Mrkli mrak, bez zvijezda - Stephen King

Iskapio sam viski u dva gutljaja. Znao sam da bi loše završilo kad bi mi prešlo u naviku da tako pijem, ali ne događa se svake večeri da muž osjeti kako mu njegova mrtva žena kucka po nosu. A od alkohola sam se bolje osjećao. Pomagao mi je da se bolje kontroliram. Ne moram uzeti hipoteku od 750 dolara da popravim krov. Kad kiša prestane, mogu ga pokrpati daščicama. Ali to bi bio ružan popravak; od njega bi krov izgledao, kako je moja majka običavala reći, kao šaka jada. A nije u tome stvar. Popravak pukotine oduzeo bi mi dan ili dva. Trebao mi je posao koji će me zaokupljati cijelu zimu. Težak rad istjerao bi mi iz glave misli o Arlette na tronu od zemlje, o Arlette s mrežicom za kosu od platnene vreće. Trebali su mi projekti za obnovu kuće koji će me poslati u krevet tako umornog da bih spavao cijelu noć, a ne da ležim u krevetu slušajući kišu i pitam se je li Henry negdje vani na kiši i kašlje li možda od gripe. Katkad je rad jedina prava stvar, jedini odgovor. Sutradan sam se odvezao u grad kamionom i učinio nešto što nikad ne bih niti pomislio učiniti da nisam morao posuditi 35 dolara: uzeo sam hipoteku na 750 dolara. Naposljetku svi upadnemo u klopke koje smo sami postavili. Ja doista vjerujem u to. Na kraju svi padnemo u klopku. Tog istog tjedna jedan je mladić s kaubojskim šeširom na glavi ušao u zalagaonicu u ulici Dodge u Omahi i kupio poniklani pištolj kalibra .32. Platio ga je s pet dolara koje mu je nedvojbeno dala, pod pritiskom, ona poluslijepa starica koja je radila ispod znaka djevojke s plavim šeširićem. Sutradan je mladić koji je nosio sportsku kapu na glavi i crveni rubac preko usta i nosa ušao u poslovnicu Prve poljoprivredne banke u Omahi, uperio pištolj u zgodnu mladu blagajnicu po imenu Rhonda Penmark i zatražio sav novac iz kase. Dala mu je oko 200 dolara, uglavnom u novčanicama od po jedan dolar ili po pet – potamnjelim novčanicama kakve farmeri nose zamotane u džepovima kombinezona. Kad je izlazio gurajući novac u hlače jednom rukom (očito nervozan, jer je nekoliko novčanica ispustio na pod), debeljuškasti čuvar – umirovljeni policajac – rekao mu je: "Sinko, nije ti to pametno."

Mladić je zapucao u zrak. Nekoliko je ljudi kriknulo. "Ni vas ne bih volio ustrijeliti," rekao je mladić ispod rupca, "ali hoću ako budem morao. Legnite pokraj stupa, gospodine, i ostanite ležati ako znate što je dobro za vas. Vani me čeka prijatelj koji pazi na vrata." Mladić je istrčao van i odmah skinuo rubac s lica. Čuvar je pričekao minutu ili dvije, a zatim uzdignutih ruku izašao (nije nosio pištolj na boku), u slučaju da onaj prijatelj doista postoji. Dakako, nije ga bilo. Hank James nije imao prijatelja u Omahi, imao je samo jednu prijateljicu u čijem je trbuhu raslo njegovo dijete. Uzeo sam 200 dolara svoje hipoteke u gotovini, a ostatak novca ostavio u banci gospodina Stoppenhausera. Otišao sam u kupovinu u željezariju, u skladište građevnog drva i u dućan mješovitom robom u kojem je Henry mogao dobiti pismo svoje majke... da je ona još uvijek bila živa da ga napiše. Odvezao sam se iz grada po kišici koja se pretvorila u oštru kišu kad sam stigao kući. Istovario sam drvo i crepove koje sam kupio, nahranio i pomuzao krave, a zatim odložio hranu – uglavnom suhe stvari i osnovne namirnice kojih je gotovo ponestalo otkako Arlette više nije vodila glavnu riječ u kuhinji. Kad sam obavio taj posao, pristavio sam vodu na štednjak na drva da je zagrijem za kupku i svukao vlažnu odjeću. Izvukao sam svežanj novčanica iz prednjeg desnog džepa kombinezona, izbrojao ga i ustanovio da mi je još uvijek ostalo nešto manje od 160 dolara. Zašto sam uzeo toliko novca u gotovini? Zato što sam razmišljao o drugim stvarima. A o kojim to točno stvarima, molit ću lijepo? O Arlette i Henryju. Tih sam kišnih dana gotovo neprestance razmišljao o njima. Znao sam da nije pametno držati tolik novac kod kuće. Morat ću se vratiti u banku, gdje mogu zaraditi malo kamata (premda ni približno toliko koliko iznose kamate banke na zajam) dok ja budem razmišljao o tome kako da ga najbolje iskoristim. Ali u međuvremenu bih ga morao staviti na neko sigurno mjesto. Sjetio sam se kutije s onim kurvinskim šeširom. Arlette je tamo skrila

svoj novac, a on je ondje ležao na sigurnom Bog zna koliko dugo. U mom svežnju bilo je previše novca da stane u traku pa sam pomislio da ga stavim u sam šešir. Ondje će ostati tek toliko dok ne nađem neku ispriku da se vratim u grad. Otišao sam u spavaću sobu potpuno gol i otvorio vrata ormara. Kutiju s Arlettinim šeširom za crkvu odgurnuo sam u stranu, a onda ispružio ruku da dohvatim drugu kutiju. Bio sam je gurnuo na samo dno police i morao sam se propeti na vrške prstiju da je dosegnem. Oko nje je bila elastična traka. Uhvatio sam je prstom da je povučem i na trenutak sam postao svjestan da je kutija preteška – kao da se u njoj nalazi cigla, a ne ženski šešir – a onda sam osjetio čudnu hladnoću, kao da sam gurnuo šaku u ledenu vodu. Trenutak poslije, hladnoća se pretvorila u vatru. Prožela me tako intenzivna bol da mi je paralizirala sve mišiće u ruci. Zateturao sam unatrag, kriknuvši od iznenađenja i boli, i ispustio novac. Prstom sam još uvijek držao onu elastiku pa je kutija za šešir ispala iz ormara. Na vrhu je zgrčen stajao jedan norveški štakor koji mi je izgledao previše poznat. Mogli biste mi reći: "Wilfe, svi su štakori slični". U normalnim okolnostima bili biste u pravu, ali ja sam ovog štakora poznavao; zar ga već nisam vidio kako bježi od mene držeći kravlju sisu u ustima kao da je cigara? Kutija mi je ispala iz zakrvavljene šake, a štakor je pao na pod. Da sam načas razmislio, on bi imao vremena da mi opet pobjegne, ali bol, iznenađenje i, pretpostavljam, onaj užas što ga svaki čovjek osjeti kad vidi kako mu krv curi iz dijela tijela koji je prije samo nekoliko trenutaka bio čitav, onemogućili su mi svjesno razmišljanje. Nisam se čak niti sjetio da sam gol kao od majke rođen, samo sam desnim stopalom nagazio štakora. Osjetio sam kako mu se kosti lome i utroba gnječi. Krv i zdrobljena utroba štrcnuli su mu ispod repa i smočili mi lijevi gležanj toplinom. Pokušao se izmigoljiti i ponovno me ugristi; vidio sam kako mu veliki prednji zubi škripe, ali nije me mogao doseći. To jest, sve dok sam držao desno stopalo na njemu. Pa sam ga zadržao. Jače sam stisnuo, držeći ranjenu šaku uz prsa, osjećajući kako topla krv prekriva guste dlake koje mi ondje rastu. Štakor se izvrnuo i trznuo. Njegov rep prvo me ošinuo po listu noge, a onda se omotao oko njega poput

bjelouške. Na usta mu je navrla krv, a crne su se oči izbuljile poput klikera. Dugo sam ostao stajati držeći stopalo na umirućem štakoru. Utroba mu je bila zdrobljena i pretvorena u kašu, a on se još uvijek trzao i pokušavao me ugristi. Napokon se prestao micati. Još minutu sam stajao na njemu kako bih se uvjerio da ne glumi mrtvaca (štakor koji glumi mrtvaca, ha!), a kad sam bio siguran da je mrtav, šepajući sam otišao u kuhinju, ostavljajući za sobom krvave otiske stopala i zbunjeno misleći na proročanstvo koje je upozorilo Peliju da se čuva čovjeka koji nosi samo jednu sandalu. Ali ja nisam Jazon; ja sam farmer napola sluđen od boli i čuđenja, farmer koji je, izgleda, osuđen na to da stalno prlja svoju spavaću sobu krvlju. Dok sam držao šaku pod pumpom i hladio je ledenom vodom, začuo sam nečiji glas: "Dosta je, dosta je, dosta je." Bio je to moj glas, to sam znao, ali zvučao je kao glas nekog starca. Starca koji je prisiljen preklinjati. Sjećam se ostatka te večeri, ali sve mi to izgleda kao gledanje starih fotografija u pljesnivom albumu. Štakor mi je pregrizao kožicu između lijevog palca i kažiprsta – što je grozan ugriz, ali na neki način, imao sam sreću. Da me je ugrizao za prst kojim sam uhvatio elastičnu traku, mogao mi ga je posve odgristi. Shvatio sam to kad sam se vratio u spavaću sobu i podigao svog neprijatelja za rep (desnom rukom, lijeva mi se previše ukočila i previše me boljela da bih je mogao svinuti). Bio je dug pola metra i težak barem tri kile. Čujem kako mi govorite: To nije onaj štakor koji je pobjegao u cijev. Ne može biti. Ali bio je, kažem vam da je bio. Nije imao neko karakteristično obilježje – recimo, bijelu mrlju na krznu oštećenog uha po kojoj bi se lako mogao zapamtiti – ali znao sam da je to onaj isti štakor koji je unakazio Achelois. Baš kao što sam znao da nije ondje čučao slučajno. Odnio sam ga u kuhinju držeći ga za rep i bacio ga u kantu za pepeo. Zatim sam kantu odnio do rupe za napoj. Bio sam gol na kiši koja je lijevala, ali jedva da sam toga bio svjestan. Najviše sam bio svjestan svoje lijeve šake, koja je pulsirala od boli tako jako da je prijetila izbrisati svako razmišljanje.

Uzeo sam ogrtač iz prostorije za odlaganje prljave odjeće (samo sam to bio stanju), ogrnuo se i opet izašao, ovoga puta u staju. Namazao sam ranjenu šaku mašću Rawleigh. Ta je mast spriječila infekciju Acheloisina vimena pa će možda pomoći i mojoj šaci. Već sam krenuo natrag, a onda sam se sjetio kako mi je štakor posljednji put pobjegao. Cijev! Prišao sam joj i sagnuo se, očekujući da vidim kako je cementna plomba ili sažvakana na komadiće ili potpuno nestala, ali bila je kao nova. Naravno. Čak ni štakori od tri kile s prevelikim zubima ne mogu prožvakati beton. Činjenica da mi je ta misao uopće prošla glavom pokazuje u kakvom sam stanju bio. Načas kao da sam vidio samog sebe izvana: gol čovjek, osim nezakopčana ogrtača, dlaka na tijelu umrljanih krvlju sve do prepona, ozlijeđene lijeve šake koja se blista pod debelim slojem masti za krave nalik na šmrkalj i izbuljenih očiju. Onako kako su se štakorove oči izbuljile kad sam stao na njega. "Nije to bio isti štakor", rekao sam sebi. Onaj koji je ugrizao Achelois ili leži mrtav u cijevi ili u Arlettinu krilu. Ali znao sam da je isti. Znao sam to tada i znam to sada. Bio je. Vrativši se u spavaću sobu, spustio sam se na koljena i pokupio okrvavljene novčanice. Sporo sam radio koristeći se samo jednom rukom. Jedanput sam udario ranjenom šakom u bok kreveta i kriknuo od boli. Vidio sam da svježa krv mrlja mast i pretvara je u ružičastu. Odložio sam novčanice na noćni ormarić, uopće se ne potrudivši da ih prekrijem knjigom ili jednim od onih Arlettinih prokletih ukrasnih tanjurića. Nisam se uopće mogao sjetiti zašto mi se prije činilo tako važnim da skrijem novac. Gurnuo sam crvenu kutiju u ormar i zalupio vrata. Što se mene tiče, neka ondje ostane do smaka svijeta. Svatko tko je ikada posjedovao farmu ili radio na njoj reći će vam da su nezgode uobičajena stvar i da treba poduzimati mjere opreza. U komodi pokraj kuhinjske pumpe držao sam veliku rolu zavoja – u ladici koju je Arlette uvijek nazivala "ladicom protiv boli". Počeo sam izvlačiti zavoj, ali u tom trenutku zapeo mi je za oko veliki lonac koji se dimio na štednjaku. Bila

je to voda koju sam pristavio za kupku kad sam još uvijek bio neozlijeđen i kad je čudovišna bol koja me obuzela još uvijek bila samo teorija. Sinulo mi je da su voda i sapun upravo ono što mi treba za ruku. Rana me ne može jače boljeti, razmišljao sam, a uranjanje u vodu očistit će je. U obje sam se stvari prevario, ali odakle sam to mogao znati? Nakon svih ovih godina, to mi se još uvijek čini razumnom idejom. Pretpostavljam da je to čak moglo i funkcionirati da me ugrizao običan štakor. Upotrijebio sam zdravu desnu ruku da kutlačom nalijem vruću vodu u korito (ideja da nagnem lonac i izlijem vodu iz njega nije dolazila u obzir), a onda sam dodao komad Arlettina prostog sapuna za pranje. Kako se pokazalo, bio je to posljednji komad; ima toliko potrepština koje muškarac zaboravi kupiti kad na to nije naviknut. Umočio sam krpu, a zatim sam otišao u spavaću sobu, opet kleknuo i počeo prati krv i štakorova crijeva. Sve se vrijeme prisjećajući (dakako) kada sam posljednji put u toj prokletoj spavaćoj sobi brisao krv s poda. Tada je barem Henry bio sa mnom da podijeli užas. Ali sada sam to radio sam i trpeći bol pa je to bio strašan posao. Moja sjena poskakivala je i lelujala po zidu, što me je podsjetilo na Quasimoda iz Hugoova romana Zvonar crkve Notre-Dame. Kad sam već gotovo završio s poslom, zastao sam i podigao glavu, zadržavajući dah, razrogačenih očiju, a srce kao da mi je kucalo u ugrizenoj lijevoj ruci. Začuo sam jurcanje, a činilo se da dolazi odasvud. Bio je to zvuk štakora u trku. U tom sam trenutku bio uvjeren u to. To su štakori iz bunara. Arlettini odani dvorjani. Pronašli su još jedan izlaz. Štakor koji je čučao na vrhu crvene kutije za šešir bio je samo prvi i najhrabriji. Probili su se u kuću, bili su u zidovima i uskoro će izaći i nadjačati me. Ona će mi se osvetiti. Kad me rastrgaju na komadiće, začut ću njezin smijeh. Snažan vjetar zatresao je kuću i nakratko zazviždao uz strehu. Zvuk jurcanja pojačao se, a kad je vjetar popustio, malo se stišao. Obuzelo me tako snažno olakšanje da sam zaboravio na bol (barem na nekoliko trenutaka). Nisu to bili štakori; bila je to susnježica. Sa spuštanjem mraka, temperatura je pala, a kišne su kapi postale kruće. Vratio sam se čišćenju ostataka.

