The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-01-11 11:39:31

Dr Sleep - Stephen King

Dr Sleep - Stephen King

Ceta je mrtva ozbiljna gledala u njega. Najzad je upitao: „Da li se to još
dešava?"

„Ne. Lusi je stavila Abru u krilo i kazala joj da više ne svira noću jer
ne možemo da spavamo. I to je bio kraj." Zaćutao je da razmisli.
„Skoro kraj. Jednom, otprilike tri nedelje kasnije, ponovo smo začuli
muziku, ali veoma tihu, koja je ovaj put dopirala sa sprata. Iz njene
sobe."

„Svirala je samoj sebi", reče Končeta. „Probudila se... nije mogla
smesta ponovo da zaspi... pa je odsvirala sebi uspavanku."

6Jednog ponedeljka po podne, približno godinu dana nakon
rušenja Kula bliznakinja, Abra - koja je tada već hodala i počinjala
da izranja s razgovetnim rečima iz skoro neprestanog brbljanja -
odgegala se do ulaznih vrata i sela tamo s omiljenom lutkom u krilu.

„Sta to radiš, dušice?", upitala ju je Lusi. Sedela je za klavirom i
svirala regtajm Skota Džoplina.

„Dada!“, obznanila je Abra.
„Ljubavi, tata se neće vratiti kući do večere", reče joj Lusi, ali
petnaest minuta kasnije akjura je ušla na prilazni put, a Dejv izašao iz
kola, vukući sa sobom akten-tašnu. U zgradi u kojoj je držao
predavanja ponedeljkom, sredom i petkom pukla je vodovodna cev,
pa su svi časovi otkazani.
„Lusi mi je ispričala za to", reče Končeta, „a već sam znala za
napad plača 11. septembra i fantomski klavir. Otišla sam tamo
nedelju-dve kasnije. Rekla sam Lusi da Abri ne kaže ni jednu jedinu
reč o mojoj poseti. Međutim, Abra je ipak znala. Posadila se ispred
ulaznih vrata deset minuta pre nego što sam se pojavila. Kad ju je Lusi
upitala ko to dolazi, rekla je: momo."
„Cesto to radi“, reče Dejvid. „Ne svaki put kada neko dolazi, ali ako
je u pitanju neko koga poznaje i voli... skoro uvek.“
U kasno proleće 2003, Lusi je zatekla svoju kćerku u svojoj
spavaćoj sobi, kako cima drugu fioku Lusinog garderobera.
„Nav!“, kazala je majci. „Nav, nav!“
„Ne razumem te, dušo", reče joj Lusi, „ali možeš da pogledaš u
ioku ako želiš. Unutra je samo neko staro donje rublje i zaostala
kozmetika."


No, činilo se da Abru uopšte ne zanima ioka; nije čak ni pogledala
u nju kad ju je Lusi izvukla da joj pokaže unutrašnjost.

„Za! Nav!“ Onda, duboko udahnuvši. „Nav za, mama!"
Roditelji nikad ne nauče do kraja dečji jezik - nema dovoljno
vremena - ali već ina nauč i da ga razume do izvesnog stepena. Lusi je
napokon shvatila da njenu kć er ne zanima sadrž aj komode, već neš to
iza nje.
Znatiželjna, odvojila ju je od zida. Abra je smesta pojurila u
novonastali prostor. Lusi je, misleći da će tamo biti prašnjavo čak i
ako nema buba ili miševa, pokušala da uhvati zadnji deo bebine
košulje i promašila. Kada je pomakla garderober dovoljno da se i
sama uvuče u procep, Abra je držala novčanicu od dvadeset dolara
koja je nekako skliznula između površine komode i donjeg dela
ogledala. „Gedaj!“, kazala je radosno. „Nav! Moj nav!"
„Ne“, rekla joj je Lusi, uzevš i novč anicu iz male pesnice, „bebe ne
dobijaju nav jer im nije potreban. Ali ti si upravo zasluž ila! sladoled u
kornetu."
„Sadoled!", povikala je Abra. „Moj sadoled!"
„A sad ispričajte doktoru Džonu za gospođu Džadkins", reče
Dejvid. „Bili ste prisutni kad se to desilo."
„Uistinu jesam", reče Končeta. „To je bio i te kakav vikend za
Četvrti juli!"
Do leta 2003, Abra je počela da govori manje-više u celim
rečenicama. Končeta je došla da provede praznični vikend sa
Stounovima. U nedelju, koja je padala 6. jula, Dejv je otišao u „7-
ileven" da kupi novu bocu zemnog gasa za roš tilj u straž njem dvoriš tu.
Abra se igrala s kockicama u dnevnoj sobi. Lusi i Ceta bile su u kuhinji,
a jedna od njih je s vremena na vreme proveravala Abru da bi se
uverila da nije sluč ajno izvukla kabl iz televizora da ga ž vać e, ili da li
se možda penje na planinu Kauč. Međutim, Abra nije pokazivala
nikakvo interesovanje za to; bila je zauzeta gradeći plastičnim
kockama nešto je ličilo na Stounhendž.
Lusi i Ceta su praznili mašinu za pranje sudova kad je Abra
zavrištala.
„Zvučala je kao da umire", reče Ceta. „Znate koliko je to strašno,
jelda?"
Džon je klimnuo. Znao je.


„Više mi nije lako da trčim u mojim godinama, ali sam tog dana
trčala kao Vilma Rudolf. Pretekla sam Lusi do dnevne sobe za pola
dužine. Bila sam uverena da je mala povređena da sam na sekundu-
dve zapravo videla i krv. Međutim, Abra je bila dobro. Barem izički.
Dotrčala je do mene i zagrlila me oko nogu. Podigla sam je. Lusi je
dotad već stigla do nas i uspeli smo da je malo utešimo. Vani! - kazala
je. Pomozi Vani, momo! Vani je pala! Nisam znala ko je Vani, ali Lusi
jeste - Vanda Džadkins, gospođa koja živi preko puta."

„Ona je Abrina omiljena komšinica", reče Dejvid, „jer pravi kolače i
Abri obično donese jedan s njenim imenom napisanim na vrhu.
Ponekad suvim grožđem, a ponekad šlagom. Ona je udovica. Zivi
sama."

„Zato smo krenuli preko ulice", nastavila je da govori Ceta, „ja na
čelu, a Lusi noseći Abru. Pokucala sam. Niko nije odgovorio. Vani u
tepezariji! - rekla je Abra. Pomozi Vani, momo! Pomozi Vani, mama!
Povedila se i krv izazi!

Vrata nisu bila zaključana. Ušli smo u kuću. Odmah sam namirisala
zagorele kolač e. Gospođa Dž adkins je lež ala na podu trpezarije pored
merdevina na rasklapanje. Krpa kojom je brisala prašinu s modli za
kolač e i dalje joj je bila u š aci, a bilo je i krvi, i to mnogo - lokva oko
njene glave bila je nalik oreolu. Mislila sam da je gotova - ali je Lusi
napipala puls. Gospođa Dž adkins je u padu razbila glavu, doš lo je i do
omanjeg izliva krvi u mozak, ali se sutradan probudila. Doći će na
Abrinu rođendansku zabavu. Možete je upoznati ako dođete."
Netremice je pogledala u Abrinog pedijatra. „Doktor u urgentnom
centru rekao je da bi, da je lež ala tamo još samo malo duž e, ili umrla
ili završila u trajnom vegetativnom stanju... što je po mom skromnom
mišljenju kudikamo gore od smrti. U svakom slučaju, malecka joj je
spasla život."

Džon je spustio hemijsku olovku na beležnicu. „Ne znam šta da
kažem."

„O, ima toga još", reče Dejvid, „problem je što je to teško nabrojati.
Mož da samo zato š to smo se Lusi i ja navikli na njih. Onako kako se,
pretpostavljam, naviknete da ž ivite s detetom koje se rodi slepo. Osim
što je ovo potpuno suprotno od toga. Mislim da smo to znali čak i pre
11. septembra. Mislim da smo znali da postoji nešto još od dana kada
smo je doneli kući iz porodilišta. To je kao..."


Uzdahnuo je i pogledao u plafon, kao da traž i inspiraciju. Konč eta
ga je ohrabrujuće stisla za ruku. „Nastavi. Ako ništa drugo, bar još
uvek nije pozvao ljude u belim mantilima."

„Dobro, to je kao da kroz kuću uvek duva vetar, samo što ne
mož eš uvek da ga osetiš ili vidiš š ta radi. Neprestano mislim da ć e se
zavese zatalasati i slike popadati sa zidova, ali se to nikad ne desi.
Doduše, dešava se nešto drugo. Dva-tri puta nedeljno - ponekad i dva-
tri puta dnevno - automatski prekidači pobrljave. Zvali smo dva
različ ita električ ara, u č etiri različ ita navrata. Proverili su prekidač e i
rekli nam da je sve cakum-pakum. Jednog jutra smo sišli u prizemlje, a
jastuci sa stolica i kauč a lež ali su razbacani po podu. Kaž emo Abri da
pokupi svoje igračke pre odlaska u krevet, a osim kad je preumorna i
mrzovoljna, uvek nas posluša. Ali kutija sa igračkama je sledećeg jutra
ponekad otvorena, a pojedine igračke su razbacane po podu. Najčešće
kockice. One su joj omiljene."

Zaćutao je na tren, gledajući u gra ikon za proveru vida na
udaljenom zidu. Džon je pomislio da će ga Končeta podbosti da
nastavi, ali je i ona nastavila da ćuti.

„Okej, ovo je potpuno uvrnuto, ali kunem vam se da se dogodilo.
Jedne noći, kad smo uključili TV, na svakom kanalu su se prikazivali
Simpsonovi. Abra se smejala kao da je to najsmešnija šala na svetu.
Lusi je pošizela. Rekla je: Abra Rafaela Stoun, ako ti to radiš, smesta da
si prestala! Lusi retko kad podiže glas kad joj se obraća, a kad to
uradi, Abra prosto prestane. Sto se dogodile i te noći. Isključio sam TV,
a kad sam ga ponovo uključio, sve je bilo normalno. Mogao bih da
vam nabrojim još ponešto... incidente... fenomene... ali većina su
sitnice koje biste teško ovako primetili." Slegnuo je ramenima. „Kao
što rekoh, čovek se navikne."

Džon reče: „Doći ću na zabavu. Posle svega rečenog, kako da
odolim?“

„Verovatno se ništa neće desiti", reče mu Dejv. „Znate staru šalu o
tome kako da popravite slavinu koja curi, zar ne? Pozovite
vodoinstalatera, i ona smesta prestane da kaplje.“

Končeta je frknula kroz nos. „Ako stvarno veruješ u to, momče,
mislim da te čeka iznenađenje." A onda je rekla Daltonu: „Dovući ga
ovamo bilo je kao vađenje zuba."

„Prestani, momo." Crvenilo se podiglo u Dejvidove obraze.


Džon je uzdahnuo. I ranije je osetio tenziju između njih. Nije joj
znao uzrok - mož da neka vrsta nadmetanja za Lusi - ali nije ž eleo da
sada izbije na videlo. Njihov bizarni zadatak je od njih napravio
privremene saveznike, a on je želeo da tako i ostane.

„Batalite ujedanje!" Progovorio je dovoljno oštro tako da su
prestali da se odmeravaju i pogledali u njega, iznenađeni. „Verujem
vam. Nikad ranije nisam čuo ni za šta ni izbliza nalik tome..."

Ili jeste? Zaćutao je, razmišljajući o svom izgubljenom ručnom
satu.

„Doco?“, upita Dejv.
„Izvinite. Grč mozga."
Na to su se oboje nasmešili. Opet saveznici. Odlično.
„Bilo kako bilo, niko neće pozvati ljude u belim mantilima. Oboje
vas smatram osobama koje čvrsto stoje s obe noge na zemlji, nesklone
histeriji i halucinacijama. Da samo jedna osoba tvrdi da je videla te...
te psihičke provale... možda bih pretpostavio da je na delu nekakav
bizaran oblik Minhauzenovog sindroma... ali nije. Sve troje ste ih
videli. Sto nameće logično pitanje: šta želite da ja uradim povodom
toga?"
Dejv je delovao zbunjeno, ali baba njegova ž ene nije. „Posmatrajte
je, kao što biste svako drugo bolesno dete..."
Crvenilo je počelo da napušta Dejvidove obraze, ali se sada
munjevito vratilo nazad. „Abra nije bolesna!" brecnuo se.
Okrenula se ka njemu. „Znam to! Cristo! Hoćeš li me pustiti da
završim?"
Dejv je na lice namestio izraz osobe koja strpljivo podnosi uvrede i
podigao ruke u vazduh. „Izvini, izvini, izvini!"
„Samo nemoj da se istresaš na meni, Dejvide!"
Džon reče: „Ukoliko nastavite sa svađom, deco, moraću da vas
pošaljem u Nemu sobu."
Konč eta je uzdahnula. „Ovo je izuzetno stresno. Za sve nas. Izvini,
Dejvi, upotrebila sam pogrešnu reč."
„Nema problema, cara. Zajedno smo u ovome."
Nakratko se nasmešila. „Da. Da, jesmo. Posmatrajte je kao što biste
posmatrali bilo koje dete sa stanjem za koje nije postavljena
dijagnoza, dr Daltone. To je sve š to mož emo da traž imo, a ja mislim da
je to dovoljno za sada. Možda će vam na pamet pasti neke ideje.


Nadam se da hoće. Vidite..."
Okrenula se prema Dejvidu Stounu sa izrazom bespomoć nosti, za

koji je Dž on mislio da se verovatno retko pojavljuje na tom odluč nom
licu.

„Plašimo se", reče Dejv. „Ja, Lusi, Ceta - nasmrt smo preplašeni. Ne
plašimo se nje, već za nju. Jer je tako mala, shvatate? Sta ako ta njena
moć... ne znam kako drukčije to da nazovem... šta ako tek treba da
dosegne vrhunac? Sta ako nastavi da raste? Sta onda da radimo? Abra
bi mogla... ne znam..."

„Znaš", reče Ceta. „Mogla bi da se naljuti, da povredi sebe, ili
nekoga drugog. Ne znam koliko je to verovatno, ali sama pomisao da
bi to moglo da se desi..." Dodirnula je Džonovu ruku. „Užasna je."

7Den Torens je znao da će živeti u sobi tornja Doma Helen
Rajvington još od trenutka kada je video svog starog prijatelja
Tonija kako mu maše s prozora za koji se na drugi pogled ispostavilo
da je zamandaljen daskama. Upitao je gospođu Klauzen, upravnicu, za
sobu oko šest meseci nakon što je počeo da radi u staračkom domu
kao bolničar... i nezvanični lekar u ustanovi. Zajedno sa svojim vernim
pomoćnikom Azijem, razume se.

„Soba je prepuna krša, od zida do zida", rekla mu je gospođa
Klauzen. Bila je to šezdesetogodišnjakinja s neprirodno crvenom
kosom. Imala je sarkastič an, č esto i pogani jezik, ali je bila pametna i
saosećajna upravnica. Još bolje, sa stanovišta Upravnog odbora Doma
Helen Rajvington, bila je strahovito delotvorna u prikupljanju
novčanih sredstava. Den nije bio siguran da mu se dopada, ali ju je
poštovao.

„Očistiću je. Kad budem imao vremena. Za mene bi bilo bolje da
budem ovde, zar ne misliš tako? U pripravnosti?"

„Deni, reci mi nešto. Kako si postao tako dobar u svom poslu?"
„Stvarno ne znam." To je bila poluistina. Mož da č ak i sedamdeset
posto istine. Citav život živeo je sa isijavanjem, ali ga još uvek nije
razumeo.
„Ako na tren zanemarimo krš, leti je u tornjiću vruće kao u paklu,
a zimi dovoljno hladno da se zalede i otpadnu jaja i mesinganom
majmunu."


