Mrkli mrak, bez zvijezda - Stephen King

"Nikad nisam bio bolje", odvratio je Streeter i popio još malo odličnog (i nedvojbeno skupog) piva. "Malo sam oćelavio, ali Jan kaže da od toga izgledam mršaviji." "Žene se o tome ne moraju brinuti", rekao je Goodhugh povlačeći šaku kroz svoje kovrče, guste i bogate kao i kad mu je bilo osamnaest godina. A i bez traga sijedih. Janet Streeter još uvijek je za dobra dana mogla izgledati kao da joj je četrdeset godina, ali na crvenom svjetlu zalazećeg Sunca Kralj smeća izgledao je kao da mu je trideset i pet. Nije pušio, nije previše pio i vježbao je u jednom klubu zdravlja koji je poslovao sa Streeterovom bankom, ali koji Streeter sebi nije mogao priuštiti. Njegovo srednje dijete, Carl, trenutačno se nalazio u Europi s Justinom Streeterom, njih dvojica putovala su zahvaljujući novcu Carla Goodhugha. Koji je, dakako, zapravo bio novac Kralja smeća. O, čovječe koji imaš sve, ime ti je Goodhugh, pomislio je Streeter i nasmiješio se svom starom prijatelju. Njegov stari prijatelj uzvratio mu je osmjeh i kucnuo grlićem svoje boce Streeterovu. "Život je dobar, ne bi li rekao?" "Vrlo dobar", složio se Streeter. "Pun dugih dana i ugodnih večeri." Goodhugh je podigao obrve. "Odakle ti to?" "Mislim da sam to sam izmislio", odgovorio je Streeter. "Ali to je istina, zar ne?" "Ako jest, mnogo tih ugodnih večeri dugujem tebi", rekao je Goodhugh. "Palo mi je na pamet, stari druže, da ti zapravo dugujem cijeli svoj život." Nazdravio je svom ludo raskošnom stražnjem dvorištu. "Barem najbolji dio." "Ne, sam si stvorio svoj život." Goodhugh je spustio glas i uvjereno rekao. "Želiš li znati istinu? Ovog je čovjeka stvorila žena. Biblija kaže: 'Tko može naći dobru ženu? Jer ona je vrednija od rubina.' Ili tako nekako. A ti si nas upoznao. Ne znam sjećaš li se toga." Streetera je obuzela iznenadna i gotovo neodoljiva potreba da razbije

bocu o cigle trijema i zarine njezin nazubljen i još uvijek zapjenjen vrh svom prijatelju u oči. Ali umjesto toga, osmjehnuo se i srknuo još malo piva, a onda ustao. "Moram na ono mjesto." "Čovjek ne kupuje pivo, nego ga samo unajmljuje", odvratio je Goodhugh i prasnuo u smijeh kao da je to upravo ovog časa sam izmislio. "Živa istina", odvratio je Streeter. "Oprosti." "Doista izgledaš bolje", doviknuo mu je Goodhugh dok se Streeter uspinjao stubama. "Hvala ti", rekao je Streeter. "Stari druže." Streeter je zatvorio vrata kupaonice i pritisnuo dugme za zaključavanje, a onda je upalio svjetlo i – prvi put u životu – otvorio ormarić s lijekovima u kući nekog drugog čovjeka. Prva stvar koja mu je upala u oči jako ga je razveselila: tuba šampona samo za muškarce. Bilo je tu i nekoliko bočica na recept. Ljudi koji ostavljaju svoje lijekove u kupaonici kojom se koriste gosti kao da traže nevolje, pomislio je Streeter. Premda ovdje nema ničega senzacionalnog. Normini lijekovi protiv astme; Tomovi lijekovi za krvni tlak – atenolol – i neka vrsta kreme za kožu. Bočica atenolola bila je napola puna. Streeter je izvadio jednu tabletu, gurnuo je u mali džep traperica i pustio vodu iz kotlića, a zatim je izašao iz kupaonice osjećajući se kao čovjek koji je upravo prešao granicu neke čudne zemlje. Sutrašnja večer bila je tmurna, ali George Elvid još je uvijek sjedio pod žutim suncobranom i opet gledao Inside Edition na prijenosnom televizoru. Glavni prilog govorio je o Whitney Houston, koja je nakon potpisivanja golemog novog ugovora za snimanje sumnjivo smršavila. Elvid je popratio tu vijest odmahivanjem debeljuškastih prstiju i sa smiješkom pogledao Streetera. "Kako se osjećate, Dave?" "Bolje."

"Da?" "Da." "Povraćanje?" "Ne danas." "Jedete li?" "Kao konj." "A kladim se da ste obavili nekoliko liječničkih pretraga." "Kako ste znali?" "Ne očekujem manje od uspješnog bankovnog službenika. Jeste li mi štogod donijeli?" Streeter je načas poželio otići. Doista! A zatim je iz džepa laganog sakoa (bila je svježa večer za mjesec kolovoz, a on je još uvijek bio prilično mršav) izvukao komadić papirnate maramice. Načas se kolebao, a onda ju je preko stola dodao Elvidu, koji ju je odmotao. "Ah, atenolol", rekao je Elvid, stavio tabletu u usta i progutao je. Streeter je razjapio usta, a onda ih polako zatvorio. "Nemojte biti tako šokirani", rekao mu je Elvid. "Da vi imate tako stresan posao kao ja, i vi biste imali probleme s visokim tlakom. A od kakvog samo refluksa patim. Joj! Bolje da ne znate." "Što će se sada dogoditi?" upitao je Streeter. Čak i u jakni, bilo mu je hladno. "Sada?" Činilo se da je Elvid iznenađen. "Sada možete početi uživati u petnaest godina dobrog zdravlja. A možda dvadeset ili čak dvadeset i pet. Tko zna?" "A sreća?" Elvid mu je dobacio nestašan pogled, koji bi bio zabavan da nije bilo studeni koju je Streeter osjetio odmah ispod površine. I starosti. U tom trenutku bio je siguran da se George Elvid već vrlo dugo bavi ovim poslom, bez obzira na refluks. "To ovisi o vama, Dave. I o vašoj obitelji, dakako – o

Janet, May i Justinu." Je li mu Streeter rekao njihova imena? Nije se mogao sjetiti. "A možda najviše o djeci. Postoji jedna stara izreka koja otprilike kaže da su djeca naši taoci budućnosti, ali meni se čini da su djeca zapravo ta koja uzimaju svoje roditelje za taoce. Jedno od njih moglo bi doživjeti kobnu nesreću na pustoj seoskoj cesti i ostati invalid... postati žrtva teške bolesti..." "Želite li reći..." "Ne, ne, ne! Ovo nije nekakva bezvezna moralistička priča. Ja sam poslovni čovjek, a ne lik iz pripovijetke Vrag i Daniel Webster. Želim vam samo reći da vaša sreća ovisi o vama i o vašim najbližima i najdražima. A ako mislite da ću se opet pojaviti za dvadesetak godina s pljesnivim starim notesom da vam uzmem dušu, razmislite još jedanput. Ljudske duše postale su jadne i prozirne stvari." On govori kao lisica koja se nakon višekratnih skokova uvjerila da joj je grožđe posve izvan dosega, pomislio je Streeter. Ali nije mu to namjeravao reći. Sada kad je sklopio dogovor, želio je samo otići odavde. Ali ostao je. Po glavi mu se vrzmalo pitanje koje nije želio postaviti, ali znao je da mora. Zato što on ovdje ništa nije dobio na dar; Streeter je utrošio dobar dio života sklapajući poslove u banci pa je znao prepoznati lukavo sklopljen posao kad bi ga vidio. Ili kad bi ga nanjušio: onaj blag i neugodan zadah poput izgaranja goriva u avionu. Kratko rečeno, ako se želite očistiti od prljavštine, morate zaprljati nekoga drugog. Ali ukrasti jednu tabletu protiv povišenog tlaka nije baš prljava stvar. Zar ne? Elvid je u međuvremenu počeo sklapati svoj veliki suncobran. A kad ga je napokon zamotao, Streeter je primijetio jednu zapanjujuću i obeshrabrujuću činjenicu: suncobran uopće nije bio žut. Bio je siv kao i nebo. Ljeto je gotovo prošlo. "Moji su klijenti uglavnom potpuno zadovoljni i sretni. Jeste li to željeli

čuti?" I je... i nije. "Osjećam da mi želite postaviti neko važnije pitanje", rekao mu je Elvid. "Ako želite odgovor, prestanite okolišati i postavite mi ga. Ubrzo će početi kiša, a želim biti pod krovom prije no što počne. Samo bi mi još trebalo da dobijem bronhitis u svojim godinama." "Gdje vam je auto?" "O, jeste li me to željeli pitati?" Elvid je otvoreno šmrknuo. Obrazi su mu sada bili mršavi, nimalo debeli, oči su mu se podigle u kutovima, a bjeloočnice su mu postajale neugodno tamne i – da, istina je – crne poput raka. S napola skinutom šminkom, izgledao je kao najnesimpatičniji klaun na svijetu. "Vaši zubi", glupavo mu je rekao Streeter. "Šiljasti su." " Vaše pitanje, gospodine Streeter! " "Hoće li Tom Goodhugh oboljeti od raka?" Elvid se načas zabuljio u njega, a onda se počeo hihotati. Bio je to piskav, prašnjav i neugodan zvuk – poput zvuka parnih orgulja na izdisaju. "Ne, Dave", odgovorio je. "Tom Goodhugh neće oboljeti od raka. Ne on ." "Pa što će mu se onda dogoditi? Što?" Elvid mu je dobacio tako prezriv pogled da je Streeter osjetio slabost u kostima – kao da mu je neka bezbolna, ali grozno korozivna kiselina izdubla u njima rupe. "Zašto vas to zanima? Pa sami ste rekli da ga mrzite." "Ali..." "Gledajte. Čekajte. Uživajte. I uzmite ovo." Dodao je Streeteru posjetnicu s natpisom NEKONFESIONALNI FOND ZA DJECU i adresom banke na Kajmanskim otocima. "To je porezni raj", rekao je Elvid. "Onamo ćete slati mojih petnaest posto. Ako me pokušate prevariti, znat ću. A onda jao si ga vama, momče!" "A što ako moja žena dozna i počne mi postavljati pitanja?"

"Vaša žena ima vlastiti bankovni račun. Osim toga, ona nikad ništa ne provjerava. Ona vam vjeruje. Jesam li u pravu?" "Pa..." Streeter se nije iznenadio kad je spazio da kišne kapi koje su padale na Elvidove šake i ruke počinju cvrčati i isparavati se. "Jeste." "Naravno da jesam. Naš posao je završen. Odlazite odavde i vratite se svojoj ženi. Siguran sam da će vas dočekati raširenih ruku. Odvedite je u krevet. Gurnite svoj smrtni penis u nju i zamišljajte da ševite ženu svog najboljeg prijatelja. Ne zaslužujete ženu koju imate, ali niste li srećković!" "A što ako se predomislim?" šapnuo je Streeter. Elvid mu je udijelio ledeni osmijeh koji je otkrio krug šiljastih i ljudožderskih zuba. "Ne možete", odgovorio je. To je bilo u kolovozu 2001., ni mjesec dana prije terorističkog napada na New York. U srpnju sljedeće godine Streeter je napokon dobio unapređenje. May Streeter uspjela je upisati studij novinarstva na sveučilištu Columbia. Streeter i njegova žena otišli su na dugo odgađane praznike na Havajima da proslave. Za njihova posljednjeg dana na Mauiju, nazvao ih je Tom Goodhugh. Veza je bila slaba, a Tom jedva da je mogao govoriti, ali Streeter je shvatio poruku: umrla je Norma. "Računaj na nas", obećao mu je Streeter. Kad je prenio vijest Janet, ona se srušila na hotelski krevet, pokrila lice rukama i zajecala. Streeter je legao pokraj nje, čvrsto je zagrlio i pomislio: Pa, ionako idemo kući. I premda mu je bilo teško zbog Norme (a pomalo i zbog Toma), u svemu je postojala i dobra strana: izbjegli su sezonu kukaca, koja u Derryju zna biti gadna. U prosincu je Streeter poslao ček na nešto više od petnaest tisuća dolara nekonfesionalnom dječjem fondu. Tu je svotu odbio od poreza. Godine 2003. Justin Streeter uspio je ući na listu najuspješnijih studenata na Brownu i usput – kao šalu – kreirao video-igru Walk Phido Home. Cilj igre bio je da dovedete svog psa na uzici natrag kući iz trgovačkog centra,

izbjegavajući usput loše vozače, predmete koji padaju s balkona na desetom katu i čopor ludih starica koje sebe nazivaju "bake koje ubijaju pse". Streeteru je sve to zvučalo kao šala (a Justin ih je uvjeravao da je to zamišljeno kao satira), ali kompanija Games, Inc. bacila je jedan pogled na tu igru i isplatila njihovu zgodnom i vedrom sinu sedamsto pedeset tisuća dolara za prava. Plus postotak od prodaje. Jus je svojim roditeljima kupio dva terenca Toyota Pathfinder, ružičasti za mamu, plavi za tatu. Janet se rasplakala, zagrlila sina i nazvala ga glupim, impulzivnim, darežljivim i sve u svemu sjajnim dečkom, a Streeter ga je odveo u tavernu Roxie's i počastio ga pivom Spotted Hen. U listopadu se cimer Carla Goodhugha u Emersonu vratio s predavanja i našao Carla kako leži na podu kuhinje njihova stana s licem prema tlu dok se sendvič sa sirom dimi iz pećnice. Premda je imao samo dvadeset i dvije godine, Carl je doživio srčani udar. Liječnici koji su ga pregledali otkrili su urođenu srčanu manu – nešto u vezi s tankom opnom arterije – za koju se prije nije znalo. Carl nije umro; cimer ga je našao na vrijeme i pružio mu prvu pomoć. Ali zbog nedostatka kisika, taj se bistri, zgodni i tjelesno agilni mladić, koji je ne tako davno proputovao Europu s Justinom Streeterom, pretvorio u nespretnu sjenu čovjeka kakav je prije bio. Povremeno nije mogao kontrolirati mokrenje, izgubio bi se ako bi odlutao više od ulice ili dvije od kuće (ponovno se preselio k svom još uvijek tugujućem ocu), a govor mu se pretvorio u nesuvislo trubljenje koje je samo Tom mogao razumjeti. Goodhugh mu je unajmio pratitelja, koji mu je davao fizičku terapiju i brinuo se da Carl redovno mijenja odjeću, a svaka dva tjedna odveo bi ga na "izlet". Najčešće bi otišli u slastičarnicu Wishful Dishful, gdje bi Carl uvijek naručio sladoled od pistacija i zamrljao njime čitavo lice, a onda bi ga njegov pratitelj strpljivo očistio vlažnom maramicom. Janet je prestala odlaziti sa Streeterom na večere kod Toma. "Ne mogu to više podnijeti", priznala je. "Ne zato što se Carl vuče u hodu ili zato što se katkad pomokri u gaće – nego zbog onog njegova pogleda u očima, kao da se sjeća kakav je bio, ali se ne može sjetiti kako je postao ono što je sada. I... ne znam... na licu mu je uvijek izraz pun nade koji mi daje osjećaj da je sve u