Kad sam dovršio, bacio sam krvavu vodu preko ograde trijema i vratio se u staju da ponovno namažem ruku. Kad sam posve očistio ranu, vidio sam da je kožica između palca i kažiprsta razderana u tri linije, poput narednikove epolete. Lijevi mi je palac iskrivljeno visio, kao da su štakorovi zubi pregrizli neki važan vod između palca i ostatka lijeve ruke. Nanio sam kravlju mast na njega i odvukao se u kuću misleći: Rana me boli, ali je barem očišćena. Mast je pomogla Achelois pa će i meni. Pokušao sam zamisliti kako se obrambeni mehanizmi mog tijela mobiliziraju i dolaze na poprište ugriza poput malih vatrogasaca s crvenim šljemovima i dugačkim platnenim ogrtačima. Na dnu ladice s lijekovima, umotanu u komade poderane svile koja je nekoć možda bila dio ženskog kombinea, pronašao sam bočicu tableta iz ljekarne u Hemingford Homeu. Nalivperom je na etiketi urednim velikim slovima pisalo: ARLETTE JAMES, tablete protiv menstrualnih bolova; uzeti jednu ili dvije prije spavanja. Popio sam tri tablete s pozamašnim gutljajem viskija. Ne znam što je u tim tabletama – pretpostavljam da je morfij – ali pomogle su mi. Još uvijek sam osjećao bol, ali činilo mi se da ta bol pripada Wilfredu Jamesu koji se trenutačno nalazi u nekoj drugoj dimenziji. Vrtjelo mi se u glavi, strop se počeo nježno okretati iznad mene, a slika onih sićušnih vatrogasaca koji dolaze ugasiti plamen infekcije prije no što se proširi postala je jasnija. Vjetar je postao jači, a neprekidno duboko štropotanje susnježice po krovu moj je napola zaspali duh podsjećalo više no ikad na jurcanje štakora, ali znao sam da nije to. Mislim da sam to čak i naglas rekao: "Znam da nisu štakori, Arlette, ne možeš me prevariti." Kad mi je svijest oslabila i počela se gasiti, shvatio sam da se možda više nikad neću probuditi: da će mi mješavina šoka, alkohola i morfija možda oduzeti život. Pronaći će me u kući, plavo-sive kože i s ozlijeđenom rukom na trbuhu. Ta me pomisao nije uplašila: upravo suprotno, utješila me je.

Dok sam spavao, susnježica se pretvorila u snijeg. Kad sam se sutradan ujutro u zoru probudio, kuća je bila hladna kao grobnica, a šaka mi je toliko natekla da je bila dvaput veća od normalne. Koža oko ugriza bila je pepeljasto siva, ali prva tri prsta postala su tamnoružičasta. Do kraja dana postat će crvena. Dodirivanje bilo kojeg dijela te šake osim ružičastog izazivalo je nesnosnu bol. Ipak, omotao sam šaku što sam čvršće mogao, a to je smanjilo pulsiranje. Upalio sam vatru u kuhinjskom štednjaku – bio je to dug posao jednom rukom, ali na kraju mi je uspjelo – a onda sam sjeo pokraj štednjaka i pokušavao ugrijati čitavo tijelo, sve osim ruke s ugrizom; ona je već bila vruća. A i pulsirala je poput kakve rukavice u kojoj se krije štakor. Sredinom popodneva već sam bio u groznici, a šaka mi je toliko natekla da sam morao olabaviti zavoje. Trebao mi je liječnik, ali snijeg je padao jače no ikad pa ne bih uspio doći ni do Cotteriejevih, a kamoli do Hemingford Homea. A čak i da je dan bio vedar, sunčan i suh, ne bih mogao pokrenuti T samo jednom rukom. Sjedio sam u kuhinji i trpao cjepanice u pećnicu sve dok štednjak ne bi riknuo poput zmaja. Jako sam se znojio i drhtao od studeni, svoju sam omotanu ruku nalik na batrljak držao na prsima i prisjećao se kako je ljubazna gospođa MacReady pogledom pretražila moje zakrčeno i ne baš prosperitetno dvorište. Imate li telefon, gospodine James? Vidim da nemate. Ne. Nisam ga imao. Bio sam sam na farmi radi koje sam počinio umorstvo i bez mogućnosti da pozovem pomoć. Vidio sam da mi koža počinje poprimati crvenu boju na mjestu gdje su zavoji prestajali: na zapešću punom vena koje će mi odnijeti otrov po čitavom tijelu. Vatrogasci su zakazali. Razmišljao sam da zavežem elastičnu traku oko zapešća – da žrtvujem lijevu šaku ne bih li spasio ostatak tijela – pa čak i da je amputiram sjekirom koju smo upotrebljavali za cijepanje drva i za odrubljivanje kokošjih glava. Obje te ideje činile su mi se savršeno razumne, ali također i prenaporne. Naposljetku ništa nisam učinio osim što sam odšepao natrag do ladice s lijekovima po još Arlettinih tableta. Popio sam ih još tri, ovog puta s

hladnom vodom – grlo mi je gorjelo – a onda sam opet sjeo pokraj vatre. Umrijet ću od tog ugriza. Bio sam uvjeren u to i već sam se pomirio s tim. Smrt od ugriza i infekcija bila je u ravnici česta poput prljavštine. Ako više ne budem mogao podnositi bol, progutat ću sve preostale tablete odjedanput. Ono što me priječilo da to učinim odmah – osim straha od smrti, od kojeg, pretpostavljam, svi patimo u većoj ili manjoj mjeri – bila je mogućnost da netko dođe: Harlan, šerif Jones ili ljubazna gospođa MacReady. Čak je bilo moguće da se pojavi odvjetnik Lester da me još malo maltretira s onih prokletih 100 jutara zemlje. Ali najviše sam se nadao da će se Henry možda vratiti. Međutim, on se nije vratio. Vratila se Arlette. Možda se pitate kako sam doznao za onaj pištolj što ga je Henry bio kupio u zalagaonici u ulici Dodge i za pljačku banke na Jeffersonovu trgu. Ako jeste, vjerojatno ste rekli: Pa, između 1922. i 1930. godine prošlo je mnogo vremena; dovoljno da čovjek ustanovi mnoge pojedinosti u knjižnici krcatoj starim brojevima novina Omaha World-Heralda. Dakako, pogledao sam novine. A pisao sam i ljudima koji su upoznali mog sina i njegovu trudnu djevojku na njihovu kratkom i katastrofalnom putovanju iz Nebraske u Nevadu. Većina njih odgovorila mi je i spremno mi saopćila pojedinosti. Takva vrsta istraživanja ima smisla i nedvojbeno čovjeku daje osjećaj zadovoljstva. Ali ja sam ta istraživanja obavio godinama poslije, a ona su mi samo potvrdila ono što sam već znao. Već? pitate, a ja vam kratko odgovaram. Da. Već. A doznao sam to ne samo kad se dogodilo, jedan dio znao sam i prije no što se uopće dogodio. Posljednji dio. Kako? Odgovor je jednostavan. Rekla mi je moja mrtva žena. Dakako, ne vjerujete mi. To mi je jasno. Nijedna racionalna osoba ne bi mi povjerovala. Mogu vas samo još jedanput podsjetiti da čitate moje priznanje, moje posljednje riječi na zemlji. U njega nisam stavio ništa što ne

bi bilo istina. Probudio sam se iz drijemeža pred štednjakom sutradan navečer (ili možda preksutra navečer; nakon što sam dobio groznicu, izgubio sam osjećaj za vrijeme) i opet začuo ono šuškanje i jurcanje. U prvi mah pomislio sam da ponovno pada susnježica, ali kad sam ustao i odlomio komad kruha sa sve tvrđe štruce na pultu, iznad obzora sam ugledao tanki narančasti sloj svjetlosti Sunca na zalasku i sjaj Venere na nebu. Oluja je prošla, ali zvukovi jurcanja bili su jači no ikad. Međutim, nisu dopirali iz zidova, nego sa stražnjeg trijema. Zasun na vratima počeo se pomicati. Najprije je samo zadrhtao, kao da je ruka koja ga pokušava pomaknuti preslaba da ga posve oslobodi iz utora. Zatim se prestao pomicati i baš kad sam zaključio da ga nisam niti vidio – da je to bilo priviđenje izazvano groznicom – zasun se uz mali štropot posve podignuo, a vrata su se otvorila uz zapuh hladnog vjetra. Na trijemu je stajala moja žena. Još uvijek je nosila onu mrežicu za kosu od platnene vreće, sada prošaranu snijegom; mora da je to bio spor i mukotrpan put od mjesta koje joj je trebalo biti posljednje počivalište. Lice joj se objesilo od raspadanja, s donjim dijelom okrenutim u stranu, s cerekom širim nego ikad. Bio je to znalački cerek, a zašto i ne bi bio? Mrtvaci znaju sve. Bila je okružena svojim odanim dvorjanima. Oni su je nekako uspjeli izvući iz bunara. Oni su je pridržavali u uspravnom položaju. Da nije bilo njih, ona ne bi bila ništa više od duha, zlog, ali bespomoćnog. Ali oni su je vratili u život. Ona je bila njihova kraljica, ali i njihova marioneta. Ušla je u kuhinju užasno sporim korakom koji nimalo nije nalikovao na hod. Štakori su jurcali oko nje, neki gledajući u nju s ljubavlju, a neki u mene s mržnjom. Njihala se po čitavoj kuhinji dok su joj krpe padale sa suknje (na njoj nije bilo ni traga pokrivača ili plahte) obilazeći mjesto koje je bilo njezina oblast, a glava joj je poskakivala i njihala se na prerezanom grlu. U jednom trenutku glava joj se nagnula natrag sve do pleća, a onda je opet poskočila naprijed s dubokim i mesnatim pljeskom.

Kada je napokon okrenula svoje maglovite oči prema meni, povukao sam se prema kutu u kojem je stajala škrinja za drva, sada gotovo prazna: "Ostavi me na miru", šapnuo sam. "Ti uopće nisi tu. U bunaru si. Ne bi iz njega mogla izaći čak i da nisi mrtva." Ispustila je zvuk nalik na grgljanje – zvučalo je kao da se davi gustim umakom – i nastavila mi prilaziti, dovoljno stvarna da baca sjenu. A mogao sam osjetiti zadah njezina tijela u raspadanju, tijela žene koja bi mi katkad na vrhuncu strasti gurnula jezik u usta. Ona je ovdje. Stvarna je. A i njezina kraljevska svita. Osjećao sam kako mi jurcaju naprijed-natrag preko stopala i škakljaju gležnjeve brkovima njuškajući oko donjih rubova mojih dugih gaća. Udario sam petama o sanduk s drvima, a kad sam se pokušao sagnuti da se maknem od leša koji mi je prilazio, izgubio sam ravnotežu i sjeo na sanduk. Udario sam se svojom natečenom i inficiranom rukom, ali jedva da sam i primijetio bol. Ona se nagnula nada me, a glava joj se... zanjihala. Koža joj se odvojila od kostiju pa joj je lice visjelo kao da je nacrtano na balonu nekog djeteta. Jedan štakor popeo se sa strane na sanduk i skočio mi na trbuh, a onda mi jurnuo uz prsa i onjušio donji dio brade. Osjećao sam kako mi i drugi jurcaju ispod svijenih koljena. Ali nisu me ugrizli. Taj su zadatak već obavili. Nagnula se bliže meni. Njezin smrad bio je nepodnošljiv, a njezin iskrivljeni cerek od uha do uha... još uvijek ga imam pred očima dok ovo pišem. Poželio sam umrijeti, ali srce mi je nastavilo kucati. Njezino viseće lice kliznulo je uz moje. Osjetio sam kako svojom neobrijanom bradom kidam sićušne komadiće njezina lica; čuo sam kako joj slomljena čeljust škripi poput grane pokrivene ledom. A onda je pritisnula svoje hladne usne na školjku mog uha koje je gorjelo u groznici i počela šaptati tajne koje samo mrtva žena može znati. Vrisnuo sam. Obećao sam joj da ću se ubiti i zauzeti njezino mjesto u paklu samo ako prestane. Ali nije prestala. Nije htjela prestati. Mrtvaci ne prestaju. Sada to znam.