„To se može rektifikovati“, rekao je Den.
„Ne pričaj ti meni o svom rektumu!“ Gospođa Klauzen se strogo
zapiljila u njega preko okvira naočara. „Ako bi odbor znao šta te
puštam da radiš, verovatno bi me poslali da pletem košare od pruća u
onoj ludari u Našui. Onoj s ružičastim zidovima, u kojoj s razglasa non-
stop puštaju Mantovanija.“ Frknula je. „Doktor Sleep, 8 nije nego!“
„Ja nisam doktor“, reč e blago Den. Znao je da ć e dobiti ono š to ž eli.
„Azi je doktor, ja sam samo pomoćnik."
„Azrijel je jebeni mačor“, kazala je. „Ofucana lutalica koja je došla s
ulice i koju su usvojili gosti koji su sada svi odreda otiš li u Veliko Ko
Zna. Sve do čega mu je stalo je dupla dnevna porcija granula."
Den na to nije odgovorio. Nije bilo potrebe jer su oboje znali da to
nije istina.
„Mislila sam da imaš savršeno dobru sobicu u Eliotovoj ulici.
Paulina Robertson misli da sunce sija iz tvoje guzice. Znam to jer
zajedno pevamo u crkvenom horu."
„Koja ti je omiljena crkvena pesma?", upitao je Den. „O kakvog
jebenog prijatelja imamo u Isusu?"
Pokazala mu je verziju osmeha Rebeke Klauzen. „Oh, kako hoć eš !
Sredi sobu! Useli se! Uvedi kablovsku televiziju, ugradi kvadrofonski
zvučni sistem, postavi mini-bar. Sta se to kog đavola mene tiče, ja sam
ti samo šefica."
„Hvala, gospođo K.“
„Oh, i ne zaboravi grejalicu, važi? Vidi možeš li na garažnoj
rasprodaji da nađeš neku s ino iskrzanim kablom. Spali jebeno mesto
do temelja neke hladne februarske noći. Onda ćeš moći da sazidaš
monstruoznost od opeke, koje će se ino uklapati s pobačajima levo i
desno od nas."
Den je ustao i prineo nadlanicu k čelu u posprdnoj imitaciji
britanskog salutiranja. „Kako god vi kažete, šefice."
Odmahnula je rukom. „Gubi mi se sa očiju pre nego što se
predomislim, doco."

8Den jeste uneo grejalicu u sobu, ali kabl nije bio iskrzan, a
grejalica je bila od onih što se automatski isključuju ako se
prevrnu. U sobi u tornjiću na trećem spratu nikad neće biti nikakve


klimatizacije, ali je nekoliko ventilatora iz Volmarta. postavljenih pred
otvorenim prozorima, stvaralo inu promaju. U letnjim danima je
svejedno bilo prilično vruće, ali Den skoro nikad nije boravio tamo po
danu. A letnje noći u Nju Hempširu obično su sveže.

Najveć i deo odlož enog krš a u sobi bila je starudija za bacanje, ali
je zadrž ao veliku š kolsku tablu za pisanje koju je naš ao naslonjenu na
zid. Pedeset ili više godina bila je skrivena iza gvožđurije prastarih i
gadno skršenih invalidskih kolica. Tabla je bila korisna. Na njoj je
napisao spisak pacijenata staračkog doma i brojeve njihovih soba,
brišući imena ljudi koji bi preminuli i dodajući nova imena kad bi
primili nove pacijente. U proleće 2004, na tabli je bilo trideset dva
imena. Deset u Rajvingtonu 1 i dvanaest u Rajvingtonu 2 - to su bile
ruž ne građevine od opeke levo i desno od viktorijanske kuć e, u kojoj
je čuvena Helen Rajvington nekad živela i pisala uzbudljive ljubavne
romane pod zvučnim imenom Zanet Monpars. Ostali pacijenti su bili
udomljeni na dva sprata ispod Denovog skučenog, ali funkcionalnog
stančića u tornjiću.

„Da li je gđa Rajvington bila slavna po ičemu drugom, osim pisanju
loših romana?“, upitao je Den Klodet Albertson nedugo nakon što je
počeo da radi u staračkom domu. U tom trenu su bili u sobi za
puš enje, upraž njavajuć i svoju ruž nu naviku. Klodet, vesela medicinska
sestra afroameričkog porekla, s ramenima profesionalnog igrača
američkog fudbala, zabacila je glavu i nasmejala se.

„Jašta! Po tome što je ovom gradu ostavila brdo para, šećeru! I
poklonila ovu kuć u, razume se. Mislila je da stari ljudi treba da imaju
neko mesto gde mogu da umru s dostojanstvom."

A u Domu Rajvingtonove većina njih je i umirala. Den je - zajedno s
Azijem, koji mu je pomagao - postao deo toga. Mislio je da je našao
svoj životni poziv. Ustanova za negu starih i nemoćnih postala mu je
dom.

9Na jutro Abrine rođendanske žurke, Den je ustao iz kreveta i
video da su sva imena na njegovoj tabli izbrisana. Umesto njih,
velikim i nejednakim slovima stajala je jedna jedina reč:

hell


Dugo je sedeo u boksericama na ivici postelje, samo gledajući.
Onda je ustao i prešao dlanom preko slova, malčice ih razmazavši,
nadajući se isijavanju. Makar i iskrici. Napokon je sklonio šaku s table
i na nagoj butini obrisao kredu sa dlana. „Zdravo i tebi“, kazao je... a
potom: „Da se, kojim slučajem, ne zoveš Abra?“ Ništa. Obukao je
bademantil, uzeo sapun i peškir i sišao u kupatilo za osoblje na
drugom spratu. Kada se vratio u sobu, uzeo je sunđer koji je našao
pored table i poč eo da briš e reč . Kad je stigao do pola, pala mu je na
pamet misao

(tata kaže da ćemo imati balone)
pa je stao, čekajući još. Međutim, više ih nije bilo, te je zato završio
brisanje table, a zatim poč eo iznova da ispisuje imena i brojeve soba,
radeći to po sećanju na memorandum o broju pacijenata od
ponedeljka. Kad se u podne vratio u sobu, očekivao je da će tabla
ponovo biti obrisana, a imena i brojevi soba zamenjeni opet s hell ali
sve je bilo isto kao što je ostavio.

10Abrina rođendanska zabava priređena je u straž njem dvoriš tu
Stounovih, ušuškanom parčetu travnjaka sa stablima jabuka i
drena, koja su upravo bila u cvatu. U dnu dvorišta pružala se žičana
ograda s kapijom obezbeđenom katancem sa šifrom. Ograda je bila
upadljivo ružna, ali ni Dejvid ni Lusi nisu marili za to, jer se s druge
strane nalazila reka Sako, vijugajuć i ka jugoistoku, kroz Frejž er i Nort
Konvej pa preko granice u Mejn. Reke i mala deca se ne mešaju, po
mišljenju Stounovih, a naročito ne u proleće, kada ta reka nabuja od
istopljenog snega. Lokalne novine su svake godine izveštavale o
najmanje jednom davljenju.

Klinci danas imaju dovoljno toga da ih zaokupi na travnjaku.
Jedina organizovana igra koju su uspeli da zaigraju bilo je „prati
vođu“, ali nisu bili premladi da trčkaraju (a katkad i da se kotrljaju) po
travi, da se poput majmunčića pentraju po Abrinoj kućici, da puze
kroz zabavni tunel koji su postavili Dejvid i još nekoliko drugih tata, i
da udaraju balone koji su sada lebdeli svuda. Svi baloni bili su ž uti (u
Abrinoj omiljenoj boji), a bilo ih je najmanje šest tuceta, što je Džon
Dalton lično mogao da posvedoči, jer je pomogao Lusi i njenoj baki da
ih naduvaju. Za ženu od osamdeset godina, Ceta je imala sjajan


kapacitet pluća.
Bilo je devet klinaca, računajući i Abru, a zbog toga što je došao

barem po jedan roditelj svakog deteta, bilo je podosta odraslog
nadzora. Baštenske stolice postavljene su na stražnjoj verandi, a kad
se žurka zahuktala, Džon je seo na jednu od njih, pored Končete,
odevenu u farmerke i duksericu s natpisom: NAJBOLJA PRABAKA NA
SVETU. Borila se sa džinovskim parčetom rođendanske torte. Džon,
koji je u toku zime nabacio nekoliko kilograma, zadovoljio se jednom
kuglom sladoleda od jagode.

„Nemam pojma gde ti sve to staje", kazao joj je, klimnuvši glavom
ka torti koja je brzinom munje nestajala s njenog papirnog tanjirića.
„Gola si kost i koža.“

„Možda je zbilja tako, caro, ali imam šuplju nogu." Osmotrila je
raskalašnu decu i duboko uzdahnula. „Volela bih da mi je kćerka
poživela dovoljno dugo da ovo vidi. Ne žalim za mnogo čim, ali za
time..."

Džon je odlučio da ne krene tim konverzacionim putićem. Lusina
majka je umrla u saobraćajnoj nesreći kada je Lusi bila mlađa nego
što je Abra sada. To je znao iz porodične istorije koju su mu Stounovi
zajedničkim snagama ispričali.

U svakom sluč aju, Ceta je promenila temu. „Znaš li š ta mi se sviđa
kod njih u ovom uzrastu?"

„Ne.“ Džonu su se dopadali u svim uzrastima... barem dok ne
napune četrnaest. Kada napune četrnaest, žlezde im se prebace na
hiperdrajv, a već ina njih smatra neophodnim da narednih pet godina
provede ponašajući se kao uobražene sline.

„Pogledaj ih, Dž one. To je deč ja verzija slike Edvarda Hiksa Mirno
kraljevstvo. Imaš šest belih - naravno, ovo je Nju Hempšir - ali takođe i
dvoje crnih i jednu predivnu korejsku bebu, koja izgleda kao da bi
trebalo da reklamira odeću u katalogu Modne kuće Hane Anderson.
Znaš li onu pesmicu s veronauke - crveni i žuti, beli i crni, Njemu su svi
oni dragoceni? To je upravo ono š to imamo ovde. Dva sata, a nijedno
od njih nije podiglo pesnicu ili gurnulo neko drugo dete u gnevu. “

Dž onove usne - koji je video tuš ta i tma male dece koja su se ritala,
gurala druge, udarala i grizla - razvukle su se u osmeh u kojem su
cinizam i ž udnja bili u potpunosti uravnotež eni. „Ne bih oč ekivao niš ta
drugačije. Svi idu u vrtić Mali drugari. To je pre injen vrtić u ovim


krajevima, a ima i pre injene cene. To znači da su njihovi roditelji u
najmanju ruku gornja srednja klasa, svi fakultetski obrazovani i svi
žive po jevanđelju Klimaj glavom da bi se sa svima dobro slagao. Ovi
klinci su u suštini pripitomljene društvene životinje."

Tada je zaćutao, jer ga je Končeta namrgođeno posmatrala, ali je
mogao da kaž e još š toš ta. Mogao je da joj kaž e, na primer, da su sve
do sedme godine ili tu negde - takozvanog razumnog doba - većina
klinaca emotivne gluve sobe. Ukoliko odrastu u blizini osoba koje se
dobro slažu s drugima i ne podižu glas, čine isto što i oni. Ako ih
vaspitaju lopovi i galamdžije... pa...

Dvadeset godina lečenja malih ljudi (da ne pominje odgajanje dva
svoja deteta, sada u dobroj „klimaj glavom da bi se sa svima dobro
slagao" srednjoj školi) nije razorilo sve romantične ideje koje je imao
kada se prvi put odlučio za specijalizaciju pedijatrije, ali su ih te
godine i prekalile. Klinci mož da zaista na ovaj svet dolaze „zaogrnuti
oblacima sjaja", 9 kao što je to toliko samouvereno tvrdio Vordsvort,
ali takođe kenjaju u gaće sve dok ne nauče drugačije.

11Kroz popodnevni vazduh odjeknula je srebrnkasta zvonjava -
slična onoj na kombiju prodavca sladoleda. Klinci su se
okrenuli da vide šta je to.

S prilaznog puta je na travnjak Stounovih dolazila ljupka avet -
mladić na smešno velikom crvenom triciklu. Nosio je bele rukavice i
kombinezon sa komično širokim ramenima. Na jednom reveru imao
je butonjeru veličine orhideje iz staklenika. Pantalone, takođe
prevelike, trenutno su mu bile zadignute do kolena dok je okretao
pedale. Volan je bio okićen zvončićima, koja je kuckao jednim prstom.
Tricikl se klatio levo-desno, ali se nijedanput nije prevrnuo. Na glavi
novopridošlice, ispod velikog braon polucilindra, stajala je suluda
plava perika. Iza njega je hodao Dejvid Stoun, noseći veliki kofer u
jednoj i stočić na rasklapanje u drugoj ruci. Izgledao je zamišljeno.

„Hej, klinci! Hej, klinci!“, povikao je č ovek na triciklu. „Okupite se,
okupite se, jer predstava uskoro počinje!" Nije morao dvaput da im
kaže; već su se sjatili ka triciklu, smejući se i vičući.

Lusi je prišla Džonu i Ceti, sela, a zatim oduvala kosu s lica uz
komično puf donje usne. Na obrazu je imala mrlju čokoladne glazure.


„Gledajte mađionič ara. Tokom letnje sezone radi kao ulič ni izvođač u
Frejžeru i Nort Konveju. Dejv je video reklamu u nekim od onih
besplatnih novina, naš ao ga i unajmio. Zove se Redž i Peltje, ali mu je
umetničko ime Veliki Misterio. Hajde da vidimo koliko dugo će moći
da im drži pažnju nakon što svi klinci napare oči na tom
pomodarskom triciklu. Rekla bih tri minuta uvrh glave."

Džon je mislio da Lusi greši. Mladićev dolazak bio je savršeno
sračunat tako da zagolica maštu mališana, a perika mu je bila više
smešna nego strašna. Razdragano lice nije prekrivao debeli sloj masne
boje, a to je takođe bilo dobro. Klovnovi su, po Dž onovom miš ljenju,
strahovito precenjeni. Deca mlađa od šest godina ih se nasmrt plaše.
Klincima starijim od šest su jednostavno dosadni.

Bogami, danas si baš u jetkom raspoloženju.
Možda zato što je došao da posmatra neku vrstu bizarne
predstave, ali se ništa nije desilo. Abra mu je izgledala kao savršeno
obič na klinka. Mož da razdraganija od ostalih, ali č inilo se da je veselo
raspoloženje tipično za njenu familiju, osim kad se Ceta i Dejv
međusobno ujedaju.
„Nemoj potcenjivati raspon pažnje malih ljudi." Nagnuo se pored
Cete i salvetom obrisao čokoladnu mrlju s Lusine brade. „Ako ima
spremljen šou, držače ih najmanje petnaest minuta. Možda čak i
dvadeset."
„Ako ima", reče skeptično Lusi.
Ispostavilo se da Redži Peltje, takođe poznat kao Veliki Misterio,
ima spremljen šou, i to izvrstan. Dok je njegov pomoćnik Ne Tako
Veliki Dejv rasklapao sto i otvarao kofer, Misterio je pozvao
slavljenicu i goste da se dive njegovom cvetu. Kad su mu se klinci
približ ili, prsnuo im je vodu u lica: najpre crvenu, zatim zelenu, a onda
plavu. Zacenili su se od smeha, opijeni šećerom.
„A sad, dečaci i devojčice... Uf! Ah! Jao! To golica!"
Skinuo je polucilindar i izvadio belog zeca. Klinci su zinuli od
zaprepašćenja. Misterio je dodao zeku Abri, koja ga je pomazila, a
potom prosledila dalje a da joj to niko nije rekao. Cinilo se da zekanu
ne smeta pažnja. Možda je, pomisli Džon, pre početka predstave
progutao dve-tri granulice natopljene valijumom. Poslednji klinac ga
je vratio Peltjeu, koji ga je ubacio u šešir, prešao rukom preko njega, a
zatim im pokazao unutraš njost polucilindra. Osim postave s dezenom


američke zastave, bio je prazan.
„Gde je zeka otišao?", upitala je mala Suzi Sung-Bartlet.
„U tvoje snove, duš o“, reč e joj Misterio. „Noć as ć e tamo skakutati.

