„Nedugo pre nego što sam prestao da pijem, probudio sam se
pored neke žene koju sam pokupio u baru. Bili smo u njenom stanu.
Mesto je bila prava rupčaga, jer nije imala skoro ništa. Mogao sam da
se identi ikujem s tim, jer ni ja tad nisam imao skoro ništa, i oboje smo
verovatno iz istog razloga bili u Svorcgradu. Svi znate koji je to
razlog." Slegnuo je ramenima. „Ako ste jedan od nas, laša vam uzima
sve što imate, to je sve. Isprva malo, onda mnogo, a naposletku sve.
Ta žena zvala se Dini. Ne sećam se mnogo čega drugog o njoj, ali se
sećam toga. Obukao sam se i otišao, ali sam joj pre toga uzeo novac.
Ispostavilo se, na kraju krajeva, da je imala bar jednu stvar više od
mene, jer dok sam praznio njen novčanik, okrenuo sam se, a njen
sinčić je stajao u sobi. Klinac, još u pelenama.
Ta žena i ja smo prethodne noći kupili malo koke, koja je i dalje
stajala na stolu. Klinac ju je video i pruž io ruku ka njoj. Mislio je da su
to slatkiši."
Den je ponovo obrisao suze.
„Sklonio sam kokain i stavio ga tamo gde ne mož e da ga dohvati.
Uradio sam bar toliko. To nije bilo dovoljno, ali toliko sam uradio.
Onda sam stavio njen novac u dž ep i otiš ao. Uradio bih sve da mogu to
da ispravim. Ali ne mogu."
Zene u dovratku su se vratile natrag u kuhinju. Neki ljudi gledali su
na satove. Nečiji stomak je zakrčao. Dok je gledao u stotinak
okupljenih alkosa, shvatio je nešto zapanjujuće: ono što je uradio ih
nije zgraž avalo. Nije ih č ak ni iznenadilo. Culi su i gore stvari. Pojedini
među njima su uradili i gore stvari.
„U redu", kazao je. „To je to. Hvala što ste me saslušali."
Pre aplauza, jedna starina iz zadnjeg reda doviknula mu je
tradicionalno pitanje: „Kako si to uspeo, Doktore?"
Den se nasmešio i dao tradicionalni odgovor: „Dan po dan."
2Posle Očenaša, pice, i č okoladne torte sa velikim brojem XV, Den
je pomogao Kejsiju da se vrati do svoje „tundre". Napolju je
počela da pada susnežica.
„Proleće u Nju Hempširu", reče kiselo Kejsi. „Nije li čarobno?"
„Dažd padaše i smoči nas", reče visokoparno Den, „ala je vetar
tukao! Prokliza autobus i isprska nas, proklet bio, pevaj: Proklet bio!"
Kejsi ga iznenađeno pogleda. „Jesi li to uprayo izmislio?"
„Jok. Ezra Paund. Kada ćeš prestati da se zajebavaš i konačno otići
na operaciju kuka?"
Kejsi se nasmeš i. „Sledeć eg meseca. Zaključ io sam da ako ti mož eš
da ispričaš svoju najveću tajnu, onda i ja mogu da ugradim veštački
kuk." Zastao je. „Mada, ispalo je da tvoja tajna nije bila uopš te toliko
jebeno velika, Deno."
„Da, otkrio sam to. Mislio sam da ć e ljudi bež ati od mene, vriš teć i.
Umesto toga, stajali su, dosađivali se, jeli picu i pričali o vremenu."
„I da si im ispričao da si ubio šlepu baku sekirom, svejedno bi
ostali da pojedu picu i tortu. Džabe je džabe." Otvorio je vrata
automobila s vozačke strane. „Pomozi mi da uđem, Deno."
Den mu je pomogao.
Kejsi se nezgrapno promeškoljio, nameštajući se udobnije na
sedištu, a onda uključio motor i brisače. „Sve je manje kad izađe
napolje", reče. „Nadam se da ćeš to preneti svojim štićenicima."
„Da, o veliki mudracu!"
Kejsi ga je tužno pogledao. „Idi i jebi se, slađani!"
