Mrkli mrak, bez zvijezda - Stephen King

telefonski poziv divove djevojke, koja je isto tako luda kao i on. To je glupa i paranoidna ideja, ali put do Stagger Inna učinio joj se dugim, a lupkanje njezinih potpetica po tvrdoj zemlji vrlo glasnim: tok-taktok. Na parkiralištu koje je sinoć bilo krcato automobilima sada je stajalo samo nekoliko osamljenih automobila, a jedan od njih bio je njezin Expedition. Stajao je na samom dnu parkirališta – dakako, div nije želio da ga primijete kako ga parkira – i vidjela je prednju lijevu gumu. Bila je to obična stara blackwallova guma koja se nije slagala s ostale tri gume, ali inače je izgledala u redu. Div joj je promijenio gumu na autu. Pa naravno! Kako bi ga inače odvezao sa svog... sa svog... Sa svog mjesta za rekreaciju. Iz svoje zone ubijanja. Dovezao ga je ovamo i parkirao ga, a onda se pješice vratio do onog napuštenog dućana i odvezao se u svom starom F-150. Imala sam sreću što nisam ranije došla k sebi, jer bi me našao kako omamljena lutam okolicom pa sada ne bih bila ovdje. Osvrnula se preko ramena. U jednom od onih filmova o kojima sada više nije mogla prestati razmišljati sigurno bi vidjela kako taksi žurno odlazi ( prepuštajući me mojoj sudbini ), ali taksi je još uvijek stajao na mjestu. Mahnula je vozaču, a on joj je također mahnuo. Sve je u redu. Njezin je auto ovdje, a divov nije. Div je u svojoj kući (u svojoj jazbini), lako je moguće da još uvijek spava umoran od sinoćnjih napora. Ugledala je natpis ZATVORENO na vratima. Zakucala je, ali nitko nije odgovorio. Pokušala je otvoriti vrata, a kad se kvaka okrenula, opet se sjetila zlokobnih zapleta iz filmova. Naročito glupih zapleta u kojima se vrata uvijek otvore, a junakinja pozove (drhtavim glasom): "Ima li koga?" Svi znaju da je luda što ulazi, ali ona ipak uđe. Tess se ponovno osvrnula preko ramena, uvjerila se da je taksi još ondje i podsjetila se da u rezervnoj torbici nosi napunjen pištolj, a onda je ipak ušla.

24 Našla se u predvorju koje se protezalo čitavom dužinom zgrade uz parkiralište. Zidovi su bili ukrašeni promidžbenim fotografijama: bendovi u kožnoj odjeći, bendovi u trapericama, ženski bend u minicama. Pomoćni šank protezao se dalje iza garderobe; nije bilo barskih stolaca, samo šank za kojim ste mogli popiti piće dok nekoga čekate ako je bar u dvorani previše krcat. Iznad poredanih boca sjao je crveni reklamni natpis BUDWEISER. Vi volite Bud, Bud voli vas, pomislila je Tess. Skinula je sunčane naočale da se ne spotakne o nešto i otišla na drugu stranu predvorja kako bi zavirila u glavnu prostoriju. Bila je golema i vonjala po pivu. Na stropu je visjela disko-kugla, sada mračna i nepomična. Drveni pod podsjetio ju je na pod dvorane za koturaljke u kojoj je s prijateljicama provela gotovo cijelo ljeto između osmog razreda osnovne i prvog srednje škole. Na pozornici su još uvijek stajali glazbeni instrumenti, što je nagovještavalo da će se Pekari zombiji večeras vratiti na još jednu vruću porciju rokenrola. "Ima li koga?" Glas joj je odjeknuo. "Ovdje sam", blago je odgovorio glas iza nje.

25 Da je to bio muški glas, Tess bi vrisnula. Uspjela se obuzdati, ali se tako naglo okrenula da je malo zateturala. Žena koja je stajala u niši za garderobu – mršava i sitna djevojka, ne viša od sto šezdeset centimetara – iznenađeno je trepnula i ustuknula. "Hej, lakše malo!" "Prepali ste me", rekla joj je Tess. "Vidim." Djevojčino sitno i savršeno ovalno lice bilo je uokvireno gustom začešljanom kosom, iz koje je virila olovka. Imala je neobične plave oči koje nisu bile posve jednake. Kao s neke Picassove slike, pomislila je Tess. "Bila sam u uredu. Jeste li došli po Expedition ili po Hondu?" "Po Expedition." "Jeste li donijeli neku ispravu?" "Da, donijela sam dvije, ali samo jedna ima fotografiju. Putovnica. Drugi su mi dokumenti ostali u torbici. U drugoj torbici. Nadala sam se da ste je možda pronašli." "Žao mi je, nismo. Možda vam je pala pod sjedalo? Mi provjeravamo samo pretinac za rukavice, ali naravno, ako je auto zaključan, ne možemo ni to. Vaš auto nije bio zaključan, a vaš telefonski broj pronašli smo na kartici osiguranja. Ali to vam je vjerojatno jasno. Možda ćete torbicu pronaći kod kuće." Po njezinu glasu dalo se naslutiti da to nije baš vjerojatno. "Pretpostavljam da će jedna fotografija biti dovoljna, ako vas se na njoj može prepoznati." Betsy Neal odvela je Tess do vrata u dnu niše za garderobu pa onda niz uski zavinuti hodnik koji je obilazio glavnu prostoriju. Na zidovima je bilo još fotografija bendova. U jednom trenutku zapahnuo ih je vonj klora od kojeg su Tess zaboljele oči i ozlijeđeno grlo. "Ako mislite da zahodi sada zaudaraju, trebali biste doći kad je sve puno ljudi", rekla je Betsy Neal i dodala: "O, zaboravila sam – sinoć ste bili ovdje."

Tess nije odgovorila. Na dnu hodnika nalazila su se vrata s natpisom SAMO ZA OSOBLJE, koja su vodila u veliku i ugodnu prostoriju, ispunjenu svjetlom jutarnjeg sunca. Na zidu je visjela uokvirena fotografija Baracka Obame iznad naljepnice sa sloganom DA, MI TO MOŽEMO! Tess odavde nije mogla vidjeti taksi – zgrada joj je zaklanjala vidik – ali vidjela mu je sjenu. To je dobro. Ostani ovdje i dobit ćeš svojih deset dolara. A ako ja ne izađem, nemoj ulaziti. Samo nazovi policiju. Betsy Neal otišla je do pisaćeg stola u kutu i sjela. "Dajte da vidim putovnicu." Tess je otvorila torbicu, odgurnula pištolj u stranu i izvadila putovnicu i iskaznicu društva književnika. Betsy Neal samo je površno pogledala fotografiju, ali kad je ugledala iskaznicu društva, razrogačila je oči. "Vi pišete one knjige o Willow Groveu!" Tess se hrabro osmjehnula, od čega su je zaboljele usne. "Priznajem." Glas joj je zvučao promuklo, kao da je upravo preboljela jaku prehladu. "Moja baka obožava te knjige!" "Mnoge ih bake vole", odgovorila je Tess. "Kad ta ljubav napokon prijeđe na sljedeće pokoljenje – na ono koje još nije u mirovini – kupit ću si chateau u Francuskoj." Tess bi katkad tom šalom uspjela izmamiti smiješak. Ali Betsy Neal nije se nasmiješila. "Nadam se da ovo niste zaradili kod nas." Nije bila određena, a to nije bilo ni potrebno. Tess je znala na što Betsy Neal misli, a Betsy je znala da Tess to zna. Tess je pomislila da pokuša s pričom koju je već ispripovijedala svojoj susjedi Patsy – o uključenom protuprovalnom alarmu, o mačku pod nogama, o sudaru s donjim stupom na ogradi stubišta – ali je odustala. Ova žena ima izgled dnevne učinkovitosti i vjerojatno posjećuje Stagger Inn što je moguće rjeđe za večernjih sati, ali ona očito ne gaji nikakve iluzije o tome što se ovdje događa u sitne sate kad su gosti pijani. Na kraju krajeva, ona dolazi u

subotu rano ujutro da nazove goste koji su prethodne večeri ostavili svoje automobile. Vjerojatno se već naslušala priča o jutru poslije pijanke, o ponoćnim nezgodama, pokliznućima pod tušem itd., itd. "Nisam", odgovorila je Tess. "Ne brinite." "Ni na parkiralištu? Ako ste tamo doživjeli neugodnosti, morat ću reći gospodinu Rumbleu da porazgovara s ljudima iz osiguranja. Gospodin Rumble je gazda, a osiguranje bi trebalo redovito pregledavati videomonitore kad imamo mnogo gostiju." "To sam zaradila nakon što sam otišla odavde." Sada mi ne preostaje drugo, nego da anonimno nazovem policiju, ako ih uopće nazovem. Jer sada lažem, a ona će to zapamtiti. Ako ih uopće nazove? Pa naravno da će ih nazvati. Točno? "Jako mi je žao." Betsy Neal zastala je kao da se oko nečega koleba, a onda je rekla: "Ne bih htjela biti nepristojna, ali vi vjerojatno ne biste smjeli zalaziti u ovakve lokale. Sinoć baš niste dobro prošli, a kad bi to osvanulo u novinama... pa, moja baka bi bila vrlo razočarana." Tess se složila. A budući da je znala uvjerljivo izmišljati (na kraju krajeva, tim je talentom zarađivala za život), to je i učinila. "Loš dečko gori je od zmijskog zuba. Mislim da tako kaže Biblija. Ili možda doktor Phil. U svakom slučaju, prekinula sam s njim." "Mnoge žene tako kažu pa se poslije predomisle. A muškarac koji to učini jedanput..." "Učinit će to opet. Da, znam, bila sam vrlo glupa. Ako nemate moju torbicu, što moje onda imate?" Betsy Neal okrenula se na svom okretnom stolcu (Sunčeva svjetlost liznulaju je po licu i načas istaknula njezine neobične plave oči), otvorila jedan od ormarića s kartotekama i izvadila Toma. Tess se oduševila kad je ugledala svog starog suputnika. To joj nije zaliječilo sve rane, ali bio je to korak u pravom smjeru. "Ne smijemo ništa uzeti iz kola svojih gostiju, samo adresu i telefonski

broj ako možemo, a onda ga moramo zaključati, ali ovo nisam htjela ostaviti. Lopovi se ne ustežu razbiti prozor ne bi li se dočepali nekog naročito vrijednog predmeta, a ovo je ležalo točno na komandnoj ploči." "Hvala vam." Tess je osjetila da joj suze naviru na oči iza sunčanih naočala i obuzdala ih snagom volje. "Vrlo uviđavno od vas." Betsy Neal se osmjehnula, a njezino dotad hladno poslovno lice u tren oka počelo je zračiti toplinom. "Nema na čemu. A kad taj vaš dečko dopuže natrag i zamoli da mu pružite još jednu priliku, sjetite se moje bake i svih drugih svojih odanih čitatelja i recite mu 'Ni u ludilu, frajeru.'" Razmislila je. "Ali učinite to s lancem na vratima. Jer loš dečko doista je gori od zmijskog zuba." "To je dobar savjet. Slušajte, moram ići. Zamolila sam taksista da pričeka dok se ne uvjerim da ću doista dobiti svoj auto." I to je mogao biti kraj razgovora – dosta je mogao – ali onda ju je Betsy Neal s prikladnom plahošću upitala ne bi li joj Tess dala autogram za baku. Tess je odgovorila da bi to rado učinila i unatoč svemu što se dogodilo, s iskrenim je divljenjem promatrala Betsy Neal kako nalazi list poslovnog papira i pomoću ravnala trga dio s logom Stagger Inn na vrhu, a onda joj ga dodaje preko stola. "Možete li napisati: Za moju vjernu obožavateljicu Mary ?" Tess je rekla da može. A kad je dodavala datum, pala joj je na pamet još jedna izmišljotina. "Kad smo se moj dečko i ja... znate, sporječkali, jedan mi je čovjek pritekao u pomoć. Da nije bilo njega, mogla sam mnogo lošije proći." Da! Možda bi me čak i silovao! "Voljela bih mu zahvaliti, ali ne znam kako se zove." "Sumnjam da vam oko toga mogu pomoći. Ja sam samo ispomoć u uredu." "Ali živite u okolici, zar ne?" "Da..." "Srela sam ga u jednom dućančiću malo dalje niz cestu."