A sad, ko želi magični šal?“
Deč aci i devojč ice uglas su povikali: „Ja, ja!“ Misterio ih je izvadio

iz stisnutih pesnica i razdelio. Zatim je usledilo još trikova u baraž nom
nizu. Prema Daltonovom satu, klinci su izbečenih očiju stajali u
polukrugu oko Misterija najmanje dvadeset pet minuta. Taman kad su
se u publici pojavili prvi znaci nestrpljenja, Misterio je priveo šou
kraju. Izvadio je pet tanjira iz svog kofera (koji je, kad im ga je
pokazao, bio prazan baš kao i šešir) i počeo njima da žonglira,
istovremeno pevajući: „Danas nam je divan dan...“ Svi klinci su se
priključili, a činilo se da Abra lebdi od radosti.

Tanjiri su se vratili nazad u kofer. Ponovo im ga je pokazao, kako
bi videli da je prazan, a zatim iz njega izvadio pola tuceta kašika.
Stavio ih je na lice, završivši s jednom na vrhu nosa. Slavljenici se to
dopalo; sela je na travu, oduševljeno se smejući.

„Aba to može“, kazala je (trenutno je volela da govori o sebi u
trećem licu jednine - Dejvid je to nazivao Riki Henderson fazom). „Aba
može da radi kašike."

„Baš lepo, dušice", reče Misterio. Nije zaista obraćao pažnju, a
Dž on nije mogao da ga krivi zbog toga; upravo je izveo đavolski dobar
dečji matine, lice mu je bilo crveno i mokro od znoja uprkos
prohladnom povetarcu koji je duvao s reke, a tek ga je č ekala velika
završnica: odlazak sa zabave, ali ovog puta okrećući pedale velikog
tricikla uzbrdo.

Sagnuo se i rukom u beloj rukavici potapšao Abru po glavi.
„Srećan ti rođendan, i hvala svim klincima na tome što su bili tako
dobra publ..."

Iz unutrašnjosti kuće začula se galama, ne mnogo različita od
zvonjave zvončića okačenih na volanu džinovskog tricikla. Klinci su
bacili pogled u tom pravcu, a zatim okrenuli glave da gledaju kako
Misterio pedala uzbrdo, ali je Lusi ustala da vidi šta se to srušilo u
kuhinji.

Dva minuta kasnije vratila se u dvorište. „Džone", rekla je. „Bolje
da pogledaš ovo. Mislim da si upravo to došao da vidiš."


12Džon, Lusi i Končeta stajali su u kuhinji i ćutke gledali u
plafon. Niko se nije okrenuo kada im se Dejvid pridruž io; bili
su hipnotisani.

„Šta...“, zaustio je, a onda je video šta. „Sunce ti žarko!"
Ni na to niko nije odgovorio. Dejvid je zurio malo duže,
pokušavajući da ukapira šta to vidi, a zatim otišao. Vratio se minut-dva
kasnije, vodeći kćerku za ruku. Abra je držala balon. Oko struka je,
slično pojasu, nosila šal koji je dobila od Velikog Misterija.
Dž on Dalton je kleknuo pored nje. „Jesi li ti to uč inila, zlato?" Bilo
je to pitanje na koje je bio siguran da zna odgovor, ali je ž eleo da č uje
šta ona ima da kaže. Želeo je da zna koliko je svesna svojih postupaka.
Abra je isprva gledala u pod, gde je ležala ioka sa srebrninom.
Nekoliko nož eva i viljuš aka rasulo se kad je izletela napolje, ali su svi
bili na broju. Međutim, ne i kašike. I dalje su visile s tavanice, kao da ih
je neka magnetna sila povukla nagore. Nekoliko ih se dokono njihalo s
plafonskih sijalica. Najveća, kutlača, landarala je s kuhinjskog
aspiratora.
Svi klinci imaju svoje mehanizme za umirivanje. Dž on je iz dugog
iskustva znao da je za većinu to sisanje palca. Abra je bila malo
drugačija. Stavila je desnu šaku preko donje polovine lica i dlanom
protrljala usne. Kao rezultat, reči su joj bile prigušene. Džon joj je
sklonio ručicu - nežno. „Šta, dušo?"
Tihim glasom je upitala: „Jesam li u nevolji? Ja... ja...“ Male grudi
počele su da joj se trzaju. Pokušala je da vrati šaku na usta, ali ju je
Džon sprečio. „Zelela sam da budem kao Minstrozio." Zaplakala je.
Džon joj je pustio ruku, a šaka joj je prekrila usta, pomamno je
trljajući.
Dejvid ju je podigao i poljubio u obraz. Lusi ih je oboje zagrlila i
poljubila kćer u čelo. „Ne, dušo, nisi. Nema nevolje. Dobra si."
Abra je zakopala lice u majčin vrat. Kad je to učinila, kašike su
popadale na pod. Zveket ih je naterao da poskoče.

13Dva meseca kasnije, dok je leto tek počinjalo u Belim
planinama Nju Hempšira, Dejvid i Lusi Stoun sedeli su u
kancelariji Džona Daltona, čije su zidove prekrivale fotogra ije
nasmešenih klinaca koje je lečio tokom godina - od kojih su sada


mnogi bili dovoljno stari da imaju vlastitu decu.
Dž on reč e: „Unajmio sam svog neć aka, koji se razume u rač unare -

o sopstvenom troš ku, i ne brinite se za to, radi za male pare - da vidi
postoje li drugi dokumentovani slučajevi slični ovom vaše kćeri, i da ih
istraži ukoliko postoje. Ograničio je potragu na poslednjih trideset
godina i pronašao preko devet stotina."

Dejvid je zviznuo. „Toliko mnogo!"
Dž on je zavrteo glavom. „Nije to mnogo. Da je u pitanju bolest - a
ne moramo da ponovo vodimo taj razgovor, jer nije - bila bi retka kao
i elefantijaza. Ili Blaš kove linije koje, u suš tini, pretvaraju one koji ih
imaju u ljudske zebre. Od Blaškovih linija boluje otprilike jedna u
sedam miliona osoba. Ovo Abrina stanje bilo bi u tom rangu."
„Šta je, zapravo, to Abrino stanje?" Lusi je uhvatila supruga za šaku
i čvrsto je stezala. „Telepatija? Telekineza? Neko tele-?“
„Sve to mož emo uzeti u obzir. Da li je Abra telepata? Buduć i da zna
kada ljudi dolaze u posetu, i da je znala da je gospođa Džadkins
povređena, izgleda da je odgovor potvrdan. Da li poseduje telekinezu?
Sudeći po onome što sam video u vašoj kuhinji na njenoj
rođendanskoj zabavi, odgovor je i te kako potvrdan. Da li je
vidovnjak? Ima li prekognitivne sposobnosti, ako ž elite da upotrebim
pomodniji termin? Ne mož emo da budemo sigurni u to, iako su sluč aj
sa 11. septembrom i priča o novčanici od dvadeset dolara iza ormana
prilično sugestivni. A šta je s onim kada su se na svim programima na
vašem televizoru prikazivali Simpsonovi? Kako to nazivate? Ili, šta je
sa fantomskom pesmom Bitlsa? Da su note dopirale iz klavira, to bi
onda bila telekineza... ali vi kažete da nisu.“
„Dakle, šta je sledeće?“, upita Lusi. „Na šta treba da obratimo
pažnju?“
„Ne znam. Ne postoji unapred određen put kojim valja ići. Problem
s psihičkim fenomenima je u tome što ne postoji ništa utvrđeno. Ima
previše šarlatanstva i previše ljudi kojima fali pokoja daska u glavi.“
„Dakle, ne mož ete da nam kaž ete š ta da radimo“, reč e Lusi. „To je,
ukratko, to.“
Džon se nasmešio. „Tačno mogu da vam kažem šta da radite:
nastavite da je volite. Ako je moj nećak u pravu - a morate imati na
umu da, pod jedan, on ima svega sedamnaest godina i, pod dva,
zasniva svoje zaključke na nestabilnim podacima - vrlo je verovatno


da ćete nastaviti da viđate uvrnute stvari sve do njenog puberteta.
Nešto od toga mogu biti gizdave uvrnute stvari. Oko trinaeste ili
č etrnaeste ć e se unormaliti, a zatim poč eti da se smiruju. Kad napuni
dvadesetu, raznorazni fenomeni koje generiše verovatno će biti
zanemarljivi.“ Nasmešio se. „Ali će čitavog života biti sjajna
pokerašica.“

„A šta ako počne da vidi mrtvace, kao klinac u onom ilmu?“, upita
Lusi. „Šta onda da radimo?“

„Onda ćete, pretpostavljam, imati dokaz o životu posle smrti. U
međuvremenu, nemojte da izazivate nevolje. I drž ite jezik za zubima,
važi?“

„O, možete se kladiti da hoćemo“, reče Lusi. Uspela je da se
nasmeš i, ali s obzirom na to da je skinula najveć i deo ruž a grickajuć i
usne, osmeh joj nije izgledao veoma samouvereno. „Poslednje što
želimo je da nam kćerka završi na naslovnoj strani časopisa Insajd
vju."

„Hvala bogu što niko od drugih roditelja nije video ono sa
kašikama“, reče Dejvid.

„Jedno pitanje ostaje“, reč e Dž on. „Mislite li da Abra zna koliko je
posebna?“

Stounovi su razmenili poglede.
„Ja... mislim da ne zna“, reče naposletku Lusi. „Premda, posle
kašika... digli smo veliku frku oko toga...“
„Veliku frku u tvom umu“, reče Džon. „Verovatno ne i njenom.
Malo je plakala, a zatim je izašla napolje sa osmehom na licu. Nije bilo
vikanja, grdenja, udaranja po turu niti stida. Moj savet je da pustite to
neko vreme neka ide svojim tokom. Kad malo odraste, možete je
posavetovati da ne izvodi ništa od svojih trikova u školi. Ponašajte se
prema njoj kao da je normalna, zato što uglavnom i jeste. Je li tako?“
„Tako je“, reče Dejvid. „Nije kao da ima pege, ili otoke, ili treće
oko.“
„O da, ima“, reče Lusi. Mislila je na posteljicu. „Nego šta nego da
ima treće oko. Ne može se videti, ali je tamo.“
Dž on je ustao. „Sakupić u sve š to je moj neć ak odš tampao i poslać u
vam to, ako želite.“
„Zelimo“, reče Dejvid. „Veoma. Mislim da bi i draga stara momo to
želela, takođe." Nabrao je nos. Lusi je to videla i namrštila se.


„U međuvremenu, už ivajte u svojoj kć erci“, reč e im Dž on. „Sudeć i
po svemu što sam video, ona je dete u kojem je lako uživati.
Prebrodićete ovo.“

Izvesno vreme, činilo se da je bio u pravu.


ČETVRTO POGLAVLJE

POZIVA SE DOKTOR SLEEP

1Bio je januar 2007, a u sobi u tornjiću Doma Helen Rajvington
Denova grejalica radila je punom parom, ali je u prostoriji i dalje
bilo hladno.

Severoistočni vetar duvao je s planina brzinom od osamdeset
kilometara na sat, gomilajući petnaest centimetara snega na sat po
usnulom Frejž eru. Kada se oluja narednog popodneva konač no bude
izduvala, pojedini smetovi duž severnih i istočnih strana zgrada na
Kranmorskoj aveniji biće duboki i do tri i po metra.

Denu nije smetala hladnoća; ušuškanom ispod dva jorgana, bilo
mu je toplo kao u gnezdu. Pa ipak, vetar je pronašao put u njegovu
glavu baš kao što je našao put ispod prozorskih okvira i pragova
starog viktorijanskog zdanja, koje je sada nazivao domom. U snu je
čuo kako vetar ječi kroz hotel gde je kao dečak proveo jednu zimu. U
snu, bio je taj mali dečak.

Nalazi se na drugom spratu „vidikovca“. Mamica spava, a tatica je
u podrumu, čita stare novine. Bavi se ISTRAŽIVANJEM. ISTRAŽIVANJE
je za knjigu koju če napisati. Deni ne bi smeo da bude tu, i ne bi trebalo
da ima ključ koji steže u šaci, ali nije mogao da ostane podalje.
Trenutno zuri u crevo za gašenje požara pričvršćeno na zidu. Uvijeno je
u spiralu i liči na zmiju s mesinganom glavom. Usnulu zmiju. Naravno
da nije zmija gleda u platno, a ne u krljušti - ali svakako liči na zmiju.

Ponekad jeste zmija.
„Hajde", u tom snu šapuće crevu. Trese se od straha, ali ga nešto
tera dalje. A zašto? Zato što se bavi vlastitim ISTRAŽIVANJEM, eto
zašto. „Hajde, ugrizi me! Ne možeš, zar ne? Jer si samo glupavo CREVO!"
Mlaznica glupog creva se meškolji, i odjednom, umesto da gleda u
nju postrance, gleda pravo u njen otvor. Ili možda u njena usta. Ispod
crne rupe se pojavljuje jedna jedina bistra kap, koja se izdužuje. U njoj,
može da vidi odraz sopstvenih razrogačenih očiju.


Kapljica vode ili kapljica otrova?
Da li je to zmija ili crevo?
Ko može to da kaže, dragi moj Vatrame, Vatrame moj dragi? Ko
može da kaže?
To sikče ka njemu, a užas mu se penje u grlo iz srca koje mu kuca
kao ludo. Zvečarke tako sikču.
Mlaznica zmije-creva sada se odmotava s platnene spirale na kojoj
počiva i sa tupim treskom pada na tepih. Ponovo sikče, a on zna da bi
trebalo da odstupi pre nego što pojuri i ugrize ga, ali je ukočen i ne
može da se pomeri a ono sikče...
„Probudi se, Deni!“, viče odnekud Toni. „Budi se, budi se!"
Međutim, ne može da se probudi ništa više nego što može da se
pokrene, ovo je „Vidikovac" zavejani su, a stvari su sada drugačije.
Creva postaju zmije, mrtve žene otvaraju oči, a njegov otac... o dragi
bože, MORAMO DA IZAĐEMO ODAVDE JER MOJ OTAC GUBI RAZUM.
Zvečarka sikče. Sikče. To.
Den je č uo zavijanje vetra, ali ne izvan „Vidikovca". Ne, već izvan
tornjića u Domu Helen Rajvington. Cuo je struganje snega po
severnom prozoru. Zvučalo je kao pesak. I čuo je tiho zujanje
interfona.
Zbacio je jorgane i prebacio noge preko ivice lež aja, š trecnuvš i se
kada su mu topli prsti na nogama dodirnuli hladan pod. Prešao je
preko sobe, skoro poskakujući na petama. Uključio je stonu lampu i
dunuo. Dah mu se nije maglio, ali i pored toga što je grejalica bila
usijana, večeras sobna temperatura sigurno nije prelazila sedam-osam
celzijusa.
Zujanje.
Pritisnuo je dugme interfona i rekao: „Ovde sam. Ko je to?“
„Klodet. Mislim da imaš jednog, doco.“
„Gospođa Vinik?“ Bio je prilično siguran da je ona, a to bi značilo
oblačenje zimske jakne, jer je Vera Vinik bila smeštena u Rajvingtonu
2, a šetnja odavde do tamo biće hladna kao veštičja sisa. Ili kurvino
srce. Ili kako god da glasi izreka. Vera je cele nedelje visila o koncu,
komatozna, zapadajuć i i izlazeć i iz Cejn-Stoksovog disanja, a ova noć
je bila upravo ona vrsta noć i kada krhki biraju da se ugase. Obič no u
4.00. Pogledao je na sat. Tek je 3.20, ali to je bilo dovoljno blizu za
državni posao.