„Zapravo", reče Deni, „mislim da ću se vratiti unutra i pomoči im
da rasklone stolice."
A to je i uradio.
DOK NE ZASPIŠ
1Te godine, na rođendanskoj zabavi Abre Stoun nije bilo ni balona
ni mađioničara. Napunila je petnaest.
Doduše, iz zvučnika, koje je Dejv Stoun - uz iskusnu pomoć Bilija
Frimana - namestio napolju, gruvala je rok muzika od koje su se tresli
prozori na susednim kućama. Odrasli su jeli tortu i sladoled i pili kafu
u kuhinji Stounovih. Klinci su zauzeli dnevnu sobu u prizemlju i
straž nji travnjak, a sudeć i po paklenoj buci, bogovski su se provodili.
Počeli su da odlaze oko pet, ali je Ema Din, Abrina najbolja
prijateljica, ostala i na večeri. Abra, veličanstvena u crvenoj suknji i
lanenoj košulji koja joj je otkrivala gola ramena, blistala je od dobrog
raspolož enja. Kad je od Dena na poklon dobila narukvicu, radosno je
uzviknula, zagrlila ga i poljubila u obraz. Namirisao je parfem. To je
bilo novo.
Kada je Abra otišla da isprati Emu, radosno čavrljajući niz ulicu,
Lusi se nagnula ka Denu. Usne su joj bile napućene, oko očiju je imala
nove bore, a u kosi su joj se videle prve sede vlasi. Cinilo se da je Abra
ostavila Pravi čvor iza sebe; ali Den je imao utisak da Lusi to nikad
neće učiniti. „Hoćeš li pričati s njom? O tanjirima?"
„Idem napolje da posmatram zalazak sunca iznad reke. Kada se
vrati od Dinovih, pošalji je da malo posedi sa mnom.“
Lusi je izgledala kao da joj je pao kamen sa srca, a Den je pomislio
da i Dejvid tako izgleda. Za njih, ona će uvek biti misterija. Da li bi
pomoglo ako bi im kazao da će i za njega uvek biti misterija?
Verovatno ne.
„Srečno, šefe“, reče mu Bili.
Na zadnjoj verandi, gde je Abra jednom ležala u stanju koje nije
bila nesvestica, pridružio mu se i Džon Dalton. „Ponudio bih se da ti
pružim moralnu podršku, ali mislim da ovo moraš da uradiš sam.“
„Jesi li pokušao da razgovaraš s njom?“
„Jesam. Na Lusinu molbu. “
„Nikakve vajde?“
Džon slegnu ramenima. „Prilično je zatvorena kada je reč o tome.“
„I ja sam takođe bio“, reče Den. „U njenim godinama."
„Ali ti nikad nisi polomio sve tanjire u majčinom kredencu, zar
ne?"
„Nisam, ali moja majka nije ni imala kredenac s tanjirima", reče
Den.
Odšetao je do kraja zadnjeg dvorišta Stounovih i osmotrio reku
Sako, koja je, zahvaljujući zalazećem suncu, postala blistava grimizna
zmija. Planine će uskoro pojesti poslednje zrake sunčeve svetlosti, a
reka će posiveti. Tamo gde se nekada nalazila žičana ograda, sa
svrhom da spreči potencijalno katastrofalna istraživanja male dece,
sada je stajao niz tuja. Dejvid je skinuo ogradu prošlog oktobra,
rekavši da Abri i njenim prijateljima više ne treba takva zaštita; svi su
plivali kao ribe.
Ali, razume se, postojale su i druge opasnosti.
2Boja vode je izbledela do najtananije ruž ič aste nijanse kada mu se
Abra pridruž ila. Nije morao da se okrene da bi znao da je tu, niti
da je ogrnula džemper preko nagih ramena. Vazduh se brzo hladio
prolećnih večeri u Nju Hempširu, čak i nakon nestanka zadnje pretnje
snega.
(prelepa je narukvica, Dene)
Odavno je prestala da ga naziva ujakom.
(drago mi je)
„Zele da popričaš sa mnom o tanjirima", kazala je. Izgovorene reči
nisu imale nimalo topline koja je izbijala iz njenih misli, a misli su
nestale. Nakon veoma lepe i iskrene zahvalnice, zatvorila se. Sada je
bila dobra u tome, a svakog dana postajala je sve bolja i bolja. „Zar
ne?"