životu šala." Streeter je znao što Janet želi reći i često je razmišljao o njezinim riječima za vrijeme večera sa svojim starim prijateljem (budući da više nije bilo Norme da im kuha, sada su uglavnom naručivali hranu). Uživao je promatrati Toma kako hrani svog bolesnog sina i uživao je u izrazu nade na Carlovu licu, koji kao da je govorio: Sve je ovo samo san, uskoro ću se probuditi. Jan je imala pravo, bila je to šala, ali Streeteru se činilo da je to dobra šala. Kad čovjek malo bolje razmisli. Godine 2004. May Streeter zaposlila se u Boston Globeu i izjavila da je najsretnija djevojka u Sjedinjenim Američkim Državama. Justine Streeter stvorio je Rock the House, koji će biti stalni bestseler do nastanka Guitar Heroa, koji će ga zamijeniti. U to se vrijeme Jus okrenuo glazbenom kompjuterskom programu zvanom You Moog Me, Baby. Streeter je postao menadžer svog ogranka banke, a počele su se širiti glasine da ga u budućnosti čeka mjesto oblasnog menadžera. Odveo je Janet u Cancun i odlično su se proveli. Janet ga je počela zvati "moj slatki golupčić". Tomov računovođa u Goodhughovu zbrinjavanju otpada pronevjerio je dva milijuna dolara i nestao u nepoznatom smjeru. Provjera računa koja je uslijedila otkrila je da cijeli posao stoji na klimavim nogama; izgleda da je pokvareni stari računovođa godinama potkradao firmu. Potkradao? pomislio je Streeter čitajući članak o tome u Derry Newsu. Prije će biti da je krao koliko je mogao. Tom više nije izgledao kao da ima trideset pet godina; sada je izgledao kao da ima šezdeset. A mora da je toga bio i svjestan, jer je prestao bojiti kosu. Streeter se oduševio kad je shvatio da Goodhughova kosa ispod umjetne boje nije osijedjela; bila je troma i bezvoljno siva kao Elvidov zatvoreni suncobran. Takvu boju kose, zaključio je Streeter, imaju starci koji sjede na klupama u parku i hrane golubove. Mogla bi se zvati Samo za gubitnike.

Godine 2005. je nogometaš Jacob, koji se zaposlio u očevoj kompaniji na izdisaju umjesto da ode na studij (koji bi pohađao s punom sportskom stipendijom), upoznao jednu djevojku i oženio se. Živahna sitna brineta po imenu Cammy Dorrington. Streeter i njegova žena složili su se da je svečanost bila prekrasna, premda je Carl Goodhugh zviždao, pištao i šištao za cijela njezina trajanja i premda se Gracie – Goodhughovo najstarije dijete – na izlasku iz crkve spotaknula o skut haljine na stubama pa je pala i slomila nogu na dva mjesta. Prije no što se to dogodilo, Tom Goodhugh izgledao je gotovo kao onaj stari. Drugim riječima, sretan. Streeter mu nije zamjerio malo sreće. Pretpostavljao je da čovjek čak i u paklu s vremena na vrijeme dobije gutljaj vode, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da shvati sav užas neutažive žeđi koju inače trpi. Mladenci su otišli na medeni mjesec u Beliz. Kladim se da ondje kiši bez prestanka, pomislio je Streeter. Nije kišilo, ali Jacob je proveo veći dio tjedna u trošnoj bolnici zbog žestokih napadaja gastroenteritisa i kakio u pelene. Pio je samo vodu iz boce, ali u jednom je trenutku zaboravio na oprez i oprao zube vodom iz slavine. "Moja prokleta greška", rekao je. Preko osamsto američkih vojnika poginulo je u Iraku. Ti momci i djevojke nisu imali sreće. Tom Goodhugh obolio je od kostobolje pa je počeo šepati i služiti se štapom. Te je godine ček za nekonfesionalni dječji fond bio vrlo izdašan, ali Streeter se nije žalio. Blaženije je davati, nego primati. Svi najbolji ljudi tako kažu. Godine 2006. Tomova kći Gracie oboljela je od gnojne upale zubnog mesa i izgubila sve zube. Također je izgubila osjet njuha. Jedne večeri nedugo nakon toga, za redovne tjedne večere Goodhughovih i Streeterovih (sada su to bila samo dvojica muškaraca; Carlov pratitelj odveo ga je na izlet), Tom Goodhugh počeo je plakati. Umjesto kvalitetnog piva, sada je pio Sapphireov džin i bio je vrlo pijan. "Ne shvaćam što mi se dogodilo!" jecao

je. "Osjećam se kao... što ja znam... kao jebeni Job!" Streeter ga je zagrlio i stao ga tješiti. Rekao je svom starom prijatelju da oblaci uvijek dođu, ali da će prije ili poslije otići. "Pa, ti su se oblaci zadržali vraški dugo!" viknuo je Goodhugh i lupnuo Streetera stisnutom šakom po leđima. Streeter mu to nije zamjerio. Njegov stari prijatelj više nije bio tako jak kao nekoć. Charlie Sheen, Tori Spelling i David Hasselhoff rastali su se, ali u Derryju su David i Janet Streeter proslavili tridesetu godišnjicu braka. Priredili su zabavu. Pred kraj je Streeter svoju ženu odveo u stražnje dvorište. Pripremio je vatromet. Prisutni su zapljeskali, svi osim Carla Goodhugha. I on je pokušao, ali nije mogao dlanom pogoditi dlan. I tako je taj bivši student Emersona naposljetku odustao od pljeskanja pa je ispružio ruku prema nebu i zazviždao. Godine 2007. Kiefer Sutherland završio je u zatvoru (što mu nije bilo prvi put) zbog vožnje u pijanom stanju, a muž Gracie Goodhugh Dickerson poginuo je u automobilskoj nesreći. Jedan pijani vozač skrenuo je u njegovu traku dok se Andy Dickerson vozio kući. Dobra je vijest glasila da pijanac koji ga je ubio nije bio Kiefer Sutherland. Loša je vijest glasila da je Gracie Dickerson bila u petom mjesecu trudnoće i potpuno bez novca. Njezin muž prestao je uplaćivati životno osiguranje kako bi uštedio. Gracie se preselila k ocu i bratu Carlu. "Kakva ih sreća prati, ona će roditi deformirano dijete", rekao je Streeter svojoj ženi jedne večeri u krevetu nakon vođenja ljubavi. "Šuti!" šokirano je odvratila Janet. "Ako čovjek to kaže, neće se ostvariti", objasnio joj je Streeter i ubrzo je dvoje golupčića zaspalo u zagrljaju. Te je godine svota koju je morao uplatiti dječjem fondu iznosila trideset tisuća dolara. Streeter je ispunio ček niti ne trepnuvši.

Gracie je rodila u veljači 2008., na vrhuncu snježne oluje. Dobra je vijest glasila da se dijete nije rodilo deformirano. Loša je vijest glasila da se rodilo mrtvo. Ona vražja porodična srčana mana. Gracie – bez zuba, bez muža i bez osjeta mirisa – pala je u tešku depresiju. Streeter je smatrao da to pokazuje kako je ona u osnovi duševno zdrava. Da je išla naokolo fućkajući Don't Worry, Be Happy, savjetovao bi Tomu da sve oštre predmete u kući stavi pod ključ. Srušio se avion kojim su putovala dva člana rock-grupe Blink 182. Loša vijest: poginule su četiri osobe. Dobra vijest: jedanput za promjenu, rokeri su preživjeli... premda će jedan od njih umrijeti nedugo zatim. "Uvrijedio sam Boga", rekao je Tom na jednoj od večera koje su dvojica muškaraca nazivala "samačkim večerama". Streeter je donio špagete iz Cara Mame i smazao svoju porciju. Tom Goodhugh svoju jedva da je i dotaknuo. U drugoj su sobi Carl i Gracie gledali Američki idol, Gracie šutke, a bivši student Emersona zviždeći i blebećući. "Ne znam kako, ali jesam." "Nemoj tako govoriti. To nije istina." "Ne možeš u to biti siguran." "Mogu", sućutno je odvratio Streeter. "To je besmislica." "Ako ti tako kažeš, prijatelju." Tomu su navrle suze na oči i zakotrljale se niz obraze. Jedna od njih zastala mu je na rubu neobrijane brade i načas ostala visjeti, a onda kapnula u nepojedene špagete. "Hvala Bogu da je Jacob dobro. On sada radi za jednu TV-postaju u Bostonu, a žena mu radi kao računovotkinja u firmi Brigham & Woman's. Povremeno se viđaju s May." "To su sjajne vijesti", srdačno je odvratio Streeter, nadajući se da Jake svojim društvom neće nekako zaraziti njegovu kćer. "A ti me još uvijek dolaziš vidjeti. Shvaćam zašto Jan ne želi doći i ne zamjeram joj, ali... ja se tim večerima radujem. One su mi kao neka veza sa starim danima." Da, pomislio je Streeter, sa starim danima kada si ti imao sve, a ja sam imao rak.

"Mene ćeš uvijek imati", rekao je i stisnuo jednu od Goodhughovih pomalo drhtavih ruku s obje svoje. "Prijatelji do kraja." Kakva je godina 2008. bila! Majko Božja! Kina je bila domaćin Olimpijade! Chris Brown i Rihanna postali su zaljubljeni golupčići. Banke su kolabirale! Cijene na tržištu dionica rapidno su pale. A u studenom je Agencija za zaštitu okoliša zatvorila Planinu od smeća, posljednji izvor prihoda Toma Goodhugha. Vlada je obznanila namjeru da pokrene sudsku parnicu protiv svih koji zagađuju zemne vode i nepropisno odlažu medicinski otpad, a Derry News nagovijestio je da bi ta parnica mogla biti krivična. Streeter se često navečer vozio Produžetkom avenije Harris, tražeći izvjesni žuti suncobran. Nije se želio cjenkati; želio je samo prikratiti vrijeme. Ali nikad nije vidio ni suncobran ni njegova vlasnika, što ga je razočaralo, ali ga nije iznenadilo. Poslovni su ljudi poput morskih pasa, moraju se stalno kretati ili uginu. Ispunio je ček i poslao ga na Kajmane. Godine 2009. Chris Brown ubio je Boga u svojoj golubici nakon dodjele nagrada Grammy, a nekoliko tjedana poslije bivši nogometaš Jacob Goodhugh ubio je Boga u svojoj živahnoj ženi Cammy, nakon što je ona u džepu njegove jakne otkrila pola grama kokaina i donje rublje izvjesne dame. Ležeći na podu, nazvala ga je kujinim sinom, a Jacob je uzvratio zarivši joj vilicu za meso u abdomen. Smjesta je zažalio svoj čin i nazvao 911, ali šteta je već bila učinjena; probio joj je trbuh na dva mjesta. Poslije je rekao policiji da se ničega ne sjeća. Tvrdio je da mu se pomračilo pred očima. Njegov odvjetnik po službenoj dužnosti bio je previše nesposoban da ishodi smanjenje kaucije. Jake Goodhugh obratio se za pomoć svom ocu, koji jedva da je imao dovoljno novca da plati račune za grijanje, a kamoli da može priuštiti skupog bostonskog odvjetnika svom sinu, bračnom nasilniku. Goodhugh se obratio Streeteru, koji svom starom prijatelju nije dopustio izgovoriti ni deset riječi brižljivo uvježbanog govora prije no što je odgovorio