Klodet Albertson ga je iznenadila. „Ne, već gospodin Hejz, ovde
dole na prvom spratu, sa nama.“

„Jesi li sigurna?" Koliko tog popodneva, odigrao je partiju mica sa
Carlijem Hejzom, a za čoveka s hroničnom mijeloidnom leukemijom,
Čarli je izgledao živahno kao cvrčak.

„Jok, ali Azi je tamo unutra. A znaš šta ti kažeš."
Den je imao obič aj da kaž e da Azi nikad ne greš i, a taj zaključ ak je
zasnivao na skoro šest godina iskustva. Azrijel je slobodno tumarao
po sve tri zgrade koje su sač injavale kompleks Rajvington, provodeć i
većinu popodneva sklupčan na kauču u sobi za odmor, mada ga nije
bilo neobič no videti opruž enog i na nekom od stolova za kartanje - sa
ili bez poludovršene slagalice na njemu - poput nehajno bačene stole.
Cinilo se da se dopada svim stanarima (ako je bilo prituž bi na kuć nu
mačku, one nisu stigle do Denovih ušiju), a svi oni su se zauzvrat
dopadali Aziju. Ponekad bi skočio u krilo neke polumrtve starine... ali
lagano, nikad nikog ne povredivši. Sto je bilo začuđujuće, uzevši u
obzir njegovu veličinu. Azi je bio težak punih šest kilograma.
Ne računajući popodnevne dremke, Azi nikada nije dugo ostajao
najednom mestu; uvek je bilo nešto što treba posetiti, ljudi koje treba
obići, nešto što treba uraditi. („Taj mačor je baja“, kazala je Klodet
jednom prilikom Deniju.) Mogao se videti kako posećuje spa centar,
liže šape i uživa u vrelini. Kako se odmara na traci za trčanje u
rekreacionom centru. Kako sedi na vrhu napuštenih kolica i zuri u
prazno, gledajući u ono što samo mačke mogu da vide. Katkad se
šunjao po travnjaku, ušiju priljubljenih uz lobanju, slika i prilika mačje
grabljivosti, ali ako bi uhvatio pticu ili vevericu, nosio bi je u neko od
susednih dvorišta ili do opštinskog zemljišta i tek tamo je čerečio.
Soba za odmor bila je otvorena dvadeset č etiri č asa dnevno, ali je
Azi retko kad tamo odlazio nakon što bi isključili televizor, a svi
stanari se razišli. Kad bi veče ustupilo mesto noći, a puls Doma
Rajvingtonove se usporio, Azi je postajao nemiran, patrolirajući
hodnicima kao straž ar na ivici neprijateljske teritorije. Nakon š to bi se
svetla prigušila, možda ga uopšte ne biste videli i da gledate pravo u
njega; njegovo neupadljivo mišjesivo krzno stapalo se sa senkama.
Nikad nije ulazio u gostinske sobe, osim ako neko od gostiju nije
umirao.
Onda bi se ili ušunjao unutra (ako vrata nisu bila zatvorena), ili bi


seo ispred, s repom uvijenim oko zadnjih nogu, mjaučući tihim i
učtivim glasom da ga puste unutra. Kada bi ga pustili, skočio bi na
ležaj gosta (u Rajvingtonu su svi uvek bili gosti, nikada pacijenti) i
tamo se skrasio, predući. Ako bi osoba izabrana na takav način bila
budna, mož da bi ga pomazila. Koliko je Denu bilo poznato, niko nikad
nije zahtevao da mačora izbace iz sobe. Cinilo se kao da znaju da je
tamo u svojstvu prijatelja.

„Ko je dežurni lekar?“, upita Den.
„Ti“, smesta je odgovorila Klodet.
„Znaš na šta mislim. Pravi doktor."
„Emerson, ali kada sam pozvala njegovu službu, žena mi je rekla
da ne budem smešna. Magluština je prekrila sve od Berlina do
Mančestera. Kazala je da izuzev onih na naplatnim rampama, čak i
vozila za čišćenje snega čekaju dnevnu svetlost."
„Dobro", reče Den. „Dolazim."

2Nakon što je neko vreme radio u staračkom domu, Den je shvatio
da postoji klasni sistem čak i za ljude na samrti. Gostinske sobe u
glavnoj zgradi su bile veće i skuplje od onih u Rajvingtonu 1 i 2. U
viktorijanskoj kućerini, gde je Helen Rajvington nekad kačila svoj
šešir i pisala ljubavne romane, sobe su se nazivale apartmanima i
dobijale imena po poznatim ž iteljima Nju Hempš ira. Carli Hejz bio je u
apartmanu „Alan Separd“. Da bi stigao tamo, Den je morao da prođe
pored niš e s grickalicama u podnož ju stepenica, gde su stajali prodajni
automati i šačica plastičnih stolica. Fred Karling sedeo je na jednoj,
žvakao krekere s puterom od kikirikija i čitao stari broj Popularne
mehanike. Karling je bio jedan od tri bolnič ara u treć oj smeni. Druga
dvojica su dva puta meseč no radili u dnevnim smenama; Karling nije
nikad. Samoproklamovana noćna ptica, bio je mišićavi oportunista
čije su ruke, prekrivene mrežom tetovaža, nagoveštavale bajkersku
prošlost.

„Vidi, vidi“, kazao je. „Pa to je Deni-boj. Ili več eras furaš svoj tajni
identitet?" Den je i dalje bio tek napola budan i nije bio raspolož en za
razmenu pošalica. „Šta znaš o gospodinu Hejzu?“

„Ništa osim da je mačka tamo unutra, a to obično znači da će baciti
kašiku.“


„Nema krvarenja?"
Krupni muškarac slegnu ramenima. „Pa, malo mu je išla krv iz
nosa. Stavio sam krvave peškire u kužne kese, baš ko što i treba da
uradim. U vešernicu A, ako želiš da proveriš.“
Denu je palo na pamet da ga upita kako se krvarenje iz nosa, č ije
čišćenje zahteva više od jednog peškira, može nazvati malim, ali je
odluč io da oć uti. Karling je bio bezoseć ajni balvan, a Den nije mogao
da shvati kako je dobio posao ovde - čak i u noćnoj smeni, kada većina
gostiju ili spava ili se trudi da bude tiha kako ne bi uznemirila ostale.
Sumnjao je da je neko potegao vezu ili dve. Svet tako funkcioniše. Nije
li njegov otac potegao vezu da dobije svoj poslednji posao zimskog
čuvara u „Vidikovcu"? To možda nije bio konačni i neosporni dokaz da
je to koga poznaješ bedni način da dobiješ posao, ali je svakako
izgledao sugestivno.
„Už ivaj u več eri, Doktore", viknuo je Karling za njim, ne trudeć i se
da snizi glas.
Na prijemnom odeljenju, Klodet je sređivala zdravstvene kartone
dok je Dž enis Barker gledala mali televizor sa isključ enim zvukom. Na
programu se trenutno davala jedna od onih beskrajnih reklama za
naprave za klistiranje, ali Džen je buljila razrogačenih očiju i
otvorenih usta. Trgla se kad je Den zadobovao prstima po pultu, pa je
shvatio da nije bila fascinirana proizvodom, već u polusnu.
„Mož e li iko od vas da mi kaž e neš to konkretno o Carliju? Karling
ne zna ništa.“
Klodet je bacila pogled niz hodnik da se uveri da na vidiku nema
Freda Karlinga, a zatim je svejedno snizila glas. „Covek je beskoristan
kao sise na biku. I dalje se nadam da će popiti otkaz.“
Den je slično mišljenje zadržao za sebe. Stalna trezvenost, otkrio
je, činila je čuda za njegovu veštinu diskrecije.
„Preverila sam ga pre petnaest minuta", reče Džen. „Cesto ih
proveravamo kada im gospodin mačak dođe u posetu."
„Koliko je Azi već dugo unutra?"
„Mjaukao je ispred vrata kada smo doš le na posao u ponoć ", reč e
mu Klodet, „pa sam mu ih otvorila. Odmah je skočio na krevet. Znaš
kakav je. Tada sam te zamalo pozvala, ali je Carli bio budan i pri
svesti. Zato sam odlučila da sačekam. Otprilike sat kasnije, dobio je
krvarenje iz nosa. Fred ga je oč istio. Morala sam da mu kaž em da stavi


peškire u kužne kese."
Kuž nim kesama osoblje je nazivalo plastič ne kese za jednokratnu

upotrebu, u kojima su čuvali odeću, posteljinu i peškire uprljane
telesnim tečnostima ili tkivom. U pitanju je bila državna regulativa,
koja je trebalo da minimalizuje širenje patogena koji se prenose
vazdušnim putem.

„Kada sam ga preverila pre č etrdeset-pedeset minuta", reč e Dž en,
„spavao je. Prodrmusala sam ga. Otvorio je oči, ali bile su skroz
zakrvavljene."

„Tada sam pozvala Emersona", reče Klodet. „A nakon što mi je
dežurna devojka rekla Nema šanse, lepa, pozvala sam tebe. Hoćeš li
sada da siđeš dole?"

„Da.“
„Srečno", reče mu Džen. „Zvrcni ako ti nešto bude potrebno."
„Hoću. Zašto gledaš reklamu o napravi za klistiranje, Dženi? Ili je
to pitanje odveć lične prirode?"
Zevnula je. „U ovo doba noći, jedina druga stvar na TV-u je
reklama za ahh bra grudnjak. Već imam jedan."

3Vrata apartmana „Alan Separd" bila su odškrinuta, ali je Den
svejedno pokucao. Kad nije usledio odgovor, otvorio ih je. Neko je
(verovatno jedna od sestara; to svakako nije učinio Fred Karling)
malo podigao krevet. Ćebe je Čarliju Hejzu bilo navučeno sve do grudi.
Imao je devedeset jednu, a bio je mršav kao saraga i toliko bled da je
skoro providan. Den je morao da stoji u mestu pola minuta kako bi se
apsolutno uverio da se gornji deo starčeve pidžame pomera gore-
dole. Azi je lež ao pored jedva primetnog ispupč enja kuka. Kad je uš ao
u sobu, mačor ga je pomno osmotrio tim nedokučivim očima.

„Gospodine Hejze? Čarli?"
Carli nije otvorio oči. Kapci su mu bili plavičasti. Koža ispod njih
bila je tamnija, ljubič astocrna. Kad je Den priš ao bliž e lež aju, ugledao
je još boje; zgrušanu krv ispod svake nozdrve i u uglovima stisnutih
usana.
Otišao je u kupatilo, uzeo peškir, natopio ga toplom vodom,
iscedio. Kada se vratio do Carlijeve postelje, Azi je ustao i delikatno
prešao na drugu stranu usnulog čoveka, ostavljajući Denu mesto da


sedne. Den je nežno obrisao krv ispod Carlijevog nosa. Dok mu je
brisao krv sa usta, Carli je otvorio oči. „Dene. To si ti, zar ne? Oči su mi
malčice zamagljene."

Zakrvavljene, eto šta su bile.
„Kako se osećaš, Carli? Da li si u bolovima? Ako jesi, reći ću Klodet
da ti donese pilulu."
„Nema bola", reče Carli. Pogled mu je pao na Azija, a potom se
vratio na Dena. „Znam zašto je ovde. A znam i zašto si ti ovde."
„Ovde sam jer me je vetar probudio. Azi je najverovatnije tražio
društvo. Mačke su noćna stvorenja, znaš."
Den je podvrnuo rukav Carlijeve pidžame da opipa puls; na
starčevoj mršavoj ruci ugledao je četiri ljubičaste modrice. Pacijenti u
završnoj fazi leukemije dobijaju modrice i kad bi neko samo dunuo u
njih, ali ove su napravili prsti, a Den je savrš eno dobro znao ko ih je
napravio. Budući da je sada bio trezvenjak, imao je znatno više
kontrole nad temperamentom, ali je i dalje postojao, baš kao i
povremeni snažan poriv da popije piće.
Karling, ti kučkin sine! Nije mogao dovoljno brzo da se pomeri za
tvoj ukus? Ili si naprosto bio besan jer moraš da mu očistiš krvarenje iz
nosa, iako si samo želeo da čitaš časopise i jedeš te jebene žute krekere?
Pokušao je da ne pokaže kako se oseća, ali se činilo da Azi to
primećuje; mjauknuo je tiho i zabrinuto. U nekim drugim okolnostima,
Den bi možda postavio nekoliko pitanja, ali je trenutno morao da se
pozabavi važ nijim problemima. Azi je ponovo bio u pravu. Dovoljno je
bilo samo da dodirne starca da bi to uvideo.
„Prilično se bojim", reče Carli. Glas mu je bio jedva čujniji od
šapata. Tiho i postojano ječanje vetra bilo je sve glasnije. „Mislim sam
da neću, ali se ipak plašim."
„Nemaš čega da se plašiš."
Umesto da opipa Carlijev puls - nije bilo svrhe, zaista - uzeo je
starčevu šaku u svoju. Video je Carlijeve blizance kad su imali četiri
godine, na ljuljaš kama. Video je kako Carlijeva ž ena stavlja senku na
oč i u spavać oj sobi, odevena samo u negliž e od belgijske č ipke, koji joj
je kupio za prvu godiš njicu braka; video je kako joj konjski rep pada
preko ramena kada se okrenula da pogleda u njega, lica ozarenog u
osmehu koji je sav blistao da. Video je „farmol" traktor sa
suncobranom na pruge, podignutim iznad sedišta. Namirisao je


slaninu i čuo kako Frenk Sinatra peva Come Fly With Me s naprslog
Motorolinog radija na radnom stolu prekrivenom alatima. Video je
odraz crvenog ambara u ratkapni punoj kiše. Osetio je ukus
borovnica, rasporio je jelena i pecao je na nekom dalekom jezeru čiju
je površinu mreškala postojana jesenja kiša. Imao je šezdeset godina i
plesao je sa svojom ž enom u Dvorani Američ ke legije. Imao je trideset
godina i cepao je drva. Imao je pet, nosio je šorts i vukao crvena
kolica. Onda su se slike izmešale i zamaglile, onako kako se karte
zamagle kad ih mešaju ruke stručnjaka; vetar je nosio krupne
pahuljice s planina, a u sobi su vladale tiš ina i Azijeve dostojanstvene
budne oči. U trenucima poput ovog, Den je znao zbog čega je tu. U
trenucima poput ovog, nije ž alio zbog bola, tuge, gneva i už asa, jer oni
su ga i doveli ovde, u ovu sobu. Dok je vetar zavijao napolju, Carli Hejz
je stigao do granice.

„Ne bojim se pakla. Vodio sam pristojan život, u svakom slučaju, ne
verujem da postoji takvo mesto. Ali bojim se da postoji samo ništa.“
Borio se da dođe do daha. U uglu desnog oka nadimala mu se suza od
krvi. „Nije postojalo ništa ranije, to svi znamo, pa zar nije logično da ni
posle nema ničega?"