"U Gas & Dashu." "Mislim da se tako zove. Tamo smo se ja i moj dečko posvađali. Zbog auta. Ja nisam željela voziti, a nisam htjela dopustiti njemu. Svađali smo se sve vrijeme dok smo išli cestom... teturali cestom... teturali cestom Stagg Road." Betsy Neal osmjehnula se onako kako se ljudi nasmiješe kad čuju vic koji su već mnogo puta čuli. "U svakom slučaju, taj tip naišao je u plavom kamionetu s onom plastičnim stvari protiv hrđe na prednjim svjetlima..." "S Bondom?" "Mislim da se tako zove," odgovorila je Tess, premda je vrlo dobro znala da se tako zove. Njezin je otac podržavao kompaniju gotovo samostalno. "U svakom slučaju, kad je izašao iz svog kamioneta, pomislila sam da ne vozi taj kamionet, nego ga nosi kao odijelo." Kad joj je dodala papir s potpisom natrag preko stola, spazila je da se Betsy Neal smješka. "O, moj Bože, možda ipak znam o kome govorite." "Doista?" "Je li samo krupan ili je vrlo krupan?" "Vrlo krupan", odgovorila je Tess osjetivši neobičnu opreznu sreću koja kao da joj nije izvirala iz glave, nego iz sredine prsa. Tako se katkad osjećala kad bi se niti nekog nevjerojatnog zapleta počele spajati, vezati se kao krajevi dobro napravljene torbice. Kad bi se to dogodilo, uvijek se osjećala i iznenađena i neiznenadena. Nijedno zadovoljstvo ne može se mjeriti s tim. "Jeste li možda primijetili nosi li prsten na malom prstu? S crvenim dragim kamenom?" "Da! Kao rubin! Samo što je prevelik da bi bio pravi. I smeđu kapu s..." Betsy Neal klimala je glavom. "S bijelim mrljama. On tu vražju kapu nosi već deset godina. Govorite o Velikom vozaču. Ne znam gdje živi, ali negdje u okolici, ili u Colewichu ili u Nestor Fallsu. Viđam ga u gradu – u supermarketu, u željezariji, u Walmartu, na takvim mjestima. A kad ga

jedanput vidite, više ga ne možete zaboraviti. Ime mu je Al, ima neko poljsko prezime. Znate, jedno od onih prezimena koja se teško izgovaraju. Strelkowitz, Stankowitz, tako nešto. Kladim se da bih ga mogla pronaći u telefonskom imeniku, jer on i njegov brat imaju automobilsku kompaniju. Mislim da se zove Hawkline. Ili možda Eagle Line. U svakom slučaju, nešto s imenom ptice u nazivu. Hoćete li da pogledam?" "Ne, hvala", pristojno je odvratila Tess. "Već ste bili dovoljno ljubazni, a čeka me taksist." "OK. Samo učinite sebi uslugu i držite se podalje od onog svog dečka. I podalje od Staggera. Naravno, ako ikome kažete da sam vam to rekla, morat ću vas ubiti." "Pošteno", odvratila je Tess sa smiješkom. "To bih i zaslužila." Na izlasku se okrenula. "Hoćete li mi učiniti uslugu?" "Ako budem mogla." "Ako sretnete tog Ala s poljskim prezimenom negdje u gradu, nemojte mu reći da ste razgovarali sa mnom." Nasmiješila se šire, premda su je od toga zaboljele usne. "Željela bih ga iznenaditi. Možda mu darovati neku sitnicu." "Nema problema." Tess je još trenutak ostala stajati. "Sviđaju mi se vaše oči." Betsy Neal slegnula je ramenima i osmjehnula se. "Hvala. Nisu baš jednake, zar ne? Nekoć sam ih se sramila, ali sad..." "Sad vam dobro služe", rekla je Tess. "Naviknuli ste se na njih." "Valjda je tako. Čak sam malo i radila kao manekenka prije tridesete. Ali znate li što ću vam reći? Na neke stvari bolje da se čovjek nikad ne navikne. Kao sklonost prema muškarcima s tankim živcima." Činilo se da se na to nema što reći.

26 Provjerila je može li pokrenuti svoj Expedition, a onda dala taksistu napojnicu od dvadeset umjesto od deset dolara. Iskreno joj je zahvalio i odvezao se do I-84. Tess ga je slijedila, ali ne prije no što je gurnula Toma natrag u otvor upaljača za cigarete i uključila ga. "Zdravo, Tess", rekao je Tom. "Vidim da ideš na putovanje." "Idem kući, Tommy", rekla je i izašla iz parkirališta, vrlo svjesna da joj je gumu na kojoj se vozi stavio čovjek koji ju je gotovo ubio. Al s poljskim prezimenom. Vozač kamiona, veliki frajer. "Jedno zaustavljanje na putu." "Ne znam što namjeravaš, Tess, ali budi oprezna." Da je bila kod kuće, a ne u autu, ovo bi rekao Fritzy, a Tess bi se isto tako malo iznenadila. Izmišljala je glasove i razgovore od djetinjstva, premda je to u dobi od osam ili devet godina prestala raditi u blizini drugih ljudi, osim ako ih je htjela nasmijati. "Ni ja ne znam što namjeravam", rekla je, ali to nije bilo posve točno. Pred njom je bilo križanje US 47 i dućan Gas & Dash. Uključila je žmigavac, skrenula na parkiralište i zaustavila Expedition tako da je nosom gledao u mjesto između dva javna telefona na bočnom zidu zgrade. Vidjela je telefonski broj Royal Limousine na prašnjavom zidu od građevnog bloka između njih. Brojke su bile svijene, nesigurne, napisane prstom koji se nije mogao smiriti. Studen joj se proširila uz leđa pa se obgrlila rukama i čvrsto ih stisnula. Zatim je izašla i prišla onom ispravnom telefonu. Pločica s uputama bila je oštećena, možda ju je neki pijanac izgrebao ključevima od auta, ali još uvijek je mogla pročitati važne informacije: poziv na 911 besplatan je, samo podignite slušalicu i ukucajte broj. Ništa lakše. Ukucala je devetku, zastala, ukucala jedinicu, a onda opet zastala. Zamislila je pinatu i ženu koja je se sprema udariti štapom. Uskoro će se sve otkriti. Njezina prijateljica i suradnica znat će da je Tess silovana. Patsy

McClain doznat će da je priča o spoticanju o Fritzyja u mraku laž potaknuta stidom... i da joj Tess nije dovoljno vjerovala da joj kaže istinu. Ali to zapravo nisu glavne stvari. Pretpostavljala je da bi izdržala malo zanimanja javnosti, osobito ako bi time spriječila da čovjek kojeg je Betsy nazvala Veliki vozač siluje i ubije još koju ženu. Tess je shvatila da bi je čak mogli prikazali kao junakinju, što joj je sinoć bilo nemoguće i pomisliti; kad ju je mokrenje toliko boljelo da je jaukala, a misli su joj se stalno vraćale na onu sliku ukradenih gaćica u srednjem džepu divova kombinezona. Samo... "Što ja imam od toga?" ponovno je upitala. Govorila je vrlo tiho gledajući u telefonski broj koji je bila zapisala u prašini. "Što ja imam od toga?" Imam pištolj i znam se njime služiti, pomislila je. Spustila je slušalicu i vratila se u auto. Pogledala je na Tomov zaslon, koji je pokazivao križanje Stagg Roada i Autoputa 47. "Moram još malo razmisliti o tome", rekla je. "Što imaš razmišljati?" upitao ju je Tom. "Kad bi ga ubila i onda bila uhvaćena, morala bi u zatvor. Silovana ili ne." "O tome moram razmisliti", rekla je i skrenula na US 47, koji će je odvesti do I-84. Na velikom autoputu nije bilo mnogo prometa, što je karakteristično za subotnje jutro, a Tess se za volanom svog Expeditiona dobro osjećala. Smireno. Normalno. Tom je šutio kad je prošla znak na kojem je pisalo IZLAZ 9 STOKE VILLAGE 2 MILJE. Zatim je rekao: "Jesi li sigurna da je to bilo slučajno?" "Što?" Tess se uplašeno trgnula. Čula je da Tomove riječi izlaze iz njezinih usta, izgovorene dubljim glasom kojim se uvijek služila za izmaštanu polovicu svojih izmaštanih razgovora (bio je to glas vrlo malo nalik na stvaran TomTomov mehanički glas), ali nije imala osjećaj da je ta misao njezina. "Misliš li reći da me onaj gad slučajno silovao?" "Ne", odgovorio je Tom. "Mislim reći da bi se ti vratila putem kojim si došla da je to ovisilo o tebi. Ovim putem. Autoputom I-84. Ali netko je imao

bolju ideju, zar ne? Netko je znao prečac." "Da", složila se. Ramona Norville. Razmislila je o tome, a onda odmahnula glavom. "To je prilično nategnuto, prijatelju moj." Tom nije odgovorio.

27 Kad je odlazila iz Gas & Dasha, odlučila je provjeriti na internetu može li pronaći automobilsku kompaniju, možda malu i neovisnu sa sjedištem u Colewichu ili nekom obližnjem gradu. Kompaniju s pticom u imenu, vjerojatno sokolom ili orlom. Tako bi postupile dame iz Willow Grovea; one su obožavale kompjutere i slale su jedne drugima poruke poput tinejdžerica. Ostavimo li sve drugo po strani, bilo bi zanimljivo vidjeti funkcionira li njezina verzija amaterskog istraživanja u stvarnom životu. Kad je prošla kroz izlaznu naplatnu kućicu milju i pol od kuće, odlučila je najprije malo istražiti Ramonu Norville. Tko zna, možda otkrije da je Ramona, osim što predsjeda klubom Brown & Baggers, i predsjednica društva za prevenciju silovanja u Chicopeeju. To je čak vjerojatno. Prilično je očito da Tessina domaćica nije samo lezbijka, nego muškobanjasta lezbijka, a žene takvih sklonosti često nisu baš sklone muškarcima koji nisu silovatelji. "Mnogi su piromani članovi lokalnih dobrovoljačkih vatrogasnih društava", primijetio je Tom kad je skrenula u svoju ulicu. "Što bi to trebalo značiti?" upitala ga je Tess. "Da ne bi smjela nikoga isključiti na temelju njegovih javnih sklonosti. Dame iz kluba pletilja nikad to ne bi učinile. Ali svakako provjeri Ramonu na internetu." Tom joj se obraćao pokroviteljskim glasom koji Tess nije očekivala. Malo joj je išao na živce. "Baš lijepo od tebe što mi daješ dopuštenje, Thomas", rekla je.

28 Ali kad se našla pred uključenim kompjuterom u svom uredu, prvih je pet minuta samo buljila u početni zaslon Applea, pitajući se namjerava li stvarno pronaći diva i upotrijebiti pištolj ili je to samo neka vrsta fantazije kakvoj su skloni profesionalni lažljivci poput nje. U ovom slučaju, fantazija o osveti. I takvu je vrstu filmova izbjegavala, ali znala je da postoje; čovjek ne može izbjeći vibracije svoje kulture ako nije potpuni pustinjak, a Tess to nije bila. U filmovima o osveti zadivljujuće mišićavi tipovi poput Charlesa Bronsona ili Sylvestera Stallonea nisu se obraćali policiji, uhvatili su krivce sami. Pogranična pravda. Misliš da imaš sreće, gade? Tess je vjerovala da je čak i Jodie Foster, jedna od najpoznatijih diplomaca s Yalea, snimila jedan takav film, ali nije se mogla sjetiti naslova. Možda Hrabra žena? U svakom slučaju, nešto slično. Na kompjuteru se pojavio screen saver s riječi dana. Današnja je riječ glasila kormoran, što je slučajno ptica. "Kad pošaljete svoju robu Kamionima Kormoran, pomislit ćete da letite", rekla je Tess dubokim glasom, oponašajući Toma. Zatim je pritisnula jednu tipku i screen saver je nestao. Otišla je na Internet, ali ne na jedan od pretraživača, barem ne odmah. Prvo je otišla na YouTube i ukucala RICHARD WIDMARK, a da nije imala pojma zašto. Barem ne svjesno. Možda zato što želim ustanoviti je li taj tip doista vrijedan obožavanja, pomislila je. Ramona svakako tako misli. Našla je mnogo isječaka. Na prvom mjestu bila je šestominutna kompilacija s naslovom ON JE LOŠ, DOISTA LOŠ. Pogledalo ga je nekoliko stotina tisuća ljudi. Sastojala se od scena iz triju filmova, ali skamenila ju je prva. Bio je crno-bijeli, izgledao je kao jeftin film... ali definitivno je bio jedan od onih filmova. To vam je govorio čak i naslov filma: Poljubac smrti. Tess je pogledala cijeli video, a zatim se dvaput vratila na segment iz