„Da li ti želiš da pričaš o tome?"
„Rekla sam joj da mi je žao. Rekla sam joj da nisam htela to da
uradim. Mislim da mi ne veruje."
(ja ti verujem)
„Zato što ti znaš. Oni ne znaju."
Den nije ništa rekao, i poslao joj je jednu jedinu misao:
(?)
„Ne veruje mi ništa!" prasnula je. „To je tako nepravedno! Nisam
znala da će biti cirke na Dženiferinoj glupoj žurci, svejedno, nisam
popila ni kap! Ipak, ona me je kaznila na dve jebene nedelje!"
(???)
Ništa. Reka je sada bila skoro sasvim siva. Okrenuo se da je
pogleda i video da Abra proučava svoje patike - crvene, u skladu sa
suknjom. Obrazi su joj se sada takođe slagali sa suknjom.
„U redu“, rekla je napokon; iako i dalje nije gledala u njega, uglovi
usana su joj se izvili nagore u pakosnom osmejku. „Tebe ne mogu da
prevarim, zar ne? Popila sam jedan gutljaj, samo da vidim kakvog je
ukusa. U čemu je fora. Pretpostavljam da je to namirisala u mom dahu
kad sam se vratila kući. I kaži dragička? Skroz je bez veze. Ukus je
užasan!"
Den joj nije odgovorio. Kad bi joj rekao da je i njemu njegov prvi
gutljaj alkohola bio užasan, da je i on takođe verovao da je piće bez
veze, nikakva dragocena tajna, ona bi to odbacila kao naduveno
proseravanje odrasle osobe. Držanje moralnih pridika ne može
sprečiti decu da odrastu. Ili ih naučiti kako to da urade.
„Stvarno nisam htela da porazbijam te tanjire", tiho je rekla. „To je
bio nesrećan slučaj, kao što sam joj kazala. Bila sam toliko besna."
„To dolazi prirodno." Setio se kako je Abra stajala iznad Rouz Sešir
dok je Rouz ciklirala. Da li te boli? - upitala je umiruć e stvorenje koje
je ličilo na ženu (izuzev onog užasnog zuba). Nadam se da te boli!
Nadam se da te boli kao sam đavo!
„Hoćeš li sad i ti da mi soliš pamet?" Zatim prezrivo: „Znam da ona
to želi!"
„Nestalo mi je soli, ali mogu da ti ispričam priču koju je meni
ispričala moja majka. Radi se o tvom pradedi sa strane Džeka
Torensa. Želiš li da je čuješ?"
Abra slegnu ramenima. Završi više s tim, govorilo je to sleganje
ramenima.
„Don Torens nije bio bolničar poput mene, ali je bio blizu. Bio je
medicinski brat. Pred kraj života hodao je pomoću štapa jer je
povredio nogu u saobraćajnoj nesreći. A jedne večeri, za trpezom,
upotrebio je taj š tap na svojoj ž eni. Bez razloga; prosto je poč eo da je
mlati. Slomio joj je nos i polomio lobanju. Kada se srušila sa stolice na
pod, ustao je i tek tada stvarno počeo da je bije. Sudeći po onome što
je moj otac rekao mojoj mami, nasmrt bi je pretukao da ga Bret i Majk
- moji ujaci - nisu odvukli od nje. Kada je došao doktor, tvoj pradeda je
bio na kolenima sa svojim lekarskim priborom, radeći koliko može.
Kazao je da je pala niz stepenice. Prabaka - momo koju nikad nisi
upoznala, Abra - potvrdila je njegovu priču. Baš kao i moji ujaci."
„Zašto?", prodahtala je.
„Zato š to su se plaš ili. Kasnije - mnogo nakon Donove smrti - tvoj
deda mi je slomio ruku. Onda je - u Vidikovcu, koji je nekad stajao na
mestu gde danas stoji Krov sveta - tvoj deda zamalo nasmrt prebio
moju majku. Upotrebio je čekić za rouk umesto štapa za hodanje, ali je
to je u suštini bila ista stvar."
