je Voken željno iščekivao. „Ti si moj heroj.“ On spusti kese na sto, pokazavši Fibinim kolegama da se posluže. „Na koga je sad red da se javi?“, upitao je, zastavši ispred nje. „Ovog puta ću inicijativu prepustiti njemu.“ ,,U redu.“ On joj nežno protrlja ramena. „Čuo sam se sa tvojom mamom. Kod kuće je sve u redu. Svi su dobro, samo su zabrinuti za tebe. Ovo... ovo je već dospelo u vesti. Na svim kanalima pričaju o opsadi.“ „To je još jedna od stvari koje on želi a koje ja ne mogu da sprečim.“
Ona nasloni glavu na njegovo rame, pokušavajući da prikupi snagu. „Tako dugo nisam imala nekoga ko bi vodio računa o meni. Mogla bih da se naviknem.“ „I treba da se navikneš.“ „Kako je Fin? I ostali?“ „Raspamećeni su od straha. Za razliku od mene.“ Oboje su znali da je to čista laž, ali su njegove reči ipak zvučale utešno. „Znam da ćeš ih izvući napolje žive i zdrave.“ „Kako ti Voken zvuči? Šta čuješ u njegovom glasu?“ „Čujem da ide gore-dole, levo-desno, ali suštinski...“ „Šta?“ „Čini mi se da ispod svega toga provejava nepogrešiv prizvuk zadovoljstva.“ „Da, i ja sam stekla taj utisak. Stvarno umeš da slušaš, Dankane.“ Mama Bi je već osećala bolove u leđima i potmulo pulsiranje u glavi. Ljupka plavuša koja se zvala Petsi prestala je da plače i sada je ležala sklupčana na podu, naslanjajući glavu na njeno meko utešno krilo. Taoci su se sve češće došaptavali između sebe, ali se činilo da njihov otmičar nije obraćao pažnju na to. Ili ih nije čuo ili ga nije zanimalo da ih čuje. Neki su dremali na podu, kao da su se nadali da će, kad otvore oči, shvatiti da je to bio samo strašan san. „Fin je sigurno sluđen od straha“, tiho prozbori Lu. ,,A naša mala Livi? Valjda joj nije rekao. Ne sme da se plaši za nas. Oh, mama, moja bebica...“ „Naša bebica je dobro. Znaš da je dobro, Lu.“ „Zašto nešto ne učini? Kad će, do đavola, nešto da učini?“ „Ne znam, dušo. Ali ja svakako moram nešto da učinim. Pod hitno moram da olakšam bešiku.“ Ostali taoci počeše da mrmljaju u znak podrške, a neki se čak i tiho nasmejaše. „Pitaću ga“, reče Lu. „Nećeš ti nego ja“, odgovori Mama Bi. „Ja sam majčinski tip. Verovatno ću imati više sreće. Gospodine!“, viknula je pre nego što je Lu stigla da se usprotivi. „Hej, gospodine! Neki od nas moraju u toalet.“ Neki od talaca su u nekoliko navrata pokušali da mu se obrate sa istom molbom, ali ih je on ignorisao. Međutim, ovog puta se, ne ispuštajući telefon iz ruku, okrenuo i prostrelio Mamu Bi tupim pogledom.
„Satima se uzdržavamo“, podseti ga ona. „Ako ne želite da napravimo baru na podu, pustite nas da odemo do toaleta.“ „Moraćete još malo da se uzdržite.“ „Ali...“ On podiže pištolj. „Ako ti sjurim metak u glavu, više nećeš razmišljati o pišanju. A sad začepi!“ Imao je plan za to, ali je omanuo. Nameravao je da posle trećeg sata sprovede taoce do toaleta. Jednog po jednog. Bez obzira na to da li su hteli da idu ili ne. Ali je potpuno zaboravio na to, a sada je morao da obavi prokleti poziv. Zato će morati da se stisnu do sledeće pauze ili da pišaju u gaće. Neka se nose, svi odreda! „Šta ako želim deset miliona dolara?“, upitao je kada je uspostavio vezu sa Fibi. „Da li stvarno želiš deset miliona dolara, Džeri?“ Slušaj je samo, pomislio je u sebi. Da se čovek rastopi od miline kad je čuje. „Recimo da želim. Šta onda?“ „To ti meni treba da kažeš. Šta ću ja dobiti ako ti nabavim tih deset miliona?“ „Neko od talaca će da sačuva živu glavu, eto šta!“ „To je negativan odgovor, Džeri. Ako uspem da nagovorim svoje pretpostavljene da ti izruče taj novac - što, naravno, ne mogu da obećam, ali mogu da pokušam - dobro znaš da će oni tražiti odgovarajuću protivu- slugu. A to što si ponudio sigurno nije dovoljno.“ ,,A šta ako kažem da ću, ako mi izručite tih deset miliona, razmotriti mogućnost da pustim sve ženske taoce?“ „Pustio bi ženske taoce ako ti nabavim deset miliona? O tome već vredi razmišljati.“ „Nego šta nego vredi.“ „Postoji još jedan detalj, Džeri. Unutra se nalazi muškarac kome je potrebna medicinska pomoć. Ako sam dobro shvatila, Arni Miks je povređen, zar ne?“ Voken skrenu pogled ka Arnijevom zgrčenom telu. Lice mu je bilo za- mazano skorelom krvlju, usta su mu bila zalepljena trakom, a eksploziv vezan oko pojasa. „Imao je i boljih dana.“ „Pre nego što počnem da pregovaram oko otkupa, moram se uveriti da je Arnold Miks živ i da njegove povrede nisu ozbiljne. Ti dobro znaš ko je njegov tatica, Džeri. Veruj mi da sam pod strašnim pritiskom zbog njega.“ „Tvrdim ti da je drkadžija živ.“