filma Poljubac smrti. Widmark je glumio gangstera s cerekom koji prijeti staroj gospođi u invalidskim kolicima. Želio je informaciju: "Gdje je onaj vaš sin cinkaroš?" A kad mu starica nije htjela reći: "Znate li što ja radim s cinkarošima? Ustrijelim ih u trbuh, da se dugo previjaju i razmišljaju o tome." Ali staricu nije ustrijelio u trbuh. Zavezao ju je za invalidska kolica žicom od svjetiljke i gurnuo je niz stube. Tess je izašla s YouTubea, ukucala ime Richardaa Widmarka na pretraživaču i pronašla ono što je i očekivala, s obzirom na moć kratkog odlomka. Premda je poslije glumio u mnogim filmovima, sve češće kao junak, bio je najbolje poznat po ulozi hihotavog, psihotičnog Tommyja Uda u Poljupcu smrti. "Vrlo važno", rekla je Tess. "Cigara je katkad samo cigara." "Što bi to trebalo značiti?" upitao ju je Fritzy s prozorske daske na kojoj se sunčao. "To znači da se Ramona vjerojatno zaljubila u njega nakon što ga je vidjela kako glumi junačkog šerifa ili hrabrog komandanta bojnog broda ili nešto slično." "To je vjerojatno točno", složio se Fritzy, "jer ti imaš pravo što se tiče njezine spolne orijentacije. Muškarci koji ubijaju starice u invalidskim kolicima vjerojatno joj nisu idoli." "Dakako da je to istina. Dobro razmišljanje, Fritzy." Mačak je gledao Tess skeptičnim pogledom i rekao: "Ali možda si se prevarila oko nje." "Čak i ako nisam," rekla je Tess, "nitko ne navija za psihotične negativce." Shvatila je da je to glupost čim je to izrekla. Kad ljudi ne bi navijali za psihopate, ne bi se još uvijek snimali filmovi o luđaku s hokejskom maskom i žrtvi opeklina sa škarama umjesto prstiju. Ali Fritzy je bio dovoljno uviđavan da se ne nasmije. "Bolje ti je da se ne nasmiješ", rekla mu je Tess. "Ako padneš u

iskušenje, sjeti se tko ti puni zdjelicu za hranu." Ukucala je Ramona Norville u Google, dobila četrdeset četiri tisuće rezultata, dodala Chicopee i dobila prihvatljivijih dvanaest tisuća (premda je znala da je većina njih slučajno smeće). Prvi relevantan rezultat bio je članak i z Weekly Remindera u Chicopeeju, a odnosio se na samu Tess: KNJIŽNIČARKA RAMONA NORVILLE NAJAVLJUJE PETAK WILLOW GROVEA. "Evo i mene, glavne zvijezde", promrmljala je Tess. "Bravo, Tessa Jean! A sad da vidimo sporednu glumicu." Ali kad je pogledala ostatak stranice, jedina fotografija bila je njezina. Bila je to promotivna fotografija s golim ramenima koju je njezina honorarna asistentica rutinski odašiljala svima. Namrštila je nos i vratila se na Google, ne znajući sigurno zašto opet želi pogledati Ramonu, samo znajući da hoće. Kad je napokon pronašla knjižničarkinu fotografiju, vidjela je ono što je podsvjesno već predmnijevala, barem sudeći po Tomovim komentarima na putu kući. Bila je to priča iz Weekly Remindera od trećeg kolovoza: naslov je glasio BROWN BAGGERS NAJAVLJUJU RASPORED ZA JESEN. Ispod njega Ramona Norville stajala je na stubama pred knjižnicom i žmirkala u Sunce. Bila je to loša fotografija koju je snimio neki honorarni fotograf nevelikog talenta i loš (premda vjerojatno tipičan) izbor odjeće Norvilleove. U jakni muškog kroja izgledala je široka u prsima kao profesionalni branič američkog nogometa. Cipele su joj bile ružne i smeđe, nalik na plitke čamce. Preuske sive hlače bile su odličan primjer onoga što su Tess i njezine prijateljice u srednjoj školi zvale "napuhane tajice". "Sranje, Fritzy", rekla je. Glas joj je bio slab od očajanja. "Vidi ti ovo." Fritzy nije prišao da pogleda, a nije niti odgovorio – kako bi i mogao kad je bila previše uzrujana da mu pogodi glas. Dobro provjeri što gledaš, rekla je sebi. Doživjela si strašan šok, Tessa Jean, možda najveći koji žena može doživjeti, ako ne računamo smrtnu dijagnozu u liječnikovoj ordinaciji. Zato dobro provjeri. Zatvorila je oči i prizvala sliku muškarca iz starog Forda kamioneta s

Bondom oko prednjih svjetala. Isprva joj se obratio vrlo prijateljski. Niste očekivali da ćete sresti Velikog zelenog diva ovdje na seoskom putu, zar ne? Samo što on nije bio zelen; bio je suncem opaljeni gorostas koji nije vozio svoj kamionet, nego ga je nosio kao odijelo. Ramona Norville nije Veliki vozač, nego Velika knjižničarka. Prestara je da bi mu bila sestra. A ako je sada lezbijka, nije to uvijek bila, jer je sličnost nepogrešiva. Osim ako nisam u teškoj zabludi, gledam sliku silovateljeve majke.

29 Otišla je u kuhinju i popila čašu vode, ali voda nije bila dovoljna. Izvukla je staru polupraznu bocu tekile koja je ležala na dnu kuhinjskog ormarića cijelu vječnost, razmislila o tome da uzme čašu, a onda potegnula iz boce. Tekila joj je opekla usta i grlo, ali je inače dobro djelovala. Gutnula je još iz boce – zapravo je više srknula, nego gutnula – a onda vratila bocu na mjesto. Nije se namjeravala napiti. Ako joj je ikad trebala bistra glava, trebala joj je danas. Gnjev – najveći, najistinitiji gnjev njezina odrasla života – napao ju je poput groznice, ali to nije bilo nalik ni na jednu groznicu kakvu je ikad upoznala. Kružila joj je tijelom poput nekog neobičnog seruma, hladna na desnoj strani tijela, a vrela na lijevoj, gdje joj je srce. Činilo se da se ne približava glavi, koja je ostala bistra. Zapravo, nakon što je popila tekilu, glava joj je postala još bistrija. Hitro je napravila nekoliko krugova po kuhinji, pognute glave, jednom rukom masirajući prsten modrica oko vrata. Nije joj palo na pamet da kruži kuhinjom isto onako kako je kružila napuštenim dućanom nakon što se iskobeljala iz one cijevi koju joj je Veliki vozač namijenio za grobnicu. Vjeruje li ona doista da ju je Ramona Norville poslala svom psihotičnom sinu kao neku vrstu žrtve? Je li to vjerojatno? Nije. Može li uopće biti sigurna da su njih dvoje doista majka i sin na temelju jedne loše fotografije i vlastita pamćenja? Ali ja dobro pamtim. Osobito lica. Pa, ona tako misli, ali to svatko vjerojatno misli za sebe. Točno? Točno, a cijela je ideja suluda. To moraš priznati. Priznala je, ali u emisijama o istinitim zločinima (koje je gledala) vidjela je i lude stvari. Vlasnice stambenih zgrada u San Franciscu koje su godinama ubijale svoje stanare kako bi se domogle njihovih naknada za nezaposlene i pokapale ih u stražnjem dvorištu. Zrakoplovni pilot koji je ubio svoju ženu, a onda joj

zamrznuo tijelo kako bi ga mogao poslati kroz električnu pilu iza garaže. Čovjek koji je polio vlastitu djecu benzinom i skuhao ih kao kornvolske divlje kokoši kako bi se pobrinuo da njegova žena nikad ne dobije skrbništvo koje su joj sudovi dodijelili. Zamisao da neka žena šalje žrtve vlastitom sinu šokantna je i nevjerojatna... ali ne i nemoguća. Kad je riječ o mračnim grozotama ljudskog duha, čini se da granice ne postoje. "O, Isuse", čula je sebe kako govori glasom koji je kombinirao očajanje i gnjev. "Isuse, Isuse, Isuse." Otkrij. Otkrij to bez dvojbe. Ako možeš. Vratila se do svog odanog kompjutera. Ruke su joj se jako tresle, trebala su joj tri pokušaja da u polje za pretragu na vrhu Googleove stranice upiše AUTOMOBILSKE KOMPANIJE U COLEWICHU. Napokon je napisala ispravno, pritisnula Enter i ondje je bio, na vrhu popisa: RED HAWK TRUCKING. Poveznica ju je odvela na internetsku stranicu Red Hawka, koja je imala loše animiran veliki kamion s onim što je pretpostavila da je crveni sokol sa strane i bizarnog čovjeka s glavom smješka za volanom. Kamion je prelazio stranicu zdesna nalijevo, a onda se okretao i vratio se slijeva nadesno, a onda se opet okrenuo. Beskrajno putovanje s jedne strane na drugu. Geslo kompanije titralo je crvenim, bijelim i plavim slovima: OSMIJEH DOLAZI S USLUGOM! Onima koji su željeli putovati dalje od početne stranice, nudilo se četiri ili pet mogućnosti, uključujući telefonske brojeve, cijene i izjave zadovoljnih mušterija. Tess ih je preskočila i kliknula na posljednju poveznicu, koja je glasila POGLEDAJTE NAJNOVIJI DODATAK NAŠOJ FLOTI! A kad se pojavila slika, posljednji komadić zagonetke došao je na svoje mjesto. Bila je to mnogo bolja fotografija od one koja je prikazivala Ramonu Norville na stubama knjižnice. Na njoj je Tessin silovatelj sjedio za volanom sjajnog Peterbilta, a na vratima je cifrastim slovima bilo napisano RED HAWK TRUCKING COLEWICH, MASSACHUSETTS. Na glavi nije imao onu svoju smeđu kapu poprskanu mrljama bijelila, a kratka plava frizura koju je nedostatak kape otkrivao činila ga je još sličnijim majci, gotovo jezovito sličnim. Njegov vedar osmijeh, koji kao da je govorio "možete mi vjerovati",

bio je isti onaj koji je Tess vidjela jučer popodne. Isti onaj koji mu je još uvijek krasio lice kad joj je rekao: Umjesto da vam zamijenim gumu, kako bi bilo da vas pojebem? Kako bi to bilo? Gledanje te fotografije učinilo je da onaj čudni ciklus seruma gnjeva brže kruži njezinim organizmom. Osjetila je lupanje u sljepoočicama koje nije bilo baš glavobolja; zapravo, bilo je gotovo ugodno. Nosio je prsten s crvenim dragim kamenom. Ispod slike pisalo je: Al Strehlke, predsjednik Red Hawk Truckinga, prikazan ovdje za volanom najnovijeg vozila kompanije, Peterbilta 389 iz 2008. godine. Ova snažna mašina sada je dostupna našim mušterijama, koje su NAJBOLJE U ČITAVOJ ZEMLJI. Recite, ne izgleda li Al kao ponosni tata? Čula ga je kako je naziva kujom, cmizdravom kurvinskom kujom i stisnula je šake. Osjetila je kako joj se nokti zarivaju u dlanove, a onda ih je stisnula još jače, uživajući u boli. Ponosni tata. Na to su joj se oči stalno vraćale. Ponosni tata. Gnjev se kretao sve brže i brže, kružeći njezinim tijelom isto kao što je ona kružila kuhinjom. Isto onako kako je sinoć kružila dućanom, dolazeći svijesti i odlazeći od nje kao glumica koja ulazi pod svjetlo reflektora i izlazi iz njega. Platit ćeš, Al. I zaboravi na policiju, ja ću ti sama naplatiti račun. A onda je tu i Ramona Norville. Ponosna mama ponosnog tate. Premda Tess još uvijek nije bila sigurna u vezi s njom. Djelomice zato što nije htjela povjerovati da bi jedna žena dopustila da se nešto tako grozno dogodi drugoj ženi, ali mogla je zamisliti i nedužno objašnjenje. Chicopee nije tako daleko od Colewicha, a Ramona bi se stalno služila prečacem Stagg Roada kad bi tamo odlazila. "Da posjeti sina", rekla je Tess klimajući glavom. "Da posjeti ponosnog tatu s novim Peterbiltom. Tko zna, možda je upravo ona snimila onu njegovu fotografiju za volanom. A zašto ne bi preporučila svoju omiljenu rutu svojoj govornici dana?" Ali zašto nije rekla: Ja stalno idem tim putem da posjetim sina? Ne bi li