„Kontam poentu."
„Godinama kasnije, u baru u Sent Pitersburgu..."
„Prestani! Rekla sam da kapiram!" Drhtala je.
„... ja sam prebio čoveka bilijarskim štapom zato što se nasmejao
kad sam promaš io rupu. Posle toga, Dž ekov sin i Donov unuk proveo
je trideset dana u narandž astom radnom odelu, skupljajuć i đubre duž
auto-puta 41."
Okrenula se i zaplakala. „Hvala ti, ujka Dene. Hvala ti što si mi
pokvario..."
Slika mu je ispunila um, momentalno pomračivši reku: izgorela i
zadimljena rođendanska torta. U drugim okolnostima, slika bi bila
smešna. Ne i u ovim.
Než no ju je uhvatio za ramena i okrenuo prema sebi. „Nema š ta da
se ukapira. Nema tu poente. Nema ničega sem porodične istorije.
Rečima besmrtnog Elvisa Prislija: To je tvoja beba, ti je ljuljaj.“
. „Ne razumem."
„Jednog dana ćeš možda pisati poeziju, kao Končeta. Ili gurnuti
nekoga drugog s visokog mesta pomoću svog uma."
„Nikada ne bih... ali Rouz je to zasluž ila." Okrenula je uplakano lice
ka njemu.
„To ne mogu da sporim."
„Zaš to onda sanjam o tome? Zaš to ž elim da mogu to da poniš tim?
Ona bi ubila nas! Zašto onda želim da mogu to da poništim?" .
„Da li želiš da poništiš ubistvo, ili radost ubijanja?"
Abra je pognula glavu. Den je poželeo da je zagrli, ali nije.
„Bez pridika i bez moralisanja. Samo krv koja doziva krv. Glupi
nagoni budnih ljudi. A ti si stigla do vremena u ž ivotu kada si potpuno
budna. Teš ko ti je. Znam to. Svima je teš ko, ali već ina tinejdž era nema
tvoje sposobnosti. Tvoja oružja."
„Sta da radim? Sta mogu da uradim? Ponekad se toliko
razbesnim... ne samo na nju, već i na nastavnike... na klince u školi koji
misle da su bolji od ostalih... one koji ti se smeju ako nisi dobar u
sportovima ili ako nosiš pogrešnu odeću..."
Den je pomislio na savet koji mu je jednom prilikom dao Kejsi
Kingsli. „Idi na đubrište."
„A?“ Izbečila se u njega.
Poslao joj je sliku: Abra koristi svoje izvanredne talente - koji još
uvek nisu dostigli vrhunac, neverovatno ali istinito - da prevrće
odbač ene friž idere, diž e u vazduh pokvarene televizore, baca maš ine
za pranje veša. Galebovi poleću u uplašenim jatima.
Sada se nije izbečila; zakikotala se. „Hoče li to pomoči?"
„Bolje smetlište nego tanjiri tvoje majke."
Iskrenula je glavu i osmotrila ga veselim očima. Ponovo su bili
prijatelji, a to je bilo dobro. „Ali ti tanjiri su bili ružni.“
„Hoćeš li pokušati?"
„Da." Sudeći po njenom izgledu, svrbeli su je prsti da to što pre
proba.
„Još nešto."
Uozbiljila se, čekajući.
„Ne moraš da budeš ničiji otirač za noge."
„To je dobro, zar ne?"
„Da. Samo imaj na umu koliko tvoj bes mož e biti opasan. Drž i ga...“
Njegov mobilni je zazvonio.
„Trebalo bi da se javiš."
Izvio je obrve. „Znaš li ko me zove?“
„Ne, ali mislim da je u pitanju nešto važno."
Izvadio je mobilni iz džepa i pogledao ekran. RAJVINGTON.
„Halo?"
„Ovde Klodet Albertson, Deni. Možeš li da dođeš?"
U mislima je pregledao spisak gostiju staračkog doma, koji su
trenutno bili na njegovoj tabli. „Amanda Riker? Ili Džef Kelog?"
Ispostavilo se da nije nijedno od navedenih.
