Mrkli mrak, bez zvijezda - Stephen King

Stephen King MRKLI MRAK, BEZ ZVIJEZDA

Najbolje od Algoritma NAJbiblioteka Stephen King Mrkli mrak, bez zvijezda Naslov izvornika Full Dark, No Stars Copyright © 2010 by Stephen King All rights reserved Preveo s engleskoga Predrag Mavar Ilustracija na naslovnici Hodder and Stoughton Urednik Neven Antičević

STEPHEN KING MRKLI MRAK, BEZ ZVIJEZDA Zagreb, listopad 2011. prvo izdanje

Za Tabby. Još uvijek.

1922. 11. travnja 1930. Hotel Magnolia Omaha, Nebraska ONIMA KOJIH BI SE TO MOGLO TICATI: Ime mi je Wilfred Leland James, a ovo je moje priznanje. U lipnju 1922. godine ubio sam svoju ženu Arlette Christinu Winters James i bacio njezin leš u stari bunar. Moj sin Henry Freeman James pomogao mi je u tom zločinu, premda on u dobi od četrnaest godina za to nije mogao biti odgovoran; ja sam ga nagovorio da mi pomogne, igrajući na njegove strahove i pobijajući sve njegove posve razumljive prigovore u razdoblju od dva mjeseca, što je stvar zbog koje žalim više i od samog zločina, iz razloga koje će ovaj dokument pokazati. Ono što je dovelo do zločina i moje propasti bilo je 100 jutara plodne zemlje u Hemingford Homeu u Nebraski, koju je moja žena oporučno naslijedila od svog oca, Johna Henryja Wintersa. Ja sam tu zemlju želio pripojiti našoj farmi, koja se 1922. godine protezala na ukupno 80 jutara. Moja žena, koja se nikad nije naviknula na farmerski život (a ni na činjenicu da je farmerova žena), željela ju je prodati kompaniji Farrington za gotovinu. Kad sam je upitao želi li doista živjeti okružena smradom iz Farringtonove klaonice svinja, odgovorila mi je da bismo zajedno sa zemljom koju je naslijedila od oca mogli prodati čitavu farmu – farmu mog oca i njegova oca prije njega! A kad sam je upitao što bismo počeli s novcem, a bez zemlje,

rekla mi je da bi se ona najradije preselila u Omahu ili možda čak u St. Louis i ondje otvorila trgovinu. "Nikad neću živjeti u Omahi", odvratio sam. "Samo budale žive u gradovima." Što je ironično, uzme li se u obzir to gdje sada živim, ali ja ovdje neću dugo ostati; to znam isto tako sigurno kao što znam tko proizvodi zvukove koji dopiru iz zidova moje hotelske sobe. A znam i kamo ću otići nakon što moj zemaljski život završi. Pitam se može li pakao biti gori od grada Omahe. Možda pakao i jest grad Omaha, ali bez plodne zemlje u okolici: tek zadimljena praznina koja zaudara na sumpor, napučena izgubljenim dušama poput moje. Žestoko smo se prepirali oko tih 100 jutara tijekom zime i proljeća 1922. Henry se našao u sredini, premda je bio skloniji zauzeti moju stranu; bio je sličniji majci po izgledu, a meni po ljubavi prema zemlji. Henry je bio poslušan momak, u njemu nije bilo ni traga majčine arogancije. Stalno joj je ponavljao da ne osjeća nikakvu želju da živi u Omahi, a ni u bilo kojem drugom gradu te da bi se pristao odseliti samo ako bismo se ona i ja uspjeli dogovoriti, što nama nikad nije pošlo za rukom. Pomišljao sam da se obratim sudu, uvjeren da bi mi, kao mužu u cijeloj toj stvari, svaki sud u zemlji dao za pravo da odlučim o upotrebi i svrsi te zemlje. Ipak, nešto me zadržalo. Nije to bio strah od ogovaranja susjeda – seoska govorkanja nisu me zanimala – bilo je to nešto drugo. Vidite, ja sam je počeo mrziti. Počeo sam priželjkivati njezinu smrt, i to me zadržalo. Vjerujem da u svakom od nas živi drugi čovjek, stranac, spletkar. I vjerujem da je u ožujku 1922., kad je nebo u Okrugu Hemingford postalo bijelo, a svako polje snijegom pokrivena blatna kaljuža, spletkar u farmeru Wilfredu Jamesu već presudio mojoj ženi i odlučio o njezinoj sudbini. A on ju je osudio na smrt. Biblija kaže da je nezahvalno dijete poput zmijina zuba, ali da je nezahvalna i svadljiva žena neusporedivo gora. Ja nisam čudovište. Pokušao sam je spasiti od spletkara. Predložio sam joj da bi se, ako se ne uspijemo dogovoriti, trebala preseliti svojoj majci u

Lincoln, koji leži šezdeset milja zapadno – što je dobra razdaljina za odvojeni život koji nije baš rastava, ali ipak označava raskid bračnih veza. "I da ti ostavim očevu zemlju, pretpostavljam?" upitala je i zabacila glavu. Kako sam počeo mrziti to njezino drsko zabacivanje glave toliko nalik na kretnje loše istreniranog ponija i ono sitno šmrkanje kojim bi ga uvijek popratila. "To se nikad neće dogoditi, Wilfe." Predložio sam joj da zemlju proda meni, ako već inzistira. Morao bih joj otplaćivati dug kroz dulje razdoblje – osam godina, a možda i deset – ali naposljetku bih joj ga isplatio do posljednjeg novčića. "Gore je zaraditi malo, nego ne zaraditi ništa", odgovorila je (a onda opet zabacila glavu i šmrknula). "Svaka žena to zna. Kompanija Farrington isplatit će mi cijelu svotu odjedanput, a oni će mi sigurno ponuditi višu cijenu od tebe. Osim toga, nikad ne bih mogla živjeti u Lincolnu. To nije grad, nego selo koje ima više crkava nego kuća." Vidite li u kakvoj sam se situaciji našao? Vidite li u kakav me položaj dovela? Zar ne smijem računati ni na zericu vaše simpatije? Ne? No dobro, poslušajte onda ovo. Početkom travnja te godine – možda baš točno prije osam godina – došla je kući sva ozarena i blistava. Dobar dio dana provela je u "salonu za uljepšavanje" u McCooku pa su joj obraze uokvirivali krupni uvojci koji su me podsjećali na role toaletnog papira u hotelima i pansionima. Rekla mi je da ima dobru ideju. Trebali bismo Farringtonu zajedno s onih 100 jutara prodati i farmu. Smatrala je da bi oni pristali kupiti čitavu farmu samo da se domognu komada zemlje njezina oca koji leži blizu željezničke pruge (i vjerojatno je imala pravo). "A onda možemo podijeliti novac", rekla mi je ta drska lajavica, "Rastaviti se i započeti nov život svatko za sebe. Oboje znamo da ti to želiš." Kao da ona želi nešto drugo! "Ah", odvratio sam (kao da ozbiljno razmišljam o njezinoj ideji). "A s kim će od nas otići naš dječak?" "Sa mnom, dakako", odgovorila je razrogačenih očiju. "Četrnaestogodišnjacima je mjesto uz majku."

Počeo sam "obrađivati" Henryja tog istog dana, rekavši mu o najnovijem planu njegove majke. Sjedili smo u sjeniku. Ja sam imao svoj najtužniji izraz na licu i govorio svojim najtužnijim glasom, opisujući kako će mu život izgledati ako njegovoj majci dopustimo da provede svoj plan u djelo: da on tada više neće imati ni farmu ni oca, da će morati pohađati mnogo veću školu i ostaviti sve svoje prijatelje (većinu njih poznavao je od ranog djetinjstva), da će se, kad se nade u toj velikoj školi, morati boriti za svoje mjesto među strancima koji će mu se rugati i nazivati ga seoskim tikvanom. S druge strane, rekao sam mu, kad bismo zadržali svu zemlju, uvjeren sam da bismo uspjeli isplatiti zajam banci do 1925. godine, a onda bismo mogli živjeti bez dugova i udisati čist zrak, umjesto da gledamo kako svinjske utrobe od jutra do mraka plutaju našim nekoć bistrim potokom. "Što bi ti više volio?" upitao sam ga nakon što sam mu oslikao taj prizor sa što je moguće više detalja. "Ostati ovdje s tobom, tata", odgovorio je dok su mu se potoci suza slijevali niz obraze. "Zašto ona mora biti takva... takva..." "Nastavi", rekao sam. "Istina ne može biti psovka, sine." "Takva kuja !" "Zato što su žene uglavnom takve", odgovorio sam. "To je neizbrisiv dio njihove naravi. Pitanje je samo što da u vezi s tim učinimo." Ali spletkar u meni već se sjetio starog bunara iza kravlje staje kojim smo se koristili samo za prljavu vodu zato što je bio previše plitak i mutan – samo šest metara dubok i jedva nešto više od korita. Radilo se samo o tome da nagovorim Henryja. A ja sam to morao učiniti, to vam je sigurno jasno; mogao sam ubiti svoju ženu, ali morao sam spasiti svog dragog sina. Što čovjeku vrijedi 180 jutara zemlje – ili tisuću – ako je nema s kim podijeliti niti ikome ostaviti? Pretvarao sam se da razmišljam o Arlettinu ludom planu da plodnu kukuruznu zemlju pretvori u klaonicu svinja. Zamolio sam je da mi dade malo vremena da se naviknem na njezinu ideju. Pristala je. A ja sam tijekom sljedeća dva mjeseca obrađivao Henryja i nastojao ga naviknuti na posve drugačiju ideju, što nije bilo toliko teško koliko je moglo biti; on je naslijedio

majčin izgled (znate, ženski je izgled med koji mami muškarce na košnicu punu ljutih pčela), ali ne i njezinu grozomornu tvrdoglavost. Dovoljno je bilo da mu opišem kako će mu izgledati život u Omahi ili St. Louisu. Spomenuo sam mu mogućnost da čak ni ta dva prenapučena mravinjaka neće zadovoljiti njegovu majku; možda će doći do zaključka da je samo Chicago dovoljno dobar za nju. A onda bi se ti, rekao sam mu, mogao naći u situaciji da pohađaš srednju školu s crnčugama. Poslije toga postao je hladan prema majci, a ona mu je nakon nekoliko pokušaja da povrati njegovu ljubav – svi su bili nezgrapni, svi odbijeni – također počela uzvraćati hladnoćom, što je mene (ili točnije, spletkara u meni) radovalo. Početkom lipnja rekao sam joj da sam dobro razmislio i odlučio da joj nikad neću bez borbe dopustiti da proda tih 100 jutara zemlje; da ću nas radije sve osuditi na siromaštvo i propast, ako tako već mora biti. Ostala je smirena. Odlučila je potražiti savjet odvjetnika (jer kao što znamo, odvjetnici su prijatelji svakome tko im je spreman platiti), što sam i predvidio. I nasmiješio sam se na to! Zato što ona nije imala novca da plati odvjetnika. Ja sam u tom trenutku već čvrsto kontrolirao svu našu neznatnu gotovinu. Henry mi je čak dao svoju kasicu-prasicu kad sam ga za to zamolio pa ona nije mogla ukrasti novac ni iz tog izvora, ma koliko da je jadan bio. Dakako, otišla je u urede kompanije Farrington u Delandu, uvjerena (kao i ja) da će joj oni, koji bi od cijele stvari mogli imati velike koristi, platiti troškove odvjetnika. "Oni će joj platiti odvjetnika i ona će pobijediti", rekao sam Henryju na sjeniku, koji nam je tada već postao uobičajeno mjesto razgovora. Nisam baš bio posve siguran u to, ali ja sam već bio donio odluku; ne bih išao toliko daleko da to nazovem "planom". "Ali tata, to nije pošteno", povikao je. Izgledao je vrlo mlad sjedeći u sijenu, kao da mu je 10, a ne 14 godina. "Tako ti je to u životu", odvratio sam. "Čovjeku katkad ne preostane ništa drugo nego da uzme ono što mora. Čak i ako pri tom nekoga povrijedi." Zastao sam i zagledao mu se u lice. "Čak i ako netko umre."

Problijedio je. "Tata!" "Kad bi ona umrla," rekao sam, "sve bi ostalo po starom. Sve bi rasprave prestale. Mogli bismo ovdje mirno živjeti. Ponudio sam joj sve što sam mogao ne bih li je nagovorio da ode, ali ona je to odbila. Postoji još samo jedna stvar koju mogu učiniti. Koju mi možemo učiniti." "Ali ja je volim!" "I ja", odvratio sam. Što je, koliko god da mi ne vjerujete, bila istina. Mržnja koju sam te 1922. godine osjećao prema njoj ne bi mogla biti tako jaka da je nisam volio. A premda je bila ogorčena i svojeglava žena, Arlette je po naravi bila topla. Naši "bračni odnosi" nikad nisu prestali, premda su, otkako smo se počeli prepirati oko tih 100 jutara zemlje, naša hrvanja u mraku sve više sličila parenju životinja. "To ne mora biti bolno", rekao sam Henryju. "A kad bude gotovo... pa..." Odveo sam ga iza staje i pokazao mu bunar, a on je opet briznuo u plač. "Ne, tata. Ne to. Bez obzira na sve." Ali kad se Arlette vratila iz Delanda (naš prvi susjed Harlan Cotterie dovezao ju je većinu puta svojim Fordom i ostavio je da otpješači samo posljednje dvije milje), Henry ju je stao preklinjati da "odustane od svoje namjere pa da opet živimo kao prava obitelj". Izgubila je živce, ošamarila ga preko usta i rekla mu neka prestane preklinjati poput psa. "Otac te zarazio svojom plahošću. A što je još gore, zarazio te svojom pohlepom." Kao da je ona lišena tog grijeha! "Odvjetnik me uvjerava da ta zemlja pripada meni i da s njom mogu činiti što god hoću, a ja sam je odlučila prodati. A što se vas dvojice tiče, možete ostati ovdje i udisati smrad znojnih svinja, sami si kuhati i pospremati krevete. A ti, sine moj, možeš orati od jutra do mraka i čitati one njegove dosadne knjige cijelu večer. Njemu nisu baš mnogo pomogle, ali tko zna, tebi možda pomognu." "Mama, to nije pošteno!"