to bilo prirodno? "Možda ona ne govori strancima o Strehlkeovoj fazi svog života", rekla je Tess. O fazi prije no što je otkrila kratku kosu i udobne cipele. To je moguće, ali treba razmisliti i o razbacanim daskama punim čavala. O klopki. Norvillova ju je poslala tim putem, a klopka je namještena unaprijed. Jer ga je nazvala? Nazvala i rekla mu: Poslat ću ti dobar komad, nemoj ga propustiti! To još uvijek ne znači da je uključena... ili da je svjesno uključena. Ponosni tata možda prati njezine gostujuće govornice, to nije tako teško. "Uopće nije teško", rekao je Fritzy nakon što je skočio na njezin ormarić s dokumentima. Počeo je lizati jednu šapu. "A ako je vidio fotografiju neke koja mu se svidjela... prilično privlačne gošće... valjda bi znao da će je majka poslati..." Zastala je. "Ne, to nije logično. Ako mu mama ništa nije rekla, kako bi znao da ne odlazim kući u Boston? Ili da se avionom vraćam kući u New York City?" "Provjerila si ga Googleom", rekao je Fritzy. "Možda je on tebe provjerio Googleom. Danas je sve na internetu; sama si to rekla." To je zvučalo logično, barem malo. Pomislila je da postoji način da dozna sigurno, a to je da posjeti gospođu Norville bez najave. Da vidi kako će reagirati kad ugleda Tess. Ako joj u očima ne ugleda ništa osim iznenađenja i znatiželje zbog povratka autorice knjiga o Willow Groveu... Bolje da je posjeti kod kuće nego u knjižnici... to bi bilo jedno. Ali ako u njima ugleda i strah, onu vrstu koja bi mogla biti potaknuta pitanjem zašto si ovdje, a ne u onoj hrđavoj cijevi na Stagg Roadu... no... "To bi bilo nešto posve drugo, Fritzy. Zar ne?" Fritzy ju je pogledao svojim lukavim zelenim očima, još uvijek ližući šapu. Izgledala je bezazlena, ta šapa, ali u njoj se skrivaju pandže. Tess ih je već vidjela, a s vremena na vrijeme i osjetila. Ona je ustanovila gdje ja živim; da vidimo mogu li joj vratiti uslugu.

Tess se vratila za kompjuter, ovoga puta tražeći internetsku stranicu Books & Brown Baggers. Bila je prilično sigurna da će je naći – danas svatko ima internetsku stranicu, postoje zatvorenici osuđeni na doživotnu robiju zbog umorstva koji imaju internetsku stranicu – i doista ju je našla. Brown Baggers objavljivali su novosti o svojim članovima, recenzije knjiga i neformalne sažetke – ne baš zapisnike – svojih sastanaka. Tess je odabrala ovo posljednje i počela čitati. Nije joj trebalo dugo da otkrije kako je sastanak na 10. lipnja održan u domu Ramone Norville u Brewsteru. Tess nikad nije bila u tom gradu, ali znala je gdje se nalazi, bila je prošla pokraj zelene ploče za autoput koji vodi prema njemu dok je putovala na svoj jučerašnji nastup. Bio je samo dva ili tri izlaska južno od Chicopeeja. Zatim je otišla na stranicu s popisom poreznih obveznika mjesta Brewster i čitala nadolje dok nije našla Ramonino ime. Lani je platila 913,06 dolara poreza na vlasništvo za posjed u Lacemaker Laneu 75. "Našla sam te, draga", promrmljala je Tess. "Moraš razmisliti kako ćeš to obaviti", rekao joj je Fritzy. "I koliko si daleko spremna ići." "Ako se ne varam," odgovorila je Tess, "prilično daleko." Već je htjela isključiti kompjuter, a onda se sjetila da bi vrijedilo provjeriti još nešto, premda je znala da će se možda pokazati da to nije ništa. Otišla je na stranicu Weekly Remindera i kliknula na poveznicu OSMRTNICE. Postojalo je mjesto kamo ste mogli upisati ime koje vas zanima, a Tess je ukucala STREHLKE. Našla je samo jedno ime, čovjeka koji se zvao Roscoe Strehlke. Prema osmrtnici iz 1999., on je iznenada preminuo u svojoj kući u dobi od četrdeset osam godina. Nadživjeli su ga žena Ramona i dvojica sinova: Alvin (23) i Lester (17). Za spisateljicu krimića, pa čak i onih bez seksa i nasilja, fraza "iznenada je preminuo" bila je kao crvena zastavica. Pretražila je opću datoteku Remindera, ali ništa više nije pronašla. Načas je nepomično sjedila, nemirno kuckajući prstima po ručki stolca, kao što je činila kad je radila i nije mogla naći pravu riječ, frazu ili način da nešto opiše. Zatim je potražila stranicu s popisom svih novina u zapadnom i

južnom Massachusettsu i pronašla springfieldski Republican. Kad je ukucala ime muža Ramone Norville, izašao je napadan i precizan naslov: POSLOVNI ČOVJEK IZ CHICOPEEJA POČINIO SAMOUBOJSTVO. Strehlkea su pronašli u garaži, visio je s krovne grede. Nije bilo poruke i Ramona se nije spominjala, ali susjed je rekao da je gospodin Strehlke bio uznemiren zbog neke neprilike u kojoj se našao njegov stariji sin. "U kakvoj se to neprilici Al našao da te je to toliko uznemirilo?" upitala je Tess kompjuterski zaslon. "Ima li to neke veze s djevojkom? Možda napad? Seksualno zlostavljanje? Je li se kretao prema većim stvarima, čak i tada? Ako si se zato objesio, bio si kukavički tata." "Možda mu je netko pomogao da se ubije", rekao je Fritzy. "Recimo, Ramona. Ona je velika i jaka žena, znaš. Ti bi to trebala znati, vidjela si je." I opet, to nije bio glas kojim bi ona progovorila kad bi razgovarala sama sa sobom. Zapanjeno je pogledala Fritzyja. Fritzy joj je uzvratio pogled, a njegove zelene oči kao da su pitale: tko, ja? Tess se zapravo željela odvesti ravno u Lacemaker Lane s pištoljem u torbici, ali bilo bi joj bolje da se prestane igrati detektiva i da nazove policiju. Neka se oni pozabave time. Tako bi postupila Stara Tess, ali ona nije više bila ta žena. Ta joj se žena sada činila kao neka daleka rođakinja, od one vrste kojoj pošaljete čestitku za Božić i ne sjetite je se preostali dio godine. Nije mogla odlučiti – a i sve ju je boljelo – pa je otišla na kat i legla u krevet. Odspavala je četiri sata, a kad je ustala iz kreveta, bila je gotovo previše ukočena da bi hodala. Popila je dva posebno jaka Tylenola i pričekala da joj se stanje poboljša, a onda se odvezla do videoteke Blockbuster. U torbici je ponijela Cjedilo za limun. Pomislila je kako će ga odsada uvijek nositi sa sobom kad se bude vozila sama. Stigla je u Blockbuster prije samog zatvaranja i zatražila film s Jodie Foster Hrabra žena. Prodavač (koji je imao zelenu kosu, zihericu u jednom uhu i izgledao kao da mu je osamnaest godina) strpljivo se osmjehnuo i rekao joj da se film zapravo zove Neustrašiva žena. Gospodin retro-panker rekao

joj je da za dodatnih pedeset centa uz film može dobiti i vrećicu kokica za mikrovalnu pećnicu. Tess je već zaustila da kaže ne, a onda se predomislila. "Jebi ga, a zašto da ne?" upitala je retro-pankera. "Samo jednom se živi, točno?" Prodavač ju je zapanjeno pogledao i smjesta promijenio mišljenje o njoj, a onda se s osmjehom složio da svaka mušterija ima samo jedan život. Kod kuće je ispekla kokice, umetnula DVD u player i zavalila se na kauč stavivši jastuk ispod križa kako bi zaštitila ogrebotinu. Fritzy joj se pridružio pa su zajedno gledali kako Jodie Foster kreće u lov na muškarce (na gadove, kao u onoj frazi "misliš da imaš sreće, gade") koji su joj ubili dečka. Fosterova je usput sredila i razne druge gadove, i to pištoljem. Neustrašiva žena bio je pravi primjer te vrste filmova, ali Tess je unatoč tome uživala u njemu. Smatrala je da film ima savršen smisao. Također je pomislila da je nešto propuštala sve ove godine: bazične, ali autentične katarze kakve nude filmovi poput Neustrašive žene. Kad je film završio, okrenula se Fritzyju i rekla: "Voljela bih da je Richard Widmark umjesto one stare gospođe u invalidskim kolicima sreo Jodie Foster, a ti?" Fritzy se složio tisuću posto.

30 Ležeći te noći u krevetu, s Fritzyjem pokraj sebe, sklupčanim od glave do repa, dok je listopadski vjetar bjesnio oko kuće, Tess je sebi dala jedno obećanje: ako se kad se sutra ujutro probudi bude osjećala isto kao i danas, posjetit će Ramonu Norville, a nakon Ramone – ovisno o razvoju događaja u Lacemaker Laneu – možda i "velikog vozača" Alvina Strehlkea. Ali vjerojatnije će opet biti ona stara kad se probudi pa će nazvati policiju. Ali neće nazvati anonimno: suočit će se s činjenicama i postupati u skladu s tim. Možda joj četrdeset sati nakon događaja i nakon bogzna koliko tuširanja neće biti lako dokazati da je silovana, ali tragovi seksualnog zlostavljanja bili su joj ispisani po čitavom tijelu. A one žene u cijevi: sviđalo joj se to ili ne, ona im je sada odvjetnik. Sutra će mi sve te ideje o osveti izgledati šašave. Kao ona vrsta tlapnji kakve ljudi imaju kad imaju visoku temperaturu. Ali kad se u nedjelju probudila, još je uvijek bila u potpunosti Nova Tess. Pogledala je pištolj na noćnom ormariću i pomislila: Želim ga upotrijebiti. Želim ovo sama riješiti, a uzme li se u obzir što sam doznala, to i zaslužujem. "Ali moram biti sigurna i ne želim da me uhvate", rekla je Fritzyju, koji se u međuvremenu uspravio i rastezao, spremajući se za još jedan iscrpljujući dan izležavanja po kući i jedenja iz zdjele. Tess se istuširala, odjenula, a zatim je odnijela žuti notes s crtama na ostakljeni trijem. Gotovo je petnaest minuta buljila u stražnje dvorište, povremeno srčući šalicu sve hladnijeg čaja. Napokon je na vrh prve stranice napisala: NEMOJ DOPUSTITI DA TE UHVATE. Trijezno je o tome razmislila, a onda je počela praviti bilješke. Kao i svakog dana kad bi pisala knjigu, počela je polako, a onda postupno ubrzavala.

31 U deset sati već je umirala od gladi. Pripremila si je veliki kasni doručak i pojela ga do zadnjeg zalogaja. Zatim je otišla vratiti DVD u videoteku Blockbuster i zapitala imaju li možda film Poljubac smrti. Nisu ga imali, ali nakon deset minuta razgledavanja, umjesto njega uzela je film Zadnja kuća slijeva. Odnijela ga je kući i pažljivo pogledala. U filmu je jedan muškarac silovao mladu djevojku i ostavio je da umre. Zaplet je bio toliko sličan onome što se njoj dogodilo da je briznula u plač, tako silovito da je Fritzy pobjegao iz sobe. Ali izdržala je do kraja i bila nagrađena sretnim svršetkom: roditelji mlade djevojke ubili su silovatelja. Vratila je disk u kutiju i stavila kutiju na stolić u predsoblju. Vratit će ga sutra, ako još uvijek bude živa. Namjeravala je biti, ali ništa nije sigurno; mnogi su čudni obrati i zaobilasci na korovom obrasloj stazi života. Tess se u to sama uvjerila. Imala je dovoljno vremena – činilo joj se da se dnevni sati prolaze vrlo sporo – pa je ponovno otišla na internet i potražila informacije o neprilikama u koje je Al Strehlke upao prije no što se njegov otac ubio. Ništa nije pronašla. Možda je onaj susjed pričao gluposti (susjedi to često rade), ali Tess je mogla zamisliti i drugačiji scenarij: možda se Strehlke uvalio u neprilike dok je još bio maloljetnik. U takvim se slučajevima imena ne iznose u javnost, a zapisnici sa suđenja (ako slučaj dospije do suda) zapečaćeni su. "Ali možda je postao još gori", rekla je Fritzyju. "Takvi tipovi često postanu gori", složio se Fritzy. (To se rijetko zbivalo, obično je Tom bio taj koji se slagao. Fritzy je obično bio vražji odvjetnik.) "A onda se nekoliko godina poslije dogodilo nešto drugo. Nešto još gore. Recimo, možda mu je mama pomogla prikriti..." "Nemoj zaboraviti mlađeg brata", podsjetio ju je Fritzy. "Lestera. Možda je i on umješan u to."