Nakon što je pobjegao iz Prve poljoprivredne banke sa 200 dolara u džepu (ili vjerojatnije sa 150; nemojte zaboraviti da mu je nekoliko novčanica ispalo), Henry je na izvjesno vrijeme nestao. "Pritajio se", rečeno žargonom kriminalaca. Kažem to s izvjesnim ponosom. Mislio sam da će ga uhvatiti čim se pojavi u gradu, ali on mi je dokazao da nisam u pravu. Bio je zaljubljen, bio je očajan, još uvijek je gorio od osjećaja krivnje i grozote zločina što smo ga on i ja počinili... ali unatoč svim tim brigama (svim tim infekcijama), moj sin pokazao je hrabrost i pamet, čak i izvjesnu tužnu plemenitost. Pomisao na ovu posljednju stvar najteže mi pada. Ispunja me melankolijom zbog njegova protraćenog života (zbog tri protraćena života; ne smijem zaboraviti jadnu trudnu Shannon Cotterie) i stidom zbog toga što sam ga odvukao u propast kao tele s konopcem oko vrata. Arlette mi je pokazala daščaru u kojoj se sakrio i bicikl smješten straga – taj bicikl bio je prva stvar koju je kupio ukradenom gotovinom. Tada vam ne bih točno mogao reći gdje mu je skrovište, ali u godinama koje su slijedile locirao sam ga pa čak i posjetio; bila je to obična šupa pokraj ceste s izblijedjelom reklamom Royal Crown Cole na bočnom zidu. Ležala je nekoliko milja izvan zapadnog predgrađa Omahe, u blizini Boys Towna, koji je počeo s radom godinu dana prije. Jedna soba, prozor bez stakla, bez štednjaka. Prekrio je bicikl sijenom i korovom te skovao planove. A onda, otprilike tjedan dana nakon što je opljačkao Prvu poljoprivrednu banku – kada je zanimanje policije za tu prilično nevažnu pljačku već opalo – počeo je odlaziti biciklom u Omahu. Neki bi gluplji dječak otišao ravno do katoličkog doma Svete Euzebije, gdje bi ga uhvatila lokalna policija (kao što je šerif Jones nedvojbeno i očekivao), ali Henry Freeman James nije bio toliko glup. Doznao je položaj doma, ali nije mu prilazio. Umjesto toga, potražio je najbližu slastičarnicu s barom za bezalkoholna pića, ispravno pretpostavivši da djevojke iz doma zalaze u nju kad god im se pruži prilika (što znači, kad god svojim ponašanjem zavrijede slobodno popodne, a imaju nešto novca u torbici). Premda djevojke iz Svete Euzebije nisu nosile odore, bilo ih je lako prepoznati po neuglednim haljinama, oborenim pogledima i karakterističnom

ponašanju – mješavini očijukanja i sramežljivosti. Osobito bi upadljive bile djevojke s velikim trbusima, a bez vjenčanog prstena. Neki bi gluplji dječak pokušao zapodjenuti razgovor s jednom od tih uniformiranih Evinih kćeri odmah kod bara za bezalkoholna pića i time privukao pažnju na sebe. Henry je zauzeo položaj vani, na početku aleje između slastičarnice i susjedne galanterijske prodavaonice, naslonio bicikl na zid od opeke, sjeo na jedan od sanduka i stao čitati novine. Čekao je neku djevojku s malo pustolovnijim duhom od onih koje bi samo popile sodu sa sladoledom i onda se žurno vratile sestrama. Što znači da je čekao djevojku koja puši. Za njegova trećeg popodneva u aleji pojavila se upravo takva djevojka. Ja sam je poslije pronašao i porazgovarao s njom. To nije iziskivalo mnogo detektivskog posla. Siguran sam da je Omaha Henryju i Shannon izgledala kao velegrad, ali 1922. godine bio je to samo gradić na srednjem zapadu s pretenzijama da postane pravi grad. Victoria Hallet sada je ugledna supruga s troje djece, ali u jesen 1922. godine zvala se Victoria Stevenson: mlada, znatiželjna i buntovna djevojka u šestom mjesecu trudnoće, koja je jako voljela cigarete Sweet Caporals. Sa zadovoljstvom je uzela jednu od Henryjevih kad ju je ponudio. "Uzmi još nekoliko za poslije", predložio joj je. Nasmijala se. "To bi bilo zbilja glupo! Sestre nam pregledavaju torbice i izokreću džepove kad se vratimo u dom. Trebat će mi tri žvakaće gume Black Jack samo da odagnam miris ove cigarete." Zatim se veselo i prkosno potapšala po ispupčenom trbuhu. "Pretpostavljam da si primijetio da sam u nevolji. Baš sam bila zločesta! A moj je dragi pobjegao. I on je zločest dečko, ali svijet ne mari za takve stvari! Pa me je tako stari poslao u zatvor s čuvarima nalik na pingvine..." "Ne shvaćam te." "Isuse! Stari je moj tata! A časne sestre zovemo pingvinima!" Nasmijala se. "Ti si očito sa sela! Jasno! U svakom slučaju, zatvor u kojem služim kaznu zove se..."

"Sveta Euzebija." "To je već bolje, momče!" Povukla je dim iz cigarete i suzila oči. "Čuj, kladila bih se da znam tko si – ti si dečko Shannon Cotterie." "Pametna cura!" rekao je Hank. "Pa, da sam na tvom mjestu, ja se ne bih približila ni na dva bloka našem domu. Policija ima tvoj opis." Veselo se nasmijala. "A i opise desetak drugih ostavljenih tipova, premda nijedan od tih klipana nema tako zelene oči kao ti, a ni tako zgodnu curu kao što je Shannon. Ona je prava ljepotica! Nego što!" "A što misliš, zašto sam došao?" "Zagrist ću udicu – zašto si došao?" "Želim stupiti u kontakt s njom, ali ne želim da me pritom uhvate. Platit ću ti dva dolara ako joj odneseš poruku." Victoria je razrogačila oči. "Momče, za dva dolara odnijet ću poruku samom vragu – u takvoj sam ti ja besparici. Daj mi je!" "I još dva dolara ako budeš držala jezik za zubima. Sada i poslije." "To mi ne moraš posebno platiti", odvratila je. "Obožavam kad mogu one vražje svetice povući za nos. One bi ti odrezale ruku kad bi pokušao uzeti još jedan komad peciva za večeru! To ti je kao u Gulliveru Twistu !“ Dao joj je poruku, a Victoria ju je predala Shannon. Shannon je tu poruku još uvijek nosila u svojoj prenatrpanoj torbici kad ju je policija uhvatila s Henryjem u Elku u Nevadi, a ja sam vidio policijsku fotografiju te poruke. Ali Arlette mi je već mnogo prije rekla što u njoj piše, a stvarna se poruka slagala od riječi do riječi. Čekat ću te iza doma od ponoći do zore slijedeća dva tjedna, pisalo je u poruci. Ako ne dođeš, znat ću da je među nama gotovo pa ću se vratiti u Hemingford i nikad te više neću gnjaviti, premda ću te zauvijek voljeti. Mladi smo, ali mogli bismo lagati koliko nam je godina i započeti dobar život na nekom drugom mjestu (u Kaliforniji). Ja imam nešto novca, a znam i kako da nabavim još.

Ako mi želiš poslati poruku, Victoria zna gdje da me nađe, ali to možemo učiniti samo jedanput. Više od toga bilo bi opasno. Pretpostavljam da se ta poruka sada možda nalazi kod Harlana i Sallie Cotterie. Ako je tako, vidjeli su da je moj sin oko svog potpisa nacrtao srce. Pitam se je li to uvjerilo Shannon. Pitam se je li je uopće trebalo uvjeravati. Možda je ona na ovom svijetu željela samo to da zadrži (i ozakoni) bebu u koju se već bila zaljubila. Arlettin grozni drhtavi glas nije se pozabavio tim pitanjem. Njoj je to vjerojatno bilo svejedno. Henry se vraćao na početak te aleje svakog dana poslije tog sastanka. Zacijelo je bio svjestan opasnosti da bi se ondje umjesto Victorije mogli pojaviti policajci, ali valjda je smatrao da nema izbora. Victoria je došla trećeg dana njegova bdijenja. "Shan ti je odmah napisala odgovor, ali ja nisam mogla prije izaći", rekla mu je. "Neki se šašavac pojavio u onoj rupi koju imaju obraza nazivati glazbenom sobom, a pingvinke su nakon toga uvele opsadno stanje." Henry je ispružio ruku, a Victoria mu je predala poruku u zamjenu za jedan Sweet Caporal. Poruka se sastojala od samo pet riječi: Sutra ujutro u dva sata. Henry je zagrlio Victoriu i poljubio je. Ona se nasmijala od uzbuđenja, a oči su joj zablistale. "Bože! Neke su cure sretnice." Što je nedvojbeno točno. Ali kad pomislite da je Victoria završila s mužem, troje djece i lijepom kućom u ulici Maple, u najboljem dijelu Omahe, a da Shannon Cotterie nije doživjela ni svršetak te godine... Što biste vi rekli, koja je od njih sretnica? Ja imam nešto novca, a znam i kako da nabavim još, bio joj je napisao Henry, a on je to doista i znao. Samo nekoliko sati nakon što je poljubio drsku Victoriu (koja je proslijedila poruku Shannon: Kaže da će sto posto

doći ), jedan mladić sa sportskom kapom nabijenom na čelo i rupcem preko usta i nosa opljačkao je Prvu nacionalnu banku u Omahi. Pljačkaš je ovoga puta odnio 800 dolara, što je bilo dobro. Ali ta je banka imala mlađeg čuvara koji je ozbiljnije shvaćao svoje dužnosti, što nije bilo tako dobro. Pljačkaš ga je morao ustrijeliti u stegno kako bi mogao pobjeći i premda je Charles Griner preživio, rana mu se inficirala (suosjećao sam s njim) pa je izgubio nogu. Kad sam ga u proljeće 1925. godine upoznao u kući njegovih roditelja, Griner je cijelu tu stvar gledao filozofski. "Sretan sam što sam uopće živ", rekao mi je. "Kad su mi previli nogu, već sam ležao u gotovo tri centimetra dubokoj lokvi krvi. Kladio bih se da su potrošili čitavu kutiju Drefta da očiste pod." Kad sam mu se pokušao ispričati zbog svoga sina, odmahnuo je rukom. "Nisam mu uopće smio prilaziti. Duboko je nabio kapu i visoko navukao rubac, ali mogao sam mu vidjeti oči. Trebalo mi je biti jasno da ga moram ustrijeliti ako ga želim zaustaviti, a nisam imao priliku da izvučem pištolj. Pročitao sam mu to u očima, znate. Ali i ja sam tada bio mlad, sad sam već stariji. Vaš sin nije imao priliku postati stariji. Žao mi je što ste ga izgubili." Nakon te pljačke Henry je imao više nego dovoljno novca da kupi auto – luksuzan auto – ali on nije bio toliko glup. (Dok pišem ove riječi, ponovno me obuzima osjećaj ponosa: neznatan, ali neporeciv.) Mladac koji izgleda kao da se počeo brijati tek prije tjedan ili dva, pa da namakne dovoljno love za gotovo novi Oldsmobile? To bi mu sigurno natovarilo pajkane na vrat. I tako, umjesto da kupi auto, on ga je ukrao. Ali nije ukrao velik auto; opredijelio se za lijep i neupadljiv Ford Coupe. Taj je auto parkirao iza Svete Euzebije, u njega se Shannon popela nakon što se iskrala iz svoje sobe, šmugnula niza stube s putnom torbom u ruci i izmigoljila kroz prozor praonice pokraj kuhinje. Imali su vremena samo za jedan poljubac – Arlette mi to nije rekla, ali ja još uvijek imam maštu – prije no što je Henry krenuo Fordom prema zapadu. U zoru su već bili na autoputu Omaha-Lincoln. Mora da su prošli blizu njegova starog doma – i njezina – oko tri tog popodneva.

Možda su i bacili koji pogled u tom smjeru, ali sumnjam da je Henry usporio; vjerojatno nije želio prenoćiti u kraju gdje bi ih netko mogao prepoznati. I tako su počeli život bjegunaca. Arlette mi je o tom životu šaptom ispripovijedala više no što sam želio znati, ali ja nemam srca ponoviti vam više od golih činjenica. Ako želite doznati više, obratite se Gradskoj knjižnici u Omahi. Za novčanu naknadu, poslat će vam šapirografirane kopije novinskih članaka o "zaljubljenim razbojnicima", što je ime pod kojim su se proslavili (i kako su sami sebe zvali). Ako ne živite u Omahi, možda uspijete pronaći članke o njima i u svojim lokalnim novinama, jer svršetak njihove priče smatrao se dovoljno srcedrapajućim da o njemu izvještavaju novine u cijeloj zemlji. Zgodni Hank i slatka Shannon, tako ih je nazvao World-Herald. Na fotografijama su izgledali nevjerojatno mladi. A dakako, to su i bili. Ja te fotografije nisam želio pogledati, ali na kraju sam ih ipak pogledao. Ne postoji samo jedan način da vas ugrizu štakori, zar ne? Ukradenom autu pukla je guma u pustinjskom kraju Nebraske. Baš kad je Hank stavljao rezervnu gumu, pješice su naišla dvojica muškaraca. Jedan od njih izvukao je sačmaricu koja mu je visjela u petlji pod kaputom – takvi su se kaputi u doba divljeg zapada nazivali razbojničkim frakovima – i uperio je u odbjegle ljubavnike. Henry uopće nije imao priliku da dohvati svoj pištolj; bio mu je u džepu kaputa, a da ga je pokušao izvući, bio bi gotovo sigurno ubijen. I tako je pljačkaš opljačkan. Držeći se za ruke, Henry i Shannon otpješačili su pod hladnim jesenskim nebom do obližnje farmerske kuće, a kad je farmer izašao na vrata i zapitao ih kako im može pomoći, Henry mu je uperio pištolj u grudi i zatražio njegov auto i svu gotovinu. Djevojka koja je bila s njim, rekao je farmer jednom reporteru, stajala je na trijemu i gledala u stranu. Farmer je rekao kako mu se učinilo da je zaplakala. Rekao je da se sažalio nad njom, jer bila je vrlo sitna, trudna poput one stare žene iz dječje pjesmice, one koja je živjela u cipeli, a putovala je s mladim desperadosom koji će loše završiti. Je li ga pokušala zaustaviti? upitao je reporter. Je li ga pokušala

nagovoriti da odustane? Nije, odgovorio je farmer. Samo je stajala okrenuta leđima, kao da vjeruje da se ono što ne vidi zapravo i ne događa. Farmerovu staru krntiju marke Reo pronašli su napuštenu u blizini željezničkog depoa u McCooku, s porukom na sjedalu: Vraćamo vam auto, a novac koji smo vam ukrali poslat ćemo vam čim budemo mogli. Uzeli smo vam ga samo zato što smo u škripcu. Vrlo iskreno vaši, "zaljubljeni razbojnici". Tko im je smislio to ime? Vjerojatno Shannon, jer je poruka bila napisana njezinim rukopisom. Izmislili su ga samo zato što se nisu htjeli koristiti svojim pravim imenima, ali od takvih stvari nastaju legende. Dan ili dva poslije, opljačkana je mala Pogranična banka u Arapahoeu u Coloradu. Pljačkaš – s duboko nabijenom sportskom kapom i visoko povučenim rupcem – bio je sam. Ukrao je manje od 100 dolara i odvezao se Hupmobileom, ukradenim, kako su novine izvijestile, u McCooku. Sutradan, u Prvoj banci u Chayenne Wellsu (jedinoj banci u tom gradu), mladi se muškarac pojavio u pratnji mlade žene. I ona je maskirala lice rupcem, ali činjenicu da je trudna nije mogla prikriti. Pobjegli su sa 400 dolara i odvezli se iz grada velikom brzinom na zapad. Policija im je na cesti za Denver postavila barikadu, ali Henry je postupio pametno i imao sreće. Nedugo nakon izlaska iz Cheyenne Wellsa, skrenuli su na jug i odvezli se prašnjavim cestama i stočnim stazama. Tjedan dana poslije jedan mladi par koji se nazvao Harry i Susan Freeman, ukrcao se u Colorado Springsu na vlak za San Francisco. Ne znam zašto su u Grand Junctionu iznenada sišli s vlaka, a Arlette mi to nije rekla – pretpostavljam da su vidjeli nešto što ih je uznemirilo. Znam samo to da su ondje opljačkali banku pa onda još jednu u Ogdenu u Utahu. Možda su tako zamišljali štednju za svoj novi život. A kad je jedan muškarac pokušao zaustaviti Henryja pred bankom u Ogdenu, Henry ga je ustrijelio u prsa. Muškarac se ipak počeo hrvati s Henryjem, a Shannon ga je gurnula niz granitne stube. Pobjegli su. Čovjek kojeg je Henry ustrijelio umro je poslije dva dana u bolnici. I tako su zaljubljeni razbojnici postali ubojice, a u Utahu ubojice završavaju na vješalama.