Pogledala je svog sina kao da gleda stranca koji joj se drznuo dodirnuti ruku. A kako mi se tek srce obradovalo kad sam spazio da je on gleda s jednakom hladnoćom. "Obojica možete ići kvragu! Što se mene tiče, ja odlazim u Omahu i otvaram butik. To je za mene pošteno." Taj smo razgovor vodili u prašnjavom dvorištu između kuće i staje, a Arlettin stav o poštenju bio je posljednja riječ. Odmarširala je dvorištem podižući prašinu svojim otmjenim gradskim cipelama i ušla u kuću zalupivši za sobom vrata. Henry se okrenuo i pogledao me. U kutu usana pojavila mu se krv, a donja usna počela mu je naticati. U očima mu se vidio onaj sirovi i čisti bijes kakav spopada samo adolescente, bijes koji ne mari za posljedice. Klimnuo je glavom. Ja sam uzvratio klimanjem glave, isto tako mrko, ali se spletkar u meni smješkao. Taj šamar osudio je Arlette na smrt. Kad mi je Henry poslije dva dana prišao u polju mladog kukuruza, shvatio sam da mu je odlučnost opet oslabila. To me nije ni preplašilo niti iznenadilo; godine između djetinjstva i zrelosti burne su godine, dječaci u toj dobi okreću se na vjetru poput onih vjetrokaza u obliku pijetla kakve neki farmeri na srednjem zapadu stavljaju na svoje silose žita. "Ne možemo to učiniti", rekao mi je. "Tata, ona je u zabludi. A Shannon kaže da ljudi koji umru u zabludi odlaze u pakao." Prokleta bila metodistička crkva i društvo metodističke mladeži, pomislio sam... ali spletkar u meni samo se nasmiješio. Idućih deset minuta raspravljali smo o teološkim problemima stojeći u zelenom kukuruzu, dok su oblaci ranog ljeta – najljepši oblaci, oni koji plutaju poput jedrenjaka – sporo plovili iznad nas vukući svoje sjene za sobom poput brazda na vodi. Objasnio sam mu da ćemo Arlette, daleko od toga da bismo je poslali u pakao, poslati na nebo. Jer, objasnio sam mu, ubijeni muškarac ili žena ne umiru u Božjem vremenu, nego u ljudskom. A budući da je on... ili ona... ubijen prije nego što se stigao pokajati za svoje grijehe, svi mu grijesi moraju biti oprošteni. Kad to tako gledaš, svaki je ubojica nalik na vrata raja.

"A što je s nama, tata? Zar mi nećemo otići u pakao?" Pokazao sam prema poljima, bogatima novim raslinjem. "Kako to možeš reći kad vidiš raj svuda oko nas? A ona nas ipak namjerava iz njega otjerati, baš kao što je anđeo s plamtećim mačem otjerao Adama i Evu iz rajskog vrta." Pogledao me, nemiran. Mračan. Nije mi bilo drago što sam na takav način pomračio svog sina, ali jednim sam dijelom tada vjerovao, a vjerujem i sada, da mu to nisam učinio ja, nego ona. "I razmisli", rekao sam mu. "Ako ode u Omahu, iskopat će si još dublju rupu u paklu. A ako povede tebe sa sobom, ti ćeš postati gradski dečko..." "Nikad to neću postati!" povikao je tako glasno da su vrane poletjele s plota i odlepršale u plavo nebo poput dogorjelih papirića. "Mlad si i postat ćeš", rekao sam. "Zaboravit ćeš sve ovo... naviknut ćeš se na gradski život... i početi kopati vlastitu jamu." Da mi je uzvratio tvrdnjom kako nema nade da se ubojice sretnu sa svojim žrtvama na nebu, možda bi me stjerao u škripac. Ali ili njegova teološka razmišljanja nisu išla tako daleko ili o takvim stvarima nije htio razmišljati. Postoji li doista pakao ili ga mi sami stvaramo ovdje na zemlji? Kad se osvrnem na posljednjih osam godina svog života, glasujem za ovo potonje. "Kako?" upitao je. "Kada?" Odgovorio sam mu. "A nakon toga možemo ostati živjeti ovdje?" Odgovorio sam mu da možemo. "I neće je boljeti?" "Neće", odgovorio sam. "Bit će brzo." Činilo se da ga je to zadovoljilo. A ipak do svega možda uopće ne bi niti došlo da nije bilo same Arlette. Dogovorili smo se za jednu subotnju večer usred mjeseca lipnja, ljepšeg od ijednog lipnja koji mi je ostao u sjećanju. Arlette bi za ljetnih večeri katkad popila čašu vina, premda bi malokad popila više. Za to je postojao

dobar razlog. Spadala je u onu vrstu ljudi koji nikad ne mogu popiti dvije čaše vina, a da ne popiju četiri pa onda šest, a na kraju i čitavu bocu. I još jednu bocu, ako im se nađe pri ruci. "Moram se čuvati, Wilfe. To mi se previše sviđa. Srećom, imam snažnu volju." Te večeri sjedili smo na trijemu gledajući posljednju dnevnu svjetlost na poljima i slušajući uspavljujuće cvrčanje cvrčaka. Henry je bio u svojoj sobi. Jedva da je i okusio večeru, a dok smo ja i Arlette sjedili na trijemu u sparenim stolcima za ljuljanje, s podmetačima na kojima je pisalo MAMA i TATA, učinilo mi se da čujem slab zvuk povraćanja. Sjećam se kako sam pomislio da će on u posljednji čas odustati. A onda bi se njegova majka sutradan ujutro probudila loše raspoložena i mamurna, niti ne sluteći koliko se blizu našla tome da više nikad ne vidi nijednu zoru u Nebraski. Pa ipak sam nastavio po planu. Jesam li tako postupio zato što sam bio poput jedne od onih ruskih lutaka, babuški? Možda. Možda je svaki čovjek takav. U meni je živio spletkar, ali u spletkaru čovjek s nadom. Spletkar je umro negdje između 1922. i 1923. godine. Nakon što je napravio štetu, nestao je, a život mi je bez njegovih spletki i ambicija postao prazan. Donio sam bocu vina na trijem, ali kad sam joj pokušao napuniti čašu, Arlette ju je prekrila dlanom. "Ne moraš me napiti da bi dobio ono što želiš. I ja to želim. Uhvatio me svrbež." Raširila je noge i položila ruku među njih da mi pokaže gdje je svrbi. U njoj je živjela vulgarna žena – možda čak i drolja – a vino bi je uvijek oslobodilo. "Svejedno popij još jednu čašu", rekao sam joj. "Moramo nešto proslaviti." Sumnjičavo me pogledala. Čak i od jedne čaše vina oči su joj se ovlažile (kao da je jedan dio nje plakao za svakom čašom vina koju je želio, a nije mogao popiti), a na svjetlu zalazećeg Sunca izgledale su narančaste, poput očiju na onim izdubljenim bundevama sa svijećom u utrobi. "Neće biti sudske parnice," rekao sam joj, "a ni rastave. Ako kompanija Farrington sebi može priuštiti da plati za mojih 80 jutara, kao i za 100 tvog oca, naša je svađa završena."

Prvi put u našem burnom braku, Arlette je zinula od čuda. "Što hoćeš reći? Jesam li te dobro shvatila? Nemoj se poigravati sa mnom, Wilfe!" "Ne poigravam se", odgovorio je spletkar u meni srdačnim i iskrenim glasom. "Henry i ja mnogo smo razgovarali o tome..." "Da, primijetila sam da ste stalno zajedno", odvratila je i odmaknula dlan s čaše, a ja sam iskoristio priliku da je napunim. "Uvijek u sjeniku ili sjedeći na hrpi klada ili s priljubljenim glavama u polju iza kuće. Mislila sam da razgovarate o Shannon Cotterie." Šmrknula je i zabacila glavu. Ali učinilo mi se da joj na licu vidim i zericu čežnje. Srknula je vino iz svoje druge čaše. Već je dvaput srknula iz druge čaše, a još uvijek je bila u stanju odložiti čašu i otići u krevet. Da je srknula četiri puta, mogao bih joj dodati čitavu bocu. Da i ne spominjem još dvije boce koje sam imao u pripremi. "Ne", rekao sam. "Nismo razgovarali o Shannon." Premda sam tu i tamo doista primijetio da je Henry drži za ruku dok hodaju dvije milje do škole u Hemingford Homeu. "Razgovarali smo o Omahi. Izgleda da on želi ići." Ne bi bilo dobro da pretjeram, ne nakon što je popila samo jednu čašu vina i dvaput srknula iz druge. Moja Arlette bila je po naravi sumnjičava žena, uvijek je u svemu tražila dublje motive. A naravno, ja sam ih u ovom slučaju i imao. "Barem pokušaj razmisliti o tome. A Omaha nije tako daleko od Hemingforda..." "Ne, nije. Kao što sam vam obojici rekla već tisuću puta." Srknula je iz čaše i umjesto da je odloži kao što je prije učinila, zadržala ju je u ruci. Narančasta svjetlost nad zapadnim obzorom sada se produbila u nezemaljski tamnoljubičastu, koja kao da joj je gorjela u čaši. "Ali ako misliš na St. Louis, to je druga priča." "Od te sam ideje odustala", rekla je. Što je, dakako, značilo da je istražila tu mogućnost i zaključila da je ne zadovoljava. Bez mog znanja, naravno. Arlette je sve radila bez mog znanja, rekla mi je samo za posjet odvjetniku kompanije. A ni to mi ne bi rekla da me nije htjela povrijediti. "Što misliš, hoće li oni pristati kupiti čitavu farmu?" upitao sam je. "Svih 180 jutara?"

"Odakle da ja to znam?" Srknula je vino. Druga čaša bila joj je napola prazna. Kad bih joj sada rekao da je dovoljno popila i pokušao joj uzeti čašu iz ruke, ne bi mi je htjela dati. "Dobro ti to znaš, u to ne sumnjam", odvratio sam. "Tih 180 jutara isto je kao i St. Louis. Ti si to istražila ." Dobacila mi je lukav pogled sa strane... a onda je prasnula u smijeh. "Možda i jesam." "Pretpostavljam da bismo mogli potražiti neku kuću u predgrađu", rekao sam. "Odakle se može vidjeti barem polje ili dva." "Gdje bi se ti cijeli dan izležavao na stolcu za ljuljanje i dopustio da ti žena za promjenu radi? Napuni mi čašu. Ako već slavimo učinimo to kako treba." Dotočio sam vino u obje čaše, što je značilo da u svoju čašu moram natočiti samo malo, jer ja sam popio samo jedan gutljaj. "Mislim da bih mogao potražiti posao kao automehaničar. Da popravljam automobile i kamione, ali uglavnom strojeve za farmu. Ako mogu postići da onaj stari Farmall i dalje radi" – pokazao sam čašom prema sjeni traktora pokraj staje – "onda valjda mogu postići da sve radi." "A na sve te je to nagovorio Henry." "On me uspio uvjeriti da bi mi bilo pametnije riskirati i pokušati biti sretan u gradu, nego ostati ovdje sam i biti sigurno nesretan." "Dečko ima kliker u glavi, a čovjek ga sluša! Napokon! Aleluja!" Iskapila je čašu i ispružila ruku zahtijevajući još, a zatim me zgrabila za ruku i nagnula mi se dovoljno blizu da joj osjetim miris kiselog grožđa u dahu. "Večeras možeš dobiti onu stvar koju voliš, Wilfe." Dotaknula je sredinu gornje usne jezikom punim ljubičastih mrlja. "Onu gadariju !“ "Jedva čekam", odvratio sam. Ako bude po mome, večeras će se u krevetu koji već petnaest godina dijelimo dogoditi još veća gadarija. "Pozovimo Henryja dolje", rekla mi je. Počela je otezati u govoru. "Želim mu čestitati na tome što je napokon ugledao svjetlost." (Jesam li već

spomenuo da riječ zahvaliti ne postoji u vokabularu moje žene? Možda nisam. A možda to sada više niti ne moram.) Zatim joj je nešto palo na pamet, a oči su joj zablistale. "Dat ćemo mu čašu vina! Već je dovoljno velik." Udarila me laktom u rebra poput jednog od onih staraca koji jedni drugima pričaju prostačke viceve sjedeći na klupama oko prednjeg stubišta sudnica. "Ako mu uspijemo malo razvezati jezik, možda čak doznamo je li se hvatao sa Shannon Cotterie... Shannon je sitna cura, ali ima lijepu kosu. To joj se mora priznati." "Prvo popij još jednu čašu", predložio joj je spletkar u meni. Popila je još dvije, a onda je ispraznila bocu. (Prvu bocu.) Zatim je svojim najboljim trubadurskim glasom zapjevala Avalon i zakolutala očima na najbolji trubadurski način, što je bilo bolno gledati, a još bolnije slušati. Otišao sam u kuhinju po još jednu bocu vina i zaključio da je došao pravi trenutak da pozovem Henryja. Premda, kao što sam već rekao, nisam gajio velike nade da će mi on pomoći. Svoj sam plan mogao provesti u djelo samo uz njegovu dragovoljnu pomoć, a u srcu sam vjerovao da će on odustati od svega čim dođe trenutak da se prijeđe s riječi na djela. Ako bude tako, jednostavno ćemo je staviti u krevet, a ja ću joj ujutro reći da sam se predomislio u vezi s prodajom očeve zemlje. Kad je Henry došao, ništa na njegovu blijedom i žalosnom licu nije budilo nadu u uspjeh. "Tata, mislim da ja to ne mogu učiniti", šapnuo mi je. "Ipak je to mama ." "Ako ne možeš, ne možeš", odvratio sam, a u tom odgovoru nije bilo spletkara. Odlučio sam; neka bude ono što mora biti. "Uostalom, ona je sretna prvi put nakon nekoliko mjeseci. Pijana, ali sretna." "Nije samo pripita? Baš je pijana?" "Nemoj se čuditi; ona može biti sretna samo ako dobije ono što želi. Nakon četrnaest godina života s njom, to ti je sigurno jasno." Namrštio se i naćulio uši prema trijemu slušajući kako žena koja ga je rodila počinje pjevati pjesmu Prljavi McGee, falš, ali od riječi do riječi. Začuvši tu jeftinu jazz-baladu, Henry se namrštio, možda zbog refrena