"Nemoj me zbunjivati s previše likova, Fritz. Znam samo to da me je onaj jebeni Veliki vozač Al silovao, a njegova mu je majka možda u tome pomogla. To je za mene dovoljno." "Možda mu je Ramona tetka", nagađao je Fritzy. "Daj, začepi", rekla mu je Tess, a Fritzy ju je poslušao.

32 Legla je u četiri sata, ne očekujući da će oka sklopiti, ali njezino tijelo koje se oporavljalo imalo je vlastite prioritete. Zaspala je gotovo istog časa, a kad ju je probudilo ustrajno da-da-da budilice pokraj kreveta, bilo joj je drago što je namjestila alarm. Vani je listopadski povjetarac kidao lišće s grana i nosio ga po stražnjem dvorištu u šarenim nanosima. Svjetlost je poprimila onu čudnu zlatnu boju bez dubine koja je, čini se, svojstvena isključivo kasnojesenskim popodnevima u Novoj Engleskoj. Nos joj je bio bolje – od boli je sada ostalo samo tupo kucanje – ali grlo ju je još uvijek boljelo dok je hramala više nego hodala u kupaonicu. Ušla je pod tuš i ostala u kabini sve dok kupaonica nije postala maglovita kao engleska pustopoljina u nekoj priči o Sherlocku Holmesu. Tuširanje joj je pomoglo. Nekoliko Tylenola iz ormarića s lijekovima pomoći će joj još više. Osušila je kosu i obrisala jedno mjesto na ogledalu. Žena u ogledalu uzvratila joj je pogled očima punim gnjeva i razumne odlučnosti. Ogledalo nije dugo ostalo nezamagljeno, ali dovoljno dugo da Tess shvati kako doista namjerava učiniti ono o čemu je razmišljala, bez obzira na posljedice. Odjenula je crnu dolčevitu i crne kargo hlače s velikim preklopnim džepovima. Svezala je kosu na tjemenu u punđu, a onda na nju stavila veliku crnu šiltericu. Kapa se od punđe straga malo isturila, ali barem eventualni svjedok neće moći reći: Nisam joj uspio dobro vidjeti lice, ali imala je dugu plavu kosu. Bila je svezana na tjemenu u jednu od onih elastičnih traka. Znate, onih kakve se mogu kupiti kod J. C. Penneyja. Sišla je u podrum gdje joj je još od Praznika rada stajao kajak i s police iznad njega uzela kalem žute žice za brodice. Odrezala je metar i dvadeset centimetara žice škarama za živicu, omotala je oko podlaktice i gurnula smotak u džep hlača. Zatim se popela natrag u kuhinju i gurnula svoj švicarski vojni nož u isti džep – lijevi. Desni je rezervirala za Cjedilo za limun kalibra .38... i za jedan drugi predmet, koji je izvadila iz ladice pokraj

štednjaka. Zatim je nasula dvostruku porciju hrane u Fritzyjevu zdjelicu, ali prije no što ga je pustila da počne jesti, zagrlila ga je i poljubila u tjeme. Stari mačak izravnao je uši (vjerojatno više od iznenađenja, nego od nelagode; njegova ga gospodarica obično nije ljubila) i pohitao do zdjelice čim ga je spustila na pod. "Bolje da ti ovo potraje", rekla mu je Tess. "Ako se ja ne vratim, Patsy će te naposljetku doći pogledati, ali to bi moglo potrajati nekoliko dana." Malo se osmjehnula i dodala: "Volim te, raščupanko stari." "Da, da", odvratio je Fritzy i bacio se na jelo. Tess je još jedanput pogledala bilješku NEMOJ DOPUSTITI DA TE UHVATE, praveći istodobno u glavi inventuru potrepština i ponavljajući korake koje namjerava poduzeti kad stigne u Lacemaker Lane. Najvažnije je zapamtiti da se stvari neće odvijati onako kako se ona nada. U ovakvim situacijama uvijek se dogodi nešto neočekivano. Možda Ramona neće biti kod kuće. A možda i hoće, ali sa svojim sinom silovateljem i ubojicom pa će njih dvoje sjediti udobno zavaljeni u dnevnoj sobi gledajući neki vedri film iz Blockbustera, možda Slagalicu strave. A možda će s njima biti i mlađi brat – kojeg u Colewichu bez sumnje zovu Mali vozač. Tko zna, možda Ramona večeras priređuje demonstraciju posuđa ili predsjedava sastankom čitateljskog kluba. Važno je da je neočekivani razvoj događaja ne zbuni. Ako ne bude mogla improvizirati, Tess je smatrala da najvjerojatnije napušta svoju kuću u Stoke Villageu posljednji put. Spalila je u kaminu list papira s bilješkom NEMOJ DOPUSTITI DA TE UHVATE i razgrnula pepeo žaračem, a zatim je navukla kožnu jaknu i par tankih kožnih rukavica. Jakna je imala dubok džep u podstavi. Tess je u njega tutnula jedan od svojih kuhinjskih noževa, za svaki slučaj, a onda je sebi rekla neka ne zaboravi na njega. Samo bi joj još ovog vikenda trebala slučajna mastektomija. Prije izlaska uključila je protuprovalni alarm. Istog časa okružio ju je vjetar, lupkajući ovratnikom jakne i nogavicama kargo hlača. Lišće se vrtjelo

u minijaturnim ciklonama. Na ne posve mračnom nebu njezina ugodnog komadića connecticutskog predgrađa, oblaci su klizili ispred lica tri četvrt punog Mjeseca. Tess je pomislila da je ovo lijepa večer za neki film strave i užasa. Ušla je u Expedition i zatvorila vrata. Jedan list zakotrljao se niz vjetrobran i odletio. "Mora da sam poludjela", rekla je posve mirnim glasom. "Mora da mi je mozak ispao u onoj cijevi ili dok sam hodala dućanom. To je jedino objašnjenje za ovo." Upalila je motor. Tom se osvijetlio i rekao: "Zdravo Tess. Vidim da krećemo na putovanje." "Točno, prijatelju moj." Tess se nagnula naprijed i ukucala Lacemaker Lane u Tomovu urednu mehaničku glavicu.

33 Bila je provjerila Ramonino susjedstvo na Google Earthu, a izgledalo je isto kad je stigla onamo. Za sada sve ide po planu. Brewster je mali gradić u Novoj Engleskoj, a Lacemaker Lane nalazi se na rubu mjesta pa su kuće vrlo daleko jedna od druge. Tess se polagano provezla ispred kuće broj 75, brzinom koja priliči predgrađu, dvadeset milja na sat i vidjela upaljena svjetla u kući i samo jedan auto na kolnom prilazu – noviji model Subarua koji joj se učinio gotovo knjižničarskim. Nije bilo ni traga onom Peterbiltu ni bilo kojem drugom velikom kamionu. A ni kamionetu s Bondom. Ulica je završavala okretištem. Tess se okrenula i vratila, a zatim je skrenula na kolni prilaz Norvilleovih prije no što se stigla predomisliti. Ugasila je svjetla i motor, a onda je polako i duboko uzdahnula. "Vrati se živa i zdrava, Tess", rekao joj je Tom s komandne ploče. "Vrati se živa i zdrava pa ću te odvesti do sljedećeg odredišta." "Dat ću sve od sebe." Zgrabila je žuti notes s crtama (sada na njemu ništa nije pisalo) i izašla iz auta. Hodajući prema vratima Ramone Norville, držala je notes na prednjoj strani jakne. Njezina sjena – možda sve što je ostalo od Stare Tess – hodala je pokraj nje na mjesečini.

34 Ramonina ulazna vrata imala su sa svake strane duguljaste prozorčiće od brušenog stakla. Stakla su bila debela i iskrivljavala pogled u unutrašnjost, ali Tess je uspjela razabrati tapete s uzorkom i pod od lakiranog drva u hodniku. I stolić s nekoliko časopisa. Ili možda kataloga. Na drugoj strani hodnika nalazila se velika soba iz koje je dopirao zvuk s televizora. Začula je pjevanje pa je zaključila da Ramona vjerojatno ne gleda Slagalicu strave. Zapravo – ako se Tess nije varala i ako je doista čula pjesmu Uspni se na svaku planinu – Ramona je gledala film Moje pjesme, moji snovi. Tess je pritisnula zvonce. Začuo se zvuk koji je nalikovao na početne note pjesme Dixie – čudan izbor za Novu Englesku, ali s druge strane, ako se Tess nije varala – Ramona Norville je čudna žena. Tess je začula lupanje velikih stopala i napola se okrenula u stranu, kako bi joj svjetlost iz brušenog stakla osvijetlila samo dio lica. Spustila je svoj prazni notes s prsa i počela izvoditi kretnje kao da nešto zapisuje rukom u rukavici. Pustila je da joj se ramena malo zgure. Glumila je ženu koja provodi nekakvu anketu. Nedjeljna je večer, ona je umorna, želi samo doznati ime ženine omiljene paste za zube (ili možda ima li duhan za lule Princ Albert u konzervi) i otići kući. Ne brini, Ramona, možeš otvoriti vrata, svima je jasno da sam bezopasna, od one vrste žena koja ne bi uplašila ni gusku. Krajičkom oka spazila je iskrivljeno lice s druge strane brušenog stakla. Nastupila je stanka koja je, kako joj se činilo, vrlo dugo potrajala, a onda je Ramona Norville otvorila vrata. "Da? Mogu li vam pom..." Tess se okrenula pa joj je svjetlost s otvorenih vrata pala na lice. Na Ramoninu licu pojavio se zapanjen izraz, razjapila je usta u krajnjem šoku koji je Tess rekao sve što je htjela znati. "Vi? Što vi ovdje ra..."

Tess je izvukla Cjedilo za limun kalibra .38 iz prednjeg desnog džepa. Vozeći se iz Stoke Villagea, bojala se da će joj pištolj zapeti u džepu – vidjela je to jasno kao u kakvoj noćnoj mori – ali izvukla ga je bez problema. "Miči se s vrata! Ako ih pokušaš zatvoriti, pucat ću." "Nećete", rekla je Ramona. Nije se povukla s vrata, ali nije ih ni zatvorila. "Jeste li poludjeli?" "Miči se unutra!" Ramona je nosila veliki plavi kućni ogrtač, a kad je Tess spazila da joj se prsa jako nadimaju, podigla je pištolj. "Pokušaš li vikati, pucat ću. Bolje ti je da mi vjeruješ, kujo, jer mi ne pada na pamet da se šalim." Ramonina široka prsa splasnula su. Iskezila je zube, a oči su joj se pomicale lijevo-desno. Sada nije izgledala kao knjižničarka, a nije izgledala ni vesela ni prijateljski nastrojena. Izgledala je kao štakor ulovljen izvan svoje rupe. "Ako zapucaš, čut će te čitavo susjedstvo." Tess baš nije bila uvjerena u to, ali nije se usprotivila. "Tebi će to biti svejedno jer ćeš biti mrtva. Miči se s vrata. Ako mi ne budeš radila neprilike i ako mi odgovoriš na pitanja, možda ćeš doživjeti sutrašnji dan." Ramona se povukla u hodnik, a Tess je ušla kroz otvorena vrata čvrsto držeći pištolj pred sobom. Čim je zatvorila vrata – zalupila ih je nogom – Ramona se prestala povlačiti. Sada je stajala je pokraj stolića s katalozima. "Nemoj slučajno zgrabiti katalog i baciti ga na mene", rekla joj je Tess i po trzaju usta druge žene shvatila da je Ramona doista o tome razmišljala. "Čitam te kao knjigu. Zašto bih inače bila ovdje? Kreni dalje. Sve do dnevne sobe. Obožavam kad obitelj Trapp pjeva iz sveg glasa." "Ti si luda", rekla je Ramona, ali ipak se počela povlačiti. Na nogama je imala cipele. Nosila je velike, ružne cipele čak i s kućnim ogrtačem. Muške cipele s vezicama. "Nemam pojma što hoćeš, ali..." "Nemoj mi prodavati sranja, mamice. Da se nisi usudila. Sve sam ti