"nema problema". Još uvijek se sjećao kako je Jacob bez ikakve nelagode poljubio svog starog u obraz. Osim toga, Streeteru je plaćanje troškova omogućilo da se kod odvjetnika raspita o Jakeovu duševnom stanju, koje nije bilo dobro; patio je od osjećaja krivice i duboke depresije. Odvjetnik mu je rekao da će mladić vjerojatno dobiti pet godina, a nadao se da će tri biti uvjetne. Kad izađe iz zatvora, neka se vrati kući, pomislio je Streeter. Pa neka onda gleda Američki idol s Gracie i Carlom, ako ta emisija tada još uvijek bude na programu. A vjerojatno će biti. "Dobio sam novac od osiguranja", rekao mu je Tom Goodhugh jedne večeri. Jako je smršavio, odjeća je visjela na njemu. Oči su mu bile pune suza. U međuvremenu je obolio od psorijaze pa se neprestance češkao po rukama, ostavljajući na bijeloj koži duge crvene tragove. "Ubio bih se kad bih to mogao izvesti tako da izgleda kao nesretan slučaj." "Ne želim to slušati", odvratio je Streeter. "Stvari će se promijeniti." U lipnju je umro Michael Jackson, a u kolovozu Carl Goodhugh; ugušio se jedući komad jabuke. Njegov pratitelj mogao bi ga spasiti Heimlichovim zahvatom, ali on je bio otpušten zbog nedostatka sredstava prije šesnaest mjeseci. Gracie je čula Carla kako grgolji, ali mislila je da je to samo njegovo uobičajeno sranje. Dobra je vijest glasila da i Carl ima životno osiguranje, malu policu, ali dovoljnu da pokrije troškove pokopa. Nakon pogreba (Tom Goodhugh sve je vrijeme jecao oslanjajući se na svog starog prijatelja), Streetera je obuzeo napadaj velikodušnosti. Pronašao je adresu Kiefera Sutherlanda i poslao mu veliku knjigu Anonimnih alkoholičara. Znao je da će knjiga vjerojatno završiti u kanti za smeće (zajedno s bezbroj drugih velikih knjiga koje su mu obožavatelji poslali tijekom godina), ali nikad se ne zna. Katkad se dogodi čudo. Jedne vruće ljetne večeri početkom rujna 2009. godine Streeter i Janet odvezli su se cestom koja vodi uz stražnji dio Derryjeva aerodroma. Nitko nije radio na pošljunčenom četverokutu izvan žičane ograde pa je Streeter

ondje parkirao svoj dobar Pathfinder i zagrlio ženu, koju je volio dublje i potpunije nego ikad. Sunce se spuštalo u crvenoj lopti. Streeter se okrenuo prema Janet i spazio da ona plače. Podigao joj je bradu prema sebi i ozbiljno joj poljubio suze, što joj je izmamilo smiješak na lice. "Što ti je, dušo?" "Razmišljala sam o Goodhughovima. Nikad nisam čula da je jedna obitelj imala takav niz loše sreće. Loše sreće?" Nasmijala se. "Bolje bi bilo reći crne sreće." "Nisam ni ja", rekao je. "Ali to se stalno događa. Jesi li znala da je jedna od žena u terorističkim napadima u Mumbaiju bila u drugom stanju? Njezin dvogodišnji sin ostao je živ, ali bio je tako pretučen da je jedva preživio. A..." Stavila mu je dva prsta na usne. "Tišina! Dosta je. Znamo da život nije pravedan." "Ali jest!" ozbiljno je odvratio Streeter. Na svjetlosti zalazećeg Sunca lice mu je bilo rumeno i zdravo. "Pogledaj mene. Svojedobno nisi mislila da ću doživjeti 2009. godinu, zar ne?" "Da, ali..." "A brak nam je još uvijek čvrst kao vrata od hrastovine. Ili se varam?" Odmahnula je glavom. Nije se varao. "Ti si počela prodavati članke Derry Newsu kao vanjski suradnik, May se sjajno snašla u Globeu, a naš štreberski sin postao je medijski mogul u dobi od dvadeset pet godina." Janet se opet počela smješkati, a Streeteru je laknulo. Nije ju volio vidjeti tužnu. "Život je pošten. Svi mi prođemo kroz isto devetomjesečno drmanje u kutiji, a onda se zavrte kocke. Neki dobiju sve same šestice, a neki nažalost jedinice. Svijet je naprosto takav." Zagrlila ga je. "Volim te, dušo. Ti uvijek sve gledaš s vedrije strane."

Streeter je skromno slegnuo ramenima. "Zakon srednjih vrijednosti favorizira optimiste, svaki će ti bankar to reći. Stvari se naposljetku uvijek uravnoteže." Na nebu iznad aerodroma pojavila se Venera i zasvjetlucala na sve tamnijem plavetnilu. "Poželi nešto!" zapovjedio je Streeter svojoj ženi. Janet se nasmijala i zatresla glavom. "Što da poželim? Imam sve što želim." "I ja", odvratio je Streeter, a onda se zagledao u Veneru i poželio još.

DOBAR BRAK 1 Postoji jedno pitanje koje ti nitko nikad ne postavi u nevezanom razgovoru, razmišljala je Darcy u danima nakon otkrića u garaži, a ono glasi: Kako brak? Svi te pitaju kako si provela vikend ili kako je bilo na Floridi i kako zdravlje i kako djeca, pa čak i kako život, dušo, ali nitko te nikad ne pita kako brak? Dobro, odgovorila bi na to pitanje prije one večeri. Sve je u redu. Rodila se kao Darcellen Madsen (što je ime kakvo djeci daju samo roditelji koji su upravo nabavili knjigu s imenima za bebe), iste one godine kad je John F. Kennedy izabran za predsjednika. Odrasla je u Freeportu u Maineu, u vrijeme kad je to još uvijek bio grad, a ne dodatak L. L. Beanu, prvoj američkoj veletrgovini i nekolicini drugih prenapuhanih maloprodajnih trgovina one vrste koja se naziva "outlet" (kao da je riječ o kanalizacijskim cijevima, a ne o dućanima). Završila je srednju školu u Freeportu, a onda poslovnu školu u Addisonu, u kojoj se školovala za tajnicu. Zatim se zaposlila u kompaniji Joe Ransome Chevrolet, koja je 1984. godine, kad ju je Darcy napustila, bila najveće automobilsko zastupništvo u Portlandu. Nije bila lijepa, ali s pomoću dvije neznatno sofisticiranije prijateljice, naučila je dovoljno kozmetičkih vještina da se učini lijepom za radnih dana i gotovo privlačnom petkom i subotom navečer, kad su sve zajedno voljele otići na margarite u Lighthouse ili u Mexican Mike (u kojem je svirala živa glazba).

Godine 1982. Joe Ransome unajmio je jednu računovodstvenu tvrtku iz Portlanda da mu pomogne s obračunom poreza koji je postao kompliciran ("Nije loše imati takve probleme", čula ga je kako kaže jednom starijem prodavaču). Ubrzo su došla dva čovjeka s aktovkama, jedan stariji i jedan mlađi. Obojica su nosila naočale i klasična odijela, obojica su uredno začešljavala kratku kosu s čela, na način koji je Darcy podsjetio na fotografije iz godišnjaka SJEĆANJA NA '54., onoga koji je na koricama od umjetne kože imao sliku sportskog navijača s megafonom na ustima. Mladi računovođa zvao se Bob Anderson. Zapodjenula je razgovor s njime njihova drugog dana u firmi i zapitala ga tijekom razgovora ima li kakve hobije. Da, odgovorio je, on je numizmatičar. Počeo joj je objašnjavati što je to, a ona je rekla: "Znam. Moj otac skuplja kovanice s Kipom slobode i one s glavama bizona. On kaže da su mu to numizmatičke opsesije. Imate li vi kakvu numizmatičku opsesiju, gospodine Anderson?" Imao ju je: penije sa pšeničnim klasovima. Najveća mu je želja bila da jednog dana pronađe penije sa pšeničnim klasovima iz 1955., koji su... Ali Darcy je i to znala. Peniji sa pšeničnim klasovima iz 1955. imali su pogrešku. Vrijednu pogrešku. Mladi gospodin Anderson, s brižljivo začešljanom gustom smeđom kosom, bio je oduševljen njezinim odgovorom. Zamolio ju je da ga zove po imenu. Poslije, dok su jeli užinu – na suncem obasjanoj klupi iza radionice – on sendvič od raženog kruha s tunjevinom, a ona grčku salatu u Tupperwareovoj posudi – upitao ju je bi li željela u subotu izaći s njim na uličnu rasprodaju u Castle Rocku. Objasnio joj je da je upravo unajmio novi stan i da sada traži fotelju. A i televizor, ako uspije pronaći nešto kvalitetno po povoljnoj cijeni. Nešto kvalitetno po povoljnoj cijeni, to je bila fraza koju će Darcy u idućim godinama često čuti. Ni on nije bio bogzna kako lijep, samo još jedan tip kojeg ne biste niti primijetili u prolazu, a on se nikad neće moći našminkati da bude ljepši... ali tog dana na klupi, bio je lijep. Obrazi su mu se zažarili kad ju je pozvao da izađu, taman toliko da mu se lice malo ozari i zablista.

"A ne kakvu zbirku novčića?" zadirkivala ga je. Osmjehnuo se i otkrio pravilne zube. Sitne, lijepo uščuvane i bijele. Nikad joj nije palo na pamet da bi je pomisao na te zube jednoga dana mogla natjerati da zadrhti – a zašto i bi? "Kad bi mi se pružila prilika, naravno da bih je pogledao", odgovorio je. "Osobito penije sa pšeničnim klasovima?" nastavila ga je zadirkivati, ali samo malo. "Osobito njih. Hoćeš li doći, Darcy?" Pristala je. A pristala je i kad ju je zaprosio. Prve bračne noći doživjela je orgazam. Ne previše često poslije toga, ali s vremena na vrijeme, dovoljno često da sebe smatra normalnom i zadovoljnom ženom. Bob je 1986. unaprijeđen. Također je (uz Darcynu podršku i pomoć) pokrenuo mali posao s američkim kovanicama za kolekcionare koje je slao poštom. Posao je bio uspješan od samog početka pa je 1990. dodao kartice sa slikama bejzbolskih igrača i stare filmske suvenire. Nije držao filmske plakate, programe i postere, ali kad bi ga netko upitao može li mu nabaviti neki takav predmet, gotovo bi ga uvijek uspio pronaći. Zapravo bi ga pronašla Darcy, služeći se u tim danima prije kompjutera pretrpanim adresarom da zove kolekcionare diljem zemlje. Posao nikad nije toliko narastao da bi zahtijevao puno radno vrijeme, što je bilo u redu. Nijedno od njih nije to željelo. Oko toga su se složili, kao što su se složili i oko kuće koju su naposljetku kupili u Pownalu, a i oko djece, kad je došlo vrijeme da ih imaju. Uglavnom su se slagali. A kad nisu, pravili su kompromise. Ali najčešće su se slagali. Imali su slične stavove. Kako brak? Dobro. Bio je to dobar brak. Donnie se rodio 1986. – Darcy je ostavila posao da ga rodi i osim što je pomagala mužu u firmi Andersonove kovanice i kolekcionarski predmeti, više se nikad nije zaposlila – a Petra 1988. U to se vrijeme gusta smeđa kosa Boba Andersona počela prorjeđivati na tjemenu, a 2002., kad je Darcy napokon u potpunosti zamijenila adresar kompjuterom, on je već bio prilično ćelav. Eksperimentirao je s različitim načinima

češljanja onoga što mu je ostalo, što mu je, po Darcynu mišljenju, samo još više isticalo ćelavost. Razljutilo ju je kad je odlučio isprobati dva od onih čarobnih preparata za ponovni rast kose, kakve prodaju oni prepredeni prevaranti na kablovskim kanalima kasno navečer (Bob Anderson postao je u srednjim godinama pomalo noćni svat). Nije joj rekao da je to učinio, ali dijelili su spavaću sobu, i premda ona nije bila dovoljno visoka da bez pomoći vidi gornju policu ormara, katkad se služila stolcem da pospremi njegove subotnje majice, majice kratkih rukava kakve je nosio za prčkanje po vrtu. I ondje ih je pronašla: 2004. bočicu s tekućinom, a godinu dana poslije bočicu s malim zelenim kapsulama gela. Provjerila ih je na internetu i ustanovila da nisu baš jeftini. Sjećala se da je tada pomislila: Pa jasno, čarobni preparati to nikad i nisu. Ali ljuta ili ne, obuzdala se kad je riječ o čarobnim preparatima, a i o Chevyju Suburbanu koji je on iz nekog razloga naprosto morao kupiti iste one godine kad su cijene benzina počele jako rasti. Kao što se on obuzdao, pretpostavljala je (zapravo, znala je), kad je ona zahtijevala da šalju djecu u dobre ljetne kampove, da Donnieju kupe električnu gitaru (svirao ju je dvije godine, dovoljno dugo da postane iznenađujuće dobar, a onda je naprosto prestao) i da Petri plate satove jahanja. Uspješan brak temelji se na kompromisima – svatko to zna. A i na visokom pragu tolerancije – Darcy je to naučila sama. Kao što kaže ona pjesma Stevieja Winwooda, ne predaj se, dušo. Darcy je odlučila da se ne predaje. A i Bob. Donnie je 2004. godine otišao na koledž u Pennsylvania, a Petra je 2006. otišla na Colby, jednu ulicu dalje u Watervilleu. Darcy Madsen Anderson imala je u to vrijeme četrdeset i šest godina. Bob je imao četrdeset i devet, a još uvijek je vodio dječje izviđače sa Stanom Morinom, građevincem koji je živio pola milje dalje niz cestu. Darcy je smatrala da njezin sve ćelaviji muž izgleda prilično smiješno u kaki kratkim hlačama i smeđim dokoljenkama koje je jedanput mjesečno navlačio na noge za odlaske u divljinu, ali nikad mu to nije rekla. Njegova ćela postala je vrlo široka, počeo je nositi bifokalne naočale, a tjelesna težina skočila mu je s devedesetak na oko sto deset kilograma. Postao je partner u