„Ali postoji." Den mu je vlažnim peškirom obrisao lice. „Mi se
nikad zaista ne završavamo, Carli. Ne znam kako je to moguće, niti šta
to znači, samo znam da je tako.“

„Možeš li mi pomoči da pređem preko? Kažu da možeš da
pomogneš ljudima."

„Da. Mogu da ti pomognem." Uzeo je Carlijevu drugu š aku. „Samo
ć eš zaspati. A kada se probudiš - a probudićeš se, ne brini - sve ć e biti
bolje.“

„U raju? Misliš na raj?"
„Ne znam, Čarli."
Moć je večeras bila veoma snažna. Osećao je kako struji kroz
njihove stegnute š ake kao električ na struja pa se opomenuo da bude
než an. Jedan deo njega nastanjivao je telo na umoru koje je otkazivalo
i čula
(požuri, molim te)
koja su se isključivala. Nastanjivao je um
(požuri, molim te, vreme je)
koji je i dalje bio oštar kao i uvek, i svestan da misli svoje


poslednje misli... barem kao Čarli Hejz.
Zakrvavljeno oko se zatvorilo, a zatim ponovo otvorilo. Veoma

polako.
„Sve je u redu", reč e mu Den. „Samo treba da zaspiš . Od sna ć e ti

biti bolje."
„Tako to zoveš?"
„Da. Zovem to snom, bezbedno je spavati."
„Nemoj da odeš."
„Neću. S tobom sam." I bio je. To je bila njegova strašna privilegija.
Carli je ponovo zažmurio. Den je takođe zažmurio i video sporo

plavo pulsiranje u tami. Jednom... dvaput... prekid. Jednom... dvaput...
prekid. Napolju, vetar je duvao.

„Spavaj, Čarli. Dobro si, ali si umoran i potreban ti je san."
„Vidim svoju ženu.“ Jedva čujan šapat.
„Stvarno?"
„Ona kaže..."
Nije bilo viš e nič ega, samo poslednji plavi puls iza Denovih oč iju i
poslednji izdisaj čoveka na krevetu. Den je otvorio oči, oslušnuo vetar
i sačekao na ono što će označiti kraj. Došlo je nekoliko sekundi
kasnije: crvenkasta izmaglica koja se podigla s nosa, usta i očiju. To je
bilo ono š to je stara medicinska sestra u Tampi - koja je imala skoro
istu iskricu kao Bili Friman - zvala „dahtaj". Kazala je da je to videla
mnogo puta.
Den je to viđao svaki put.
Izmaglica se podigla i visila u vazduhu iznad starčevog tela. A onda
je izbledela.
Den je podvrnuo desni rukav Čarlijeve pidžame i opipao puls. To je
bila puka formalnost.

4Azi je obično odlazio pre kraja, ali ne i večeras. Stajao je na
posteljini pored Carlijevog kuka i zurio u vrata. Den se okrenuo,
očekujući da ugleda Klodet ili Džen, ali tamo nije bilo nikoga.

Osim što jeste.
„Zdravo?"
Ništa.
„Jesi li ti devojčica koja ponekad piše po mojoj tabli?"


Bez odgovora. Ali neko je bio tamo, nego šta.
„Da li se zoveš Abra?"
Slabašno, skoro nečujno zbog vetra, začuo se romor klavirskih
nota. Možda bi pomislio da je to njegova mašta (nije uvek mogao da
prepozna razliku između mašte i isijavanja) da nije bilo Azija, koji je
načuljio ušio, a oči ni za tren nije skrenuo od praznih vrata. Neko je
bio tamo, i posmatrao.
„Jesi li ti Abra?"
Usledio je još jedan romor nota, a zatim ponovo tišina. Samo što je
ovog puta to bilo odsustvo. Kako god da se zvala, viš e nije bila tamo.
Azi se protegnuo, skočio s kreveta na pod i otišao ne osvrnuvši se.
Den je sedeo na postelji još neko vreme, slušajući vetar. Onda je
spustio krevet, navukao čaršav preko Carlijevog lica i vratio se do
prijemnog odeljenja da im kaže da su imali smrt na spratu.

5Kada je njegov deo papirologije bio gotov, Den je otišao do niše s
grickalicama. Nekada ranije bi otrčao, šaka već stegnutih u
pesnice, ali su ti dani minuli. Sad je hodao, sporo i polako dišući, kako
bi umirio srce i um. U AA postoji izreka: razmisli pre nego što se mašiš
za lašu - ali mu je Kejsi K. za vreme jednog od nedeljnih razgovora u
č etiri oka rekao da dobro razmisli pre nego š to uradi bilo š ta. Nisi se
otreznio da bi bio glup, Deni. Imaj to na umu sledeći put kada počneš
da slušaš taj mali komitet u svojoj glavi.

Ali ti prokleti tragovi prstiju.
Karling je sedeo zavaljen na stolici, jedući „džunior mints".
Zamenio je Popularnu mehaniku časopisom s fotkom zvezde
najnovijeg sitkoma na naslovnoj strani.
„Gospodin Hejz je preminuo", reče mu blago Den.
„Zao mi je što to čujem." Nije podigao pogled sa časopisa.
„Međutim, zbog toga i jesu ovde, zar n...“
Den je podigao jedno stopalo, stavio ga iza jedne od nagnutih
nogara Karlingove stolice i cimnuo. Stolica se prevrnula, a Karling se
srušio na pod. Pakovanje bombona izletelo mu je iz šake. S nevericom
se zabuljio u Dena.
„Imam li sad tvoju punu pažnju?"
„Ti kučkin sin..." Karling je počeo da ustaje. Den mu je stavio nogu


na grudi i gurnuo ga natrag uza zid.
„Vidim da imam. Odlično. Trenutno bi za tebe bilo bolje da ne

ustaješ. Sedi tu i slušaj me." Nagnuo se napred i uhvatio se šakama za
kolena. Svom snagom, jer sve što su njegove šake trenutno želele da
urade bilo je da udaraju. I udaraju. I udaraju. U slepooč nicama mu je
pulsiralo. Polako, kazao je sam sebi. Nemoj da izgubiš živce.

No, to je bilo vraški teško.
„Sledeći put kad vidim tragove tvojih prstiju na nekom pacijentu,
fotogra isaću ih i pokazati gospođi Klauzen, a ti ćeš završiti na ulici
bez obzira na to koga poznaješ. A nakon što više ne budeš deo ove
ustanove, naći ću te i odraću te od batina." .
Karling se osovio na noge, koristeći zid kao oslonac, ne skidajući
pogled s Dena dok je ustajao. Bio je viši od Dena, i teži najmanje
pedeset kilograma. Stisnuo je š ake u pesnice. „Voleo bih to da vidim.
Šta kažeš na to da pokušaš sad?"
„Još kako, ali ne ovde", reče mu Den. „Previše ljudi pokušava da
spava, a dole niz hodnik imamo mrtvog čoveka. S tragovima tvojih
prstiju na sebi."
„Nisam učinio ništa drugo osim što sam mu opipao puls. Znaš
koliko lako dobiju modrice kad imaju leukemiju."
„Znam", složio se Den, „ali ti si ga namerno povredio. Ne znam
zašto, ali znam da jesi."
Nešto je zasvetlucalo u Karlingovim mutnim očima. Ne stid; Den je
mislio da čovek nije sposoban za to osećanje. Samo nelagoda zbog
toga što je provaljen. I strah da ne bude uhvaćen. „Zverka? Doktor
Sliiip! Misliš da tvoje govno ne smrdi?"
„Hajde da izađemo napolje, Frede. Jedva čekam." A to je bila istina.
Unutar njega je postojao i drugi Den. Više nije bio toliko blizu
površ ine, ali je još uvek bio prisutan, i dalje onaj isti ruž ni kuč kin sin
kao i uvek. Krajičkom okaje spazio Klodet i Džen koje su stajale
zagrljene nešto dalje u hodniku, razrogačenih očiju.
Karling je razmislio o situaciji. Da, bio je krupniji i, da, imao je veći
raspon ruku. No, takođe je bio van forme - previše masnih buritosa,
previše piva, mnogo kraći dah nego kad je imao dvadeset - a na
mršavkovom licu bilo je nečega što se nije dalo uzeti olako. Viđao je to
i ranije, dok je jahao s Drumskim svecima. Neki tipovi u glavama
imaju sjebane osigurače. S lakoćom pregore, a kada se to desi, nastave


da gore sve dok ne izgore. Smatrao je Torensa nekakvom povučenom
sekapersom, koja ni mrava ne bi zgazila, ali je sada uvideo da je
pogrešio. Njegov tajni identitet nije bio Doktor Sleep, već Doktor
Sumanuti.

Nakon što je podrobno razmislio o tome, kazao je: „Neću da traćim
vreme.“

Den klimnu. „Dobro. Poštedi nas obojicu promrzlina. I dobro
upamti š ta sam ti rekao. Ako ne ž eliš da završ iš u bolnici, od sada pa
nadalje drži ruke k sebi.“

„Ko je umro i tebe postavio za šefa?“
„Ne znam", reče Den. „Stvarno ne znam."

6Den se vratio u svoju sobu i ponovo legao u krevet, ali nije mogao
da zaspi. Za vreme svog boravka u Rajvingtonu, približno
četrdeset puta je posetio pacijente na samrtnoj postelji i posle toga bi
obično bio smiren. Ali ne i večeras. I dalje se tresao od besa. Njegov
svesni um mrzeo je tu crvenu oluju, ali. ju je neki unutrašnji deo njega
obožavao. Posredi je, najverovatnije, bila stara dobra genetika;
priroda trijumfuje nad vaspitanjem. Sto je duže ostajao trezan, to je
više starih sećanja isplivavalo na površinu. Neka od najjasnijih bila su
sećanja na očeve napade besa. Nadao se da će Karling prihvatiti
njegov izazov; da ć e izać i napolje na sneg i vetar, gde ć e Den Torens,
Džekov sin, dati tom bezvrednom štenetu ono što zaslužuje.

Bog sveti zna da nije ž eleo da bude kao svoj otac, č iji su trezni dani
bili od nervozne i mukotrpne vrste. Trebalo je da AA pomažu i u
kontrolisanju gneva, a uglavnom i jesu, ali su postojali trenuci - kao
večeras - kada bi shvatio koliko je ta barijera slabašna. Trenuci kad se
oseć ao bezvredno, a pić e se č inilo kao da je sve š to zasluž uje. U takvo
vreme, osećao se veoma blisko svom ocu.

Pomislio je: Mama.
Pomislio je: Slakiši.
Pomislio je: Bezvredna štenad moraju da dobiju ono što zaslužuju.
A ti znaš gde se to prodaje, zar ne? Skoro jebeno svuda!
Vetar je zaduvao u pomamnom naletu, usled čega je tornjić
zaječao. Kada je buka zamrla, devojčica koja je pisala po njegovoj
tabli bila je tamo. Skoro da je mogao da čuje njeno disanje.


Izvukao je jednu ruku ispod jorgana. Na trenutak mu je samo visila
u hladnom vazduhu, a onda je osetio kako se njena šaka - mala, topla -
uvlači u njegovu. „Abra“, kazao je. „Zoveš se Abra, ali te ljudi ponekad
zovu Abi. Zar ne?“ Nije bilo odgovora, ali mu zaista i nije bio potreban.
Bio mu je potreban samo osećaj te tople šake. Potrajalo je svega
nekoliko sekundi, ali to je bilo dovoljno dugo da ga umiri. Zaž murio je
i zaspao.

7Trideset pet kilometara dalje, u gradiću Aniston, Abra Stoun
lež ala je u krevetu, budna. Saka koja je dohvatila njenu postojala
je još trenutak-dva. Onda se pretvorila u maglu i iščezla. Ali je bila
tamo. On je bio tamo. Pronašla ga je u snu, ali kad se probudila, otkrila
je da je san bio stvaran. Stajala je na dovratku neke sobe. Ono što je
tamo videla bilo je istovremeno i grozno i divno. Smrt, a smrt je
strašna, ali je takođe videla i pomoć. Covek koji je pomagao nije
mogao da je vidi, ali mačka jeste. Mačka se zvala slično kao ona, ali ne
sasvim.

Nije me video, ali me je osetio. I maločas smo bili zajedno. Mislim da
sam mu pomogla, baš kao što je on pomogao čoveku koji je umro.

To je bila dobra pomisao. Držeći je u umu (kao što je držala
fantomsku šaku), Abra se prevrnula na bok, zagrlila svog plišanog
zeku i utonula u san.


PETO POGLAVLJE

PRAVI ČVOR

1Pravi čvor nije bio korporacija, ali da jeste, određene zajednice u
Mejnu, Floridi, Koloradu i Novom Meksiku bile bi smatrane
ograncima preduzeća. To su bila mesta gde su svi veliki poslovi i
prostrane parcele zemljišta mogli da se prate, preko zamršenog
klupka holding kompanija, do njih. Gradovi Pravog čvora, sa
živopisnim imenima kao što su Suva Okuka, Jerusalimovo, Ori i
Sajdvajnder, bili su bezbedne luke, ali Cvor nikad nije predugo ostajao
na tim mestima; uglavnom je lutao. Ako se često vozite prometnim
auto-putevima, možda ste ih i videli. Možda se to desilo na 1-95 u
Juž noj Karolini, negde juž no od Dilona i severno od Santija. Mož da na
1-80 u Nevadi, u visijama zapadno od Drejpera. Ili u Dž ordž iji, dok ste
jezdili - polako, ako znate šta je dobro - onim ozloglašenim auto-
putem 41 kod Tiftona.

Koliko puta ste se zatekli iza kloparajuće kuće na točkovima,
udišući izduvne gasove i nestrpljivo čekajući priliku da je preteknete?
Mileći brzinom puža, šezdeset na sat, kada biste mogli da vozite
savršeno zakonitih sto, pa čak i sto deset kilometara na sat? A kada
konačno ugledate rupu u brzoj traci i uletite u nju, gospode bože,
ugledate čitav konvoj tih prokletinja, proždirača benzina, koje tačno
deset kilometara ispod maksimalno dozvoljene brzine voze penzosi s
naočarima, pogrbljeni iznad upravljača, stežući ih kao da će svakog
časa odleteti u nebo.

Ili ste ih mož da susreli na odmarališ tu kod naplatne rampe, kad ste
se zaustavili da protegnete noge ili ubacite nekoliko novčića u neki od
prodajnih automata. Ulazi tih odmarališta uvek su podeljeni na dva
dela, zar ne? Automobili na jednom parkiralištu, kamioni s
prikolicama i kuće na točkovima na drugom.

Parking za kamione i kuće na točkovima obično je malo dalje.
Mož da ste videli vozila Pravog č vora na tom parkirališ tu, grupisana u


jednu celinu. Mož da ste videli kako njihovi vlasnici hodaju ka glavnoj
zgradi - polako, jer mnogi od njih izgledaju matoro, a neki su i
prokleto debeli - uvek u grupi, nikad ne razgovarajući s neznancima.

Katkad zastanu na nekom od onih izlaza krcatih benzinskim
pumpama, motelima i restoranima brze hrane. A kad vidite te kuće na
točkovima parkirane ispred Burger kinga ili Mekdonaldsa, produžite
brzo dalje jer znate da će svi stajati u kilometarskom redu ispred kase,
muškarci u mekim golf kapama i pecaroškim šeširima sa širokim
obodom, žene u helankama (najčešće svetlo-plavim) i majicama s
natpisima poput PITAJ ME ZA MOJE UNUCICE, ISUS JE KRALJ, ili
SRECNA LUTALICA. Radije biste otišli kilometar dalje niz drum do
Kuće bakinih kolača ili Kod Sonija, zar ne? Jer znate da će im biti
potrebna, čitava večnost da odluče šta da naruče, do sitnih crevca
razgledajuć i jelovnik, uvek ž eleć i hamburgere bez kiselih krastavč ić a
ili duple hamburgere bez kečapa, raspitujući se ima li ikakvih
zanimljivih turistič kih atrakcija u okolini, iako i slepac mož e da vidi da
je to samo još jedna vukojebina iz koje klinci bež e glavom bez obzira
čim završe srednju školu.