„Ako možeš da dođeš, najbolje da to uradiš smesta", reče mu
Klodet. „Dok je još pri svesti." Oklevala je. „Traži te."
„Doći ću." Mada, ako je toliko loše kao što kažeš, verovatno će
umreti pre nego što stignem. Prekinuo je vezu. „Moram da idem, dušo."
„Iako ti nije prijatelj. Iako ti se čak i ne sviđa." Abra je izgledala
zamišljeno. „Da, uprkos svemu tome."
„Kako se zove? To nisam uhvatila."
(Fred Karling)
Poslao joj je to, a zatim je zagrlio jako-jako-jako. Uzvratila mu je
zagrljaj. „Pokušaću", kazala mu je. „Stvarno ću se potruditi."
„Znam da hoćeš", kazao joj je. „Znam da hoćeš. Slušaj, Abra,
mnogo te volim."
Kazala je: „Drago mi je."
3Klodet je bila na prijemnom odeljenju kada je stigao u starački
dom četrdeset pet minuta kasnije. Postavio joj je isto pitanje koje
je postavljao na desetine puta ranije: „Da li je još uvek s nama?" Kao
da je posredi vožnja autobusom.
„Jedva."
„Svestan?"
Mahnula je rukom. „Čas je pri svesti, čas u nesvesti."
„Azi?"
„Bio je tamo izvesno vreme, ali je odjurio kada je u sobu ušao
doktor Emerson. Emerson je otiš ao, proverava Amandu Riker. Azi se
vratio u sobu čim je otišao."
„Nije prevezen u bolnicu?"
„Nemoguće. Ne još. Na drumu 119 kod Kasi Roka desila se
saobraćajna nesreća. Cetiri automobila, mnoštvo povređenih. Cetiri
vozila hitne pomoći su na putu, a bogami, digli su i helikopter. Odlazak
u bolnicu pomoći će nekima od njih. Sto se tiče Freda...“ Slegla je
ramenima.
„Šta se desilo?"
„Znaš našeg Freda - ovisnik o brzoj hrani. Miki D mu je drugi dom.
Ponekad gleda dok prelazi preko Kranmorske avenije, ponekad ne
gleda. Naprosto očekuje da ljudi stanu zbog njega." Namreškala je nos
i isplazila jezik, izgledajući kao dete koje je upravo okusilo nešto
odvratnog ukusa. Brokoli, možda. „Znaš taj stav."
Denu je bila poznata Fredova rutina, i dobro je znao njegov stav.
„Išao je po večernji čizburger", reče Klodet. „Panduri su odveli
ž enu koja ga je udarila u zatvor - riba je bila toliko pijana da je jedva
mogla da stoji, tako sam č ula. Freda su doveli ovamo. Lice mu je kao
kajgana, grudi i karlica su mu smrskani, jedna noga skoro odsečena.
Da Emerson nije bio ovde i obilazio pacijente, Fred bi umro istog časa.
Uradili smo trijaž u, zaustavili krvarenje, ali č ak i da je bio u savrš enoj
kondiciji... što naš dragi stari Fredi de initivno nije..." Slegnula je
ramenima. „Emerson kaž e da ć e poslati kola hitne pomoć i č im raš č iste
saobraćajku kod Kasi Roka, ali on će dotad već umreti. Doktor
Emerson nije hteo da pravi prognoze, ali je verujem Azrijelu. Bolje da
siđeš dole, ako nameravaš da ideš. Znam da ga nikad nisi podnosio..."
Den je pomislio na tragove prstiju koje je bolničar ostavio na
jadnom starom Carliju Hejzu. Žao mi je što to čujem - to mu je Karling
rekao kada mu je saopš tio da je starac preminuo. Udobno zavaljen u
svoju omiljenu stolicu, jedući „džunior mints". Međutim, zbog toga i
jesu ovde, zar ne?
A sada je Fred bio u istoj sobi u kojoj je Carli umro. Zivot je točak i
uvek se vraća nazad na početak.
