– Dokle god „Sibord“ misli da sam mrtva, Džo Nejpijer me neće tražiti. Kad saznaju da nisam... – Sleže ramenima, pošto su joj događaji u poslednjih šest sati stvorili oklop fatalizma. – Sve u svemu je bezbedno, možda i nije. Prihvatljiv nivo rizika. Ne radim ovo dovoljno često da bih bila stručna. Milton zavlači palčeve u džepove. – Odvešću vas do Buenas Jerbasa. Samo malo, idem da pozovem prijatelja, pa ćemo njegovim kamionetom. – Dobar momak – kaže Luiza pošto je izašao. – Miltonu bih poverila sopstveni život – odgovara Hester.
44 Milton odlazi do prljave i zapuštene bakalnice koja opslužuje kampere, vlasnike prikolica, kupače na plaži, prolaznike do Svanekea i okolne usamljene kuće. Sa radija iza tezge čuje se pesma „Iglsa“. Milton ubacuje deset centi u telefon, proverava imaju li zidovi uši, i napamet okreće broj. Sa rashladnih tornjeva Svanekea para se uzdiže kao avet karfiola. Piloni marširaju na sever, ka Buenas Jerbasu, i na jug, ka Los Anđelesu. Čudno, razmišlja Milton. Moć, vreme, gravitacija, ljubav. Sile koje nas zaista kontrolišu nevidljive su. Neko se javlja na telefon. – Da? – Da, Nejpijeru? Ja sam. Slušaj, oko one Luize REJ. A šta ako nije? A šta ako se još šetka i liže lizalice i plaća račune? Da li bi ti njena trenutna lokacija išta vredela? Jelda? Koliko? Ne, ti reci cenu. Dobro, duplo od toga... ne? Drago mi je što smo se čuli, Nejpijeru. Moram da idem i... – Milton se smeška – .. .uobičajeni račun, u roku od jednog radnog dana, molim te. Tako je. Šta? Ne, niko je drugi nije video, samo Luda van Zant. Ne. Pomenula ga je, ali je završio na dnu mora. Potpuno siguran. Hrana za ribe. Naravno da ne, moje ekskluzivne informacije su samo za tvoje uši... Aha, vozim je nazad u njen stan, a onda će kod majke... Dobro, za sat. Uobičajeni račun. Jedan radni dan.
45 Pošto otvori ulazna vrata, Luiza čuje nedeljnu utakmicu i oseća miris kokica. – Kad sam ti ja to beše dozvolila da pržiš na ulju? – dovikuje Havijeru. – Zašto su sve roletne spuštene? Havijer dotrčava u hodnik, s osmehom od uha do uha. – Ćao, Luiza! Kokice je napravio tvoj čika Džo. Gledamo Džajantse i Dodžerse. Zašto si se obukla kao baba? Luiza oseća čvor u stomaku. – Dođi ovamo. Gde je on? Havijer se kikoće. – Na tvom kauču! Šta je? – Dođi ovamo! Mama hoće da te vidi. – Radi prekovremeno u hotelu. – Luiza, na mostu nisam bio ja, nisam! – Iza njega se pojavljuje Džo Nejpijer, pružajući ruke kao da umiruje uplašenu životinju. – Slušajte... Luizin glas se trese. – Havi! Napolje! Iza mene! Nejpijer povišava glas. – Slušajte me... Da, razgovaram sa sopstvenim ubicom. – Zašto bih, do đavola, slušala ijednu vašu reč? – Ja sam samo doušnik iz „Siborda“ koji ne želi vašu smrt! – Nejpijera je napustila hladnokrvnost. – Na parkingu sam pokušavao da vas upozorim! Razmislite! Da sam ja ubica, zar bismo uopšte i ovoliko popričali? S prisutnim svedocima? Ne idite, pobogu! Nije bezbedno! Možda još nadziru vaš stan. Zato su roletne spuštene. Havijer izgleda preneraženo. Luiza drži dečaka, ali ne zna koji je najmanje opasan put. – Zašto ste došli? Nejpijer opet ćuti, ali je umoran i uznemiren. – Poznavao sam tvog oca dok je bio pandur. Dan pobede u pristaništu Silvaplana. Uđi, Luiza. Sedi.
46 Džo Nejpijer sračunao je da će komšijsko dete sputati Luizu dovoljno dugo da ga sasluša. Nije ponosan što mu je plan uspeo. Nejpijer, više posmatrač nego govornik, pažljivo kleše svoje rečenice. – Četrdeset pete sam već šest godina bio pandur u Okružnoj stanici Spinoza. Bez pohvala, bez crnih mrlja. Običan pandur. Držao sam se dalje od nevolja, zabavljao se s devojkom iz daktilo-službe. Petnaestog avgusta radio je javio da su se Japanci predali, a ceo Buenas Jerbas zaplesao je kao lud. Piće u potocima, kola turiraju, petarde, ljudi su uzimali odmor čak i ako im ga gazde nisu dale. Oko devet, tu negde, moj partner i ja pozvani smo zbog gaženja i bekstva u Maloj Koreji. Obično se nismo baktali s tim delom grada, ali je žrtva bila bela i mlada, pa će rodbina svašta pitati i tako to. Bili smo na putu, kad tvoj otac šalje šifru osam i poziva sva slobodna kola u pristanište Silvaplana. Po pravilu, po tom delu luke nije se njuškalo ako si želeo da napreduješ. Tamo je skladišta podigla mafija, pod zaštitom Gradske kuće. Osim toga, Lester Rej – Nejpijer rešava da ne ublaži rečnik – bio je poznat kao pravoverna idealistička kretenčina iz Desete stanice. Međutim, dva policajca su ubijena, i više ne možeš isto da razmišljaš. Može tamo na asfaltu da krvari neki tvoj drug. Zato smo nagazili do daske i stigli u pristanište odmah iza Brozmana i Harkina, takođe iz Spinoze. U prvi mah ništa nismo videli. Ni traga od Lestera Reja, ni traga od policijskih kola. Svetla na banderama bila su ugašena. Provezli smo se između dva niza teretnih kontejnera, skrenuli i videli ljude kako tovare vojni kamion. Pomislio sam da smo u pogrešnoj zoni pristaništa, ali sam onda primetio da rade vrlo brzo, vrlo marljivo. To nije imalo smisla, svakako ne na noć opštenarodne radosti. Potom nas je zasula kiša metaka i sve je postalo smisleno. Brozmana i Harkina udario je prvi talas – kočnice, staklo u vazduhu, zakucali smo se u njih, ja i partner iskočili iz kola i sakrili se iza naslaganih čeličnih cevi. Čuje se Brozmanova sirena, ne prestaje, oni ne izlaze. Meci tk-tk-tk oko nas, ja se usrao od straha – pandur sam postao da bih izbegao ratne zone. Moj partner uzvraća vatru. Pridružujem mu se, ali su nam šanse da ikoga pogodimo nikakve. Da budem iskren prema tebi, bilo mi je drago kad je kamion krenuo. A pošto sam bio neviđena budala, prerano sam izašao iz zaklona... da možda vidim registarsku tablicu. –
Nejpijera već boli koren jezika. – I tada se sve odigralo. Čovek urla i juri na mene s druge strane dvorišta. Pucam u njega. Promašujem... najsrećniji promašaj u mom životu, a i tvom, Luiza, jer da sam ubio tvog oca, tebe ne bi bilo. Lester Rej u trku pokazuje iza mene, šutira neki predmet što se kotrlja ka meni, bačen s kamiona. Potom me prži zaslepljujuća vatra, buka mi čepa glavu, a u zadnjicu mi se zarivaju igle bola. Padam na mestu, polusvestan, i tu sam sve dok me bolničari ne ubace u kola. Luiza i dalje ništa ne govori. – Imao sam sreće. Parče šrapnela bombe probilo mi je oba guza na po obe strane. Ostalo je bilo u redu. Doktor je rekao da prvi put vidi četiri rupe od jednog projektila. Tvoj tata, naravno, nije prošao tako dobro. Lester je ličio na švajcarski sir. Operisali su mu oko mog pretposlednjeg dana u bolnici, ali nisu uspeli da ga spasu. Međutim, nije mnogo sažaljevao samog sebe; samo smo se rukovali i otišao sam, nisam znao šta da kažem. Čoveka ćeš najviše poniziti tako što ćeš mu spasti život. I Lester je to znao. Ali ne prođe ni dan, možda ni sat, da ne pomislim na njega. Kad god sednem. Luiza neko vreme ćuti. – Zašto mi to niste ispričali na Svanekeu? Nejpijer se češka po uhu. – Plašio sam se da ćeš to iskoristiti kako bi iz mene iscedila... – Ono što se tačno desilo Rufusu Siksmitu? Nejpijer ne kaže ni „da“ ni „ne“. – Znam kako novinari rade. – Vi tražite rupe u mom integritetu? Govori uopšteno – ne može znati za kuću Margo Rouker. – Ako nastaviš da tražiš izveštaj Rufusa Siksmita – Nejpijer se pita treba li to da kaže pred dečakom – bićeš ubijena, kratko i jasno. Neću to ja uraditi! Ali će se desiti. Preklinjem te. Odmah idi iz grada. Odbaci svoj stari život i posao, samo idi. – Alberto Grimaldi vas je poslao da mi to kažete, zar ne? – Niko ne zna da sam ovde... sačuvaj bože, inače bih bio u istoj nevolji kao i ti. – Prvo jedno pitanje. – Želiš da pitaš da li je... – baš bi voleo da mali nije tu – Siksmitova „sudbina“ moje delo. Odgovor je „ne“. Nisam se bavio tom vrstom... posla. Ne kažem da sam nevin. Samo kažem da sam kriv što sam žmurio na jedno oko. Grimaldijev čovek ubio je Siksmita i tebe sinoć odgurao s mosta. Tip po imenu Bil Smouk... ali slutim da ima i dosta drugih imena. Ne mogu te naterati da mi poveruješ, ali se nadam da ćeš mi poverovati.
– Kako ste znali da ću preživeti? – Pusta nada. Vidi, život je dragoceniji od prokletog rovarenja. Preklinjem te, poslednji put, zaista poslednji, da se okaniš ove priče. Sad moram da odem, i molim se bogu da i ti to uradiš. – Ustaje. – Samo još nešto. Umeš li da pucaš iz pištolja? – Alergična sam na oružje. – Kako to misliš? – Od njega me hvata muka. Bukvalno. – Svako treba da nauči da puca. – Aha, eno pune mrtvačnice takvih. Bil Smouk neće ljubazno čekati da izvadim pištolj iz tašne, zar ne? Jedini izlaz mi je da nađem dokaz koji će sve razotkriti toliko temeljno da na kraju moja smrt i neće imati svrhe. – Potcenjuješ ljudsku ljubav prema sitnoj osveti. – Zašto brinete za mene? Vratili ste dug prema tati. Oprali ste savest. Nejpijer zlovoljno uzdiše i zna da više ništa ne može da učini. – Baš mi se dopala utakmica, Havi. – Vi ste lažov – kaže dečak. – Lagao sam, tačno je to, ali to ne znači da sam lažov. Laganje je greh, ali kad se svet okreće unatraške, mali greh može biti veliko dobro delo. – To nema smisla. – Potpuno si u pravu da nema, ali je ipak tačno. Džo Nejpijer izlazi. Havijer je ljut i na Luizu. – I ti meni kažeš da seja kockam sa životom samo zato što skačem preko balkona?