računovodstvenoj tvrtki – koja se više nije zvala Benson & Bacon, nego Benson, Bacon & Anderson. Svoju prvu kuću u Pownalu zamijenili su skupljom kućom u Yarmouthu. Njezine dojke, prije sitne, čvrste i uspravne (uvijek ih je smatrala svojim najboljim obilježjem; nikad nije željela izgledati poput konobarica iz Hootersa), postale su krupnije, ne više tako čvrste i dakako, objesile bi se kad bi navečer skinula grudnjak – a što drugo možete očekivati kad se približite pedesetoj? – ali Bob bi joj još uvijek svako malo prišao s leđa i obujmio joj dojke šakama. S vremena na vrijeme došlo bi do ugodne međuigre u spavaćoj sobi na katu, koja je gledala na njihov mirni komad zemlje od dva jutra, a premda je on malo previše žurio i često je ostavio nezadovoljenu, često ipak nije uvijek, a zadovoljstvo koje ju je prožimalo kad ga je poslije grlila i osjećala njegovo toplo muško tijelo kako drijema do nje... to zadovoljstvo nikad nije zakazalo. Bilo je to, pretpostavljala je, zadovoljstvo spoznaje da su još uvijek zajedno, kad toliki drugi nisu; zadovoljstvo spoznaje da se približavaju srebrnoj obljetnici, a što se nje tiče, brak im je još uvijek čvrst. Godine 2009., dvadeset pet godina nakon što su rekli Da u maloj baptističkoj crkvi koja više nije postojala (sada se ondje nalazilo parkiralište), Donnie i Petra priredili su im zabavu iznenađenja u restoranu Birches na Castle Viewu. Zabavi je prisustvovalo više od pedeset gostiju, a posluživao se (kvalitetan) šampanjac, teleći medaljoni i torta na četiri kata. Slavljenici su zaplesali uz pjesmu Kennyja Logginsa Footloose, baš kao i na svom vjenčanju. Gosti su zapljeskali Bobovoj plesnoj figuri, koju je Darcy već bila zaboravila prije no što ju je opet vidjela pa je od njegove još uvijek vješte izvedbe ugodno protrnula. Što je u redu; premda je on osim nezgodne ćele (nezgodne barem njemu) dobio i trbuh, za jednog računovođu još uvijek je vrlo dobro plesao. Ali sve je to samo povijest, podaci za osmrtnice, a oni su još uvijek bili premladi da misle na takve stvari. Cijela ta priča ne uzima u obzir sve one sitnice i svakodnevne misterije koji, vjerovala je (čvrsto vjerovala), daju vrijednost bračnom životu. Kao ono kad je Darcy pojela pokvarene škampe i povraćala cijelu noć, sjedeći na rubu kreveta dok joj se znojna kosa lijepila

za vrat, a suze joj se slijevale niz zažarene obraze, a Bob je sjedio uz nju, strpljivo joj pridržavao lavor i nakon svakog napadaja povraćanja odnosio ga u kupaonicu, ispraznio ga u školjku i povukao vodu – da joj ne bude još mučnije od mirisa, objasnio je. A u šest ujutro, kad joj je grozna mučnina napokon malo popustila, zagrijao je auto da je odveze na hitnu pomoć. Javio se u firmu da neće doći na posao, a otkazao je i putovanje u White River kako bi mogao biti s njom u slučaju da joj ponovno pozli. Takve stvari funkcioniraju obostrano; katkad je on bio podrška njoj, a katkad ona njemu. Darcy mu je pravila društvo u čekaonici bolnice St. Stephen's – bilo je to '94. ili '95. – dok je čekao rezultate biopsije, nakon što je otkrio (pod tušem) sumnjivu kvržicu ispod lijevog pazuha. Rezultati biopsije bili su negativni, dijagnosticirana mu je infekcija limfnog čvora. Kvržica se zadržala još oko mjesec dana, a onda se sama od sebe povukla. Kratak pogled na njegov enigmatski časopis kroz napola otvorena vrata kupaonice dok on sjedi na školjki. Miris kolonjske vode na njegovim obrazima, što je značilo da će Suburban napustiti njihov kolni prilaz na dan ili dva i da će njegova strana bračnog kreveta noć ili dvije biti prazna zato što on mora otputovati u New Hampshire ili Vermont da sredi nečije računovodstvo (B, B & A sada su imali klijente u svim sjevernim državama Nove Engleske). Katkad je taj miris značio da će on otputovati da pogleda zbirku novčića na nečijoj rasprodaji kućne imovine, jer oboje su shvaćali da se baš sve numizmatičke kupoprodaje što ih njihov drugi posao zahtijeva ne mogu obaviti kompjuterom. Pogled na stari crni putni kovčeg u predsoblju, kojeg se on nikad neće odreći, ma koliko ga ona gnjavila da ga baci. Njegove papuče pokraj kreveta, jedna uvijek utaknuta u drugu. Čaša vode na njegovu noćnom ormariću, a pokraj nje narančasta tableta vitamina na najnovijem broju numizmatičkog mjesečnika. Kako bi on uvijek rekao: "Više je mjesta vani nego unutra" kad god bi se podrignuo i: "Pazi se, plinski napad!" kad god bi prdnuo. Njegov kaput na prvoj kuki vješalice u predsoblju. Odraz njegove četkice za zube u ogledalu (Darcy je bila uvjerena da bi on još uvijek upotrebljavao istu onu četkicu za zube koju je imao kad su se vjenčali, da ih ona nije redovito zamjenjivala). Način na koji bi obrisao usne

ubrusom nakon svakog drugog ili trećeg zalogaja. Brižljivo spakirana oprema za logorovanje (uvijek s rezervnim kompasom), prije no što bi on i Stan poveli još jednu grupu devetogodišnjaka na izlet Dead Man's Trailom – opasnom i strašnom stazom koja ulazi u šumu iza Golden Grove Malla i izlazi kod Weinbergovih rabljenih automobila. Izgled njegovih noktiju, uvijek podrezanih i čistih. Miris žvakaće gume u njegovu dahu kad bi se poljubili. Te stvari i još deset tisuća drugih sačinjavale su tajnu povijest njihova braka. Znala je da i on zacijelo ima svoju priču o njoj, sve od melema s okusom cimeta kojim je zimi mazala usne i mirisa njezina šampona za kosu kad bi joj ljubio stražnju stranu vrata (što se više nije događalo tako često kao prije, ali ipak se događalo) pa do zvuka uključivanja njezina kompjutera u dva sata ujutro dva-tri puta mjesečno, kad iz nekog razloga nije mogla zaspati. Njihov brak sada je već trajao dvadeset i sedam godina ili – kako je jednog dana za zabavu izračunala kompjuterskim kalkulatorom – devet tisuća osamsto pedeset i pet dana. Gotovo četvrt milijuna sati i preko četrnaest milijuna minuta. Dakako, Bob je dio tog vremena proveo na poslu, a ona je i sama nekoliko puta otišla na putovanja (najtužnije je bilo ono kad je otišla u Minneapolis da se pridruži roditeljima nakon što je njezina sestra Brandolyn poginula u bizarnoj nezgodi), ali uglavnom su bili zajedno. Zna li ona sve o njemu? Pa naravno da ne zna. Ne zna ni on sve o njoj – primjerice, da ona katkad (uglavnom za kišnih dana ili za onih noći kad ne može zaspati) halapljivo guta čokoladne štangice Butterfingers ili Blue Ruths, čak i nakon što se prejede, pa čak i kad osjeti mučninu u želucu. Ili da ona smatra kako je novi poštar prilično zgodan. Čovjek nikad ne može znati sve, ali Darcy je smatrala da, nakon dvadeset i sedam godina braka, njih dvoje znaju sve važne stvari jedno o drugom. Bio je to dobar brak, jedan od oko pedeset posto brakova koji se održe na dulji rok. Darcy je u to isto tako čvrsto vjerovala kao što je vjerovala da će je sila teža zadržati na tlu kad bude hodala pločnikom. Sve do one večeri u garaži.

2 Otkazao joj je daljinski upravljač, a u kuhinjskom ormariću lijevo od sudopera nije bilo AA baterija. Bilo je baterija D i C, pa čak i jedan neotvoreni paketić sićušnih baterija AAA, ali ne i tih vražjih AA. I tako je Darcy otišla u garažu znajući da Bob ondje drži zalihu Duracella i to je bilo dovoljno da joj promijeni život. Kao da svi mi hodamo po zraku, visoko iznad zemlje. Potreban je samo jedan mali korak u pogrešnom smjeru pa da padnemo. Kuhinju i garažu spajao je natkriveni prolaz. Darcy je žurno prošla kroz njega, stišćući kućni ogrtač oko sebe – prije dva dana prestao je niz iznimno vrućih dana babljeg ljeta pa je vrijeme sada više nalikovalo na listopad ili studeni. Vjetar joj je hladio gležnjeve. Vjerojatno je trebala navući čarape i hlače, ali nova epizoda serije Dva i pol muškarca trebala je početi za manje od pet minuta, a vražji televizor zaglavio se na CNN-u. Da je Bob kod kuće, zamolila bi ga da ručno promijeni kanal – negdje postoji dugmad za to, vjerojatno straga, gdje ih samo muškarac može pronaći – a onda bi ga poslala po baterije. Na kraju krajeva, garaža je uglavnom njegova oblast. Ona je u nju odlazila samo da izveze auto, a i to samo za dana kad je vrijeme bilo loše; inače ga je parkirala na okretištu kolnog prilaza. Ali Bob je sada u Montpelieru, otišao je pogledati zbirku čeličnih penija iz Drugoga svjetskog rata pa je ona, barem privremeno, gospodarica doma Andersonovih. Opipala je zid pokraj vrata tražeći tri prekidača i uključila ih rubom dlana. Fluorescentne svjetiljke zazujale su joj iznad glave. Garaža je bila prostrana i sređena, alat je uredno visio na perforiranoj ploči i ležao na Bobovoj radnoj klupi. Pod je bio od betona, obojen plavkasto-sivo, a na njemu nije bilo mrlja od ulja; Bob je uvijek govorio kako mrlje od ulja znače da vlasnik garaže vozi smeće od auta ili da ne pazi na održavanje. Prius star godinu dana, kojim se vozio na posao u Portland, bio je ovdje; Bob se odvezao u Vermont terencem, dinosaurusom koji je imao visoku kilometražu.

Njezin Volvo bio je parkiran vani. "Lako ga je parkirati unutra", rekao joj je u više navrata (nakon dvadeset sedam godina braka, originalni komentari postanu vrlo rijetki). "Samo otvori vrata garaže daljinskim upravljačem na štitniku za sunce." "Volim imati auto na oku", uvijek bi mu odgovorila, premda se zapravo bojala da ne udari autom u vrata garaže kad ga izvozi unatrag. Mrzila je voziti unatrag. A pretpostavljala je da on to zna... baš kao što je ona znala da on ima neobičan fetiš u vezi s držanjem papirnatih novčanica u novčaniku u okomitom položaju i da nikad ne odlaže otvorenu knjigu licem nadolje kad prekine s čitanjem – zato što se tako slomi hrbat, kako je tvrdio. Barem je garaža bila topla; velike srebrne cijevi (koje se vjerojatno zovu vodovi, ali Darcy nije baš bila sigurna u to) križale su se na stropu. Otišla je do klupe na kojoj je ležalo nekoliko poredanih četvrtastih limenki, svaka s urednom etiketom na sebi: ČAVLI, VIJCI, ŠARKE, SPOJNICE I KOPČE, VODOVOD i – to je smatrala prilično simpatičnim – SITNE STVARČICE. Na zidu je visio kalendar Sports Illustrateda sa slikom neke nepodnošljivo mlade i privlačne djevojke u kupaćem kostimu, a s lijeve strane kalendara dvije fotografije. Jedna od njih bila je stara fotografija Donnieja i Petre na školskom igralištu za bejzbol u Yarmouthu, u majicama Red Soxa iz Bostona. Ispod nje je Bob debelim flomasterom napisao DOMAĆI TIM 1999. Druga, mnogo novija fotografija, pokazivala je odraslu Petru, koja samo što se nije pretvorila u ljepoticu, kako stoji zagrljena sa svojim zaručnikom Michaelom ispred malog ribljeg restorana na plaži Old Orchard. Ispod je debelim flomasterom pisalo SRETAN PAR! Na zidu lijevo od fotografija visio je ormarić za baterije s natpisom ELEKTRIČNE STVARI na Dymo traci. Darcy je krenula prema njemu ne gledajući kuda ide – uzdajući se u Bobovu gotovo manijakalnu urednost – i spotaknula se o kartonsku kutiju koja nije bila do kraja gurnuta pod radnu klupu. Posrnula je i u posljednji se čas uhvatila za klupu. Puknuo joj je nokat – što boli i predstavlja gnjavažu – ali uspjela je spriječiti potencijalno gadan pad, što je bilo dobro. Vrlo dobro, jer u kući nije bilo nikoga tko bi mogao nazvati 911 da je razbila glavu na podu – nezamašćenom i čistom, ali vrlo

tvrdom. Mogla je naprosto gurnuti kutiju natrag pod klupu rubom stopala – poslije je to shvatila i pažljivo razmislila o tome, kao matematičar koji provjerava zakučastu i složenu jednadžbu. Na kraju krajeva, žurilo joj se. Ali na vrhu kutije ugledala je katalog za pletivo Patternworks pa je čučnula da ga dohvati i odnese u kuću zajedno s baterijama. A kad ga je podigla, ispod njega ugledala je Brookstoneov katalog koji je bila zagubila. A ispod njega Paulu Young... pa Talbots... pa Forzieri... pa Bloomingdale's... "Bob!" uzviknula je s očajanjem, rastavivši mu ime na dva sloga (kao što bi ga izrekla kad bi on donio blato u kuću ili ostavio mokre ručnike na podu kupaonice kao da se nalaze u nekom luksuznom hotelu sa sobaricama), ne "Bob", nego "BO-ob". Jer doista, čitala ga je kao knjigu. On je smatrao da ona previše naručuje iz kataloga, a jedanput je otišao toliko daleko da je izjavio kako je ona ovisna o tim katalozima (što je smiješno, zapravo je bila ovisna o čokoladnim štangicama Butterfingers). Ta mu je mala psihološka analiza donijela dva dana njezina hladnog ponašanja. Ali on je znao kako ona razmišlja, i to naročito o nevažnim stvarima. Njezino je geslo glasilo "daleko od očiju, daleko od srca". I tako je taj lukavac skupio njezine kataloge i stavio ih ovamo. A sljedeća bi postaja vjerojatno bila kanta za papirnati otpad. Danskin... Express... Computer Outlet... Macworld... Monkey Ward... Layla Grace... Što je dublje prekapala, postajala je sve ogorčenija. Čovjek bi mislio da su ih njezine potrošačke navike dovele na prosjački štap, što je čisto sranje. Posve je zaboravila na seriju Dva i pol muškarca i već je počela razmišljati o tome što će reći Bobu kad je nazove iz Montpeliera (on bi je uvijek nazvao kad bi se nakon večere vratio u motel). Ali prvo je namjeravala odnijeti sve te kataloge ravno natrag u vražju kuću, što znači da će se morati vraćati barem tri ili četiri puta, jer hrpa kataloga bila je visoka barem šezdeset centimetara, a ti su luksuzni katalozi teški. Nije ni čudo što se spotaknula o kutiju.