To je bilo negdje oko Dana zahvalnosti, premda ne znam je li bilo prije ili poslije. Policija zapadno od Stjenjaka imala je njihov opis i tražila ih je. Mene je tada ugrizao onaj štakor koji se skrivao u ormaru – ili me uskoro trebao ugristi. Arlette mi je bila rekla da su njih dvoje mrtvi, ali to nije bilo točno ili barem nije bilo točno u trenutku kad me ona posjetila sa svojom dvorskom svitom. Ili je lagala ili prorokovala. Za mene je to isto. Pretposljednje mjesto na kojem su stali bio je Deeth u Nevadi. Bilo je to jednog vrlo hladnog dana krajem studenog ili početkom prosinca. Nebo je bilo bijelo i počeo je padati snijeg. Samo su željeli pojesti kajganu i popiti kavu u jedinom restoranu u gradu, ali sreća ih je u tom trenutku već gotovo bila napustila. Barmen u restoranu bio je rodom iz Elkhorna u Nebraski i premda već godinama nije bio kod kuće, majka mu je još uvijek vjerno slala pakete s primjercima World-Heralda. Jedan takav paket primio je samo nekoliko dana prije pa je u paru koji je sjedio u jednom odjeljku prepoznao "zaljubljene razbojnike" iz Omahe. Umjesto da pozove policiju (ili osiguranje obližnjeg rudnika bakra, što bi bilo brže i djelotvornije), barmen ih je odlučio uhititi sam. Izvukao je hrđavi stari pištolj koji je držao pod šankom, uperio ga u njih i – u najboljoj zapadnjačkoj tradiciji – rekao im neka podignu ruke. Henry ga nije poslušao. Izvukao se iz odjeljka i krenuo prema šanku govoreći mu: "Okani se toga, prijatelju, mi ti ne želimo nauditi. Želimo samo platiti i otići." Barmen je povukao okidač, ali stari je pištolj zatajio. Henry mu ga je uzeo iz ruke, rasklopio ga, pogledao bubnjić i nasmijao se. "Dobre vijesti!" rekao je Shannon. "Meci su već pozelenjeli od ležanja u bubnjiću." Stavio je dva dolara na šank – da plati – a onda je učinio strašnu pogrešku. Premda ja i dan-danas vjerujem da bi oni loše završili ma što da su učinili, ipak me obuzima želja da mu doviknem kroz godine: Nemoj odlagati napunjen pištolj. Nemoj to činiti, sine! Bili meci zeleni ili ne, stavi ih u džep! Ali samo mrtvaci mogu dozivati kroz vrijeme; sada to znam, i to iz osobnog iskustva.

Kad su se okrenuli da odu ( držeći se za ruke, šapnula mi je Arlette na zažareno uho), barmen je podigao svoj veliki stari pištolj sa šanka, uhvatio ga objema rukama i ponovno povukao okidač. Ovoga je puta pištolj opalio i premda je barmen vjerojatno ciljao u Henryja, metak je pogodio Shannon Cotterie u križa. Kriknula je i posrnula kroz vrata u snježnu vijavicu. Henry ju je uhvatio prije no što je pala i odvukao je do posljednjeg automobila koji su ukrali, još jednog Forda. Barmen ga je pokušao pogoditi kroz prozor, ali stari mu se pištolj rasprsnuo u ruci, a komadić metala izbio mu je lijevo oko. Zbog toga mi nikad nije bilo žao. Ja nisam tako sklon praštanju kao Charles Griner. Dok je Henry vozio kroz sve gušći snijeg prema Elku, trideset milja jugozapadno, možda se nadajući da će ondje naći liječnika, teško ranjenu Shannon – koja je možda već i umirala – uhvatili su trudovi. Ne znam postoji li u Elku liječnik ili ne, ali svakako postoji policijska postaja, a barmen ju je nazvao dok mu se ostatak očne jabučice još uvijek sušio na obrazu. Tri mjesna policajca i četiri člana državne patrole Nevade postavili su zasjedu Henryju i Shannon na ulasku u grad, ali Henry i Shannon nikad ih nisu vidjeli. Elko je trideset milja udaljen od Deetha, a Henry je uspio prevaliti samo 28. Čim su ušli u predgrađe (ali još uvijek prilično daleko od ulaska u samo mjesto), Henryja je napustila i posljednja sreća. Shannon je jaukala držeći se za trbuh i krvarila po čitavom sjedalu, a on mora da je vozio brzo – previše brzo. A možda je samo naletio na rupu u cesti. Kako god bilo, Ford je skliznuo u jarak i stao. I tako su ostali sjediti u praznini planinske pustinje, dok je sve jači vjetar nosio snijeg oko njih. A o čemu je Henry razmišljao? O tome da su on i djevojka koju voli završili na tom mjestu u Nevadi zbog onoga što smo on i ja učinili u Nebraski. Arlette mi to nije rekla, a nije niti morala. Znam to i sam. Henry je spazio obris jedne zgrade kroz sve gušći snijeg i izvukao Shannon iz auta. Shannon je uspjela načiniti nekoliko koraka uz vjetar, ali više od toga nije mogla. Djevojka koja je znala trigonomiju i mogla postati prvi ženski diplomac učiteljske škole u Omahi položila je ruke na rame mladog čovjeka i rekla: "Ne mogu dalje, dragi, spusti me na tlo!"

"Što je s bebom?" upitao ju je. "Beba je mrtva, a i ja želim umrijeti", odgovorila je. "Ne mogu podnijeti bol. Grozna je. Volim te, dragi, ali spusti me na tlo." Umjesto toga, on ju je odnio do one zgrade koja se nazirala kroz snijeg. Pokazalo se da je to daščara koja se nije previše razlikovala od one straćare pokraj Boys Towna s izblijedjelom slikom boce Royal Crown Cole na bočnom zidu. Unutra je bio štednjak, ali nije bilo drva. Henry je izašao da skupi nekoliko odbačenih komada drva prije no što ih prekrije snijeg, a kad se vratio unutra, Shannon je već bila bez svijesti. Zapalio je vatru u štednjaku, a onda je položio Shannoninu glavu u krilo. Shannon Cotterie umrla je prije no što je vatra koju je zapalio sagorjela do žeravice, a onda je ostao samo Henry, sjedeći na neudobnoj poljskoj ležaljci na kojoj su deseci prljavih kauboja ležali prije njega, češće pijani nego trijezni. Sjedio je ondje i milovao Shannon po kosi dok je vjetar vani zavijao i tresao limeni krov daščare. Sve mi je te stvari Arlette ispripovijedala dok su štakori puzali oko mene, njezin smrad punio mi nos, a moja inficirana i natečena ruka boljela kao da gori. Preklinjao sam je da me ubije, da mi prereže grkljan kao što sam ga ja prerezao njoj, ali ona je to odbila učiniti. To je bila njezina osveta. Moj posjetitelj stigao je na farmu poslije možda dva dana, možda čak i tri, premda ne vjerujem da je toliko prošlo. Mislim da je prošao samo jedan dan. Ne vjerujem da bih bez pomoći mogao preživjeti još dva ili tri dana. Prestao sam jesti i gotovo prestao piti. Pa ipak, kad sam začuo lupanje na vratima, uspio sam ustati iz kreveta i oteturati do vrata. Jednim sam dijelom mislio da je to možda Henry, jer jednim sam se dijelom još uvijek usuđivao nadati da je Arlettin posjet bio samo priviđenje uzrokovano delirijem... a čak i ako je bio stvaran, da mi je lagala. Bio je to šerif Jones. Koljena su mi popustila kad sam ga ugledao pa sam

posrnuo naprijed. Pokušao sam mu reći o Henryju i Shannon – da će Shannon biti ustrijeljena, da će skončati u kaubojskoj kolibi u predgrađu Elka, da on, šerif Jones, mora nekog pozvati i spriječiti da se to dogodi. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je zbrkano, ali on je uspio raspoznati imena. "Istina, on je pobjegao s njom", odvratio je. "Ali ako vam je to rekao Harl, zašto vas je onda ostavio u ovakvom stanju? Što vas je ugrizlo?" "Štakor", uspio sam odgovoriti. Obuhvatio me rukom i napola me odnio do stuba trijema prema svom autu. Pijetao George ležao je smrznut na tlu pokraj hrpe cjepanica, a krave su mukale. Kada sam ih posljednji put nahranio? Nisam se mogao sjetiti. "Šerife, morate..." Ali on me prekinuo. Mislio je da buncam, a kako i ne bi? Mogao je osjetiti da imam groznicu i vidjeti da mi je lice zažareno. Zacijelo mu se činilo da nosi peć. "Morate čuvati snagu. I morate biti zahvalni Arlette, jer da nije nje, ja nikad ne bih došao ovamo." "Mrtva je", uspio sam reći. "Da, mrtva je." I tako sam mu priznao da sam je ubio. Oh, kakvo olakšanje! Začepljena cijev u mojoj glavi otvorila se kao nekom čarolijom, a inficirani duh koji je u njoj bio zarobljen napokon je nestao. Gurnuo me u kola kao vreću. "Poslije ćemo razgovarati o Arlette, ali sada ću vas odvesti u Bolnicu milosrdnih anđela. Bio bih vam zahvalan da ne povratite u autu." Zatim nas je odvezao iz dvorišta, ostavljajući za sobom mrtvog pijetla i krave koje su mukale. (I štakore, nemojte zaboraviti na štakore! Ha!) Ponovno sam mu pokušao reći da možda nije prekasno za Henryja i Shannon, da ih još uvijek možemo spasiti. Čuo sam samog sebe kako govorim "to su stvari koje bi se mogle dogoditi", kao da sam duh budućeg Božića iz one Dickensove pripovijetke, a zatim sam se onesvijestio. Kad sam se probudio, bio je drugi prosinca, a novine na zapadu izvještavale su: "ZALJUBLJENI

RAZBOJNICI" UMAKLI POLICIJI ELKA I PONOVNO POBJEGLI. To zapravo nije bilo točno, ali nitko to još nije znao. Osim Arlette, naravno. I mene. Liječnik je smatrao da mi gangrena još nije zahvatila podlakticu pa se okladio u moj život i amputirao mi samo lijevu šaku. Tu je okladu dobio. Pet dana nakon što me šerif Jones unio u Bolnicu milosrdnih anđela u Gradu Hemigfordu ležao sam u bolničkom krevetu mršav i nalik na duha, dvanaest kila lakši i bez lijeve šake, ali još uvijek živ. Jones je svratio da me vidi, smrknuta lica. Čekao sam da mi kaže kako me hapsi zbog ubojstva žene i da moju preostalu šaku lisicama zakvači za okvir kreveta. Ali on to nije učinio. Umjesto toga, rekao mi je da mu je vrlo žao zbog mog gubitka. Mog gubitka! Što taj idiot zna o gubitku? Zašto sjedim u ovoj bijednoj hotelskoj sobi (premda ne sam!) umjesto da ležim u grobu kao ubojica? Odgovorit ću vam s tri riječi: zbog svoje majke. Poput šerifa Jonesa, i ona je imala običaj da svoj govor začini retoričkim pitanjima. Za šerifa je to bio trik koji je pokupio za radnog vijeka u policiji – postavljao je svoja smiješna kratka pitanja i promatrao hoće li se sugovornik odati nekom reakcijom: treptajem, mrštenjem ili malim pomicanjem očiju. Za moju majku to je bila samo govorna navika koju je pokupila od svoje majke Engleskinje i prenijela na mene. Ja sam u međuvremenu izgubio i najmanji trag britanskog naglaska što sam ga nekoć možda imao, ali nikad se nisam oslobodio majčine navike da tvrdnje pretvara u pitanja. Bolje dođi ovamo, zar ne? rekla bi. Ili: Tvoj je otac opet zaboravio ponijeti užinu, morat ćeš mu je odnijeti, zar ne? Čak je i primjedbe o vremenskim prilikama formulirala kao pitanja: Još jedan kišni dan, zar ne? Premda sam bio vrlo bolestan i u groznici kad se šerif Jones tog dana krajem mjeseca studenog pojavio na vratima moje sobe, nisam bio u deliriju. Jasno sam se sjećao našeg prijašnjeg razgovora, onako kako se čovjek sjeća slika iz neke naročito upečatljive noćne more. Morate biti zahvalni Arlette, jer da nije nje, ja nikad ne bih došao

ovamo, bio mi je rekao. Mrtva je, odgovorio sam mu. Šerif Jones: Da, mrtva je. A onda sam rekao, onako kako sam naučio govoriti u majčinu krilu: Ja sam je ubio, zar ne? A šerif Jones shvatio je retoričku figuru moje majke (i svoju vlastitu, nemojte zaboraviti) kao pravo pitanje. Mnogo godina poslije – u tvornici u kojoj sam radio nakon što sam izgubio farmu – čuo sam kako predradnik kori činovnika zato što je poslao narudžbu u Des Moines umjesto u Devenport prije no što je dobio otpremni nalog iz glavnog ureda. Ali u srijedu narudžbe uvijek šaljemo u Des Moines, odvratio je činovnik koji će ubrzo biti otpušten. Jednostavno sam mislio... Misliti je drek znati, odvratio je predradnik. Što je, pretpostavljam, stara izreka, ali ja sam je tada prvi put čuo. A treba li se čuditi što sam se sjetio šerifa Franka Jonesa kad sam je čuo? Navika moje majke da tvrdnje pretvara u pitanja spasila me od električne stolice. Nikad mi nije suđeno pred porotom za ubojstvo moje žene. Naime, sve do sad. Porotnici su ovdje sa mnom, mnogo ih je više od dvanaest, poredani su uz podnice oko čitave sobe, gledaju me onim svojim poput nafte crnim očima. Kad bi sobarica sada ušla u sobu da promijeni posteljinu i ugledala te krznene porotnike, pobjegla bi, ali to se neće dogoditi, prije dva dana objesio sam na vrata znak NE SMETAJTE, a on još uvijek visi ondje. U međuvremenu nisam izlazio. Pretpostavljam da bih mogao naručiti hranu iz restorana u ulici, ali mislim da bi ih hrana razjarila. Ionako nisam gladan, tako da to i nije neka velika žrtva. Moji su porotnici do sada bili strpljivi, ali ne vjerujem da će još dugo ostati takvi. Kao i svi drugi porotnici, s nestrpljenjem očekuju svršetak svjedočenja kako bi mogli donijeti presudu, dobiti honorar (koji se u ovom slučaju sastoji od krvi i mesa) i vratiti se svojim obiteljima. Zato moram završiti. Neću još dugo. Najteži dio posla već sam obavio.