47 Luizini i Havijerovi koraci odjekuju na stepeništu. Havijer baca pogled preko rukohvata. Niži spratovi nestaju kao zavoji školjke. Obuzima ga vrtoglavica, te se zaceni i zakikoće. Isto i kad pogleda naviše. – Kad bi mogla da vidiš budućnost – pita – da li bi pogledala? Luiza prebacuje tašnu preko ramena. – Zavisi da li bih mogla da je izmenim ili ne. – Ako bi mogla? Recimo, da si videla da će te na drugom spratu oteti komunistički špijuni, onda bi se liftom spustila do prizemlja. – Ali šta ako špijuni pozovu lift s idejom da otmu bilo koga ko se u njemu zatekne? Šta ako ćeš budućnost pokrenuti upravo pokušajima da je izbegneš? – Ako možeš da vidiš budućnost, kao što vidiš kraj Šesnaeste ulice s vrha robne kuće „Kilroj“, to znači da je budućnost već tu. Ako je već tu, znači da je ne možeš promeniti. – Da, ali ono što je na kraju Šesnaeste ulice ne zavisi od onoga što ti radiš. To su uglavnom napravili urbanisti, arhitekti, dizajneri, sem ako ne digneš neku zgradu u vazduh ili tako nešto. Ono što se dešava u roku od minuta zavisi od onoga što ti radiš. – I šta je odgovor? Možeš li ili ne možeš da promeniš budućnost? Možda odgovor nije funkcija metafizike nego naprosto moći. – To je velika nepoznanica, Havi. Stižu do prizemlja. Bionički bicepsi Čoveka od šest miliona dolara tandrču dok se savijaju na Malkomovom televizoru. – Vidimo se, Luiza. – Ne odlazim iz grada zauvek, Havi. Rukuju se na dečakovu inicijativu. Luizu gest iznenađuje: deluje formalno, konačno i prisno.
48 Srebrni putni sat u kući Džudit Rej u Juingsvilu zvonjavom oglašava jedan sat po podne. S Bilom Smoukom razgovara supruga nekog finansijera. – Ova kuća uvek u meni budi demona gramzivosti – poverava se žena od pedeset i nešto godina, optočena draguljima – pošto je kopija Frenka Lojda Rajta. Original je na obodu Salema, čini mi se. – Stoji za dlaku preblizu. Izgledaš kao veštica s oboda Salema koja je pogubila jebenu glavu u Tifaniju, razmišlja Bil Smouk i kaže: – Stvarno? Hispanoameričke služavke, koje je obezbedio dostavljač hrane, nose poslužavnike među isključivo belim gostima. Na platnenim salvetama u vidu labuda stoje kartice s imenima. – Onaj beli hrast u prednjem dvorištu morao je biti tu kad su osnovane španske misije – kaže žena – slažete li se? – Nesumnjivo. Hrastovi traju po šest stotina godina. Dvesta da izrastu, dvesta da prožive, dvesta da umru. Opaža Luizu kako ulazi u raskošnu sobu i od očuha prima poljupce u oba obraza. Šta želim od tebe, Luiza Rej? Luizu grli jedna žena njenih godina: – Luiza! Nisam te videla tri-četiri godine! – Izbliza, gošćin šarm je prepreden i ljubopitljiv. – Ali zar je istina da se još nisi udala? – Svakako da jeste – britko odgovara Luiza. – A ti? Smouk oseća da je pogledala u njegovom pravcu, te ponovo obraća pažnju na suprugu i da, slaže se da na manje od sat vremena odavde rastu sekvoje koje su bile zrele još za vladavine Nabukodonosora. Džudit Rej penje se na posebno pripremljenu hoklicu i srebrnom kašikom kuca o bocu roze šampanjca dok se svi ne umire. – Dame, gospodo i mladi ljudi – besedi – rečeno mi je da je večera poslužena! Ali pre nego što počnemo, htela bih da kažem nekoliko reči o sjajnim aktivnostima Udruženja za rak Buenas Jerbasa i o tome kako će se upotrebiti novac koji danas tako velikodušno donirate. Bil Smouk zabavlja dvoje dece tako što ni iz čega stvara sjajni zlatni rand. Od tebe, Luiza Rej, želim ubistvo s intimnošću. Načas se Bil Smouk pita postoje li sile unutar nas koje nisu deo nas.
49 Služavke su sklonile desert, u vazduhu se oseća jak miris kafe, a trpezarijom ovladava nedeljna omama od prežderavanja. Stariji gosti nalaze kutke za dremež. Luizin očuh okuplja grupu savremenika da im pokaže svoju zbirku automobila iz pedesetih godina, supruge i majke sprovode vojnu vežbu iz aludiranja, školarci izlaze da se prepiru na suncu i oko bazena. Trojke Henderson dominiraju konverzacijom za provodadžijskim stolom. Svaki je plavook i zlatokos kao i braća, a Luiza ih ne razlikuje. – Šta bih ja uradio – kaže jedan brat – kad bih bio predsednik? Prvo, težio bih da dobijem hladni rat, a ne samo da ga ne izgubim. Drugi preuzima. – Ja se ne bih ulagivao Arapima čiji su preci parkirali kamile na pesku... – ...a ni crvenim orijentalcima. Zasnovao bih... ne bojim se da kažem... našu zasluženu... korporativnu... imperiju. Jer ako to ne uradimo... – ...Japanci će sve preuzeti. U korporaciji je budućnost. Moramo dopustiti da biznis zavlada zemljom i ustoličiti pravu meritokratiju. – Ne smeju nas sputavati socijalna pomoć, sindikati, „akcije“ za invalidno-transvestitsko-obojeno-beskućne arahnofobe... – Meritokratija sposobnih. Kultura koja se ne stidi da prizna da imetak privlači moć... – ...i da oni koji stiču imetak... mi... dobijaju i nagrade. Kada čoveka zanima moć, ja postavljam prosto pitanje: „Da li on razmišlja kao poslovan čovek?“ Luiza gužva salvetu u čvrstu loptu. – Ja postavljam tri prosta pitanja. Kako je dobio tu moć? Kako je koristi? I kako mu se, mamicu li mu njegovu, ona može oduzeti?
50 Džudit Rej nalazi Luizu kako u sobičku njenog muža gleda popodnevne vesti. – Čula sam Antona Hendersona kako kaže „lezbača“, a ako nije mislio na tebe, Kolačiću, ne znam... nije smešno! Tvoj... bundžijski temperament postaje sve veći problem. Žališ se što si sama, pa te upoznam s finim mladićima, a ti ih „lezbišeš“ svojom tačkom za Durbin. – Kad sam se ja to žalila što sam sama? – Momci poput Hendersona ne rastu na grani, znaš. – Na grani rastu biljne vaši. Čuje se kucanje na vrata i u sobu proviruje Bil Smouk. – Gospođo Rej? Izvinite što upadam, ali moram uskoro da pođem. Ruku na srce, ovo je bio najtopliji i najbolje organizovan dobrotvorni skup kome sam ikad prisustvovao. Džudit Rej hitro diže ruku do uha. – Vrlo ljubazno od vas... – Herman Hauit, mlađi partner u „Mazgrouv Vajlandu“, iz kancelarije u Malibuu. Nisam stigao da se predstavim pre fenomenalne večere, jer sam mesto rezervisao tek jutros, u poslednji čas. Otac mi je preminuo pre deset godina, neka mu je laka zemlja, od raka... ne znam kako bismo majka i ja to preživeli da nije bilo pomoći Društva. Kad je Oli pomenuo vaš dobrotvorni skup, potpuno neočekivano, prosto sam morao da se javim i proverim je li neko otkazao u poslednji čas. – Vrlo nam je drago što ste to uradili, i dobro došli u Buenas Jerbas. – Malo nizak, procenjuje Džudit Rej, ali mišićav, s dobrom platom i verovatno sličnih godina kao i Luiza. „Mlađi partner“ deluje perspektivno. – Nadam se da će vam se sledeći put pridružiti i gospođa Hauit. Bil Smouk alijas Herman Hauit osmehuje se kao miš. – Nažalost, jedina gospođa Hauit je moja mama. Zasad. – Ma zar je to istina – odgovara Džudit Rej. On gleda Luizu, koja ne obraća pažnju. – Dole me je impresionirala principijelnost vaše kćeri. Ogromnom delu naše generacije danas nedostaje moralni kompas. – Potpuno se slažem. Šezdesete su s vodom bacile i bebu. Luizin pokojni otac i ja rastali smo se pre određenog broja godina, ali smo uvek nastojali da u svoju kćer usadimo osećaj za dobro i zlo. Luiza! Hoćeš li se
odlepiti od televizora samo na trenutak, molim te, dušo? Herman će pomisliti... Luiza? Kolačiću, šta je? Voditelj govori: – Policija je potvrdila da se, među dvanaest poginulih u jutrošnjoj nesreći privatnog mlažnjaka iznad Stenovitih planina u Koloradu, nalazi i generalni direktor korporacije „Sibord“ Alberto Grimaldi, najplaćeniji direktor u Americi. Preliminarna istraga Federalne uprave za avijaciju sugeriše da je eksploziju izazvao kvar na sistemu za dovod goriva. Ostaci olupine rasuti su na nekoliko kvadratnih kilometara... – Luiza, Kolačiću? – Džudit Rej spušta se na kolena uz kćer, koja skamenjeno gleda izobličene komade aviona u kukuruzištima. – Potpuno... grozno! – Bil Smouk sladi se kompleksnim jelom, čije sve sastojke čak ni on sam, kao kuvar, ne može da nabroji. – Jeste li poznavali ikoga od tih jadnih ljudi, gospođice Rej?
51 Ponedeljak ujutru. Redakcija Durbina naelektrisana je od glasina. Jedna veli da je časopis propao; druga da će ga Kenet P. Ogilvi, vlasnik, dati na licitaciju; banka daje svežu transfuziju; banka zavrće slavinu. Luiza ih nije obavestila da je pre dvadeset četiri sata preživela pokušaj ubistva. Ne želi da upetlja ni majku ni Grelša, a izuzmu li se modrice, sve ionako deluje još nestvarnije. Luiza veoma lično i bolno doživljava smrt Ajzaka Saksa, čoveka koga je jedva i poznavala. Takođe se i boji, ali funkcioniše tako što se usredsređuje na posao. Otac joj je ranije rekao da ratni reporteri govore o imunosti na strah koja potiče od objektiva fotoaparata; ovog jutra shvata puni smisao toga. Ispisuje delove zavere na provizoran dijagram. Ako je Bil Smouk znao da je Ajzak Saks prebegao, onda njegova smrt ima smisla – ali ko je istovremeno želeo da ukloni Alberta Grimaldija? Novinari se okupljaju u kancelariji Doma Grelša radi uobičajenog sastanka u deset sati. Već je deset i petnaest. – Grelš nije ovoliko zakasnio ni kad mu se prva žena porodila – kaže Nensi O’Hejgan lakirajući nokte. – Ogilvi ga je nabio u neku spravu za mučenje. Roland Džejks olovkom čačka vosak iz ušiju. – Upoznao sam bubnjara koji je u stvari svirao bubnjeve u hitovima „Mankiza“. Lupetao je o tantričkom seksu, hvala lepo. Omiljena poza mu je, uh, takozvani „vodoinstalater“. Kod kuće si ceo dan, ali niko ne dolazi. Tišina. – Pobogu, samo hoću da vas razvedrim. Stiže Grelš. – Durbin je prodat. U toku dana saznaćemo ko će preživeti žrtveno potkresivanje. Džeri Nusbaum kači palčeve za kaiš. – Neočekivano. – Đavolski neočekivano. Pregovori su počeli krajem prošle nedelje. – Grelš kipti u sebi. – Jutros je posao zaključen. – Ponuda mora da je bila, uh, neverovatna – procenjuje Džejks. – To pitaj Ogilvija. – Ko je kupac? – pita Luiza. – Izjava za štampu u toku dana.
– Ma daj, Dome – dodvorava se O’Hejganova. – Rekoh, izjava za štampu biće saopštena u toku dana. Džejks mota cigaretu. – Izgleda kao da naš tajanstveni kupac, ono, stvarno želi Durbin, a, ovaj, ako je sve u redu, bolje ne čačkati. Nusbaum frkće. – Ko ti kaže da naš tajanstveni kupac misli da je ovde sve u redu? Kad su Ujedinjene vesti prošle godine kupile Nuvo, otpustili su čak i perače prozora. – Dobro. – O’Hejganova zatvara pudrijeru. – Moje krstarenje Nilom ponovo je otkazano. Još jedan Božić kod snahe u Čikagu. Dečurlija i lova od zamrznute govedine. Šta sve može da se desi od jutra do večeri.