„Drago mi je što to čujem, ali će mi biti lakše da nešto preduzmem ako mi on to lično kaže. Ako moji pretpostavljeni čuju da sam razgovarala s njim, skinuće mi se sa vrata, pa ćemo nas dvoje moći da se posvetimo važnijim stvarima.“ „Dobro.“ Voken spusti telefon, priđe Arniju i skinu mu traku sa usta. Arni zakoluta podbulim zakrvavljenim očima. „Pozdravi se sa Fibi, drkadžijo“, procedio je. Zgrabio je slušalicu, prislonio je uz Arnijevo uho i nabio mu cev pištolja ispod vilice. „Reci joj: ’Zdravo, Fibi. Ja sam jebeni moron koji je šutnuo tvoje kurvinsko dupe niza stepenište.’“ Arnijev pogled, pun besa i užasa, ostade prikovan za Vokena dok je ponavljao njegove reči. „Kakve si povrede zadobio?“, upita Fibi. „Jesu li ozbiljne?“ Arni obliznu usne. „Pita me za povrede.“ „Onda joj reci, tupadžijo.“ „Tresnuo me je pištoljem po licu. Mislim da mi je razbio jagodičnu kost. Stavio mi je lisice i pojas sa eksplozivom.“ „Da li je eksploziv tempiran? Da li...“ „Dovoljno“, prekinu ih Voken. ,,A sad hoću da čujem šta imaš da mi kažeš o tih deset miliona?“ „Znači, tražiš deset miliona da bi oslobodio taoce?“ „Deset miliona da bih oslobodio ženske taoce.“ „Znači, deset miliona za ženske taoce. Reci mi koliko žena ima unutra, Džeri?“ „Jedanaest, što znači da tražim manje od jedan milion po glavi. Vraški dobra ponuda, Fibi.“ „Oslobodio bi jedanaest talaca ako ti nabavim deset miliona?“ „Do đavola! Prestani da ponavljaš kao jebeni papagaj. Znam zašto to radiš.“ „Onda sigurno znaš i da bih imala veće šanse da ti ispunim zahtev ako pokažeš da možemo da ti verujemo. Ako odmah pustiš nekoliko talaca, recimo one koji su povređeni ili imaju zdravstvene probleme, daću sve od sebe da ti izdejstvujem tih deset miliona.“ „Jebeš deset miliona. Daj da podignemo na dvadeset.“ „Poigravaš se mojim strpljenjem, Džeri.“ „Hteo sam da se poigram i tvojom glavom. Razmišljao sam o tome da te ubijem, Fibi. Bar hiljadu puta.“ „Zašto to nisi učinio?“ „Hteo sam da te smaknem na hiljadu različitih načina. Da ti sjurim metak u mozak, ali bi to bilo previše čisto. Da te kidnapujem i da ti ura-
dim isto što i Roju, ali bi to bilo ponavljanje, a ja ne volim da se ponavljam. Da te premlatim na mrtvo ime ili da te ostavim u životu i da te lagano mrcvarim, ali bi se i to pre ili kasnije završilo i bila bi mrtva, baš kao i moja Endži. Ti nisi zaslužila da prođeš kao ona. Zato sam odustao. Šta kažeš na ovo? Da dođeš ovde, samo ti, a ja ću da pustim sve taoce. Sve do jednog.“ „Znaš da me neće pustiti.“ „Dođi ovde i spašćeš sedamnaest života.“ „Znači, bio bi spreman da oslobodiš sve taoce u zamenu za mene? Da li je to iskrena ponuda, Džeri, ili me opet vučeš za nos?“ „Nemaš ti herca za to. Ti samo znaš da razglabaš.“ „A šta ako sam spremna da to učinim?“ „Nikad te ne bi pustili. Misliš da sam toliko glup? Misliš da sam zaboravio kako stvari funkcionišu?“ „Ne mislim, ali si po svoj prilici zaboravio da se među taocima nalazi i sin narednika Miksa, koji je pri tom u lošem stanju. Miks ima debele veze. Zato te još jednom pitam da li tvoja ponuda stoji. Svih sedamnaest talaca u zamenu za mene?“ „Razmisliću o tome. Ali ćeš prvo nešto morati da uradiš.“ „Šta želiš da uradim, Džeri?“ „Da izađeš napolje, pred kamere, i da pred svima priznaš da si ubila Andželu Brentajn. Da kažeš da preuzimaš odgovornost za njenu smrt zato što ti je bilo važnije da palacaš jezikom i da se praviš važna nego da spaseš njen život.“ „Hoćeš da izađem pred novinare i da dam izjavu o smrti Andžele Brentajn?“ „Reći ćeš tačno ono što ti kažem i kada ti kažem. Posle toga možemo da pregovaramo o parama i taocima.“ Bio je to kraj razgovora. Voken je ponovo prekinuo vezu. Pre nego što je stigla da ustane, Dankan se ustremi ka njoj i praktično je izvuče iz stolice. „Ako misliš da pristaneš na tu trampu, tresnuću te tako snažno, da ćeš pasti u nesvest, a onda ću te staviti iza brave dok se ne budeš prizvala pameti.“ „Nisi tako razmišljao kad si hteo da trampiš svoj život.“ „Moja majka je unutra, jedina majka koju sam ikad imao, ali mi nije ni na kraj pameti da razmatram tu opciju. To je isključena mogućnost, kapi- raš? Nema šanse da priđeš toj zgradi.“ „Smirite se“, naredi Sajks. „Ona sigurno ne razmišlja o trampi. Oboje znate da se to ne radi tako.“ Okrenuo se ka Fibi i prostrelio je strogim pogledom. „Ovo nije Holivud.“ „Naseli ste.“ Fibi uperi prst ka Dankanu, a potom i ka Sajksu. „Znate
