Mrkli mrak, bez zvijezda - Stephen King

Ali Al je o toj temi šutio. Kao mrtvac, zapravo. "Reći ću ti što ja mislim", rekla je Doreen na mjesečini. "Ja mislim da je Ramona znala da će tvoj mlađi brat, ako završi u sobi za ispitivanje čak i s napola pametnim policajcem, možda priznati nešto mnogo gore od diranja neke učenice u školskom autobusu ili zirkanja u auto na lokalnom okupljalištu zaljubljenih parova ili za kakav god sitan prijestup da je bio optužen. Mislim da te je ona nagovorila da preuzmeš krivicu na sebe, a svog muža da drži jezik za zubima. Ili ga je, što je vjerojatnije, natjerala na to. A izvukli su se s tim ili zato što policija nikad nije zatražila od te djevojke da ga identificira ili zato što djevojka nije htjela podići optužbu." Al ništa nije rekao. Klečim ovdje i razgovaram s imaginarnim glasovima, pomislila je Tess. Posve sam luda. Pa ipak je jednim dijelom znala da zapravo pokušava sačuvati zdrav razum. A to je mogla učiniti samo tako da pokuša razumjeti, a Tess je vjerovala da je priča koju pripovijeda Doreeninim glasom istina ili da joj je vrlo blizu. Oslanjala se na nagađanja i traljave dedukcije, ali imala je smisla. Slagala se s onim što joj je Ramona rekla neposredno prije smrti. Glupa pičko, ne znaš što govoriš. I: Ne shvaćaš. Pogriješila si. Doista je pogriješila. Sve što je večeras učinila bila je pogreška. "Ne, nije baš sve pogreška. Ramona je sudjelovala u tome. Ona je znala." "Jesi li ti znao?" upitala je Tess čovjeka kojeg je ubila. Ispružila je ruku da zgrabi Strehlkea za nadlakticu, a onda ju je povukla. Ruka mu je još uvijek bila topla ispod rukava pa bi joj se učinilo da je još uvijek živ. "Jesi li znao?" Nije odgovorio. "Daj da ja pokušam", predložila joj je Doreen. A onda ga je upitala svojim najljubaznijim glasom, kao da govori "meni možeš sve reći", koji je uvijek davao plodove u knjigama: "Koliko si ti znao, gospodine vozaču?"

"Katkad sam naslućivao" odgovorio je. "Ali uglavnom nisam razmišljao o tome. Morao sam voditi posao." "Jesi li ikad upitao majku?" "Možda jesam", rekao je, a Tessi se učinilo da njegovo neobično izokrenuto desno oko izbjegava njezin pogled. Ali na ovoj divljoj mjesečini, tko bi to mogao tvrditi sa sigurnošću? "Kad su djevojke nestale? Jesi li je tada zapitao?" Veliki vozač nije odgovorio na ovo pitanje, možda zato što je Doreenin glas počeo zvučati kao Fritzyjev. I Tomov, dakako. "Ali nikad nije bilo dokaza, zar ne?" Ovoga je puta pitanje postavila sama Tess. Nije bila sigurna da će joj on odgovoriti ako ga zapita svojim glasom, ali ipak joj je odgovorio. "Ne. Nije bilo dokaza." "A ti nisi želio dokaze, zar ne?" Ovoga puta nije odgovorio pa je Tess ustala i nesigurnim korakom otišla do kape s mrljama od bjelila, koju je vjetar odnio s prilaza na travnjak. Baš kad ju je podigla s tla, stupna svjetiljka opet se upalila, a pas u kući prestao je lajati. To ju je podsjetilo na Sherlocka Holmesa, a stojeći na vjetrovitoj mjesečini, Tess je začula kako joj iz grla izlazi najtužniji hihot što ga je ljudski glas ikad proizveo. Skinula je svoju kapu i gurnula je u džep jakne, a onda je stavila njegovu na glavu. Bila joj je prevelika pa ju je opet skinula i prilagodila traku na stražnjoj strani. Zatim se vratila do čovjeka kojeg je ubila, kojeg je smatrala možda ne posve nedužnim... ali sigurno ne i dovoljno krivim da zasluži kaznu koju mu je namijenila hrabra žena. Kvrcnula je prstom šilt smeđe kape i upitala ga: "Nosiš li ovu kapu kad ideš na put?" Premda je znala da to nije istina. Strehlke joj nije odgovorio, ali Doreen Marquis, doajenka kluba pletilja, jest. "Naravno da ne. Kad voziš za Red Hawk, nosiš službenu kapu, zar ne, dušo?" "Da", odgovorio je Strehlke.

"A ne nosiš ni prsten, zar ne?" "Ne. Previše je drečav za mušterije. Nije prikladan za posao. A što ako ga netko na jednom od onih sumnjivih stajališta za kamione – netko tko je previše pijan ili napušen da bi mogao jasno misliti – vidi i pomisli da je pravi? Nitko me se ne bi usudio napasti, za to sam previše krupan i snažan – barem sam bio do večeras – ali netko bi me mogao ustrijeliti. A ja to ne zaslužujem. Barem ne zbog umjetnog prstena, a ni zbog strašnih stvari koje je možda učinio moj brat." "A ti i tvoj brat nikad ne vozite kamion kompanije u isto vrijeme, zar ne, dragi?" "Ne. Kad je on na putu, ja se brinem za ured. Kad sam ja na putu, on... no. Pretpostavljam da znate što on radi kad sam ja na putu." "Morao si to nekome reći !“ Vrisnula je Tess na njega. "Čak i ako si samo naslućivao, morao si reći !“ "Bojao se", rekla je Doreen svojim ljubaznim glasom. "Zar ne, dragi?" "Da", odgovorio je Al. "Bojao sam se." "Bojao si se svog brata?" upitala je Tess, ili ne vjerujući ili ne želeći povjerovati. "Svog mlađeg brata?" "Nisam se bojao njega", odgovorio je Al Strehlke. "Bojao sam se nje."

39 Kad se Tess vratila u svoj auto i upalila motor, Tom je rekao: "Nisi to nikako mogla znati, Tess. A sve se odigralo tako brzo." To je istina, ali ne uzima u obzir središnju uznemirujuću činjenicu: pošavši za svojim silovateljom kao osvetnik iz filmova, Tess je sebe osudila na pakao. Podigla je pištolj na sljepoočnicu, a onda ga opet spustila. Nije to mogla učiniti, ne sada. Imala je obvezu prema ženama u cijevi, a i drugim ženama koje bi im se mogle pridružiti ako ona dopusti da se Lester Strehlke izvuče. A nakon onoga što je upravo učinila, važnije je nego ikad da se on ne izvuče. Morala je svratiti na još jedno mjesto. Ali ne svojim Expeditionom.

40 Kolni prilaz na Township Roadu 101 nije bio ni dug ni asfaltiran. Bio je to samo par izrovanih traka s grmljem koje je raslo dovoljno blizu da se struže o bokove plavog kamiona F-150 kad ga je dovezla do male kuće. Ova kuća nije bila uredna; ovo je bio zbrkani stari jezoviti dvorac koji je mogao biti ravno iz Teksaškog masakra motornom pilom. Kako život katkad oponaša umjetnost. A što je umjetnost grublja, oponašanje je vjernije. Tess se nije niti trudila da bude tiha – zašto da se trudi ugasiti svjetla kad Lester Strehlke poznaje zvuk bratova kamiona gotovo isto tako dobro kao i zvuk njegova glasa? Još uvijek je imala izbijeljenu kapu koju je Veliki vozač nosio kad nije bio na putu, sretnu kapu koja se naposljetku pokazala nesretnom. Prsten s lažnim rubinom bio je prevelik za ijedan od njezinih prstiju pa ga je stavila u lijevi prednji džep svojih kargo hlača. Mali vozač odijevao se i vozio poput svog starijeg brata kad je išao u lov, i dok on možda nikad nema dovoljno vremena (dovoljno pameti) da cijeni ironiju svoje posljednje žrtve koja mu dolazi s istim predmetima, Tess ju je imala. Parkirala je pokraj stražnjih vrata, ugasila motor i izašla. Vrata nisu bila zaključana. Ušla je u daščaru koja je smrdjela po pivu i ustajaloj hrani. Jedna žarulja od šezdeset vata visjela je sa stropa na dugoj prljavoj žici. Ravno ispred bile su četiri pretrpane kante za smeće, one od trideset i dva galona kakve se mogu kupiti u Walmartu. Iza njih, posložena uz stražnji zid daščare, bila je hrpa naslaganih časopisa, činilo se kao pet godina vodiča za trampu Uncle Henryja. Na lijevoj strani bila su još jedna vrata do kojih je vodila jedna stuba. Vjerojatno vode u kuhinju. Imala je staromodni zasun, a ne kvaku. Vrata su zaškripala na nenauljenim šarkama kad je olabavila pritisak na zasunu i otvorila vrata. Prije sat vremena takva bi je škripa skamenila. Sad joj nije ni najmanje smetala. Čekao ju je posao. Sve se svodilo na to i osjetila je olakšanje što se oslobodila sve one emocionalne prtljage. Kad je

ušla, zapahnuo ju je u miris kakva god da je masnog jela Mali vozač pržio za večeru. Začula je smijeh publike s televizije. Neka komedija. Seinfeld, pomislila je. "Kog vraga ti radiš ovdje?" doviknuo je Lester Strehlke iz blizine smijeha s televizije. "Ostalo mi je samo pivo i pol, jesi li zato došao? Kad ga popijem, idem u krevet." Tess je slijedila zvuk njegova glasa. "Da si nazvao, sačuvao bih ti..." Ušla je u sobu. Ugledao ju je. Tess nije razmišljala o tome kakvu bi reakciju pojava njegove posljednje žrtve mogla izazvati, s pištoljem u ruci i istom onom kapom na glavi koju je sam Lester nosio kad bi ga spopale njegove potrebe. A čak i da jest, nikad ne bi mogla predvidjeti ekstremnu reakciju kakvu je sada ugledala. Razjapio je usta, a onda mu se cijelo lice skamenilo. Limenka piva ispala mu je iz ruke i pala u krilo, bacajući pjenu na jedini odjevni predmet koji je imao na sebi, par požutjelih uskih gaća. Kao da je ugledao duha, pomislila je hodajući prema njemu i podižući pištolj. Dobro. Bilo je vremena da to primijeti, premda je dnevna soba bila samački neuredna, nije bilo kugla sa snijegom ni zgodnih figurica, smještaj za gledanje televizije bio je isti kao i u kući njegove majke na Lacemaker Laneu: fotelja, poslužavnik (koji je ovdje držao posljednju neotvorenu konzervu Pabst Blue Ribbona i vrećicu Doritosa umjesto dijetne kole i grickalica sa sirom), onaj isti TV-vodič sa Simonom Cowellom na naslovnici. "Ti si mrtva", prošaptao je. "Nisam", odgovorila je Tess i pritisnula mu cijev Cjedila za limun na sljepoočnicu. On je napravio jedan slabašan pokušaj da je zgrabi za zapešće, ali to je bilo daleko premalo i daleko prekasno. "Ti si mrtav." Povukla je okidač. Krv mu je šiknula iz uha, a glava mu je oštro trznula u stranu, nalik na čovjeka koji pokušava olabaviti ukočeni vrat. Na televiziji je George Constanza rekao: "Bio sam u bazenu, bio sam u bazenu." Publika se nasmijala.