("Spremno mu je guzu dala, dobro je tu pozu znala"), ali vjerojatnije zbog otezanja riječi. Henry je na lanjskom logorovanju za vikend Praznika rada položio zakletvu društva metodističke mladeži. Prilično sam uživao u njegovu šoku. Kad se ne okreću poput vjetrokaza na jakom vjetru, tinejdžeri su uštogljeni poput puritanaca. "Ona želi da nam se pridružiš i popiješ čašu vina." "Tata, znaš da sam obećao Gospodinu da nikad neću piti." "To ćeš morati objasniti njoj. Ona želi proslaviti. Odlučili smo prodati farmu i odseliti se u Omahu." " Ne! " "Pa... vidjet ćemo. To zapravo ovisi o tebi, sine. Hajdemo na trijem." Kad ga je ugledala, njegova je majka nesigurno ustala, zagrlila ga oko struka privinuvši ga malo previše tijesno uza se i posula mu lice brojnim poljupcima. Po načinu kako se namrštio, dalo bi se zaključiti da su joj poljupci bili neugodno smrdljivi. U međuvremenu, spletkar u meni napunio joj je čašu, koja je opet bila prazna. "Napokon smo svi na okupu! Moji muškarci postali su razumni!" Podigla je čašu da nazdravi i prolila dobar dio njezina sadržaja sebi na grudi, a onda se nasmijala i namignula mi. "Ako budeš dobar, Wilfe, poslije ću ti dopustiti da mi poližeš vino s haljine." Zatim se opet strovalila na stolac za ljuljanje, uhvatila skut suknje i gurnula ga među noge, a Henry ju je zbunjeno i nelagodno pogledao. Arlette je opazila taj njegov pogled i nasmijala se. "Nema potrebe da budeš tako osjetljiv. Vidjela sam te sa Shannon Cotterie. Ta cura nema baš bogzna kakve sise, ali zato ima lijepu kosu i zgodnu sitnu figuru." Popila je ostatak vina i podrignula se. "Ako je nisi malo isprobao, prava si budala. Samo, bolje ti je da budeš oprezan. Ti sad već imaš četrnaest godina, nisi premlad za ženidbu. Ovdje na srednjem zapadu četrnaestogodišnjaci nisu premladi ni da se ožene svojim sestričnama." Opet se nasmijala i podigla čašu, a ja sam joj natočio vino iz druge boce.

"Tata, dovoljno je popila", rekao mi je Henry, prijekorno poput svećenika. Iznad naših glava, iznad one goleme praznine koju sam volio cijeli svoj život, pojavile su se prve treperave zvijezde. "Oh, ne znam baš", odgovorio sam. "In vino Veritas, kako je rekao Plinije stariji... u jednoj od onih knjiga kojima se tvoja majka uvijek ruga." "Cijeli dan drži plug u ruci, a cijelu večer gura nos u knjige", odvratila je Arlette. "Osim kad gurne nešto drugo u mene !“ " Mama! " " Mama! " podrugljivo je ponovila, a onda nazdravila prema farmi Harlana Cotterieja, premda je bila predaleko da bismo joj vidjeli svjetla. Sada kad je kukuruz narastao, ne bismo joj mogli vidjeti svjetla ni da je ležala milju bliže. Kad ljeto stigne u Nebrasku, svaka farmerska kuća počne nalikovati na brod koji plovi golemim zelenim oceanom. "Nazdravimo Shannon Cotterie i njezinim tek propupalim sisama, a ako moj sin ne zna koje su joj boje bradavice, onda je pravi tupan." Moj sin nije joj odgovorio, ali ono što sam mu uspio pročitati na zamračenom licu razveselilo je spletkara u meni. Arlette se okrenula Henryju, zgrabila ga za ruku i prolila mu vino na zapešće. Ne obazirući se na njegov sitni mijauk negodovanja, zagledala mu se u oči s iznenadnom mrkošću i rekla: "Samo se pobrini da ne ispadneš mlitavac kad legneš s njom u kukuruz iza staje." Zatim je stisnula šaku druge ruke i ispružila srednji prst, a onda njime kuckajući opisala krug oko svog međunožja: lijevo bedro, desno bedro, desna strana trbuha, pupak, lijeva strana trbuha pa opet natrag na lijevo bedro. "Istražuj do mile volje i trljaj pimpekom naokolo sve dok on ne počne uživati i ispljune, ali nemoj joj ga gurnuti unutra ako ne želiš ostati zatočenik do kraja života, kao što se dogodilo tvojoj mamici i tvom tatici." Henry je bez riječi ustao i otišao s trijema, a ja ga zbog toga ne krivim. Čak i po Arlettinim mjerilima, bio je to vrlo vulgaran ispad. Zacijelo je na svoje oči vidio kako se ona mijenja iz njegove majke – teške, ali katkad brižne žene – u smrdljivu madam iz kupleraja koja se upoznaje s neiskusnom

mladom mušterijom. To je već samo po sebi bilo dovoljno grozno, ali njemu se Cotteriejeva curica sviđala, što je još pogoršalo situaciju. Vrlo mladi muškarci ne mogu svoje prve ljubavi ne uzdignuti na pijedestal, a pljune li tko na njihov uzor... čak i ako je taj netko njihova majka... Začuo sam lupanje vrata u daljini. A onda slabo, ali čujno jecanje. "Povrijedila si ga. On je osjetljiv", rekao sam joj. Arlette je iznijela mišljenje da je osjetljivost, baš kao i poštenje, posljednje utočište slabića, a zatim je ispružila ruku s čašom. Napunio sam joj čašu, znajući da se ona sutra ujutro više ničega neće sjećati (pod pretpostavkom da sutra ujutro još uvijek bude živa) i da će, ako joj ispričam što je rekla, sve žestoko poricati. Već sam je viđao ovako pijanu, premda ne već godinama. Popili smo drugu bocu (ona ju je popila) i polovicu treće prije no što je spustila bradu na vinom zamrljane grudi i zahrkala. Ali grlo joj se na grudima stisnulo pa joj je hrkanje zvučalo poput režanja mrzovoljnog psa. Stavio sam joj ruke oko ramena, uhvatio je šakom pod pazuho i podigao je na noge. Stala je mrmljajući prosvjedovati i slabašno me lupkati smrdljivom rukom. "Pusti me na miru. Želim spavati." "I spavat ćeš", odgovorio sam joj. "Ali u svom krevetu, a ne na trijemu." Odveo sam je – dok je posrtala i hrkala, s jednim zatvorenim okom, a drugim mutno gledajući preda se – preko dnevne sobe. Uto su se otvorila vrata Henryjeve sobe. Henry se pojavio na pragu, bezizražajna lica. Izgledao je mnogo stariji no što je doista bio i kimnuo mi glavom. Samo jedanput, ali to mi je reklo sve što sam trebao znati. Položio sam Arlette na krevet, izuo joj cipele i ostavio je da hrče ležeći raširenih nogu i s rukom koja joj je visjela s madraca, a onda sam se vratio u dnevnu sobu i zatekao Henryja kako stoji pokraj radioaparata koji sam prije godinu dana kupio na Arlettin nagovor. "Ona ne bi smjela tako govoriti o Shannon", šapnuo je. "Ali govorit će", odvratio sam. "Ona je naprosto takva, takvom ju je stvorio Gospodin." "I ona me ne može odvojiti od Shannon."

"I to će učiniti", odvratio sam. "Ako joj dopustimo." "Zar ti ne bi mogao... tata, zar ne bi i ti mogao unajmiti odvjetnika?" "Misliš li da bi se odvjetnik čije bih usluge mogao platiti s ono malo novca što ga imam u banci znao suprotstaviti odvjetnicima koje bi nam Farrington natrpao na vrat? Oni su najjači igrači u Okrugu Hemingford, ja dižem samo srp kad kosim sjeno. Oni žele tih 100 jutara zemlje, a ona ih namjerava prodati. Ovo je jedini način, ali ti mi moraš pomoći. Hoćeš li?" Dugo mi nije odgovorio. Spustio je glavu i vidio sam da mu suze padaju na tepih. Zatim je šapnuo: "Hoću. Ali morat ću gledati... a nisam siguran da mogu..." "Postoji način da mi pomogneš, a da ne moraš gledati. Idi u šupu i donesi mi platnenu vreću." Poslušao me je. Ja sam otišao u kuhinju i uzeo Arlettin najoštriji nož za meso. Kad se Henry vratio s platnenom vrećom i ugledao nož, problijedio je. "Moraš li se njime poslužiti? Zar ne možeš... jastukom..." "To bi bilo previše sporo i previše bolno", odgovorio sam. "Ona bi se otimala." Prihvatio je moje riječi kao da sam ja već ubio desetak žena pa znam kako se to radi. Ali ja to nisam znao. Znao sam samo to da sam u svim svojim površnim planovima – drugim riječima, u svojim snatrenjima o tome kako da je se riješim – uvijek zamišljao ovaj nož u svojoj ruci. Dakle, upotrijebit ću nož. Ili nož ili ništa. Stajali smo pod svjetlom petrolejke – osim s pomoću generatora, električna struja neće se uvesti u Hemingford Home sve do 1928. godine – i gledali se, u onoj velikoj noćnoj tišini što leži u samom srcu svih stvari, u tišini koju je remetio samo neugodan zvuk Arlettina hrkanja. Pa ipak, u sobi je bila i treća prisutnost: Arlettina neizbježna volja, koja kao da je postojala neovisno o njoj (tada sam to samo naslućivao, a sada, osam godina poslije, siguran sam u to). Ovo je priča o duhovima, ali duh se pojavio čak i prije no što je žena kojoj je pripadao umrla. "U redu, tata. Poslat... poslat ćemo je na nebo." Henryjevo lice ozarilo se na tu pomisao. Kako mi se to sada čini groznim, osobito kad se sjetim kako

je on skončao. "Bit će brzo", rekao sam mu. I kao dječak i kao muškarac prerezao sam grlo mnogim svinjama pa sam mislio da će doista biti brzo. Ali prevario sam se. Ovo ću brzo ispripovijedati. U noćima kad ne mogu zaspati – a takvih je noći mnogo – taj mi se prizor uvijek iznova vrti u glavi u veličanstvenoj sporosti, svaki trzaj, svaki napadaj kašlja i svaka kap krvi, stoga ću ovo ispričati brzo. Otišli smo u spavaću sobu, ja na čelu, s mesarskim nožem u ruci, a moj sin iza mene s platnenom vrećom. Hodali smo na prstima, ali ne bismo probudili Arlettu ni da smo ušli lupajući činelama. Dao sam znak Henryju da mi stane s desne strane, do njezine glave. Sada smo čuli kucanje budilice Big Ben na njezinu noćnom ormariću, a i njezino hrkanje. Sinula mi je neobična misao: izgledali smo poput liječnika koji stoje uz samrtnu postelju nekog važnog pacijenta. Ali mislim da se liječnici uz samrtne postelje u pravilu ne tresu od osjećaja krivice i straha. Samo da ne bude previše krvi, pomislio sam. Neka je vreća zadrži. Ili još bolje, neka Henry odustane u posljednji čas. Ali Henry nije odustao. Možda zato što je mislio da mu to nikad ne bih oprostio, možda zato što se već pomirio s činjenicom da Arlette odlazi na nebo, a možda zato što se sjetio one njezine nepristojne geste, kad je lupkajući srednjim prstom opisala krug oko svoga međunožja. Ne znam. Znam samo to da je šapnuo: "Zbogom, mama" i navukao joj vreću na glavu. Zahrkala je i pokušala izvući glavu. Ja sam namjeravao gurnuti ruku pod vreću da obavim svoj posao, ali Henry ju je morao čvrsto pritiskati kako bi je obuzdao pa nisam to mogao učiniti. Primijetio sam da Arlettin nos u platnenoj vreći izgleda poput leđne peraje morskog psa. A ugledao sam i izraz panike na Henryjevu licu pa sam znao da neće još dugo izdržati. Stavio sam koljeno na krevet i ruku na njezino rame. Zatim sam zasjekao u vreću i grlo ispod nje. Arlette je kriknula i počela se snažno otimati, a krv