4Vrata apartmana „Alan Separd" bila su poluotvorena, ali je Den
ipak pokucao, čisto iz učtivosti. Još iz hodnika je čuo Fredovo
hrapavo š iš tanje i grgotanje, ali se č inilo da to ne smeta Aziju, koji je
ležao sklupčan na uznožju kreveta. Karling je ležao na gumenoj
posteljini, odeven samo u krvlju umrljane bokserice i deset metara
zavoja, od kojih je većina već bila natopljena. Lice mu je bilo
izobličeno, a telo uvrnuto u najmanje tri različita pravca.
„Frede? Ovde Den Torens. Čuješ li me?"
Jedno preostalo oko se otvorilo. Disanje se na tren zaustavilo.
Začuo se hropac koji je mogao da bude reč „da“.
Den je otiš ao u kupatilo, natopio krpu toplom vodom i iscedio je.
To je radio mnogo puta ranije. Kada se vratio do Karlingove postelje,
Azi je ustao, protegao se na taj raskošni mačji način i skočio na pod.
Trenutak kasnije je nestao, nastavivši uobičajenu večernju patrolu.
Sada je pomalo hramao. Azi je bio veoma star mačor.
Den je seo na ivicu ležaja i vlažnom krpom nežno obrisao stranu
Karlingovog lica koja je i dalje bila relativno čitava.
„Koliko te boli?“
Ponovo hropac. Karlingova leva šaka bila je zamršen čvor
izlomljenih prstiju, pa ga je Den zato uhvatio za desnu. „Ne moraš da
govoriš, samo mi reci.“ (sada nije toliko strašno)
Den klimnu glavom. „Dobro. To je dobro."
(ali se bojim)
„Nemaš čega da se plašiš."
Video je Freda u uzrastu od šest godina, kako pliva u reci Sako s
bratom i neprestano navlači zadnji deo kupaćih gaća da mu ne bi
spale, jer su bile prevelike, pošto ih je, kao i sve ostalo što je imao,
nasledio od starijeg brata. Video ga je s petnaest, kako se ljubi sa
devojkom u drajv in bioskopu u Bridž tonu i udiš e njen parfem dok joj
pipka grudi, želeći da se ta noć nikada ne završi. Video ga je sa
dvadeset pet, kako vozi ka Hempton Biču s Drumskim svecima, sedeči
postrance na harliju FXB, model „Sterdžes", toliko dobro raspoložen,
pun bensedina i crnog vina, a dan je kao čekić, svi blenu dok Sveci
jure u dugom i blistavom karavanu „jebite se“ buke; ž ivot eksplodira
kao vatromet. I vidi apartman u kojem Karling ž ivi - u kojem je ž iveo -
sa svojim psićem, čije je ime Kolačić. Kolačić nije bogzna šta, običan
mešanac, ali je pametan. Ponekad skače u bolničarevo krilo i zajedno
gledaju televiziju. Fred se brine zbog Kolačića jer će čekati da se Fred
vrati kući, izvede ga u šetnju, a zatim napuni njegovu činiju
granulama.
„Ne brini za Kolačića", kaže mu Den. „Znam devojku kojoj će biti
drago da se stara o njemu. Ona mi je sestričina, a danas joj je
rođendan."
Karling gleda u njega preostalim okom. Njegovo hroptanje je sada
veoma glasno; zvuči kao motor na izdisaju.
(možeš li da mi pomogneš, Doktore, molim te, pomozi mi)
Da. Može da mu pomogne. To je njegova sveta tajna, njegova
pričest, ono za šta je stvoren. U Rajvingtonu je sada sve tiho, zaista
veoma tiho. Negde u blizini, vrata se otvaraju. Došli su do granice.
Fred Karling gleda u njega, pitajući - Šta? Kako? Ali to je jednostavno.
„Treba samo da zaspiš."
(ne napuštaj me)
„Neću", kaže Den. „Ovde sam. Ostaću ovde dok ne zaspiš."
Sada obema rukama steže Karlingovu desnu šaku. I smeši se.
„Dok ne zaspiš", kaže.
1. maj 2011 - 17. jul 2012.
PIŠČEVA BELEŠKA
Moja prva knjiga za Izdavačku kuću „Skribner" bila je Vreća
kostiju, objavljena 1998. Zeljan da zadovoljim nove partnere, otišao
sam na turneju da promovišem taj roman. Na jednom potpisivanju
knjiga, neki tip me je upitao: „Hej, imaš li pojma šta se dogodilo sa
onim klincem iz Isijavanja?"