da se to ne radi, ali ste ipak naseli. Zato sam sigurna da je i on naseo. Hteo je da se poigra sa mnom, misleći da ću u startu da odbacim taj predlog, ali sam uspela da ga zbunim. Progutao je mamac i sad razmišlja šta da radi. Rekao mi je to kao čistu provokaciju. Ono što je stvarno nameravao bilo je da me natera da dam taj iskaz, ili da odbijem da to učinim. Šta god da sam uradila, naša igra bi bila okončana jer on sve vreme čeka upravo to. Moje priznanje da sam kriva za njenu smrt. Ali sad sam uspela da ga izbacim iz ravnoteže i da mu skrenem misli na drugu stranu. Sad razmišlja o tome kako bi bilo kada bih stvarno otišla tamo. Kad bih mu ja postala talac. Dakle, kako ćemo to da iskoristimo?“ „Za početak će morati da nam dokaže da možemo da mu verujemo“, natuknu Sajks. „Da, to je prvi korak. Moramo da ga nagovorimo da oslobodi nekoliko talaca, i to pre nego što prihvatim ili odbijem taj iskaz. Zato što je to njegovo zeleno svetio. Gledaćemo da što više dobijemo na vremenu. Sad imamo nešto zbog čega i nama i njemu odgovara odugovlačenje. Reći ću mu kako sam voljna da dam taj iskaz ali da se moji pretpostavljeni premišljaju. Takođe ću mu reći da sam spremna da uđem unutra, ali da ni ta odluka ne zavisi samo od mene. Praviću se da mi ide na nerve što im treba toliko vremena da mi daju zeleno svetio. On je navikao da se povinuje planu, nečemu što je unapred zacrtao.“ Ona upitno pogleda u Vinsa. „Da, mislim da je tako“, odgovori on. „Ljudi koji su prošli obuku obično tako reaguju. Naravno, čovek mora biti kadar da se prilagodi, da razmišlja u hodu, ali se to razmišljanje uvek odvija unutar postavljenog obrasca. Vi ste obučeni tako da menjate svoje odluke u skladu sa situacijom, ali on... on voli poredak. Mislim da je to prava reč. Iako ne deluje tako, njegove reakcije nisu impulsivne. On pomno razmišlja o svakom potezu.“ „Da, a mi smo mu sad postavili ozbiljan rebus. Da li treba da nastavi sa prvobitnim planom i da sve digne u vazduh, uključujući i sebe samog, što bi meni nanelo veliku sramotu i poniženje ali bi me ostavilo u životu, ili bi trebalo da iskoristi šansu koja mu se ukazala i da ode u smrt zajedno sa mnom? Njemu ti taoci ništa ne znače, dok meni u ovom trenutku znače sve. To je bila njegova zvezda vodilja, ideja koja ga je dovela do ovde. Ali, sad se nalazi u ozbiljnom iskušenju jer mu se ukazala prilika da mi pogleda u oči kad bude aktivirao bombu.“ „Umoran je“, ubaci se Dankan. „To mu se čuje u glasu. Isto važi i za tebe. Sigurno je primetio da si i ti umorna i shvata da je kucnuo čas da
stvari polako privede kraju.“ „Zato pokušava da izdejstvuje tu izjavu za javnost. To je za njega uvod u završnu fazu. Ali sada sam uspela da ga uzdrmam, da mu ponudim nešto što ne može tako lako da odbije.“ „Primećeni znaci aktivnosti u zgradi.“ Sajks podiže ruku, zahtevajući tišinu, dok je osluškivao informacije koje je dobijao preko radio-stanice. „Ne vide otmičara, ali talac koji je identifikovan kao vlasnik radnje odvezuje dve žene. Jedna od njih, tamnoputa, sredovečna, ide ka zadnjem delu.“ „To je Mama Bi“, promrmlja Dankan dok mu se srce grčilo od strepnje. „To je sigurno ona.“ Mama Bi se, u skladu sa uputstvima, uputi ka toaletu. Išla je usporenim korakom, čak je pomalo i hramala, iako je to bio težak udarac za njen ponos. Otmičar ju je naterao da vrata ostavi otvorena, što je predstavljalo još jedan težak udarac, ovog puta za njen osećaj pristojnosti. Uprkos tome, osetila je silno olakšanje kad je počela da prazni bešiku, a dok je to činila, pažljivo se osvrnula oko sebe, tražeći nešto što bi moglo da joj posluži kao oružje. Ona nije bila budala. Bilo joj je jasno da je taj luđak nameravao da ih pobije kao zečeve. Ako bi uspela da ga nečim tresne, makar malo, bilo bi joj lakše da ode bogu na istinu. Ali nije primetila ništa upotrebljivo. Samo bočicu sa tečnim sapunom i posudicu sa potpurijem, a time sigurno nije mogla da mu naškodi. Prevelik rizik za nikakav efekat, pogotovo ako se ima u vidu da taj tip nije ispuštao pištolj čija je cev bila prislonjena na čuvarevu glavu. Polako je krenula nazad, oborene glave i pogleda prikovanog za pod, kao da se plašila. „Ja sam Beatris, ali me svi zovu Mama Bi“, predstavila se, zastavši ispred Vokena. „Zaveži i vrati se u krug.“ „Samo sam htela da vam zahvalim što ste me pustili da odem do toaleta pre nego što se obrukam pred ovolikim svetom.“ „Ako smesta ne zavežeš i ne vratiš se na svoje mesto, niko više neće otići u toalet.“ Ona posluša naređenje, ali je tokom tog kratkog razgovora uspela da primeti da se u jednoj od kutija koje je otmičar dovezao na kolicima nalazilo još oružja i municije. Takođe je primetila i nešto što je podsećalo na detonator. „Sigurno ih je pustio da odu do toaleta“, obavesti ih Sajks. „Napuštaju krug, jedan po jedan, i odlaze ka zadnjem delu zgrade. Žena koju je prvu pustio već se vratila nazad. Izgleda da... Naš