52 Džo Nejpijer, gledajući usklađene umetničke slike u predsoblju kancelarije potpredsednika Vilijama Vajlija, shvata da već mesecima sedi na klupi. Lojalnost se izmigoljila iz vida, a moć je crpljena iz poznatih vodova. To mi je odgovaralo, misli Nejpijer, jer mi je ostalo samo godinu i po. Čuje korake i oseća struju vazduha. Ali obaranje aviona s dvanaest ljudi nije obezbeđenje nego višestruko ubistvo. Ko je dao naređenje? Da li je Bil Smouk radio za Vajlija? Je li to možda samo avionska nesreća? Dešava se. Shvatam jedino da je neshvatanje opasno. Nejpijer grdi samog sebe za to što je juče upozorio Luizu Rej: glupo je rizikovao, a nije postigao baš ništa. Na vratima se pojavljuje sekretarica Vilijama Vajlija. – Gospodin Vajli će vas sada primiti, gospodine Nejpijeru. Nejpijer je iznenađen što je u kancelariji i Fej Li. Scena zahteva razmenu osmeha. – Džo! Kako je? – Pozdrav Vilijama Vajlija jednako je bodar kao i rukovanje. – Tužno jutro, gospodine Vajli – odvraća Nejpijer i seda, ali odbija ponuđenu cigaretu. – Još ne mogu da poverujem za gospodina Grimaldija. – Nikad mi se nisi sviđao. Nikad nisam shvatao čemu služiš. – Veliki gubitak. Alberto može imati naslednika, ali nikako zamenu. Nejpijer se usuđuje na malo pitanje pod okriljem neobaveznog ćaskanja. – Koliko će dugo odbor sačekati pre nego što imenuje novog čoveka? – Sastajemo se danas po podne. Alberto ne bi voleo da lutamo bez rukovodioca duže nego što je neophodno. Znaš, njegovo poštovanje za tebe lično bilo je... dakle... – „Usrdno“ – predlaže Fej Li. Stvarno si daleko dogurao, gospodine Li. – Tačno! Upravo tako! Usrdno. – Gospodin Grimaldi bio je sjajan čovek. – Svakako, Džo, svakako. – Vajli se okreće Fej Li. – Fej. Da obavestimo Džoa o paketu koji nudimo. – U znak priznanja za tvoje izuzetno zalaganje na poslu, gospodin Vajli predlaže da te pustimo ranije. Primićeš punu platu za preostalih osamnaest meseci, zatim i bonus, a onda dolazi penzija.
Šetnja po dasci! Nejpijer pravi iznenađen izraz lica. Iza ovoga je Bil Smouk. Iznenađenje se odnosi i na penzionu ponudu i na Nejpijerov osećaj ogromnog loma pošto mu se uloga promenila od poverljivog čoveka u slabu tačku. – Ovo je... neočekivano. – Mora biti, Džo – kaže Vajli, ali ne dodaje ništa. Zvoni telefon. – Ne – mršti se Vajli u slušalicu. – Gospodin Regan može da čeka na red. Zauzet sam. Kada Vajli spusti slušalicu, Nejpijer je već doneo odluku. Zlatna prilika da izađem sa okrvavljene pozornice. Glumi starog slugu nemog od zahvalnosti. – Fej. Gospodine Vajli. Ne znam kako da vam zahvalim. Vilijam Vajli gleda kao vickast kojot. – Tako što ćeš prihvatiti? – Naravno da prihvatam! Vajli i Fej Li ne štede čestitke. – Shvataš, naravno – nastavlja Vajli – da je Obezbeđenje osetljiv položaj i da zato promene moraju nastupiti čim izađeš iz ove sobe. Gospode, vi baš ne gubite vreme, a? Fej Li dodaje: – Ja ću ti na kuću dostaviti i stvari i dokumentaciju. Znam da se nećeš uvrediti ako te neko otprati na kopno. Gospodin Vajli mora da poštuje protokol. – Bez uvrede, Fej – smeška se Nejpijer dok je psuje. – Taj protokol sam pisao ja. – Nejpijeru, drži ti svoju tridesetosmicu zakačenu za list dok ne odeš sa Svanekea, a bogme i još dugo posle toga.
53 Muzika u muzičkoj prodavnici „Izgubljeni akord“ obuhvata sve misli o Durbinu, Siksmitu, Saksu i Grimaldiju. Zvuk je iskonski, poput reke, spektralan, hipnotičan... blisko poznat. Luiza stoji u transu, kao da živi u struji vremena. – Znam ovu muziku – kaže prodavcu, koji je na kraju pita da li joj je dobro. – Šta je to, do đavola? – Žao mi je, to je specijalna narudžbina, nije za prodaju. Ne bi trebalo čak ni da je puštam. – Oh. – Idemo redom. – Telefonirala sam prošle nedelje. Zovem se Luiza Rej. Rekli ste da mi možete naći redak snimak kompozicije Sekstet „Atlas oblaka“ Roberta Frobišera. Ali zaboravimo to na trenutak. Moram da dobijem i ovu muziku. Moram. Znate kako je. Šta je to? Prodavač pruža ruke da mu se stave imaginarne lisice. – Sekstet „Atlas oblaka“ Roberta Frobišera. Slušao sam ga kako bih proverio da nije ogreban. Oh, lažem. Slušao sam ga jer sam neobuzdano radoznao. Nije baš kao Delijus, zar ne? Zašto kompanije neće da finansiraju snimanje takvih dragulja? Pravi kriminal. Sa zadovoljstvom vas obaveštavam da je snimak u savršenom stanju. – Gde sam ga već čula? Mladić sleže ramenima. – U Severnoj Americi ne može ih biti više nego prstiju na ruci. – Ali znam tu muziku. Kažem vam da je znam.
54 Vrativši se u redakciju, Luiza zatiče Nensi O’Hejgan kako uzbuđeno priča preko telefona. – Širli? Širli? Ovde Nensi. Čuj, možda ćemo ipak dočekati Božić pod Sfingom. Novi vlasnik je „Trans vižon“ – diže glas – „Trans vižon“... Ni ja, ali sam – O’Hejganova se utišava – upravo videla Ogilvija, aha, stari šef je u novom odboru. Ali slušaj, zovem te da ti kažem da mi je posao bezbedan! – Luizi luđački klima glavom. – Aha, skoro niko neće biti otpušten, zato zovi Džanin i reci joj da će Božić provesti sama sa svojim malim jetijima. – Luiza – doziva Grelš sa svojih vrata. – Gospodin Ogilvi će te sada primiti. K.P. Ogilvi sedi u ćudljivoj fotelji Doma Grelša, usled čega je urednik prognan na plastičnu stolicu. Uživo, vlasnik Durbina Luizu podseća na čeličnu gravuru. Sudije sa Divljeg zapada. – Nema načina da se ovo ulepša – počinje – pa ću biti otvoren. Otpušteni ste. Naređenje novog vlasnika. – Završava. Luiza distancirano odmerava vest. Ne, ne može se to porediti sa sletanjem s mosta u mračno more. Grelš ne može da je pogleda u oči. – Imam ugovor. – Ko nema? Otpušteni ste. – Jesam li ja jedini novinar kojim je vaš novi gospodar nezadovoljan? – Reklo bi se da je tako. – Ogilvijeva vilica se trza. – Mislim da je pošteno pitati „Zašto ja?“. – Vlasnici zapošljavaju, otpuštaju i propisuju šta je pošteno. Kada kupac ponudi spasonosni paket takve veličine kao „Trans vižon“, ne cepidlači se. – „Pocepana dlaka“. Možete li to da ugravirate na moj zlatni sat? Dom Grelš se vrpolji. – Gospodine Ogilvi, mislim da Luiza ima pravo na neko objašnjenje. – Onda može da ode i pita „Trans vižon“. Možda se ne uklapa u njihovu zamisao Durbina. Suviše radikalna. Suviše feministkinja. Suviše suvoparna. Suviše nametljiva. Pokušava da digne dimnu zavesu. – Volela bih svašta da pitam „Trans vižon“. Gde im je sedište?
– Negde na istoku. Ali sumnjam da će vas primiti. – Negde na istoku. Ko su vam nove kolege u odboru? – Vi ste ovde zato što ste otpušteni, a ne da biste uzimali izjave pod zakletvom. – Samo još jedno pitanje, gospodine Ogilvi. Zarad tri čarobne godine nesebične službe, samo mi odgovorite na ovo: kako se tačno preklapaju „Trans vižon“ i korporacija „Sibord“? Radoznalost Doma Grelša je na vrhuncu. Ogilvi načas okleva, a onda zagalami: – Imam mnogo posla. Bićete plaćeni do kraja meseca, nema potrebe da dolazite. Hvala vam i zbogom. Gde ima galame, misli Luiza, ima i dvoličnosti.