Kad je sjeo pokraj mog bolničkog kreveta, šerif Jones mi je rekao: "Vjerojatno ste mi to pročitali u očima. Jesam li u pravu?" Ja sam još uvijek bio vrlo bolestan, ali već sam se dovoljno oporavio da budem oprezan. "Što to, šerife?" "Ono što sam vam došao reći. Zaboravili ste, zar ne? Pa, to me ne čudi. Bili ste u vrlo lošem stanju, Wilfe. Bio sam uvjeren da ćete umrijeti, i to prije no što vas dovezem u grad. Pretpostavljam da Bog još nije završio s vama, zar ne?" Netko sigurno nije završio sa mnom, ali sumnjao sam da je to Bog. "Je li riječ o Henryju? Došli ste mi reći nešto u vezi s Henryjem?" "Nisam", odgovorio je. "Došao sam zbog Arlette. Imam loše vijesti, najgore, ali ne smijete sebe kriviti. Pa niste je vi otjerali iz kuće štapom." Nagnuo se naprijed. "Vi možda mislite da mi se ne sviđate, Wilfe, ali to nije točno. Ima nekih ljudi u ovom kraju kojima se ne sviđate – a mi znamo tko su oni, zar ne? – ali nemojte misliti da sam ja jedan od njih, samo zato što moram uzimati u obzir i njihove interese. Istina, jedanput ili dvaput ste me iznervirali, no vjerujem da bi vam i Harl Cotterie još uvijek bio prijatelj da ste svog sina držali na kraćoj uzici, ali ja sam vas uvijek cijenio." U to baš nisam bio uvjeren, ali zadržao sam jezik za zubima. "Što se tiče Arlette, opet ću vam reći, jer to vrijedi ponoviti: ne smijete sebe kriviti." "Ne smijem?" Smatrao sam to čudnim zaključkom čak i za šerifa kojeg posve sigurno nitko nikad neće pobrkati sa Sherlockom Holmesom. "Ako su izvještaji koje dobivam točni, Henry je u nevolji", rekao je teškim glasom. "Pokušat će povući Shan Cotterie u provaliju sa sobom, a to će mu vjerojatno i uspjeti. To je dovoljan teret za vas, nemojte još sebe kriviti za smrt svoje žene. Ne morate..." "Samo mi recite", rekao sam. Dva dana prije njegova posjeta – možda istoga onog dana kad me ugrizao štakor, a možda i ne, ali otprilike u to vrijeme – jedan farmer koji je krenuo u

Lyme Bisku sa svojim urodom spazio je tri prerijska psa kako se natežu oko nečega dvadeset metara sjeverno od ceste. On bi možda nastavio svojim putem da nije spazio i izgrebenu žensku cipelu od lakirane kože i ružičaste gaćice u jarku. Zaustavio se, ispalio metak iz puške da otjera pse i otišao u polje da pogleda oko čega su se natezali. Pronašao je ženski kostur u ostacima haljine, s kojeg je još uvijek visjelo nekoliko komadića mesa. Ono što je ostalo od kose bilo je svjetlosmeđe, što je boja koju bi Arlettina bogata bakrenocrvena kosa mogla poprimiti nakon nekoliko mjeseci izloženosti vremenskim nepogodama. "Nedostajala su joj dva stražnja zuba", rekao mi je Jones. "Jesu li Arlette nedostajala dva stražnja zuba?" "Jesu", slagao sam. "Ispali su joj zbog upale desni." "Kad sam došao na farmu, dan nakon što je pobjegla, vaš dečko rekao je da je odnijela svoj vrijedan nakit." "Točno." Nakit koji sada leži u bunaru. "Kad sam vas pitao je li možda uzela štogod novca, spomenuli ste 200 dolara. Je li tako?" Ah, da. Onaj izmišljeni novac koji je Arlette navodno uzela iz mog noćnog ormarića. "Tako je." Klimnuo je glavom. "Pa, evo ga, evo ga. Nešto nakita i nešto novca. To sve objašnjava, ne mislite?" "Ne vidim..." "Zato što vi to ne gledate očima predstavnika zakona. Opljačkali su je na cesti, to je sve. Neki nevaljalac spazio je ženu kako stopira između Hemingforda i Lyme Biske, pokupio ju je, ubio, uzeo njezin novac i nakit, i odnio joj truplo u najbliže polje, dovoljno daleko da se ne može vidjeti s ceste." Po njegovu sam smrknutom izrazu lica shvatio kako on misli da je Arlette vjerojatno bila i silovana te da je vjerojatno dobro što od nje nije dovoljno ostalo da se to može sa sigurnošću utvrditi. "Znači, to je vjerojatno to", rekao sam i nekako uspio zadržati ozbiljan izraz lica sve dok nije otišao. Zatim sam se okrenuo i premda sam se usput udario u batrljak, počeo sam se smijati. Zagnjurio sam lice u jastuk, ali čak ni to nije uspjelo prigušiti smijeh. Kad je medicinska sestra – jedna ružna stara

svadljivica – ušla u sobu i ugledala mi suze na licu, pomislila je (misliti je drek znati) da plačem. Raznježila se, što sam prije smatrao nemogućim i dala mi dodatnu tabletu morfija. Na kraju krajeva, ipak sam ja ucviljeni muž i ožalošćeni otac. Zaslužujem utjehu. A znate li zašto sam se smijao? Jesam li se smijao zbog Jonesove dobronamjerne gluposti? Ili zbog sretnog otkrića mrtve ženske skitnice koju je možda ubio njezin muški suputnik dok su bili pijani? Smijao sam se zbog obje te stvari, ali najviše zbog one cipele. Onaj farmer zastao je da provjeri oko čega se prerijski psi natežu samo zato što je spazio žensku cipelu od lakirane kože u jarku. Ali kad me je šerif Jones ljetos na farmi zapitao o cipelama, rekao sam mu da su nestale Arlettine platnene cipele. A taj je idiot to zaboravio. I toga se više nikad nije sjetio. Kad sam se vratio na farmu, otkrio sam da mi je gotovo sva stoka uginula. Preživjela je samo Achelois, koja me pogledala prijekornim i izgladnjelim očima i tugaljivo zamukala. Nahranio sam je isto tako brižno kao što bi čovjek nahranio kućnog ljubimca, jer to je sada zapravo i bila. Kako biste drugačije nazvali životinju koja više ne može pridonijeti dobrobiti obitelji? Nekoć bi se Harlan i njegova žena pobrinuli za moju farmu dok sam ja u bolnici; tako postupaju susjedi na Srednjem zapadu. Ali čak i kad je žalobno mukanje mojih umirućih krava počelo dopirati preko polja do njega dok je sjedao za stol na večeru, ostao se držati po strani. Da sam bio na njegovu mjestu, možda bih i ja tako postupio. Po gledištu Harla Cotterieja (i ostatka svijeta), moj sin nije se zadovoljio time da upropasti njegovu kćer, nego ju je slijedio do mjesta koje joj je trebalo biti utočište pa ju je oteo i prisilio na zločinački život. Kako su sve one priče o "zaljubljenim razbojnicima" morale izjedati njezina oca! Poput žgaravice! Ha! Sljedećeg tjedna – otprilike u vrijeme kad su ljudi počeli vješati božične ukrase na farmerske kuće i kuće u ulici Main u Hemingford Homeu – šerif

Jones opet je svratio na farmu. Jedan pogled na njegovo lice rekao mi je kakve mi vijesti donosi pa sam počeo odmahivati glavom. "Ne. Sad je dosta. Ne želim to čuti. Odlazite!" Vratio sam se u kuću i pokušao mu zaključati vrata pred nosom, ali bio sam i slab i jednoruk pa se on prilično lako ugurao unutra. "Smirite se, Wilfe", rekao mi je. "Prebrodit ćete vi ovo." Kao da zna o čemu govori! Bacio je pogled prema ormaru na čijem je vrhu stajao ukrasni keramički vrč za pivo, pronašao moju žalosno ispražnjenu bocu viskija, natočio posljednji prst tekućine u vrč i dodao mi ga. "Liječnik ovo ne bi odobrio," rekao je, "ali on nije ovdje, a vama će to trebati." Zaljubljeni razbojnici otkriveni su u svom posljednjem skrovištu. Shannon je umrla od posljedica barmenova metka, a Henry od metka koji je sam sebi ispalio u mozak. Tijela su prebačena u mrtvačnicu u Elku, gdje će ostati do daljnjega. Harlan Cotterie pobrinut će se za svoju kćer, ali za mog sina ne želi niti čuti. Pa naravno da ne želi. Ja sam se pobrinuo za njega. Henryjevo tijelo stiglo je u Hemingford vlakom, osamnaestog prosinca, a ja ga dočekao kod depoa s crnom kočijom pogrebnog poduzeća Casting Brothers. Neprestance su me fotografirali. Postavljali su mi pitanja na koja nisam niti pokušao odgovoriti. Naslovi u World-Heraldu i mnogo skromnijem Hemingford Weeklyju sadržavali su frazu OŽALOŠĆENI OTAC. Ali da su me novinari mogli vidjeti u dvorani pogrebnog poduzeća, u trenutku kad je otvoren jeftin borov lijes, vidjeli bi što je prava tuga pa bi možda upotrijebili frazu IZBEZUMLJENI OTAC. Metak koji je moj sin ispalio sebi u sljepoočnicu dok je sjedio sa Shannoninom glavom u krilu, rasprsnuo se prolazeći kroz mozak i izbio mu velik komad lubanje na lijevoj strani glave. Ali to nije bilo najgore. Više nije imao oči. Donja usnica bila je raznijeta tako da su mu se vidjeli zubi, kao da se mračno cereka. Od nosa mu je ostao samo crveni batrljak. Prije no što je neki policajac ili šerifov zamjenik pronašao tijela, štakori su od mog sina i njegove drage napravili ukusan obrok. "Uredite ga", rekao sam Herbertu Castingsu kad sam opet smogao snage

da suvislo govorim. "Gospodine James... šteta je..." "Vidim kakva je šteta. Uredite ga. I izvadite ga iz tog posranog lijesa. Stavite ga u najljepši lijes koji imate. Baš me briga koliko to stoji. Imam novca." Sagnuo sam se i poljubio ga u razderani obraz. Nijedan otac ne bi trebao poljubiti sina posljednji put, ali ako je ijedan otac ikad zaslužio takvu sudbinu, to sam sigurno ja. I Shannon i Henry pokopani su izvan groblja hemingfordske metodističke crkve Slave Božje, Shannon dvadeset drugog prosinca, a Henry na Badnjak. Crkva je na Shannoninu ispraćaju bila dupkom puna i orila se od ridanja. To znam jer sam i sam bio ondje, barem nakratko. Stajao sam straga, neprimijećen, a onda sam se iskrao van usred posmrtnog govora velečasnog Thursbyja. Velečasni Thursby vodio je i Henryjev pogreb, ali vjerojatno vam ne moram niti spominjati da je ispraćaju prisustvovalo mnogo manje ljudi. Thursby je vidio samo jednog posjetitelja, ali bio je još jedan. I Arlette je bila ondje, sjedila je do mene neprimijećena i smješkala se. Šapnula mi je na uho: Jesi li zadovoljan razvojem događaja? Je li bilo vrijedno toga? Kad zbrojim troškove pogreba, pokopa, mrtvačnice i dostave tijela kući, zbrinjavanje zemaljskih ostataka mog sina stajalo me nešto više od 300 dolara. Platio sam ga novcem od hipoteke. Što sam drugo imao? Nakon pogreba vratio sam se u praznu kuću. Ali prije toga sam kupio novu bocu viskija. Godina 1922. nosila je još jedno iznenađenje u torbi. Dan nakon Božića velika oluja zatutnjala je sa Stjenjaka i pogodila nas sa trideset centimetara snijega i olujnim vjetrom. Kad se spustio mrak, snijeg se pretvorio u susnježicu, a onda u pljusak. Oko ponoći, dok sam sjedio u zamračenoj dnevnoj sobi, liječeći svoj bolni batrljak sitnim gutljajima viskija, začuo sam zvuk pucanja i kidanja iz stražnjeg dijela kuće. To se krov srušio na toj strani kuće – istoj onoj zbog koje sam, barem djelomice, stavio kuću pod hipoteku.

Podigao sam čašu da nazdravim krovu, a onda još jedanput srknuo. Kad mi je hladan vjetar počeo puhati oko ramena, uzeo sam kaput s vješalice u ostavi, odjenuo ga, a onda opet sjeo i popio još malo viskija. U jednom sam trenutku zadrijemao. Oko tri sata probudio me još jedan od onih kidajućih prasaka. Ovoga puta srušila se prednja strana staje. Achelois je i ovoga puta preživjela pa sam je sljedeće večeri doveo k sebi u kuću. Zašto? mogli biste me zapitati, a moj bi odgovor glasio: A zašto ne? Dovraga, zašto ne? Mi smo preživjeli. Mi smo preživjeli. U božično jutro (koje sam proveo srčući viski u hladnoj dnevnoj sobi, u društvu svoje preživjele krave), prebrojio sam novac koji mi je ostao od hipoteke i shvatio da to ni izdaleka neće pokriti štetu od oluje. To me nije naročito pogodilo jer sam u međuvremenu izgubio volju za farmerskim životom, ali pomisao da će kompanija Farrington izgraditi klaonicu svinja i zagaditi potok još me uvijek tjerala na bijesno škrgutanje zubima. Osobito zbog visoke cijene koju sam platio kako bih spriječio da im onih prokletih 100 jutara padne u ruke. Iznenada mi je sinulo da su ta jutra moja, sada kad se Arlette službeno vodi kao mrtva, a ne nestala. Tako da sam poslije dva dana progutao svoj ponos i otišao do Harlana Cotterieja. Čovjek koji je otvorio vrata na koja sam zakucao držao se bolje od mene, ali šokovi koje je te godine doživio ipak su uzeli svoj danak. Smršavio je, oćelavio, a košulja mu je bila naborana – premda ne tako naborana kao lice, a košulju se barem može izglačati. Izgledao je kao da ima šezdeset pet, a ne četrdeset pet godina. "Nemoj me udariti", rekao sam mu kad sam vidio da steže šake. "Poslušaj što ti želim reći." "Nikad ne bih udario čovjeka koji ima samo jednu ruku," odvratio je, "ali bit ću ti zahvalan ako budeš kratak. I morat ćemo razgovarati ovdje na trijemu, jer ti nikad više nećeš kročiti u moju kuću." "To je u redu", rekao sam. I ja sam smršavio – jako – i drhtao sam, ali

hladan zrak godio je mom batrljku i nevidljivoj šaci koja je, kako mi se činilo, još uvijek postojala ispod njega. "Želim ti prodati 100 jutara dobre zemlje, Harl. Onih 100 jutara koja je Arlette tako čvrsto odlučila prodati kompaniji Farrington." Nasmiješio se, a oči su mu zaiskrile u dubokim dupljama. "Snašla su te teška vremena, zar ne? Urušila ti se polovica kuće i polovica staje. Hermie Gordon kaže da držiš kravu u kući." Hermie Gordon bio je lokalni poštar i okorjeli tračer. Zatražio sam tako nisku cijenu da je Harlan zinuo od čuda i podigao obrve. U tom trenutku zapahnuo me miris koji se širio iz uredne i brižno održavane kuće, miris koji se činio posve stran tom mjestu: miris zagorjele hrane. To očito nije kuhala Sallie Cotterie. Nekoć bi me ta činjenica zainteresirala, ali to je vrijeme sada prošlo. Sada mi je bilo stalo samo do toga da se riješim onih 100 jutara zemlje. Činilo mi se pravednim da ih jeftino prodam, budući da su me tako skupo stajala. "To nije ni desetina prave vrijednosti", odvratio je, a onda s očitim zadovoljstvom dodao: "Arlette će se okrenuti u grobu." Već je ona učinila i mnogo više od toga, pomislio sam. "Zašto se smješkaš, Wilfe?" "Bez razloga. Osim jedne stvari. Više mi nije stalo do te zemlje. Stalo mi je samo do toga da zadržim podalje onu prokletu Farringtonovu klaonicu." "Pa čak i po cijenu da izgubiš farmu?" Klimnuo je glavom kao da odgovara na pitanje. "Znam da si uzeo hipoteku. U malom mjestu nema tajni." "Čak i po cijenu da je izgubim", složio sam se. "Prihvati moju ponudu, Harl. Bio bi lud da je ne prihvatiš. Onaj potok koji će zagaditi svinjska krv, dlaka i crijeva – to je i tvoj potok." "Nije", odgovorio je. Zabuljio sam se u njega, previše iznenađen da išta kažem. Ali on je opet klimnuo glavom kao da sam mu postavio pitanje.