Ubili je katalozi, pomislila je. No to bi bio ironičan način da čovjek pogi... Misao joj se prekinula kao suha grančica. Bila je nastavila prekapati dok je razmišljala i sada je već prevalila četvrt puta do dna hrpe, a ispod kataloga Goosberry Patch (seoski dekor) naišla je na nešto što nije bilo katalog. Ne, ni izdaleka. Bio je to časopis Kuje u lancima. Skoro ga nije izvukla; da je na njega naišla u jednoj od Bobovih ladica ili na onoj visokoj polici s čarobnim preparatima za rast kose, vjerojatno i ne bi. Ali budući da ga je našla ovdje, skrivenog u hrpi s barem dvije stotine kataloga... njezinih kataloga... naslutila je da se u tome krije nešto više od običnog stida što ga muškarac možda osjeća zbog zanimanja za spolne nastranosti. Žena na naslovnici bila je privezana za stolac i gola, osim crne kukuljice na glavi, ali kukuljica joj je prekrivala samo gornju polovicu lica i vidjelo se da vrišti. Bila je svezana debelom užadi koja joj se usijecala u dojke i trbuh. Po bradi, vratu i rukama bila je poprskana lažnom krvlju. Na dnu stranice, jarko žutim slovima, širio se ovaj neugodni mamac: ZLOČESTA KUJA BRENDA DOBILA JE ŠTO JE TRAŽILA NA STRANICI 49! Darcy nije namjeravala otvoriti ni tu ni bilo koju drugu stranicu. Već je počela tražiti objašnjenje za ovo: muška znatiželja. Znala je nešto o muškoj znatiželji zato što je svojedobno u zubarskoj ordinaciji pročitala članak u Cosmu. Neka je čitateljica napisala pismo jednoj od mnogih savjetnica tog časopisa (ova je bila redakcijska psihijatrica koja se specijalizirala za često misteriozan muški spol) o tome kako je u aktovci svog muža pronašla nekoliko časopisa za homoseksualce. Vrlo eksplicitne stvari, rekla je autorica pisma, pa se sada brine nije li joj muž možda potajni homoseksualac. Premda, dodala je, ako jest, on to u spavaćoj sobi vrlo vješto skriva. Ne brinite, odgovorila joj je savjetnica. Muškarci su pustolovi po naravi, a mnogi od njih vole istraživati nekonvencionalno spolno ponašanje – homoseksualnost je prva stvar na tom popisu, a grupni seks odmah iza nje – i spolni fetišizam: uriniranje, transvestizam, seks na javnim mjestima, lateks. I, dakako, vezanje. Dodala je da sado-mazohizam fascinira i neke žene, što je

zbunilo Darcy, ali ona je uvijek rado priznavala da ne zna sve. Muška znatiželja, to je sve. Možda je Bob vidio taj časopis na nekom kiosku (premda Darcy nije mogla zamisliti takvu naslovnicu na nekom novinskom kiosku) pa ga je obuzela znatiželja. A možda ga je pokupio iz kante za smeće u nekoj trgovini pa ga je odnio kući i prelistao ovdje u garaži, a onda se zgrozio kao i ona (krv na naslovnici očito je bila lažna, ali ženin vrisak izgledao je i previše stvaran) i sakrio ga u golemu hrpu kataloga namijenjenih recikliranju, kako ga ona ne bi slučajno vidjela i počela mu postavljati neugodna pitanja. To je sve, samo jednokratan slučaj; kad bi pogledala ostatak hrpe, ne bi u njemu našla ništa slično. Možda nekoliko Penthousea i časopisa sa slikama djevojaka u donjem rublju – znala je da većina muškaraca voli svilu i čipku, a ni Bob u tom pogledu nije izuzetak – ali više ništa iz žanra "Kuje u lancima". Ponovno je pogledala naslovnicu i primijetila jednu neobičnu stvar: na njoj nije bilo cijene. A ni bar koda. Pogledala je stražnju stranu, želeći doznati koliko bi takav časopis mogao stajati i zatreptala kad je ondje ugledala sliku gole plavuše svezane za nešto što je podsjećalo na stol za operacije. Ali izraz straha na licu te djevojke bio je isto tako stvaran kao i novčanica od tri dolara, što ju je na neki način smirilo. A debeli muškarac koji je stajao iznad nje s, kako se činilo, kuhinjskim nožem u ruci, izgledao je smiješan u narukvicama i kožnim gaćama – više kao neki računovođa, nego kao netko tko se sprema izrezati "kuju u lancima" du jour. I Bob je računovođa, pomislila je. Bila je to glupa misao koja je izašla iz prevelike glupe zone njezina mozga. Odgurnula ju je kao što je odgurnula prilično neugodne korice časopisa natrag u hrpu kataloga nakon što se uvjerila da ni na stražnjoj stranici nema bar koda ni cijene. A kad je gurnula kartonsku kutiju pod radnu klupu – odustala je od zamisli da odnese kataloge natrag u kuću – sinuo joj je odgovor na zagonetku časopisa bez cijene i bar koda. To je jedan od onih časopisa koje prodaju u najlonskom ovitku, kako bi se prikrili svi prljavi dijelovi. Cijena i bar kod bili su na ovitku, naravno, to je to, što bi drugo moglo biti? Negdje je morao kupiti tu vražju stvar, pod pretpostavkom da je

nije izvukao iz smeća. Možda ga je kupio preko interneta. Vjerojatno postoje internetske stranice koje se specijaliziraju za takve stvari. A da i ne spominjemo mlade djevojke koje izgledaju poput dvanaestogodišnjakinja. "Nije važno", rekla je i oštro klimnula glavom. Ovo je gotova stvar, mrtvo slovo na papiru, završena rasprava. Kad bi mu to spomenula u večerašnjem telefonskom razgovoru ili kad se vrati kući, bilo bi mu neugodno i branio bi se. Vjerojatno bi je optužio da je seksualno naivna, što je zacijelo istina, i da pretjeruje, što je odlučila ne učiniti. Odlučila je da se ne preda. Brak je nalik na kuću koja se stalno gradi, svake godine nadograđuju se nove sobe. Brak koji traje tek godinu dana nalik je na kućicu, a brak koji traje dvadeset sedam godina na golem i nepravilan dvorac. U njemu mora biti udubina i skrivenih kutaka. Većina njih prašnjava je i prazna, ali neki kriju neugodne uspomene koje radije ne biste našli. Ali nije to ništa važno. Takve uspomene čovjek ili baci u smeće ili ih odnese u staretinarnicu. Ta joj se misao toliko svidjela (dala joj je osjećaj dovršenosti) da ju je ponovila naglas: "Nije to ništa važno." A da to i dokaže, s obje je ruke snažno gurnula kutiju do stražnjeg zida. Začuo se tup udarac. Što je sad to? Bolje da ne znam, rekla je sebi. Bila je prilično sigurna da joj ta misao nije došla iz glupe, nego iz pametne zone mozga. Pod radnom je klupom mračno, možda ondje ima miševa. Čak i u dobro održavanoj garaži poput ove, moglo bi biti miševa, osobito kad dođe hladno vrijeme, a neki bi je uplašeni miš mogao ugristi. Ustala je, obrisala kućni ogrtač na koljenima i izašla iz garaže. Na pola puta natkrivenim prolazom, začula je zvonjavu telefona.

3 Vratila se u kuhinju prije no što se uključila telefonska sekretarica, ali onda je pričekala. Ako je to Bob, neka sekretarica preuzme njegov poziv. U ovom trenutku nije htjela razgovarati s njime. Mogao bi joj nešto čuti u glasu. Pretpostavit će da je otišla u dućan na uglu ili možda u videoteku i opet nazvati za sat vremena. A za sat vremena, nakon što joj se neugodno otkriće malo staloži, već će se dovoljno pribrati da može voditi ugodan razgovor. Ali nije bio Bob, bio je Donnie. "O, kvragu, baš sam želio popričati s vama." Podigla je slušalicu, naslonila se na pult i rekla: "Pa onda pričaj. Baš sam se vratila iz garaže." Donnie je bio pun novosti. Živio je u Clevelandu u Ohiu i nakon dvije godine nezahvalnog rintanja na najnižem položaju u najvećoj reklamnoj firmi u gradu, s jednim je prijateljem odlučio pokrenuti vlastiti posao. Bob se tome jako protivio, govoreći Donnieju da on i njegov prijatelj nikad neće dobiti zajam koji im treba da bi preživjeli prvu godinu. "Jesi li ti pri sebi?" bio je rekao Donnieju nakon što mu je Darcy prepustila slušalicu. To je bilo u rano proljeće, kad su se posljednji komadići snijega još uvijek skrivali ispod drveća i grmlja u stražnjem dvorištu. "Ti imaš dvadeset i četiri godine, Donnie, a i tvoj prijatelj Ken. Vas dvojica naivaca ne možete još godinu dana dobiti ni kasko-osiguranje za svoj auto, samo obvezno osiguranje. Ni jedna banka neće vam odobriti početni kredit od sedam tisuća dolara, osobito u ovoj ekonomskoj situaciji." Ali oni su ipak dobili zajam, a sada su uspjeli pronaći i dva velika klijenta, oba u istom danu. Jedan je bio prodavač automobila koji je tražio svjež pristup da privuče kupce u tridesetima, a drugi ista ona banka koja je firmi Anderson & Heyward odobrila početni zajam. Darcy je uzviknula od oduševljenja, a Donnie je kliknuo zauzvrat. Razgovarali su dvadesetak minuta. Jedanput tijekom razgovora prekinula su ih dva kratka zvučna signala

dolazećeg poziva. "Želiš li se javiti?" upitao ju je Donnie. "Ne, to me zove tvoj otac. Otišao je pogledati zbirku čeličnih penija u Montpelieru. Nazvat će me opet prije spavanja." "Kako je on?" Dobro, pomislila je. Nalazi nove zanimacije. "Spreman za akciju", odgovorila je. Bila je to jedna od Bobovih omiljenih izreka pa se Donnie nasmijao. Darcy je obožavala čuti njegov smijeh. "A Pets?" "Nazovi je i provjeri sam, Donalde." "Hoću, hoću. Stalno se spremam. U međuvremenu, reci mi ti ukratko." "Odlično je. Punom parom planira vjenčanje." "Čovjek bi mislio da se udaje sljedećeg tjedna, a ne sljedećeg lipnja." "Donnie, ako se ne potrudiš razumjeti žene, nikad se nećeš oženiti." "Ne žuri mi se. Previše se dobro zabavljam." "Samo se zabavljaj oprezno." "Vrlo sam oprezan i vrlo pristojan. Sad moram ići, mama. Za pola sata naći ću se s Kenom na piću. Počet ćemo planirati tu stvar s automobilima." Htjela mu je reći da ne pije previše, ali onda se predomislila. On možda još uvijek izgleda kao da je tek krenuo u srednju školu, a ona ga se vrlo jasno sjećala kad je kao petogodišnjak u crvenom prugastom džemperu neumorno gurao romobil gore-dolje asfaltiranim stazama u parku Joshue Chamberlaina u Pownalu, ali on više nije nijedan od te dvojice dječaka. On je sada mlad muškarac i koliko god to nevjerojatno zvučalo, mladi poduzetnik na početku karijere. "Okej", rekla je. "Hvala ti što si nazvao, Donnie. Baš mi je drago." "I meni. Pozdravi staroga kad ponovno nazove i reci mu da ga volim." "Hoću. " "Spreman za akciju", rekao je Donnie i zacerekao se. "Kolikim je

izviđačkim grupama to rekao?" "Svima." Darcy je otvorila hladnjak da provjeri ne čeka li je u njemu kojim slučajem još koji hladni Butterfinger da ga u slast pojede. Nije ga bilo. "Grozno!" "Volim te, mama." "I ja tebe." Spustila je slušalicu. Opet se dobro osjećala. Smiješila se. Ali dok je tako stajala naslanjajući se na pult, osmijeh joj je izblijedio. Onaj štropot. Začula je štropot kad je gurnula kutiju s katalozima natrag pod radnu klupu. Ne zveket kao da je kutija udarila u neki zagubljeni komad alata, nego štropot. Zvučalo je pomalo šuplje. Baš me briga. Nažalost, to nije bilo točno. Taj joj je štropot izgledao kao nedovršen posao. A i kutija. Ima li u njoj još bačenih časopisa poput onih Kuja u lancima! Bolje da ne znam. Da, da, ali možda bi ipak bilo pametnije provjeriti. Jer ako je samo jedan, znači da je imala pravo kad je pomislila da je sve to samo seksualna znatiželja koju je potpuno zadovoljio jedan jedini kratak pogled u taj odvratan ( i bolestan, dodala je) svijet. A ako ih ima još, ni to još uvijek ne mora ništa značiti – na kraju krajeva, on ih je namjeravao baciti – ali možda bi ona to ipak morala znati. Ali najviše ju je mučio onaj štropot. Mučio ju je više od pitanja o časopisima. Brzo je uzela baterijsku svjetiljku iz smočnice i krenula natrag u garažu. Čim se našla u natkrivenom prolazu, podigla je revere kućnog ogrtača i poželjela da je odjenula jaknu. Već je bilo vrlo hladno.