To je bilo pitanje koje sam često i sam sebi postavljao - zajedno sa
još jednim: Sta bi se dogodilo s Denijevim napaćenim ocem da je
otkrio Anonimne alkoholičare, umesto što je pokušao da se provuče
sa onim što ljudi u AA zovu „stresnom treznošću“?
Kao i s knjigama Pod kupolom i Dalas ’63, to je bila ideja koja mi
nikada nije sasvim iščilela iz uma. S vremena na vreme - dok bih se
tuš irao, gledao televiziju, ili vozio po auto-putu - zatekao bih se kako
računam starost Denija Torensa i pitam se gde je sad. Da ne pominjem
njegovu majku, još jedno, u biti, dobro ljudsko bić e koje je prež ivelo
ubilačko divljanje Džeka Torensa. Vendi i Deni su bili, u trenutnom
načinu govora, emocionalni zavisnici, ljudi vezani sponama ljubavi i
odgovornosti za ovisnog člana porodice. U nekom trenutku 2009,
jedan od mojih prijatelja, alkoholičar na odvikavanju, rekao mi je
rečenicu koja glasi otprilike ovako: „Kada se emocionalni zavisnik
davi, pred očima mu prolazi život neke druge osobe.“ To mi je
delovalo kao previše istinito da bude smešno, i mislim da je u tom
trenutku Dr Sleep postao neizbežan. Morao sam da znam.
Jesam li prišao romanu sa strepnjom? Verujte mi da jesam.
Isijavanje je jedan od onih romana koji ljudi uvek spominju (zajedno
s a Salemovim, Grobljem kućnih ljubimaca i To) kada pričaju o tome
koja od mojih knjiga ih je nasmrt preplašila. Plus, naravno, tu je i ilm
Stenlija Kjubrika, koga se mnogi seć aju - iz razloga koje nikad nisam
sasvim razumeo - kao jednog od najstrašnijih ilmova koje su ikad
gledali. (Ako ste odgledali ilm, a niste pročitali knjigu, trebalo bi da
uzmete u obzir da Dr Sleep prati radnju potonje, što je, po mom
mišljenju, Prava Istorija porodice Torens.)
Volim da mislim kako sam još uvek prilično dobar u onome što
radim, ali ništa ne može da se meri sa sećanjem na dobro plašenje, i
zaista mislim ništa, naroč ito ako se desi nekome ko je mlad i podlož an
uticajima. Postoji najmanje jedan fantastičan nastavak Psiha Alfreda
Hičkoka (Psiho IV Mika Garisa, u kome je Entoni Perkins ponovio
ulogu Normana Bejtsa), ali ljudi koji su odgledali taj ilm - ili bilo koji
od ostalih - samo če zavrteti glavama i kazati: Ne, ne, nije toliko dobar.
Sećaju se prvog puta kada su videli Dženet Li, a nijedan rimejk ili
nastavak ne mož e da nadmaš i trenutak kada se zavesa na kadi povlač i
u stranu, a nož počinje svoj krvavi posao.
A ljudi se menjaju. Covek koji je napisao Dr Sleep-a veoma se
razlikuje od dobronamernog alkoholičara koji je napisao Isijavanje, ali
obojica ostaju zainteresovani za istu stvar: da ispričaju sjajnu priču.
Už ivao sam u ponovnom nalaž enju Denija Torensa i prać enju njegovih
pustolovina. Nadam se da ste i vi. Ako je to slučaj, Verni Citaoče,
obojica smo na konju.
Pre nego što vas pustim, dozvolite mi da se zahvalim ljudima
kojima treba da se zahvalim, važi?
Nen Grejam je redigovala knjigu. Pravično. Hvala ti, Nen.
Cak Veril, moj agent, prodao je knjigu. To je važno, ali se takođe
javljao na sve moje telefonske pozive i na kašičicu me hranio sirupom
za smirenje. To je bilo od neprocenljive važnosti.