"Ti misliš da znaš što si mi učinio, ali ne znaš sve. Sallie me ostavila. Preselila se svojim roditeljima u McCook. Ona kaže da će razmisliti o svemu i da će se možda vratiti, ali ja ne vjerujem u to. Dakle, obojica smo ostali bez žena, zar ne? Obojica smo dočekali ovu godinu sa ženama, a obojica ćemo je otpratiti bez njih. Razlika je samo u tome što ja nisam izgubio polovicu kuće i većinu staje u oluji." Razmislio je o svojim riječima. "A još uvijek imam i obje ruke. I to je, pretpostavljam, sve. Ako poželim drkati – ako me ikad obuzme potreba – moći ću birati kojom da rukom nategnem svog malog." "Što... zašto bi ona..." "Oh, upotrijebi mozak. Ona me smatra jednako krivim za Shannoninu smrt kao i tebe. Kaže da bi Shannon još uvijek bila živa da se ja nisam pravio važan i poslao je od kuće pa sada ne bi ležala pod zemljom, nego bi živjela s Henryjem na tvojoj farmi, nedaleko od nas, a Sallie bi imala unuka. Rekla mi je da sam umišljena budala i imala je pravo." Pružio sam mu svoju jedinu ruku, ali on ju je odgurnuo. "Ne diraj me, Wilfe. Neću ti to dvaput reći." Spustio sam ruku. "Jedno sigurno znam", rekao je. "Kad bih prihvatio tvoju ponudu, koliko god da je primamljiva, na kraju bih to požalio. Jer ta je zemlja prokleta. Nas dvojica možda se ne slažemo oko svega, ali kladim se da se oko toga slažemo. Ako je već želiš prodati, prodaj je banci. Tako ćeš vratiti zajam na hipoteku, a ostat će ti još i nešto gotovine." "Banka bi je odmah prodala Farringtonu!" "Što se tu može!" To je bilo posljednje što je rekao prije no što mi je zalupio vrata pred nosom. Posljednjeg dana godine odvezao sam se u Hemingford Home da posjetim gospodina Stoppenhausera u banci. Rekao sam mu kako sam došao do zaključka da više ne mogu živjeti na farmi. Rekao sam mu da bih htio prodati Arlettinu zemlju banci i tim novcem vratiti zajam na hipoteku. Ali kao i Harlan Cotterie, Stoppenhauser mi je odgovorio ne. Na trenutak sam ostao

samo sjediti na stolcu nasuprot stolu, nesposoban da povjerujem u ono što sam upravo čuo. "Zašto ne? To je dobra zemlja!" Odgovorio mi je da je ovo banka, a ne agencija za kupoprodaju nekretnina. Oslovljavao me je s gospodine James. Dani kad me je u uredu oslovljavao s Wilf prošli su. "To je..." Pala mi je na pamet riječ smiješno, ali nisam želio riskirati da ga uvrijedim ako postoje izgledi da promijeni mišljenje. Kad sam odlučio prodati zemlju (i kravu, morati ću pronaći kupca i za Achelois, možda nekog stranca s torbom punom zrna čarobnog graha), ta me ideja potpuno obuzela pa zato i nisam podigao glas, nego sam progovorio mirno. "To nije posve točno, gospodine Stoppenhauser. Vaša je banka ljetos na dražbi kupila farmu Rideout. A i farmu Trostruki M." "To su bile drugačije situacije. Mi imamo hipoteku na vaših originalnih 80 jutara i time smo zadovoljni. Nas se ne tiče što ćete vi učiniti s preostalih 100 jutara." "Tko vas je posjetio?" upitao sam ga, a onda sam shvatio da već znam odgovor. "Bio je to Lester, zar ne? Onaj potrčko Colea Farringtonea." "Nemam pojma o čemu govorite", odgovorio je Stoppenhauser, ali ugledao sam mu iskru u očima. "Meni se čini da ste vi od tuge i... i od ozljede... privremeno izgubili sposobnost jasnog razmišljanja." "Oh, ne", rekao sam i počeo se smijati. Bio je to opasno neuravnotežen smijeh, čak i za moje uši. "Nikad u životu nisam jasnije razmišljao, gospodine. On vas je došao vidjeti – on ili netko drugi, siguran sam da si Cole Farrington može priuštiti svakog nadriodvjetnika kojeg poželi – pa ste sklopili nagodbu. S-s-slizali ste se!" Smijao sam se jače no ikad. "Gospodine James, bojim se da ću vas morati zamoliti da odete." "Možda ste sve isplanirali unaprijed", rekao sam. "Možda ste zato jedva čekali da mi ponudite onu prokletu hipoteku. Ili je možda Lester, kad je čuo za mog sina, vidio sjajnu priliku da iskoristi moju nesreću i dotrčao do vas.

Možda je sjedio upravo na ovom stolcu i rekao vam: 'Obojica ćemo imati koristi od toga, Stoppie – vi ćete dobiti farmu, moj klijent dobit će zemlju uz potok, a Wilf James neka se nosi k vragu.' Nije li bilo tako?" Pritisnuo je dugme na stolu, a onda su se otvorila vrata. Bila je to mala banka, premala da uposli čuvara, ali blagajnik koji je zavirio u ured bio je mišićav momak. Sudeći po izgledu, jedan od Rohrbachera; ja sam išao u školu s njegovim ocem, a Henry vjerojatno s njegovom mlađom sestrom Mandy. "Ima li kakvih problema, gospodine Stoppenhauser?" upitao je. "Ako gospodin James sada ode, nema", odgovorio je Stoppenhauser. "Hoćeš li ga otpratiti, Kevine?" Kevin je ušao u ured, a kad mu se učinilo da presporo ustajem, uhvatio me za ruku iznad lijevog lakta. Bio je odjeven kao bankar, imao je čak i naramenice i leptir-mašnu, ali ruke su mu bile farmerske, grube i žuljevite. Moj još uvijek nezaliječeni batrljak poslao mi je otkucaj upozorenja. "Hajdemo, gospodine", rekao mi je. "Nemoj me povlačiti", rekao sam mu. "Boli me mjesto gdje mi je bila šaka." "Onda krenite." "Ja sam išao u školu s tvojim ocem. Sjedio je do mene i prepisivao od mene za vrijeme proljetnih ispita." Povukao me sa stolca na kojem su me nekoć oslovljavali s Wilf. Stari dobri Wilf, koji bi bio budala da ne uzme hipoteku. Stolac se umalo prevrnuo. "Želim vam sretnu Novu godinu, gospodine James", rekao je Stoppenhauser. "I ja tebi, jebeni lopove", odvratio sam i ugledao mu šokirani izraz na licu, što je možda posljednja dobra stvar koja mi se dogodila u životu. Sjedim ovdje već pet minuta, žvačem vrh olovke i pokušavam se sjetiti barem jedne dobre stvari koja mi se poslije toga dogodila – neke dobre knjige, dobrog obroka ili ugodnog popodneva u parku – ali ničega se ne mogu sjetiti.

Kevin Rohrbacher otpratio me predvorjem. Pretpostavljam da je to ispravan glagol; nije me baš odvukao. Pod je bio od mramora pa su nam koraci odjekivali. Zidovi su bili od tamne hrastovine. Iza visokih prozora blagajni dvije su žene usluživale skupinu posljednjih klijenata godine. Jedna je bila mlada, a druga stara, ali imale su jednak izraz na licu, s razrogačenim očima. Ali pažnju mi nije privuklo njihovo zgražanje i gotovo besramno zanimanje za mene; pažnju mi je privuklo nešto posve drugo. Iznad prozora blagajni protezala se deset centimetara široka greda od kvrgave hrastovine, a po njoj je zaposleno jurcao... "Čuvajte se onog štakora!" povikao sam i pokazao prema gredi. Mlada blagajnica ispustila je sitan krik i podigla pogled, a onda se pogledala sa starijom kolegicom. Na gredi nije bilo štakora, samo pomična sjenka stropnog ventilatora. A onda su se svi zabuljili u mene. "Samo buljite", rekao sam im. "Buljite do mile volje! Sve dok vam ne ispadnu te vaše proklete oči!" Zatim sam se našao na cesti, izdišući hladni zrak kao da je dim cigarete. "Ako ne dođete po kakvom poslu, nemojte se vraćati", rekao mi je Kevin. "I ako se ne možete pristojno ponašati." "Tvoj je otac bio najveći prokleti prevarant s kojim sam išao u školu", rekao sam mu. Želio sam ga isprovocirati da me udari, ali on se vratio u banku i ostavio me stajati na pločniku ispred mog oronulog starog kamiona. I tako je Wilfred Leland James završio svoj posjet gradu posljednjeg dana u godini. Kad sam se vratio na farmu, Achelois više nije bila u kući. Bila je u dvorištu, ležala je na boku i izdisala oblake bijele pare. Vidio sam tragove u snijegu na mjestu gdje je u galopu izjurila na trijem i još veće na mjestu gdje je nespretno sletjela i slomila obje prednje noge. Izgleda da u mojoj blizini čak ni nedužna krava ne može preživjeti.

Otišao sam u ostavu po pušku, a onda se vratio u kuću da vidim – ako mogu – što ju je to tako jako uplašilo da je iz svog novog skloništa pobjegla u punom galopu. Dakako, bili su to štakori. Trojica su sjedila na Arlettinu omiljenom kredencu i gledala me svojim ozbiljnim crnim očima. "Vratite se i recite joj da me ostavi na miru", rekao sam im. "Recite joj da je učinila dovoljno štete. Za ime Boga, recite joj da me ostavi na miru." Ali oni su ostali sjediti i gledati me, s repovima svinutim oko zdepastih crno-sivih tijela pa sam podigao pušku za gamad i ustrijelio štakora koji je sjedio u sredini. Metak ga je raznio u komadiće koji su se razletjeli po ostacima tapeta što ih je Arlette tako pažljivo odabrala prije 9 ili 10 godina, u vrijeme kad je Henry bio mališan, a naši odnosi još uvijek dobri. Druga su dva štakora pobjegla. Bez sumnje, vratili su se u svoj tajni prolaz pod zemljom. Svojoj kraljici u raspadanju. Na kredencu moje mrtve žene ostavili su male hrpice štakorskih govana i tri ili četiri komadića platnene vreće koju je Henry donio iz staje one noći početkom proljeća 1922. godine. Došli su mi ubiti posljednju kravu i donijeti mi posljednje komadiće Arlettine mrežice za kosu. Izašao sam iz kuće i potapšao Achelois po glavi. Ona je protegnula vrat i prijekorno zamukala. Pobrini se da ovo prestane. Ti si gospodar, ti si bog mog svijeta pa se pobrini da ovo prestane. Što sam i učinio. Sretna Nova godina! To je bio svršetak 1922. godine, a to je i svršetak moje priče; sve je ostalo epilog. Gomila emisara u ovoj sobi – kako bi upravitelj ovog dobrog starog hotela vrisnuo da ih vidi! – neće još dugo morati čekati na donošenje presude. Arlette je sudac, oni su porota, ali ja ću biti vlastiti krvnik. Naravno, izgubio sam farmu. Nitko, uključujući i Farringtonovu kompaniju, nije htio kupiti onih 100 jutara zemlje dok čitava farma ne ode na bubanj, a kad su koljači svinja napokon nahrupili, bio sam je prisiljen prodati po suludo niskoj cijeni. Lesterov plan savršeno je funkcionirao. Siguran sam

da je to bio njegov plan i da je za njega dobio bonus. No dobro, izgubio bih svoj komadić zemlje u Okrugu Hemingford čak i da sam imao dodatne izvore prihoda, što mi pruža neku nastranu utjehu. Kažu da je sadašnja ekonomska kriza počela lani na Crni petak, ali ljudi koji žive u državama kao što su Kansas, Iowa i Nebraska, znaju da je kriza počela 1923. godine, kad su svi usjevi koji su preživjeli strašne proljetne oluje nastradali u suši koja je uslijedila i potrajala dvije godine. Ono malo usjeva što je našlo put do tržnica u velikim gradovima i poljoprivrednih sajmova u malim gradovima prodavalo se po jadnim cijenama. Harlan Cotterie uspio se održati otprilike do 1925. godine, a onda je banka i njemu oduzela farmu. Na tu vijest naišao sam čitajući članke o bankovnim prodajama u World-Heraldu. Godine 1925. takve su vijesti zauzimale čitave stranice u novinama. Male farme počele su propadati, a vjerujem da će za sto godina – a možda i za samo 75 – sve od reda nestati. Kad dođe 2030. (ako ta godina ikad dođe), čitava Nebraska zapadno od Omahe pretvorit će se u jednu veliku farmu. Vjerojatno će je posjedovati kompanija Farrington, a oni koji budu imali nesreću da žive na toj zemlji, provodit će dane pod prljavim žutim nebom i nositi gas-maske da se ne uguše od smrada zaklanih svinja. A voda u svakom potoku bit će crvena od svinjske krvi. Kad dođe 2030. godina, samo će štakori biti sretni. To nije ni desetina prave vrijednosti, rekao mi je Harlan onog dana kad sam mu ponudio Arlettinu zemlju, a naposljetku sam je bio prisiljen prodati Coleu Farringtonu za još manju cijenu. Odvjetnik Andrew Lester donio mi je dokumente u pansion u gradu Hemingfordu u kojem sam tada živio i nasmiješio se kad sam ih potpisao. Naravno da se nasmiješio. Veliki dečki naposljetku uvijek pobijede. Bio sam budala što sam vjerovao da bi ikad moglo ispasti drukčije, a svatko koga sam ikad volio skupo je platio tu moju glupost. Katkad se pitam je li se Sallie Cotterie ikad vratila Harlanu ili se on možda preselio k njoj u McCook kad je izgubio farmu. Ne znam, ali mislim da je Shannonina smrt vjerojatno zauvijek upropastila taj prethodno sretan brak. Otrov se širi poput tinte u vodi. U međuvremenu su mi se štakori počeli primicati od podnica ove sobe. Ono što je prije bilo četverokut, sada se pretvorilo u krug. Oni znaju da je ovo samo epilog, a ništa što dođe nakon neizbrisiva čina ne znači mnogo. Ali

