"Pretpostavljam da više nemate taj Suburban, je li?" "Nemam. Prodala sam ga oko mjesec dana nakon muževe smrti. Dala sam oglas u Uncle Henry's oglasnik i netko ga je smjesta zgrabio. Mislila sam da ću ga teško prodati, zbog velike kilometraže i skupoće benzina, ali nisam. Naravno, nisam mnogo zaradila." A dva dana prije no što je kupac došao po auto, pažljivo ga je pretražila, od pramca do krme, ne zanemarujući ni da podigne tepih u prtljažniku. Ništa nije našla, ali ipak je platila pedeset dolara da ga operu izvana (što joj je bilo svejedno) i da ga operu parom iznutra (što joj nije bilo svejedno). "Ah. Dobri stari Uncle Henry's. Ja sam na isti način prodao Ford svoje pokojne žene." "Gospodine Ramsey..." "Holt." "Holte, jeste li izvan svake sumnje identificirali mog muža kao čovjeka koji je očijukao sa Stacey Moore?" "Pa, kad sam razgovarao s gospodinom Andersonom, on mi je priznao da s vremena na vrijeme posjećuje Sunnyside – priznao je bez okolišanja – ali on je tvrdio da mu nijedna konobarica nije zapela za oko. Tvrdio je da je obično imao glavu u dokumentima. Ali naravno, ja sam pokazao njegovu fotografiju konobaricama – s njegove vozačke dozvole, shvaćate – a one su ga prepoznale." "Je li moj muž znao da se... osobito zanimate za njega?" "Nije. Ja sam za njega bio samo stari šepavac koji traži svjedoke koji su možda nešto vidjeli. Nitko se ne boji starog prdonje poput mene, znate." Ja te se jako bojim. "Nije to jak slučaj", rekla je. "Pod pretpostavkom da ste pokušavali skupiti dokaze protiv njega." "Nikakav slučaj!" Veselo se nasmijao, ali svjetlosmeđe oči ostale su mu hladne. "Da sam mogao, ne bih svoj mali razgovor s gospodinom Andersonom obavio u njegovu uredu, Darcy. Obavio bih ga u svom uredu.
Koji ne možete napustiti dok vam ja to ne dopustim. Ili dok vas ne izvuče odvjetnik, naravno." "Možda je sada već vrijeme da prestanete obigravati, Holte." "U redu", složio se. "Zašto ne? Zato što me u posljednje vrijeme svaki korak boli. Neka je proklet onaj stari Dwight Cheminoux! I ne želim vam oduzeti cijelo dopodne, pa hajde da ubrzamo. Uspio sam ustanoviti da je Toyotin 4Runner bio ili na poprištu ili u blizini dva prethodna umorstva – koja nazivamo Beadiejevim prvim ciklusom. Auto nije bio isti, bio je druge boje. Ali uspio sam utvrditi da je vaš suprug u sedamdesetima posjedovao drugi 4Runner." "Točno. Sviđao mu se pa ga je zamijenio za jednaku vrstu." "Da, muškarci to rado čine. A 4Runner je popularno vozilo na mjestima gdje pola proklete godine pada snijeg. Ali nakon umorstva Mooreove – i nakon što sam popričao s njim – on je kupio Suburban." "Ne odmah", s osmijehom je odvratila Darcy. "Imao je taj 4Runner još dugo nakon prelaska u novo stoljeće." "Znam. Zamijenio ga je 2004., nedugo prije no što je u Neshua Wayu ubijena Andrea Honeycutt. Jedan Suburban otprilike iz te godine i iste boje često je vidan u susjedstvu gospođice Honeycutt otprilike mjesec dana prije no što je ubijena. Ali evo što je čudno." Nagnuo se naprijed. "Našao sam jednog svjedoka koji je tvrdio da Suburban ima tablice Vermonta i drugog – jednu od onih starih gospođa koje od jutra do mraka sjede pokraj prozora u dnevnoj sobi i gledaju sve što se događa u susjedstvu jer nemaju pametnijeg posla – a ona je rekla da je auto koji je vidjela imao njujorške tablice." "Bob je imao tablice Mainea", rekla je Darcy. "Kao što vrlo dobro znate." "Dakako, dakako, ali tablice se mogu ukrasti, znate." "A što je s umorstvima Shaverstonovih, Holte? Je li plavo-sivi Suburban viđen i u susjedstvu Helen Shaverstone?" "Vidim da ste pratili Beadiejev slučaj malo pomnije od većine ljudi.