Retko kad ih primećujete, zar ne? A i zašto biste? Oni su samo raja
iz kuća na točkovima, vremešni penzioneri i šačica mlađih
sunarodnika koji ž ive svoje ž ivote tikve bez korena na auto-putevima,
odsedajući u kampovima, gde sede unaokolo na baštenskim stolicama
iz Volmarta i kuvaju na ćumuru dok pričaju o investicijama,
ribolovačkim turnirima, receptima za gulaš i bog sveti zna čemu još.
Oni su osobe koje se uvek zaustavljaju na buvljim pijacama i garaž nim
rasprodajama, parkirajuć i svoje proklete dinosaure jedan iza drugog,
pola na trotoaru a pola na kolovozu, tako da morate da milite kao puž
da biste se provukli. Oni su sušta suprotnost bajkerskim klubovima
koje ponekad viđate na istim tim auto-putevima; Blagorodni anđeli, a
ne Anđeli pakla.

Dosadni su kao stenice kad se svi dž umle obruš e na odmarališ te i
nagrnu u toalet; ali kad im svojeglava creva sa zatvorom konačno
prorade, a vama nekako pođe za rukom da napokon piškite, više
uopšte ne mislite na njih, zar ne? Nisu ništa zanimljiviji od jata ptica na
telefonskom kablu ili krda krava koje pasu na livadi pored druma. Oh,
možda ćete se zapitati kako sebi mogu da priušte da napune
rezervoare tih grdosija koje gutaju benzin (jer morali bi da imaju


prilično velike prihode, kako drukčije mogu da provode sve vreme
vozikajući se unaokolo), a možda ćete se i začuditi zašto bi neko
uopšte želeo da provede zlatne godine svog života krstareći po
beskrajnim američkim miljama između Kanade i Meksika, ali osim
toga, verovatno im nikad ne poklonite više od misli-dve.

A ako ste kojim slučajem neka od onih nesrečnih osoba koje su
izgubile dete - ništa nije ostalo osim bicikla na praznom placu dalje niz
ulicu, ili kačketa u žbunju na obali obližnjeg potočića - verovatno
nikad i ne pomislite na njih. Zašto biste? Ne, to je verovatno uradila
neka skitnica. Ili (još gore za razmatranje, ali už asno verovatno) neki
bolesnik iz vašeg rođenog grada, možda čak i iz vašeg komšiluka,
mož da č ak i iz vaš e ulice - neki poremeć eni perverznjak ubica, koji se
veoma dobro pretvara da je normalan, sve dok neko ne nađe hrpu
kostiju u njegovom podrumu ili zakopane u straž njem dvoriš tu. Nikad
ne pomišljate na ljude iz kuća na točkovima, te sredovečne
penzionere i vesele matorce s golf kapama i š titnicima protiv sunca s
cvetnim ornamentima.

U najvećem broju slučajeva, bili biste u pravu. Postoje na hiljade
ljudi s kućama na točkovima, ali je do 2011. godine u Americi
preostao samo jedan čvor - Pravi čvor. Voleli su da tumaraju
unaokolo, a to je bilo dobro, jer su morali to da rade. Ako bi ostali na
jednom mestu, na kraju bi neminovno privukli pažnju na sebe, zato
što ne stare kao drugi ljudi. Kecelja Eni ili Prljavi Fil (geačka imena
bila su im En Lamont i Fil Kaputo) mogu izgledati kao da su preko
noći ostarili dvadeset godina. Blizanci Litl (Grašak i Mahuna) bi se
preko noći mogli vratiti s dvadeset dve na dvanaest (ili tu negde),
uzrast u kojem su se preobrazili, ali se njihov preobražaj odavno
desio. Jedini zaista mlad član Pravog čvora bila je Andrea Stajner, sada
poznata kao Endi Zmijski Ujed... a čak ni ona nije bila toliko mlada kao
što izgleda.

Gegava i džangrizava starica od osamdeset ponovo postaje
šezdesetogodišnjakinja. Izborani gospodin od sedamdeset sposoban je
da odloži svoj štap za hodanje; staračke pege na njegovom licu i
rukama nestaju.

Črnooka Suzi prestaje da hramlje.
Dizelaš Dag, poluslep od katarakte, iznenada vidi oštro poput orla,
a njegova ć ela magič no nestaje. Odjednom, dok lupite dlanom o dlan,


ponovo je četrdesetpetogodišnjak.
Pogrbljena leđa Stimhed Stiva se ispravljaju. Njegova žena Baba

Bać uš ka baca neugodne pelene za odrasle, obuva č izmice opervaž ene
cirkonima i želi da ide negde na ples.

Kada bi imali dovoljno vremena da zapaze takve promene, ljudi bi
se čudili i ljudi bi pričali. Na kraju bi se pojavio i neki reporter. Zato se
Pravi čvor klonio publiciteta kao vampiri sunčeve svetlosti.

No, budući da ne žive najednom mestu (a kada se zaustave u
nekom od svojih gradova, ogranaka preduzeća, na duži vremenski
period, drže se odvojeno od žitelja), savršeno se uklapaju. Zašto da
ne? Nose istu odeću kao i drugi ljudi iz kuća na točkovima, kupuju iste
majice kratkih rukava i konsultuju iste putne karte AMS-a. Stavljaju
iste nalepnice na svoje baundere i vinebage, oglašavajući sva ona
neobična mesta koja su posetili (POMOGAO SAM U POTKRESIVANJU
NAJVECEG DRVETA U BOZICLENDU!), a vi zatičete sebe kako buljite u
iste nalepnice na branicima dok dž edž ite zaglavljeni iza njih (MATOR,
ALI NE I MRTAV, SPASITE MEDIKER, JA SAM KONZERVATIVAC, I JA
GLASAM!) i čekate šansu da ih preteknete. Jedu pečenu piletinu iz
KFC-a i povremeno kupuju greb-greb srećke u dragstorima gde se
prodaju pivo, ribolovački mamci, municija, časopis Motor trend i deset
hiljada različitih vrsta čokoladica. Ako u gradu gde zastanu postoji
sala za tombolu, gomila njih ima običaj da skokne do tamo, zauzme
sto i igra sve dok se ne završi poslednje izvlačenje. U jednoj od tih
igara na sreću, Alava G (geačko ime Greta Mur) osvojila je pet stotina
zelembać a. Naslađivala se time meseč ima, iako č lanovi Pravog č vora
imaju novca i više nego što im je potrebno, pa je to beskrajno
nerviralo neke od drugih dama. Ni Token Carli nije bio preterano
sreć an zbog toga. Kazao je da je već pet izvlač enja č ekao na B7 kada
je Alava G uzviknula: „Tombola!”

„Alava, ti si kučka srećne ruke!“, rekao joj je.
„A ti si nesrečni skot!“, uzvratila mu je. „Nesrečni crni skot!" I otišla
likujući.
Ako policija nekoga od njih zaustavi zbog prekoračenja dozvoljene
brzine ili nekog manjeg saobraćajnog prekršaja - to se retko dešava,
ali se ipak deš ava - panduri ne nalaze niš ta osim važ eć ih saobrać ajnih
dozvola, najnovijih polisa osiguranja i cakum-pakum papirologije.
Niko ne diže glas dok pandur stoji s blokčetom i piše kaznu, iako je


reč o oč iglednoj nepravdi. Optuž be nikad ne osporavaju, a sve kazne
plaćaju na licu mesta. Amerika je živo telo, auto-putevi su njegove
arterije, a Pravi čvor klizi kroz njih kao tihi virus.

Ali nema pasa.
Raja s kućama na točkovima obično putuje s čoporom psećeg
društva, najčešće onih sitnih mašina za proizvodnju govana, s belim
krznom, gizdavim psećim ogrlicama i prgavim temperamentom. Znate
tu vrstu kerova; imaju iritantan lavež koji para uši i pacovske okice
pune uznemirujuće inteligencije. Viđate ih na odmaralištima naplatnih
rampi kako njuškaju kroz travu u ograđenim područjima za šetanju
kućnih ljubimaca dok njihovi vlasnici idu iza njih s kesama za
skupljanje izmeta nagotovs. Osim uobičajenih nalepnica na vozilima
tog običnog naroda iz kuća na točkovima, često ćete videti i žute
oznake romboidnog oblika sa natpisima POMERANSKI SPIC U AUTU
ili JA H SVOJU PUDLICU.
Ali ne i kod Pravog čvora. Oni ne vole pse, a ni psi ne vole njih.
Mož e se reć i da psi vide kroz njih. Do oš trih i budnih oč iju iza naoč ara
na sunce kupljenih na sniž enju. Do jakih i miš ić avih nogu lovaca ispod
pantalona od poliestera iz Volmarta. Do oštrih zuba ispod proteza,
koji čekaju da izađu.
Ne vole pse, ali vole određenu decu.
O da, veoma mnogo vole određenu decu.

2U maju 2011, nedugo nakon što je Abra Stoun proslavila deseti
rođendan a Den Torens desetu treznu AA godinu, Vrana Dedi je
pokucao na vrata Rouzine kuć e na toč kovima. Pravi č vor je trenutno
odsedao u kampu pored Leksingtona u Kentakiju. Bili su na putu za
Kolorado, gde će provesti najveći deo leta u jednom od svojih gradova
po meri, mesta koje je Den ponekad posećivao u snovima. Obično nisu
bili u žurbi da stignu bilo kuda, ali je ovog leta postojala izvesna
hitnost. Svi su to znali, ali niko nije govorio o tome.

Rouz će se pobrinuti za to. Uvek to uradi.
„Uđi“, kazala je, a Vrana Dedi je ušao u vozilo.
Kada bi bio na služ benom putu, uvek je nosio dobra odela i skupe
cipele uglačane do visokog sjaja. Ukoliko se osećao posebno
staromodno, mož da bi č ak nosio i š tap za hodanje. Tog jutra je nosio


vreč aste pantalone s tregerima, majicu kratkih rukava sa slikom ribe
(i rečima POLJUBI ME U GRGECA odštampanim ispod) i kapu
sicilijanku, koju je skinuo sa glave kada je zatvorio vrata. Bio je
Rouzin dugogodišnji ljubavnik i njen zamenik, ali nikad nije propuštao
priliku da joj ukaže poštovanje. To je bila jedna od mnoštva osobina
koje su se njoj sviđale kod njega. Ni najmanje nije sumnjala da bi Pravi
čvor mogao da nastavi dalje pod njegovim vodstvom ako ona ode
bogu na istinu. Makar još neko vreme. Ali još stotinu godina? Možda
ne. Verovatno ne. Bio je slatkorečiv i dovoljno skockan kada je
poslovao s geacima, ali je imao samo rudimentarne veštine planiranja
i nikakvu pravu viziju.

Tog jutra je izgledao zabrinuto.
Rouz je sedela u fotelji u tri-č etvrt pantalonama i obič nom belom
brusu, puš ila cigaretu i gledala treć i sat jutarnje informativne emisije
Danas na svom velikom televizoru okačenom na zid. To je bio meki
sat, kada u studio dovode slavne kuvare i glumce koji promovišu nove
ilmove. Cilindar joj je nakrivo stajao na glavi. Vrana Dedi ju je
poznavao duž e nego š to traju ž ivoti geaka, ali i dalje nije znao kakva
to magija drži taj šešir pod uglom koji prkosi gravitaciji.
Uzela je daljinac i isključila zvuk. „Boga ti poljubim, je li to Henri
Rotman ili me oči ne varaju? Izgledaš izuzetno ukusno, mada sumnjam
da si došao ovamo da te isprobam. Ne u petnaest do deset izjutra, a
pogotovo ne s tim izrazom na licu. Ko je umro?“
Htela je da se našali, ali joj je mrštenje na njegovom čelu kazalo da
posredi nije šala. Isključila je TV i napravila čitavu predstavu od
gaš enja cigarete, ne ž eleć i da on vidi zgranutost koju je oseć ala. Pravi
čvor je nekad imao dve stotine članova. Koliko juče, bilo ih je svega
četrdeset jedan. A ako je bila u pravu u vezi sa značenjem tog
mrštenja, danas je bio jedan manje.
„Tomi Teretnjak", kazao je. „Otišao je u snu. Ciklirao jedared, i
tras. Uopšte nije patio. Što je jebena retkost, kao što znaš."
„Da li ga je Orah pogledao?" Dok se još mogao videti, pomislila je,
ali nije dodala. Orah, č ija su ga geač ka vozač ka dozvola i raznovrsne
geačke kreditne kartice identi ikovale kao Pitera Volisa iz Litl Roka u
Arkanzasu, bio je kiro-praktičar Pravog čvora.
„Ne, sve se desilo prebrzo. Teška Meri je bila s njim. Tomi ju je
probudio kad se razdž ilitao. Pomislila je da ima noć ne more i munula


ga laktom... osim što do tada nije preostalo ništa što se moglo ćušnuti
sem njegove pidžame. Posredi je verovatno bio srčani udar. Tomi je
imao gadnu prehladu. Orah misli da je to mož da bio dodatni faktor. A
znaš da kučkin sin od pamtiveka puši kao Turčin."

„Mi ne dobijamo srčane udare.“ Zatim, s oklevanjem: „A obično
nemamo ni prehlade. Stvarno je hroptao zadnjih nekoliko dana, zar
ne? Jadni stari T. T.“

„Aha, jadni stari T. T. Orah kaž e da je nemoguć e iš ta zasigurno reć i
bez autopsije.“

O č emu mogu samo da sanjaju jer nije ostalo nikakvo telo koje se
može raseći.

„Kako je Meri to primila?"
„A šta misliš? Srce joj je jebeno slomljeno. Poznaju se još od
vremena kada je Tomi Teretnjak bio Tomi Vagon. Skoro devedeset
godina. Ona se brinula o njemu kad se preobrazio. Dala mu je njegovu
prvu paru kada se sutradan probudio. Sada govori da želi da se ubije."
Rouz se retko kad šokirala, ali su njegove reči uradile posao. Niko
u Pravom č voru nikad nije pož eleo da sebi oduzme ž ivot. Zivot je - da
iskuje frazu - njihov jedini razlog za življenje.
„Verovatno je to samo prazna priča", reče joj Vrana Dedi. „Samo
što..."
„Samo što - šta?"
„U pravu si kad kaž eš da obič no ne bolujemo od prehlada, ali ih je
u poslednje vreme bilo prilično mnogo. Uglavnom samo šmrcanje koje
dođe i prođe. Orah kaže da je razlog tome možda loša i nedovoljna
ishrana. Naravno, samo nagađa."
Rouz je sedela izgubljena u mislima, dobujući prstima po goloj
dijafragmi i zureći u crni pravougaonik televizora. Napokon je kazala:
„Dobro, slaž em se da je ishrana u zadnje vreme malo oskudna, ali smo
pre nepunih mesec dana uzeli paru u Delaveru, a Tomi je tada bio
zdrav kao dren. Bucmast kao prase."
„Aha, ali Rouzi - onaj klinac iz Delavera nije bio bogzna šta. Više
intuitivac nego paroglavac."
Nikad nije razmišljala o tome na taj način, ali to je bilo istina.
Takođe, imao je devetnaest, sudeći po njegovoj vozačkoj dozvoli.
Dobrano je prošao kakav god napon snage da je imao u vreme
puberteta. Za još deset godina i bio bi samo još jedan geak. Mož da č ak


i pet. Nije bio bogzna kakav obrok, istina. Ali ne može se uvek
obedovati biftek. Katkad čovek mora da se zadovolji prokeljom i
tofuom. Ako niš ta drugo, oni makar drž e telo i duš u na okupu sve dok
se ne ukaže prilika da zakolju narednu kravu.