ja ću ipak dovršiti priču. A oni me se neće dočepati živog; ta mala završna pobjeda bit će moja. Moja stara smeđa jakna visi s naslona stolca na kojem sjedim. Pištolj mi je u džepu. Kad budem napisao i posljednjih nekoliko stranica ovog priznanja, upotrijebit ću ga. Kažu da ubojice i samoubojice idu u pakao. Ako je to točno, ja ću se ondje dobro snaći, jer sam u paklu proveo posljednjih osam godina života. Odselio sam se u Omahu, a ako je točno da je to grad budala, kao što sam nekoć tvrdio, onda sam ja u početku bio uzoran građanin. Zdušno sam prionuo poslu da zapijem sav novac koji sam dobio za Arlettinih 100 jutara zemlje, a čak i s tom bijednom svotom, za to su mi trebale dvije godine. Kad se nisam opijao, obilazio sam sva mjesta koja je Henry posjetio tijekom posljednjih nekoliko mjeseci svog života: dućan mješovitom robom i onu benzinsku crpku u Lyme Biski kojoj na krovu stoji crtež djevojke s plavim šeširićem (tada je već bila zatvorena, a na daskama zabijenim vratima visjela je poruka: PRODAJE BANKA), zalagaonicu u ulici Dodge (gdje sam se poveo za primjerom svog sina i kupio pištolj koji mi sada leži u džepu) i poslovnicu Prve poljoprivredne banke u Omahi. Ona zgodna mlada blagajnica još uvijek je radila u njoj, premda se više nije preživala Penmark. "Kad sam mu dala novac, rekao mi je hvala", ispričala mi je. "On je možda zabrazdio, ali vidjelo se da je dobro odgojen dječak. Jeste li ga poznavali?" "Nisam", odgovorio sam. "Ali poznavao sam njegovu obitelj." Naravno, posjetio sam i Svetu Euzebiju, ali nisam pokušao ući da se kod upraviteljice ili nadstojnice, ili kako god da joj glasi titula, raspitam o Shannon Cotterie. Bila je to hladna i zlokobna zgradurina s debelim kamenim zidovima i uskim prozorima koji su savršeno oslikavali najdublji stav katoličke hijerarhije prema ženama. Pogled na nekoliko trudnih djevojaka koje su se iskradale oborena pogleda i obješenih ramena rekao mi je sve što sam trebao znati o tome zašto je Shan tako spremno otišla. Začudo, najbliže sam se svom sinu osjećao u onoj aleji pokraj dućana Gallatin Street Drug Store & Soda Fountain ("naš su specijalitet Shrafftovi bomboni i najbolji domaći nugati"), dvije ulice od Svete Euzebije. U aleji je ležao sanduk, vjerojatno previše nov da bi mogao biti onaj isti na kojem je

Henry sjedio dok je čekao neku malo pustolovniju djevojku koja bi mu pristala dati informacije za nekoliko cigareta, ali mogao sam se pretvarati da je isti, što sam i učinio. Pretvaranje mi je bolje išlo dok sam bio pijan, a većinu dana kad sam odlazio u ulicu Gallatin bio sam doista vrlo pijan. Katkad sam se pretvarao da je opet 1922. godina i da sam ja taj koji čeka Victoriu Stevenson. Ako dođe, ponudit ću joj čitavu kutiju cigareta samo da prenese jednu poruku: Kad se ovdje pojavi mladić po imenu Hank i počne se raspitivati o Shan Cotterie, reci mu neka pobjegne. Neka svoje poslove obavi na nekom drugom mjestu. Reci mu da ga otac treba na farmi, da će je možda uspjeti spasiti ako njih dvojica udruže snage. Ali ta mi je djevojka bila izvan dohvata. Jedina Victoria koju sam sreo bila je njezina kasnija verzija, udana žena s troje ljepuškaste djece i uglednom titulom gospođe Hallet. Ja sam tada već prestao piti, imao sam posao u tvornici Bilt-Rite Clothing i ponovno sam se počeo koristiti britvom i kremom za brijanje. Zahvaljujući toj uglađenoj vanjštini, ona me dragovoljno primila. Priznao sam joj tko sam – ako već moram biti potpuno iskren – samo zato što laganje nije dolazilo u obzir. Po malom širenju njezinih očiju, shvatio sam da je primijetila sličnost. "Isuse, kako je bio sladak", rekla mi je. "I tako ludo zaljubljen. Žao mi je i Shan. Ona je bila sjajna cura. To je kao neka tragedija iz Shakespearea, zar ne?" Samo što je ona rekla tregedija, a ja nakon toga više nisam odlazio u onu aleju u ulici Gallatin jer mi je Arlettino umorstvo pokvarilo čak i pokušaj te mlade udane žene iz Omahe da bude ljubazna. Ona je mislila da je Henryjeva i Shannonina smrt poput tregedije iz Shakespearea. Mislila je da je to romantično. Bi li i dalje tako mislila, pitao sam se, da je čula posljednje krikove moje žene u onoj zakrvavljenoj platnenoj vreći? Ili da je vidjela lice mog sina bez očiju i usana? U godinama koje sam proveo u gradu koji zovu "vratima Zapada", također poznatom po imenu "grad budala", imao sam dva posla. Pa naravno da sam imao poslove, reći ćete, inače bih bio na cesti. Ali i bolji ljudi od mene nastavili su piti čak i nakon što su poželjeli prestati, a i pristojniji ljudi od mene završili su spavajući u vežama. Možda bih vas mogao pokušati

uvjeriti da sam, nakon svih tih protraćenih godina, odlučio učiniti još jedan pokušaj da se vratim u stvaran život. Bilo je trenutaka kad sam i sam vjerovao u to, ali ležeći noću u krevetu (i slušajući trčkaranje štakora u zidovima – oni su mi bili stalno društvo), znao sam pravu istinu: ja sam još uvijek pokušavao pobijediti. Čak i nakon Henryjeve i Shannonine smrti, čak i nakon gubitka farme, još uvijek sam pokušavao nadvladati onaj leš u bunaru. Nju i njezine dvorjane. John Hanrahan, predradnik u skladištu tvornice Bilt-Rite, nije htio dati posao čovjeku sa samo jednom rukom, ali ja sam ga preklinjao da me primi na probni rok, a kad sam mu dokazao da sam u stanju odvući paletu do vrha natovarenu košuljama i kombinezonima isto tako dobro kao i svaki drugi čovjek na njegovu platnom popisu, dao mi je posao. Vukao sam te palete četrnaest mjeseci, a onda sam se, često šepajući, vraćao u pansion u kojem sam stanovao dok su mi leđa i batrljak gorjeli. Ali nikad se nisam žalio, čak sam našao vremena da naučim šivati. To sam učinio za vrijeme stanka za ručak (koje su trajale 15 minuta) i tijekom popodnevnih stanka. Dok su drugi muškarci pušili i pričali proste viceve na platformi za utovar, ja sam vježbao šivati šavove, prvo na platnenim transportnim vrećama kojima smo se koristili, a onda na kombinezonima koji su bili glavni artikl kompanije. Pokazalo se da imam dara za to; čak sam umio ušiti i zatvarač, što na pokretnoj traci s odjevnim predmetima nije na odmet znati. Pritisnuo bih batrljkom odjevni predmet da ga zadržim na mjestu dok sam stopalom stiskao električnu papučicu. Šivanje je bilo bolje plaćen posao nego prenošenje, a od njega me nisu toliko boljela leđa, ali šivaći odjel bio je mračan i pun rupa pa sam nakon otprilike četiri mjeseca počeo primjećivati štakore kako čuče na brdima svježe obojenog plavog trapera i u sjenama ispod kolica za dovoženje i odvoženje robe. U nekoliko navrata upozorio sam svoje suradnike na tu gamad. Oni su tvrdili da ih ne vide. A možda ih doista i nisu vidjeli. Ali ja mislim da je mnogo vjerojatnije kako su se oni bojali privremenog zatvaranja pogona kako bi lovci na štakore mogli obaviti svoj posao pa bi oni ostali bez nadnice za tri, a možda čak i tjedan dana, što bi za muškarce i žene s obiteljima bilo

katastrofalno. Lakše im je bilo reći gospodinu Hanrahanu da imam priviđenja. Nisam im to zamjerio. A kako sam reagirao kad su me počeli zvati Ludi Wilf? Ni to im nisam zamjerio. Nisam zato dao otkaz. Dao sam otkaz zato što su mi se štakori nastavili približavati. Stavljao sam malo novca na stranu kako bih imao od čega živjeti dok tražim drugi posao, ali pokazalo se da to nije bilo potrebno. Samo tri dana nakon što sam napustio Bilt-Rite, vidio sam oglas u novinama za knjižničara u Gradskoj knjižnici u Omahi – mora imati preporuke ili diplomu, ali ja sam cijeli život čitao knjige, a ako su me događaji iz 1922. godine išta naučili, naučili su me varati. Krivotvorio sam preporuke gradskih knjižnica iz Kansas Cityja i Springfielda u Missouriju i dobio posao. Bio sam uvjeren da će gospodin Quarles provjeriti moje preporuke i ustanoviti da su lažne pa sam se trudio postati najbolji knjižničar u Americi i radio sam brzo. Kad me moj novi šef optuži za prevaru, jednostavno ću mu se prepustiti na milost i nemilost i nadati se najboljem. Ali on me nije optužio. Zadržao sam posao u Gradskoj knjižnici u Omahi četiri godine. Tehnički govoreći, pretpostavljam da ga još uvijek imam, premda već tjedan dana nisam bio na poslu, a nisam javio da sam bolestan. Vidite, to je zbog štakora. I ondje su me pronašli. Počeo sam ih viđati kako čuče na hrpama starih knjiga u sobi za uvez ili kako jurcaju po najvišim policama ormara za knjige, zirkaju odozgo na mene i prepoznaju me. Prošlog tjedna, u prostoriji s rječnicima, izvukao sam jedan svezak Encyclopaedie Britannice za postariju mušteriju (bio je to svezak Ra-St, koji je nedvojbeno sadržavao natuknicu o rattusu norvegicusu, da natuknicu stočna klaonica ni ne spominjem) i ugledao gladno sivo-crno lice kako bulji u mene kroz rupu među knjigama. Bio je to onaj štakor koji je odgrizao sisu Achelois. Ne znam kako je to moguće – siguran sam da sam ga ubio – ali nije bilo nikakve dvojbe. Prepoznao sam ga. A kako i ne bih? Imao je komadić platnene vreće, krvavi komadić, u brkovima. Mrežica za kosu! Odnio sam taj svezak Britannice staroj dami koja ga je zatražila (nosila je

ovratnik od hermelina s crnim očima koje su me mrko gledale), a zatim sam naprosto izašao. Satima sam lutao ulicama i naposljetku dospio ovamo, u hotel Magnolia. I otada sam ovdje; trošim novac koji sam uštedio kao knjižničar – što više nije važno – i pišem ovo priznanje – što jest. Ja... Jedan od štakora ugrizao me za gležanj, kao da mi želi reći: Požuri, vrijeme je gotovo isteklo. Mala mrlja krvi pojavila mi se na čarapi. To mi ni najmanje ne smeta. Ja sam već vidio i više krvi, 1922. godine postojala je cijela jedna soba puna krvi. A sada mi se čini da čujem... je li to samo moja mašta? Nije. Netko mi dolazi u posjet. Kad sam bio začepio onu cijev, štakori su ipak uspjeli pobjeći. A kad sam zatrpao bunar, i Arlette je uspjela izaći. A ne vjerujem da ona ovoga puta dolazi sama. Čini mi se da čujem teške korake dva para nogu, ne samo jednog. Ili možda... Tri? Čujem li ja to tri para nogu? Dolazi li s njima i djevojka koja mi je u nekom boljem svijetu mogla biti snaha? Mislim da dolazi. Tri leša hodaju hodnikom teškim koracima, lica (ili ono što je od njih ostalo) unakažena ugrizima štakora, a Arlettino je svinuto u stanu... zahvaljujući udarcu umiruće krave. Pa još jedan! Kako će uprava hotela... Joj! Još jedan. Ali neće me dobiti. A neće ni moji posjetitelji, premda već vidim okretanje kvake i osjećam im zadah. Ostaci mesa vise im na kostima i šire vonj zaklanih... ...zakla... Pištolj... Bože, gdje je pi... Prestanite! O, PRESTANITE ME UJEDA... Iz World-Heralda Omahe, 14. travnja 1930. Još jedan ugriz u gležanj.