pročitala na licu kad si otvorila vrata. Svaki komadić. Mislila si da sam mrtva, zar ne?" "Ne znam o čemu govo..." "Nitko nas ne sluša, dušo, pa zašto onda lijepo ne priznaš?" Sada su bile u dnevnoj sobi. Zidovi su bili ukrašeni sentimentalnim slikama klaunova i životinja s velikim očima, a mnoštvo polica i stolova bilo je natrpano raznoraznim drangulijama: staklenim kuglama sa snijegom, malim trolovima, porculanskim figuricama, anđeoskim medvjedićima i jednom keramičkom kućicom od slatkiša a la Ivica i Marica. Premda je Norvilleova bila knjižničarka, nigdje nije bilo knjiga. Nasuprot televizoru bila je kožna fotelja s podnoškom ispred sebe. Pokraj stolca stajao je poslužavnik na stalku, a na njemu je ležala vrećica grickalica sa sirom, velika boca dijetne kole, daljinski upravljač i TV-vodič. Na televizoru je stajala uokvirena fotografija Ramone i jedne druge žene u zagrljaju i s priljubljenim obrazima, koja kao da je bila snimljena u zabavnom parku ili na nekom seoskom sajmu. Ispred fotografije stajala je staklena zdjela za bombone koja je blistala iskricama svjetlosti pod rasvjetom na stropu. "Kako dugo to već radiš?" "Ne znam o čemu govoriš." "Kako već dugo izigravaš svodnicu za svoga sina, ubojicu i silovatelja?" Norvilleova je zatreptala, ali je opet porekla... što je Tessu dovelo pred problem. Kad je došla ovamo, ubojstvo Ramone Norville činilo joj se ne samo mogućnošću, nego i najvjerojatnijim ishodom. Tess je bila gotovo sigurna da to može učiniti i da neće morati upotrijebiti onaj predmet koji je nosila u prednjem lijevom džepu svojih kargo hlača. Međutim, sada je shvatila da ne može nastaviti ako joj ova žena ne prizna da je suučesnica. Jer ono što joj je pisalo na licu kad je ugledala Tess pred kućnim pragom, punu masnica, ali živu, nije bilo dovoljno. Ne posve. "Kad je to počelo? Koliko je godina imao? Petnaest? Je li tvrdio da se

samo zeza? Mnogi od njih tako kažu kad tek počnu." "Nemam pojma o čemu govoriš. Došla si u knjižnicu i održala posve prihvatljiv govor – blijed, očito si došla samo zbog novca, ali barem smo popunili slobodan termin u kalendaru – a sljedeće što znam, ti si mi na pragu, uperila si pištolj u mene i praviš sve vrste najluđih..." "To nije dovoljno, Ramona. Vidjela sam mu sliku na internetskoj stranici Red Hawk. S prstenom i svime. On me silovao i pokušao ubiti. Mislio je da me je ubio. A ti si me poslala njemu." Ramona je razjapila usta s jezivom mješavinom šoka, očajanja i krivnje. "To nije istina! Glupa pičko, nemaš pojma što govoriš." Krenula je naprijed. Tess je podigla pištolj. "Ne, ne, nemoj to učiniti. Ne." Ramona je zastala, ali Tess nije vjerovala da će još dugo tako ostati. Skupljala je hrabrost ili da pokuša pobjeći ili da se bori. A morala je znati da će je Tess slijediti ako pokuša pobjeći dublje u kuću pa će vjerojatno odlučiti da se bori. Obitelj Trapp opet je zapjevala. S obzirom na situaciju u kojoj se Tess nalazila – u koju se sama dovela – sve to veselo zborsko sranje bilo joj je nepodnošljivo. Držeći u desnoj ruci Cjedilo za limun upereno u Ramonu, Tess je lijevom rukom podigla daljinski upravljač i isključila ton. Počela je spuštati daljinski, a onda se skamenila. Spazila je da na televizoru stoje dvije stvari. Tess je isprva bila primijetila samo sliku Ramone i njezine cure, a zdjelu s bombonima samo je površno pogledala. Sada je shvatila da ono iskrenje koje se probija kroz brušeno staklo zdjele uopće ne dolazi od stakla. Dolazilo je od nečega u zdjeli. U zdjeli su bile njezine naušnice. Njezine dijamantne naušnice. Ramona je zgrabila s police kućicu od slatkiša Ivice i Marice i bacila je. Snažno je zamahnula. Tess se sagnula pa joj je kućica proletjela nekoliko centimetara iznad glave i udarila u zid iza njezinih leđa. Koraknula je unatrag, spotakla se o podnožak i pala na pod, a pištolj joj je ispao iz ruke. Obje su se žene bacile na njega, Norvilleova je pala na koljena i udarila ramenom Tessinu ruku i rame kao nogometni branič koji pokušava zaustaviti suparničkog vođu navale. Zgrabila je pištolj. Prvo joj je poskakivao u ruci, a

onda ga je uspjela čvrsto uhvatiti. Tess je gurnula ruku u džep i stegnula držak kuhinjskog noža koji je ponijela za svaki slučaj, svjesna da ga neće stići izvući. Ramona je bila previše krupna... i previše majčinska. Da, to je to. Godinama je štitila svog nasilnog sina, a to i sada namjerava učiniti. Tess ju je trebala ustrijeliti u predsoblju, čim su se ulazna vrata zatvorila za njom. Ali nisam mogla, pomislila je. Čak i u tom času ta joj je spoznaja pružila utjehu. Uspravila se na koljena držeći ruku još uvijek u džepu i okrenula se prema Ramoni Norville. "Ti si usrana spisateljica i usrani gost", rekla joj je Norvilleova. Smješkala se, govoreći sve brže i brže. Glas joj je poprimio onaj nazalni pjevni ton kakvim govore voditelji dražbi. "Održala si isto tako jadan govor isto kao što su ti jadne i knjige. Bila si savršena za njega, a on je nekog namjeravao obraditi, ja znam prepoznati znakove. Poslala sam te tim putem i sve je dobro ispalo. Drago mi je što te je pojebao. Ne znam što si ovdje očekivala dobiti, ali dobit ćeš ovo." Pritisnula je okidač, ali začuo se samo suhi škljocaj. Tess je uzimala lekcije kad je kupila pištolj, a najvažnija je bila da ne stavi metak u komoru koja će prva doći pod kokot. U slučaju da nehotice povuče okidač. Na Ramoninu licu pojavio se izraz gotovo komičnog iznenađenja. Od njega je izgledala opet mlada. Spustila je pogled na pištolj, a Tess je u tom trenutku iz unutarnjeg džepa jakne izvukla nož, bacila se naprijed i zarinula ga do drška Ramoni u trbuh. Ramona je ispustila tupi jauk – OOO-OOOO – neuspješni pokušaj vriska. Ispustila je Tessin pištolj, posrnula unatrag i udarila leđima o zid gledajući u držak noža. Jedna joj je ruka poletjela u zrak i pogodila red porculanskih figurica, koje su se prevrnule s police i razbile na podu. Ponovno je ispustila onaj jauk – OOO-OOOO. Na trbuhu joj se još uvijek se nije pojavila krvava mrlja, ali kapljice krvi počele su joj padati s ruba kućnog ogrtača na muške cipele. Uhvatila je rukama držak noža i pokušala ga izvući, po treći put ispustivši jauk OOO-OOOO. S nevjericom je pogledala Tess, a ona joj je uzvratila pogled i prisjetila

se nečega što joj se dogodilo na deseti rođendan. Otac joj je darovao praćku pa je izašla iz kuće da potraži nešto što bi mogla gađati. U jednom trenutku, četiri ili pet blokova od kuće, ugledala je psa lutalicu s čupavim ušima kako ruje po kanti za smeće. Stavila je kamenčić u praćku i ispalila ga. Željela je samo uplašiti psa (ili je barem tako sebi rekla), ali umjesto toga pogodila ga je u stražnjicu. Pas je zacvilio i pobjegao, ali prije toga dobacio joj je prijekoran pogled koji Tess nikad nije zaboravila. Dala bi sve na svijetu da može izbrisati taj nepromišljeni čin i više nikad nije gađala živo biće praćkom. Znala je da je ubijanje sastavni dio života – nije se ustručavala zgnječiti komarca ili postaviti mišolovke kad bi primijetila mišji izmet u podrumu, a pojela je i mnogo hamburgera u McDonald'su – ali tada je vjerovala da nikad više neće moći ozlijediti neko živo biće, a da pri tom ne osjeti žaljenje i kajanje. U dnevnoj sobi kuće u Lacemaker Laneu nije osjetila ni jedno ni drugo. Možda zato što je to naposljetku učinila u samoobrani. A možda i iz nekog posve drugog razloga. "Ramona," rekla je, "u ovom trenutku osjećam izvjesnu srodnost s Richardom Widmarkom. Tako mi postupamo s cinkarošima, dušo." Ramona je stajala u lokvi vlastite krvi, a na kućnom ogrtaču napokon su joj procvjetali krvavi pupoljci. Lice joj je bilo blijedo. Tamne oči raširile su se i blistale od šoka. Isplaženim jezikom polako je lizala donju usnicu. "Sad se možeš dugo valjati razmišljajući o svemu – što kažeš na to?" Ramona je počela kliziti po zidu. Njezine muške cipele počele su proizvoditi šljapkave zvukove u krvi. Uhvatila se za još jednu policu i strgnula je sa zida. Vod medvjedića nagnuo se naprijed i počinio samoubojstvo. Premda još uvijek nije osjećala ni kajanje ni žaljenje, Tess je shvatila da, unatoč velikim riječima, nije baš previše slična Tommyju Udu; nije osjećala potrebu niti da promatra niti da produljuje Ramoninu muku. Sagnula se i podigla pištolj s poda, a onda je iz prednjeg desnog džepa kargo hlača izvadila onaj predmet koji je bila uzela iz kuhinjske ladice pokraj štednjaka. Bila je to podstavljena kuhinjska rukavica. Ona će učinkovito

prigušiti jedan pucanj iz pištolja, pod uvjetom da kalibar pištolja nije prevelik. To je naučila pišući knjigu Klub pletilja iz Willow Grovea na tajanstvenom krstarenju. "Ne shvaćaš." Ramonin glas pretvorio se u hrapav šapat. "Ne možeš to učiniti. Pogriješila si. Odvedi me... bolnicu." "Ti si pogriješila." Tess je navukla kuhinjsku rukavicu preko pištolja u desnoj ruci. "Pogriješila si što nisi kastrirala sina čim si otkrila kakav je." Prislonila je rukavicu o sljepoočnicu Ramone Norville, malo nagnula glavu u stranu i povukla okidač. Začuo se dubok i snažan zvuk, kao da se neki veliki čovjek nakašljao. To je bilo sve.

35 Tess se nije potrudila ustanoviti adresu Ala Strehlkea na internetu jer je očekivala da će je doznati od Ramone. Ali kao što je već podsjetila samu sebe, takve se stvari nikad ne odvijaju po planu. Sada mora zadržati prisebnost i obaviti posao do kraja. Ramonin kućni ured nalazio se na katu, u sobi koja je vjerojatno bilo predviđena za goste. Ondje je bilo još onih anđeoskih medvjedića i porculanskih lutkica, a i pet-šest uokvirenih slika, ali ni na jednoj nisu bili njezini sinovi, njezina draga ili pokojni veliki Roscoe Strehlke; bile su to potpisane fotografije pisaca koji su gostovali u klubu Brown Baggers. Soba je podsjetila Tess na predvorje Stagger Inna, s fotografijama bendova. Mene nije zamolila da joj se potpišem na fotografiju, pomislila je. Naravno da nije, zašto bi željela uspomenu na petparačku spisateljicu poput mene? Ja sam u osnovi bila samo blebetuša koja joj je ispunila rupu u rasporedu. A da niti ne spominjemo da sam bila meso za flajšmašinu njezina sina. Kakva sreća za njih što sam naišla u pravom trenutku. Na Ramoninu stolu, ispod oglasne ploče ispunjene obavijestima i pismima knjižnice, ležao je stolni Mac jako sličan Tessinu. Zaslon je bio zamračen, ali sjajno svjetlo na kućištu reklo joj je da računalo samo spava. Pritisnula je jednu tipku prstom u rukavici. Zaslon se osvijetlio i ugledala je Ramonino elektronsko sučelje. Baš lijepo, nema potrebe za onim nesretnim lozinkama. Tess je kliknula na ikonu adresara, spustila se do slova R i pronašla Red Hawk Trucking. Adresa je bila Transport Plaža 7, Township Road, Colewich. Spustila se dalje do slova S i pronašla svog prevelikog poznanika od petka navečer i njegova brata Lestera. Velikog i Malog vozača. Obojica su živjela na Township Roadu, nedaleko od kompanije koju su zacijelo naslijedili od oca: Alvin na broju 23, a Lester na broju 101. Da imaju još jednog brata, pomislila je Tess, bili bi Trojica malih

kamiondžija. Jedan u kući od slame, drugi u kući od pruća, a treći u kući od opeke. Nažalost, samo su dvojica. Vratila se u prizemlje, uzela svoje naušnice iz staklene zdjele i gurnula ih u džep jakne. Dok ih je uzimala, pogledala je mrtvu ženu koja je sjedila na podu leđima naslonjena na zid. U pogledu joj nije bilo sažaljenja, samo neka vrsta oproštajnog pozdrava kakav bi svatko uputio dijelu teškog posla koji je završen. Nije se morala brinuti za tragove; bila je uvjerena da nije ostavila nijedan, čak nijednu vlas. Kuhinjska rukavica – na kojoj je sada bila rupa od metka – opet joj se nalazila u džepu. Nož je bio uobičajen nož kakav se prodaje u robnim kućama diljem Amerike. Koliko je ona znala (ili marila), slagao se s Ramoninim kompletom. Za sada je bila čista, ali najteži dio posla možda je još uvijek ležao pred njom. Izašla je iz kuće, ušla u auto i odvezla se. Poslije petnaest minuta skrenula je na prazno parkiralište trgovačkog centra da ukuca ime Township Roada u Colewichu u svoj GPS.