osmatrač kaže da im nešto signalizira. Jezikom znakova. Tri pištolja, jedna puška, municija, detonator, povređen stražar u zadnjem desnom uglu, gde se nalazi i otmičar.“ „Žena zmaj“, promrmlja Dankan. „Do đavola, izvlačite nas odavde“, dovrši Sajks, razvukavši usne u slabašan osmeh. „Sad je trenutak da ga pozovem jer mu je pažnja podeljena. Moraće istovremeno da pazi na njih i da razgovara sa mnom. Možda uspem da ga ubedim da pristane na pogodbu.“ Telefon pozvoni - tri, četiri puta. Fibi se već zabrinula da se neće javiti kada je sa druge strane začula njegov osoran glas. „Ne mogu sad da razgovaram.“ „Ali, Džeri... htela sam da ti kažem nešto u vezi sa onom pogodbom. Još ne mogu ništa da ti obećam, ali... ako ne možeš sad da pričaš, čućemo se kasnije.“ „Opet me zavlačiš? Nećeš valjda da mi kažeš da ćeš tek tako da daš tu izjavu i da dođeš ovde?“ „Ne zavlačim te, Džeri. Samo svim silama pokušavam da pronađem rešenje. Ne želim da bilo ko nastrada. Šefu policije se uopšte ne dopada to sa davanjem izjave. Znaš, zbog politike. Ali pokušavam da ga ubedim.“ „Političari vole žrtvene jarce. Prenesi svom šefu da će, ukoliko odbije moj predlog i ukoliko se ti u roku od sat vremena ne pojaviš pred kamerama, imati jednog taoca manje.“ „Preneću mu, Džeri. Reći ću mu da ti samo želiš da pred kamerama priznam da sam odgovorna za Andželinu smrt i da ćeš, ako to učinim, pustiti sve taoce. Je l’ tako glasi pogodba, Džeri?“ „Promenio sam plan. Hoću da dođeš ovde. Daćeš izjavu preko video- telefona tako da oni napolju sve mogu da vide i da čuju. Tako ćemo to da obavimo.“ „Dobro. Zanima me samo jesi li zaista spreman da trampiš sve taoce za mene?“ „Da, ali prvo hoću da te vidim ovde.“ Još ne namerava da ih pusti. „Arnijev otac se svim silama zalaže za tu opciju, kao što sam mogla i da pretpostavim. Nisam još stigla čestito ni da razmislim, a on je već lupio pesnicom o sto. Isuse, uopšte nije oklevao.“ „Zar te to čudi? On će tvoje dupe sa zadovoljstvom da trampi za dupe svog sina. Mislio sam da imaš više mozga, Fibi.“ „Naravno, on to radi iz ličnih motiva, ali nam njegova odluka trenutno ide u prilog, Džeri. Zato što istinski želim da popričam s tobom.
Želim da pronađem izlaz iz ove situacije. Ako će nam razgovor u četiri oka pomoći da... Ali, ti sigurno znaš da oni žele nešto kao garanciju, kao dokaz dobre volje? Koliko si talaca spreman da oslobodiš pre nego što me puste unutra?“ Sa druge strane nastupi kratak tajac i Fibi shvati da će njegov odgovor predstavljati bezočnu laž. „Kad dođeš ovde, oni izlaze. To je jedina pogodba na koju sam spreman da pristanem. Gledaj u zemlju, kao što sam rekao!“ „Molim?“ „Nisam rekao tebi.“ „Samo sam... sačekaj malo, nešto mi donose.“ Ona isključi mikrofon i na brzinu se pomoli da plan koji joj je u tom trenutku prošao kroz glavu uspe. „Čak i da sklopite tu pogodbu, on uopšte ne namerava da pusti taoce“, prozbori Sajks. „Umorna si, Fibi, i možda ne čuješ...“ „Znam na šta misliš“, prekinu ga ona. „Reci specijalcima da se prebace do zadnjeg i prednjeg ulaza, ali da ništa ne preduzimaju dok im ne dam znak. U pravu si, Sajkse. Šta god da se dogovorimo, on ne namerava da ih pusti. Ali, ako budem uspela da ga udaljim od detonatora, mogli bi da ga savladaju. Možda će ga uhvatiti živog. Neka se rasporede ispred oba ulaza i neka budu u pripravnosti. I neka čekaju na moj znak.“ „Šta to radiš?“, upita Dankan. „Okušavam sreću.“ Ona pritisnu dugme i ponovo preuze vezu. „Džeri? Oprosti, ali ovde je užasna gužva. Imam jednu novost za tebe. Znaš... upravo sam dobila njen dnevnik. Andželin dnevnik.“ „Kučko lažljiva! Ona uopšte nije vodila dnevnik.“ „Ne lažem te, Džeri. Znaš da mi pravila zabranjuju da lažem. U rukama imam materijalni dokaz. Andžela je bila zaljubljena, ali nikom nije smela da kaže za tebe i da se pohvali koliko vam je bilo lepo. Zato je tu tajnu podelila sa svojim dnevnikom. Onaj kopilan Brentajn nam nije rekao da je imala dnevnik, baš kao što nam nije rekao ni da je nosila tvoj prsten kada je poginula. Bilo mu je važnije da sačuva svoj ponos i društveni ugled. Ali su naši ljudi banuli kod njega sa nalogom za pretres i pronašli dnevnik. Ti si bio njen Lanselot, je 1’ tako?“ Sa druge strane nastupi tajac. Čula je kako se Voken bori za dah. „Pročitaj mi nešto. Pročitaj mi neki deo kako bih znao da me ne lažeš.“ Fibi prelista svoje beleške kako bi ostavila utisak kao da prelistava dnevnik i priseti se onoga što je ranije saznala o Andželi. „Uvek si joj poklanjao roze ruže zato što su joj one bile omiljene. Ovde, između stranica, nalazi se jedna presovana ruža. Ah, ovo je baš zanimljivo.