Ras Dor je obavio istraživanje, ali za sve što je pogrešno, krivite
mene. On je sjajan pomoćnik lekara i nordijsko čudovište inspiracije i
veselog raspoloženja.
Kris Lots je obezbedio italijanski, kada je italijanski bio potreban.
Jo, Krise.
Roki Vud je bio tip kome sam se obraćao za sve u vezi sa
Isijavanjem, snabdevši me imenima i datumima koje sam ili zaboravio,
ili naprosto pogrešio. Takode je obezbedio ogromne količine
informacija o svim kućama na točkovima i kamp prikolicama na kugli
zemaljskoj (a najgotivniji je bio Rouzin ertkruzer). Rok poznaje moja
dela bolje nego što ih sam poznajem. Potražite ga na ponekad
internetu.
Moj sin Oven pročitao je knjigu i predložio dragocene izmene.
Glavna među njima bilo je njegovo insistiranje da vidimo kako Den
dož ivljava ono š to alkoholič ari na odvikavanju nazivaju „mrač na noć
duše".
Moja supruga je takođe pročitala Dr Sleep-a i pomogla da knjiga
postane bolja. Volim te, Tabita.
Hvala i vama, dečaci i devojčice, koji čitate moje knjige. Zelim vam
duge dane i prijatne noći.
Dopustite mi da za kraj uputim reč opreza: kada ste na auto-
putevima Amerike, obratite pažnju na one vinebage i baundere.
Nikad se ne zna ko je unutra. Ili šta.
Bangor, Mejn
1⇒ Voltonovi su TV serija o ž ivotu američ ke seoske porodice, koja se
prikazivala na CBS-u od 1971. do 1982. (Prim. prev.)
2⇒ Džo Difi, američki kantri pevač. (Prim. prev.)
3⇒ Izreka koja se koristi u juž nijim delovima SAD, kada istovremeno
sija sunce i pada kiša (ili sneg). Prema verovanju, đavo je ljut jer je
Bog stvorio tako divan dan, zato tuče svoju ženu, a od njenih suza
nastaje kiša. (Prim. prev.)
4⇒ NOAA, skr. od National Oceanic and Atmospheric Administration -
američki meteorološki zavod. (Prim. prev.)
5⇒ Glavni junak iz serije detektivskih romana Džona Sandforda.
(Prim. prev)
6⇒ E. A. Po, San u snu, u prepevu Kolje Mićevića. (Prim. prev.)
7⇒ Bostonski univerzitet. (Prim. prev.)
8⇒ Engl, sleep - san. (Prim, kor.)
9⇒ Vilijam Vordsvort, Oda o nagoveštajima besmrtnosti krozsećanja
na rano detinjstvo, prevod Jelene Stakić (Prim. prev.)
10⇒ YMCA, Young Men’s Christian Association - Hrišćanska zajednica
mladih. (Prim. prev.)
11⇒ Sabatska godina, plaćen odmor u trajanju od godinu dana svake
sedme godine, koji imaju profesori američkih univerziteta. (Prim.
prev.)
12⇒ Cester Malester (Zlostavljač), lik iz stripa objavljivanog u
časopisu Hasler. (Prim. prev.)
12a⇒ Tako je neobično da je teško i izreći. (lat.)
13⇒ Purdah, stari persijski, a kasnije i muslimanski obič aj, da se ž ene
skrivaju od očiju javnosti nošenjem posebne odeće, kao i izičko
izolovanje u kući, paravanima i zavesama. (Prim. prev.)
14⇒ V. Šekspir, Mletački trgovac, prevod Velimira Zivojinovića. (Prim.
prev.)
15⇒ Protagonista istoimene priče Vašingtona Irvinga. (Prim. prev.)
16⇒ Hladne tač ke su oblasti sa znatno niž om temperaturom u odnosu
na okolinu, na kojima lovci na duhove tragaju za paranormalnim
aktivnostima. (Prim. prev.)
17⇒ Iz Hamleta. (Prim. prev.)
18⇒ Iz Julija Cezara. (Prim. prev.)
19⇒ V. Sekspir: Ričard Treći, u prevodu Velimira Zivojinović a. (Prim.
prev.)