joj je stala liptati kroz probušeno mjesto u vreći. Kad je podigla ruke i počela lamatati po zraku, Henry je vrisnuo i oteturao od kreveta. Pokušao sam je obuzdati. Stala je povlačiti vreću rukama pa sam zamahnuo nožem i zasjekao joj tri prsta do kostiju. Ponovno je vrisnula – bio je to tanak vrisak, oštar poput iverice leda – a ruka joj je pala na plahtu i stala se trzati. Napravio sam još jednu krvavu posjekotinu u vreći, pa još jednu, pa još jednu. Napravio sam ukupno pet posjekotina prije no što me Arlette odgurnula neozlijeđenom rukom i pokušala skinuti vreću s lica. Nije ju mogla posve skinuti s glave – zapetljala joj se u kosu – pa joj je ostala visjeti poput mrežice za kosu. Bio sam joj prerezao grkljan s prva dva zasjeka, a prvi je bio tako dubok da joj je otkrio hrskavicu dušnika. S posljednja dva zasjekao sam joj obraz i usta, tako duboko da je dobila klaunovski cerek od uha do uha koji joj je otkrio zube. Tako da je gušeći se grleno zarežala, što je zvuk kakav možda ispusti lav kad dođe vrijeme za jelo. Krv joj je šikljala iz grla sve do plahte u podnožju kreveta. Sjećam se kako sam u tom času pomislio da ta krv ima istu boju kao i vino u čaši, kad ju je podignula u zrak da nazdravi posljednjim zrakama dnevne svjetlosti. Pokušala je ustati iz kreveta, što me prvo zapanjilo, a onda razbjesnilo. Pravila mi je probleme tijekom cijelog braka pa čak i sada, u trenutku naše krvave rastave. A što sam drugo mogao i očekivati? " Oh, tata, učini nešto! " vrisnuo je Henry. " Učini nešto, tata, za ime Božje, učini nešto! " Skočio sam na Arlettu poput strastvena ljubavnika i spustio je natrag na krvlju natopljen jastuk. Još je nekoliko puta hrapavo zarežala iz dubine svog rasporenog grla, a oči su joj se izvrnule u dupljama i napunile suzama. Omotao sam joj kosu oko svoje šake i naglo joj povukao glavu unatrag, a onda sam joj još jedanput zasjekao grkljan. Zatim sam strgnuo plahtu s madraca na svojoj strani kreveta i omotao joj je oko glave, hvatajući u nju sve osim prvog mlaza krvi iz žile kucavice. Taj mi je mlaz štrcnuo u lice pa mi je vruća krv stala kapati s brade, nosa i obrva.

Iza mojih leđa Henry je prestao vrištati. Okrenuo sam se i shvatio da mu se Bog smilovao (pod pretpostavkom da Bog nije skrenuo pogled u stranu kad je shvatio što smjeramo): Henry je pao u nesvijest. Arlettino je trzanje postalo slabije. Napokon je mirno ležala... ali ja sam ipak ostao sjediti na njoj i pritiskati je plahtom koja je sada bila natopljena njezinom krvlju. Podsjetio sam sebe da Arlette nikad ništa nije učinila na jednostavan način. I imao sam pravo. Nakon trideset sekundi (izbrojao ih je mali sat što smo ga svojedobno bili naručili iz kataloga) još se jedanput trznula, ovoga puta tako žestoko svinuvši leđa da me gotovo zbacila sa sebe. Ostani u sedlu, kauboju, pomislio sam. A možda sam to izgovorio i naglas. Toga se ne sjećam, neka mi Bog pomogne. Sjećam se svega drugoga, ali toga ne. Njezin je otpor oslabio. Izbrojio sam još trideset sitnih otkucaja na satu, a onda za svaki slučaj još trideset. Henry se promeškoljio i zaječao na podu. Počeo se pridizati, a onda je shvatio da to baš nije najbolja ideja pa je otpuzao u najudaljeniji kut sobe i sklupčao se poput lopte. "Henry?" pozvao sam ga. Sklupčana figura u kutu nije se oglasila. "Henry, ona je mrtva. Ona je mrtva, a meni treba pomoć." Još uvijek ništa. "Henry, sada je prekasno da odustaneš. Djelo je obavljeno. Ako ne želiš otići u zatvor – a svog oca poslati na električnu stolicu – ustani i pomozi mi." Doteturao je do kreveta. Pramen kose pao mu je na oči, koje su blistale kroz znojne uvojke poput očiju životinje koja se skriva u žbunju. Stalno je oblizavao usnice. "Pazi da ne staneš u lokvu krvi. Nisam očekivao da ćemo napraviti takav nered, ali sve se to može očistiti. Pod uvjetom da ne raznesemo krv po cijeloj kući." "Moram li je pogledati? Tata, moram li pogledati ?" "Ne moraš. Nijedan od nas ne mora." Umotali smo je u plahtu, kao da je plahta mrtvački plašt. Kad smo to obavili, shvatio sam da je tako neću moći

nositi kroz kuću; u svojim površnim planovima i maštarijama zamišljao sam samo diskretan trag krvi na plahti iznad njezina prerezanog grla (njezina uredno prerezanog grla). Nisam predvidio ono što se doista dogodilo, to mi uopće nije niti palo na pamet: čitava plahta bila je crno-ljubičasta u mračnoj sobi, a krv je kapala iz nje kao voda iz nabrekle spužve. Izvukao sam pokrivač iz ormara. Nisam uspio suzbiti kratku pomisao: što bi moja majka pomislila kad bi vidjela za što sam upotrijebio njezin prekrasno sašiven vjenčani dar. Rasprostro sam ga po podu, a onda smo položili Arlettu na njega i umotali je. "Brzo!" rekao sam. "Prije no što se krv probije i kroz pokrivač. Ne... čekaj... idi po svjetiljku." Henry se tako dugo nije vratio da sam se već preplašio da je pobjegao. Zatim sam ugledao trak svjetlosti kako poskakuje kroz kratki hodnik, prolazi pokraj Henryjeve spavaće sobe i ulazi u sobu koju smo ja i Arlette nekoć dijelili. Nekoć. Vidio sam da mu suze teku licem blijedim poput voska. "Stavi svjetiljku na toaletni stolić." Spustio ju je pokraj knjige koju sam tada bio čitao: bila je to Glavna ulica Sinclairea Lewisa. Nikad je nisam pročitao do kraja; nisam se mogao prisiliti da je pročitam do kraja. Na svjetlosti lampe pokazao sam mu krvave mrlje na podu i lokvu krvi odmah do kreveta. "I iz pokrivača kaplje krv", odvratio je. "Da sam znao koliko je u njoj krvi..." Istresao sam jastuk iz svoje jastučnice i navukao jastučnicu preko kraja pokrivača kao da navlačim čarapu preko raskrvavljene kože. "Uhvati je za stopala", rekao sam Henryju. "Ovaj dio posla moramo smjesta obaviti. I nemoj se opet onesvijestiti, Henry, jer ja ovo ne mogu obaviti sam." "Kad bi sve ovo barem bio san", odvratio je, ali se sagnuo i obgrlio dno pokrivača rukama. "Misliš li da je ovo možda san, tata?" "Tako će nam sve to izgledati za godinu dana, kad bude iza nas", odgovorio sam, a djelomice sam doista i vjerovao u to. "A sad brzo. Prije no

što se krv probije kroz jastučnicu. Ili kroz ostatak pokrivača." Odnijeli smo je niz hodnik, preko dnevne sobe i izašli na prednja vrata kao da nosimo komad namještaja umotan u plahtu za selidbe. Kad smo se našli na stubama trijema, počeo sam malo lakše disati; krv će se u dvorištu lakše prekriti. Henry se dobro držao sve dok nismo došli do ugla kravlje staje i ugledali stari bunar. Bunar je bio okružen drvenim kolcima da netko ne bi slučajno stao na drveni poklopac koji ga je pokrivao. Na svjetlosti zvijezda kolci su izgledali mračni i grozni, a kad ih je vidio, Henry je ispustio neobičan krik. "Nije to grob za ma... mu", uspio je izgovoriti, a onda je izgubio svijest i srušio se na kržljavo grmlje koje je raslo iza staje pa sam iznenada ostao držati težak teret svoje umorene žene posve sam. Prvo sam pomislio da spustim taj groteskni zavežljaj na tlo – sada se već posve iskrivio, a jedna je ruka virila iz njega – i odem probuditi Henryja, ali onda sam zaključio da će biti milosrdnije ako ga ostavim ležati. Odvukao sam zavežljaj do bunara, spustio ga na tlo i podigao drveni poklopac. Kad sam ga prislonio na dva kolca, bunar mi je dahnuo u lice: zapahnuo me smrad ustajale vode i istrunulog bilja. Borio sam se sa svojim ždrijelom i izgubio. Pridržavajući se za dva kolca da ne izgubim ravnotežu, nagnuo sam se nad bunar i povratio ostatke večere i ono malo vina što sam ga bio popio. Kad je bljuvotina pala na mutnu vodu na dnu, odjeknuo je mukli pljusak. Taj mi pljusak, baš kao i misao "Ostani u sedlu, kauboju", u ovih posljednjih osam godina nikad nije bio daleko od misli. Katkad se probudim usred noći s tim odjekom u glavi i osjetim kako mi se treščice zabadaju u šake dok stišćem kolce kao da mi o tome ovisi život. Ustuknuo sam od bunara i spotaknuo se o zavežljaj s Arlettinim tijelom. Pao sam. Njezina posječena ruka ležala mi je nekoliko centimetara od očiju. Gurnuo sam je natrag pod pokrivač i onda ga potapšao, kao da je tješim. Henry je još uvijek ležao u korovu, s glavom naslonjenom na jednu ruku. Izgledao je kao dijete koje spava nakon napornog radnog dana u vrijeme žetve. Iznad naših glava sjale su tisuće zvijezda. Vidio sam zviježđa koja me je otac naučio raspoznavati – Orion, Kasiopeju, Velikog i Malog medvjeda.

Pas Cotteriejevih, Rex, jedanput je zalajao u daljini, a onda umuknuo. Sjećam se da sam pomislio: Ova noć nikad neće proći. I imao sam pravo. Na sve načine koji se računaju, nikad i nije. Podigao sam zavežljaj u ruke, a onda sam u njemu osjetio trzaj. Ukipio sam se i prestao disati, premda mi je srce divljački lupalo. Nije moguće da sam to osjetio, pomislio sam. Pričekao sam da vidim hoće li se trzaj ponoviti. Ili će možda Arlettina ruka izmigoljiti iz pokrivača i pokušati me zgrabiti za zapešće svojim posječenim prstima. Ništa se nije dogodilo. Sve sam to samo umislio. Mora da je tako. I tako sam je bacio u bunar. Spazio sam da se pokrivač odmata na onom kraju koji nije pridržavala jastučnica, a onda sam začuo pljusak, mnogo bučniji no što ga je izazvala moja bljuvotina, ali i šljapkavi mukli tresak. Znao sam da voda u bunaru nije baš duboka, ali bio sam se nadao da će ipak prekriti Arlettino tijelo. A taj mi je tresak rekao da nije. Uto sam začuo visok smijeh iza svojih leđa, nalik na sirenu, zvuk tako blizu ludila da mi se koža naježila od stražnjice do vrata. Bio je to Henry, koji se osvijestio i ustao. Ne, nije samo ustao. Pocupkivao je iza kravlje staje mašući rukama prema zvjezdanom nebu i smijući se. "Mama je u bunaru, a mene nije briga!" Pjevao je kao da pjeva stihove neke pjesme. "Baš me briga što je u bunaru, kad ne moram reći svome gospodaru!" Prišao sam mu s tri krupna koraka i ošamario ga iz sve snage, ostavljajući mu krvave otiske prstiju na mekanim obrazima koje britva za brijanje još nije dotakla. "Začepi! Čut će te svi u okolici! Čut će te... Evo ga, budalo mala, opet si probudio onog prokletog psa." Rex je zalajao jedanput, dvaput, triput. A onda je nastala tišina. Stajao sam držeći Henryja za ramena i osluškujući pognute glave. Znoj mi se cijedio niz vrat. Rex je još jedanput zalajao, a onda odustao. Ako je itko od Cotteriejevih i ustao, pomislit će da Rex laje na nekog rakuna. Tako sam se barem nadao. "Idi u kuću", rekao sam Henryju. "Najgore je prošlo."