Kaže da je volela da te posmatra dok spremaš večeru.“ „Nemoj da prepričavaš nego čitaj. Hoću da čujem njene reči.“ „Znaš kako to ide, Džeri. Milo za drago. Daću ti njene reči, ali i ti meni nešto moraš da daš.“ „Pročitaj mi jednu stranicu i ako se uverim da su to stvarno njene, reči pustiću jednog taoca.“ Ovog puta je u njegovom glasu nazrela čistu istinu. „Pusti pet talaca i pročitaću ti jednu stranicu. Želela je da zajedno sagradite svoj Kamelot. Hajde, oslobodi njih petoro i čućeš šta je ovde zapisala. A ako pustiš sve taoce ubediću svoje pretpostavljene da mi dopuste da ti lično donesem dnevnik kako bi sam mogao da ga pročitaš.“ „Stani negde gde mogu da te vidim i pokaži mi ga. Niko neće izaći odavde dok se ne uverim da ga stvarno imaš.“ „Hoćeš da ga vidiš? Mislim da bi to moglo da se sredi. Ako budem stala negde gde možeš da vidiš njen dnevnik, kako ćeš mi se odužiti?“ „Pustiću troje. Ali prvo hoću da ga vidim.“ „Znači, oslobodićeš troje talaca ako ti pokažem dnevnik? Jesam li te dobro razumela, Džeri?“ ,,Odmah!“ „Slušaj me, Džeri. Sad ću da krenem ka tebi i usput ću pokušati da iz- dejstvujem dozvolu. Zvaću te sa mobilnog. Da li je to u redu?“ „Požuri!“ „Evo, krećem.“ Ona se odgurnu od stola i zgrabi svoj mobilni. „Pod hitno mi nađite nešto što podseća na dnevnik. Ne mnogo veliko. Moraš da mi pomogneš, Bule“, rekla je, okrenuvši se ka Sajksu. „Kad budem rekla: 'To je sve što mogu da učinim, Džeri’, to je znak. Reći ću baš tako, doslovce. Neću izgovoriti tu rečenicu ako postoji bilo koji drugi način da se ovo reši. Ako zaključim da i dalje postoji mogućnost da ga smirim ili da ga uhvatimo živog.“ „Je l’ može ovo?“ Dankan joj pruži adresar sa kitnjastim crvenim kožnim povezom koji je zgrabio sa displeja. „Savršeno. Osim ako Endži nije mrzela crvenu boju.“ „Kako si znala da će nasesti?“, upita Dankan. „Zato što sam mu ponudila nešto krajnje lično. Njene najintimnije misli i nade. Ni u ludilu nije mogao da računa na to. To mu je dovoljno uzburkalo emocije da stvarno pristane na trampu. Moraćemo ovo besprekorno da odradimo. Treba mi savršena koordinacija sa taktičkim timom.“ „Idem s tobom, dokle god je moguće“, dodade Dankan. „Šta ti
garan- tuje da neće pucati u tebe čim mu se nađeš u vidokrugu?” „Neće pucati zato što trenutno razmišlja samo o tome kako da se domogne te sveščiće. Osim toga, ako bude nanišanio u mene, naši ljudi će odmah intervenisati. Čim podigne oružje, pucače u njega. Pažnja mu je podeljena jer se taoci vrzmaju naokolo. Još nije obustavio pauzu za toalet. Izbačen je iz koloseka. Toliko je smućen i usplahiren, da je konačno napravio grešku. A mi tu grešku moramo da iskoristimo. Komandire, sad imam šansu da ga udaljim od detonatora.“ Ona ukratko iznese svoj plan, navlačeći pancir koji joj je pružio jedan od policajaca. „Kada se pomeri iz ugla, nastojaću da ga zadržim što duže ili ako mi se posreći, da ga navedem da priđe izlogu. Kad zadnji ulaz bude čist...“ „Tad mi preuzimamo stvari u svoje ruke. Ako makar na trenutak pređeš liniju bezbednosti, obustavljamo akciju i odvlačimo te odatle. Jasno?“ „Jasno.“ Ona se okrenu ka Dankanu. „Moraćeš da me sačekaš ovde.“ „Držim te za reč.“ On joj grčevito stegnu mišicu. „Hoću da mi se vratiš živa i zdrava. Dogovoreno?“ „Dogovoreno.“ Ona mu stegnu šaku i zagleda mu se u lice. U njegovim očima je nazrela mešavinu straha i vere. „Volim te“, rekla je i krenula ka zgradi. Mogao je da puca u nju, ako je bio dovoljno brz i dovoljno pametan. Iako je druge ubeđivala da su postojale male šanse za to, nije imala nikakve garancije da on to neće učiniti. Zato se nije osvrnula ka Dankanu dok je odlazila, jer nije htela da on u njenim očima vidi strah i sumnju. Unutra su mu već bile majka i sestra. A sada je tamo odlazila i žena koju je voleo. Ono što se bude odigralo u narednih nekoliko minuta pre- sudiće da li će se neko ili iko od njih vratiti nazad. Izvadila je mobilni i okrenula Džerijev broj. „Idem ka zgradi. Spremi taoce. Troje, kao što smo se dogovorili.