36 Pod Tomovim vodstvom, stigla je u blizinu svog odredišta nedugo nakon devet sati. Gotovo pun Mjesec još je uvijek bio nisko na nebu, a vjetar je puhao jače nego ikad. Township Road odvajao se od US 47, ali barem sedam milja od Stagger Inna, a još i dalje od središta grada Colewicha. Transport Plaža nalazila se na križanju dviju cesta. Prema znakovima, ondje su bile smještene tri prijevozne kompanije i kompanije za selidbe. Zgrade u kojima su se nalazile bile su ružne poput montažnih kuća, a najmanja od njih pripadala je kompaniji Red Hawk Trucking. Sada, u nedjelju navečer, sve su bile neosvijetljene. Iza njih je ležalo nekoliko jutara parkirališta okruženih žičanom ogradom i visokonaponskim stupnim svjetiljkama. Parkiralište skladišta bilo je krcato parkiranim kamionima i tegljačima. Barem jedan od kamiona imao je na boku natpis RED HAWK TRUCKING, ali Tess nije vjerovala da je to onaj koji je vidjela na internetskoj stranici, onaj s "ponosnim tatom" za volanom. U nastavku skladišnog područja bilo je stajalište za kamione. Benzinske crpke – više od deset njih – bile su osvijetljene onim istim stupnim svjetiljkama. Jarko bijele fluorescentne svjetiljke osvjetljavale su desnu stranu glavne zgrade, a lijeva je bila u mraku. Straga je bila još jedna zgrada, u obliku slova U, s nekoliko parkiranih automobila i kamiona ispred. Uz cestu bio je veliki digitalni znak, krcat jarkocrvenim informacijama. RICHIJEVO STAJALIŠTE ZA KAMIONE VI IH VOZITE, MI IH PUNIMO REG $2,99 GAL DIESEL $2,69 GAL UVIJEK DOSTUPNE NAJNOVIJE SREĆKE LOTA RESTORAN NED. NAVEČER ZATVOREN TUŠ NE RADI NED.

NAVEČER DUĆAN I MOTEL UVIJEK OTVORENI TURISTI UVIJEK DOBRODOŠLI Na dnu je polupismeno, ali gorljivo pisalo: PODRŽITE NAŠE TRUPE! POBIJEDITE U AFGANDISTANU! S kamiondžijama koji dolaze i odlaze, i natoče i svoje kamione i sebe (čak i u mraku, Tess je vidjela da je restoran, kad je otvoren, jedno od onih mjesta koja uvijek imaju prženi pileći odrezak, ćufte i domaći puding od kruha na jelovniku), mjesto bi za radnog dana vjerojatno vrvjelo aktivnostima, ali u nedjelju je to groblje, jer ovdje nema ničega, čak ni gostionice kao što je Stagger. Pokraj crpke bilo je parkirano samo jedno vozilo, okrenuto prema cesti, s crijevom u otvoru za gorivo. Bio je to stari Ford kamionet F-150 s Bondom oko prednjih svjetala. Bilo je nemoguće odrediti mu boju na slabom svjetlu, ali Tess to nije niti morala. Vidjela je taj kamionet izbliza i znala mu je boju. Kabina je bila prazna. "Ne izgledaš iznenađena, Tess", rekao joj je Tom kad se Tess zaustavila na bankini i žmirkajući pogledala prema dućanu. Unatoč bliještanju jakog vanjskog svijetla, ondje je razabrala nekoliko ljudi i primijetila je da je jedan od njih krupan čovjek. Je li velik ili vrlo velik? bila ju je upitala Betsy Neal. "Nisam nimalo iznenađena", odgovorila je Tomu. "On ovdje živi. Gdje bi drugdje mogao uzimati gorivo?" "Možda se sprema na put." "Ovako kasno u nedjelju navečer? Ne vjerujem. Mislim da je bio kod kuće i gledao Moje pjesme, moji snovi. Mislim da je popio sve pivo koje je imao u kući pa je došao kupiti još. A usput je odlučio napuniti spremnik." "Možda se varaš. Ne bi li bilo pametnije da parkiraš auto iza dućana i slijediš ga kad krene?" Ali Tess to nije željela učiniti. Prednja strana dućana za vozače bila je

sva u staklu. On bi mogao pogledati kroz staklo i vidjeti je kako dolazi. Čak i na jarkom svjetlu iznad crpke, zbog kojeg bi mu bilo teško vidjeti joj lice, mogao bi prepoznati vozilo. Na cesti ima mnogo Fordovih terenaca, ali nakon petka navečer Al Strehlke zacijelo je osobito osjetljiv na crne Expeditione. A tu je i njezina registarska tablica – u petak navečer, kad se zaustavio iza nje na onom korovom obraslom parkiralištu napuštenog dućana, sigurno je primijetio da ona ima registarske tablice Connecticuta. A tu je još nešto. Nešto važnije. Ponovno je pokrenula auto, ostavljajući Richiejevo stajalište za kamiondžije u retrovizoru. "Ne želim biti iza njega", rekla je. "Želim biti ispred njega. Želim ga pričekati." "A što ako je oženjen, Tess?" upitao ju je Tom. "Što ako mu je žena kod kuće?" Ta ju je misao na trenutak pokolebala. A onda se osmjehnula, zato što je on nosio samo jedan prsten, s onim dragim kamenom koji je prevelik da bi bio rubin. "Tipovi poput njega nemaju ženu", odgovorila je. "Barem ne na dulji rok. U Alovu životu postoji samo jedna žena, a ona je sada mrtva."

37 Za razliku od Lacemaker Lanea, Township Road nije nimalo podsjećao na predgrađe; bio je jednako seoski kao Travis Tritt. Pod sjajem Mjeseca na uzlasku, kuće su bile žmirkavi otoci električnih svjetiljki. "Tess, približavaš se svom odredištu", rekao joj je Tom svojim pravim glasom. Došla je na uspon, a na lijevoj strani ugledala je poštanski sandučić s natpisom STREHLKE i 23. Odvojak je bio dug i zavojito se uspinjao, asfaltiran i gladak poput crnog leda. Tess je bez oklijevanja skrenula na njega, ali čim je ostavila Township Road iza sebe, obuzeo ju je strah. Morala se oduprijeti porivu da nagazi na kočnicu i izveze se natrag. Jer ako nastavi, više neće imati izbora. Bit će kao kukac u boci. A čak i ako nije oženjen, što ako je netko drugi u kući? Primjerice, njegov brat Les. Što ako je Veliki vozač svratio u Richijev dućan da kupi pivo za dvojicu, a ne za jednoga? Tess je ugasila svjetla i nastavila voziti na mjesečini. Bila je tako napeta da joj se odvojak činio beskrajnim, ali nije mogla proći više od dvjesto metara kad je ugledala svjetla Strehlkeove kuće. Kuća je ležala na vrhu brijega, uredno mjesto veće od seoske kuće, ali manje od farmerske. Nije to bila kuća od opeke, ali ni skromna kuća od slame. Da je ovo priča o tri praščića i velikom zločestom vuku, pomislila je Tess, ovo bi bila kuća od pruća. Na lijevoj strani bila je parkirana duga prikolica s natpisom RED HAWK TRUCKING na boku. Na kraju prilaza bio je parkiran onaj Peterbiltov kamion koji je vidjela na internetskoj stranici. Izgledao je jezovit na mjesečini. Tess je usporila kad mu je prišla, a zatim ju je preplavio zasljepljujući bijeli sjaj i osvijetlio travnjak i kolni prilaz. Bila je to senzorna stupna svjetiljka. Ako se Strehlke vrati kući dok je još uključena, on bi je bio u stanju vidjeti s podnožja brijega. Možda čak i dok se još bude približavao Township Roadom. Nagazila je na kočnicu, s istim osjećajem koji je imala kad je kao

tinejdžerka sanjala da se našla u školi bez odjeće. Začula je jauk neke žene. Pretpostavljala je da je to ona sama, ali nije joj tako zvučalo. "Ovo nije dobro, Tess." "Začepi, Tome!" "On bi se mogao vratiti svakog časa, a ti ne znaš koliko je dug tajmer na toj svjetiljci. Imala si problema s njegovom majkom. A on je mnogo krupniji od nje." "Rekla sam ti da začepiš!" Pokušala je razmisliti, ali to joj na blještavom svjetlu nije bilo lako. Činilo se da je sjene parkiranog kamiona i duge prikolice s lijeve strane dosežu oštrim crnim prstima – poput prstiju čudovišta. Prokleta stupna svjetiljka! Pa jasno da će takav čovjek imati stupnu svjetiljku! Trebala bi odmah otići odavde, okrenuti se na travnjaku i spustiti se natrag na cestu što brže može, ali kad bi to učinila, naišla bi na njega. Bila je uvjerena u to. A ako ga ne iznenadi, nastradat će. Misli, Tessa Jean, misli! O, Bože, samo da stvari budu još malo gore, u tom trenutku zalajao je pas. On ima psa u kući. Tess je zamislila pit bulla s mnogo oštrih zuba. "Ako namjeravaš ostati, moraš se sakriti", rekao joj je Tom... glasom koji joj uopće nije zvučao kao njezin. Ili barem ne baš kao njezin. Možda je to bio glas koji dolazi iz njezine najdublje nutrine, glas žene koja preživljava. I ubojice također. Koliko li nepoznatih ličnosti čovjek nosi duboko u sebi, a da to i ne zna? Tess je počela vjerovati da bi taj broj mogao biti beskonačan. Grickajući još uvijek natečenu donju usnu, bacila je pogled u retrovizor. Još nije bilo svjetala koja se približavaju. Ali hoće li ih uopće moći razabrati, s obzirom na mješavinu blještavog Mjeseca i one vražje stupne svjetiljke? "Ta svjetiljka ima tajmer," rekao joj je Tom, "a ja bih nešto poduzeo prije no što se ugasi, Tess. Ako pomakneš auto nakon što se ugasi, svjetiljka će se opet upaliti." Prebacila je Expedition na pogon na četiri kotača i počela skretati za

kamion, a onda je stala. Sa strane je bila visoka trava. Na nemilosrdnom blještavilu stupne svjetiljke on ne bi mogao previdjeti tragove njezina automobila. Čak i kad bi se stupna svjetiljka ugasila, ponovno bi se upalila kad bi on stigao i on bi ih ugledao. Pas u kući i dalje je lajao: Vau! Vau! Vau! Vau! Vau! "Odvezi se preko travnjaka i parkiraj se iza duge prikolice", predložio joj je Tom. "Ali tragovi! Tragovi! " "Moraš nekamo skriti auto", odvratio je Tom obrambenim, ali čvrstim glasom. "Barem je trava s te strane pokošena. Većina ljudi ne primjećuje mnogo, znaš. Doreen Marquis to stalno ponavlja." "Strehlke nije neka gospođa iz kluba pletilja, on je jebeni luđak." Ali budući da zapravo nije imala izbora – ne sada kad je bila ovdje – Tess se odvezla na travnjak, prema dugoj parkiranoj srebrnoj prikolici, kroz sjaj koji je izgledao blještav kao sunčan dan u podne. Dok se vozila, malo je podigla stražnjicu sa sjedala, kao da će to na neki čaroban način učiniti tragove prolaska Expeditiona manje vidljivima. "Čak i ako svjetiljka osjetljiva na kretnje još uvijek bude uključena kad se on vrati, možda neće ništa posumnjati", rekao joj je Tom. "Kladio bih se da ju jeleni stalno pale. Možda upravo zbog toga i ima takvu svjetiljku, da ih otjera od vrta s povrćem." To je imalo smisla (a glas je opet zvučao kao njezin posebni glas za Toma), ali nije je mnogo utješilo. Vau! Vau! Vau! Vau! Kakav god da je pas to bio, zvučao je kao da unutra sere kovanice. Zemlja iza srebrne prikolice bila je neravna i bez trave – bez sumnje, i druge teretne prikolice bile su parkirane na njoj s vremena na vrijeme – ali dovoljno čvrsta. Tess je odvezla svoj Expedition onoliko daleko u sjenu prikolice koliko je mogla, a onda je ugasila motor. Jako se znojila, proizvodeći jak miris koji nijedan dezodorans ne bi mogao nadjačati. Izašla je iz auta i zalupila vratima, a u tom času svjetiljka osjetljiva na