"Doista, tata?" Ozbiljno me pogledao. "Je li najgore doista prošlo?" "Jest. Je li tebi dobro? Nećeš se valjda opet onesvijestiti?" "Zar sam se već jedanput onesvijestio?" "Jesi." "Dobro mi je. Samo sam... ne znam zašto sam se tako nasmijao. Bio sam zbunjen. Valjda zato što mi je laknulo. Svršeno je!" Pobjegao mu je hihot pa je prekrio usta dlanovima kao dječačić koji je nehotice opsovao pred bakom. "Jest", rekao sam. "Svršeno je. Ostat ćemo ovdje. Tvoja majka pobjegla je u St. Louis... ili možda u Chicago... ali mi ćemo ostati ovdje." "Ona je...?" Skrenuo je pogled prema bunaru i poklopcu koji se naslanjao na ona tri kolca koji su iz nekog razloga na svjetlosti zvijezda izgledali vrlo mračni. "Da, Hank, jest." Henryjeva majka nije voljela da ga oslovljavam s Hank, rekla je da to zvuči seljački, ali sada više nije mogla ništa učiniti u vezi s tim. "Otišla je i ostavila nas bez upozorenja. I naravno, nama je žao, ali u međuvremenu kućni poslovi ne mogu čekati. A ni škola." "A ja i dalje mogu ostati... prijatelj sa Shannon?" "Naravno", odgovorio sam, a u glavi sam ugledao Arlette kako lascivnim lupkanjem srednjeg prsta opisuje krug oko svog međunožja. "Naravno da možeš. Ali ako te ikad obuzme potreba da joj priznaš ..." Na licu mu se pojavio izraz užasa. "Nikad!" "Tako sada misliš i to mi je drago. Ali ako te jednoga dana obuzme potreba, zapamti ovo: ona bi pobjegla od tebe." "Pa naravno", promrmljao je. "A sada idi u kuću i uzmi obje kante iz ostave. Bolje uzmi i nekoliko kanti za mlijeko iz kravlje staje. Napuni ih vodom iz pumpe u kuhinji i stavi u vodu onu stvar koju Arlette drži ispod sudopera." "Da zagrijem vodu?" U glavi sam začuo majčin glas: Zapamti, Wilfe, krv se ispire hladnom

vodom. "Ne treba", odgovorio sam. "Ja ću se vratiti unutra čim stavim poklopac na otvor bunara." Već se okrenuo da pođe, a onda me zgrabio za ruku. Šake su mu bile strašno hladne. "Nitko nikad ne smije doznati!" promuklo mi je šapnuo u lice. "Nitko nikad ne smije doznati što smo učinili!" "Nitko nikad i neće", odvratio sam s mnogo više hrabrosti no što sam je imao. Štošta je već krenulo krivo; počeo sam shvaćati da je snatrenje o činu jedno, a sam čin nešto posve drugo. "Ona se neće vratiti, zar ne?" "Što?" "Neće nas progoniti, zar ne?" upitao je onim seoskim praznovjerjem zbog kojeg je Arlette uvijek vrtjela glavom i kolutala očima. Tek sada, poslije osam godina, shvatio sam koliko se on bojao da će nas progoniti njezina mržnja. "Neće", odgovorio sam. Ali prevario sam se. Pogledao sam u bunar. Bio je samo šest metara dubok, ali nije bilo mjesečine pa sam vidio samo blijedu mrlju pokrivača. Ili možda jastučnice. Spustio sam poklopac na otvor i malo ga namjestio, a onda sam krenuo u kuću. Pokušao sam se vratiti istim putem kojim smo donijeli svoj grozni zavežljaj, namjerno vukući stopala po zemlji kako bih izbrisao tragove krvi. Ali taj ću posao bolje moći obaviti ujutro. Te noći naučio sam nešto što većina ljudi nikad ne mora naučiti: umorstvo je grijeh, umorstvo je prokletstvo (sigurno za um i duh ubojice, čak i ako su ateisti u pravu da nema života poslije smrti), ali umorstvo je i težak posao. Ribali smo pod spavaće sobe sve dok nas nisu zaboljela leđa, a onda smo prešli u hodnik pa u dnevnu sobu, a naposljetku na trijem. Svaki put kad bismo pomislili da smo završili s poslom, jedan od nas pronašao bi još jednu

mrlju. Kad je na istočnom nebu počelo svitati, Henry je bio na koljenima ribajući pukotine između dasaka poda u spavaćoj sobi, a ja sam bio na koljenima u dnevnoj sobi i pregledavao svaki četvorni centimetar Arlettina tepiha tražeći neku kapljicu krvi koja bi nas mogla odati. Na njemu nisam našao nijednu – u tome smo imali sreće – ali pokraj tepiha našao sam kaplju veliku poput novčića. Izgledala je kao krv iz posjekotine od brijanja. Obrisao sam je i otišao u spavaću sobu da vidim kako ide Henryju. Učinilo mi se da mu je sada bolje pa je i meni laknulo. Mislim da je to bilo zbog nadolaska dnevne svjetlosti, koja, čini se, uvijek rastjera najgore od naših strahova. Ali kad se naš pijetao George oglasio prvim veselim jutarnjim kukurikanjem, Henry se trgnuo, a onda se nasmijao. Bio je to kratak smijeh, ali nešto mi u njemu još uvijek nije zvučalo kako treba. Doduše, nije me uplašio tako jako kao onaj njegov smijeh kad se prenuo iz nesvijesti na dvorištu između staje i starog bunara za stoku. "Danas ne mogu ići u školu, tata. Previše sam umoran. Osim toga... mislim da bi mi drugi sve pročitali na licu. Pogotovo Shannon." Ja se nisam niti sjetio da Henry mora u školu, što je samo još jedan pokazatelj površnog planiranja. Traljavog planiranja. Trebao sam odgoditi zločin do ljetnih praznika, što bi značilo da moram pričekati još samo tjedan dana. "Ostani kod kuće do ponedjeljka, a onda reci učitelju da si imao gripu pa nisi htio zaraziti ostale u razredu." "Nemam gripu, ali doista sam bolestan." I ja sam bio. Rasprostrli smo čistu plahtu iz Arlettina ormara za rublje (toliko je toga u ovoj kući nekoć pripadalo njoj... ali sada više ne) i bacili krvavu posteljinu na nju. Dakako, i madrac je bio krvav pa ćemo i njega morati maknuti. U stražnjoj šupi imali smo još jedan, ne tako dobar. Ja sam svezao plahtu s posteljinom, a Henry je uzeo madrac pa smo izašli na stražnja vrata i krenuli prema bunaru baš kada je Sunce osvijetlilo obzor. Nebo iznad njega bilo je savršeno vedro. Bit će to dobar dan za kukuruz. "Ja ne mogu pogledati u bunar, tata." "I ne moraš", odgovorio sam i podigao drveni poklopac. Pomislio sam da

ga uopće nisam trebao vraćati na mjesto – razmišljaj unaprijed, uštedi si posao, običavao je reći moj tata – ali nisam se mogao prisiliti da ostavim bunar otklopljen. Ne nakon što sam osjetio (ili pomislio da osjećam) onaj posljednji trzaj. Sada sam mogao vidjeti dno bunara, a ono što sam ugledao bilo je grozno. Arlette je pala na dno u sjedećem položaju, a noge su joj se slomile pod tijelom. Razderana jastučnica ležala joj je u krilu. Pokrivač i plahte oslobodili su se i raširili se oko Arlettinih ramena poput neke komplicirane ženske stole. Sliku je upotpunjavala platnena vreća koja joj se zapetljala oko glave i pridržavala joj frizuru na tjemenu poput mrežice za kosu: izgledala je gotovo kao da se sprema za večernji izlazak u grad. Da! Večernji izlazak u grad! Zato sam tako sretna! Zato se cerekam od uha do uha! A jesi li primijetio kako mi je ruž crven, Wilfe? S takvim ružem nikad ne bih otišla u crkvu, zar ne? Ne, takav ruž žena stavi na usne kad želi učiniti onu gadariju svom muškarcu. Zašto ne siđeš u bunar, Wilfe? Nemoj se mučiti s ljestvama, jednostavno skoči! Pokaži mi koliko me jako želiš! Ti si učinio gadariju meni pa daj sad da ja učinim gadariju tebi! "Tata?" Henry je stajao s licem okrenutim prema staji i s obješenim ramenima, kao dječak koji očekuje batine. "Je li sve u redu?" "Sve je u redu." Bacio sam hrpu posteljine u bunar, nadajući se da će sletjeti na Arlettinu glavu i prekriti onaj grozni cerek od uha do uha, ali umjesto toga joj ga je dašak propuha odnio u krilo pa se sada činilo da sjedi na nekom čudnom krvlju zamrljanom oblaku. "Je li pokrivena? Je li pokrivena, tata?" Zgrabio sam madrac i bacio ga u bunar. Sletio je u okomitom položaju u prljavu vodu i onda se prevrnuo na kružni kameni zid, djelomice prekrivši Arlette, skrivajući joj barem pogrbljena leđa i krvavi osmijeh. "Sada jest." Vratio sam stari drveni poklopac na mjesto znajući da me čeka još posla: trebat će zatrpati bunar. Ah, ali to sam ionako već davno morao učiniti. Taj je bunar predstavljao opasnost, zato sam ga i okružio kolcima. "Hajdemo u kuću na doručak."

"Ne bih sada mogao niti okusiti hranu!" Ali okusio ju je. Spržio sam nam jaja, slaninu i krumpire, i pojeli smo svaki zalogaj. Čovjek od naporna rada ogladni. Svi to znaju. Henry je spavao do kasnog popodneva, a ja sam ostao budan. Neke od tih sati proveo sam ispijajući šalicu za šalicom crne kave za stolom u kuhinji. Neke sam proveo hodajući poljem kukuruza, gore uz jedan red pa dolje niz drugi, slušajući kako listovi, nalik na oštrice mača, šume na laganom povjetarcu. Kad dođe lipanj, a kukuruz gotovo dozri, čini se kao da govori. To neke ljude uznemirava (a to su one budale koje misle da je to zapravo zvuk rasta kukuruza), ali meni je to tiho šuštanje uvijek pružalo utjehu. To mi je pročišćavalo misli. Sada, dok sjedim u ovoj hotelskoj sobi u gradu, to mi šuštanje nedostaje. Gradski život nije za čovjeka sa sela; za njega je gradski život sam po sebi neka vrsta prokletstva. A kao što upravo otkrivam, i pisanje priznanja težak je posao. Hodao sam i slušao šum kukuruza. Pokušavao sam planirati, a napokon sam doista i planirao. Morao sam, i to ne samo za sebe. Postojalo je doba, prije manje od trideset godina, kad se muškarac u mom položaju ne bi morao brinuti; u tim danima, nitko se nije petljao u muškarčev posao, pogotovo ako je taj muškarac bio ugledan farmer: čovjek koji plaća porez, odlazi nedjeljom u crkvu, navija za bejzbolski klub Hemingford Stars i uvijek glasuje za republikance. Vjerujem da su se u tim danima svakakve stvari događale na farmama onog dijela zemlje koji nazivamo "sredinom". Stvari koje nitko nije niti primjećivao, a kamoli prijavljivao. U tim danima čovjekova žena smatrala se njegovim poslom pa ako bi nestala, bio bi to kraj priče. Ali ti su dani prošli, a čak i da nisu... tu je zemlja. Onih 100 jutara. Kompanija Farrington željela je ta jutra za onu svoju prokletu klaonicu svinja, a Arlette ih je navela na pomisao da će ih i dobiti. To je predstavljalo opasnost, što znači da maštarije i površni planovi neće biti dovoljni. Kad sam se sredinom popodneva vratio u kuću, bio sam umoran, ali napokon čiste

glave i smiren. Naših je nekoliko krava mukalo, jer je prošlo vrijeme za jutarnju mužnju. Obavio sam taj posao, a onda sam ih pustio na ledinu, na kojoj sam ih namjeravao ostaviti do zalaska Sunca, umjesto da ih odmah poslije večere okupim za drugu mužnju. Kravama to nije važno; one prihvaćaju stvari takve kakve jesu. Da je Arlette bila sličnija jednoj od naših krava, pomislio sam, još uvijek bi bila živa i gnjavila me da joj kupim perilicu rublja iz kataloga Monkey Ward. A ja bih joj je vjerojatno i kupio. Arlette me uvijek umjela nagovoriti na sve. Osim kad je riječ o zemlji. Trebala je znati da joj to neće poći za rukom. Zemlja je muškarčeva stvar. Henry je još uvijek spavao. U tjednima koji su slijedili mnogo je spavao, a ja sam ga puštao, premda bih mu u normalnom ljetu nakon završetka škole ispunio dane kućnim poslovima. A on bi sebi ispunio večeri ili posjećujući Cotteriejeve ili šećući se gore-dolje našom prašnjavom cestom sa Shannon, držeći je za ruku i gledajući dizanje Mjeseca na nebu. Naime, kad se ne bi ljubio s njom. Ja sam se nadao da mu ono što smo učinili nije pokvarilo previše slatke dokolice, ali vjerovao sam da jest. Da sam mu je ja pokvario. I dakako, imao sam pravo. Otjerao sam te misli iz glave govoreći sebi kako je za sada dovoljno da spava. Ja sam još jedanput morao posjetiti bunar, a bit će najbolje da to obavim sam. Naš ogoljeni krevet kao da je vrištao o umorstvu. Otišao sam do ormara i proučio Arlettinu odjeću. Žene imaju tako mnogo odjeće, zar ne? Haljine, suknje, bluze, pulovere, donje rublje – neki komadi donjeg rublja toliko su komplicirani i čudni da čovjek ne zna koja im je prednja strana. Uzeti ih sve bila bi pogreška, jer kamion je još uvijek parkiran u staji, a Model T ispod brijesta. Otišla je pješice i ponijela sa sobom samo ono što je mogla nositi. A zašto se nije odvezla T-om? Zato što bih je ja čuo kako pali motor i spriječio je da ode. To zvuči dovoljno uvjerljivo. I tako... samo jedna putna torbica. Napunio sam je onime što sam mislio da bi ženi trebalo i što ne bi mogla podnijeti da ostavi. Stavio sam unutra nekoliko komada dobrog nakita i sliku njezinih roditelja u zlatnom okviru. Razmišljao sam o kozmetici u kupaonici i