41 Bila je već gotovo ponoć, a vjetar je sada puhao jače nego ikad. Pod svakim naglim naletom vjetra, čitava bi se kuća Lestera Strehlkea zatresla, a Tess bi svaki put pomislila na onog praščića koji živi u kući od pruća. Ali ovaj se praščić više ne mora brinuti da će mu vjetar odnijeti usranu kuću, jer on sada leži mrtav u svojoj fotelji. A nije on ni praščić, pomislila je Tess. On je veliki zločesti vuk. Sjedila je u kuhinji i pisala na papir prljavog notesa Blue Horse koji je pronašla u Strehlkeovoj spavaćoj sobi na katu. Na katu su bile četiri sobe, ali spavaća soba bila je jedina koja nije bila krcata otpadom, svime od željeznih krevetnih okvira do brodskog motora Evinrude koji je izgledao kao da je bačen s krova neke peterokatnice. Trebali bi joj tjedni i mjeseci da pregleda te zalihe beskorisnog, bezvrijednog i besmislenog otpada pa se Tess usredotočila na Strehlkeovu spavaću sobu i pažljivo je pretražila. Notes Blue Horsea bio je bonus. Ono što je tražila našla je u jednom starom putnom kovčegu gurnutom na dno jedne police u ormaru, gdje je bio zakamufliran – ne baš uspješno – starim brojevima National Geographica. Bila je to hrpa ženskog donjeg rublja, a njezine gaćice bile su na vrhu. Tess ih je stavila u džep i kao kakav kolekcionar, na njihovo mjesto stavila smotak žutog najlona za pecanje. Nitko se neće iznenaditi ako u kovčegu trofejnog donjeg rublja silovatelja i ubojice pronađe uže. Osim toga, to joj uže više neće trebati. "Tonto," rekao je Osamljeni rendžer, "naš je posao ovdje obavljen." Ono što je bila napisala, dok je nakon Seinfelda započeo Frasier, a nakon Frasiera lokalne vijesti (jedan stanovnik Chicopeeja dobio je na lutriji, a drugi je pao sa skele i slomio leđa pa je to izravnalo račune), bilo je priznanje u obliku pisma. Kad je došla do pete stranice, televizijske vijesti su završile, a započeo je naizgled beskrajan blok reklama za sredstvo za pročišćavanje crijeva Almighty Cleanse, a njegov izumitelj Danny Vierra objašnjavao je: "Ima Amerikanaca koji prazne crijeva samo svaki drugi ili

treći dan, a budući da to traje godinama, oni vjeruju da je to normalno! Svaki iole kompetentan liječnik reći će vam da to nije točno!" Pismo je bilo naslovljeno ODGOVARAJUĆIM VLASTIMA, a prve četiri stranice sastojale su se od samo jednog pasusa koji je u njezinoj glavi zvučao kao krik. Ruka ju je već boljela od pisanja, a kemijska olovka koju je bila pronašla u kuhinjskoj ladici (na olovci je izblijedjelim zlatnim slovima pisalo RED HAWK TRUCKING) pokazivala je znakove da će presušiti, ali hvala Bogu, Tess je već bila pri kraju. Dok je Mali vozač i dalje gledao televiziju iz svoje fotelje, Tess je na vrhu pete stranice napokon započela novi pasus. Neću se pokušati opravdavati za ono što sam učinila. Niti mogu reći da sam to učinila u stanju neuračunljivosti. Bila sam bijesna i pogriješila sam. Tako je jednostavno. U drugim okolnostima – u manje strašnim, hoću reći – možda bih rekla: to je prirodna pogreška, njih dvojica toliko su slični da bi gotovo mogli biti blizanci. Ali ovo nisu druge okolnosti. Razmišljala sam o pokajanju dok sam ovdje sjedila, pišući ove stranice i slušajući njegov televizor i vjetar – ne zato što se nadam praštanju, nego zato što mi se čini pogrešnim da čovjek učini zlo, a da ga barem ne pokuša ispraviti nekim dobrim djelom. (Na ovom mjestu Tess je pomislila kako su onaj čovjek koji je dobio na lutriji i onaj čovjek koji je slomio leđa izravnali stvari, ali tu bi joj zamisao bilo teško izraziti dok je tako umorna, a ionako nije bila sigurna da je to dobra usporedba.) Pomislila sam da odem u Afriku i pomažem žrtvama AIDS-a. Pomislila sam da odem u New Orleans i dobrovoljno se prijavim za rad u skloništu za beskućnike ili u kuhinji za siromašne. Pomislila sam da odem u Perzijski zaljev i čistim naftu s ptica. Pomislila sam da onih oko milijun dolara koje sam uštedjela za mirovinu doniram nekoj grupi koja se bavi sprečavanjem nasilja nad ženama. Mora da u Connecticutu postoji neko takvo društvo, a možda čak i više njih.

Ali onda sam pomislila na Doreen Marquis iz Kluba pletilja i na ono što kaže jedanput u svakoj knjizi... Doreen Marquis u svakoj bi knjizi jedanput rekla da ubojice uvijek previde nešto očigledno. U to se možeš pouzdati, dušo. I čak dok je pisala o pokajanju, Tess je shvatila da je to nemoguće. Jer Doreen je apsolutno u pravu. Nosila je kapu kako ne bi ostavila vlas kose pa da se na temelju nje može ustanoviti njezin DNK. Ni u jednom trenutku nije skinula rukavice. Čak ni dok je vozila kamionet Alvina Strehlkea. Još uvijek nije bilo prekasno da spali svoje priznanje u Lesterovoj kuhinjskoj pećnici na drva i da se odveze u mnogo ljepši dom njegova brata Alvina (u kuću od opeka, a ne od pruća) pa da uđe u svoj Expedition i odveze se natrag u Connecticut. Mogla bi otići kući, gdje je čeka Fritzy. Na prvi pogled činilo joj se da nije ostavila nikakve tragove. Možda bi policiji trebalo nekoliko dana da je pronađe, ali naposljetku bi je ipak pronašla. Jer dok se ona koncentrirala na forenzičke muhe, previdjela je očiglednog slona, baš kao i ubojice u njezinim romanima. A taj očigledni slon imao je ime: Betsy Neal. Ljepuškasta žena s ovalnim licem, raznobojnim pikasovskim očima i gustom tamnom kosom. Ona je prepoznala Tess, čak je od nje dobila i autogram, ali to ne bi bio presudan faktor. Presudan bi faktor bile modrice na Tessinu licu ( nadam se da se to nije dogodilo ovdje, rekla joj je Betsy) i činjenica da ju je Tess pitala za Alvina Strehlkea, opisala njegov kamion i sjetila se njegova prstena kad ga je Betsy spomenula. Poput rubina, složila se Tess. Betsy Neal vidjela bi vijest na televiziji ili bi je pročitala u novinama – s troje ubijenih u istoj obitelji, kako bi je mogla previdjeti? – a onda bi otišla na policiju. A policija bi došla do Tess. Rutinski bi provjerili popise vlasnika oružja u Connecticutu i otkrili da Tess posjeduje revolver Smith & Wesson kalibra .38, poznat pod imenom Cjedilo za limun. Zatražili bi da im ga preda kako bi ga mogli provjeriti i usporediti s mecima nađenima u tri žrtve. A što bi ona rekla? Bi li ih pogledala s licem punim modrica i rekla (glasom koji je

još uvijek bio promukao od davljenja Lestera Strehlkea) da ga je izgubila? Bi li to nastavila tvrditi i nakon što pronađu mrtve žene u onoj cijevi? Tess je podigla posuđenu olovku i ponovno počela pisati. ... i na ono što kaže jedanput u svakoj knjizi: ubojice uvijek previde nešto očigledno. Doreen je također jedanput slijedila primjer Dorothy Sayers i ostavila ubojicu s napunjenim pištoljem, rekavši mu neka izabere častan izlaz. Ja imam pištolj. Moj brat Mike jedini je moj živući bliski rođak. On živi u Taosu u Novom Mexicu pa pretpostavljam da bi on mogao naslijediti moje posjede. To zavisi o zakonskom posljedicama mojih zločina. Ako ih naslijedi, nadam se da će vlasti pronaći ovo pismo i pokazati mu ga te mu prenijeti moju želju da glavninu donira nekoj udruzi dragovoljaca koja pomaže seksualno zlostavljanim ženama. Žao mi je zbog Velikog vozača – Alvina Strehlkea. On nije čovjek koji me je silovao, a Doreen je uvjerena da on nije silovao ni one druge žene. Doreen? Ne, Tess. Doreen nije stvarna osoba. Ali Tess je bila previše umorna da bi se vratila i ispravila pogrešku. A, kvragu – ionako je blizu svršetka. Za Ramonu i ono govno u drugoj sobi ne ispričavam se. Oni su zaslužili smrt. A dakako, zaslužujem je i ja. Zastala je da pogleda napisane stranice i provjeri je li štogod zaboravila. Činilo se da nije pa se potpisala – dala je svoj posljednji autogram. Olovka je presušila na zadnjem slovu pa ju je odložila. "Želiš li što reći, Lestere?" upitala je. Odgovorio je samo vjetar, jakim

naletima koji su natjerali malu kuću da zaječi na spojevima i propusti hladan zrak. Vratila se u dnevnu sobu. Stavila je Strehlkeu kapu na glavu i prsten na prst. Željela je da ga tako nađu. Na televizoru je stajala uokvirena fotografija. Na njoj su Lester i njegova majka stajali zagrljeni. Smiješili su se. Samo dječak i njegova mama. Tess ju je neko vrijeme gledala, a onda je otišla.

42 Osjećala je da se mora vratiti u onaj napušteni dućan gdje se sve dogodilo i završiti svoj posao ondje. Mogla bi neko vrijeme sjediti na onom korovom obraslom parkiralištu, slušati kloparanje starog znaka na vjetru (VI VOLITE NJEGA, ON VOLI VAS) i razmisliti o onome o čemu već ljudi razmišljaju u posljednjim trenucima života. U njezinu slučaju to će vjerojatno biti Fritzy. Pretpostavljala je da će ga Patsy uzeti k sebi, i to je u redu. Mačke preživljavaju. Njima nije mnogo stalo do toga tko ih hrani, sve dok je zdjelica puna. Ne bi joj trebalo dugo da dođe do dućana u ovo doba dana, ali još uvijek joj se činilo predaleko. Bila je vrlo umorna. Odlučila je otići u stari kamion Ala Strehlkea i ubiti se u njemu. Ali nije željela poprskati krvlju svoje mukom napisano priznanje, to joj se činilo potpuno pogrešno ako se uzme u obzir sve krvoproliće koje je u njemu opisano, i tako... Odnijela je listove papira iz notesa Blue Horse u dnevnu sobu, gdje je televizor još uvijek bio uključen (mladić koji je izgledao kao kriminalac sada je prodavao automatski perač za pod) i bacila ih u Strehlkeu u krilo. "Pričuvaj mi ovo, Les", rekla mu je. "Nema problema", odgovorio je. Tess je primijetila da mu se komad mrtvog mozga sada suši na koščatom golom ramenu. To je u redu. Izašla je iz kuće u vjetrovit mrak i polako se popela za volan kamioneta. Kad su se vrata s treskom zatvorila, škripanje šarki učinilo joj se čudno poznatim. Ali nije to nikakvo čudo; zar ga nije čula pred onim dućanom? Jest. Htjela mu je učiniti uslugu jer je mislila da se on sprema učiniti uslugu njoj – da će joj zamijeniti gumu kako bi mogla otići kući i nahraniti svog mačka. "Nisam željela da mu se akumulator potroši", rekla je i nasmijala se. Prislonila je kratku cijev kalibra .38 na sljepoočnicu, a onda se predomislila. Takav pucanj nije uvijek učinkovit. Htjela je da se njezin novac troši na pomoć silovanim ženama, a ne na skrb o njoj, dok godinu za godinom

leži u komi u nekom domu kao kakva biljka. Bolje je da se ustrijeli u usta. To je sigurnije. Osjetila je ulje s cijevi pištolja na jeziku i vršak nišana na nepcu. Imala sam dobar život – prilično dobar, u svakom slučaju – i premda sam na kraju učinila groznu pogrešku, možda mi se to neće uzeti za zlo na drugom svijetu, ako drugi svijet postoji. Ah, ali noćni vjetar tako je sladak. A i krhki mirisi koje donosi kroz poluotvoreni prozor s vozačeve strane. Šteta je otići, ali što joj drugo preostaje? Vrijeme je da ode. Zatvorila je oči i stala stezati prst na okidaču, ali u tom trenutku začula je Tomov glas. Što je čudno, jer se Tom nalazi u njezinu Expeditionu, a Expedition je parkiran pred kućom drugog brata, udaljen gotovo milju niz cestu odavde. Osim toga, glas koji je začula nije bio nimalo sličan glasu koji bi ona obično proizvela za Toma. A nije bio sličan ni njezinu glasu. Bio je to hladan glas. Osim toga – ona ima pištolj u ustima. Uopće ne može govoriti. "Ona nikad nije bila bogzna kakav detektiv, zar ne?" Tess je izvukla pištolj iz usta. "Tko? Doreen?" Unatoč svemu, bila je šokirana. "Tko drugi, Tessa Jean? A kako bi i bila? Ti si je stvorila, zar ne?" Tess je pretpostavljala da je to istina. "Doreen vjeruje da Veliki vozač nije silovao i ubio one druge žene. Nisi li tako napisala?" "Ja to vjerujem", rekla je Tess. " Ja sam sigurna. To sam namjeravala napisati. Samo sam bila umorna, to je sve. A i u šoku, pretpostavljam." "I ispunjena osjećajem krivice." "Da. I ispunjena osjećajem krivice." "Što misliš, mogu li ljudi koje muči osjećaj krivice logično razmišljati?" Ne. Vjerojatno ne mogu. "Što mi hoćeš reći?" "Da si riješila samo dio zagonetke. Prije no što si uspjela riješiti cijelu zagonetku – ti, a ne neka papirnata stara detektivka – dogodilo se nešto