“ „Znam šta smo se dogovorili. Ali, pre nego što bilo koga pustim napolje, hoću da vidim i tebe i taj dnevnik.“ „Mene ćeš videti, ali ću ti Andželin dnevnik pokazati tek kada troje talaca budu napolju. Molim te da sarađuješ sa mnom, Džeri. I dalje ti ostaje njih četrnaest. Kada si planirao akciju, nisi znao koliko će se ljudi zateći unutra. Moglo je da ih bude samo četrnaest, ili manje, tako da nisi na gubitku. Samo ćeš mi dokazati da si spreman da ispoštuješ dogovor. Poka- zaću ti dnevnik ako pustiš troje talaca, a kad oslobodiš još troje pročitaću ti jednu stranicu. Nakon toga možemo da razgovaramo o trampi. Mislim da je to čisto i pošteno, Džeri.“ Laži, pomislila je. Uplela se u opasnu mrežu laži. Da li se to čulo u
njenom glasu? Ako bude omanula, da li će moći da živi s tim? A Dankan? Začula je pucketanje u bubici na uhu. Na stražnjim vratima bio je postavljen eksploziv koji je bio povezan sa alarmom. Njihovim minerima će trebati dosta vremena da premoste alarm i deaktiviraju eksploziv. Više vremena nego što je njoj stajalo na raspolaganju. Onda se osloni na ono čime raspolažeš, opomenula je sebe. „Ljudi iz taktičke žele da vide troje talaca, Džeri. Dok ih ne pustiš, ruke su mi vezane. Neće mi dozvoliti da prođem dok taoci ne budu napolju.“ Registrovano kretanje u zgradi. Tri žene. Idu ka glavnom izlazu. Ona klimnu glavom i izađe iz zaklona. Uprkos nepodnošljivoj omorini, koža joj je bila orošena hladnim znojem. „Ovde sam, Džeri. Ispunila sam prvi deo pogodbe. Sada je red na tebe. Pusti taoce.“ „Ne vidim te.“ „Ako priđem samo korak bliže specijalci će se obrušiti na mene i odvući me nazad. Nalazim se na jugozapadnoj strani zgrade. Vidim izlog i jednu... u stvari, dve osobe koje stoje sa desne strane.“ „Glupo je što si navukla taj pancir, Fibi. Da hoću da te ubijem, pucao bih ti u glavu.“ Grlo joj se stegnu od prizvuka sablasnog zadovoljstva koji je čula u njegovom glasu. „Znam, Džeri, ali pravila su pravila. Hajde, pusti ih da izađu.“ „Hoću da vidim dnevnik.“ Ona stisnu adresar koji je držala iza leđa. „Ja sam održala svoje obećanje, a sad ti treba da održiš svoje. Onda možemo da nastavimo.“ Brave škljocnuše i vrata se otvoriše. Troje talaca se zateturaše kroz glavni izlaz i potrčaše ka barikadama, plačući i dovikujući policajcima da ne pucaju. Nekoliko muškaraca sa pancirima se ustremi ka njima kako bi ih odvukli u zaklon. Fibi krajičkom oka spazi Mamu Bi i zahvali bogu na neizmernoj milosti. Dankanova majka bila je na sigurnom. „Moja devojčica je još unutra“, povika Mama Bi. „Krije se iza nje. Koristi nju i ostale taoce kao živi štit. Ima detonatore, dva komada. Videla sam ih.“ Samo trenutak kasnije reči molitve zamreše u Fibinom grlu. Primetila je kako jedna prestravljena žena prilazi vratima i zatvara ih. „Dao sam ti troje. Sad mi pokaži dnevnik.“ ,,U redu, Džeri. Specijalci moraju da sklone civile iz unutrašnjeg peri- metra.“ Ona podiže ruku i pokaza mu crveni adresar. „Ovo je
Andželin dnevnik.“ „Otvori ga. Otvori ga i pročitaj mi nekoliko pasusa. Ako to ne učiniš, šta mi garantuje da je ta knjižica koju držiš stvarno njen dnevnik?“ „Kao što sam rekla, pročitaću ti čitavu stranicu, ali tek kada pustiš još troje talaca.“ I, mada joj je to teško palo, izgovorila je ono što su joj propisi nalagali. ,,U sledećoj grupi mora da se nalazi i povređeni čuvar, Džeri.“ „Do đavola s njim! On ostaje ovde, kao i svi ostali. Hoćeš da ga vidiš, Fibi?“ Primetila je nagli pokret i Arni se zatetura ka izlogu. Lice mu je bilo sivo i zamazano tragovima tamne sasušene krvi. Na sebi je, baš kao i Roj, imao pojas sa eksplozivom. Kada se zagledao kroz staklo, pogledi su im se ukrstili. „Da si mi smesta nešto pročitala ili ću da raznesem ovog drkadžiju. Povešće sa sobom još nekoliko talaca, a ostali bi mogli da zarade ozbiljne povrede. Ili ću da izvučem keca iz rukava i da aktiviram glavno iznenađenje, a onda sve leti u vazduh. Odmah mi nešto pročitaj ili smo stigli do kraja puta. Pregovori su okončani, Fibi.