odlučio da ostavim sve osim bočice spreja parfema Florient i četke za kosu s rožnatim drškom. U njezinu noćnom ormariću nalazila se oporuka, koju joj je dao pastor Hawkins, ali ja nikad nisam vidio da je ona čita pa sam je ostavio. Ali izvadio sam bočicu s tabletama željeza, koju je koristila za mjesečnice. Henry je još uvijek spavao, ali sada se bacakao lijevo-desno kao da ga muče ružni snovi. Požurio sam za svojim poslom što sam brže mogao, jer sam želio biti kod kuće kad se on probudi. Otišao sam oko staje do bunara, odložio putnu torbu na tlo i po treći put podigao stari poklopac pun ivera. Hvala Bogu što Henry nije bio sa mnom. Hvala Bogu da nije vidio ono što sam ja vidio. Mislim da bi ga to otjeralo u ludilo. Mene gotovo jest. Madrac je bio odbačen u stranu. Prvo sam pomislio da ga je Arlette gurnula prije no što se pokušala popeti iz bunara. Zato što je još uvijek živa. Još uvijek diše. Ili mi se barem isprva tako učinilo. A onda, baš kad mi se nakon prvotnog šoka sposobnost racionalnog razmišljanja vratila – kad sam se zapitao kakvo to disanje može izazvati da se čitava haljina diže i spušta, ne samo na grudima, nego od vrata pa do skuta – njezina se čeljust pomaknula kao da se napreže progovoriti. Ali iz njezinih jako proširenih usta nisu izašle riječi, nego štakor koji je žvakao njezin ukusni jezik. Prvo mu je izvirio rep, a kad je u potrazi za osloncem stao zabadati pandže stražnjih šapa u Arlettin vrat, njezina je čeljust jače zijevnula i otpala. Štakor joj je pao u krilo, a onda je iz haljine izronila velika plima njegove braće i sestara. Jedan od njih imao je nešto u brcima – komadić njezina kombinea ili možda njezinih gaćica. Bacio sam putnu torbicu na njih bez razmišljanja – u glavi mi je kipjelo od gađenja i užasa – naprosto sam to učinio. Sletjela je na Arlettine noge, a većina glodavaca – možda i svi – spretno joj se izmakla. Zatim su jurnuli prema okrugloj crnoj rupi ispod madraca (mora da su ga gurnuli u stranu težinom svog velikog broja) i u hipu nestali u njoj. Ja sam dobro znao kakva je to rupa: bio je to otvor cijevi koja je vodila do korita u staji i davala im vodu sve dok razina vode u bunaru nije postala preniska i učinila je beskorisnom. Arlettina se haljina spustila, a njezino je lažno disanje prestalo. Ali još uvijek je buljila u mene, a njezin me klaunovski cerek sada više podsjećao na

bijesan pogled Meduze. Mogao sam joj vidjeti ugrize štakora na obrazima, a jedna joj je usna školjka nestala. "Bože dragi", šapnuo sam. "Arlette, žao mi je." Ne prihvaćam tvoju ispriku, kao da mi je govorio njezin pogled. A kad me ovako nađu, s ugrizima štakora na mrtvom licu i pojedenim donjim rubljem ispod haljine, ti ćeš sigurno zajahati munju u Lincolnu. A posljednje što ćeš prije smrti vidjeti, bit će moje lice. Vidjet ćeš ga kad ti električna struja sprži jetru i zapali srce, a ja ću se smješkati. Spustio sam poklopac i oteturao u staju, a onda su me izdale noge. Da sam bio na suncu, sigurno bih se onesvijestio, baš kao sinoć Henry. Ali bio sam u sjeni i nakon što sam odsjedio pet minuta s glavom pognutom gotovo do koljena, uspio sam se pribrati. Štakori su je dohvatili – pa što? Zar nas na oni kraju ne dohvate sve? Štakori i kukci? Prije ili poslije čak i najčvršći lijes mora popustiti i pustiti da se život hrani smrću. Takav je svijet, pa što onda? Kad nam srce prestane kucati i kad nam se mozak uguši, duh nam ili ode na neko drugo mjesto ili se naprosto ugasi. U oba slučaja, nismo tu da bismo osjetili kako nam glođu meso s kostiju. Krenuo sam prema kući. Već sam stigao do trijema, kad me zaustavila misao: a što je s onim trzajem? Što ako je Arlette još uvijek bila živa kad sam je bacio u bunar? Što ako je bila živa, ali paralizirana, nesposobna da pomakne ijedan od svojih posječenih prstiju kad su štakori izašli iz cijevi i započeli s pustošenjem? Što ako je mogla osjetiti onog štakora koji joj se uvukao u prikladno uvećana usta i počeo...! "Ne", šapnuo sam. "Ona to nije osjetila zato što se nije trznula. Nikad to nije učinila. Bila je mrtva kad sam je bacio u bunar." "Tata?" pozvao me Henry snenim glasom. "Tata, jesi li to ti?" "Jesam." "S kim to razgovaraš?" "Ni s kim. Razgovaram sam sa sobom." Ušao sam u kuću. Henry je sjedio za kuhinjskim stolom u potkošulji i kratkim gaćama. Izgledao je omamljen i nesretan. Kosa mu je bila raskuštrana, što me podsjetilo na to

kakav je klipan nekoć bio, kako se smijao i natjeravao kokoši po dvorištu sa svojim lovačkim psom Boom (koji je uginuo davno prije tog ljeta). "Volio bih da to nismo učinili", rekao je kad sam mu sjeo nasuprot. "Što je učinjeno, učinjeno je i ne može se poništiti", rekao sam. "Koliko sam ti puta to rekao, dečko?" "Oko milijun puta." Načas je spustio glavu, a onda me pogledao. Oči su mu bile obrubljene crvenilom i podlivene krvlju. "Hoće li nas uhvatiti? Hoće li nas strpati u zatvor? Ili..." "Ne. Imam plan." "Imao si plan da je neće boljeti, a pogledaj kako je to ispalo!" Šaka me zasvrbjela da ga ošamarim pa sam je pritisnuo drugom. Sada nije vrijeme za optužbe. Osim toga, imao je pravo. Ja sam kriv za sve što je krenulo krivo. Za sve osim štakora, pomislio sam. Za njih nisam kriv. Ali bio sam. Naravno da sam bio. Da nije bilo mene, Arlette bi sada stajala za štednjakom i kuhala ručak. Vjerojatno bi mi bez prestanka zvocala o onih 100 jutara, ali bila bi živa i zdrava, a ne u bunaru. Štakori su se zacijelo već vratili, šapnuo mi je neki glas duboko u meni. Jedu je. A kad završe dobre dijelove, ukusne dijelove, poslastice, onda će... Uto je Henry ispružio ruku preko stola i dodirnuo moje sklopljene šake. Trgnuo sam se. "Oprosti", rekao mi je. "U ovome smo zajedno." Bio sam mu jako zahvalan zbog toga. "Sve će biti u redu, Hank; ako ne izgubimo glavu, izvući ćemo se. A sad me slušaj." Slušao je. U jednom trenutku počeo je klimati glavom. Kad sam završio, postavio mi je samo jedno pitanje: kada ćemo zatrpati bunar? "Još ne", odgovorio sam. "Nije li to riskantno?" "Jest", odgovorio sam.

Dva dana poslije, kad sam krpao komad ograde oko četvrt milje od farme, ugledao sam kako se veliki oblak prašine približava našom cestom od autoputa Omaha-Lincoln. Netko nam je dolazio u posjet, netko iz svijeta kojem je Arlette tako žarko željela pripadati. Vratio sam se do farme s čekićem gurnutim u omču za pojasom i stolarskom pregačom oko struka, s dugim džepom punim čavala koji su zveckali. Nisam vidio Henryja. Možda je otišao na izvor da se okupa, a možda je spavao u svojoj sobi. Kad sam došao do dvorišta i sjeo na mesarski panj, prepoznao sam vozilo koje je dizalo oblak prašine: bio je to Red Baby, kamion za dostave Larsa Olsena. Lars je bio kovač u Hemingford Homeu i seoski mljekar. Također je, za novac, služio kao neka vrsta šofera, što je uloga koju je igrao tog lipanjskog popodneva. Kamion se zaustavio u dvorištu i natjerao našeg mrzovoljnog pijetla Georgea i njegov harem kokoši u bijeg. Još i prije no što je motor prestao kašljati u samrtnom hropcu, jedan krupni muškarac u lepršavom sivom ogrtaču izašao je iz njega sa suvozačeve strane. Skinuo je zaštitne naočale i otkrio velike (i komične) bijele krugove oko očiju. "Wilfred James?" "Na usluzi", rekao sam i ustao. Bio sam prilično miran. Možda ne bih bio tako miran da je izašao iz Forda okružnog šerifa sa zvijezdom na vratima. "A vi ste...?" "Andrew Lester", odgovorio je. "Odvjetnik." Pružio mi je ruku. Nisam je prihvatio. "Prije no što vam stegnem ruku, bit će bolje da mi kažete koga zastupate, gospodine Lester." "Trenutačno radim za stočnu kompaniju Farrington iz Chicaga, Omahe i Des Moinesa." Da, pomislio sam. U to ne sumnjam. Ali kladio bih se da čak nemaš ni ured sa svojim imenom na vratima. Veliki dečki u Omahi ne moraju gutati seosku prašinu kako bi zaradili za svakodnevni kruh, zar ne? Veliki dečki sjede s nogama na stolu, piju kavu i dive se zgodnim gležnjevima svojih tajnica. "U tom slučaju," rekao sam, "kako bi bilo da naprosto povučete ruku?

Bez uvrede." Učinio je upravo to, s odvjetničkim smiješkom. Kapljice znoja urezivale su mu čiste linije na debeljuškastim obrazima, a kosa mu je bila prašnjava i raskuštrana od vožnje. Obišao sam ga i otišao do Larsa, koji je podigao jedno krilo poklopca motora i petljao s nečim u unutrašnjosti. Zviždukao je i zvučao sretan kao ptica na žici, na čemu sam mu zavidio. Pomislio sam da bismo Henry i ja možda mogli doživjeti još koji sretan dan – u ovako šarolikom svijetu, sve je moguće – ali taj dan neće osvanuti u ljeto 1922. godine. A ni u jesen. Stisnuo sam Larsu ruku i upitao ga kako je. "Prilično dobro", odgovorio je. "Ali žedan sam. Dobro bi mi došao gutljaj vode." Klimnuo sam glavom prema istočnoj strani kuće. "Znaš gdje je pumpa." "Znam", odgovorio je i spustio krilo poklopca s metalnim štropotom, što je kokoši, koje su se u međuvremenu oprezno počele vraćati, ponovno poslao u bijeg. "Pretpostavljam da je voda slatka i hladna kao uvijek?" "Ja bih tako rekao", složio sam se misleći: Ali kad bi još uvijek mogao ispumpati vodu iz onog drugog bunara, Lars, nisam baš uvjeren da bi ti se njezin okus svidio. "Uvjeri se sam." Krenuo je prema sjenovitoj strani kuće na kojoj je u svom malom skloništu stajala dvorišna pumpa. Gospodin Lester gledao ga je kako odlazi, a onda se opet okrenuo meni. Otkopčao je ogrtač. Odijelo ispod njega trebat će očistiti u kemijskoj čistionici kad se vrati u Lincoln, Omahu ili Deland, gdje god da odlaže šešir kad ne obavlja poslove za Colea Farringtona. "I meni bi dobro došao gutljaj vode, gospodine James." "I meni. Naporno je zabijati čavle u ogradu." Odmjerio sam ga od glave do pete. "Ali kladio bih se da nije tako naporno kao voziti se dvadeset milja u Larsovu kamionu." Protrljao je stražnjicu i nasmiješio se na onaj svoj odvjetnički način, ovoga puta s primjesom žaljenja. Već sam primijetio da mu pogled luta na sve strane. Ne bi bilo pametno podcijeniti tog čovjeka samo zato što mu je