nedvojbeno grozno." "Grozno? Tako ti to zoveš?" Tess je iz velike daljine začula svoj smijeh. Negdje je oslobođeni žlijeb kloparao o strehu na vjetru. Zvučalo je kao znak na onom napuštenom dućanu. "Prije no što se ustrijeliš," rekao joj je Tom novim i čudnim glasom (sve joj je više zvučao kao žena), "zašto ne razmisliš svojom glavom? Ali ne ovdje." "Nego gdje?" Tom joj nije odgovorio, a nije ni morao. Samo joj je rekao: "I uzmi ono svoje jebeno priznanje." Tess je izašla iz kamiona i vratila se u kuću Lestera Strehlkea. Stajala je u kuhinji mrtvog čovjeka i razmišljala. Razmišljala je naglas, Tomovim glasom (koji je sve više i više zvučao kao njezin). Činilo se da je Doreen otišla. "Alov kućni ključ vjerojatno je na istom prstenu kao i ključ za auto," rekao je Tom, "ali on ima psa u kući. Nemoj zaboraviti psa." Ne, ne bi bilo pametno zaboraviti psa. Tess je otišla do Lesterova hladnjaka i nakon kratkog prekapanja na dnu donje police našla paket hamburgera. Dvaput ga je omotala primjerkom Uncle Henryja, a onda se vratila u dnevnu sobu i oprezno uzela svoje priznanje sa Strehlkeova krila, dobro svjesna da onaj dio Strehlkeova tijela koji ju je ozlijedio – onaj dio zbog kojeg je večeras ubijeno troje ljudi – leži upravo ispod listova papira. "Uzela sam ti onaj komad mesa s dna hladnjaka, momče, ali nemoj mi zamjeriti, zapravo ti činim uslugu. Zaudara kao da je pokvareno." "No krasno! Nisi samo ubojica nego i lopov", rekao joj je Mali vozač jednoličnim glasom mrtvaca. "Začepi, Les!" rekla mu je i izašla.

43 Prije no što se ustrijeliš, kako bi bilo da razmisliš svojom glavom? Upravo je to i pokušala učiniti vozeći se u starom kamionetu vjetrovitom cestom natrag do kuće Alvina Strehlkea. Počela je vjerovati da je Tom, čak i kad nije u vozilu s njom, bolji detektiv no što je Doreen Marquis ikad bila. "Bit ću kratak", rekao joj je Tom. "Ako doista vjeruješ da Al Strehlke nije dio svega ovoga – i to velik dio – onda nisi pri sebi." "Naravno da nisam pri sebi", odgovorila je. "Zašto bih se inače pokušavala uvjeriti da nisam ustrijelila pogrešnog čovjeka kad znam da jesam?" "To kroz tebe progovara krivnja a ne logika", odgovorio je Tom nepodnošljivo samodopadnim glasom. "Nije on bio nevino janješce pa čak ni napola crna ovca. Probudi se, Tessa Jean! Oni nisu samo braća, oni su partneri." " Poslovni partneri." "Braća nikad nisu samo poslovni partneri. Stvar je uvijek složenija. Osobito s majkom poput Ramone." Tess je skrenula na glatko asfaltiran kolni prilaz Ala Strehlkea. Pretpostavljala je da Tom možda ima pravo. U jedno je bila sigurna: Doreen i njezine prijateljice iz kluba pletilja nikad nisu srele ženu kao što je Ramona Norville. Uto se upalila stupna svjetiljka, a pas je počeo lajati: vau-vau, vauvauvau. Tess je pričekala da se svjetiljka ugasi, a pas prestane lajati. "Nikad neću moći biti sigurna, Tom." "Ne možeš to znati ako ne pogledaš." "Čak i ako je znao, nije me on silovao ." Tom joj načas nije odgovorio. Tess je već pomislila da je odustao. A onda je rekao: "Kad netko učini nešto

loše, a netko drugi to zna i ne pokuša ga spriječiti, jednako je kriv." "U očima zakona?" "A i u mojim očima. Pretpostavimo da je samo Lester lovio, silovao i ubijao. Ja ne vjerujem u to, ali recimo da je tako. Ako je njegov stariji brat to znao i ništa nije rekao, zaslužio je smrt. Zapravo, rekao bih da su meci previše dobri za njega. Pravednije bi bilo nabiti ga na vruć žarač." Tess je umorno zatresla glavom i dodirnula pištolj na sjedalu. Ostao joj je samo još jedan metak. Ako bude morala ustrijeliti psa (a doista, što je još jedno ubojstvo među prijateljima), morat će potražiti drugi pištolj, osim u slučaju da se odluči objesiti ili nešto slično. Ali tipovi poput Strehlkeovih obično imaju oružje. To je prekrasna vijest, kako bi rekla Ramona. Ako je znao, zaslužio je umrijeti. Ali tako veliko 'ako' ne zaslužuje metak u glavu. Što se tiče majke, sve je jasno – naušnice su dovoljan dokaz. Ali ovdje nema dokaza. "Doista?" rekao je Tom tako tihim glasom da ga je jedva mogla čuti. "Idi provjeriti!"

44 Pas nije zalajao kad se bučno uspela stubama, ali mogla ga je zamisliti kako stoji tik do vrata s glavom na podu i s iskešenim zubima. "Švrćo?" K vragu, zašto da ne? To je isto tako dobro ime za seoskog psa kao i svako drugo. "Ja se zovem Tess. Imam malo hamburgera za tebe. A imam i pištolj s jednim metkom. Sad ću otvoriti vrata. Da sam na tvom mjestu, izabrala bih meso. Dobro? Jesmo li se dogovorili?" Još uvijek nije bilo lajanja. Možda ga je razjarivalo paljenje stupne svjetiljke. Ili kakva sočna provalnica. Tess je pokušala otključati vrata jednim ključem pa onda drugim. Nije uspjela. Ta su dva ključa vjerojatno od ureda auto-kompanije. Treći ključ okrenuo se u bravi i Tess je otvorila vrata prije no što izgubi hrabrost. Zamišljala je buldoga, rotvajlera ili pit bulla s crvenim očima i zapjenjenom njuškom. Ugledala je Russell Jack terijera koji ju je gledao s nadom i lupkao repom. Tess je gurnula pištolj u džep i pomilovala psa po glavi. "Bože dragi", rekla je. "Kad pomislim da sam se tebe bojala." "Nisi trebala", odvratio je Švrćo. "A gdje je Al?" "Ništa me ne pitaj", odgovorila je. "Hoćeš li malo hamburgera? Upozoravam te, možda je već pokvaren." "Daj mi ga, lutkice", rekao joj je Švrćo. Tess mu je dala komad hamburgera, a onda je ušla, zatvorila za sobom vrata i upalila svjetlo. Zašto da ne? Na kraju krajeva, u kući nema nikoga osim nje i Švrće. Kuća Alvina Strehlkea bila je urednija od kuće njegova mlađeg brata. Podovi i zidovi bili su čisti, nije bilo hrpa vodiča za trampu Uncle Henryja, a Tess je na policama ugledala čak i nekoliko knjiga, porculanskih figurica i veliku uokvirenu fotografiju Mamazille na zidu. Tess je tu činjenicu smatrala pomalo sugestivnom, ali to jedva da bi se moglo smatrati dokazom. Za išta. Kad bi ovdje našla fotografiju Richarda Widmarka u slavnoj ulozi Tommyja

Uda, to bi već bilo nešto drugo. "Zašto se smješkaš?" upitao ju je Švrćo. "Hoćeš li mi reći?" "Zapravo, neću", odgovorila je Tess. "Gdje da počnem?" "Odakle da ja znam", rekao je Švrćo. "Ja sam samo pas. Kako bi bilo da mi daš još malo onog ukusnog kravljeg mesa?" Tess mu je dala još komadić mesa. Švrćo se uspravio ne stražnje šape i dvaput se okrenuo oko sebe. Tess se upitala gubi li ona razum. "Tom? Imaš li kakvih komentara?" "U kući drugog brata pronašla si svoje gaćice, točno?" "Točno. I uzela sam ih. Poderane su... a čak i da nisu, ne bih ih više nikad željela nositi... ali moje su." "A što si još ondje našla osim hrpe donjeg rublja?" "Kako to misliš, što još?" Ali Tom joj nije trebao odgovoriti na to pitanje. Jer pitanje nije glasilo što je ona ondje našla nego što nije: nije našla svoju torbicu ni ključeve. Lester Strehlke vjerojatno je bacio ključeve u šumu. Tako bi Tess postupila na njegovu mjestu. Što se tiče torbice, to je druga stvar. Bila je to vrlo skupa torbica marke Kate Spade, koja je s unutarnje strane imala ušivenu svilenu traku s njezinim imenom. Ako ta torbica – a i sve u njoj – nije u Lesterovoj kući i ako je nije bacio u šumu s ključevima, gdje je onda? "Ja mislim da je ovdje", rekao je Tom. "Hajde da pogledamo uokolo." "Meso!" povikao je Švrćo i izveo još jednu piruetu.

45 Gdje da počne? "Daj, molim te", rekao joj je Tom. "Muškarci drže većinu svojih tajni na jednom od dva mjesta: ili u radnoj ili u spavaćoj sobi. Doreen to možda ne zna, ali ti to znaš. A ova kuća nema radne sobe." Otišla je u spavaću sobu Ala Strehlkea (Švrćo ju je otpratio), gdje je pronašla specijalno produžen dvostruki krevet pospremljen po vojnim pravilima, bez gluposti. Tess je pogledala pod njega. Nada 4 . Već se okrenula da pogleda ormar, a onda je zastala i opet se okrenula prema krevetu. Podigla je madrac. Pogledala. Nakon pet sekundi – možda deset – suhim i bezbojnim glasom izustila je jednu jedinu riječ: "Pogodak." Na mreži pod madracem ležale su tri ženske torbice. U sredini je bila krem torbica koju bi Tess prepoznala bilo gdje. Otvorila ju je. Unutra nije bilo ničega osim papirnatih maramica i olovke za obrve s lukavo skrivenom četkicom za trepavice u gornjoj polovici. Potražila je svilenu traku sa svojim imenom, ali nije ju našla. Bila je brižljivo odstranjena, ali Tess je spazila jedan sitni rez u finoj talijanskoj koži na mjestu gdje su šavovi pokidani. "Tvoja?" upitao ju je Tom. "Znaš da jest." "A olovka za obrve?" "Te se stvarčice prodaju na tisuće u drogerijama diljem Ameri..." " Je li tvoja? " "Da. Moja je." "Jesi li se već uvjerila?" "Pa..." Tess je gutnula. Nešto je osjećala, ali nije znala što. Olakšanje? Jezu? "Mislim da jesam. Ali zašto ? Zašto obojica ?"