4 Kleknula je, odgurnula kutiju s katalozima u stranu i osvijetlila prostor ispod radne klupe. U prvom trenutku nije shvatila što to vidi ispred sebe: gledala je glatku površinu koju su prekidale dvije tamne linije, jedna neznatno deblja od druge. A onda je osjetila nemir u tijelu, koji se protezao od sredine prsnog koša do dna trbuha. Bilo je to skrovište. Pusti to na miru, Darcy! To je njegova stvar, a radi vlastita duševnog mira pusti da tako i ostane. Bio je to dobar savjet, ali sad je već predaleko dogurala da bi ga poslušala. Zavukla se pod klupu sa svjetiljkom u ruci, očekujući da će je ondje dočekati debeli sloj paučine, ali nije ga bilo. Ako je njezin životni moto glasio "daleko od očiju, daleko od srca", onda je životni moto njezina proćelavog muža, skupljača novčića i voditelja dječjih izviđača, glasio "sve mora biti blistavo i čisto". Osim toga, on se i sam zavlači ovamo pa se nije mogla stvoriti paučina. Je li to istina? Zapravo ne može biti sigurna u to, zar ne? Ali vjerovala je da jest. Pukotine su se nalazile na svakom kraju dvadeset centimetara duge ploče koja je, izgleda, u sredini imala šipku kako bi se mogla okrenuti oko osi. Darcy ju je bila udarila kutijom dovoljno jako da je odškrine, ali to ne objašnjava onaj štropot. Gurnula je jedan kraj ploče. Ploča se najednom kraju pomaknula unutra, a na drugom van i otkrila dvadeset centimetara dugo, trideset visoko i možda pedesetak centimetara duboko skrovište. Mislila je da će u njemu ugledati još časopisa, možda čak i cijelu zbirku, ali nije ih našla. Ugledala je malu drvenu kutiju. Bila je prilično sigurna da ju je prepoznala. Ta je kutija proizvela onaj zvuk. Stajala je na boku pa ju je obrtanje ploče prevrnulo. Ispružila je ruku, uhvatila kutiju i izvukla je s jakim osjećajem zebnje.

Bila je to mala kutija od hrastovine koju mu je ona prije pet godina, a možda i više, darovala za Božić. Ili za rođendan? Više se nije mogla sjetiti, samo se sjećala da ju je jeftino kupila kod nekog obrtnika u Castle Rocku. U bareljefu na poklopcu kutije nalazio se ručno rezbareni ornament, a ispod ornamenta, također u bareljefu, bio je natpis njezine namjene: MANŽETE. Bob je imao mnogo ukrasne dugmadi za manžete i premda je za posao radije odijevao košulje s običnom dugmadi, neki od njegovih ukrasa za zapešće bili su prilično lijepi. Sjećala se kako je tada pomislila da će mu kutija pomoći da ih organizira. Sjećala se da ju je neko vrijeme nakon što je odmotao dar i oduševljeno uzviknuo viđala na vrhu komode na njegovoj strani spavaće sobe, ali nije se mogla sjetiti da ju je vidjela u posljednje vrijeme. Pa naravno da nije. Bila je ovdje, u skrovištu pod radnom klupom, a Darcy bi se okladila u kuću i sve ostale posjede (još jedna od njegovih uzrečica) da, ako je otvori, unutra neće naći manžete. Pa onda nemoj pogledati. Još jedan dobar savjet, ali sada je već predaleko dospjela da bi ga poslušala. Otvorila je kutiju osjećajući se kao žena koja je zalutala u kasino i iz nekog ludog razloga uložila svu svoju životnu ušteđevinu na jednu jedinu kartu. Daj da bude prazna. Molim te, Bože, ako me voliš, daj da bude prazna. Ali nije bila prazna. Unutra su ležala tri plastične pravokutne kartice, svezane gumicom. Izvukla je svežanj vršcima prstiju – kao da izvlači bačenu krpu bojeći se da je prljava i puna bacila – i skinula gumicu. Nisu to bile kreditne kartice, kao što je u prvi mah pomislila. Na vrhu svežnja ležala je iskaznica crvenog križa davatelja krvi koja je pripadala nekoj ženi po imenu Marjorie Duvall. Krvna grupa bila joj je A+, živjela je u Novoj Engleskoj. Darcy je okrenula iskaznicu i vidjela da je Marjorie – tko god bila – posljednji put dala krv šesnaestog kolovoza 2010. Prije tri mjeseca. Kvragu, tko je ta Marjorie Duvall? Odakle je Bob poznaje? I zašto joj njezino ime zvuči poznato?

Sljedeća je bila članska iskaznica knjižnice u North Conwayju na ime Marjorie Duvall, a ona je na sebi imala adresu: Honey Lane 17, South Gansett, New Hampshire. Posljednji komad plastike bila je vozačka dozvola Marjorie Duvall iz New Hampshirea. Na fotografiji je izgledala kao savršeno obična Amerikanka tridesetih godina, ne pretjerano zgodna (premda nitko na fotografiji vozačke ne izgleda najbolje), ali ipak ljepuškasta. Zagasito plava kosa bila joj je začešljana unatrag, po slici se nije moglo zaključiti ima li punđu ili konjski rep. Datum rođenja: 6. siječnja 1974. Ista adresa kao i na iskaznici knjižnice. Darcy je shvatila da cvili od očaja. S užasom je slušala kako joj taj zvuk izlazi iz grla, ali nije mogla prestati. A želudac joj se pretvorio u olovnu kuglu, koja joj je povlačila cijelu utrobu nadolje, rastežući je u nove i neugodne oblike. Shvatila je da je sliku Marjorie Duvall vidjela u novinama. I na večernjim vijestima. S potpuno utrnulim rukama, ponovno je omotala svežanj iskaznica gumicom i vratila ga u kutiju, a kutiju u skrovište. Već se spremala da zatvori skrovište, kad je začula sebe kako govori: "Ne, ne, ne, to nije u redu. Ne može biti." Je li to govorila Pametna ili Glupa Darcy? Nije bilo lako reći. Sigurno je znala samo to da je kutiju otvorila Glupa Darcy. I zahvaljujući njoj, Darcy je sada tonula. Ponovno je izvukla kutiju. Misleći: To je pogreška, mora biti, mi smo u braku više od polovice svojih života, ja bih to znala, znala bih. Otvorila je kutiju. Misleći: Poznaje li itko ikoga doista? Prije ove večeri, Darcy bi bez razmišljanja na to pitanje odgovorila potvrdno. Sada je na vrhu svežnja ležala vozačka dozvola Marjorie Duvall. Prije je bila na dnu. Darcy ju je vratila na dno. Ali koja je iskaznica ležala na vrhu, iskaznica crvenog križa ili iskaznica knjižnice? Odgovor je jednostavan, mora biti jednostavan kad postoje samo dvije mogućnosti, ali Darcy je bila previše

uznemirena da bi se sjetila. Stavila je iskaznicu knjižnice na vrh i odmah shvatila da ona prije nije bila ondje, jer prvo što je ugledala kad je otvorila kutiju bio je bljesak crvene boje, crvene kao krv; naravno da će iskaznica davatelja krvi biti crvena. Ta je iskaznica bila na vrhu. Stavila ju je na vrh. Dok je omatala gumicom malu zbirku plastičnih kartica, u kući je ponovno zazvonio telefon. To je on, Bob, zove je iz Vermonta. Da je Darcy sada bila u kuhinji i da je podigla slušalicu, čula bi ga kako joj vedrim glasom (glasom koji je poznavala isto tako dobro kao i svoj vlastiti) kaže: Zdravo, dušo, kako si? Prsti su joj se trznuli, a gumica je puknula i odletjela. Darcy je viknula, premda nije znala viče li od frustracije ili od straha. Ali zašto bi se zapravo bojala? U dvadeset sedam godina braka Bob nikad nije dignuo ruku na nju, osim da je pomiluje. A samo je u nekoliko navrata dignuo glas na nju. Telefon je zazvonio još jedanput... pa još jedanput... a onda se prekinuo usred zvonjave. Bob joj vjerojatno ostavlja poruku. Opet te nisam našao kod kuće! Kvragu! Nazovi me da se ne brinem, OK? Moj broj je... Ostavit će joj i broj svoje sobe. On ništa ne prepušta slučaju, ništa ne uzima zdravo za gotovo. Ono što je pomislila apsolutno ne može biti istina. Ta je misao nalik na one grozne strahove koji katkad izrone iz mulja na dnu čovjekove duše i zablistaju sa strašnom uvjerljivošću: da je žgaravica zapravo početak srčanog udara, da je glavobolja zapravo tumor na mozgu ili da to što Petra nije nazvala u nedjelju navečer zapravo znači da je doživjela prometnu nesreću i da sada leži u komi u nekoj bolnici. Ali takvi joj se strahovi obično jave u četiri ujutro, kad ne može zaspati. Ne u osam navečer... a gdje je ta vražja gumica? Napokon ju je našla iza kutije s katalozima u koju više nikad nije htjela zaviriti. Zaboravivši gdje se nalazi, gurnula je gumicu u džep i stala se pridizati da potraži novu pa je udarila glavom u dno stola. Počela je plakati. Nije našla gumicu ni u jednoj ladici radnog stola pa je zaplakala još jače. Vratila se kroz natkriveni prolaz u kuhinju, noseći one grozne i neobjašnjive

iskaznice u džepu kućnog ogrtača te uzela gumicu iz kuhinjske ladice u kojoj je držala raznorazne tobože korisne stvarčice: spojnice za papir, plastične vezice i ukrasne magnete za hladnjak koji su gotovo posve izgubili magnetičnost. Na jednom od tih magneta, koji joj je Bob darovao za Božić u čarapi, pisalo je DARCY JE GLAVNA. Svjetlo na vrhu telefona na pultu stalno je titralo govoreći: poruka, poruka, poruka. Požurila je natrag u garažu ne podigavši revere kućne haljine. Više nije osjećala hladnoću u zraku, jer unutrašnja je hladnoća sada bila jača. A ona olovna kugla još uvijek joj je potezala utrobu nadolje. Rastezala je. Bila je nejasno svjesna da hitno mora isprazniti crijeva. Nije važno. Stisni. Zamisli da se voziš autoputom i da je sljedeći WC udaljen dvadeset milja. Obavi to. Vrati sve stvari u prijašnje stanje. A onda možeš... Što onda može? Zaboraviti na sve? Baš vjerojatno! Omotala je iskaznice gumicom, shvatila da se vozačka dozvola nekako opet našla na vrhu i nazvala se glupom kujom... što je pogrdna izjava zbog koje bi Bobu opalila šamar, da ju je on ikada tako nazvao. Premda nikad nije. "Ako sam glupa kuja, barem nisam kuja u lancima", promrmljala je, a onda je osjetila grč u želucu. Kleknula je i okamenila se u tom položaju čekajući da grč prođe. Da je ovdje bila kupaonica, potrčala bi u nju, ali nije je bilo. Kad je grč popustio – nevoljko – presložila je iskaznice, prilično sigurna da ih je sada stavila u ispravan poredak (davateljica krvi, knjižnica, vozačka dozvola), a onda ih vratila u kutiju s natpisom MANŽETE. A kutiju natrag u rupu. Čvrsto je zatvorila pokretnu ploču. Kutiju s katalozima vratila je na mjesto gdje je ležala kad se o nju spotaknula: da neznatno viri. Bob neće primijetiti razliku. Ali je li ona sigurna u to? Ako je on doista ono što ona misli da jest – strašno je da joj se takva misao uopće vrzma po glavi, kad su sve što je prije samo pola sata željela bile nove baterije za onaj prokleti daljinski upravljač – ako jest, onda je već dugo oprezan. A on doista i jest oprezan i uredan, on

doista živi u skladu s geslom "sve mora biti blistavo i čisto", ali ako je ono što ove vražje (ne, jebene ) plastične iskaznice nagovještavaju točno, onda je nadnaravno oprezan. Nadnaravno budan. Prepreden. Nikad prije ove večeri nije tu riječ povezala s Bobom. "Ne", rekla je garaži. Znojila se, pramenčići kose neprivlačno su joj se lijepili za lice, hvatali su je grčevi u želucu, a ruke su joj se tresle kao da boluje od Parkinsonove bolesti, ali glas joj je bio neobično miran, čudno spokojan. "Ne, to nije moguće. To je pogreška. Moj muž nije Beadie ." Zatim se vratila u kuću.

5 Odlučila je skuhati čaj. Čaj smiruje. Dok je punila čajnik, opet je zazvonio telefon. Ispustila je čajnik u sudoper – tresak ju je natjerao da ispusti mali krik – i otišla do telefona otirući vlažne ruke o kućni ogrtač. Samo mirno, rekla je sebi. Ako on može čuvati tajnu, mogu i ja. Sjeti se da za sve ovo postoji razumno objašnjenje... Ma nemoj mi reći? A ja samo ne znam kako ono glasi. Treba mi vremena da razmislim, to je sve. I zato: samo mirno. Podigla je slušalicu i veselim glasom rekla: "Ako si ti, ljepotane, dođi odmah. Muž mi je na putu." Bob se nasmijao. "Zdravo, dušo, kako si?" "Spremna za akciju. A ti?" Nastala je duga šutnja. Barem joj se tako činilo, iako nije mogla trajati više od nekoliko sekundi. Za to vrijeme čula je cviljenje hladnjaka, koje je iz nekog razloga grozno zvučalo, kapanje vode iz slavine na čajnik koji je ispustila u sudoper i kucanje vlastita srca – činilo joj se da ovaj posljednji zvuk dolazi iz grla i ušiju, a ne iz prsa. Toliko su dugo u braku da su postali gotovo savršeno prilagođeni jedno drugom. Dogodi li se to u svakom braku? Darcy nije znala odgovor. Poznavala je samo vlastiti brak. A sada se morala zapitati poznaje li čak i njega. "Čudno mi zvučiš", rekao joj je. "Glas ti je promukao. Je li sve u redu, dušo?" To ju je trebalo dirnuti, ali umjesto toga, zgrozilo ju je. Marjorie Duvall: ne samo da joj je to ime lebdjelo pred očima, nego joj se činilo da titra poput neonskog natpisa nekog bara. Načas je ostala bez teksta. Na oči su joj navrle suze, a onda je s užasom shvatila da joj se kuhinja koju je tako dobro poznavala počinje vrtjeti pred očima. Opet je osjetila onu težinu i grčeve u