naređeno da se drmusa dvadeset milja na selo za vrućeg ljetnog dana. "Stražnjica mi se više nikad neće oporaviti." S jedne strane malog zaklona pumpe na lancu je visjela kutlača. Lars ju je napunio do vrha i ispio je do dna dok mu se Adamova jabučica na mršavom i suncem opaljenom grlu dizala i spuštala, a onda ju je još jedanput napunio i ponudio je Lesteru. Lester ju je pogledao jednako sumnjičavo kao što sam ja prije pogledao njegovu ispruženu ruku. "Možda bismo je mogli popiti u kući, gospodine James. Bilo bi malo svježije." "Istina," složio sam se, "ali ne pada mi na pamet da vas pozovem unutra." Lars Olsen shvatio je u kojem smjeru vjetar puše pa se smjesta vratio u kamion. Ali prvo je dodao kutlaču Lesteru. Moj posjetitelj nije pio u gutljajima kao Lars, nego profinjeno srčući. Drugim riječima, poput odvjetnika – ali nije prestao sve dok nije ispraznio kutlaču, što je također tipično za odvjetnika. Uto su se zalupila mrežasta vrata pa je izašao Henry, u kombinezonu i bosonog. Pogledao nas je posve nezainteresiranim pogledom – pametan dečko! – a onda je, kao svaki pravi seoski momak, otišao pogledati što Lars radi na svom kamionu i, uz malo sreće, nešto naučiti. Ja sam sjeo na platnom pokrivenu hrpu klada, koju smo držali s ove strane kuće. "Pretpostavljam da ste došli poslom. Poslom moje žene." "Tako je." "Dakle, vodu ste popili pa bolje da se latimo posla. Mene još čeka naporan dan, a sada je tri popodne." "Rad od jutra do mraka. Voditi farmu težak je posao", rekao je s uzdahom, kao da zna o čemu govori. "To je istina, a naporna žena može ga učiniti još težim. Pretpostavljam da vas je ona poslala, premda ne znam zašto – ako se radi o nekim pravnim dokumentima, pretpostavljam da bi mi ih došao uručiti šerifov zamjenik." Iznenađeno me pogledao. "Nije me poslala vaša žena, gospodine James. U stvari, ja sam došao vidjeti nju." Igrali smo svoje uloge poput glumaca u nekom igrokazu, a sada je na

mene došao red da izgledam zbunjen. A onda da se zahihoćem, zato što tako piše u didaskalijama. "To je samo dokaz." "Dokaz za što?" "Kad sam bio dječak u Fordayceu, imali smo susjeda – jednog gadnog starog bećara po imenu Bradlee. Svi su ga zvali Pop Bradlee." "Gospodine James..." "Moj otac morao je s vremena na vrijeme s njim poslovati, a katkad bi sa sobom poveo i mene. To je bilo u starim dobrim vremenima kad su se ljudi vozili u konjskim zapregama. Uglavnom su trgovali kukuruznim sjemenjem, barem u proljeće, ali katkad su također razmjenjivali alat. U ono doba nije ga se moglo naručiti iz kataloga pa bi dobar komad alata katkad obišao čitavu zemlju i vratio se kući." "Gospodine James, ne shvaćam kakve to ima veze..." "A svaki put prije no što bismo krenuli do tog starog momka, mama bi mi rekla neka začepim uši, jer svaka druga riječ koja bi izašla iz usta Popa Bradleeja bila je psovka ili prostota neke vrste." Na neki mrzovoljan način, počeo sam uživati u tome. "Pa sam ga ja, naravno, još pažljivije slušao. Još uvijek pamtim jednu od Popovih omiljenih uzrečica: 'Nikad nemoj zajahati kobilu bez orme, jer nikad ne znaš u kojem će smjeru gadura odjuriti.'" "Očekujete li da ja to shvatim?" "Što mislite, u kojem je smjeru moja gadura pobjegla, gospodine Lester?" "Mislite li mi reći da vam je žena...?" "Otišla, gospodine Lester. Ostavila me na cjedilu. Otperjala. Dala petama vjetra. Kao strastvenom pokloniku i proučavatelju američkog slenga, takvi mi izrazi dolaze sami od sebe. Ali kad se pročuje da me žena ostavila, Lars – a i većina drugih ljudi u mjestu – reći će samo 'Pobjegla je i ostavila ga'. Ili u ovom slučaju, njega i dječaka. Naravno, pretpostavio sam da će otići svojim prijateljima svinjoljupcima iz kompanije Farrington pa ću ubrzo doznati da prodaje zemlju svog oca." "Kao što namjerava."

"Je li već potpisala? Jer ako potpiše, pretpostavljam da ću morati na sud." "Zapravo, nije. Ali kad potpiše, savjetovao bih vam da ne trošite novac na odvjetnike jer ćete sigurno izgubiti." Ustao sam. Jedna od naramenica kombinezona spuznula mi je s ramena pa sam je zakvačio palcem i podigao natrag. "Pa, budući da ona nije ovdje, to u pravničkoj profesiji nazivaju 'otvorenim pitanjem', nije li tako? Da sam na vašem mjestu, ja bih je potražio u Omahi." Nasmiješio sam se. "Ili u St. Louisu. Stalno je spominjala Sen-Luj. Sve mi se čini da se umorila od vas isto kao što se umorila od mene i sina kojeg je rodila. Da je rekla doviđenja i hvala Bogu što sam se riješila ološa. Kuga na obje vaše kuće. Usput, to je iz Shakespearea. Iz Romea i Julije. Komada o ljubavi." "Oprostite što vam to moram reći, gospodine James, ali meni sve to izgleda vrlo čudno." Izvukao je svileni rupčić iz džepa u odijelu – kladio bih se da putujući odvjetnici poput njega imaju mnogo džepova – i stao brisati znoj s lica. Obrazi mu sada više nisu bili crvenkasti, nego jarko crveni, a takvu boju nisu dobili od vreline dana. "Doista vrlo čudno, kad se uzme u obzir svota koju je moj klijent spreman platiti za komad zemlje koji leži uz potok Hemingford i u blizini željezničke pruge Great Western." "I ja ću se na to morati naviknuti, ali ja imam prednost pred vama." "Da?" "Ja je poznajem. Siguran sam da ste vi i vaši klijenti već mislili da imate dogovor u džepu, ali Arlette James... recimo samo to da je pričvrstiti nju za nešto isto kao pričvrstiti želatinu na pod. Ne smijemo zaboraviti riječi Popa Bradleeja, gospodine Lester. Taj čovjek bio je pravi provincijski genij." "Smijem li pogledati u kuću?" Ponovno sam se nasmijao, što ovoga puta nisam morao odglumiti. Taj čovjek imao je drskosti, to mu se mora priznati, a razumljivo je da se ne želi vratiti praznih ruku. Vozio se dvadeset milja u prašnjavom kamionu bez vrata, a čekalo ga je još dvadeset milja drmusanja prije no što se vrati u grad Hemingford (a onda bez sumnje još i vožnja vlakom), boljela ga je stražnjica,

a kad tom mukotrpnom putovanju napokon dođe kraj, njegov izvještaj neće baš usrećiti ljude koji su ga na njega poslali. Jadan momak! "I ja ću vas nešto zamoliti: biste li bili tako dobri da spustite hlače i pokažete mi jaja?" "To me vrijeđa." "Ne krivim vas. Shvatite to... ne kao poredbu, jer to ne bi bilo točno, nego kao neku vrstu parabole ." "Ne shvaćam." "Pa, ostaje vam sat vremena vožnje do grada da razmislite o tome – a možda i dva, ako Larsovoj Red Baby pukne guma. A ja vas uvjeravam, gospodine Lester, kad bih vam dopustio da mi njuškate po kući – po mom privatnom mjestu, mom dvorcu, mojim jajima – ne biste našli truplo moje žene u ormaru, a ni..." U jednom strašnom trenutku umalo sam rekao u bunaru. Osjetio sam da mi kapljice znoja izbijaju na čelu. "A ni ispod kreveta." "Nisam rekao..." "Henry!" viknuo sam. "Dođi načas!" Henry nam je prišao pognute glave, vukući stopala po zemlji. Izgledao je zabrinut, možda čak i kriv, ali to je bilo u redu. "Da, gospodine?" "Reci ovom gospodinu gdje ti je mama!" "Ne znam gdje je. Kad si me u petak ujutro pozvao na doručak, više je nije bilo. Spakirala je stvari i otišla." Lester ga je oštro gledao. "Sinko, je li to istina?" "Jest, gospodine." "Cijela istina i ništa drugo nego istina, tako ti Bog pomogao?" "Tata, mogu li natrag u kuću? Moram nadoknaditi gradivo koje sam propustio jer sam bio bolestan." "U redu", odgovorio sam. "Ali nemoj predugo. Ne zaboravi, ti si na redu da pomuzeš krave."

"Da, gospodine." Odvukao se uza stube i ušao u kuću. Lester ga je otpratio pogledom, a onda se okrenuo meni. "Ovo je složenije nego što se na prvi pogled čini." "Vidim da ne nosite vjenčani prsten, gospodine Lester. Kad ga budete nosili tako dugo kao ja, znat ćete da je u obiteljima uvijek tako. A znat ćete i nešto drugo: nikad ne možete biti sigurni u kojem je smjeru gadura pobjegla." Ustao je. "Ovo nije gotovo." "Jest, gotovo je", odvratio sam, iako sam znao da nije. Ali ako se sve bude odvijalo kako treba, bliži smo svršetku no što smo bili. Ako. Zaputio se dvorištem, a onda se okrenuo, opet obrisao lice svilenim rupčićem i rekao: "Ako mislite da je onih 100 jutara zemlje sada vaše samo zato što ste otjerali ženu... što ste je poslali njezinoj tetki u Des Moines ili sestri u Minnesotu..." "Potražite je u Omahi", odvratio sam mu sa smiješkom. "Ili u Sen-Luju. Ona baš ne voli svoje rođake, ali žarko je željela živjeti u Sen-Luju. Bog će ga znati zašto." "Ako mislite da ćete na toj zemlji saditi i žeti, razmislite još jedanput. Ta vam zemlja ne pripada. Ako na njoj zasadite ijedno sjeme, vidjet ćemo se na sudu." "Siguran sam da će vam se ona javiti", rekao sam mu, "čim se oporavi od gadnog napadaja rastavitisa." A evo što sam mu zapravo želio reći: Ne, ta zemlja ne pripada meni... ali ne pripada ni vama. Nitko se njome neće koristiti. A to je u redu, jer za sedam godina, kad sud proglasi Arlettu legalno mrtvom, bit će moja. Ja mogu čekati. Sedam godina bez smrada svinjskih govana svaki put kad vjetar zapuše sa zapada? Sedam godina bez skvičanja umirućih svinja (toliko sličnog krikovima umiruće žene) ili gledanja njihovih crijeva kako plove niz potok crven od krvi? Meni to zvuči kao sedam sjajnih godina. "Želim vam ugodan dan, gospodine Lester. Čuvajte se sunca na povratku. Počne prilično jako sjati kasno popodne, a sjat će vam ravno u lice."

Ušao je u kamion bez odgovora. Kad mi je Lars mahnuo rukom, Lester se otresao na njega, a Lars ga je pogledao kao da mu želi reći: Možeš ti vikati i otresati se na mene do mile volje, ali ipak ti ne gine dvadeset milja vožnje do grada Hemingforda. Kad je od njih ostao samo oblak prašine na cesti, na trijemu se opet pojavio Henry. "Jesam li bio dobar, tata?" Uhvatio sam ga za zapešće i stisnuo ga, pretvarajući se da ne primjećujem kako mu se koža načas stegnula pod mojim prstima, kao da mora suspregnuti poriv da povuče ruku. "Bio si odličan. Savršen." "Hoćemo li sutra zatrpati bunar?" Pažljivo sam razmislio, jer o toj su nam odluci možda ovisili životi. Šerif Jones sve je stariji i sve deblji. Nije lijen, ali ga nije lako pokrenuti bez dobra razloga. Lester će ga naposljetku nagovoriti da dođe ovamo, ali vjerojatno ne prije no što nagovori jednog od Farringtonovih bezobzirnih sinova da nazove šerifa i podsjeti ga koja kompanija plaća najveći porez u Okrugu Hemingford (da susjedne okruge Clay, Fillmore, York i Seward niti ne spominjem). Ipak, vjerovao sam da imamo barem dva dana vremena. "Ne sutra", rekao sam. "Prekosutra." "Tata, zašto ?" "Zato što će šerif doći ovamo. Jones je možda star, ali nije glup. Kad bi vidio zatrpani bunar, možda bi se zapitao zašto smo ga zatrpali tako nedavno. Ali bunar koji se još uvijek zatrpava... i to s dobrim razlogom..." "S kojim razlogom? Reci mi! " "Uskoro", obećao sam mu. "Uskoro." Cijeli sutrašnji dan proveli smo čekajući da ugledamo oblak prašine na našoj cesti, oblak koji ne diže kamion Larsa Olsena, nego automobil oblasnog šerifa. Ali on nije došao. Došla je Shannon Cotterie, lijepo dotjerana u pamučnoj bluzi i kariranoj suknji, da pita je li Henry dobro, a ako jest, može li danas večerati s njom i njezinim roditeljima?