Tom joj nije odgovorio, a nije niti morao. Doreen to možda ne zna (ili ne želi priznati čak i ako zna, jer stare gospođe koje čitaju njezine pustolovine ne vole neukusne stvari), ali Tess je mislila da zna. Zato što ih je mamica sjebala obojicu. Tako bi to objasnio psihijatar. Lester je bio silovatelj; Al je bio fetišist koji je neizravno sudjelovao: možda mu je čak pomogao da jednu ili obje one žene odnese u cijev. Nikad to neće sigurno znati. "Vjerojatno bi mi trebala cijela noć da pretražim čitavu kuću," rekla je Tess, "ali možeš pretražiti ostatak ove sobe, Tessa Jean. Vjerojatno je uništio sve stvari iz torbice – pretpostavljam da je pocijepao kreditne kartice i bacio ih u Rijeku Colewich – ali moraš biti sigurna, jer sve na čemu ti piše ime dovelo bi policiju ravno pred tvoja vrata. Počni s ormarom." U ormaru nije našla ni kreditne kartice ni išta drugo od svojih stvari, ali nešto je ipak pronašla. Ležalo je na gornjoj polici. Sišla je sa stolca na kojem je stajala i stala proučavati predmet sa sve većim očajem: bila je to plišana patka koja je možda bila omiljena igračka nekog djeteta. Jedno joj je oko nedostajalo, a sintetičko krzno izgubilo je sjaj. Krzno je zapravo na nekim mjestima otpalo, kao da ga je netko milovao gotovo do smrti. Na izblijedjelom žutom kljunu nalazila se tamnocrvena mrlja. "Je li ovo ono što mislim da jest?" upitao ju je Tom. "O, Tome, mislim da jest." "Ona tijela koja si vidjela u cijevi... je li jedno od njih moglo biti tijelo djeteta?" "Ne, nijedno od njih nije bilo tako sitno. Ali možda braća Strehlke nisu odlagala leševe samo u onu cijev ispod Stagg Roada." "Vrati je na policu. Neka je policija pronađe. Provjeri da nema ničega o tebi na kompjuteru. A onda briši odavde." U tom času Tessinu je ruku dotaknulo nešto hladno i vlažno. Gotovo je vrisnula. Bio je to Švrćo, gledao ju je odozdo sjajnim očima. "Još mesa!" rekao je pa mu je Tess dala još. "Ako Al Strehlke ima kompjuter," rekla je Tess, "možeš biti siguran da je zaštićen lozinkom. A

njegov vjerojatno nije uključen kako bih ja mogla pogledati čega na njemu ima." "Onda ga ponesi sa sobom i baci u prokletu rijeku na putu kući. Neka spava s ribama." Ali nije bilo kompjutera. Na vratima je Tess dala Švrći ostatak hamburgera. Vjerojatno će sve povratiti na tepih, ali Velikom vozaču to neće smetati. "Jesi li zadovoljna, Tessa Jean?" upitao ju je Tom. "Jesi li se uvjerila da nisi ubila nedužnog čovjeka?" Pretpostavila je da mora biti zadovoljna, jer više nije razmišljala o samoubojstvu. "A što da radim s Betsy Neal, Tome? Što da radim s njom?" Tom nije odgovorio... i još jedanput, nije niti morao. Jer, na kraju krajeva, Tom je zapravo ona. Zar nije? Tess nije bila posve sigurna u to. A je li to uopće važno, sve dok ona zna što sljedeće mora učiniti? Osim toga, sutra je novi dan. Što se toga tiče, Scarlett O'Hara imala je pravo. Najvažnije je da policija dozna za leševe u cijevi. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što negdje postoje prijatelji i rođaci koji se još uvijek pitaju. A i zato... "Zato što mi ona plišana patka govori da to nije cijela priča." To je rekla svojim glasom. I to je bilo u redu.

46 Sutradan ujutro u sedam i trideset, nakon manje od tri sata isprekidanog sna punog noćnih mora, Tess je uključila kompjuter u uredu. Ali ne da piše. Pisanje joj je bilo posljednja stvar na pameti. Je li Betsy Neal neudata? Tess je vjerovala da jest. Nije primijetila vjenčani prsten onog dana u uredu Nealove, osim ako joj je to možda promaklo, ali nije bilo ni obiteljskih fotografija. Mogla se sjetiti samo jedne slike, uokvirene fotografije Baracka Obame... a on je već oženjen. Dakle, da – Betsy Neal vjerojatno je rastavljena ili neudata. I vjerojatno joj telefonski broj nije u imeniku. U tom slučaju, potraga na kompjuteru vjerojatno joj uopće neće koristiti. Tess je pretpostavljala da bi mogla otići u Stagger Inn i pronaći je ondje... ali ona se nije željela vraćati u Stagger. Nikad više. "Zašto si praviš neprilike?" upitao je Fritzy s prozorske daske. "Barem provjeri u telefonskom imeniku Colewicha. I kakav to miris osjećam na tebi? Je li to miris psa ?" "Da. To je od Švrće." "Izdajice!" prezirno je rekao Fritzy. Pretraga je otkrila točno dvanaest osoba s prezimenom Neal. Jedna je bila E. Neal. E kao Elizabeth? Postojao je način da to ustanovi. Bez oklijevanja – koje bi gotovo sigurno prouzročilo gubitak hrabrosti – Tess je ukucala broj. Znojila se, a srce joj je brzo lupalo. Jedan signal. Dva. To vjerojatno nije ona. Možda je to Edith Neal. Edwina Neal. Čak i Elvira Neal. Tri signala. Ako je to telefon Betsy Neal, ona vjerojatno uopće nije kod kuće. Vjerojatno je otišla na praznike u Catskills... Četiri signala.

... ili je u krevetu s jednim od Pekara zombija. Kako bi to bilo? S glavnim gitaristom. Vjerojatno pjevaju "Može li tvoja mačkica obraditi psa"pod tušem, nakon... Netko je podigao slušalicu i Tess je smjesta prepoznala glas. "Halo, dobili ste Betsy, ali trenutačno vam se ne mogu javiti. Kad začujete signal, znate što morate učiniti. Želim vam lijep dan." Ja sam imala loš dan, a sinoć mi je bilo još mnogo go... Začula je signal i shvatila da govori i prije no što je to svjesno odlučila. "Halo, gospođo Neal, zove vas Tessa Jean – znate, autorica krimića o Willow Groveu? Upoznale smo se u Stagger Innu. Vi ste mi vratili mog Toma, a ja sam vam dala autogram za vašu baku. Vidjeli ste da sam puna modrica, a ja sam vam ispričala neke laži. Nije me unakazio dečko, gospođo Neal." Tess je počela brže govoriti, bojeći se da će vrijeme za poruku isteći prije no što dovrši... i otkrila je da žarko želi dovršiti. "Bila sam silovana, što je grozno, ali onda sam pokušala popraviti stvar i... ja... morala bih s vama popričati o tome zato što..." Začuo se škljocaj na liniji, a onda glas same Betsy Neal. "Počnite još jedanput", rekla joj je Betsy. "Ali govorite polako. Tek sam se probudila pa sam još uvijek bunovna."

47 Našle su se na užini u gradskom parku Colewicha. Sjele su na klupu u blizini paviljona za orkestar. Tess je mislila da nije gladna, ali Betsy Neal prisilila ju je da pojede sendvič, a Tess ga je na svoje iznenađenje pojela velikim zalogajima, što ju je podsjetilo na to kako je Švrćo smazao hamburger Lestera Strehlkea. "Krenite od početka", rekla joj je Betsy. Mirna je, pomislila je Tess – gotovo nadnaravno mirna. "Krenite od početka i sve mi ispričajte." Tess je započela s pozivom kluba Books & Brown Baggers. Betsy Neal nije mnogo govorila, samo bi povremeno dodala "aha" ili "OK" kako bi Tess dala do znanja da još uvijek slijedi priču. Tess je od pripovijedanja ožednjela. Srećom, Betsy je donijela i dvije limenke sode s okusom vanilije Dr Brown's. Tess je uzela jednu limenku i stala je halapljivo piti. Kad je dovršila priču, prošlo je jedan popodne. Onih nekoliko ljudi koji su došli u park pojesti užinu već su otišli. Dvije žene vozile su bebe u kolicima, ali one su bile prilično daleko. "Jesam li vas dobro shvatila", rekla je Betsy Neal. "Već ste se htjeli ubiti, a onda vam je neki fantomski glas rekao da se vratite u kuću Alvina Strehlkea." "Da", odgovorila je Tess. "A u njoj sam našla svoju torbicu. I plišanu patku s krvavom mrljom." "A svoje gaćice našli ste u kući mlađeg brata." "Da, Malog vozača. Imam ih u svom Expeditionu. I torbicu. Želite li ih vidjeti?" "Ne. A što je s pištoljem?" "I on mi je u autu. Posljednji metak još uvijek je u bubnjiću." Znatiželjno je pogledala Betsy Neal misleći: Djevojka s pikasovskim očima. "Zar me se ne bojite? Vi ste mi jedini preostali problem. Barem se ne mogu sjetiti

nijednog drugog." "Nalazimo se u javnom parku, Tess. Osim toga, imam snimku vašeg priznanja u telefonskoj sekretarici." Tess je trepnula. Još jedna stvar koje se nije sjetila. "Čak i kad biste me nekako uspjeli ubiti, a da one dvije mlade majke to ne primijete..." "Ja više nisam u stanju nikoga ubiti. Ni ovdje ni bilo gdje drugdje." "Dobro je znati. Jer čak i kad biste se riješili mene i snimke u mojoj telefonskoj sekretarici, netko bi prije ili poslije pronašao onog taksista koji vas je dovezao u Stagger u subotu ujutro. A kad bi vas policija posjetila, pronašla bi gomilu inkriminirajućih masnica." "Da", odvratila je Tess dotičući najgoru od njih. "To je istina. I što sad?" "Kao prvo, mislim da bi bilo pametno da se što manje pojavljujete u javnosti dok to vaše zgodno lice opet ne postane zgodno." "Mislim da sam taj problem već riješila", rekla je Tess, a onda je ispričala Betsy priču koju je izmislila za Patsy McClain. "To je prilično dobro." "Gospođo Neal... Betsy... vjerujete li mi?" "O, da", gotovo je rastreseno odgovorila Betsy. "A sad me slušajte. Slušate li me?" Tess je klimnula glavom. "Mi smo dvije žene koje su otišle u park na mali piknik i to je u redu. Ali nakon današnjeg dana, više se nikad nećemo vidjeti. U redu?" "Ako vi tako kažete", odvratila je Tess. Mozak joj je bio poput zuba u koji je zubar ubrizgao injekciju novokaina. "Ja tako kažem. I morate pripremiti još jednu priču, u slučaju da policija porazgovara s vozačem limuzine koji vas je dovezao kući..." "S Manuelom. On se zove Manuel." "... ili s taksistom koji vas je u subotu ujutro odvezao u Stagger. Ako ne pronađu nijednu od vaših kartica, ne vjerujem da će vas itko povezati sa

Strehlkeovima, ali kada priča procuri u javnost, to će biti velika vijest i ne možemo očekivati da istraga neće dovesti do vas." Nagnula se naprijed i lupnula Tess iznad lijeve dojke. "Uzdam se u vas da istraga neće dovesti do mene. Jer ja to ne zaslužujem." Ne. Ona to apsolutno ne zaslužuje. "Kakvu biste priču mogli ispripovijedati policiji, draga? Nešto dobro, a da ja ne budem u njoj. Hajde, vi ste spisateljica." Tess je razmišljala cijelu minutu. Betsy je čekala. "Mogla bih im reći da mi je Ramona Norville rekla o prečacu Stagg Roadom nakon nastupa – što je istina – i da sam onda u prolazu vidjela Stagger Inn. Mogla bih reći da sam otišla na večeru nekoliko milja dalje niz cestu, a onda sam se odlučila vratiti na nekoliko pića. I da poslušam bend." "To je dobro. Oni se zovu..." "Znam kako se zovu", rekla je Tess. Možda je novokain popuštao. "Mogla bih reći da sam upoznala neke tipove, mnogo pila i zaključila da mi se previše vrti da bih vozila. Vas ne bih morala spomenuti jer navečer ne radite. A mogla bih im reći i..." "Nije važno, to je dovoljno. Ovo vam prilično dobro ide kad se zagrijete. Samo nemojte pretjerati s epitetima." "Neću", odvratila je Tess. "A možda sve to uopće neću niti morati ispripovijedati. Kad pronađu Strehlkeove i njihove žrtve, tražit će ubojicu koji se prilično razlikuje od male spisateljice kao što sam ja." Betsy Neal se nasmiješila. "Male spisateljice, vraga. Vi ste jedna zločesta kuja." Uto je na Tessinu licu ugledala izraz zapanjene uznemirenosti. "Što je? Što je sad?" "Moći će povezati one žene u cijevi sa Strehlkeovima, zar ne? Barem s Lesterom?" "Je li upotrijebio kondom kad vas je silovao?" "Nije. Bože, nije. Kad sam se vratila kući, njegova mi je sperma još uvijek bila na bedrima. I unutra." Zadrhtala je. "Znači da je i druge silovao