utrobi. Marjorie Duvall. Krvna grupa: A+. Adresa: Honey Lane 17. Kao kad čovjek kaže: zdravo, honey, kako si, jesi li spremna za akciju? "Razmišljala sam o Brandolyn", začula je kako odgovara. "O, draga", odvratio je s onom njemu tako svojstvenom sućuti u glasu. Dobro ju je poznavala. Nije li se na nju neprestance oslanjala još od 1984. godine? Pa čak i prije toga, dok su još uvijek hodali, čim joj je postalo jasno da je Bob onaj pravi? Naravno da se oslanjala. Kao što se i on oslanjao na nju. Ludo je misliti da bi takva sućut mogla biti samo šlag na otrovnoj torti. A još je luđa činjenica da mu ona u ovom trenutku laže. Naime, ako se pridjev "lud" uopće može komparirati. Ili možda pridjev "lud", baš kao i pridjev "jedinstven", nema komparativa i superlativa. A što ona misli? Za Boga miloga, što? Bob joj je u međuvremenu nešto rekao, a Darcy nije imala pojma što. "Što si rekao? Baš sam se okrenula da dohvatim šalicu čaja." Što je bila još jedna laž, jer su joj se ruke previše tresle da bi išta dohvatila, ali sitna i uvjerljiva laž. A glas joj nije podrhtavao. Ili je barem tako vjerovala. "Rekao sam, odakle sad to?" "Donnie je nazvao i pitao me kako mu je sestra pa sam se sjetila svoje sestre. Izašla sam i malo se prošetala. Počela sam šmrcati, premda je to djelomice zbog hladnoće. Vjerojatno si mi to čuo u glasu." "Jesam, istog časa. Čuj, možda bih sutra trebao preskočiti Burlington i vratiti se kući." Gotovo je kriknula: "Ne!" ali upravo bi to bila pogreška. To bi ga moglo navesti na to da se zabrine za nju i krene kući u cik zore. "Samo se usudi pa ću ti razbiti nos", rekla mu je i osjetila olakšanje kad se nasmijao. "Charlie Frady rekao ti je da vrijedi otići na tu rasprodaju kućne imovine u Burlingtonu, a on ima dobre veze. I dobre instinkte. Ti to i sam uvijek kažeš." "Da, ali ne sviđa mi se što si tako malodušna." To što je on shvatio (i to istog časa! Istog časa! ) da nešto nije u redu, bilo je loše. A to što je morala

izmišljati razloge – oh, to je bilo još gore. Zatvorila je oči, ali u glavi je ugledala onu zločestu kuju Brendu kako vrišti pod kukuljicom pa ih je opet otvorila. "Već mi je bolje", rekla mu je. "To je bila samo kratkotrajna malodušnost. Ona mi je bila sestra, a ja sam vidjela kad ju je otac donio kući. Katkad se toga sjetim, to je sve." "Znam", odvratio je. A to je bila istina. Darcy se nije zaljubila u Boba Andersona zbog smrti svoje sestre, ali razumijevanje koje joj je pokazao dok je tugovala učvrstilo im je vezu. Brandolyn Madsen poginula je dok se skijala cestom; udario ju je pijani vozač motornih saonica. Pobjegao je ostavivši njezino tijelo u šumi, pola milje od kuće Madsonovih. Kad se Brandi nije vratila kući do osam sati, dva policajca iz Freeporta i članovi lokalne civilne straže krenuli su u potragu. Darcyn otac našao je njezino tijelo i donio ga kući kroz pola milje borove šume. Darcy – koja se u tom trenutku nalazila u dnevnoj sobi, dežurala na telefonu i pokušavala smiriti majku – prva ga je vidjela. Došao je travnjakom, obasjan svjetlom punog zimskog Mjeseca, a iz usta su mu izlazili bijeli oblaci pare. Darcy je u prvom trenutku (još uvijek joj je bilo grozno kad se toga sjetila) pomislila na sve one sentimentalne stare crno-bijele ljubavne filmove koji se katkad prikazuju na kanalu TCM, one u kojima neki momak prenese svoju nevjestu preko praga kolibe na sretnom medenom mjesecu, uz pratnju sladunjave glazbe pedeset violina. Darcy je otkrila da je Bob Anderson shvaća bolje od većine drugih ljudi. On nije izgubio brata ili sestru; izgubio je najboljeg prijatelja, kojeg je kao dječaka udario opskrbni kamion kad je tijekom improvizirane utakmice bejzbola izjurio na cestu da pokupi zalutalu lopticu (srećom, tu lopticu nije bacio Bob; on nije bio bogzna kakav igrač bejzbola pa je tog dana otišao na plivanje) i ubrzo je umro u bolnici. Ta koincidencija starih tuga nije bila jedina stvar zbog koje joj se njihova veza činila posebnom, ali to ju je u njezinim očima činilo nekako mističnom – kao da nije slučajnost, nego predodređena stvar.

"Ostani u Vermontu, Bobby. Idi na tu rasprodaju kućne imovine. Hvala ti na brizi, ali ako se sada na brzinu vratiš kući, osjećat ću se kao kakva balavica. A to će me razljutiti." "Dobro. Ali nazvat ću te sutra u pola osam. Samo da znaš." Nasmijala se i s olakšanjem shvatila da joj je smijeh iskren... ili tako blizu iskrenosti da se ne vidi razlika. A zašto se ne bi smjela iskreno nasmijati? Zašto, zaboga, ne? Voljela ga je pa mu može bar malo vjerovati. U vezi sa svime. A nije to baš ni stvar izbora. Čovjek ne može ugasiti ljubav – čak ni onu prilično odsutnu ljubav staru dvadeset sedam godina koju uzima zdravo za gotovo – kao da gasi svjetlo. Ljubav dolazi iz srca, a srce slijedi vlastite zakone. "Bobby, ti uvijek nazoveš u pola osam." "Priznajem. Nazovi me večeras ako budeš..." "Išta trebala, bez obzira na to koliko je sati", dovršila je misao umjesto njega. Sad se gotovo osjećala kao ona stara. Doista je čudesno od koliko se grubih udaraca duh može oporaviti. "Hoću." "Volim te, dušo." Završetak tolikih razgovora tijekom godina. "I ja tebe", odvratila je sa smiješkom, a zatim je spustila slušalicu, naslonila čelo na zid, zatvorila oči i počela plakati prije no što joj je smiješak stigao nestati s lica.

6 Darcy je svoj kompjuter, iMac koji je sada već bio toliko star da je dobio pomodni retro-štih, držala u sobi za šivanje. Malokad ga je upotrebljavala za išta osim za slanje e-maila i za odlazak na eBay, ali sada je otvorila Google i ukucala ime Marjorie Duvall. Kolebala se prije no što je u potragu dodala ime Beadie, ali ne zadugo. Zašto da povećava agoniju? Bila je sigurna da bi se to ime ionako negdje pojavilo. Pritisnula je tipku Enter. Dok je gledala kako se mali krug za čekanje vrti na ekranu, opet su je spopali grčevi u želucu pa je odjurila u kupaonicu, sjela na školjku i obavila stvar s glavom u rukama. Na unutrašnjoj strani vrata nalazilo se ogledalo, a nije se htjela vidjeti u njemu. Zašto je to ogledalo uopće ovdje? Zašto je dopustila da bude ovdje? Tko želi gledati svoj odraz u ogledalu dok sjedi na zahodskoj školjci? Čak i kad je u najboljem izdanju, što ona sada posve sigurno nije? Polako se vratila do kompjutera, vukući noge poput djeteta koje zna da ga čeka kazna zbog one vrste stvari koju je Darcyna majka nazivala "velikom spačkom". Vidjela je da je Google izbacio preko pet milijuna rezultata: o, svemogući Google, tako velikodušan i tako strašan. Ali prvi ju je rezultat nasmijao; pozivao ju je da pogleda stranicu izvjesne Marjorie Duvall Beadie na Twitteru. Darcy je smatrala da taj rezultat može zanemariti. Ako se nije varala (a bila bi strašno zahvalna da se vara), prošlo je izvjesno vrijeme otkako je ona Marjorie koju je tražila posljednji put posjetila Twitter. Drugi rezultat bio je članak iz Portland Press Heralda, a kad ga je Darcy otvorila, pozdravila ju je fotografija (doživjela ju je više kao šamar, nego kao pozdrav) koje se sjećala s televizije, a vjerojatno i baš iz ovih novina, jer oni su čitali Press Herald. Članak je bio objavljen prije deset dana i bio je udarna vijest u novinama. Naslov je glasio: ŽENA IZ NEW HAMPSHIREA MOŽDA JE JEDANAESTA BEADIEJEVA ŽRTVA. A podnaslov: Izvor iz policije: Sigurni smo devedeset posto. Marjorie Duvall izgledala je mnogo ljepše na novinskoj fotografiji. Bila je

to slika iz fotografskog ateljea na kojoj je pozirala u klasičnom stilu, u lepršavoj crnoj haljini, s raspuštenom plavom kosom koja je na ovoj fotografiji izgledala mnogo svjetlija. Darcy se zapitala je li tu fotografiju snimio Marjorien muž. Pretpostavljala je da jest. Pretpostavljala je da je fotografija ukrašavala policu iznad kamina u Honey Laneu 17 ili možda zid u predsoblju. Ljepuškasta domaćica koja dočekuje goste s vječnim osmijehom na licu. Muškarci više vole plavuše jer im dojadi stiskati crnke. Bila je to jedna od Bobovih uzrečica. Ta joj se nikad nije previše sviđala, a sada joj se gadila. Marjorie Duvall pronađena je u guduri šest milja od svoje kuće u South Gansettu, odmah izvan grada North Conway. Oblasni šerif pretpostavljao je da je smrt vjerojatno nastupila od posljedica davljenja, ali nije to mogao tvrditi sa sigurnošću; to je ovisilo o procjeni oblasnog sudskog patologa. Šerif nije htio dalje nagađati, a ni odgovoriti ni na jedno drugo pitanje, ali reporterov neimenovani izvor (koji je bio blizak istrazi pa su njegove informacije bile barem napola opravdane) rekao je da je Marjorie Duvall pretučena i seksualno zlostavljana na način koji se slaže s ostalim Beadiejevim ubojstvima. Što je bio prirodan prijelaz na potpun sažetak prethodnih umorstava. Beadie je prvo umorstvo počinio 1977. godine pa onda još dva 1978., još jedno 1980., a onda opet dva 1981. Dva ubojstva počinio je u New Hampshireu, dva u Massachusettsu, a peto i šesto u Vermontu. Nakon toga nastupio je jaz od šesnaest godina. Policija je vjerovala da se dogodila jedna od tri stvari: ili se Beadie preselio u neki drugi kraj zemlje i nastavio prakticirati svoj hobi ondje ili su ga uhitili zbog nekog drugog, nepovezanog zločina pa sada sjedi u zatvoru ili s e ubio. Prema riječima psihijatra s kojim se autor članka konzultirao, nije baš vjerojatno da se Beadie naprosto umorio od svega. Takvi se tipovi nikad ne umore, objasnio je psihijatar. To je njihova razbibriga, njihova opsesija. I više od toga, to je njihov tajni život. Tajni život. Kakav je otrovan okidač bila ta fraza. Beadiejeva šesta žrtva bila je jedna žena iz Berrea, čije je tijelo otkrila ralica u snježnom nanosu tjedan dana prije Božića. Njezini su rođaci zacijelo proveli prekrasan

blagdan, pomislila je Darcy. Ni ona te godine nije imala bogzna kakav Božić. Bila je osamljena i daleko od kuće (što je činjenica koju joj ni divlji konji ne bi izvukli iz usta u razgovoru s majkom), a čak i nakon osamnaest mjeseci probnog razdoblja nije bila sigurna da je kvalificirana za posao koji je obavljala pa nije niti osjetila blagdanski duh. Imala je nekoliko poznanica (to su bile one djevojke s kojima je odlazila na margarite), ali ne i prave prijateljice. Nije baš bila vješta u sklapanju prijateljstava, to joj nikad nije polazilo za rukom. Malo je reći da je bila sramežljiva, vjerojatno bi bilo točnije reći da je bila introvertirana. A onda je u njezin život s osmijehom na licu ušetao Bob Anderson – pozvao ju je da izađu i nije htio prihvatiti negativan odgovor. To je vjerojatno bilo ni tri mjeseca nakon što je ona ralica otkrila tijelo posljednje žrtve iz Beadiejeva ranog ciklusa. Zavoljeli su se. A Beadie je prestao ubijati na šesnaest godina. Zbog nje? Zato što ju je volio? Zato što je želio prestati s "velikim spačkama"? Ili je to samo koincidencija. Moglo bi biti. Dobar pokušaj, ali skrivene iskaznice koje je pronašla u garaži ne govore baš u prilog ideji o koincidenciji. Beadiejeva sedma žrtva, prva iz novog ciklusa, kako su to novine prozvale, bila je žena iz Watervillea u Maineu po imenu Stacey Moore. Muž ju je pronašao u podrumu nakon što se vratio iz Bostona, kamo je s dvojicom prijatelja otišao pogledali nekoliko utakmica Red Soxa. To je bilo u kolovozu 1997. Glava joj je bila gurnuta u posudu slatkog kukuruza koji su Mooreovi prodavali na svojoj farmi pokraj autoputa 106. Bila je gola, ruke su joj bile svezane na leđima, a stražnjica i bedra istučena na desetak mjesta. Dva dana poslije, Staceyna vozačka dozvola i iskaznica Plavog križa, omotane gumicom, stigle su u Augustu, adresirane crnim slovima na GLUPOG GLAVNOG TUŽITELJA ODJELA ZA KRINIMALISTIČKE ISTRAGE. Uz njih je stigla i poruka: ZDRAVO! VRATIO SAM SE! BEADIE! Detektivi koji su radili na tom slučaju istog su časa prepoznali paket.