Tijelo Wilfreda Jamesa, knjižničara Gradske knjižnice u Omahi, nađeno je u nedjelju u lokalnom hotelu, nakon bezuspješnih pokušaja hotelskog osoblja da sa njim stupi u kontakt. Hotelski gost u susjednoj sobi požalio se na zadah, poput smrada pokvarenog mesa, a hotelska sobarica izvijestila je da je u petak kasno popodne čula prigušeno vikanje ili plakanje, kao da netko trpi bolove. Nakon što su u nekoliko navrata bezuspješno kucali na vrata, šef hotelskog osiguranja otvorio ih je rezervnim ključem i otkrio tijelo gospodina Jamesa izvaljeno preko pisaćeg stola u sobi. "Kad sam ugledao pištolj, pomislio sam da se ustrijelio," rekao je šef osiguranja, "ali nitko nije izvijestio o pucnju, a nije bilo ni smrada ispaljenog baruta. Kad sam provjerio pištolj, ustanovio sam da je riječ o loše održavanom pištolju kalibra .25, koji nije bio napunjen." "Do tog trenutka, naravno, već sam spazio krv. Nikad u životu nisam vidio ništa slično, a nadam se da nikad više niti neću. Izgrizao se po čitavom tijelu – po rukama, nogama, gležnjevima, čak i po nožnim prstima. A to nije sve. Bilo je očito da je radio na nekakvom spisateljskom projektu, ali sve Ležali su po čitavom podu. Izgledali su kao što izgleda papir kad ga štakori sažvaču da naprave gnijezda. Na kraju je sebi pregrizao žilu na zapešću. Vjerujem da ga je to ubilo. Zacijelo je bio mentalno poremećen." U vrijeme pisanja ovog članka malo se toga zna o gospodinu Jamesu. Ronald Quarles, glavni knjižničar u Gradskoj knjižnici Omahe, zaposlio je gospodina Jamesa krajem 1926. godine. "Očito mu baš nije išlo najbolje, a bio je i hendikepiran gubitkom jedne šake, ali mnogo je znao o knjigama i imao dobre preporuke", rekao je Quarles. "Bio je dobar kolega, premda se držao po strani. Vjerujem da je prije no što se zaposlio kod nas, radio u tvornici, a rekao je ljudima da je prije gubitka ruke posjedovao malu farmu u okrugu Hemingford." Word-Herald zainteresiran je za nesretnog gospodina Jamesa pa traži informacije od svih čitatelja koji su ga možda poznavali. Njegovo tijelo nalazi se u okružnoj mrtvačnici u Omahi i čeka da se javi neki rođak. "Ako nam se nitko ne javi," rekao je doktor Tattersall, glavni liječnik mrtvačnice, "pretpostavljam da će biti pokopan o trošku okruga." je papire ižvakao. SAMOUBOJSTVO KNJIŽNIČARA U MJESNOM HOTELU Šefa hotelskog osiguranja dočekao bizaran prizor:

VELIKI VOZAČ 1 Tess je prihvaćala održati dvanaest honorarnih predavanja na godinu, ako ih je mogla dobiti. Za svaki nastup dobivala je tisuću dvjesto dolara, što je ukupno četrnaest tisuća dolara. Bio je to njezin mirovinski fond. Nakon dvanaest napisanih knjiga, još uvijek je pisala o klubu pletilja iz Willow Grovea, ali nije se zavaravala da o njima može nastaviti pisati sve do svojih sedamdesetih. Kad bi to učinila, što bi je dočekalo na samom dnu? Klub pletilja iz Willow Grovea u Terre Hauteu? Klub pletilja iz Willow Grovea u međunarodnoj svemirskoj postaji? Ne. Čak ni kad bi ih ženski čitalački klubovi, koji su joj bili glavna publika, pročitali (a vjerojatno bi). Ne. I tako se Tess ponašala kao dobra mala vjeverica, dobro je živjela od novca koji su joj knjige donosile... ali stavljala je na stranu žirove za zimu. Već je deset godina stavljala između dvanaest i šesnaest tisuća dolara godišnje u svoj novčani fond. Ukupna svota možda nije bila onako visoka kako bi ona željela, zbog promjena na tržištu dionica, ali Tess je bila optimistična osoba, rekla je sebi da će, ako nastavi stavljati novac na stranu, vjerojatno sve biti u redu. A svake je godine barem triput nastupila besplatno, da umiri savjest. Ta često neugodna pojava ne bi je smjela uznemiravati zato što uzima pošteno zarađen novac, ali katkad je to ipak činila. Vjerojatno zato što Tess nije bila odgojena da držanje govora i dijeljenje autograma smatra radom.

Osim honorara od tisuća dvjesto dolara, postavljala je samo još jedan zahtjev: da se doveze na mjesto predavanja i da na putu do njega ili na povratku kući ne mora prenoćiti više od jedanput. Što znači da je malokad odlazila južnije od Richmonda ili zapadnije od Clevelanda. Jedno noćenje u motelu bilo joj je zamorno, ali prihvatljivo; dva bi je onesposobila na cijeli tjedan. A njezin mačak Fritzy mrzio je ostati sam u kući. To bi joj jasno dao do znanja kad bi se vratila kući, bruseći joj se o noge na stubama i često je bockajući pandžama kad bi joj sjeo u krilo. I premda mu je Tessina susjeda Patsy McClain redovito davala hranu, on bi malokad mnogo pojeo prije no što bi se Tess vratila kući. Nije se bojala letjeti avionom, a nije se ni ustručavala zaračunati putne troškove organizaciji koja ju je unajmila, baš kao što bi im zaračunala cijenu motelskih soba (uvijek pristojnih, nikad elegantnih). Naprosto je mrzila letjeti: mrzila je gužve, zatim ona ponižavajuća skeniranja čitavog tijela, način na koji zrakoplovne kompanije sada nastoje zaraditi na stvarima koje su prije bile besplatne, kašnjenja... i neizbježnu činjenicu da niste svoj gospodar. Kad biste prošli kroz sve one beskrajne sigurnosne provjere i napokon dobili dopuštenje da se ukrcate u avion, stavili biste svoj najvredniji posjed – svoj život – u ruke strancima. Dakako, to isto vrijedi i za državne i savezne autoceste kojima se gotovo uvijek koristila kad je putovala; neki pijani vozač mogao bi izgubiti nadzor nad svojim kolima, prevesti se na suprotnu traku i skratiti vam život u frontalnom sudaru (dakako, on bi preživio; pijanci, čini se, uvijek prežive), ali kad je sjedila za volanom svojih kola, barem je imala iluziju nadzora. A voljela je voziti. To ju je smirivalo. Neke od najboljih ideja pale su joj na pamet dok je sjedila za volanom, a radio je bio isključen. "Kladim se da si u prošlom životu bila vozač kamiona na duge pruge", rekla joj je jednom Patsy McClain. Tess nije vjerovala ni u prošle ni u buduće živote – metafizički govoreći, vjerovala je samo u ono što se može opipati prstima – ali voljela je zamišljati život u kojem ne bi bila sitna žena s vilenjačkim licem, sramežljivim smiješkom i poslom pisanja bezazlenih krimića, nego krupan muškarac s

velikim šeširom koji baca sjenu na suncem opaljeno čelo i s prosijedom jednodnevnom bradom na obrazima, koji dopušta da ga ukrasni buldog na poklopcu motora vodi milijunima cesta što uzduž i poprijeko presijecaju zemlju. U tom životu ne bi morala brižljivo odabirati prikladnu odjeću prije javnih nastupa; bile bi joj dovoljne izblijedjele traperice i čizme s kopčama na sari. Tess je voljela pisanje, a ni protiv javnih nastupa nije imala ništa, ali najviše od svega voljela je voziti. Nakon nastupa u Chicopeeju ta joj se činjenica učinila komičnom... ali nije se nasmijala. Ne, uopće se nije nasmijala.

2 Poziv kluba Books & Brown Baggers posve je ispunio njezine uvjete. Chicopee je ležao jedva malo više od šezdeset milja od Stoke Villagea, nastup se trebao održati za dana, a Trostruki B ponudio joj je honorar od tisuću petsto dolara, plus troškove, naravno, ali oni bi bili minimalni – ne bi čak morala niti prenoćiti u Courtyard Suitesu ili Hampton Innu. Prvo pismo poslala joj je izvjesna Ramona Norville, koja je objasnila da joj, premda je glavna knjižničarka u Gradskoj knjižnici Chicopeeja, piše u svojstvu predsjednice kluba Books & Brown Baggers, koji svakog mjeseca organizira predavanje u podne. Ljudima se savjetovalo da sa sobom ponesu užinu, a ti su susreti bili vrlo popularni. 12. listopada trebala je nastupiti Janet Evanovich, ali ona je otkazala gostovanje zbog neke obiteljske obveze – Ramona Norville nije bila sigurna je li riječ o svadbi ili o pogrebu. "Znam da vam se javljam u posljednji čas," napisala je gospođa Norville u pomalo laskavom posljednjem pasusu svog pisma, "ali u Wikipediji piše da vi živite u susjednom Connecticutu, a čitatelji ovdje u Chicopeeju veliki su obožavatelji vaših cura iz kluba pletilja. Uz gore spomenuti honorar, dobili biste i našu beskrajnu zahvalnost." Tess je sumnjala da bi njihova zahvalnost trajala dulje od dan-dva, a već je imala zakazan nastup u listopadu (na književnom tjednu u Hamptonsu), ali I-84 odveo bi je do I-90, a od devedesetke put vodi ravno u Chicopee. Brzo bi došla i brzo otišla; Fritzy jedva da bi i primijetio da je nema. Naravno, Ramona Norville poslala joj je svoju e-mail adresu pa je Tess odmah odgovorila, prihvaćajući datum i ponuđeni honorar. Usto je izrazila želju da dijeljenje autograma ne traje dulje od sat vremena. "Imam mačka koji me gnjavi ako mu osobno ne poslužim večeru", napisala je. Zamolila je za eventualne daljnje pojedinosti, premda je uglavnom znala što se od nje očekuje; na sličnim je skupovima nastupala od svoje tridesete godine. Ipak, organizatorice poput Ramone Norville očekuju da im se postavi takvo

pitanje, a ako to propustite učiniti, postanu nervozne i počnu se pitati hoće li se spisateljica koju su pozvale možda pojaviti pripita i bez grudnjaka. Tessi je palo na pamet da je ovdje zapravo riječ o spasiteljskoj misiji pa bi honorar od dvije tisuće dolara možda bilo prikladniji, ali odbacila je tu ideju. To bi značilo da iskorištava okolnosti. Osim toga, sumnjala je da su sve njezine knjige zajedno (napisala ih je točno dvanaest) prodane u toliko primjeraka koliko samo jedan roman o pustolovinama Stephanie Plum. Sviđalo se to njoj ili ne – a iskreno rečeno, Tess je to bilo svejedno – ona je bila rezervna varijanta Ramone Norville. Tražiti veći honorar bila bi ucjena. Tisuću petsto dolara više je nego poštena svota. Naravno, poslije, kad je ležala u jarku pokraj ceste, iskašljavajući krv iz natečenih usta i nosa, ta joj se svota nije činilo nimalo poštenom. Ali bi li honorar od dvije tisuće dolara bio imalo pošteniji? Ili od dva milijuna? Može li se odrediti cijena za bol, silovanje i pretrpljeni užas? Dame iz kluba pletilja nikad se nisu pozabavile tim pitanjem. Zločini koje su one rješavale jedva da su bili malo više od intelektualnih zagonetki. Ali kad je Tess bila prisiljena razmotriti to pitanje, njezin je odgovor glasio ne. Smatrala je da se takav zločin može naplatiti samo na jedan način. A Tom i Fritzy su se složili.

3 Pokazalo se da je Ramona Norville vesela šezdesetogodišnjakinja krupnih dojki i širokih ramena, s rumenim obrazima, frizurom marinca i čvrstim stiskom ruke. Dočekala je Tess ispred knjižnice, stojeći nasred parkirnog mjesta rezerviranog za gostujućeg pisca. Umjesto da poželi Tess dobro jutro (bilo je četvrt do jedanaest) ili da joj pohvali lijepe naušnice (viseće dijamantne naušnice, što je ekstravagancija koju je Tess rezervirala za one rijetke prilike kad bi izašla u grad na večeru i za nastupe poput ovog), postavila joj je muško pitanje: je li doputovala autoputom 84? Kad je Tess odgovorila potvrdno, gospođa Norville se zarumenjela i razrogačila oči. "Onda mi je drago što ste stigli bez neprilika. Po mom skromnom mišljenju, osamdesetčetvorka je najgori autoput u Americi. A i vrlo zaobilazan put ovamo. Možemo vam skratiti put na povratku kući, ako je točno ono što piše na internetu da živite u Stoke Villageu." Tess je odgovorila da je taj podatak točan, premda joj nije baš bilo drago da stranci – pa čak i ova ugodna knjižničarka – znaju ime grada u kojem ona svake večeri spušta svoju umornu glavu na jastuk. Ali nema smisla žaliti se; danas se ionako sve može pronaći na internetu. "Mogu vam uštedjeti deset milja", rekla joj je gospođa Norville kad su došle do stuba knjižnice. "Imate li GPS? To bi bilo jednostavnije nego da vam moram napisati upute na poleđinu koverte. Sjajan uređaj!" Tess, koja je instrumentima svog Expeditiona dodala GPS (zvao se Tom i bio uključen u upaljač za cigarete), rekla je da bi ušteda od deset milja na povratku bila baš zgodna. "Bolje je proći ravno kroz staju Robina Hooda, nego zaobići je u širokom luku", rekla je gospođa Norville i blago potapšala Tess po ramenu. "Zar nisam u pravu?" "Apsolutno", složila se Tess i time odredila svoju sudbinu. Tess je oduvijek obožavala prečace.

4 Les affaires de livre 1 obično se dijele na četiri jasno razgraničena čina, a Tessin nastup na mjesečnom skupu Books & Brown Baggers mogao bi poslužiti kao ogledni primjer za sve takve skupove. Jedini otklon od uobičajenog bio je krajnje sažeti uvodni govor Ramone Norville. Ramona nije donijela obeshrabrujuću hrpu papira na podij, nije osjetila potrebu da priča o Tessinu djetinjstvu na farmi u Nebraski i nije se potrudila obasipati knjige o pletiljama iz Willow Grovea hvalospjevima. (Što je bilo dobro, jer su kritičari te knjige rijetko recenzirali, a kad bi to ipak učinili, obično bi ih usporedili s knjigama o gospođici Marple, i to ne u pozitivnom svjetlu.) Gospođa Norville jednostavno je rekla da su te knjige vrlo popularne (što je preuveličavanje koje se može oprostiti) i da se spisateljica krajnje velikodušno odazvala pozivu u posljednji čas (premda je uz honorar od tisuću petsto dolara to jedva bilo velikodušno). Zatim je napustila podij, ispraćena oduševljenim pljeskom otprilike četiri stotine ljudi u malom, ali prikladnom auditoriju knjižnice. Većinom su to bile gospođe koje nemaju običaj prisustvovati javnim predavanjima bez šešira na glavi. Ali uvod je bio više nalik na entr'acte 2 . Prvi čin bio je domjenak u jedanaest sati, na kojem su oni koji su odriješili kesu osobno upoznali Tess, uz sir, krekere i šalice loše kave (na večernjim susretima čak se posluživalo loše vino u plastičnim čašama.) Neki su je zamolili za autogram; mnogo veći broj za zajedničku sliku, koju su obično snimili mobitelom. Pitali su je odakle crpi ideje, a ona je odgovarala uobičajenim pristojnim i šaljivim besmislicama. Pet-šest ljudi pitalo ju je kako da nađu književnog agenta, a sjaj u njihovim očima nagovještavao je da su platili dodatnih dvadeset dolara samo zato da joj postave to pitanje. Tess je odgovorila da moraju pisati pisma tako dugo dok im jedan od lakomijih agenata ne pristane pogledati tekstove, što baš nije cijela istina – kad je riječ o agentima, ništa nije cijela istina – ali nije ni daleko od nje.