bez zaštite. Bit će dovoljno dokaza. Povezat će ih. Ako su ti grozni tipovi doista bacili vaše kartice, onda ste na sigurnom. A nema smisla brinuti se o stvarima koje ne možete kontrolirati, zar ne?" "Istina." "A što se vas tiče... nadam se da nećete otići kući i prerezati si žile u kadi. Ili upotrijebiti onaj posljednji metak." "Neću." Tess se prisjetila koliko joj je sladak bio noćni zrak dok je sjedila u kamionu i držala kratku cijev Cjedila za limun u ustima. "Ne, dobro sam." "Onda je vrijeme da krenete. Ja ću još malo ostati na klupi." Tess je već počela ustajati, a onda je opet sjela. "Nešto moram znati. Vi se dovodite u položaj suučesnika nakon zločina. Zašto to činite za ženu koju uopće ne poznajete? Za ženu koju ste samo jedanput sreli?" "Biste li mi povjerovali ako vam kažem da to činim zato što moja baka voli vaše knjige i zato što bi bila vrlo razočarana ako biste otišli u zatvor zbog trostrukog ubojstva?" "Ni najmanje", odgovorila je Tess. Betsy na trenutak ništa nije rekla. Uzela je svoju limenku Dr Brown'sa, a onda ju je opet odložila. "Mnoge su žene silovane, ne biste li rekli? Hoću reći, što se toga tiče, vi niste jedinstven slučaj, zar ne?" Ne, Tess je znala da nije jedinstven slučaj što se toga tiče, ali ta joj spoznaja nije umanjila ni bol ni stid. A neće joj pomoći ni da se opusti dok čeka rezultate testa na AIDS koji će uskoro morati obaviti. Betsy se osmjehnula. U njezinu osmijehu nije bilo ničega ugodnog. Ni zgodnog. "Žene diljem svijeta silovane su u ovom času. I djevojke. A neke se od njih nedvojbeno još uvijek igraju omiljenim plišanim igračkama. Neke budu ubijene, a neke prežive. Što mislite, koliki broj preživjelih žrtava silovanja prijavi policiji što im se dogodilo?" Tess je zatresla glavom. "Ne znam ni ja", rekla je Betsy. "Ali znam što kaže nacionalno

istraživanje o žrtvama zločina, jer sam provjerila na internetu. Po tom istraživanju, šezdeset posto silovanja ostane neprijavljeno. Tri od svakih pet. Ja mislim da je postotak možda i viši, ali tko to može sigurno reći? Osim na satovima matematike u školi, teško je dokazati negativnu tvrdnju. Zapravo nemoguće." "Tko je vas silovao?" upitala ju je Tess. "Očuh. Kad sam imala dvanaest godina. Stavio mi je nož za maslac na lice kad je to radio. Nisam se otimala – bila sam uplašena – ali nož mu je kliznuo kad je svršio. Što vjerojatno nije bilo namjerno, ali tko zna?" Betsy je lijevom rukom povukla donji kapak lijevog oka i ispružila dlan desne ruke ispod oka. Stakleno oko uredno joj se otkotrljalo na dlan. Prazna duplja bila je blago crvena i nadignuta, kao da zuri u svijet s iznenađenjem. "Bol je bila... no zapravo nema načina da se opiše takva bol. Meni je to izgledalo kao kraj svijeta. Bilo je i krvi. Mnogo krvi. Majka me odvela liječniku. Rekla mi je neka mu kažem da sam trčala u čarapama i poskliznula se na linoleumu u kuhinji koji je ona upravo ulaštila. Da sam pala naprijed i udarila okom u rub kuhinjskog pulta. Rekla mi je da će liječnik tražiti da razgovara sa mnom nasamo i da se ona uzda u mene. 'Znam da ti je on učinio groznu stvar,' rekla mi je, 'ali ako ljudi to doznaju, krivit će mene. Molim te, dušo, učini mi to i pobrinut ću se da ti se više nikad ne dogodi ništa loše.' Pa sam je poslušala." "A to se ipak ponovilo?" "Još tri ili četiri puta. A ja sam uvijek bila mirna, jer mi je preostalo samo jedno oko. Čujte, jesmo li završile ili nismo?" Kad se Tess nagnula da je zagrli, Betsy se trznula unatrag – poput vampira koji je ugledao križ, pomislila je Tess. "Nemojte to raditi", rekla je Betsy. "Ali..." "Znam, znam, mnogo hvala. Solidarnost, sestrinstvo zauvijek, bla-bla-bla. Ne volim da me grle, to je sve. Jesmo li završile ili nismo?"

"Završile smo." "Onda krenite. I da sam na vašem mjestu, ja bih na putu kući bacila onaj pištolj u rijeku. Jeste li spalili priznanje?" "Jesam. Jasna stvar." Betsy je kimnula. "A ja ću izbrisati poruku koju ste mi ostavili na sekretarici." Tess je krenula. Jedanput se okrenula. Betsy Neal još uvijek je sjedila na klupi, a oko joj je opet bilo u duplji.

48 U svom Expeditionu Tess je shvatila da ne bi bilo loše izbrisati podatke o nekoliko posljednjih putovanja iz memorije GPS-a. Pritisnula je dugme za uključivanje, a zaslon se rasvijetlio. Tom je rekao: "Zdravo, Tess. Vidim da idemo na putovanje." Tess je prebrisala memoriju GPS-a, a onda ga je opet isključila. Zapravo, nije išla ni na kakvo putovanje; samo se vraćala kući. A smatrala je da i sama može pronaći put.

POVOLJAN PRODUŽETAK Streeter je spazio natpis uz cestu samo zato što je morao zaustaviti auto da povrati. U posljednje vrijeme često je povraćao, a dobivao je vrlo malo upozorenja – katkad samo napadaj mučnine, katkad metalni okus u grlu, a katkad ni to; samo hrak i onda bi izletjelo iz njega kao od šale. Zbog toga mu je bilo riskantno voziti, a ipak je sada mnogo vozio, djelomice zato što to krajem jeseni više neće moći, a djelomice zato što je o mnogo čemu morao razmisliti. Oduvijek je najbolje razmišljao za volanom. Nalazio se na Produžetku avenije Harris, široke autoceste koja se protezala dvije milje iza zračne luke okruga Derry i pripadnih zgrada: uglavnom motela i skladišta. Produžetak je za dana bio pun prometa zato što je povezivao istočnu i zapadnu stranu Derryja i služio za opskrbu aerodroma, ali navečer je bio gotovo pust. Streeter je skrenuo na biciklističku traku, zgrabio jednu od vrećica za povraćanje s hrpe na susjednom sjedalu, gurnuo lice u nju i povratio. Ponovno je ugledao svoju večeru. Ili bi je ugledao da je zadržao otvorene oči. Ali nije. Kad vidite jednu bljuvotinu iz puna želuca, vidjeli ste ih sve. Kad je faza povraćanja počela, nije osjećao bol. Doktor Henderson upozorio ga je da će se to promijeniti, a u posljednjih tjedan dana doista se i promijenilo. Još uvijek to nije bila agonija, samo kratko sijevanje iz želuca u grlo, poput žgaravice. Došlo bi, a onda nestalo. Ali postat će gore. Doktor Henderson rekao mu je i to. Podigao je glavu, otvorio pretinac za rukavice, izvadio jednu plastičnu vezicu i zavezao vrećicu punu ostataka svoje večere prije no što smrad ispuni auto. Pogledao je nadesno i ugledao koš za smeće koji je stajao uz cestu kao naručen, s crtežom veselog psa klempavih ušiju i s otisnutom

porukom: PAS IZ DERRYJA KAŽE "BACITE SMEĆE U KOŠ!" Streeter je izašao iz auta, otišao do koša i bacio najnoviji otpadak svog tijela koje otkazuje. Crveno ljetno Sunce na zalasku ležalo je nisko iznad ravne (i trenutačno prazne) površine aerodroma pa je sjena iza Streeterovih peta bila izdužena i groteskno tanka, kao da je četiri mjeseca starija od njega i već potpuno uništena rakom koji će ga uskoro izjesti živa. Okrenuo se natrag autu i u tom času spazio natpis na drugoj strani ceste. Isprva je pomislio – vjerojatno zato što su mu oči još uvijek bile ispunjene suzama – da natpis glasi POMODNI PRODUŽECI, a onda je trepnuo i shvatio da zapravo piše POVOLJNI PRODUŽECI. A ispod je manjim slovima pisalo: PRIHVATLJIVE CIJENE. Povoljni produžeci, prihvatljive cijene. Dobro zvuči, gotovo da ima smisla. Na drugoj strani produžetka bila je pošljunčena površina, izvan žičane ograde koja je omeđivala posjed oblasnog aerodroma. Mnogo je ljudi ondje sjedilo za štandovima pokraj ceste tijekom prometnih dnevnih sati, zato što su potencijalni kupci mogli skrenuti na šljunak da ih nitko ne udari odostrag (pod uvjetom da skrenu dovoljno brzo i sjete se uključiti žmigavac). Streeter je cijeli život proživio u gradiću Derryju u državi Maine pa je ovdje tijekom godina viđao ljude kako prodaju svježe izdanke paprati na proljeće, svježe bobice i kukuruzne klipove ljeti, a jastoge gotovo cijelu godinu. U sezoni bljuzgavice jedan bi ludi starac kojeg su zvali Snjegović postavio ovdje štand i prodavao drangulije koje su ljudi izgubili tijekom zime i koje je on otkrio kad se snijeg otopio. Streeter je kod njega prije mnogo godina kupio jednu dobro uščuvanu krpenu lutku za svoju kćer May, koja je tada imala dvije ili tri godine, ali pogriješio je rekavši Janet da je lutku kupio od Snjegovića pa ga je ona natjerala da je baci. "Misliš li da se krpena lutka može prokuhati kako bi se ubili bacili?" upitala ga je. "Katkad se pitam kako pametan čovjek

poput tebe može učiniti takvu glupost." Pa, kad je o pameti riječ, rak ne pravi razlike. Bio on pametan ili glup, nalazio se na pragu da napusti utakmicu i skine dres. Sada je na mjestu gdje je Snjegović svojedobno prodavao svoju robu stajao stol na rasklapanje. Iza njega je sjedio jedan debeljko koji se oštro nakrivljenim velikim žutim suncobranom štitio od crvenih zraka zalazećeg Sunca. Streeter je minutu ostao stajati pred svojim autom i već je gotovo ušao u njega (debeljko ga nije primijetio; činilo se da nešto gleda na malom prijenosnom televizoru), a onda je ipak prevladala znatiželja. Provjerio je dolazi li cestom koje vozilo i vidio da nema nikoga – kao što se moglo i očekivati, cesta je sada bila prazna, a svi su vozači već sjedili za stolom kod kuće i večerali, smatrajući da je život bez karcinoma normalna stvar – pa je prešao preko četiri prazne trake. Njegova mršava sjena, "duh budućeg Streetera", slijedila ga je. Debeljko je podigao pogled. "Dobar dan", rekao je. Prije no što je isključio televizor, Streeter je uspio vidjeti da tip gleda emisiju Inside Edition. "Kako smo večeras?" "Pa, ne znam kako ste vi, ali ja sam bio i bolje", odgovorio je Streeter. "Nije li malo prekasno za prodaju? Ovdje ima vrlo malo prometa nakon prometne špice. Ovo je stražnja strana aerodroma, znate. Ovuda prolaze samo kamioni za dostavu. Osobni automobili idu ulicom Witcham." "Znam. Nažalost, gradske vlasti ne dopuštaju postavljanje malih štandova kao što je moj na prometnoj strani aerodroma." Zavrtio je glavom čudeći se nepravdi svijeta. "Već sam u sedam sati htio završiti s poslom i otići kući, ali onda sam predosjetio da će se pojaviti još jedna mušterija." Streeter je pogledao stol, nije vidio nijedan predmet za prodaju (osim ako TV nije na prodaju) i nasmiješio se. "Ja zapravo ne mogu biti mušterija, gospodine...?" "George Elvid", rekao je debeljko ustajući i ispružio svoju punašnu ruku.