“ Ona otvori adresar i zagleda se u prazne stranice. Sve zaljubljene žene su govorile istim jezikom, pomislila je. I zato je počela da čita ono što joj je vlastito srce diktiralo. „Sad kada sam konačno spoznala istinsku ljubav pitam se kako sam svih ovih godina mogla da živim bez njega. Sve što sam ranije doživela sada mi deluje tako bledo i glupo i neubedljivo. Sad kada sam zaronila u beskrajni okean ljubavi, sve je postalo blistavo i poletno i stvarno. Zato što me on čini stvarnom.“ Zatvorila je beležnicu. „Pusti još troje talaca, Džeri, pa ćeš dobiti još.“ „Ne, nikog više ne puštam! Čitaj dalje! I hoću da usmere kamere ka tebi dok budeš čitala.“ „Džeri...“ „Jebi se!“, zaurla on, sa takvom silinom da je pomislila da će joj se glava rasprsnuti od njegovog besa. „Pročitaj mi još nešto, a onda ćeš da daš prokletu izjavu. Da si pod hitno uradila to što sam ti rekao ili ću da smaknem nekog od talaca. Ženskih talaca.“ Fibi priđe za korak bliže, ali u njenoj bubici istog trenutka odjeknu naređenje da stane. Skrenula je pogled u stranu i ugledala neke od talaca koji su stajali u nizu. Među njima je spazila i Lu. Bila je tako visoka, sa tom veličanstvenom kosom. Nije mogla čak ni da sanja da će se baš ona pretvoriti u Vokenov štit. ,,U redu, Džeri. Nastaviću da čitam.“ „Hoću da vidim ružu. Presovanu ružu koju je stavila unutra“, zajeca
Voken. Više mu nije bilo povratka. „Ako zatražiš samo još jednog taoca, nekog ću da smaknem. Jasno? Samo mi još jednom pomeni taoce i neko će da dobije metak u potiljak. Hoću da vidim taj dnevnik, da čujem šta piše unutra, a onda ćeš da dođeš ovde, da staneš pred kameru i da ispričaš čitavom jebenom svetu kako si ubila mog anđela. A onda možemo da završimo. Onda možemo da stavimo tačku na sve.“ U glasu mu je podrhtavala smrt, smrt za kojom je žudeo sa jednakim žarom kao i za svojom voljenom. A kad krene u smrt, sa sobom će povesti još četrnaest duša. Ne skidajući pogled sa njega, ponovo je rasklopila korice i prelistala dnevnik. „Sačuvala je tvoju ružu.“ „Ne vidim je.“ „Evo, držim je. Radim sve što mi kažeš, Džeri. Ali ne mogu da priđem bliže jer će me odmah odvući nazad.“ „Dva koraka napred, svi odreda! Jeste li čuli? Hajde, podigni je! Podigni ružu, prokletnice!“ Ona ispruži ruku i poče lagano da okreće dnevnik. U mislima je ugledala crvene krstiće na planu enterijera. Videla je kako Voken pomera glavu ulevo kako bi oslobodio vidik. Pogledi su im se na trenutak susreli i ona reče, „To je sve što mogu da učinim, Džeri!“ Idemo! Kada je odjeknuo hitac, imala je osećaj da joj se taj zvuk zario pravo u srce. Stajala je kao hipnotisana, jedva registrujući vriske i povike i užurbani bat stopala. Videla je kako Lu izleće napolje i trči pravo ka njoj. Bacila joj se u zagrljaj tako snažno i mahnito, da ju je pomerila za nekoliko koraka, umalo je ne oborivši na zemlju. „Oh, bože! Milostivi bože! Mislila sam da mi je došao sudnji čas. Mislila sam da će nas sve pobiti.“ „Gotovo je, Lu, ali moraš da se skloniš odavde. Što pre.“ „Spasla si mi život.“ Lu se odmaknu i spusti šake na njene obraze. „Svima si spasla život.“ „Mama Bi je tamo. Hajde, idi kod nje.“ „Sve si nas spasla“, ponavljala je Lu dok su je policajci odvlačili izvan perimetra. Fibi spusti adresar i osvrnu se oko sebe, primetivši kako se Dankan probija ka njoj. „Kako si uspeo da prođeš?“ On podiže laminiranu legitimaciju. „Lako. Maznuo sam ovo.“ Prišao je i stegao je u zagrljaj. „Volim te, Fibi. Ako se ne varam, eksploziv još nije uklonjen. Šta kažeš da brišemo odavde? Idemo kući, a odatle pravo za Akapulko.“