55 SADA NAPUŠTATE OKRUG SVANEKE, KOLEVKU SURFINGA, KOLEVKU ATOMA, VRATITE SE BRZO! Život je pristojan. Džo Nejpijer prebacuje „džip“ na automatsku kontrolu brzine. Život je dobar. Korporacija „Sibord“, njegov radni vek, Margo Rouker i Luiza Rej odlaze u prošlost brzinom od 100 km/h. Život je sjajan. Dva sata do brvnare u planinama Santo Kristo. Mogao bi uloviti soma za večeru ako ga vožnja ne izmori previše. Gleda u retrovizor: poslednja dva-tri kilometra, jedan metalizirani „krajsler“ držao se stotinak metara iza njega, ali sada ga pretiče i nestaje u daljini. Opusti se, kaže sebi Nejpijer, pobegao si. Nešto mu lupka u „džipu“. Popodne dostiže svoje zlatno doba od tri sata. Autoput se kilometar za kilometrom proteže uz reku i blago uspinje. Provincija je poružnela za poslednjih trideset godina, ali opet, šta je ostalo lepo? I s jedne i s druge strane, na zaravnjenim obalama niču gradilišta. Ceo mi je život trebao da pobegnem. U Nejpijerovom retrovizoru, Buenas Jerbas iščezava u nakostrešenu mrlju na obalskom horizontu. Ne možeš sprečiti Lesterovu kći da izigrava Superženu. Dao si sve od sebe. Pusti je. Nije klinka. Menja radio-stanice, ali svuda muškarci pevaju kao žene, a žene pevaju kao muškarci, no onda nalazi sladunjavu provincijsku stanicu koja pušta „Everyone’s Talkin’ At Me“. Mili je bila muzička polovina njegovog braka. Nejpijer se ponovo seća večeri kada ju je prvi put video: svirala je violinu u „Divljem Okamu Hokamu i kaubojkama u pesku“. Od Mili je želeo one poglede koje muzičari razmenjuju kad muzika teče kao po vodi, želeo je tu intimnost, i uskoro su se zaljubili. Luiza Rej je suviše mlada, svestan si toga. Nejpijer skreće na izlazu osamnaest i polazi starim putem kopača zlata, uzbrdo ka Koperlajnu. Ovo lupanje ne prestaje. Jesen zalazi u planinske šume. Put prolazi kroz uzak klanac pod prastarim četinarima, do mesta gde sunce zalazi. Najednom više ne može da se seti nijedne misli iz poslednjih četrdeset pet minuta. Nejpijer staje pred piljarnicom u Koperlajnu, gasi motor i izlazi iz „džipa“. Čuješ vodu? Izgubljena reka. To ga opominje da Koperlajn ipak nije Buenas Jerbas, te otključava „đžip“. Vlasnik radnje oslovljava
mušteriju po imenu, tokom više minuta isporučuje višemesečnu zalihu tračeva, i pita Nejpijera hoće li celu nedelju ostati na odmoru. – Sada sam na stalnom odmoru. Ponuđena mi je prevremena... – nikad ranije nije izgovorio tu reč – ...penzija. Kao da su me upucali. Piljar netremice gleda i sve shvata. – Proslava kod Dvejna večeras? Ili saučešće kod Dvejna sutra? – Neka bude u petak. Pomalo od oboje. Prvu nedelju slobode želim da provedem odmarajući se u kolibi, a ne mrtav pijan pod nekim Dvejnovim stolom. – Nejpijer plaća namirnice i odlazi, najednom željan da bude sam u kolibi. Gume „džipa“ stražu po kamenitoj šumskoj stazi. Farovi osvetljavaju drevnu šumu blistavim poprečnim pokretima. Eto. Nejpijer ponovo čuje Izgubljenu reku. Seća se kad je prvi put doveo Mili u kolibu koju su sagradili on, braća i otac. Sad je samo on živ. Te noći su se kupali goli. Njoj je to palo na pamet. Šumski suton ispunjava mu pluća i glavu. Nema telefona, nema nadzornih kamera ni televizije, nema identifikacije, nema „neformalnih“ sastanaka obezbeđenja u predsednikovoj zvučno izolovanoj kancelariji. Nikad više. Penzionisani radnik obezbeđenja proverava katanac na vratima, da vidi je li neko čačkao, a onda otvara šalone. Opusti se, pobogu. „Sibord“ te je pustio na slobodu, bez obaveza, bez povratka. Ipak, dok ulazi u kolibu, u ruci mu je pištolj. Vidiš? Nema nikoga? Nejpijer pali vatru te sebi sprema pasulj, kobasice i pečeni krompir. Dva piva. Dugo, dugo pišanje napolju. Penušavi Mlečni put. Dubok, dubok san. Opet se budim, mrtav žedan, s bešikom nateklom od piva. Već peti put, ili šesti? Zvuci šume noćas ne uspavljuju Nejpijera, nego mu kvare osećaj blagostanja. Kočnice automobila? Sova. Krckanje grane? Pacov, planinska prepelica, ne znam, u šumi si, može biti bilo šta. Idi na spavanje, Nejpijeru. Vetar. Glasovi pod prozorom? Nejpijer se budi i na gredi iznad kreveta zatiče pumu; budi se uz vrisak; puma je bila Bil Smouk, spreman da Nejpijeru razbije glavu baterijskom lampom; ništa na gredi. Da li sada pada kiša? Nejpijer sluša. Samo reka, samo reka. Pali novu šibicu da vidi vredi li već ustajati: 4:05. Ne. Međuvreme. Nejpijer pokušava da u opštoj tami prokopa jazbine sna, ali ga prate jasne, sveže uspomene na kuću Margo Rouker. Bil Smouk kaže: Čuvaj stražu. Moj doušnik kaže mi da su joj dokumenta u sobi. Nejpijer pristaje,
zadovoljan što mu je uloga umanjena. Bil Smouk pali veliku gumenu baterijsku lampu i penje se na sprat. Nejpijer osmatra voćnjak Roukerove. Najbliža kuća je skoro kilometar daleko. Pita se zašto ga je solista poput Bila Smouka poveo na ovaj prost zadatak. Tih krik. Naglo prekinut. Nejpijer trči gore, posrće, niz praznih soba. Bil Smouk kleči na starom krevetu, udara nešto lampom, snop svetla šiba po zidovima i plafonu, udarac je gotovo nečujan kad lampa udari o nesvesnu glavu Margo Rouker. Krv joj je na posteljini – vulgarno skerletnoj i mokroj. Nejpijer mu viče da prestane. Bil Smouk se srdito okreće. – Šta je bilo, Džo? Rekao si da noćas nije tu! Ne, ne, pogrešno si čuo. Kazao sam da je moj doušnik rekao da stara noćas nije tu. Teško je naći pouzdane saradnike. Gospode, gospode, gospode, je li mrtva? Bolje sprečiti nego lečiti, Džo. Fina mala nameštaljka, priznaje Džo Nejpijer u besanoj kolibi. Okov popustljivosti. Saučesnik u ubistvu bespomoćne stare aktivistkinje? Na doživotnu bi ga poslao i mucavac izbačen s pravnog fakulteta. Čuje se kos. Duboko sam se ogrešio o Margo Rouker, ali sam taj život ostavio za sobom. Četiri mala ožiljka od metka, po dva u svakom guzu, bole. Stavio sam glavu na panj da bih otvorio oči Luizi Rej. Prozor je osvetljen dovoljno da se nazre uramljena Mili. Ja sam samo usamljeni pojedinac, protivi se. Nisam vojni odred. Od života želim samo život. I malo pecanja. Džo Nejpijer uzdiše, oblači se i počinje ponovo da pakuje stvari u „džip“. Mili je uvek pobeđivala tako što ništa ne bi rekla.
56 Bosonoga Džudit Rej vezuje pojas penjoara u kimono-stilu i preko ogromnog kitnjastog tepiha odlazi u kuhinju popločanu mermerom. Iz frižidera sličnog pećini vadi tri crvena grejpfruta, polovi ih, a onda ubacuje ledeno hladne sočne polovine u sokovnik. Mašina zuji kao osinjak, a bokal se puni mesnatim, iskričavim, živo obojenim sokom. Sipa ga u masivnu plavu čašu i mućka ga po svakom uglu usta. Na prugastoj sofi na verandi, Luiza prelistava novine i jede kroasan. Veličanstven pogled – preko skupih krovova Juingsvila i baršunastih travnjaka do centra Buenas Jerbasa, gde iz morske magle i smoga izranjaju oblakoderi – u ovo doba deluje vanzemaljski. – Ne spavaš, Kolačiću? – Dobro jutro. Ne, moram da pokupim svoje stvari iz redakcije, ako ti ne smeta da opet pozajmim jedna kola. – Ni najmanje. – Džudit Rej proučava svoju kćer. – Traćila si talente u Durbinu, Kolačiću. Bio je to prljav mali časopis. – Tačno, mama, ali je bio moj prljavi mali časopis. Džudit Rej seda na ručku sofe i tera upornu muvu od čaše. Čita zaokružen članak u poslovnoj sekciji. „Energetski guru“ Lojd Huks na čelu „Siborda“ U zajedničkoj izjavi, Bela kuća i energetski gigant „Sibord“ saopštili su da će ministar energetike Lojd Huks zauzeti mesto generalnog direktora, koje se upraznilo posle tragične smrti Alberta Grimaldija u avionskoj nesreći pre dva dana. Cena „Sibordovih“ akcija na Volstritu skočila je za 40 poena odmah posle tog saopštenja. „Radosni smo što je Lojd prihvatio našu ponudu da dođe na čelo“, kazao je potpredsednik „Siborda“ Vilijam Vajli. „Iako su okolnosti oko imenovanja izuzetno tužne, odbor smatra da nam se Alberto iz raja danas pridružuje u najtoplijoj dobrodošlici koju želimo vizionaru na mestu novog generalnog direktora.“ Portparol ministarstva energetike Menzis Grejam rekao je da će „stručnost Lojda Huksa očito nedostajati
ovde u Vašingtonu, ali i da predsednik Ford poštuje njegove želje i raduje se nastavku saradnje s jednim od najsposobnijih umova koji se hvataju u koštac s današnjim energetskim izazovima i održavaju našu veliku naciju velikom“ G. Huks će na dužnost stupiti sledeće nedelje. Njegov naslednik u Beloj kući biće imenovan u toku današnjeg dana. – Je li to projekt na kome si radila? – pita Džudit. – Još radim. – U čije ime? – U ime istine. – Kći joj je iskreno ironična. – Sad sam slobodnjak. – Otkad to? – Otkako me je Ogilvi otpustio. Otkaz je bio politička odluka, mama. I dokazuje da sam nabasala na nešto veliko. Mamutsko. Džudit Rej gleda mladu ženu. Nekada davno imala sam malu curicu. Oblačila sam je u haljinice, upisivala je na balet i slala je u jahačke kampove pet leta zaredom. Ali eto – ipak se pretvorila u Lestera. Ljubi Luizu u čelo. Luiza se sumnjičavo mršti kao tinejdžerka. – Šta je?
57 Luiza Rej svraća u gostionicu „Snežana“ na poslednju kafu svojih dana u Durbinu, a i da se oprosti od Barta. Slobodno je samo mesto pored čoveka skrivenog iza San Francisko kronikla. Luiza misli: Dobre novine, i seda. Dom Grelš kaže: – Dobro jutro. Luiza oseća nalet teritorijalne ljubomore. – Šta ćeš ti ovde? – Čak i urednici jedu. Dolazim ovamo svakog jutra otkako mi je žena... znaš. Galete mogu da napravim u tosteru, ali... – Pokretom ruke preko juneće šnicle govori: Treba li išta više da kažem? – Nisam te ovde videla ni jedan jedini put. – Zato što odlazi – kaže Bart radeći tri stvari odjednom – sat vremena pre nego što ti dođeš. Uobičajeno, Luiza? – Molim te. Kako to da mi nikad nisi rekao, Barte? – Ne pričam ni drugima kada ti dolaziš i odlaziš. – Prvi ulazi u redakciju – Dom Grelš savija novine – a poslednji izlazi. Urednički usud. Hteo sam da popričam s tobom, Luiza. – Jasno se sećam da sam otpuštena. – Ajd umukni, može? Hoću da kažem zašto.. . kako... nisam dao ostavku zbog Ogilvijevog poseravanja po tebi. A kad već načeh ispovest, još sam u petak znao da ti glava leti. – Lepo što si mi javio unapred. Urednik utišava glas do jedva čujnog. – Znaš da mi žena ima leukemiju. Naše osiguranje? Luiza odlučuje da mu podari naklon glavom. Grelš duboko udiše i pribira se. – Prošle nedelje, tokom pregovora o prodaji... nabačeno je da se, ako ostanem u Durbinu i složim se da nikad nisam čuo... – Grelš nije srećan – ...za određeni izveštaj, u mom osiguravajućem društvu mogu potegnuti određene veze. Luiza nije uzdrmana. – Uzdaš se da će ti ljudi održati obećanje? – U nedelju me zove moj agent osiguranja Arnold Fram. Izvinjava se što nas uznemirava, bla-bla, ali mislio je da će nas zanimati da je „Blu šild“ preinačio odluku, te će oni pokriti sve medicinske račune moje žene. Ček sa nadoknadom za pređašnje uplate poslat je poštom. Možemo čak i da
zadržimo kuću. Ne ponosim se sobom, ali se i ne stidim što sam svoju porodicu stavio ispred istine. – Istina je radijacija koja pada na Buenas Jerbas. – Svi mi donosimo odluke o stepenu rizika. Ako mogu da zaštitim ženu, a za uzvrat da odigram malu ulogu u mogućoj nesreći na Svanekeu... pa dobro, s time ću morati da se pomirim. I veruj mi, mnogo bih voleo da si ti ranije promislila o riziku kojem sebe izlažeš što se hvataš s tim tipovima. Luizu najednom opseda uspomena na davljenje u moru, a srce joj zastaje. Bart pred nju stavlja kafu. Grelš na šank stavlja otkucan list papira. Na njemu su dve kolone sa po sedam imena. – Pogodi kakav je ovo spisak. – Dva imena odskaču: Lojd Huks i Vilijam Vajli. – Članovi upravnog odbora „Trans vižona“? Grelš klima glavom. – Zamalo. Članstvo u upravnom odboru javna je stvar. Ovo je spisak tajnih korporativnih savetnika koji dobijaju novac što se sliva u „Trans vižon“. Zaokružena imena treba da te zanimaju. Pogledaj. I Huks i Vajli. Lenji, prokleti, naprosto pohlepni. Luiza savija spisak i stavlja ga u džep. – Treba da ti zahvalim za ovo. – To je iskopao Ogavni Nusbaum. Samo još nešto. Znaš li Fren Pikok iz Zapadnog glasnika? – Samo smo na „zdravo – zdravo“ po manjim novinarskim žurkama. – Fren i ja se dugo znamo. Sinoć sam je odvezao do kancelarije i usput pomenuo glavne tačke tvoje priče. Nije ništa obećala, ali kad nađeš neki jasniji dokaz, volela bi da ti kaže i više od „zdravo“. – Je li to u duhu tvog sporazuma s „Trans vižonom“? Grelš ustaje i savija novine. – Nisu izričito zabranili da delim svoje izvore.