Osim što psihički prokelj i tofu nisu zadržali telo i dušu Tomija
Teretnjaka na okupu, zar ne?

„Nekada je bilo mnogo više pare", reče Vrana.
„Ne budi šašav. To je kao kada geaci kažu kako su pre pedeset
godina ljudi bili bolji jedni prema drugima. To je mit, a ja ne ž elim da
to širiš unaokolo. Ljudi su ionako već dovoljno nervozni."
„Znaš me bolje od toga. Ja ne mislim da je to mit, draga. Ako
razmisliš o ; tome, ima smisla. Pre pedeset godina, svega je bilo viš e -
više nafte, više divljih životinja, više obradive zemlje, više čistog
vazduha. Bilo je čak i nekoliko poštenih političara."
„Da!“, uzviknu Rouz. „Ričard Nikson, sećaš se njega? Princ geaka?"
No, Vrana Dedi se nije dao upecati na tu ž vaku. Mož da mu je falila
vizija, ali mu je retko kad išta skretalo pažnju. To je bio razlog zbog
č ega je bio njen zamenik. Mož da je č ak bio u pravu. Ko mož e da kaž e
da se broj ljudi sposobnih da obezbede hranu za Pravi č vor zaista ne
smanjuje, baš kao jata tuna u Tihom okeanu?
„Bolje bi bilo da otvoriš jedan od kanistera, Rouzi." Video je kako
joj se oči šire i podigao ruku u vazduh da je spreči da progovori. „Niko
to ne govori na glas, ali čitava familija razmišlja o tome."
Rouz nije sumnjala da razmišljaju, a ideja da je Tomi umro od
komplikacija koje su bile posledica nedovoljne i loš e ishrane imala je
izvesnu strašnu verovatnoću. Kad vlada nestašica pare, život postaje
tež ak i gubi ukus. Oni nisu bili vampiri iz nekog od onih starih horor
filmova Hamer studija, ali su i dalje morali da jedu.
„A koliko je dugo prošlo otkako smo imali sedmi talas?", upita je
Vrana.
Znao je odgovor na to, kao i ona. Pravi čvor je imao ograničene
prekognitivne sposobnosti, ali kada se približavala uistinu velika
geačka katastrofa - sedmi talas - svi su je osećali. Iako su detalji
terorističkog napada na Svetski I trgovinski centar postali konkretni u
pozno leto 2001, mesecima unapred znali su da će se nešto desiti u
Njujorku. Još je mogla da se seti radosti iščekivanja. Pretpostavljala je
da se gladni geaci slično osećaju kad namirišu kako se u kuhinji


sprema neko naročito ukusno jelo. i Tog dana je bilo dosta hrane za
sve, a i narednih. Među onima koji su poginuli kada su se Kule srušile
možda je bilo svega nekoliko pravih paroglavaca, ali kada je
katastrofa dovoljno velika, agonija i nasilna smrt imaju svojstvo
priloga. Sto je bio razlog zbog čega su takva mesta privlačila Pravi
čvor, kao što bleštava svetlost privlači insekte. Lociranje jednog
jedinog pravog paroglavca je kudikamo tež e, a sada ih je ostalo svega
troje s tim specijalizovanim sonarom u glavama: Dedica Flik, Beri
Zutać i sama Rouz.

Ustala je, zgrabila uredno slož enu rolku s pulta i navukla je preko
glave. Kao i uvek, izgledala je predivno, malo nezemaljski (ah te
visoke jagodice i blago iskošene oči), ali ekstremno seksepilno. Vratila
je šešir na glavu i potapšala ga za dobru sreću. „Sta misliš, Vrano,
koliko je ostalo punih kanistera?"

Slegnuo je ramenima. „Desetak? Petnaest?"
„Otprilike toliko", slož ila se. Bolje je da niko od njih ne zna istinu,
pa čak ni njen zamenik. Poslednje što joj je potrebno jeste da trenutna
nelagodnost preraste u otvorenu paniku. Kada se ljudi uspanič e, bež e
kud koji mili moji. Ako bi se to dogodilo, Pravi čvor bi se
dezintegrisao.
U međuvremenu, Vrana je gledao u nju, i to pomno. Pre nego što je
mogao da vidi previše, kazala je: „Možeš li da zakupiš ovo mesto
večeras?"
„Sališ se? S obzirom na to da su cene benzina i dizela takve kakve
su, vlasnik ne mož e da napuni ni pola mesta, č ak ni vikendom. Upiš ać e
se od sreće kada ga pitam."
„Onda ga zakupi. Uzećemo paru iz kanistera. Razglasi to
unaokolo."
„Važi se." Poljubio ju je, pomilovavši je po jednoj dojci dok je to
činio. „Ovo mi je omiljena rolka."
Nasmejala se i odgurnula ga od sebe. „Svaka rolka sa sisama
unutra ti je omiljena. Hajde, odlazi."
Međutim, ostao je da stoji u mestu, a osmeh mu je izvio jedan kraj
usana. „Da li Zvečarka i dalje njuška oko tvojih vrata, lepotice?"
Spustila je ruku i zakratko ga stisnula ispod kaiša. „Bogo moj.
Osećam li to kosku ljubomore?"
„Recimo da je tako. “


Sumnjala je u to, ali je bila polaskana, u svakom slučaju. „Ona je
sada sa Sari, a njih dve su savršeno srećne. A kad već govorimo o Endi,
ona može da nam pomogne. Znaš već kako. Razglasi priču, ali prvo
razgovaraj s njom."

Nakon što je otišao, zaključala je vrata, otišla u kabinu, i spustila se
na kolena. Zavukla je prste ispod tepiha između vozačkog sedišta i
kontrolnih papuč ica. Deo tepiha se podigao. Ispod se nalazio metalni
pravougaonik sa umetnutim numeričkim tasterima. Rouz je ukucala
šifru i sef se otvorio tri-četiri centimetra. Otvorila je vratašca do kraja
i pogledala unutra.

Još deset-petnaest punih kanistera. To je bila Vranina
pretpostavka, ali iako nije mogla da čita umove članova Pravog čvora
kao geacima, bila je sigurna da je namerno potcenjivao da bi je
razveselio.

Kada bi samo znao, pomislila je.
Sef je bio obložen polistirenskom penom za slučaj saobraćajne
nesreće, a unutra je bilo četrdeset ugrađenih pregradaka. Tog inog
majskog jutra u Kentakiju, trideset sedam kanistera u tim pregracima
bilo je prazno.
Uzela je jedan od preostalih punih i podigla ga. Bio je lagan; kad bi
ga merili, reklo bi se da je i on prazan. Skinula je čep, proverila ventil
da bi se uverila da je i dalje netaknut, a zatim zatvorila sef i paž ljivo -
bezmalo pobožno - stavila kanister na pult gde je do maločas ležala
njena uredno složena rolka.
Nakon ove večere, ostaće još samo dva.
Moraju da nađu neku veliku paru i iznova napune bar nekoliko
praznih kanistera, i to uskoro. Pravi čvor nije priteran uza zid, ne još,
ali je bio udaljen od njega još svega nekoliko centimetara.

3Vlasnik auto-kampa Kozi i njegova žena imali su sopstvenu
prikolicu i stalni posao postavljen na oslikanim betonskim
blokovima. Aprilski pljuskovi doneli su mnoštvo majskog cveća, a
prednje dvorište gospodina i gospođe Kozi ih je bilo puno. Andrea
Stajner zastala je na tren da se divi lalama i maćuhicama a zatim se
popela uz tri stepenika do vrata velike Redmanove kamp prikolice, na
koja je pokucala.


Otvorio joj je gospodin Kozi, niski muškarac sa stomačinom
utegnutom u crvenu potkošulju. U jednoj šaci držao je limenku piva
„Pabst blu ribon“, u drugoj senfom prelivenu kobasicu umotanu u
kriš ku gnjecavog belog hleba. Poš to mu je ž ena trenutno bila u drugoj
prostoriji, zastao je na tren da od glave do pete oš acuje mladu ž ensku
ispred sebe. „Aha?“

Nekoliko članova Pravog čvora posedovalo je trunčicu talenta za
uspavljivanje, ali je Endi bez premca bila najbolja - pokazalo se da je
njen preobražaj bio od ogromne koristi za Pravi čvor. Još je
povremeno koristila svoju sposobnost da mazne novac iz novčanika
određene starije geačke gospode kojima bi se dopala. Rouz je to
smatrala rizičnim i detinjastim, ali je iz iskustva znala da će s
vremenom sve ono što Endi smatra svojim problemima izbledeti i
nestati. Za Pravi čvor, jedini problem bio je opstanak.

„Imam samo jedno pitanjce“, reče mu Endi.
„Ako je reč o toaletima, draga, cisterna za kaku neće doći sve do
četvrtka."
„Nije reč o tome.“
„Nego o čemu, onda?“
„Zar se ne osećaš umorno? Zar ne želiš malo da odspavaš?"
Gospodin Kozi je istog č asa sklopio oč i. Pivo i kobaja ispali su mu
iz šaka, napravivši nered na podu. Pa, dobro, pomisli Endi, Vrana je
dao ovom liku hiljadu dvesta dolara. Gospodin Kozi može da priušti
sebi bocu sredstva za čišćenje. Možda čak i dve.
Uhvatila ga je za ruku i povela u dnevnu sobu. Tu je stajao par
cicanih naslonjača s TV prijemnikom postavljenim ispred njih.
„Sedi", rekla mu je.
Gospodin Kozi je poslušno seo, zatvorenih očiju.
„Voliš da se zezaš s mladim devojkama?“, upitala ga je. „Radio bi
im ono kad bi mogao, jelda? U svakom sluč aju, kad bi mogao da trč iš
dovoljno brzo da ih stigneš ." Odmerila ga je, drž eć i ruke na kukovima.
„Odvratan si. Možeš li to da kažeš?"
„Odvratan sam“, složio se gospodin Kozi. Onda je zahrkao.
Gospođa Kozi uš la je iz kuhinje. Zvakala je sendvič -sladoled. „Hej,
hej, ko si sad pa ti? Šta mu to govoriš? Šta hoćeš?“
„Da zaspiš", reče joj Endi.
Gospođa Kozi ispustila je sendvič-sladoled. Onda su joj kolena


popustila i sela je na njega.
„Jebiga!" reče Endi. „Nisam mislila tu. Ustani!"
Gospođa Kozi je ustala sa zgnječenim sendvič-sladoledom

zalepljenim za zadnji deo haljine. Zmijski Ujed Endi obgrlila je ženu
oko mahom nepostojeć eg struka i odvela je do druge fotelje, zastavš i
dovoljno dugo da joj skine rastopljeni sendvič sladoled s dupeta.
Ubrzo je bračni par Kozi sedeo jedno pored drugog, zatvorenih očiju.

„Spavaćete celu noć", reče im Endi. „Gospodin može da sanja o
jurenju mladih devojaka. Gospođo, ti možeš da sanjaš da je on umro
od srčanog udara i ostavio ti polisu osiguranja u vrednosti od milion
dolara. Kako to zvuči? Dobro?"

Uključila je televizor i pojačala zvuk. Zena s ogromnim sifonima
grlila je Peta Sejdžaka, nakon što je upravo rešila zagonetku koja je
glasila NIKAD NE SPAVAJ NA LOVORIKAMA. Endi se na trenutak
divila mamutskim mlečnim žlezdama, a zatim se opet okrenula
Kozijevima.

„Kada se vesti u jedanaest završ e, mož ete da isključ ite TV i odete u
krevet. Kada se sutra probudite, nećete se sećati da sam bila ovde. Ima
li pitanja?"

Nisu ih imali. Endi ih je ostavila i pohitala natrag do kuća na
točkovima. Bila je gladna, gladna je već nedeljama, a večeras će za sve
biti klope u izobilju. Sto se tiče sutrašnjice... briga o tome bila je
Rouzin posao, a Zmijski Ujed Endi bila je i više nego voljna da joj tu
brigu prepusti.

4Do osam sati uveče, već je bio mrkli mrak. U devet, Pravi čvor se
okupio u izletničkom području auto-kampa Kozi. Rouz Sešir stigla
je poslednja, noseći kanister. Kad su ga ugledali, začuo se tihi alavi
žamor. Znala je kako se osećaju. I sama je bila gladna kao vuk.

Popela se na jedan od izletničkih stolova i redom ih osmotrila,
jednog za drugim. „Mi smo Pravi čvor."

„Mi smo Pravi čvor!", odgovorili su. Lica su im bila dostojanstvena,
a oči lakome i gladne. „Ono što je vezano nikad se ne može razvezati!“

„Mi smo Pravi čvor, i mi istrajavamo."
„Mi istrajavamo/“
„Mi smo izabrani. Mi smo srečnici."


„Mi smo izabrani i mi smo srečnici!“
„Oni stvaraju; mi uzimamo."
„Mi uzimamo što oni stvaraju/“
„Uzmite ovo i dobro ga upotrebite."
„Dobro ćemo ga upotrebiti!“
Nekad, početkom poslednje decenije XX veka, u Enidu u Oklahomi
ž iveo je deč ak po imenu Rič ard Gejlsvorti. Kunem se da to dete može
da mi čita misli, govorila je ponekad njegova mati. Ljudi bi se na to
nasmeš ili, ali ona se nije š alila. A mož da ne samo njene misli. Rič ard je
dobijao petice na kontrolnim zadacima za koje uopšte nije učio. Znao
je kada će se njegov otac vratiti kući u dobrom raspoloženju, a kada
će se vratiti kipteći od besa zbog problema u vodoinstalaterskoj
kompaniji koju je posedovao. Dečak je jedanput molio majku da mu
dozvoli da igra lutriju Izaberi šest, jer se kleo da zna dobitne brojeve.
Gospođa Gejlsvorti mu nije dopustila - bili su dobri baptisti - ali se
kasnije i te kako kajala. Nije izvučeno svih šest brojeva koje je Ričard
zapisao na tabli s podsetnicima u kuhinji, ali pet jeste. Njena religiozna
ubeđenja koštala su ih sedamdeset hiljada dolara. Preklinjala je
dečaka da ne kaže ocu, a Ričard je obećao da neće. Bio je dobar
dečak, divan dečak.
Dva meseca ili tu negde nakon dobitka premije bez tiketa, gospođa
Gejlsvorti je pronađena upucana u svojoj kuhinji, a dobri i divni dečak
je nestao. Telo mu je odavno istrulilo ispod zaparložene njive na
napuštenoj farmi, ali kad je Rouzi Sešir otvorila ventil na
srebrnkastom kanisteru, dečakova esencija - njegova para - izašla je u
oblačiću svetlucave srebrnkaste izmaglice. Podigla se oko tri stope
iznad kanistera i raširila po polju. Pravi čvor je stajao i gledao u nju sa
nestrpljivim izrazima na licima. Većina ih je drhtala. Nekoliko ih je i
otvoreno zaplakalo.
„Nahranite se i istrajte" reč e Rouz, a zatim podiž e ruke u vazduh,
sve dok joj se rašireni prsti nisu našli tik ispod pljosnate ravni
izmaglice. Magla je istog trena počela da tone, poprimajući oblik
kišobrana dok se spuštala na one koji su čekali ispod. Kada im je
obavila glave, počeli su duboko da je udišu. To je trajalo punih pet
minuta, tokom kojih je nekoliko članova Cvora počelo da
hiperventilira i padaju na zemlju.
Rouz je osetila kako joj se telo nadima, a um izoštrava. Svaki


aromatični miris te prolećne noći obznanio je svoje prisustvo. Znala je
da joj jedva vidljive linije oko očiju i usta iščezavaju. Sede vlasi u
njenoj kosi počele su da tamne. Kasnije u toku noći, Vrana će doći u
njenu prikolicu i goreće u postelji kao buktinja.