Streeter ju je prihvatio. "Dave Streeter. A ne mogu biti mušterija jer ne znam što zapravo prodajete. U prvi mah pomislio sam da natpis kaže pomodni produžeci." "A vama je stalo do dobrog izgleda?" upitao je Elvid i kritički ga odmjerio. "Pitam vas jer mi se čini da gubite kosu." "Uskoro ću je posve izgubiti", rekao je Streeter. "Idem na kemoterapiju." "O, Bože! Baš mi je žao." "Hvala. Doduše, kakva korist od kemoterapije..." Slegnuo je ramenima. Začudio se shvativši kako je lako takve stvari povjeriti strancu. Nije ih rekao ni svojoj djeci, premda je Janet, dakako, znala. "Nema mnogo nade?" upitao je Elvid. U glasu mu se osjećala jednostavna sućut – ni više ni manje od toga – ali Streeteru su suze navrle na oči. Osjećao se grozno neugodno kad se rasplakao pred Janet, što mu se dogodilo samo dvaput. A ovdje, pred ovim strancem, to mu nije smetalo. Ali ipak je izvukao rupčić iz stražnjeg džepa i obrisao njime oči. Jedan mali avion spuštao se prema pisti. Bio je samo sjena pred crvenim Suncem, nalik na pokretni križ. "Kažu da nema", odgovorio je Streeter. "Tako da je kemoterapija samo... ne znam..." "Uvriježeni beznadni pokušaj?" Streeter se nasmijao. "Točno to." "Onda bi vam možda bilo pametnije da kupite još tableta protiv bolova. Ili da sklopite mali posao kod mene." "Kao što sam vam već počeo objašnjavati, zapravo ne mogu biti mušterija kad ne znam što prodajete." "Oh, pa većina bi ljudi rekla da prodajem lažne eliksire protiv svih boljki", odvratio je Elvid sa smiješkom i žustro ustao na debele noge iza stola. Streeter je s izvjesnom dozom divljenja primijetio da sjena Georgea Elvida, unatoč njegovoj debljini, izgleda isto tako tanka i bolesna kao i njegova. Valjda svačija sjena izgleda bolesna prije zalaska Sunca, osobito u

kolovozu, kad je svršetak dana dug, spor i nekako ne baš ugodan. "Ne vidim nikakve bočice", rekao je Streeter. Elvid je raširio prste na stolu i nagnuo se naprijed, iznenada s poslovnim izrazom na licu. "Ja prodajem produžetke", rekao je. "Znači da ste postavili štand uz cestu s prikladnim imenom." "To mi nije palo na pamet, ali pretpostavljam da imate pravo. Premda je cigara katkad samo cigara, a koincidencija samo koincidencija. Svatko želi nekakav produžetak, gospodine Streeter. Da ste mlada žena koja voli kupovinu, ponudio bih vam produžetak roka za otplatu kredita. Da ste muškarac s malim penisom – genetika je katkad vrlo okrutna – ponudio bih vam produžetak za spolovilo." Streeter je smjelost svega toga zadivila i zabavila. Prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci – sve od dijagnoze – zaboravio je da boluje od agresivne i krajnje brze forme raka. "Šalite se." "O, ja sam veliki šaljivac, ali s poslom se nikad ne šalim. Prodao sam desetke produžetaka za penis u svoje vrijeme, a u Arizoni sam neko vrijeme bio poznat pod imenom El Pene Grande. Posve sam ozbiljan, ali srećom, ne morate mi vjerovati, niti to od vas očekujem. Niski ljudi često žele biti viši. Kad biste vi željeli više kose, gospodine Streeter, rado bih vam prodao umetke za produženje kose." "A bi li čovjek s velikim nosom – znate, kao Jimmy Durante – mogao dobiti manji nos?" Elvid je odmahnuo glavom i nasmiješio se. "Sad se vi šalite. Odgovor glasi ne. Ako želite skraćenje, morate ga potražiti na nekom drugom mjestu. Ja sam se specijalizirao samo za produžetke, što je tipično američki proizvod. Prodavao sam produljenja ljubavnog žara – takozvane ljubavne napitke – nesretno zaljubljenima, produljenje roka za otplatu kredita onima s manjkom gotovine – a takvih je u ovoj ekonomskoj situaciji mnogo – produljenje vremena ljudima koji nisu stigli izvršiti svoje obveze, a jedanput i produžetak očnog živca jednom čovjeku koji je želio postati vojni pilot, a znao je da ne može proći na pregledu kod okulista."

Streeter se smješkao i zabavljao. Čovjek bi očekivao da mu je to sada nemoguće, ali život je pun iznenađenja. I Elvid se smješkao, kao da su podijelili dobar štos. "A jedanput sam", rekao je, "uspio prodati produljenje osjećaja za stvarnost jednom slikaru – vrlo darovitom čovjeku – koji je upravo bio obolio od paranoidne shizofrenije. To ga je skupo stajalo." "Koliko, ako smijem pitati?" "Morao mi je dati jednu od svojih slika, koja mi sad krasi dom. Prepoznali biste mu ime; bio je poznat u doba talijanske renesanse. Ako ste na koledžu slušali povijest umjetnosti, vjerojatno ste učili o njemu." Streeter se nastavio smješkati, ali za svaki slučaj povukao se korak natrag. Već se bio pomirio s činjenicom da će uskoro umrijeti, ali to ne znači da je želio umrijeti danas, od ruku čovjeka koji je možda pobjegao iz duševne bolnice Juniper Hill u Augusti. "Što mi pokušavate reći? Da ste... što ja znam... besmrtni?" "U svakom slučaju, vrlo sam dugovječan", odgovorio je Elvid. "Što nas dovodi do onoga što mogu učiniti za vas, vjerujem. Vi biste vjerojatno željeli produljenje života." "Pretpostavljam da je to nemoguće?" upitao je Streeter izračunavajući u glavi udaljenost do svog auta i vrijeme koje bi mu trebalo da do njega stigne. "Naravno da je moguće... uz odgovarajuću naknadu." Streeter, koji je u svoje vrijeme riješio mnogo premetaljki, već je presložio slova Elvidova imena 5 . "Govorimo li o novcu? Ili o mojoj duši?" Elvid je lupnuo rukom i popratio tu gestu nestašnim kolutanjem očiju. "Ja ne bih bio u stanju, kako se kaže, prepoznati dušu ni da me ugrize za stražnjicu. Ne, kao i obično, odgovor je novac. Petnaest posto vaše zarade u sljedećih petnaest godina trebalo bi biti dovoljno. Honorar za agenta, moglo bi se reći." "To je duljina mog produžetka?" Steeter je s čeznutljivom pohlepom zamislio još petnaest godina života. To mu se učinilo vrlo dugim razdobljem,

naročito u usporedi s onim što ga zapravo čeka: šest mjeseci povraćanja i sve jačih boli, a onda koma i smrt. A i osmrtnica u kojoj će nedvojbeno pisati "nakon duge i teške bolesti". I tako dalje i tako bliže, kako bi rekli u Seinfeldu. Elvid je podigao ruke do ramena u pretjeranoj gesti koja govori "tko zna". "A možda i dvadeset godina. Ne mogu tvrditi sa sigurnošću, nije to egzaktna znanost. Ali ako očekujete besmrtnost, zaboravite na to. Ja prodajem samo umjerene produžetke. To je najbolje što mogu učiniti." "Meni to izgleda u redu", rekao je Streeter. Ovaj ga je tip razvedrio, a ako mu treba sugovornik, Streeter je bio spreman preuzeti tu ulogu. Barem u izvjesnoj mjeri. Još uvijek se smješkajući, pružio je ruku preko stola. "Petnaest posto, petnaest godina. Premda vas moram upozoriti, s petnaest posto od plaće pomoćnog menadžera u banci nećete si moći priuštiti RollsRoyce. Možda Geo, ali..." "To baš nije sve", rekao je Elvid. "Naravno da nije", rekao je Streeter s uzdahom i povukao ruku. "Gospodine Elvid, drago mi je što smo popričali, razvedrili ste mi večer, premda sam mislio da je to nemoguće. Nadam se da će vam netko pomoći s vašim duševnim prob..." "Šuti, glupi čovječe!" rekao mu je Elvid. Premda se još uvijek smješkao, u smiješku mu više nije bilo ničega ugodnog. Iznenada je izgledao viši – barem sedam centimetara viši – i ne tako debeo. To je zbog svjetlosti, pomislio je Streeter. Svjetlost zalazećeg Sunca katkad je varljiva. A neugodan miris što ga je iznenada osjetio vjerojatno nije bio ništa drugo do miris ispušnih plinova aviona koje je zalutali nalet vjetra donio do malog pošljunčenog kvadrata izvan žičane ograde. Smatrao je da je to suvislo objašnjenje... ali ipak je zašutio kako mu je rečeno. "Zašto ljudi trebaju produžetke? Jeste li se to ikad zapitali?" "Naravno da jesam", odgovorio je Streeter s trunkom otresitosti. "Ja radim u banci, gospodine Elvid – u Derryjevoj štedionici. Ljudi me stalno mole da im produljim rok za otplatu zajma."

"Onda znate da ljudi uvijek trebaju produžetak kako bi kompenzirali neki manjak – prekratak rok za vraćanje kredita, prekratko spolovilo, kratkovidnost i slično." "Da, na ovom svijetu sve je prekratko", rekao je Streeter. "Upravo tako. Ali čak i nepostojeće stvari imaju težinu. Negativnu težinu, a ona je najgora. Ako želite skinuti teret sa svojih pleća, morate ga natovariti na nekoga drugoga. To je jednostavna fizika. Nadnaravna fizika, moglo bi se reći." Streeter je zadivljeno promatrao Elvida. Onaj kratkotrajni dojam da je ovaj čovjek viši (i da njegov osmijeh otkriva previše zuba) sada je nestao. Bio je to samo nizak i gojazan čovjek koji u novčaniku vjerojatno nosi zelenu iskaznicu liječenog duševnog bolesnika – ako ne iz Juniper Hilla, onda iz duševne bolnice Acadia u Bangoru. Pod pretpostavkom da uopće i ima novčanik. On svakako ima vrlo detaljna priviđenja, što ga čini fascinantnim predmetom proučavanja. "Mogu li prijeći na stvar, gospodine Streeter?" "Samo izvolite." "Morate premjestiti teret. Kratko rečeno, ako se želite očistiti od prljavštine, morate zaprljati nekoga drugog." "Shvaćam." I doista je shvaćao. Elvid se vratio na svoju poruku, a poruka je bila klasična. "Ali to ne može biti bilo tko. Staro dobro anonimno žrtvovanje već je iskušano; pokazalo se da ne djeluje. To mora biti netko koga mrzite. Mrzite li ikoga, gospodine Streeter?" "Nisam baš lud za Kim Jongilom", odgovorio je Streeter. "A smatram da je zatvor daleko predobar za one gadove koji su raznijeli bojni brod USS Cole, ali čisto sumnjam da će oni ikad..." "Uozbilji se ili se gubi", rekao mu je Elvid i još se jedanput učinio višim. Streeter se zapitao bi li to mogla biti neka neobična nuspojava lijekova koje uzima.