58 Džeri Nusbaum Luizi vraća ključeve od kola. – Mili gospode bože, neka se reinkarniram kao sportski auto tvoje majke. Svejedno koji. To je poslednja kutija? – Aha – kaže Luiza – i hvala. Nusbaum sleže ramenima kao skromni maestro. – Biće ovde pusto bez prave žene koja će umeti da uzvrati na šovinističke šale. Nens je već postala muškarac posle toliko decenija u redakciji. Nensi O’Hejgan udara svoju zaglavljenu pisaću mašinu i Nusbaumu pokazuje prst. – Da, ono – Roland Džejks mrgodno gleda prazan Luizin sto – još ne mogu da poverujem da su, znaš, novi tipovi tebe šutnuli, a zadržali mekušca Nusbauma. Nensi O’Hejgan sikće kao kobra. – Kako Grelš – upire cigarom u njegovu kancelariju – može prosto da šeni kao kuče i pusti Ogilvija da te tako otkači? – Poželite mi sreću. – Sreću? – Džejks se podsmeva. – Ne treba tebi sreća. Ne znam ni zašto si ostala u ovoj mrtvaji toliko dugo. U sedamdesetima satiru očekuje samrtni ropac. Istina je ono što je Lerman rekao. U svetu koji Henriju Kisindžeru dodeljuje Nobelovu nagradu za mir, svi ćemo ostati bez posla. – Oh. – Nusbaum se priseća. – Došao sam kroz sobu za poštu. Nešto za tebe. – Pruža Luizi debelu maslinastu kovertu. Luiza ne prepoznaje nečitak, izuvijan rukopis. Razgleda zamrljani žig i pokazuje ga Nusbaumu. – Da li tu piše „četvrti septembar“? Nusbaum škilji. – Čini mi se. Što je to tako bitno? Ne odgovara, nego otvara kovertu. Unutra je ključ od sefa, umotan u kratko pismo. S čitanjem poruke, Izraz Luizinog lica postepeno jača. Proverava oznaku na ključu. – Treća banka Kalifornije, Deveta ulica. Gde je to? – U poslovnom kvartu – odgovara O’Hejganova – na uglu Devete i Bulevara Flanders. – Vidimo se. – Luiza odlazi. – Mali je ovo svet. – Au – kaže Džejks – ono, kao, šta ti bi odjednom?
59 Čekajući da se semafor otvori, Luiza baca još jedan pogled na Siksmitovo pismo i po treći put proverava da joj nešto nije promaklo. Ispisano je na brzinu. Međunarodni aerodrom BJ, 3–ix–1975. Draga gđice Rej, Izvinite na ružnom rukopisu. Jedan dobronameran čovek iz „Siborda“ upozorio me je da mi preti ogromna životna opasnost. Za razotkrivanje defekata na HIDRA-nula reaktoru neophodno je odlično zdravlje, pa ću poslušati tu dojavu. Javiću vam se čim budem u prilici, iz Kembridža ili preko Agencije za atomsku energiju. U međuvremenu, uzeo sam slobodu da ostavim svoj izveštaj o Svanekeu B u sefu u Trećoj banci Kalifornije u 9. ulici. Ako mi se šta desi, trebaće vam. Budite oprezni. U žurbi, R. S. Sirena besno trubi dok se Luiza petlja s nepoznatim menjačem. Posle Trinaeste ulice, grad gubi svoj skupi pacifički karakter. Stabla rogača, koja zaliva grad, ustupaju mesto iskrivljenim banderama. Džogeri ne zalaze u te sporedne ulice. Okolina kao da je kopirana iz bilo koje industrijske zone u bilo kom industrijskom regionu. Na klupama dremaju skitnice, po trotoarima izbija korov, od bloka do bloka koža je sve crnja, zatarabljena vrata pokrivena su ciradama, grafiti se protežu po svakoj površini koju može da dohvati tinejdžer sa sprejom. Đubretari ponovo štrajkuju, te planine smeća trule na suncu. Zalagaonice, bezimene perionice rublja i piljarnice izvlače mršavu zaradu iz praznih džepova. Posle nekoliko blokova i bandera, prodavnice prerastaju u anonimne proizvodne jedinice i radnička naselja. Luiza nikad nije prolazila kroz taj kraj i uznemirava je nesaznatljivost gradova. Da li je Siksmit smislio da sakrije izveštaj, a onda da sakrije i skrovište? Stiže do Bulevara Flanders i pravo ispred sebe vidi
Treću banku Kalifornije, s parkingom za klijente. Luiza ne primećuje olupani crni „ševrolet“ na drugoj strani ulice.
60 Fej Li, s tamnim naočarima i šeširom, poredi vreme na svom satu i satu u banci. Sistem za klimatizaciju gubi bitku s prepodnevnom vrelinom. Maramicom upija znoj s lica i podlaktica, hladi se lepezom i procenjuje najnovije događaje. Džo Nejpijeru, deluješ glupavo, ali si u suštini pametan, dovoljno pametan da shvatiš kad je vreme za odlazak. Luiza Rej treba da stigne svakog časa, ako je Bil Smouk u pravu. Bile Smouk, ti deluješ pametno, ali si u suštini glup, a tvoji ljudi nisu ti odani onoliko koliko misliš. Pošto ti ovo ne radiš zbog novca, zaboravljaš kako je lako potkupiti manje smrtnike. Ulaze dva dobro odevena Kineza. Jedan joj pogledom saopštava da Luiza Rej stiže. Sve troje okupljaju se kod pulta ispred bočnog hodnika: SEFOVI. Ova ustanova čitavog je prepodneva prilično prazna. Fej Li pomišljala je da i tu ubaci svog čoveka, ali prirodni nemar iznajmljenih čuvara na minimalcu bezbedniji je nego da članovi Trijade nanjuše veličinu plena. – Dobar dan – Lijeva na čuvara ispaljuje najnepodnošljiviji kineski izgovor – braća i ja oće da uzme iz sef. – Pokazuje ključ. – Vidi ima ključ. Bubuljičavi mršavi mladić se dosađuje. – Kartica? – Evo kartica, vidi, ti vidi kartica. Kineski ideogrami svojom drevnom plemenskom magijom obuzdavaju oprez belog čoveka. Čuvar klima glavom prema hodniku i vraća se časopisu Vanzemaljci! – Vrata nisu zaključana. – Otpustila bih te na licu mesta, mali, razmišlja Fej Li. Hodnik se završava ojačanim vratima, koja su odškrinuta. Iza njih je soba sa sefovima, u obliku trozupca. Jedan saradnik polazi s njom u levi krak, a drugi odlazi u desni. Ovde je oko šest stotina sefova. U jednom je izveštaj od pet miliona dolara, to jest deset hiljada dolara po strani. Hodnikom se čuju koraci. Oštre ženske potpetice. Ojačana vrata širom se otvaraju. – Ima li koga? – doziva Luiza Rej. Tišina. Kako se vrata zatvore, tako dva muškarca skaču na ženu. Luiza je uhvaćena, preko usta joj je nečija ruka. – Hvala vam.
– Fej Li uzima ključ iz novinarkine ruke. Na njemu je urezan broj 36/64. Reči se ne troše. – Loše vesti. Ova soba je zvučno izolovana, ne nadzire se, a moji prijatelji i ja smo naoružani. Siksmitovom izveštaju nije suđeno da dospe u vaše ruke. Dobre vesti. Radim za klijente koji žele da se HIDRA udavi na rođenju i da se „Sibord“ diskredituje. Siksmitova otkrića stići će do informativnih stanica za dva-tri dana. Njihova je stvar da li će celu priču dovesti do kraja. Ne gledajte me tako, Luiza. Istini nije bitno ko je otkrije, zašto bi bilo bitno vama? Još bolje vesti. Vama se ništa neće desiti. Moj saradnik otpratiće vas do Buenas Jerbasa, gde ćemo vas kraće vreme zadržati, a uveče ste slobodni. Dotad nećete napraviti nikakve probleme – Fej Li vadi Havijerovu fotografiju iz Luizinog stana i maše joj njome ispred lica – jer ćemo uzvratiti istom merom. U Luizinim očima prkos ustupa mesto pokornosti. – Znala sam da imate pameti u toj glavi. – Fej Li se na kantonskom obraća čoveku koji drži Luizu. – Odvedi je u pritvor. Bez gadosti pre nego što je ubiješ. Možda jeste novinarka, ali to ne znači da je potpuna kurva. Leša se otarasi na uobičajeni način. Odlaze. Drugi saradnik ostaje kod vrata i drži ih odškrinuta. Fej Li nalazi sef 36/64: na oko metar i po visine, u vrhu srednjeg kraka. Ključ se okreće, a vrata se otvaraju. Fej Li vadi fasciklu boje vanile. REAKTOR HIDRA-NULA – OPERATIVNI PROBNI MODEL – VOĐA PROJEKTA DR RUFUS SIKSMIT – NEOVLAŠĆENO POSEDOVANJE JE FEDERALNO KRIVIČNO DELO PO ZAKONU O VOJNOJ I INDUSTRIJSKOJ ŠPIJUNAŽI IZ 1971. Fej Li gori od ushićenja i dopušta sebi ovlašan osmeh. Zemlja mogućnosti. Potom vidi dve žice kako vode od fascikle nazad u sef. Gleda unutra. Na urednom svežnju zalepljenih cilindara, žica, komponenti trepće crvena dioda. Bile Smouk, proklet bio...
61 Eksplozija kači Luizu Rej i baca je unapred, nesavladivo, kao pacifički talas. Hodnik se okreće za 90° – nekoliko puta – i udara Luizu u glavu i rebra. Latice bola šire joj se vidnim poljem. Zidovi škripe. Komadi maltera, pločica i stakla pljušte, sipe, staju. Zlokobna tišina. Šta mi se ovo desilo? Iz prašine i dima čuju se pozivi u pomoć, na ulici se vrišti, alarmna zvona probijaju nagoreli vazduh. Luizi se um ponovo budi. Bomba. Iznajmljeni čuvar krklja i stenje. Krv iz uha curi mu u deltu koja mu natapa kragnu košulje. Luiza pokušava da se skloni, ali joj je desna noga otkinuta. Otvara usta da vrisne, ali užas nestaje, noga joj se samo zaglavila pod onesvešćenim kineskim pratiocem. Izvlači se i, ukočena i u bolovima, ali inače nepovređena, puzi preko predvorja, koje se sad pretvorilo u filmsku scenografiju. Luiza nalazi ojačana vrata, izvaljena iz šarki. Sigurno me promašilo za dlaku. Slomljeno staklo, izvrnute stolice, delovi zida, posečeni i šokirani ljudi. Iz vodova kulja lepljiv crni dim, a onda se aktiviraju i prskalice – Luiza je mokra do gole kože, guši se, kliza se po mokrom podu, ošamućena i pognuta sapliće se o druge. Prijateljska ruka hvata Luizu za zglavak. – Držim vas, gospođo, držim vas, dajte da vas izvedem napolje, možda će biti i druga eksplozija. Luiza čoveku dozvoljava da je izvede na dnevnu svetlost, gde sve posmatra zid od ljudskih lica željnih užasa. Vatrogasac je vodi preko ulice zakrčene vozilima, a nju sve podseća na snimke aprilskog rata iz Sajgona. Dim se i dalje izvija u nezamislivim količinama. – Sklonite se! Ovamo! Nazad! Tamo! – Luiza novinarka pokušava nešto da kaže Luizi žrtvi. Usta su joj puna šuta. Nešto bitno. Svog spasioca pita: – Kako ste ovamo stigli tako brzo? – U redu je – odgovara on – imate potres mozga. Vatrogasac? – Sada mogu i sama... – Ne, bićete bezbedniji ovako... Otvaraju se vrata prašnjavog crnog „ševroleta“. – Pustite me! Steže je čvršće. – U kola – mrmlja – ili ću ti prosuti taj tvoj jebeni mozak.
Trebalo je da bomba sredi mene, a sada... Luizin otmičar pušta uzdah i pada unapred.