Henry joj je odgovorio da je dobro pa sam ih s velikom strepnjom gledao kako odlaze cestom. Henry je čuvao groznu tajnu, a grozne su tajne težak teret. Poželjeti da ih s nekim podijeliš najprirodnija je stvar na svijetu. A on je tu djevojku volio (ili je barem tako vjerovao, što dođe na isto kad imate gotovo petnaest godina). Da stvar bude još gora, morao je lagati, a ona će možda shvatiti da laže. Ljudi kažu da zaljubljene oči ništa ne vide, ali samo budale vjeruju u to. Zaljubljene oči katkad vide i previše. Ja sam se posvetio okopavanju vrta motikom (izvlačeći više stabljika graška nego korova), a onda sam sjeo na trijem, zapalio lulu i stao čekati da se Henry vrati. Došao je malo prije izlaska Mjeseca, pognute glave i obješenih ramena, vukući se više nego hodajući. Nije mi baš bilo drago što ga vidim u takvom stanju, ali ipak sam osjetio olakšanje. Da je podijelio svoju tajnu – ili čak samo dio nje – ne bi ovako hodao. Da je podijelio svoju tajnu, možda se uopće ne bi niti vratio. "Jesi li joj rekao ono što smo odlučili?" upitao sam ga kad je sjeo. "Ono što si ti odlučio. Jesam." "I ona ti je obećala da to neće reći svojima?" "Jest." "A hoće li im ipak reći?" Uzdahnuo je. "Da, vjerojatno hoće. Ona ih voli, a oni vole nju. Pretpostavljam da će joj nešto primijetiti na licu pa će to izvući iz nje. A čak i ako to ne učine, ona će to vjerojatno reći šerifu. Naime, u slučaju da se on uopće potrudi porazgovarati s Cotteriejevima." Lester će se pobrinuti da šerif Jones to učini. Lajat će na njega zato što će njegovi šefovi u Omahi lajati na njega. Kolo se okreće i okreće, a nitko ne zna kad će stati. "Nismo to smjeli učiniti." Razmislio je o svojim riječima, a onda ih je ponovio divljim šaptom. Ništa nisam rekao. A izvjesno vrijeme nije ni on. Gledali smo kako se Mjesec diže iznad kukuruza, crven i bremenit.

"Tata? Mogu li popiti čašu piva?" Iznenađeno sam ga pogledao, ali zapravo i nisam bio iznenađen. Zatim sam otišao u kuću i natočio pivo u dvije čaše. Dao sam mu jednu i rekao: "Samo da znaš, ništa od toga ni sutra ni prekosutra." "U redu." Srknuo je iz čaše i namrštio se, a onda je opet srknuo. "Nije mi baš drago što sam morao lagati Shan, tata. Sve je u vezi s tim prljavo." "Prljavština se može isprati." "Ne ovakva", rekao je i još jedanput srknuo. Ovoga puta nije se namrštio. Malo poslije, kad je Mjesec već postao srebrnast, otišao sam na zahod u dvorištu, da usput osluškujem kako si kukuruz i noćni povjetarac šapuću stare tajne zemlje. Kad sam se vratio na trijem, Henryja ondje više nije bilo, a njegova napola popijena čaša piva stajala je na ogradi pokraj stuba. Zatim sam začuo njegov glas u staji: "Mir, kravice, mir." Otišao sam pogledati i ugledao ga kako grli Elphie oko vrata i miluje je. Učinilo mi se da plače. Neko sam ga vrijeme gledao, ali naposljetku ništa nisam rekao. Vratio sam se u kuću, svukao se i legao u krevet na kojem sam svojoj ženi prerezao grkljan. Dugo nisam mogao zaspati. A ako ne shvaćate zašto – ako ne shvaćate sve razloge zašto – čitanje ovih redaka neće vam pomoći. Svim našim kravama dao sam imena po manjim grčkim božicama, ali pokazalo se da je Elphisino ime ili loš izbor ili ironična šala. U slučaju da ste zaboravili priču o tome kako je zlo došlo na ovaj naš tužni stari svijet, dopustite da vam osvježim sjećanje: sve su loše stvari izletjele kad je Pandora podlegla znatiželji i otvorila ćup koji joj je bio povjeren na čuvanje. Kad je povratila pribranost i vratila poklopac na mjesto, jedina stvar koja je ostala u ćupu bila je Elphis, božica nade. Ali u ljeto 1922. godine za našu Elphis više nije bilo nade. Bila je stara i mušičava, više nije davala mnogo mlijeka, a mi smo gotovo već odustali od pokušaja da je natjeramo da dade ono malo mlijeka što joj je ostalo; čim biste sjeli na stolac, ona bi se počela ritati. Namjeravali smo je lani zaklati i pretvoriti u hranu, ali ja sam od toga

odustao zato što je Harlan Cotterie tražio preveliku cijenu da to učini, a ja baš nisam vješt u klanju ičega osim svinja... što je procjena s kojom se ti, čitatelju, sada već zacijelo slažeš. "A ona bi bila nejestiva", rekla mi je Arlette (koja je uvijek gajila potajnu sklonost za Elphis, možda zato što je ona nikad nije muzla). "Bolje je ostavi na miru." Ali sada nam je Elphis mogla koristiti – upravo na miru – a njezina smrt mogla je poslužiti mnogo važnijoj svrsi no što je nekoliko komada žilavog mesa. Dva dana poslije Lesterova posjeta moj sin i ja stavili smo joj ular na njušku i odveli je na dvorište pokraj staje. Na pola puta do bunara, Henry je zastao. Oči su mu uznemireno zasjale. "Tata! Osjećam njezin miris!" "Onda idi u kuću i uzmi nekoliko kuglica vate za nos. Nalaze se na njezinu toaletnom stoliću." Premda je držao pognutu glavu, spazio sam pogled kojim me postrance ošinuo prije no što je krenuo. Sve je ovo tvoja krivica, govorio je taj pogled. Sve je ovo tvoja krivica jer nisi mogao popustiti. Ipak, nisam dvojio da će mi pomoći obaviti posao koji nas je čekao. Što god da je on sada mislio o meni, u cijeloj toj priči postojala je i djevojka, a on nije želio da Shannon išta dozna. Ja sam ga natjerao na to, ali ona to nikad ne bi shvatila. Kad smo odveli Elphis do poklopca bunara, ona se, posve razumljivo, stala opirati. Obišli smo bunar držeći uzice ulara kao vrpce u svibanjskom plesu i s velikim naporom dovukli Elphis na istrunulo drvo. Poklopac je pod njezinom težinom napuknuo... i udubio se... ali je izdržao. Stara krava stajala je na njemu, pognute glave, izgledajući isto tako glupa i tvrdoglava kao i uvijek, pokazujući zelenkasto-žute rudimente svojih zuba. "Što sad?" upitao je Henry. Već sam mu htio odgovoriti da ne znam, ali u tom se trenutku poklopac bunara s bučnim i oštrim praskom slomio na dva dijela. Držali smo uzice ulara, premda sam načas pomislio da će mi iščašiti obje ruke i odvući me u taj prokleti bunar. Zatim se uzica ulara razderala i poletjela u zrak. Puknula

je s obje strane. Ispod nas, Elphis je počela mukati u agoniji i udarati papcima u kamene zidove bunara. " Tata! " vrisnuo je Henry. Stisnuo je šake na ustima, a članci su mu se stisnuli u gornju usnu. " Učini nešto! " Elphis je dugo zastenjala, što je odjeknuo, i dalje udarajući papcima o kameni zid. Zgrabio sam Henryja za ruku i teturajući ga odvukao natrag do kuće. Gurnuo sam ga na sofu koju je Arlette naručila iz kataloga i naredio mu da ostane na njoj dok se ne vratim po njega. "I zapamti, ovo je gotovo završeno." "Ovo nikad neće završiti", odvratio je i zagnjurio lice u sofu. Prekrio je rukama uši, premda se Elphis nije mogla čuti odavde. Ali Henry ju je ipak mogao čuti, a mogao sam i ja. Izvukao sam pušku za gamad iz gornje police u ostavi. Imala je samo kalibar .22, ali obavit će posao. A što ako Harlan začuje pucnje preko svih tih jutara zemlje između njegove i moje farme? I to bi se uklopilo u našu priču. Pod uvjetom da Henry zadrži prisebnost dovoljno dugo da je ispripovijeda. Evo jedne stvari koju sam naučio 1922. godine: pred vama su uvijek gore stvari. Kad pomislite da ste vidjeli najgore, nešto što spaja sve vaše noćne more u jedan nakazni užas koji doista postoji, jedinu vam utjehu pruža pomisao da ništa ne može biti strašnije. Pa čak i ako može, duh će vam se slomiti kad to ugledate pa više nećete znati za sebe. Ali uvijek postoji nešto gore, a duh vam se ne slomi i nekako nastavite dalje. Možda shvatite da vam je sva radost otišla iz svijeta, da je ono što ste učinili stavilo sve što ste se nadali postići izvan dosega, možda poželite umrijeti – ali ipak nastavite dalje. Shvatite da živite u paklu koji ste sami stvorili, ali ipak nastavite dalje. Zato što vam ne preostaje ništa drugo. Elphis je sletjela na vrh trupla moje žene, ali Arlettino lice s cerekom još se uvijek savršeno vidjelo, još uvijek okrenuto prema suncem obasjanom

svijetu iznad nje, još uvijek se činilo kao da gleda u mene. A štakori su se u međuvremenu vratili. Krava koja je upala u njihov svijet bez sumnje ih je natjerala da pobjegnu u cijev kojoj ću naposljetku dati ime "bulevar štakora", ali onda su nanjušili svježe meso pa su se žurno vratili da istraže. Već su počeli grickati jadnu staru Elphis koja je mukala i ritala se (sada već slabije), a jedan je sjedio na vrhu glave moje mrtve žene poput neke jezovite krune. Izabrao je jednu od rupa u platnenoj vreći i vještim pandžama izvukao pramen njezine kose. Arlettini obrazi, nekoć tako obli i zgodni, sada su visjeli u komadićima. Ništa ne može biti gore od ovoga, pomislio sam. Sigurno sam došao do kraja užasa. Ali da, uvijek vas čekaju gore stvari. Dok sam virio u bunar, skamenjen od šoka i gađenja, Elphis se opet ritnula i jednim papkom udarila ostatke Arlettina lica. Čeljust moje žene s praskom je pukla, a cijelo joj se lice ispod nosa pomaknulo ulijevo, kao da visi na šarkama. Ali ostao je onaj osmijeh od uha do uha. To što više nije bio u liniji s njezinim očima učinilo ga je još gorim. Kao da je sada imala dva lica da me progone umjesto jednog. Tijelo joj se pomaknulo i počelo kliziti po madracu. Štakor na njezinoj glavi jurnuo je dolje iza njega. Elphis je opet zamukala. Kad bi se Henry sada vratio i pogledao u bunar, pomislio sam, ubio bi me zato što sam ga upleo u sve ovo. A ja bih to vjerojatno i zaslužio. Ali onda bi on ostao sam, a sam bi bio bespomoćan. Jedan dio poklopca pao je u bunar, a drugi je ostao visjeti nadolje. Napunio sam pušku, položio je na tu krivinu i naciljao u Elphis, koja je ležala sa slomljenom kralješnicom i s glavom naherenom uz kameni zid. Pričekao sam da mi ruke prestanu drhtati, a onda sam povukao okidač. Jedan hitac bio je dovoljan. Kad sam se vratio u kuću, otkrio sam da je Henry zaspao na kauču. Bio sam u prevelikom šoku da bi me to začudilo. On mi se u tom trenutku činio jedinom svijetlom točkom na svijetu: zaprljan, ali ne toliko prljav da ga se ne

bi moglo očistiti. Sagnuo sam se i poljubio ga u obraz. Zaječao je i okrenuo lice u stranu. Ostavio sam ga i otišao u staju po alat. Kad mi se Henry ondje pridružio nakon nekoliko sati, već sam bio izvukao slomljeni dio poklopca koji je ostao visjeti na otvoru i počeo zatrpavati bunar. "Pomoći ću ti", rekao mi je bezizražajnim i snenim glasom. "Dobro. Odvezi se kamionom do one hrpe smeća kod zapadne ograde..." "Sam?" upitao je s blagom nevjericom u glasu, ali ohrabrilo me što pokazuje bilo kakvu emociju. "Znaš mijenjati brzine, a znaš ga voziti i unatrag, zar ne?" "Da..." "Onda nećeš imati problema. Ja imam još posla, a kad se vratiš, najgore će biti obavljeno." Očekivao sam da će mi opet reći kako najgore nikad neće proći, ali to nije rekao. Preporučio sam mu da se posluži lopatom. Još uvijek sam mogao vidjeti vrh Arlettine glave i vreću s pramenom kose kako viri iz one grozne rupe. Možda je ondje dolje već i izmet novorođenih štakora u kolijevci među bedrima moje mrtve žene. Začuo sam kako je kamion zakašljao jedanput pa onda još jedanput. Ponadao sam se da ručica neće odskočiti unatrag i slomiti Henryju ruku. Kad je treći put okrenuo ručicu, naš je stari kamion oživio s urlikom. Henry je usporio iskru, jedanput ili dvaput dodao gas, a zatim se odvezao. Nije ga bilo gotovo sat vremena, ali kad se vratio, tovarni prostor kamiona bio je pun kamenja i zemlje. Dovezao je kamion do ruba bunara i ugasio motor. Bio je skinuo košulju, a njegov torzo, sjajan od znoja, bio je toliko mršav da sam mu mogao prebrojiti sva rebra. Pokušao sam se sjetiti kad je posljednji put pojeo obilan obrok, ali isprva nisam mogao. Zatim sam shvatio da je to zacijelo bio onaj doručak ujutro nakon što smo ubili Arlette. Pobrinut ću se da večeras pojede obilnu večeru, pomislio sam. Pobrinut ću se da je obojica pojedemo. Nemamo govedinu, ali imamo zamrznutu svinjetinu u škrinji...