Nakon svakog od prethodnih umorstava ubojica je policiji poslao nekoliko žrtvinih iskaznica – i slične vesele poruke. Znao je kad će one biti same. Mučio ih je, uglavnom vlastitim zubima, silovao ih ili seksualno zlostavljao, a onda ubio, a nekoliko tjedana ili mjeseci poslije toga poslao bi njihove iskaznice nekom ogranku policije. Da ih izaziva. Kako bi bio siguran da će dobiti zasluge, s očajanjem je pomislila Darcy. Beadie je opet ubio 2004., a deveti i deseti put 2007. Ta dva umorstva bila su najgora, jer je jedna od žrtava bila dijete. Desetogodišnji sin jedne žene pušten je iz škole jer se počeo žaliti na bol u želucu i izgleda zatekao Beadieja na poslu. Dječakovo tijelo pronađeno je u obližnjem potoku, zajedno s majčinim. Kad su ženine iskaznice – dvije kreditne kartice i vozačka dozvola – stigle u 7. postaju državne policije Massachusettsa, na prikopčanoj karti pisalo je: ZDRAVO! DJEČAK JE NESRETAN SLUČAJ! ŽAO MI JE! ALI BILO JE BRZO, NIJE "PATIO"! BEADIE! Mogla je pogledati još mnogo drugih članaka (o, svemogući Google!), ali s kojim ciljem? Slatki san o još jednoj običnoj večeri u običnom životu pretvorio se u noćnu moru. Bi li je čitanje još nekog članka o Beadieju raspršilo? Odgovor na to pitanje bio je očit. Spopali su je grčevi u želucu. Otrčala je u kupaonicu, u kojoj je, unatoč uključenom ventilatoru, još uvijek zaudaralo – u većini slučajeva, čovjek može zanemariti činjenicu da je život smrdljiv, ali ne uvijek – pala na koljena pred školjkom i zabuljila se u plavu vodu u njoj s otvorenim ustima. Načas je pomislila da će potreba za povraćanjem proći, a onda se sjetila Stacey Moore s crnim zadavljenim licem gurnutim u kukuruz i s bedrima prekrivenim krvlju koja se osušila do boje čokoladnog mlijeka. To ju je nagnalo da još dvaput povrati, dovoljno jako da poškropi lice Ty-D-Bolom i komadićima vlastite bljuvotine. Plačući i teško dišući, pustila je vodu iz kotlića. Poslije će morati očistiti porculan, ali zasad je samo spustila poklopac i položila zažarene obraze na hladnu plastiku bež boje.

Što da radim? Očigledna mogućnost bila je da pozove policiju, ali što ako se sve pokaže pogreškom? Bob je uvijek bio vrlo velikodušan čovjek, sklon praštanju – kad je prednjom stranom njihova starog kombija udarila u drvo na rubu parkirališta pošte i razbila vjetrobran, njegova je jedina briga bila je li se ona porezala po licu – ali bi li joj on oprostio ako ga prijavi za jedanaest zvjerskih ubojstava koja nije počinio? A svijet bi to doznao. Bio on kriv ili nedužan, slika bi mu osvanula u novinama. Na naslovnoj stranici. A i njezina. Darcy je s mukom ustala, izvadila iz ormarića u kupaonici četku za WC i očistila nered. Obavila je to polako. Boljela su je leđa. Valjda je od siline povraćanja istegnula leđni mišić. Usred posla sinula joj je nova spoznaja. Ne bi samo njih dvoje bili uvučeni u novinska nagađanja i u ciklus pranja prljavog rublja dvadesetčetverosatnih kablovskih vijesti na TV-u; morala je misliti i na djecu. Donnie i Ken upravo su dobili svoja prva dva klijenta, ali i banka i onaj prodavač automobila koji traži svjež pristup nestali bi tri sata nakon što bi ta bomba puna govana eksplodirala. Anderson & Hayward, koji je danas prvi put doista udahnuo, već sutra bio bi mrtav. Darcy nije znala koliko je Ken Hayward investirao u njihovu tvrtku, ali Donnie je uložio sve. Nije to bilo mnogo gotovine, ali ima i drugih stvari koje čovjek investira kad se otisne na vlastito putovanje. Svoje srce, svoj mozak, svoj osjećaj samopoštovanja. A tu su i Petra i Michael, koji vjerojatno u ovom času sljubljenih glava prave planove za vjenčanje, nesvjesni da im iznad glave visi sef od dvije tone na vrlo tankoj žici. Pets je uvijek obožavala svog oca. Što bi se dogodilo s njom kad bi otkrila da su iste one ruke koje su je nekoć gurale na ljuljački u stražnjem dvorištu zadavile jedanaest žena? Da su usne koje su je ljubile prije spavanja skrivale zube koji su izgrizli jedanaest žena, u nekim slučajevima sve do kosti? Kad se ponovno našla za računalom, grozan novinski naslov pojavio joj se u glavi. Bio je popraćen fotografijom Boba s maramom oko vrata, u

kratkim hlačama kaki boje i dokoljenkama. Vidjela ga je tako jasno kao da je već tiskan: SERIJSKI UBOJICA BEADIE BIO JE VOĐA DJEČJIH IZVIĐAČA 17 GODINA Darcy je rukom prekrila usta. Osjetila je pulsiranje očnih jabučica u dupljama. Pomislila je na samoubojstvo i nekoliko (dugih) trenutaka ta joj se ideja činila potpuno racionalnom, jedinim razumnim rješenjem. Mogla bi ostaviti poruku da je to učinila zato što se bojala da boluje od raka. Ili još bolje, zato što je primijetila prve znakove Alzheimerove bolesti. Ali samoubojstva bacaju duboke sjene na obitelji. A što ako se prevarila? Što ako je Bob pronašao svežanj tih iskaznica pokraj ceste ili tako nešto? Znaš li koliko je to nevjerojatno? podrugljivo ju je upitala Pametna Darcy. No dobro, ali nevjerojatno nije isto što i nemoguće, zar ne? Bilo je u tome još nečega, nečega što joj je onemogućavalo bijeg iz kaveza u kojem se našla: a što ako je u pravu? Ne bi li njezina smrt omogućila Bobu da nastavi ubijati, zato što tada više ne bi morao voditi tako rascijepljen dvostruki život? Darcy nije bila sigurna vjeruje li u život poslije smrti, ali što ako ga ipak ima? I što ako je ondje ne dočekaju zelena polja i obilne rijeke rajskog vrta, nego jeziva povorka zadavljenih žena žigosanih zubima njezina muža pa je sve optuže da je prouzročila njihovu smrt odabravši lak izlaz? I zanemarivši ono što je otkrila (ako je takvo što uopće moguće, u što nije vjerovala ni trenutka), ne bi li te optužbe bile točne? Vjeruje li ona doista da ima pravo osuditi još nekoliko žena na strašnu smrt samo zato da ne pokvari vjenčanje svoje kćeri u lipnju? Voljela bih da sam mrtva, pomislila je. Ali nije bila mrtva. Prvi put nakon mnogo godina, Darcy Madsen Anderson spustila se sa stolca na koljena i počela se moliti, ali to joj nije pomoglo. U kući nije bilo nikoga osim nje.

7 Darcy nikad nije vodila dnevnik, ali čuvala je gomilu rokovnika od proteklih deset godina u prostranoj škrinji za šivaći pribor. I Bobovu dokumentaciju o putovanjima u posljednjih deset godina u jednoj od ladica ormara s kartotekama koji je držao u svom kućnom uredu. Kao računovođa (i još k tome računovođa s registriranim vlastitim pomoćnim poslom), pedantno je vodio poslovne knjige, koristeći se svakom olakšicom, svakim odbitkom od poreza i svakim centom odbitka za putovanja. Odložila je njegove dosjee i svoje rokovnike pokraj kompjutera, a onda je otvorila Google i prisilila se da obavi pretrage koje je morala obaviti, zapisujući imena i datume smrti (neizbježno, neki od njih bili su samo približni) Beadiejevih žrtava. A onda, kad je digitalni sat na kompjuteru nečujno prevalio deset sati navečer, započela je mukotrpan posao uspoređivanja. Dala bi deset godina života da nađe nešto što bi ga neosporno isključilo iz barem jednog ubojstva, ali njezini su rokovnici samo pogoršali stvari. Kellie Garvis iz Keenea u New Hampshireu pronađena je u šumi iza lokalnog odlagališta smeća petnaestog ožujka 2004. Prema sudskom patologu, bila je mrtva tri do pet dana. U Darcynu rokovniku za 2004. godinu u rubrikama za deseti do dvanaesti ožujka bilo je načrčkano: Bob kod Fitzwilliama, Brat. George Fitzwilliam bio je dobro potkoženi klijent firme Benson, Bacon & Anderson. 'Brat' je bila njezina kratica za Brattleboro, gdje je Fitzwilliam živio. Lak put iz Keenea u New Hampshireu. Helen Shaverstone i njezin sin Richard otkriveni su u rijeci Newrie u gradu Amsburyju jedanaestog studenog 2007. Živjeli su u Tassel Villageu, dvanaestak milja dalje. Na stranici za studeni 2007. u njezinu rokovniku povukla je crtu preko rubrika za osmi do deseti i načrčkala Bob u Sagusu, rasprodaja kućne imovine plus dražba kovanica. A nije li ga ona nazvala u

motel u Sagusu jedne od tih večeri i nije ga dobila? I pretpostavila da se zadržao vani s nekim prodavačem kovanica tražeći mogućnosti ili da je možda pod tušem? Činilo joj se da se toga sjeća. Ako je to točno, je li on te večeri zapravo bio na cesti? Možda se vraćao nakon obavljena poslića (male isporuke) u gradu Amesburyju? A ako je doista bio pod tušem, što je, za Boga miloga, ispirao s tijela? Kad je sat na kontrolnoj traci kompjutera prešao jedanaest i počeo se penjati prema ponoći, vještičjem satu kad groblja navodno oživljavaju, Darcy je prešla na Bobovu putnu dokumentaciju i na potvrde uplata. Pažljivo ih je pregledavala i često zastajala kako bi provjerila još jedanput. Dokumentacija iz kasnih sedamdesetih bila je nepotpuna i nije joj baš mnogo pomogla – Bob u ono vrijeme nije bio mnogo više od običnog uredskog lijenčine – ali sve iz osamdesetih bilo je tu, a korelacije s Beadiejevim ubojstvima iz 1980. i 1981. bile su jasne i neporecive. Putovao je u prava vremena i u prava područja. A ako u nečijoj kući pronađeš dovoljno mačjih dlaka, inzistirala je Pametna Darcy, onda s velikom vjerojatnošću možeš pretpostaviti da se negdje u kući nalazi i mačka. Pa što da sada učinim? Činilo se da odgovor glasi: odvedi svoju zbunjenu i uplašenu glavu na kat. Sumnjala je da će moći zaspati, ali barem se može istuširati vrućom vodom i leći u krevet. Bila je iscrpljena i vonjala je po znoju, a leđa su je boljela od napora povraćanja. Ugasila je kompjuter i umorno se odvukla na kat. Tuširanje joj je olabavilo mišiće u leđima, a nekoliko Tylenola vjerojatno će joj dodatno pomoći otprilike u dva ujutro; bila je uvjerena da će tada još uvijek biti budna. Vratila je bočicu Tylenola u ormarić s lijekovima i izvadila bočicu Ambiena. Držala je u ruci gotovo cijelu minutu, a onda je i nju vratila u ormarić. Ambien je ne bi uspavao, samo bi je učinio zbunjenom i – možda – još paranoidnijom no što je sada. Legla je u krevet i pogledala noćni ormarić s druge strane kreveta. Na njemu je ležao Bobov sat. I Bobove rezervne naočale za čitanje. I primjerak

knjige Koliba. Trebala bi je pročitati, Darce, promijenit će ti život, bio joj je rekao dvije ili tri večeri prije posljednjeg putovanja. Ugasila je svjetiljku na svom noćnom ormariću i ugledala Stacey Moore u posudi kukuruza pa je ponovno upalila svjetiljku. U većini noći mrak joj je bio prijatelj – dobroćudni navjestitelj sna – ali ne i večeras. Večeras je mrak bio ispunjen slikama Bobova harema. Ne znaš da je tako. Zapamti da nisi posve sigurna. Ali ako pronađeš dovoljno mačjih dlaka... Dosta s tim mačjim dlakama... Ležala je, još budnija no što se bojala da će biti, a misli su joj kružile i kružile. U jednom trenutku mislila je na žrtve, u drugom na svoju djecu, pa onda na sebe, pa čak i na neku davno zaboravljenu priču iz Biblije o tome kako se Isus molio u getsemanskom vrtu. Činilo joj se kao da već sat vremena kruži po tom jadnom krugu briga, a onda je bacila pogled na Bobov sat i shvatila da je prošlo samo dvanaest minuta. Pridigla se na lakat i okrenula sat prema prozoru. On se neće vratiti kući prije šest sati sutra navečer, pomislila je... premda, budući da je sad četvrt poslije ponoći, strogo govoreći, on će se vratiti danas navečer. Ipak, to joj je davalo još osamnaest sati vremena. Što je sigurno dovoljno da donese nekakvu odluku. Pomoglo bi joj kad bi mogla zaspati, barem malo – san na neki način osvježi duh – ali to nije dolazilo u obzir. Čim bi malo zadrijemala, pomislila bi na Marjorie Duvall ili Stacey Moore ili (što je najgore) na desetogodišnjeg Roberta Shaverstonea. NIJE "PATIO"! I tada bi svaka mogućnost da zaspi nestala. Pomislila je da možda nikad više neće zaspati. Što je, dakako, nemoguće, ali dok je ležala s okusom bljuvotine u ustima, unatoč tome što ih je isprala Scopeom, to joj se činilo posve vjerojatnim. U jednom trenutku ulovila se kako se sjeća one godine u ranom djetinjstvu kad je obišla cijelu kuću i gledala u ogledala. Stajala bi pred njima s dlanovima na obrazima i nosom dodirivala staklo, ali zadržavajući dah da ne zamagli površinu. Da ju je majka uhvatila, mlatnula bi je i otjerala. To ostavlja mrlje, a ja