62 Džo Nejpijer hvata Luizu Rej za ruku i vodi je dalje od „ševroleta“. Gospode, ovo je bilo za dlaku! U drugoj ruci mu je palica za bejzbol. – Ako hoćeš da preživiš, bolje pođi sa mnom. U redu, misli Luiza. – U redu – kaže. Nejpijer je vraća u gužvu kako bi Bilu Smouku otežao nišanjenje, daje palicu zbunjenom dečaku i polazi ka Osamdeset prvoj aveniji, što dalje od „ševroleta“. Da hodamo diskretno; ili da pojurimo i otkrijemo se? – Kola su mi pored banke – kaže Luiza. – Po ovakvoj gužvi bićemo lake mete – kaže Nejpijer. – Bil Smouk ima još dve gorile, pucaće kroz staklo. Možeš li da hodaš? – Mogu da trčim, Nejpijeru. Prelaze trećinu puta do narednog ugla, ali onda Nejpijer napred uočava lice Bila Smouka, koji drži ruku na džepu sakoa. Nejpijer se osvrće. Drugi ubica je drugi krak klešta. Preko puta je treći. Policija neće stići još nekoliko minuta, a njima su na raspolaganju samo sekunde. Dva ubistva usred bela dana: rizično, ali je ulog dovoljno visok da se usude, a pošto je ovde ogroman haos, izvući će se. Nejpijer je očajan: stigli su do skladišta bez prozora. – Uz ove stepenice – kaže Luizi moleći se da se vrata otvore. Otvaraju se. Oskudno namešteno prijemno odeljenje, polumračno, osvetljeno jednom jedinom neonskom lampom, groblje muva. Nejpijer zaključava vrata za njima. Za pultom sedi devojčica u haljini za crkvu, a u kartonskoj kutiji leži postarija pudla, i obe ih neuznemireno gledaju. Na suprotnom kraju tri izlaza. Jednolična buka mašinerije. Niotkuda se stvara crnooka Meksikanka i unosi mu se u lice: – Nema ilegalci! Nema ilegalci! Šef otišo! Šef otišo! Dođeš drugi dan! Luiza Rej obraća joj se na vrlo slabom španskom. Meksikanka pilji u njih, a onda palcem pokazuje ka izlazima. Neko udara u ulazna vrata. Nejpijer i Luiza trče preko akustične hale. – Levo ili desno? – pita Nejpijer. – Ne znam! – bez daha odgovara Luiza. Nejpijer se osvrće ne bi li dobio odgovor od Meksikanke, ali se ulazna vrata tresu pod jednim udarcem, pucaju pod drugim, širom otvaraju pod
trećim. Nejpijer gura Luizu kroz levi izlaz.
63 Bisko i Rouper, dva pomoćnika koja je Bil Smouk vrbovao za ovaj posao, ramenima provaljuju vrata. U zamišljenoj sudnici, Bil Smouk osuđuje Vilijama Vajlija i Lojda Huksa za ogromnu glupavost. Lepo sam vam rekao! Ne možete računati da će Džo Nejpijer isključiti savest i otići na pecanje. Vrata se lome u paramparčad. Krakata Meksikanka u histeričnom je napadu. Spokojno dete i pudla sede za pultom kao da su one, a ne Meksikanka, tajni mozak organizacije. – FBI! – viče Bisko mašući vozačkom dozvolom. – Kuda su otišli? Meksikanka krešti: – Mi brinemo naši radnici! Odlično! Dobra plata! Ne treba sindikat! Bisko vadi pištolj i puca u pudlu. – KUDA SU OTIŠLI, JEBEM LI TI BOGA? Isuse Muhamede Hriste, evo zašto radim sam. Meksikanka se grize za pesnicu, zadrhti i vrisne. – Savršeno, Bisko, FBI inače redovno ubija pudle. – Rouper se naginje nad dete, koje ni na koji način nije reagovalo na smrt psa. – Kojim su putem otišli čovek i žena? Ona ga gleda kao što bi gledala prijatan zalazak sunca. – Govoriš engleski? Histerična žena, mutavo dete, mrtav pas, Bil Smouk odlazi do tri izlaza, i dvojica vrhunskih kretenčina. – Gubimo vreme! Rouperu, desna vrata. Bisko, leva. Ja ću srednja.
64 Redovi, prolazi i kartonski zidovi visine deset kutija sakrivaju prave dimenzije stovarišta. Nejpijer kolicima zaglavljuje vrata. – Reci mi da si od juče ozdravila od alergije na oružje – sikće. Luiza odmahuje glavom. – Vi? – Samo igračku. Šest metaka. Idemo. Još dok trče, čuju kako neko pokušava da otvori vrata. Nejpijer preprečuje vidik gomilom kutija. Potom opet, nekoliko metara dalje. Trče, ali sad im se čini da trče već nekoliko minuta a da nikud nisu stigli. Pred njima se, međutim, ruši treća kula od kutija i desetine Ticana – Luiza prepoznaje pritupog žutog emua iz dečjeg programa koji je Hal gledao dok je bio nezaposlen – rasipaju se po podu. Nejpijer pokazuje: trči sagnuta. Luiza se nada da je buka mašinerije, što se čuje kroz zid, prigušila pad kutija. Pet sekundi kasnije, kutiju na deset centimetara od Luizine glave probija metak, a punjenje iz Ticana leti joj u lice. Sapliće se i sudara s Nejpijerom; pucanj para vazduh nad njima. Nejpijer vadi pištolj i opaljuje dvaput iza Luize. Ona se od zvuka sklupča u loptu. – Beži! – urla Nejpijer i diže je. Luiza radi što joj je rečeno, a Nejpijer počinje da obara kutije kako bi usporio progonitelja. Deset metara kasnije Luiza zamiče za ugao. Na vratima od šperploče piše IZLAZ ZA SLUČAJ NUŽDE. Zaključan. Nejpijer je zadihano sustiže. Ne uspeva da provali vrata. – Odustani, Nejpijeru! – čuju. – Ne jurimo tebe! Nejpijer opaljuje u bravu iz blizine. Vrata i dalje neće da se otvore. Nejpijer sasipa još tri metka u bravu: od svakog pucnja Luiza se trza. Četvrti put pištolj škljoca uprazno. Nejpijer šutira vrata đonom čizme. Podzemna fabrika u kojoj buči petsto šivaćih mašina. Pahulje tekstila lebde u gustoj vrelini i okružuju gole sijalice što vise nad svakom švaljom. Luiza i Nejpijer obilaze halu duž zida, žurnim polupognutim korakom. Mnoštvo šepavih Paja Pataka i razapetih Skubi Dua čekaju na ušivanje utrobe, jedan po jedan, red po red, bala po bala. Nijedna žena – isključivo
Hispanoamerikanke i Kineskinje – ne diže pogled s mašine, te Luiza i Nejpijer ne izazivaju veću uznemirenost. Ali kako da izađemo odavde? Nejpijer doslovno naleće na Meksikanku s provizorne recepcije. Ona mu pokazuje da pođu poluzakrčenim neosvetljenim sporednim prolazom. Nejpijer se okreće Luizi, viče kroz metalnu buku, a lice mu govori: Da li joj verujemo? Luiza licem odgovara: Imate li neku bolju ideju? Slede ženu među gomilama tkanine i žica, pocepanim kutijama s očima za plišane mede, raznima delovima za šivaće mašine. Hodnik zavija udesno i završava se gvozdenim vratima. Kroz prljavu rešetku probija se dnevna svetlost. Meksikanka traži pravi ključ na svežnju. Ovde je 1875, misli Luiza, a ne 1975. Jedan ključ neće da uđe. Drugi ulazi, ali neće da se okrene. Već joj je i pukih trideset sekundi u šivaonici oštetilo sluh. Ratnički poklič sa šest metara: – Ruke uvis! – Luiza se naglo okreće. – Rekoh: Ruke uvis, pizda vam materina! – Luizine ruke slušaju. Ubica drži Nejpijera na nišanu. – Okreni se, Nejpijeru! Polako! Baci pištolj! Senora vrišti: – Ne ubije ja! Ne ubije ja, señor! Oni nateraju otvorim vrata! Kažu ubiju... – Začepi, luda divčo, bog te jebo! Briši! Nosi mi se s očiju! Žena se šunja oko njega, pritiska se uza zid, vrišti: – No dispares! No dispares! No quiero morir! (Ne pucaj! Ne pucaj! Ne želim da umrem!) Nejpijer viče kroz fabričku buku: – Polako, Bisko, koliko si para dobio? Bisko takođe viče: – Ne trudi se, Nejpijeru. Poslednje reči. – Ne čujem te! Šta si rekao? – KOJE... SU... TI... POSLEDNJE... REČI? – Poslednje reči? Šta si ti? Prljavi Hari? Biskova se usta trzaju. – Imam zbirku poslednjih reči, a to su bile tvoje. Ti? – Gleda u Luizu držeći Nejpijera na nišanu. Pucanj nadjačava buku, a Luiza čvrsto žmuri. Nožne prste dotiče joj nešto tvrdo. Tera se da otvori oči. Vidi pištolj, koji je doklizao i stao. Biskovo lice izobličeno je u neobjašnjivoj agoniji. Señora zamahuje gvozdenom šipkom i razbija ubici donju vilicu. Sledi desetak izuzetno žestokih udaraca: od svakog se Luiza trzne, a praćeni su rečima: – Yo! Amaba! A! Ese! Perro! Hijo! De! Puta! (Ja! Sam! Volela! Tog! Psa! Kurvin! Sine!)
Luiza baca pogled na Džoa Nejpijera. On posmatra šta se dešava, nepovređen i zapanjen. Señora briše usta i naginje se nad nepokretnog Biska kome je lice samleveno u kašu: – I ne zovi me „divča“! – Prekoračuje preko njega i otključava izlaz. – Onoj dvojici bolje recite da sam mu to ja uradio – kaže joj Nejpijer podižući Biskov pištolj. Señnora se obraća Luizi. – Quitatelo de encima, cariña. Anda con gentuza y ¡Dios mio! este viejo que podna ser tu padre. (Odmah ga otkači, dušo. On se druži s lošim ljudima i, pobogu!, ovaj čiča može otac da ti bude.)
65 Nejpijer sedi na stanici metroa, oslikanoj grafitima, i gleda kćer Lestera Reja. Ona je ošamućena, raščupana, potresena, a odeća joj je još mokra od prskalica. – Kako ste me našli? – najzad ga pita. – Krupan debeo tip iz tvoje redakcije. Nosbumer, tako nešto. – Nusbaum. – Tako je. Morao sam debelo da ga ubeđujem. Tišina traje od metro-stanice Rijunion skver do Sedamnaeste avenije. Luiza čačka rupu u farmerkama. – Pretpostavljam da više ne radite za „Sibord“. – Juče su me bacili u staro gvožđe. – Otkaz? – Ne. Prevremena penzija. Da. Bacili su me u staro gvožđe. – A jutros ste se vratili iz starog gvožđa? – To je otprilike to. Naredna tišina traje od Sedamnaeste avenije do Maknajtovog parka. – Imam utisak – snebiva se Luiza – da sam... ne, da ste vi... tamo prekršili nekakvu odluku. Kao da je Buenas Jerbas rešio da ja danas moram umreti. Ali evo me. Nejpijer razmišlja o tome. – Ne. Gradu je potpuno svejedno. A može se reći da ti je otac spasao život, kada je šutnuo onu bombu što se pre trideset godina kotrljala ka meni. – Njihov vagon škripi i trese se. – Moramo da svratimo u prodavnicu oružja. Prazni pištolji mi unose nervozu. Metro izlazi na svetlost dana. Luiza škilji. – Kuda idemo? – Da se vidimo s nekim. – Nejpijer gleda na sat. – Doletela je specijalno za ovu priliku. Luiza trlja crvene oči. – Može li dotična da nam da primerak Siksmitovog izveštaja? Pošto mi se čini da ovde ništa drugo nije važno. – Još ne znam.