Udisali su Ričarda Gejlsvortija sve dok nije nestao - zaista i
potpuno nestao. Bela izmaglica se istanjila, a potom iščezla. Oni koji su
se onesvestili uspravili su se u sedeći položaj i pogledali oko sebe,
smeš eč i se. Dedica Flik je zgrabio Peti Zutać , Berijevu ž enu, i ž ivahno
zaigrao žigu s njom.

„Puštaj me, magarče matori!“, brecnula se, ali kroz smeh.
Zmijski Ujed Endi i Cutljiva Sari su se ž valavile, a Endine ruke bile
su duboko u Sarinoj kosi mišje boje.
Rouz je skočila sa stola na zemlju i okrenula se ka Vrani. Spojio je
palac i kažiprst u krug, kezeći joj se.
Sve je kul, govorio je taj kez, a sve jeste bilo u redu. Za sada. No,
uprkos euforiji, Rouz je pomislila na kanistere u svom sefu. Sada je
bilo trideset osam praznih, umesto trideset sedam. Bili su jedan korak
bliže zidu.

5Pravi čvor krenuo je na put narednog jutra, s prvim svetlom
praskozorja. Cetrnaest kuća na točkovima u gusto zbijenom
karavanu pošlo je drumom R-12 ka auto-putu 1-64. Kad stignu do
međudržavne granice, raširiće se tako da ne budu previše upadljivi i
ostajaće u kontaktu preko radio-prijemnika za slučaj da dođe do
nekakve nevolje.

Ili ako neka prilika pokuca na vrata.
Erni i Morin Salkovic, svež i i odmorni posle č udesno okrepljujuć eg
sna, složili su se da su ti ljudi u kućama na točkovima najbolji gosti
koje su ikada imali. Ne samo što su platili gotovinom i ostavili kamp
mesta sređena kao pod konac, već je i neko ostavio puding od hleba
na gornjem stepeniku njihove kamp prikolice, sa slatkom zahvalnicom
na vrhu. Uz malo sreće, rekli su Salkovici jedno drugom dok su jeli
poklonjeni desert za doručak, vratiće se dogodine.
„Znaš š ta?“, reč e Morin. „Sanjala sam da ti je ona ž enu iz reklama
za ž ivotno osiguranje - Flo - prodala veliku polisu. Nije li to bio baš lud
san?“


Erni je zabrektao i stavio još šlaga na svoju porciju pudinga od
hleba.

„Jesi li i ti nešto sanjao, dragi?" -
„Ma jok."
Međutim, skrenuo je pogled u stranu kad je to izgovorio.

6Sreća Pravog čvora preokrenula se nabolje jednog toplog julskog
dana u Ajovi. Rouz je predvodila karavan, kao i uvek, a tik
zapadno od Adera, sonar u njenoj glavi se oglasio tihim pištanjem.
Zvuk nije bio gromoglasan, ali jeste bio veoma čujan. Odmah je preko
CB radija pozvala Berija Žutaća, koji je bio Azijac koliko i Tom Kruz.

„Beri, jesi li osetio ovo?"
„Aha.“ Beri nije bio naročito blagoglagoljiv tip.
„S kim se Dedica Flik danas vozi?"
Pre nego što je Beri mogao da joj odgovori, Kecelja Eni uskočila je
u razgovor i kazala: „Sa mnom i Dugim Polom, mila. Da li je... da li je
dobar?" Zvučala je nervozno, a Rouz je to mogla da razume. Ričard
Gejlsvorti bio je veoma dobar, ali šest nedelja su veoma dugačak
period posta i Ričard je počinjao da čili.
„Da li je stari čova compos, Eni?"
Pre nego što je uspela da joj odgovori, začuo se hrapavi glas:
„Dobro mi je, ženo.“ Za tipa koji ponekad nije mogao da se seti
vlastitog imena, Dedica Flik je zaista zvučao prilično dobro. Naprasito,
svakako, ali je naprasitost kudikamo bolja od senilnosti.
U Rouzinoj glavi odjeknuo je drugi ping, ali ne toliko jak kao
prethodni. Kao da potcrtava poentu kojoj nije potrebno potcrtavanje,
Dedica je rekao: „Idemo u jebeno pogrešnom pravcu.“
Rouz se nije ni potrudila da mu odgovori, već je samo pritisnula
drugo dugme na mikrofonu. „Vrano? Javi se, ljubavi!"
„Ovde sam." Pripravan kao i uvek. Čeka da ga pozove.
„Okupi ih na sledećem odmaralištu. Izuzev mene, Berija i Flika. Mi
ćemo se isključiti na sledećim izlazu i vratiti se nazad."
„Hoći li ti biti potrebna ekipa?"
„Neću to znati sve dok se ne približimo, ali... mislim da neće."
„Okej." Pauza, zatim je dodao: „Sranje!"
Rouz je vratila mikrofon na postolje i pogledala kroz prozor u


beskrajne njive kukuruza duž obe strane auto-puta s č etiri kolovozne
trake. Vrana je bio razočaran, naravno. Svi bi bili. Veliki paroglavci
predstavljaju problem jer su skoro sasvim imuni na sugestije. To znači
da se moraju uhvatiti na silu. Prijatelji i članovi porodice često bi
pokušali da ih brane. Ponekad bi mogli da ih uspavaju, ali ne uvek;
klinac s velikom parom mogao bi da blokira čak i najbolji trud
Zmijskog Ujeda Endi. Ponekad su zato morali da ubiju neke geake. To
je bilo loše, ali je nagrada oduvek bila vredna neprijatnosti: život i
snaga uskladišteni u čeličnom kanisteru. Sačuvani za crne dane. U
mnogim slučajevima, postojala je čak i dodatna korist. Para je
nasledna i često su svi članovi žrtvine porodice imali makar malčice.

7Dok je najveći deo Pravog čvora čekao na prijatno senovitom
odmaralištu šezdeset kilometara istočno od Kaunsil Blafsa, kuće
na točkovima s tri izviđača su se okrenule, isključile sa auto-puta kod
Adera i zaputile na sever. Napustivši auto-put 1-80, raširile su se i
počele da špartaju mrežu pošljunčenim i dobro održavanim seoskim
drumovima, koja je delila taj deo Ajove u velike kvadrate. Prilazili su
signalu iz tri različita pravca.

Signal je postao jač i... još malo jač i... a zatim se stabilizova. Dobra
para, ali ne i sjajna. Pa, dobro. Žedan konj ne bira vodu.

8Bredli Trevor dobio je poštedu od uobičajenih farmskih poslića da
vež ba s lokalnim Ol-star softbol timom. Da mu je taja to zabranio,
trener bi verovatno poveo ostale dečake kao rulju spremnu za linč, jer
je Bred bio najbolji udarač tima. Ne biste to pomislili kad biste ga
pogledali - bio je mrš av kao drž alje grabulja i imao je svega jedanaest
godina - ali je mogao da izbaci iz igre najbolje bacače u diviziji. Spore i
lake lopte je skoro uvek izbacivao s terena. Dobar deo toga bila je
obična snaga dečaka odraslog na farmi, ali daleko od toga da je to bilo
sve. Cinilo se kao da Bred zna kakva će biti sledeća lopta. U pitanju
nije bilo čitanje tajnih znakova (mogućnost o kojoj su smrknuto
spekulisali ostali treneri u diviziji). Naprosto je znao, kao što je znao i
koji je najbolji položaj za novi bunar, ili kuda je odlutala nestala
krava, ili gde je bio mamin verenički prsten kad ga je izgubila.
Pogledaj ispod prostirke za noge u saburbanu, kazao joj je, a prsten je


zaista bio tamo.
Današnji trening bio je naročito dobar, ali za vreme potonjeg

sastanka č inilo se kao da se Bred izgubio u oblacima, č ak je odbio da
iz kofe s ledom uzme limenku gaziranog soka kad su mu ponudili.
Kazao je da misli da je bolje da pođe kuć i i pomogne maji da pokupi
veš s konopca za sušenje.

„Hoće li pasti kiša?“, upitao ga je trener Majki Džonson. Svi su
verovali Bredu što se tiče vremena.

„Ne znam“, reče tupo Bred.
„Jesi li dobro, sinko? Izgledaš malo karakušljivo.“
Zapravo, nije se osećao dobro; tog jutra se probudio s glavoboljom
i pomalo grozničav. Doduše, to nije bio razlog zbog čega je želeo da
što pre ode kući; prosto je imao snažno osećanje da više ne želi da
bude na terenu za bejzbol. Cinilo mu se kao da njegov um... nije
sasvim njegov. Nije bio siguran da li je tu ili samo sanja da jeste -
koliko je to suludo? Odsutno se počešao po crvenoj tački na
podlaktici. „Sutradan u isto vreme, jel§?“
Trener Džonson mu je rekao da je takav plan, i Bred je odšetao,
nemarno drž eć i rukavicu za softbol u š aci. Obič no bi otrč ao - svi klinci
bi otrčali - ali mu danas nije bilo do toga. Glava ga je još uvek bolela, a
sad su ga bolele i noge. Nestao je u kukuruzištu iza tribina, s namerom
da se prečicom vrati na farmu, udaljenu tri i po kilometra. Kad je izbio
na gradski Drum D, otresajući kukuruznu svilu iz kose sporim i
sanjivim pokretima ruke, vonderking osrednje velič ine turirao je van
brzine na šljunku. Pored vozila je stajao, smešeći se, Beri Žutać.
„Tu li si“, reče mu Beri.
„Ko ste vi?“
„Prijatelj. Uskači. Odbaciću te kući.“
„Svakako", reč e Bred. S obzirom na to kako se oseć a, vož nja ć e mu
dobro doći. Počešao se po crvenoj tački na ruci. „Vi ste Beri Smit. Vi
ste prijatelj. Uskočiću, a vi ćete me odvesti kući.“
Uš ao je u kuć u na toč kovima. Vrata su se zatvorila. Vonderking je
krenuo.
Sutradan će čitav okrug biti uključen u lov na najboljeg udarača
Ol-star softbol tima iz Adera. Predstavnik za š tampu Drž avne policije
zamolio je žitelje da nadležnima prijave sve neobične automobile i
kombije. Bilo je mnogo takvih izveštaja, ali su svi do poslednjeg bili


uzaludni. Iako su tri kuće na točkovima, koje su prevozile nalazače,
bile mnogo veće od kombija (a ona koju je vozila Rouzi Sešir bila je
ogromna), niko ih nije prijavio vlastima. Oni su bili raja iz kuća na
točkovima, na kraju krajeva, i putovali su zajedno. Bred je naprosto...
nestao.

Nalik hiljadama druge nesrečne dece, bio je progutan, naizgled u
jednom jedinom zalogaju.

9Odveli su ga na sever do napuštene fabrike etanola, kilometrima
udaljene od najbliž e farme. Vrana je izneo deč aka iz Rouzine kuć e
na točkovima i nežno ga položio na tlo. Bred je bio uvezan izolir-
trakom, i plakao je. Kad se Pravi čvor okupio oko njega (kao
ožalošćeni iznad rake), kazao je: „Molim vas, odvedite me kući.
Nikome neću reći.“

Rouz je kleknula pored njega i uzdahnula. „Volela bih da mogu,
sinko, ali ne mogu.“

Njegove oči su pronašle Berija. „Rekao si da si jedan od dobrih
tipova! Čuo sam te! Rekao si to!“

„Zao mi je, drugar." Beri nije izgledao kao da mu je ž ao. Izgledao je
gladno. „Ovo nije ništa lično."

Bred je ponovo pogledao u Rouz. „Hoćete da me povredite?
Nemojte da me povredite, molim vas!“

Naravno da će ga povrediti. To je bilo vredno žaljenja, ali bol
prečiščuje paru, a Pravi čvor mora da jede. Jastozi takođe osećaju bol
kada ih stave u lonce s vrelom vodom, ali to ne spreč ava geake da ih
jedu. Hrana je hrana, a opstanak je opstanak.

Rouz je stavila ruke iza leđa. Alava G je stavila nož u jednu od njih.
Bio je kratak, ali veoma oštar. Rouz se nasmešila dečaku i kazala mu:
„Što je manje moguće."

Dečak je dugo potrajao. Vrištao je sve dok mu glasne žice nisu
pukle, a njegovi krici postali promukli lavež . U jednom trenutku, Rouz
je zastala i osvrnula se oko sebe. Na rukama, dugim i snaž nim, nosila
je krvave rukavice.

„Nešto?", upita je Vrana.
„Pričaćemo kasnije", rekla mu je, a zatim nastavila s poslom.
Snopovi desetak baterijskih lampi pretvorili su komad zemlje iza


fabrike etanola u improvizovanu salu za operacije.
Bred Trevor je prošaputao: „Ubij me, molim te!"
Rouz Šešir mu se umirujuće nasmešila. „Uskoro.“
Ali nije.
Hrapavi lavež počeo je ponovo, a na kraju se pretvorio u paru. U

zoru su zakopali dečakovo telo i nastavili dalje.


ŠESTO POGLAVLJE

UVRNUTI RADIO

1To se nije dogodilo cele tri godine, ali to je od onog što se nikad ne
I zaboravlja. Kako zaboraviti kada vaše dete počne da vrišti usred
noći.

Lusi je bila sama kod kuće, jer je Dejvid bio na dvodnevnoj
konferenciji u Bostonu, ali je znala da bi, da je bio kod kuće, pre nje
stigao do Abrine sobe. Ni on nije zaboravio.

Njihova kćerka sedela je na krevetu, pepeljasto bledog lica, kose
raščupane od spavanja, razrogačenih očiju koje su zurile u prazno.
Caršav - sve što joj je bilo potrebno od posteljine za vreme toplih dana
- bio je izgužvan i obmotavao ju je poput neke lude čaure.

Lusi je sela pored nje i zagrlila je. Kao da grli kamen. Ovo je bio
najgori deo, pre nego što se Abra povrati iz transa. Naglo buđenje iz
sna uz ćerkine krike bilo je zastrašujuće, ali je Abrino nereagovanje
bilo još gore. U doba između pet i sedam godina, noćni užasi bili su
relativno česti, a Lusi se uvek bojala da će um njenog deteta pući pod
tim pritiskom. Abra bi nastavila da diše, ali joj oči ne bi napuštale svet
koji je ona mogla da vidi, a oni nisu.

To se neće desiti, razuverio ju je Dejvid, a Dž on Dalton je dodatno
umanjio njene strahove. Deca se lako oporavljaju od nedaća. Ako ne
pokazuje nikakve trajne naknadne posledice - povučenost u sebe,
izolovanost, opsesivno ponašanje, mokrenje u krevet - sve je u redu.

Međutim, nije bilo u redu da se deca bude iz košmara vrišteći. Nije
u redu da se, ponekad, posle Abrinih noćnih mora iz prizemlja čuju
divlji klavirski akordi, ili da se slavine u kupatilu na kraju hodnika
odvrću same od sebe, ili da sijalica iznad njenog kreveta ponekad
pregori kad ona ili Dejvid pritisnu prekidač.

Onda je došao njen nevidljivi prijatelj, a intervali između noćnih
mora postali su duž i. Na kraju su koš mari prestali. Sve do noć as. Samo
što više nije bila noć, istini za volju; Lusi je videla slabašan sjaj na


Click to View FlipBook Version