"Ako mislite na moj osobni život, ne mrzim nikoga. Postoje ljudi koji mi se ne sviđaju – naša susjeda, gospođa Denbrough, nikad ne poklopi kantu za smeće kad je stavi pred kuću, a ako puše vjetar, raznese mi smeće po čitavom travnja..." "Ako smijem parafrazirati pokojnog Deana Martina, gospodine Streeter, svatko mrzi nekoga jedanput u životu." "Will Rogers je rekao..." "Will Rogers je varalica koji je vrtio lasom i nosio šešir preko očiju kao kakav dječak koji se igra kauboja. Osim toga, ako doista nikoga ne mrzite, naš dogovor otpada." Streeter se zamislio. Oborio je pogled na svoje cipele i progovorio tihim glasom koji jedva da je prepoznao. "Pretpostavljam da mrzim Toma Goodhugha." "Što vam je on u životu?" Streeter je uzdahnuo. "On je moj najbolji prijatelj još od gimnazije." Nastupio je trenutak tišine, a onda se Elvid počeo grohotom smijati. Obišao je stol, potapšao Streetera po leđima (rukom koja se doimala hladna i prstima koji su se doimali dugi i tanki, a ne kratki i debeli), a onda se vratio do stolca. Srušio se na njega, još uvijek dašćući i glasno se smijući. Lice mu je bilo crveno, a niz lice su mu tekle suze, koje su na svjetlu zalazećeg Sunca također izgledale crvene – zapravo, krvave. "Vaš najbolji... još od gimnazije... oh, to je..." Više od toga nije mogao reći. Spopale su ga provale grohotnog smijeha i grčeva od kojih mu se tresao trbuh, a brada (neobično oštra za debeljuškasto lice) dizala se i spuštala prema nedužnom (ali sve mračnijem) ljetnom nebu. Napokon se uspio smiriti. Streeter je načas pomislio da mu ponudi svoj rupčić, ali onda je zaključio kako ne želi da mu rupčić dodiruje kožu tog prodavača produžetaka. "To je sjajno, gospodine Streeter", rekao je Elvid. "Možemo se dogovoriti." "Joj, baš sjajno", odvratio je Streeter i odmaknuo se još jedan korak.

"Već uživam u onih dodatnih petnaest godina života. Ali ostavio sam auto na biciklističkoj traci, a to nije dopušteno. Mogao bih zaraditi globu." "Ne brinite za to", rekao mu je Elvid. "Kao što ste možda primijetili, ni jedan jedini osobni automobil nije prošao cestom otkako smo započeli s pregovorima, a kamoli neki potrčko iz policije Derryja. Ja se uvijek pobrinem da mi promet ne kvari posao kad se upustim u pregovore s ozbiljnom mušterijom." Streeter se uznemireno osvrnuo. Istina. Čuo je promet u ulici Witcham, koji je išao prema Umptie Hillu, ali ovdje je Derry bio potpuno pust. Naravno, podsjetio je sebe, promet je ovdje nakon radnog vremena uvijek rijedak. Ali da nema nikoga? Ni jednog jedinog vozila? Čovjek bi to mogao očekivati u ponoć, ali ne u sedam i trideset navečer. "Recite mi zašto mrzite svog najboljeg prijatelja", predložio mu je Elvid. Streeter se ponovno podsjetio da razgovara s luđakom. Nitko ne bi povjerovao ni u što od onoga što bi Elvid mogao izbrbljati. Ta mu je misao razvezala jezik. "Već kao klinac, Tom je izgledao bolje od mene, a sada izgleda mnogo bolje. Bio je član školskih momčadi u tri različita sporta, a jedino za što sam ja pokazao barem malo dara bio je mini golf." "Ne vjerujem da se za taj sport koriste navijačice", rekao je Elvid. Streeter se turobno nasmiješio, zagrijavajući se za temu. "Tom je prilično bistar, ali u srednjoj školi nije se nimalo trudio. A ambicije na koledžu bile su mu jednake nuli. Ali čim bi mu loše ocjene ugrozile nesmetano bavljenje sportom, uhvatila bi ga panika. A koga bi onda nazvao?" "Vas!" povikao je Elvid. "Starog dobrog Gospodina Odgovornog! Vi ste mu bili tutor, zar ne? Možda ste mu čak i napisali nekoliko seminarskih radova? Pazeći da unesete sve one pravopisne pogreške koje su Tomovi profesori očekivali u njima naći?" "Točno. Ustvari, kad smo bili u četvrtom razredu – one godine kad je

Tom osvojio sportsku nagradu Mainea – ja sam zapravo učio za dvojicu: za Davea Streetera i za Toma Goodhugha." "Gadno." "Želite li čuti nešto još gore? Imao sam djevojku. Prekrasnu djevojku po imenu Norma Witten. S tamnosmeđom kosom i očima, s besprijekornim tenom i prekrasnim jagodicama..." "Sa sisama koje nikad ne bi..." "Točno tako. Ali ako na trenutak zanemarimo spolnu privlačnost..." "Premda je vi nikad niste zanemarili..." "Ja sam tu djevojku volio. A znate li što je Tom učinio?" "Preoteo vam ju je!" ogorčeno je odgovorio Elvid. "Točno. A njih dvoje došlo mi je to reći, znate. Da sve bude čisto." "Plemenito!" "Tvrdili su da si ne mogu pomoći." "Da su zaljubljeni, za-lju-blje-ni." "Da. Prirodna sila. Ta je stvar jača od njih dvoje. I tako dalje." "Dajte da pogodim. On ju je napumpao." "Nego što!" Streeter je opet gledao u svoje cipele, prisjećajući se izvjesne suknje koju je Norma nosila u prvom i drugom razredu. Bila je skraćena da pokaže samo trunčicu kombinea. To je bilo prije gotovo trideset godina, ali Streeter bi katkad još uvijek prizvao tu sliku u sjećanje kad bi vodio ljubav s Janet. Nikad nije spavao s Normom – nikad nisu otišli do kraja; ona mu to nije dopustila. Premda je za Toma Goodhugha spremno skinula gaćice. Vjerojatno čim ju je prvi put zamolio. "I ostavio ju je u drugom stanju." "Nije", Streeter je uzdahnuo. "Oženio se njome." "A onda se rastavio od nje. Možda nakon što ju je istukao kao vola u kupusu?" "Još gore. Još uvijek su u braku. Imaju troje djece. Kad ih vidite kako se

šeću Parkom Bassey, obično se drže za ruke." "To je možda najgora priča koju sam ikad čuo. Teško da bi mogla biti gora. Osim ako..." Elvid je lukavo pogledao Streetera ispod gustih obrva. "Osim ako vi niste zaglavili u braku bez ljubavi." "Nimalo", odgovorio je Streeter, iznenađen tom idejom. "Ja jako volim Janet, a i ona mene. Izvanredno je kako je stala uz mene kad sam doznao da imam rak. Ako postoji nešto kao sklad u svemiru, onda smo Tom i ja završili s pravim partnericama. Bez sumnje. Ali..." "Ali?" Elvid ga je pogledao s užitkom i nestrpljenjem. Streeter je postao svjestan da zabada nokte u dlanove, ali umjesto da se opusti, zario ih je još dublje. Sve dok pod njima nije osjetio kapljice krvi. "Ali, jebi ga, on mi ju je ukrao!" Ta ga je stvar godinama mučila, osjetio je olakšanje što ju je priznao naglas. "To je točno, a mi nikad ne prestanemo željeti ono što želimo, bilo to za nas dobro ili ne. Ne biste li se složili, gospodine Streeter?" Streeter nije odgovorio. Teško je disao, kao da je upravo pretrčao pedeset metara ili sudjelovao u uličnoj tučnjavi. Na njegovim prije blijedim obrazima sada su se pojavili jarki krugovi boje. "Je li to sve?" upitao je Elvid tonom dobroćudnog župnika. "Nije." "Onda izbacite to iz sebe. Istisnite taj čir." "On je milijunaš. Ne bi trebao biti, ali jest. Krajem osamdesetih – nedugo nakon one poplave koja je gotovo uništila ovaj grad – osnovao je poduzeće za odvoz smeća... samo što ga je on nazvao Poduzeće za zbrinjavanje i recikliranje otpada. To ljepše zvuči, znate." "Ne tako prljavo." "Zamolio me da mu odobrim zajam i premda je njegov projekt svima u banci izgledao klimav, ja sam ga progurao. A znate li zašto, Elvide?" "Naravno! Zato što ste mu prijatelj!" "Pokušajte ponovno."

"Zato što ste mislili da će propasti." "Točno. Uložio je svu svoju ušteđevinu u kupnju četiri kamiona za odvoz smeća i stavio kuću pod hipoteku kako bi kupio komad zemlje na rubu Newporta. Za odlagalište. Gangsteri iz New Jerseyja služe se takvim mjestima za pranje novca od droge i prostitucije i za bacanje leševa. Ja sam to smatrao ludom idejom pa sam jedva čekao da mu odobrim zajam. A on me zbog toga još i dan-danas voli kao brata. Nikad ne zaboravi ljudima reći kako sam se suprotstavio banci i riskirao da izgubim posao. 'Dave me podržao, baš kao i u srednjoj školi', kaže. A znate li kako gradski klinci danas zovu to odlagalište?" "Recite mi!" "Planina od smeća! Golemo je! Uopće me ne bi čudilo da je radioaktivno! Prekrito je tratinom, ali okruženo je natpisima NE PRILAZI, a ispod te lijepe zelene trave vjerojatno je štakorska metropola! Vjerojatno su i štakori radioaktivni!" Zastao je, svjestan da zvuči smiješno, ali bilo mu je svejedno. Elvid je lud, ali – iznenađenje! Pokazuje se da je i Streeter lud! Barem kad govori o svom starom prijatelju. Osim toga... In cancer Veritas, pomislio je Streeter. "Da rekapituliramo." Elvid je počeo nabrajati dodirujući vrške prstiju, koji sada uopće nisu izgledali dugi, nego jednako kratki, debeli i bezazleni kao i preostali dio njegova tijela. "Tom Goodhugh izgledao je bolje od vas, čak i kad ste bili djeca. Imao je dara za sportove o kojima ste vi mogli samo sanjati. A djevojka koja je čvrsto stiskala svoja glatka bijela bedra na stražnjem sjedalu vašeg auta, za Toma ih je raširila. Vjenčali su se. Još uvijek se vole. Pretpostavljam da su im djeca dobro?" "Zdrava i lijepa!" prosiktao je Streeter. "Kći im se udaje, jedan sin je na koledžu, a drugi u srednjoj školi! On je kapetan nogometne momčadi! Jebi ga, baš kao i njegov stari!" "Dobro. I – kao šlag na torti – on se obogatio, a vi životarite s plaćom od otprilike šezdeset tisuća dolara na godinu."

"Dobio sam bonus zato što sam mu odobrio zajam", promrmljao je Streeter. "Zato što sam pokazao vizionarski duh !“ "A zapravo ste željeli unapređenje." "Odakle to znate?" "Ja sam sada privatnik, ali svojedobno sam bio samo skromni službenik. Dobio sam otkaz prije no što sam pokrenuo vlastiti posao. Što je najbolja stvar koja mi se ikad dogodila. Dobro znam kako to ide. Ima li još čega? Olakšajte si dušu." "On pije Spotted Hen!" povikao je Streeter. "Nitko u Derryju ne pije to pretenciozno sranje! Samo on! Samo Tom Goodhugh, kralj otpada!" "Vozi li sportski auto?" upitao ga je Elvid tihim glasom, opšivši riječi svilom. "Ne. Da ga vozi, barem bih se mogao šaliti s Janet o tome kako je zapao u krizu srednjih godina i poludio za sportskim automobilima. Ali on vozi jebeni Range Rover." "Ja mislim da možda postoji još nešto", rekao je Elvid. "Ako je tako, mogli biste i to skinuti s duše." "On ne boluje od raka", gotovo je prošaptao Streeter. "Ima pedeset i jednu godinu, baš kao ja, a zdrav je kao... jebeni... dren." "I vi ste zdravi", odvratio je Elvid. " Molim? " "To je gotova stvar, gospodine Streeter. Budući da sam vas izliječio od raka, barem privremeno, smijem li vas zvati Dave?" "Vi ste teško poremećen čovjek", odvratio je Streeter, ne bez divljenja. "Ni slučajno. Zdrav sam da ne mogu biti zdraviji. Ali obratite pažnju na riječ privremeno. Mi smo sada u probnom periodu, koji će potrajati barem tjedan, a možda i deset dana. Predlažem vam da posjetite svog liječnika. Mislim da će on ustanoviti veliko poboljšanje vašeg zdravstvenog stanja. Ali to neće potrajati. Osim u slučaju..."