„Može, ali kasnije. Zasada je dovoljno da se udaljimo od zgrade.“ „Ruke ti drhte.“ ,,I tvoje.“ „To nije jedino što mi drhti.“ „Moram negde da se sklonim, Dankane. Da pronađem neko dovoljno mirno mesto gde ću moći da sednem i da dođem sebi.“ Dok su se probijali kroz gužvu, Fibi je umorno klimala glavom, odgovarajući na čestitke. Svaka čast! Odlično odrađen posao, poručnice! U jednom trenutku je naglo zastala, primetivši kako narednik Miks skreće ka njoj. Nije rekao ništa, samo ju je mrko osmotrio. A onda je okrenuo glavu i udaljio se. „Trebalo je da se baci na kolena“, progunđa Dankan. „To nije u njegovom stilu. Ali, čak i da je to učinio, sumnjam da bi me dirnuo.“ Dankan je povede ka butiku i smesti je na jednu od stolica. Ona duboko udahnu i zagleda se u svoje kolege. „Možete li nakratko da me ostavite samu? Dajte mi pet minuta da razbistrim glavu, a onda ćemo da sredimo formalnosti.“ „Nema problema, poručnice.“ Sajks pokaza palcem ka vratima i zastade na izlazu. „Opak plan, Fibi. I vraški dobro izveden.“ ,,Da.“ Kada su ostali sami, Dankan čučnu ispred nje. „Dušo, mislim da bi ti prijalo jedno piće.“ „Mislim da se neću zadržati na jednom.“ „Znam sjajan pab.“ On podiže njene šake, poljubi ih i prisloni ih uz svoje obraze. „Fibi.“ „Moj život nijednog trenutka nije bio istinski ugrožen. Drugi su bili u opasnosti, a ne ja.“ „Reci to mom želucu.“ Bilo je tako hladno, pomislila je. Kako je odjednom postalo tako hladno? Samo su joj ruke bile tople, na mestima gde su i dalje lebdeli njegovi poljupci. „Dankane, nikad nisam potegla oružje na nekoga. Mislim da sam ti to već rekla. Ali sam danas ubila čoveka.“ „Ne pričaj koješta.“ „To je istina, Dankane. Ja sam im dala znak da upute onaj hitac. Naravno, nezvanično, ali svi koji su učestvovali u akciji znaju da sam ga ja dovela u tu poziciju i da sam dala signal da otvore vatru. Nisam imala drugog izbora. Hteo je...“ „Znam.“ On joj još čvršće stisnu šake. „Znam, Fibi.“ „Nisam mogla da pronađem drugo rešenje, tako da ću morati da živim s tim. Upotrebila sam njegovu ljubav prema Andželi kako bih
manipulisala njime. I s tim ću morati da živim.“ On je podiže ka sebi, a onda se spusti na stolicu i stavi je u svoje krilo. „To nije bila ljubav. Prava ljubav nikad ne može da bude sebična i razorna. Mislim da to i sama znaš, Fibi. Naprosto si bila pametnija od njega. Pametnija i hrabrija. Otišla si tamo i stala ispred njega dok se on krio unutra, iza nedužnih talaca.“ Zaronio je lice u njenu kosu i prislonio usne uz njenu slepoočnicu. „Zato ne smeš da ga sažaljevaš. Nema potrebe da sažaljevaš ni njega ni sebe.“ „Ako tako kažeš.“ „Dođe mi da poletim od sreće što je tako hrabra i pametna žena bacila oko na mene.“ Klizio je šakama preko njenih ruku, razgoneći studen i strah. „Čim Mark Di ponovo otvori radnju, idemo tamo da odaberemo prsten.“ „Ja ne pazarim kod Marka Dija.“ Uprkos tome, uspela je da se osmehne. „Uopšte se nisam zapitala zašto su Mama Bi i Lu bile tamo. Nijednog časa nisam smela da razmišljam o tome. Oh, Dankane! Ti si im rekao da dođu tamo kako bi ti pomogle da izabereš prsten za mene, zar ne? Gospode, da si stigao samo desetak minuta ranije...“ „Ne razmišljaj o tome. Bilo pa prošlo. Ja nisam bio tamo, a oni koji su bili su izašli napolje živi i zdravi. To je najvažnije, zar ne? Zar te tvoja profesija nije naučila da treba da se usredsrediš na prioritete?“ „Jeste. A sad moram da se usredsredim na posao. Treba da obavim još neke formalnosti.“ „Sačekaću te. Kad završiš s poslom, obavesti svog šefa da ćeš uzeti nekoliko slobodnih dana.“ „Zašto?“ „Moja cura je upravo spasla sedamnaest ljudskih života pa ćemo to dolično da proslavimo. Idemo u Diznilend.“ Nije se osmehnula. Samo je ispustila prigušen uzvik zaprepašćenja koji se pretvorio u salvu zvonkog valjajućeg smeha. „Oh, bože! Hvala bogu da sam te pronašla!“ „Ja sam pronašao tebe“, ispravi je on. „Ako si zaboravila, ja sam dete sreće.“ Ona sklopi ruke oko njegovog vrata i prisloni glavu na njegovo rame. Konačno je uz sebe imala muškarca koji je mogao da joj pruži duševni mir, čvrsto tlo pod nogama i rame na koje će se osloniti. Kad bolje razmisli, nije samo Dankan bio dete sreće. Ginger
O AUTORKI Nora Roberts rođena je u Merilandu kao najmlađe od petoro dece, i jedina kćerka. Oduvek je volela da čita i piše. Prvu knjigu, Irish Thoroughbred, objavila je 1981. godine, i od tada ne prestaje da niže književne uspehe.