66 Megan Siksmit seda na nisku klupu u Muzeju moderne umetnosti u Buenas Jerbasu i gleda u džinovski portret stare gospođe medveđeg lica, izrađen prepletom sivih i crnih linija na inače praznom platnu. Kao jedina figuralna slika u sali punoj Polokovih, De Koningovih i Miroovih dela, portret izaziva tihi strah. „Pogledaj“, kaže ona, razmišlja Megan, „u svoju budućnost. I tvoje lice će jednog dana biti kao moje.“ Vreme joj je preplelo kožu u mrežu bora. Mišići tu opušteni, tamo zategnuti, kapci klonuli. Biseri su joj najverovatnije niskog kvaliteta, a kosa joj je neuredna od popodnevne igre s unucima. Ali ona vidi ono što ja ne vidim. Do nje seda žena njenih godina. Ne bi joj škodilo da se okupa i presvuče. – Megan Siksmit? Megan gleda popreko. – Luiza Rej? Luiza maše glavom ka portretu. – Uvek mi se dopadala. Tata ju je upoznao, stvarnu gospođu. Bila je žrtva holokausta koja se nastanila u Buenas Jerbasu. Vodila je pansion u Malom Lisabonu. Kod nje je autor stanovao pre nego što je postao poznat. Hrabrost raste svuda, razmišlja Megan Siksmit, kao korov. – Džo Nejpijer reče da ste danas doleteli iz Honolulua. – Je li on ovde? – Čovek iza mene, koji se pretvara da gleda Vorhola. Stražari za nas. Nažalost, paranoja mu je više nego opravdana. – Da. Moram da se uverim da ste vi ona za koju se izdajete. – Drago mi je što to čujem. Imate neku ideju? – Koji je Hičkokov film moj stric najviše voleo? Žena koja tvrdi da je Luiza Rej malo razmišlja, a onda se smeši. – O Hičkoku smo pričali u liftu... verovatno vam je pisao o tome... ali se ne sećam da je rekao koji film najviše voli. Divio se nemom odlomku iz Vrtoglavice, kada Keri Grant prati tajanstvenu ženu do obale, uz panoramu San Franciska. Uživao je u Šaradi... bilo mu je smešno što ste Odri Hepbern nazvali šupljoglavom. Megan se naginje unazad. – Da, stric vas je pomenuo u razglednici koju je poslao iz aerodromskog hotela. Tekst je bio uznemiren, i zabrinut, i prošaran frazama poput „ako mi se išta desi“... ali nije bio samoubilački.
Rufusa ništa ne bi nateralo da uradi ono što tvrdi policija. To znam. – Pitaj je, i obuzdaj tu drhtavicu, pobogu. – Gospođice Rej... da li i vi mislite da mi je stric ubijen? Luiza Rej odgovara: – Nažalost, znam da jeste. Žao mi je. Ta izjava donosi katarzu. Znači, nisi poludela. – Znam šta je radio za „Sibord“ i ministarstvo odbrane. Nisam, doduše, nikad videla čitav izveštaj, ali sam proverila matematičke delove u junu, kad sam poslednji put bila kod Rufusa. Jedno drugom smo pregledali radove. – Ministarstvo odbrane? Valjda energetike? – Odbrane. Nusproizvod HIDRA-nula reaktora je uranijum za bojevu upotrebu. Najvišeg kvaliteta, u velikim količinama. – Megan pušta Luizu Rej da promisli o novim implikacijama. – Šta vam treba? – Njegov rad. Izveštaj, jedino izveštaj može srušiti „Sibord“ u javnim i pravnim arenama. A usput i meni spasti život. Da verujem ovoj nepoznatoj ženi ili da ustanem i odem? Oko portreta starice nabija se hrpa školaraca. Pod okriljem kustosovog govora, Megan mrmlja: – Rufus je naučna dokumenta, podatke, beleške, skice i tako dalje čuvao na Morskoj zvezdi... svojoj jahti... za slučaj da mu nekad zatrebaju. Sahrana je tek sledeće nedelje, otvaranje testamenta ne bi se smelo desiti pre toga, pa je to skrovište verovatno još netaknuto. Kladim se da je tamo odneo primerak izveštaja. „Sibordovi“ ljudi možda su već pregledali brod, ali je pazio da Morsku zvezdu ne pominje na poslu... – Gde je Morska zvezda sada usidrena?
67 KRALJEVSKA MARINA RTA JERBAS OVDE JE DOM PROROČICE NAJOČUVANIJE ŠKUNE NA SVETU! Nejpijer parkira iznajmljeni „ford“ pored klupskog doma, inače bivšeg skloništa za čamce ojačanog daskama. Iza blistavih prozora vidi se primamljiv bar, a nautičke zastavice kruto se mreškaju pod večernjim vetrom. Smeh i lavež pronose se sa dina dok Luiza i Nejpijer prelaze preko klupskog vrta i silaze stepeništem do povelike marine. Spram sve gušćeg mraka na istoku ocrtava se drveni brod s tri jarbola, ogroman u poređenju s vitkim jahtama od fiberglasa što ga okružuju. Po molovima i jahtama šetka se nevelik broj ljudi. – Morska zvezda usidrena je na poslednjem molu od kluba – Luiza gleda mapu Megan Siksmit – iza Proročice. Brod iz devetnaestog veka zaista je predivno restauriran. Uprkos misiji, Luizu privlači čudna gravitacija, koja je tera da načas zastane, pogleda snast, čuje škripu drvenih kostiju. – Šta nije u redu? – šapuće Nejpijer. Previše je mračno da bi joj tačno shvatio izraz lica. Šta nije u redu? Luizin mladež dobuje. Ona hvata krajeve tog elastičnog trenutka, ali oni nestaju u prošlosti i budućnosti. – Sve je u redu. – Nema veze ako se bojiš. I ja se bojim. – Aha. – Hajdemo. Skoro smo stigli. Morska zvezda je tamo gde kaže Meganina mapa. Penju se na palubu. Nejpijer u vrata kabine gura spajalicu, a onda u zazor uvlači štapić od lizalice. Luiza gleda da li ih iko posmatra. – Kladim se da to niste naučili u vojsci. – Izgubila si opkladu. Spretni provalnici su snalažljivi vojnici, a regrutna komisija nije bila probirljiva... – Škljoc. – Evo. – U urednoj kabini nema nijedne knjige. Cifre na digitalnom satu menjaju se iz 21:55 u 21:56. Snop Nejpijerove baterijske lampe, tanak kao olovka, pada na navigacioni sto postavljen povrh malog ormara za kartoteku. – Možda ovde? Luiza otvara fioku. – To je to. Dajte svetla. – Gomila fascikli i registratora. Jedna fascikla, boje vanile, privlači joj pažnju. REAKTOR
HIDRA-NULA – OPERATIVNI PROBNI MODEL – VOĐA PROJEKTA DR RUFUS SIKSMIT. – Našla. To je to. Džo? Je li vam dobro? – Aha. Samo... već je bilo krajnje vreme da nešto krene kako treba. Znači, Džo Nejpijer ume da se smeje. Pokret na dovratku kabine; obris čoveka zaklanja zvezde. Nejpijer oseća Luizin strah i naglo se okreće. Pod svetlošću lampe, Luiza vidi da se tetiva u ubičinom zglavku grči dvaput, ali se pucnji ne čuju. Zaglavljena kočnica? Džo Nejpijer štucne, pada na kolena i udara glavom o čelično podnožje navigacionog stola. Leži nepokretno. Luiza je gotovo potpuno van sebe. Nejpijerova lampa elegantno se otkotrljava, a snop se obrće i osvetljava njegov izrešetan trup. Krv mu curi grozno brzo, grozno je skerletna, grozno svetlucava. Snast na vetru ječi poput raštimovanih zvona. Ubica zatvara vrata za sobom. – Stavi izveštaj na sto, Luiza. – Mrmlja ljubazno. – Ne želim da se okrvavi. – Sluša ga. Lice mu je skriveno. – Sada ćeš bogu na istinu. Luiza se hvata za sto. – Vi ste Bil Smouk. Vi ste ubili Siksmita. Tama progovara. – Sve su vas ubile veće sile. Ja sam samo isporučio metak. Usredsredi se. – Pratili ste nas, od banke, kroz metro, do muzeja... – Da li si pred smrt uvek tako pričljiva? Luizi drhti glas. – Kako to mislite „uvek“?
68 Džo Nejpijer tone u bujicu tišine. U zatamnjenom vidnom polju lebdi mu avet Bila Smouka. Već je više od pola njegovog bića mrtvo. Reči ponovo razbijaju tišinu. Ubiće je. Ona tridesetosmica u tvom džepu. Izvršio sam dužnost, umirem, za ime božje. Hej. Idi pa pričaj Lesteru Reju o dužnosti i umiranju. Nejpijer mrda desnu ruku do kaiša. Pita se da li je beba u kolevci ili čovek koji umire u krevetu. Prolaze noći, ne, životi. Nejpijer u više navrata poželi da odustane, ali njegov kažiprst ima misiju koje neće da se odrekne. Do dlana mu stiže drška pištolja. Prst mu ulazi u čelični obruč, a um mu osvetljava svest o cilju. Obarač, ovo, da. Izvuci. Polako... Namesti pištolj. Bil Smouk je samo nekoliko metara dalje. Obarač se opire kažiprstu – a onda udar neverovatne buke odbacuje unazad Bila Smouka, koji mlati rukama kao marioneta. Četiri trenutka pred kraj svog života, Nejpijer ispaljuje još jedan metak u marionetu što se ocrtava spram zvezda. U glavi mu se nenajavljeno pojavljuje reč „Silvaplana“. Tri trenutka pred kraj, leš Bila Smouka klizi niz vrata kabine. Dva trenutka pred kraj, cifre na digitalnom satu menjaju se iz 21:57 u 21:58. Nejpijerove oči tonu, novorođeno sunce probija se kroz drevne hrastove i pleše po izgubljenoj reci. Pogledaj, Džo, čaplje.
69 Na odeljenju Margo Rouker u Okružnoj bolnici Svaneke, Hester van Zant gleda na sat: 21:57. Posete se završavaju u osam. – Još jednu za kraj, Margo? – Posetiteljka gleda svoju komatoznu prijateljicu, a onda lista Antologiju američke poezije. – Malo Emersona? A, da. Sećaš li se ove? Ti si mi je pokazala. „Misli li da je klao koljač proliću vičan, Misli li da je preklan kom grlo zjapi, Ne znaju oni moj put tanan i neproničan Kad stanem, minem, kad se ponovo vratim. Zaborav, razdaljina, oba su meni blizu; Jednaki su za mene sunce i tama, Nestali bozi stoje preda mnom svi u nizu, Isto su meni dela slave i srama. Rđavo sebi snuje ko mene lako pušta; Ja sam onome krilo ko sa mnom hrli. Jer sumnjalica ja sam, i sumnja sušta, I slavopojka ona što braman peva vrli. Bogovi moćni žude za svodom moje kuće, A zalud žude, zalud... “ – Margo? Margo? Margo! – Kapci Margo Rouker vibriraju kao u REM fazi. Iz grkljana joj se otima grcaj. Guta vazduh, a onda široko otvara oči i trepće, zbunjena i uplašena zbog cevi u svom nosu. Hester van Zant takođe je uspaničena, ali zbog nade. – Margo! Čuješ li me? Margo! Pacijentkinja spušta pogled na svoju staru prijateljicu, a glava joj pada nazad na jastuk. – Da, čujem te, Hester, urlaš mi na uho, do đavola.