"Osim u slučaju?" Elvid se nagnuo naprijed s prijateljskim smiješkom, a Streeteru se ponovno učinilo da u njegovim pristojnim ustima vidi previše zuba (i da su preveliki). "Ja povremeno svratim ovamo", rekao je. "Obično u ovo doba dana." "Prije sumraka." "Točno. Mnogi me ljudi niti ne primijete – pogledaju kroz mene kao da me nema – ali vi ćete me primijetiti. Zar ne?" "Ako ustanovim da mi se zdravlje poboljšalo, sigurno", odgovorio je Streeter. "I nešto ćete mi donijeti." Nato se Elvidov osmijeh raširio, a Streeter je primijetio jednu prekrasnu i strašnu stvar: Elvidovi zubi ne samo da su bili previše brojni i previše veliki. Bili su zašiljeni. Kad se vratio kući, Janet je slagala čisto rublje. "Stigao si", rekla mu je. "Već sam se zabrinula. Jesi li se lijepo provozao?" "Jesam", odgovorio je i pogledao kuhinju. Izgledala mu je nekako drugačija, kao kuhinja u snu. Upalio je svjetlo i tog je dojma nestalo. Elvid je san. Elvid i njegova obećanja. On je samo luđak kojeg su na jedan dan pustili iz duševne bolnice Acadia. Janet mu je prišla i poljubila ga u obraz. Bila je crvena u licu od vreline iz sušilice i vrlo zgodna. I ona je imala pedeset godina, ali izgledala je mnogo mlađe. Streeter je pomislio kako će ona vjerojatno imati dobar život nakon njegove smrti. Pretpostavljao je da će May i Justin u budućnosti možda dobiti očuha. "Dobro izgledaš", rekla mu je. "Dobio si malo boje." "Doista?" "Doista." Ohrabrujuće mu se nasmiješila, ali osmijeh joj je odmah ispod

površine bio pun briga. "Popričaj malo sa mnom dok ne složim ostatak ovih stvari. To je vrlo dosadan posao." Pošao je za njom i zaustavio se na vratima. Znao je da joj ne treba ponuditi pomoć; Janet mu je uvijek govorila da ne zna složiti ni krpe za sude. "Nazvao je Justin", rekla je. "On i Carl stigli su u Veneciju. Odsjeli su u hostelu za mlade. Justin kaže da je taksist vrlo dobro govorio engleski. Sjajno se provodi." "Odlično." "Imao si pravo što mu nisi rekao za dijagnozu", rekla je. "Ti si bio u pravu, a ne ja." "To je novost u našem braku." Pogledala ga je i namrštila nos. "Jus se jako radovao tom putovanju. Ali morat ćeš mu reći kad se vrati. May dolazi iz Seaporta na Gracieino vjenčanje, a to bi bio pravi trenutak." Govorila je o Gracie Goodhugh, najstarijem djetetu Toma i Norme. Justinov suputnik Carl Goodhugh bio im je srednje dijete. "Vidjet ćemo", odvratio je Streeter. Nosio je jednu od vrećica za povraćanje u stražnjem džepu, ali nikad nije osjećao tako malu želju da povrati. Osjetio je želju da nešto pojede. Prvi put nakon nekoliko dana. Ništa se ondje nije dogodilo – to ti je jasno, zar ne? Ovo je samo kratko psihosomatsko poboljšanje. Neće potrajati. "Kao ni moja kosa", rekao je. "Što kažeš, dragi?" "Ništa." "O, kad već spominjem Gracie, nazvala me Norma. Podsjetila me da je u četvrtak naš red da dođemo k njima na večeru. Rekla sam joj da ću te pitati, ali da si grozno zaposlen u banci, da radiš dokasna bakćući se s jednom lošom hipotekom. Pretpostavila sam da ih ne želiš vidjeti." Rekla je to normalnim i smirenim glasom, ali iznenada su joj krupne, kao nacrtane suze navrle na oči i zakotrljale se niz obraze. Ljubav im je postala

monotona u kasnijim godinama braka, ali njegova je sada nabujala, svježa kao u ranim danima, kad su živjeli u onom šugavom stanu u ulici Kossuth i katkad vodili ljubav na sagu u dnevnoj sobi. Ušao je u prostoriju, uzeo joj košulju koju je bila slagala iz ruke i zagrlio je. Ona mu je čvrsto uzvratila zagrljaj. "Sve je ovo tako teško i nepravedno", rekla je. "Ali nekako ćemo to prebroditi. Ne znam kako, ali nekako." "Točno. A za početak, u četvrtak navečer večerat ćemo s Tomom i Normom, kao i uvijek." Odmaknula se i pogledala ga suznim očima. "Namjeravaš li im reći?" "I upropastiti nam večeru? Ne." "Hoćeš li uopće moći jesti? A da ne..." Stavila je dva prsta na zatvorene usne, napuhnula obraze i zakolutala očima: ta komična pantomima izmamila je Streeteru osmijeh na lice. "Ne znam kako ću se osjećati u četvrtak, ali sada bih mogao nešto pojesti", odgovorio je. "Imaš li što protiv da si na brzinu ispečem hamburger? Ili da možda odem u McDonald's... mogao bih ti donijeti frape s čokoladom..." "Bože dragi", odvratila je Janet otirući oči. "To je pravo pravcato čudo." "Ne bih to baš nazvao čudom", rekao mu je doktor Henderson u srijedu popodne. "Ali..." Bilo je to dva dana nakon što je Streeter vodio onu raspravu o životu i smrti ispod žutog suncobrana gospodina Elvida i dan prije zajedničke tjedne večere Streeterovih i Goodhughovih, koja se ovoga puta trebala održati u prostranoj kući Goodhughovih, koju su Streeterovi katkad nazivali "kućom koju je izgradilo smeće". Razgovor se nije vodio u ordinaciji doktora Hendersona, nego u malom uredu za konzultacije u gradskoj bolnici. Henderson je bio pokušao odgovoriti Streetera od pregleda magnetskom rezonancijom, tvrdeći da mu njegovo zdravstveno osiguranje to neće platiti, a da će ga rezultati sigurno obeshrabriti. Ali Streeter je ustrajao.

"Ali što, Roddy?" "Čini se da se tumor malo smanjio, a pluća ti izgledaju čista. Ja još nikad nisam vidio takav rezultat, a nisu ni dva liječnika koja sam pozvao da pogledaju slike. A što je još važnije – ovo neka ostane među nama – ni tehničar na magnetskoj rezonanciji nikad nije vidio ništa slično, a ja sam tim tipovima sklon vjerovati. On pretpostavlja da je to zbog kvara kompjutera u samom uređaju." "Ali ja se dobro osjećam", odvratio je Streeter. "Zato sam i zatražio pregled. Je li to zbog kvara kompjutera?" "Jesi li u posljednje vrijeme povraćao?" "Nekoliko puta", priznao je Streeter. "Ali mislim da je to posljedica kemoterapije. Uzgred, namjeravam prestati s njom." Roddy Henderson se namrštio. "To ti ne bi bilo pametno." "Bilo je glupo što sam uopće počeo s njom, prijatelju. Ti si mi rekao: 'Žao mi je, Dave, izgledi da doživiš Valentinovo manji su od 10 posto, kako bi bilo da si sjebeš preostalo vrijeme puneći se otrovom. Možda bi se lošije osjećao da ti ubrizgam blato s odlagališta Toma Goodhugha, ali vjerojatno ne bi.' A ja sam kao budala pristao." Henderson je izgledao uvrijeđen. "Kemoterapija je najbolja posljednja nada..." "Nemoj varati varalicu", odvratio mu je Streeter s dobroćudnim osmjehom i udahnuo punim plućima. Bio je to prekrasan osjećaj. "Kad je rak agresivan, kemoterapija je besmislena. To je samo dodatna muka kojoj se pacijent podvrgava kako bi se liječnici i rođaci poslije njegove smrti mogu zagrliti i reći: 'Učinili smo sve što smo mogli.'" "To je grubo", rekao je Henderson. "Znaš da bi ti se stanje moglo opet pogoršati, zar ne?" "Reci to mom tumoru", odvratio je Streeter. "Onome kojeg više nema." Henderson je pogledao slike Streeterove najdublje i najtamnije unutrašnjosti, koje su još uvijek titrale u intervalima od dvadeset sekundi na

monitoru ureda za konzultacije, i uzdahnuo. Čak je i Streeter znao da su to dobre slike, ali njegov je liječnik zbog njih izgledao nesretan. "Opusti se, Roddy", blago mu je rekao Streeter, istim glasom kojim se nekoć obraćao May ili Justinu kad bi izgubili ili slomili najdražu igračku. "Život je pun sranja, ali katkad se događaju i čuda. To sam pročitao u Reader's Digestu ." "Koliko ja znam, u cijevi za magnetsku rezonanciju nikad se nije dogodilo čudo." Henderson je podigao olovku i pokucao njome po Streeterovu dosjeu, koji se u posljednja tri mjeseca prilično udebljao. "Za sve postoji prvi put", odgovorio je Streeter. Četvrtak navečer u Derryju; smiraj ljetnog dana. Zalazeće Sunce baca crvene i snene zrake preko tri jutra savršeno pokošene, navodnjene i uređene zemlje koju je Tom Goodhugh imao obraza nazivati svojim "starim stražnjim dvorištem". Streeter je sjedio na vrtnom stolcu na trijemu i slušao zveket tanjura i smijeh Janet i Norme dok su punile perilicu za suđe. Dvorište? Nije to dvorište, tako obožavatelji Shopping Channela zamišljaju raj. Iz nekog razloga, Streetera je najviše vrijeđao gologuzi kerubin (koji je, naravno, pišao). Bio je uvjeren da je taj kerubin bio Normina ideja – ona se bila vratila u koledž kako bi diplomirala društveni smjer i imala je polovično klasične pretenzije – ali ipak, gledati takvu stvar ovdje na umirućem sjaju savršene večeri u Mainu i znati da je njezina prisutnost rezultat Tomova monopola sa smećem... A kad već spominjemo vraga ( ili Elvida, ako vam se tako više sviđa, pomislio je Streeter), uto se pojavio i sam "kralj smeća", držeći prstima lijeve ruke grliće dviju orošenih boca Spotted Hena. Mršav i uspravan, u oksfordskoj košulji, bez kravate i u izblijedjelim trapericama, dok mu je usko lice bilo savršeno osvijetljeno sjajem sumraka, Tom Goodhugh izgledao je kao model iz reklame za pivo u nekom časopisu. Streeter je čak mogao vidjeti slogan: Uživajte u životu, pijte Spotted Hen. "Mislio sam da možda želiš popiti još jedno pivo, jer tvoja prekrasna

žena kaže da će ona voziti." "Hvala." Streeter je uzeo jednu bocu, liznuo vrh i otpio gutljaj. Pretenciozno ili ne, bilo je to dobro pivo. Kad je Goodhugh sjeo, nogometaš Jacob izašao je iz kuće noseći pladanj sa sirom i krekerima. Bio je isto tako širok u ramenima i isto tako zgodan kao što je i Tom bio u mladosti. Navijačice mu vjerojatno ne daju mira, pomislio je Streeter. Vjerojatno ih mora tjerati od sebe s vražjim štapom. "Mama misli da bi vam se ovo moglo svidjeti", rekao je Jacob. "Hvala ti, Jake. Izlaziš?" "Samo nakratko. Da se malo dobacujem frizbijem s nekim momcima dolje u Barrensu dok se ne smrači, a onda se vraćam na učenje." "Samo nemojte odlaziti na drugu stranu ceste. Otkako je smeće ponovno naraslo, ondje ima otrovnog bršljana." "Da, znamo. Danny se otrovao početkom srednje. Bilo mu je tako loše da je njegova majka pomislila da je dobio rak." "Joj!" rekao je Streeter. "Vozi kući oprezno, sine. Samo bez vratolomija." "Jasna stvar." Dječak je zagrlio oca i poljubio ga u obraz bez nelagode, što je Streetera ozlovoljilo. Tom ne samo da je imao zdravlje, još uvijek prekrasnu ženu i onog smiješnog kerubina koji piša; imao je i zgodnog osamnaestogodišnjeg sina koji još uvijek ne vidi ništa loše u tome da poljubi tatu na rastanku prije no što ode van s najboljim prijateljima. "On je dobar dečko", rekao je Goodhugh s ljubavlju, gledajući Jacoba kako preskače stube i nestaje u kući. "Mnogo uči i dobiva dobre ocjene, za razliku od svog starog. Srećom, ja sam imao tebe." "Srećom za obojicu", odvratio je Streeter sa smiješkom. Stavio je komadić sira brie na kreker i gurnuo ga u usta. "Drago mi je vidjeti da jedeš, momče", rekao je Goodhugh. "Norma i ja već smo pomislili da si možda bolestan."