kretnje ugasila se. Načas je posumnjala da je to sama učinila, a onda je shvatila da se ta grozna jebena svjetiljka samo ugasila kad je isteklo vrijeme. Nagnula se nad toplu haubu Expeditiona, dišući duboko poput trkača na posljednjem kilometru maratona. Možda bi joj dobro došlo da zna koliko je dugo svjetiljka bila upaljena, ali na to pitanje nije mogla odgovoriti. Bila je previše uplašena. Činilo joj se kao da je svjetiljka gorjela satima. Kad je ponovno zadobila nadzor nad sobom, počela je praviti inventuru, prisiljavajući se da to obavlja polako i metodično. Pištolj i rukavica za pećnicu. Obje stvari bile su tu. Nije vjerovala da bi rukavica mogla prigušiti još jedan pucanj, ne s rupom u sebi; morala bi računati na izolaciju male kuće na vrhu brijega. Bilo je u redu što je ostavila nož u Ramoninu trbuhu; ako bude prisiljena pokušati usmrtiti Velikog vozača mesarskim nožem, bit će u ozbiljnoj nevolji. A u pištolju je ostalo samo četiri metka, bolje ti je da to ne zaboraviš i ne pokušaš ispucati sve metke u njega. Zašto nisi ponijela još metaka, Tessa Jean? Mislila si da planiraš, ali čini se da nisi obavila dobar posao. "Začepi!" prošaptala je. "Tom ili Fritzy ili tko god da jesi, samo začepi!" Kad je taj prijekorni glas umuknuo, Tess je shvatila da je u stvarnom svijetu zavladao muk. Kad se stupna svjetiljka ugasila, pas je prestao bjesomučno lajati. Sada je jedini zvuk bio vjetar, a jedina svjetlost mjesečina.

38 Kad se ono strašno blještavo svjetlo ugasilo, prikolica joj je pružila odličnu zaštitu, ali nije mogla ostati iza nje. Ne ako namjerava učiniti ono radi čega je došla. Tess je pohitala oko stražnjeg dijela kuće, uplašena da će uključiti još jednu stupnu svjetiljku, ali osjećajući da nema izbora. Nije bilo svjetiljke, ali Mjesec je zašao za oblak pa se Tess spotaknula o podrumsku pregradu, pala na koljena i gotovo udarila glavom o tačke. Dok je ležala na zemlji, načas se ponovno zapitala u što se to pretvorila. Ona je članica društva književnika koja je prije ne tako mnogo vremena ustrijelila jednu ženu u glavu. Nakon što joj je zarinula nož u trbuh. Potpuno sam skrenula sa staze. Zatim se sjetila da ju je on nazvao kujom, cmizdravom droljom i prestala mariti je li na stazi ili izvan nje. To je ionako glupa uzrečica. A još k tome i rasistička. Strehlke je doista imao vrt iza kuće, ali bio je malen i očito nevrijedan da ga se zaštiti od pustošenja jelena pomoću senzorne svjetiljke. Ionako na njemu nije ostalo ništa osim nekoliko bundeva, koje su sada uglavnom trunule na trsu. Prekoračila je preko redova pa obišla dalji ugao kuće i došla do kamiona. Mjesec, koji je u međuvremenu opet izašao, dao je njegovim kromiranim dijelovima boju tekućeg srebra kakvu imaju oštrice mačeva u fantastičnim romanima. Tess je otišla iza njega, hodala po lijevoj strani i kleknula pokraj prednjeg kotača koji je dosezao do brade (barem njoj), a zatim je iz prednjeg džepa izvukla Cjedilo za limun. On nije mogao odvesti prikolicu u garažu zato što je kamion na putu. A i da nije, garaža je vjerojatno krcata opremom tipičnom za samce: alatom, priborom za ribolov, opremom za logorovanje i sanducima jeftinih sokova. To je samo nagađanje. Opasno je nagađati. Doreen bi te zbog toga ukorila. Naravno da bi je ukorila, nitko nije poznavao dame iz kluba pletilja bolje

od Tess, ali te ljubiteljice deserta malokad su prepuštale stvari slučaju. A kad to učinite, prisiljeni ste učiniti izvjestan broj pretpostavki. Tess je pogledala na sat i sa zaprepaštenjem shvatila da je tek dvadeset pet minuta do deset. Činilo joj se da je od trenutka kad je Fritzyju stavila dvostruku porciju i izašla iz kuće prošlo već četiri godine. A možda čak i pet. Načas je pomislila da čuje približavanje motora, a onda je shvatila da joj se to samo učinilo. Poželjela je da vjetar oslabi, ali ako u jednoj ruci držiš želje, a u drugoj govna, da vidimo što će se prije ostvariti. Nijedna žena iz kluba pletilja nikad nije izrekla takvu uzrečicu – Doreen Marquis i njezine prijateljice bile su sklonije izrekama tipa "što prije, to bolje" – ali ona je ipak istinita. Možda se on doista sprema otići na izlet, bez obzira na to što je danas nedjelja. Možda će ona još uvijek biti ovdje kad Sunce izađe, promrzla do svojih već bolnih kostiju od neprestanog vjetra koji češlja ovaj osamljeni vrh brijega. Bila je luda što je došla ovamo. Ne, on je lud. Sjećaš se kako je zaplesao? Kako mu je sjena plesala na zidu iza leđa? Sjećaš se kako je zapjevao? Onim kreštavim glasom? Samo ga ti pričekaj, Tessa Jean. Čekaj dok se pakao ne zamrzne. Predaleko si dogurala da bi sada odustala. Zapravo, toga se bojala. "To ne može biti uredno umorstvo u dnevnoj sobi. To ti je jasno, zar ne?" To joj je bilo jasno. Ovo umorstvo – ako ga uspije počiniti – bilo bi sličnije filmu Paul Kersy ne oprašta nego Klub pletilja iz Willow Grovea ide iza scene. Ako bude sreće, on će parkirati auto odmah do kamiona iza kojeg se ona skriva. Ugasit će svjetla kamiona, a onda, prije no što mu se oči stignu naviknuti na mrak... Ovoga puta to nije bio vjetar. Prepoznala je neskladno udaranje motora još prije no što su prednja svjetla njegova automobila osvijetlila zavoj prilaza. Tess se pridigla na koljeno i nabila šilt kape na čelo kako je vjetar ne bi odnio. Morat će mu prići, a to znači da će morati precizno odmjeriti vrijeme. Ako bi ga pokušala ustrijeliti iz zasjede, vrlo bi vjerojatno

promašila, čak i iz blizine. Instruktor pucanja rekao joj je da može računati na preciznost Cjedila za limun samo s razdaljine od najviše tri metra. Bio joj je preporučio da kupi pouzdaniji pištolj, ali Tess ga nije poslušala. A nije mu trebala prići samo zato da ga ubije. Morala se uvjeriti da je u kamionu doista Strehlke, a ne njegov brat ili neki prijatelj. Nemam plan. Ali sada je prekasno za planiranje, jer je kamion dolazio, a kad se upalila stupna svjetiljka, Tess je ugledala smeđu kapu s mrljama od bjelila. A primijetila je i kako on žmirka na svjetlu, kao što je i ona bila učinila pa je shvatila da je on na trenutak zaslijepljen. Sad ili nikad. Ja sam hrabra žena. Bez plana, čak i bez prethodnog razmišljanja, izašla je iza stražnjeg dijela kamiona. Nije trčala, nego je hodala velikim i mirnim koracima. Vjetar je puhao oko nje i lupkao njezinim kargo hlačama. Otvorila je vrata na suvozačevoj strani i ugledala prsten s crvenim kamenom na njegovoj ruci. Hvatao je papirnatu vrećicu u kojoj se nazirao kockast oblik kutije. Pivo, vjerojatno u paketu od dvanaest komada. A onda, kad se on okrenuo prema njoj, dogodilo se nešto strašno: Tess se podijelila u dvije osobe. Hrabra žena ugledala je zvijer koja ju je silovala, davila i ostavila u onoj cijevi s još dva tijela u raspadanju. Shvatila je da mu je lice malo šire i ugledala mu oko usta crte koje u petak popodne nije primijetila. Ali još dok je sve to upijala, Cjedilo za limun dvaput joj je zalajalo u ruci. Prvi metak probio je Strehlkeu grlo odmah ispod brade. Drugi mu je probio crnu rupu kroz gustu desnu obrvu i razbio prozorsko staklo iza njega. On je pao unatrag na vrata, a ruka koja je već bila uhvatila papirnatu vrećicu sada ju je ispustila. Čudovišno se trznuo čitavim tijelom, a ruka s prstenom lupila je u sredinu volana i pritisnula trubu. Onaj pas u kući opet je počeo lajati. Ne, to je on, pomislila je Tess stojeći pokraj otvorenih vrata s pištoljem u ruci i buljeći unutra. To mora biti on. Žurno je obišla prednji dio kamiona, izgubila ravnotežu i pala na jedno koljeno, a onda je ustala i snažnim pokretom otvorila vozačeva vrata.

Strehlke je ispao iz kamiona i udario mrtvom glavom o glatki asfalt kolnog prilaza. Ispala mu je kapa. Njegova desna očna jabučica, izbijena iz duplje metkom koji mu je ušao u glavu malo iznad oka, buljila je u Mjesec. Lijevo oko buljilo je u Tessu. A na kraju je nije uvjerilo lice – lice s crtama koje je sada prvi put vidjela, lice izbrazdano rupama od starih bubuljica koje u petak popodne nisu postojale. Je li velik ili vrlo velik? bila ju je upitala Betsy Neal. Vrlo velik, odgovorila je Tess, a on je to i bio... ali ne tako velik kao ovaj čovjek. Njezin silovatelj bio je visok 198 centimetara, pomislila je kad je izašao iz kamiona (iz istog ovog kamiona, oko toga nije bilo nikakve dvojbe). S velikim trbuhom, snažnim stegnima, širokim kao vrata. Ali ovaj čovjek mora da je visok barem 205 centimetara. Došla je ubiti diva, a ubila je levijatana. "O, Bože", rekla je Tess, a vjetar joj je odnio riječi s usana. "Bože dragi, što sam to učinila?" "Ubila si me, Tess", odgovorio joj je čovjek na tlu... a to je svakako imalo smisla, kad se uzme u obzir rupa u glavi i još jedna u grlu. "Ubila si Velikog vozača, baš kao što si i namjeravala." Snaga joj je napustila mišiće. Srušila se na koljena pokraj njega. Iznad nje, Mjesec je sjao s bučnog neba. "Prsten", prošaptala je. "Kapa. Kamion." "On nosi kapu i prsten kad ide u lov", objasnio joj je Veliki vozač. "I vozi kamionet. A kad on ode u lov, ja se vozim u kamionu Red Hawka. Ako ga itko vidi – osobito kad sjedi – misle da vide mene." "Zašto bi on to radio?" upitala je Tess mrtvog čovjeka. "Ti si mu brat." "Zato što je lud", strpljivo je odgovorio Veliki vozač. "A i zato što je prije funkcioniralo", dodala je Doreen Marquis. "Kad su bili mlađi i kad se Lester uvalio u nevolje s policijom. Pitanje glasi je li Roscoe Strehlke počinio samoubojstvo zbog te prve nevolje ili zato što je Ramona natjerala velikog brata Ala da preuzme krivicu za to. Ili je možda Roscoe namjeravao reći pa ga je Ramona ubila. I pobrinula se da sve izgleda kao samoubojstvo. Kako je bilo, Al?"