70 Luiza Rej u zadimljenoj buci gostionice „Snežana“ gleda izdanje Zapadnog glasnika od 1. oktobra. Lojd Huks lišen kaucije od 250.000 dolara Predsednik Ford obećava da će „iskoreniti kriminalce koji unose beščašće u korporativnu Ameriku“ Portparol Policije Buenas Jerbasa potvrdio je da je novoimenovani generalni direktor korporacije „Sibord“ i bivši „energetski guru“ Lojd Huks pobegao iz zemlje, čime je lišen kaucije od četvrt miliona dolara položene u ponedeljak. Najnoviji obrt u „Sibordgejtu“ dešava se samo dan pošto se Huks zakleo da će braniti svoj integritet i „integritet naše velike američke kompanije pred navalom tih bezočnih laži“. Predsednik Ford je na konferenciji za štampu u Beloj kući ušao u otvoren sukob, osuđujući svog bivšeg savetnika i distancirajući se od Niksonovog službenika. „Moj kabinet ne pravi razliku između prekršilaca zakona. Iskorenićemo kriminalce koji unose beščašće u korporativnu Ameriku i kaznićemo ih na najoštriji mogući zakonski način.“ Nestanak Lojda Huksa, koji mnogi analitičari tumače kao priznanje krivice, najnoviji je obrt u nizu otkrića pokrenutom 4. septembra u Kraljevskoj marini rta Jerbas, gde su Džo Nejpijer i Bil Smouk, radnici obezbeđenja u „Sibordovim“ kontroverznim atomskim centralama na ostrvu Svaneke, ubili jedan drugog. Očevidac Luiza Rej, dopisnica ovih novina, pozvala je policiju na mesto zločina, a istraga se već proširila na prošlomesečno ubistvo britanskog nuklearnog inženjera i konsultanta u „Sibordu“ dr Rufusa Siksmita, na pad mlaznjaka bivšeg generalnog direktora „Siborda“ Alberta Grimaldija iznad Kolorada pre dve nedelje, i na eksploziju u Trećoj banci Kalifornije u Buenas Jerbasu, koja je odnela dva života. Pet direktora u korporaciji „Sibord“ optuženo je za zaveru, nakon
čega su dvojica počinila samoubistvo. Preostala tri, među njima i potpredsednik Vilijam Vajli, pristala su da svedoče protiv korporacije „Sibord“. Hapšenje Lojda Huksa pre dva dana shvaćeno je kao opravdanje za podršku koju su ove novine pružile Luizi Rej pri raskrinkavanju ovog ogromnog skandala, iako je Vilijam Vajli u prvi mah odbacio čitavu stvar kao „klevetničku fantaziju zasnovanu na petparačkim špijunskim romanima i potpuno nedostojnu ozbiljnog odgovora...“ Nastavak str. 2, ceo članak str. 5, komentar str. 11. – Naslovna strana! – Bart Luizi sipa kafu. – Lester bi se strašno ponosio. – Rekao bi da sam novinarka koja radi svoj posao. – Upravo tako. Sibordgejt više nije Luizina priča. Svaneke vrvi od izveštača, senatskih istražitelja, agenata FBI-ja, okružne policije i holivudskih scenarista. Svaneke B je u naftalinu; C je obustavljen. Luiza ponovo vadi Havijevu razglednicu. Na njoj su tri NLO-a kako proleću ispod Golden gejta: Ćao, Luiza, ovde je fino, ali živimo u kući, pa ne mogu da skačem po balkonima kad idem kod drugova. Sutra s Polom (to je Vukodlak, ali mama kaže da više ne smem tako da ga zovem, mada se njemu to sviđa) idem na sajam maraka, onda mogu sam da odaberem u koju boju da mi okreče sobu, a on kuva bolje od mame. Opet sam te video sinoć na televiziji i u novinama. Nemoj da me zaboraviš zato što si sad poznata, važi? Havi Druga pošiljka je paket koji je Megan Siksmit poslala avionom na Luizin zahtev. U paketu je poslednjih osam pisama koja je Robert Frobišer napisao svom prijatelju Rufusu Siksmitu. Luiza plastičnim nožem raseca omot. Vadi jednu požutelu kovertu, datiranu 10. oktobra 1931, prinosi je nosu i udiše. Da li molekuli dvorca Zedelgem, ruku Roberta Frobišera, koji su preživeli četrdeset četiri godine u ovom papiru, sada plove po mojim plućima i krvi? Ko bi znao?
Pisma iz Zedelgema Zedelgem, 10–x–1931. Siksmite, Ers u krevetu tri dana, nakljukan morfijumom, dere se od bolova. Vrlo nepodnošljivo i mučno. Dr Egret upozorava J.-u i mene da ne pobrkamo Ersovu novu muzičku joie de vivre s pravim zdravljem, te zabranjuje V.E.-u da radi iz postelje. Ježim se od dr Egreta. Nikad nisam video nadrilekara za koga napola nisam podozrevao da smišlja kako će me srediti za što je moguće više novaca. Zaronio u vlastitu muziku. Ružno što to kažem, ali kad Hendrik dođe za doručkom i kaže mi: „Ne danas, Roberte“, gotovo da mi padne kamen sa srca. Noćas radio na tutnjećem allegru za violončelo, osvetljenom eksplozivnim triolama. Tišinu narušavaju mišolovke. Sećam se da je zvonik oglasio tri noću. Čuo sam vodomara, veli Haklberi Fin, i psa što je plakao za nekim ko umire. Ta rečenica uvek me proganjala. Sledeće što znam: Lučila uz prozor pušta zmajeve vedrog jutra. Morti Dont je dole, reče mi, spreman za naš izlet. Mislio da sanjam, ali ne. Lice mi bilo pod pokoricom i načas nisam umeo reći kako se zovem. Progunđao da ne želim nikud s Mortijem Dontom, da mi se spava, da imam posla. – Ali prošle nedelje dogovorili ste se za vožnju! – usprotivila se Lučila. Setio se. Umio se, obrijao, obukao čistu odeću. Poslao Lucilu da nađe momka koji će mi uglancati cipele itd. Sišao u trpezariju, a tamo ljubazni trgovac draguljima pušio cigaru i čitao Tajms. – Ne žurite – kazao mi kad sam se izvinio što kasnim. – Tamo kuda idemo niko neće primetiti jesmo li poranili ili odocnili. – Gđa Vilems donela mi riblji paprikaš, a onda uletela J. Nije zaboravila koji je dan, dala mi buket belih ruža uvezan crnom trakom, i nasmešila se, baš kao da je opet svoja. Dont vozi žućkasti „bugati rojal tip 41“ iz 1927, prava zver, Siksmite. Ide kao podmazan đavo – skoro osamdeset na tvrdom drumu! – i ima klakson-sirenu kojom Dont trubi maltene i bez povoda. Divan dan za sumoran put. Što se više bližimo frontu, naravno, to je okolina sve gora. Iza Ruselarea, zemlja je izrovana kraterima, ispresecana
urušenim rovovima i osuta spaljenim pečatima gde ne raste čak ni korov. Poneko drvo još stoji, a kad ga takneš, vidiš da je to beživotan ugalj. Povesma zelenila na tlu ne deluju kao obnovljena nego kao plesniva priroda. Dont kroz buku motora viknuo da se ratari još ne usuđuju zaorati zemlju jer se plaše zaostalih granata. Ne može se izbeći pomisao o gustini naseljenosti pod zemljom. Svakog časa doći će naređenje za juriš, pešadija će pokuljati iz tla, otrešće sa sebe praškasto zemljište. Trinaest godina od primirja deluje tek kao trinaest sati. Zonebeke je trošno selo od polupopravljenih ruševina i mesto gde je sahranjen 11. eseksovski puk 53. brigade. Komisija za ratne grobove rekla mi da najverovatnije na tom mestu počiva moj brat. Adrijan je poginuo u jurišu 31. jula na grebenu Mesin, usred najžešće bitke. Dont me ostavio na kapiji i poželeo mi sreću. Taktično mi kazao da ima posla u blizini – začelo smo bili bar osamdeset kilometara od najbliže draguljarnice – i ostavio me mom kihotovskom pohodu. Jektičav bivši vojnik čuvao je kapiju onda kad ne obrađuje svoj bedni povrtnjak. Takođe je radio i kao čistač – samozvan, reklo bi se – te mi mahnuo kutijom za priloge, radi „održavanja“. Odvojio franak, a momak na prihvatljivom engleskom upitao tražim li koga posebno, pošto je upamtio čitavo groblje. Ja napisao bratovljevo ime, ali on izvrnuo usne na onaj galski način koji naznačava: „Moje nevolje su moje, vaše su vaše, a ova je vaša.“ Uvek mi se činilo da ću pogoditi koji je neznani vojnik Adrijan. Blistavi natpis, uporna svraka ili puka muzička sigurnost dovešće me na pravo mesto. Čista besmislica, naravno. Nadgrobnim spomenicima nije se znalo broja, a behu jednolični i poredani kao na paradi. Po obodu se zapatio drač. Vazduh bio zagušljiv kao da nas je nebo utamničilo. Po prolazima i redovima tragao za slovom F. Mali izgledi, ali se nikad ne zna. Ministarstvo odbrane pravi greške – ako je 1. žrtva rata istina, 2. je činovnička delotvornost. Bilo kako bilo, u tom delu Flandrije nije počivao nijedan „Frobišer“. Najbliži bio „Froums, B.V., redov 2389 18. (istočna divizija)“, te sam J.-ine bele ruže položio na njegov kamen. Ko zna? Možda je neke umorne noći Froums zatražio vatre od Adrijana, ili šćućureno drhtao s njim dok su pljuštale bombe, ili s njim podelio konzervu supe. Sentimentalna sam budala i toga sam svestan. Postoje idioti poput Orforda s Baliola, koji očajavaju što se rat završio pre no što su oni stigli pokazati svoju srčanost. Drugi – na pamet mi pada Figis – priznaju da im je drago što do 1918. nisu sazreli za vojsku, ali se
nekako i stide što im je drago. Često sam ti probijao uši pričom da sam rastao u senci svoga legendarnog brata – svaka grdnja počinjala je sa „Adrijan nikad nije...“ ili „Da je tvoj brat sada ovde, on bi...“. S godinama sam omrzao i samo njegovo ime. Pred kraj puta ka mom nasilnom izbacivanju iz Frobišerije, čulo se samo „Ti sramotiš Adrijanove seni!“. Roditelji to ne opraštaju nikad, ni po koju cenu. Setio se našeg poslednjeg rastanka jednog kišnog jesenjeg popodneva u Odli Endu, Adrijan bio u uniformi, Pater ga grlio. Dani barjaka i klicanja bili davno prohujali – kasnije čuo da Vojna policija sprovodi regrute u Denkerk kako bi sprečila opšta dezertiranja. Svi ti Adrijani nabijeni kao sardine po grobljima širom istočne Francuske, zapadne Belgije, još dalje. Sečemo špil karata koji se zove istorijski kontekst – naše pokolenje, Siksmite, seče desetke, žandare i dame. Adrijanovo je dobijalo trojke, četvorke i petice. To je to. Naravno, „to je to“ nikad nije to. Adrijanova pisma bila su nepodnošljivo zvučna. Oči se mogu zatvoriti, ali uši ne. Krckanje vašiju u šavovima; trčkaranje pacova; pucanje kostiju pod mecima; štektanje mitraljeza; tutnjava udaljenih eksplozija, grmljavina bliskih; zvonjava kamenja što udara u limene šlemove; zujanje muva povrh ničije zemlje u leto. U kasnijim razgovorima dodaje se vrištanje konja; pucanje sleđenog blata; zavijanje aviona; batrganje tenkova u blatnim jamama; ranjenici bez udova kojima prestaje dejstvo etra; riganje bacača plamena; gnjeckanje bajoneta u vratovima. Evropska muzika strastveno je divlja, a prekidaju je duge tišine. Pitam se je li moj brat takođe voleo i momke i devojke, ili je taj porok samo moj. Pitam se je li umro nevin. Pomišljam na te vojnike kako leže zajedno, naježeni, živi; hladni, mrtvi. Uredio nadgrobni kamen B.V. Froumsa i vratio se do kapije. Dakle, misija će mi biti uzaludna. Čuvar se igrao kanapom, ćutao. Morti Dont došao po mene tačno na vreme, pojurili nazad u civilizaciju, ha. Prošli kroz mesto po imenu Pulkapele ili tako nešto, duž kilometrima duge avenije brestova. Dont odabrao taj ravan put da potera „bugati“ što brže može. Brestovi se stopili u jedno jedino drvo što se beskrajno ponavljalo, kao čigra. Kazaljka se bližila kraju skale kad je nešto nalik pomahnitaloj ženi u trku iskočilo ravno pred nas – udarila u vetrobran i zavrtela nam se nad glavama. Srce mi puklo kao pištolj, kad ti kažem! Dont zakočio, put nas gurnuo na jednu stranu, povukao na drugu, kočnice zaškripale, vazduh zasmrdeo na izgorelu gumu. Iskočili smo iz