Malo pomnije no što ste mi isprva dali naslutiti." "Je li viđen?" "Nije", odgovorio je Ramsey. "Zapravo, nije. Ali jedan je plavo-sivi Suburban viđen pokraj one rijeke u Amesburyju u koju su bačena tijela." Opet se nasmiješio dok su je njegove hladne oči proučavale. "Bačena kao smeće." Darcy je uzdahnula. "Znam." "Nitko mi nije znao reći kakve je tablice imao taj Suburban u Amesburyju, ali da jest, pretpostavljam da bi bile iz Massachusettsa. Ili iz Pennsylvanije. Sve osim Mainea." Nagnuo se naprijed. "Taj Beadie slao nam je poruke s iskaznicama žrtava. Vukao nas je za nos, znate – izazivao nas da ga uhvatimo. A možda je djelomice čak i želio da ga uhvatimo." "Možda", rekla je Darcy, iako je sumnjala u to. "Poruke su bile napisane velikim slovima. Ljudi koji to čine misle da se takvo pisanje ne može identificirati, ali to u većini slučajeva nije točno. Pokazuju se sličnosti. Vi vjerojatno nemate nijedan od muževih fascikala, je li?" "Oni koje nisam vratila u njegovu firmu uništeni su. Ali pretpostavljam da oni imaju mnogo uzoraka. Računovođe nikad ništa ne bacaju." Uzdahnuo je. "Da, ali trebao bi mi sudski nalog da mi u takvoj firmi išta daju, a da bih ga dobio, morao bih pokazati vjerojatni razlog. Koji jednostavno nemam. Imam izvjestan broj koincidencija – premda ih ja ne smatram koincidencijama. A imam i izvjestan broj... pa... podudarnosti, vjerojatno biste ih tako mogli nazvati, ali nemam ih ni izdaleka dovoljno da se mogu smatrati dokazima iz okolnosti. Zato sam došao k vama, Darcy. Očekivao sam da ćete me brzo izbaciti iz kuće, ali vi ste vrlo ljubazni." Darcy nije odgovorila. Još se jače nagnuo naprijed pa se sada već gotovo pogrbio iznad stola. Poput kakve ptice grabljivice. Ali nedaleko iza hladnoće njegovih očiju
skrivalo se nešto drugo. Darcy je pomislila da je to možda dobrota. Molila se da je u pravu. "Darcy, je li vaš muž bio Beadie?" Darcy je bila svjesna da on možda snima ovaj razgovor; to sigurno nije posve isključeno. Umjesto da progovori, podigla je jednu ruku sa stola i pokazala mu svoj ružičasti dlan. "Vi to dugo niste znali, zar ne?" Nije odgovorila. Samo ga je gledala. Gledala ga je onako kao što čovjek gleda ljude koje dobro poznaje. Samo što to morate činiti s oprezom, jer ne vidite uvijek ono što mislite da vidite. Sada je to znala. "A onda ste doznali? Jednog dana ste doznali?" "Biste li htjeli još jednu šalicu kave, Holte?" "Pola šalice", rekao je. Naslonio se na naslon i prekrižio ruke na tankim prsima. "Ako bih popio više, dobio bih žgaravicu, a jutros sam zaboravio uzeti tabletu Zantaka." "Mislim da imam nekoliko tableta Priloseca u ormariću za lijekove na katu", rekla je. "Bob ih je uzimao. Hoćete li da vam ga donesem?" "Ne bih uzeo ništa njegovo čak i kad bi mi utroba gorjela." "U redu", odvratila je blagim glasom i natočila mu još kave. "Oprostite", rekao je. "Ponekad me nadvladaju emocije. One žene... sve te žene... i dječak, koji je pred sobom imao cijeli život. To je najgore." "Istina", rekla je dodajući mu šalicu. Primijetila je kako mu se ruka trese i pomislila da mu je ovo vjerojatno posljednji rodeo, ma koliko pametan bio... a bio je strašno pametan. "Žena koja vrlo kasno u igri otkrije što joj je muž doista našla bi se u teškom položaju", rekao je Ramsey. "Da, pretpostavljam da je to točno", odvratila je Darcy. "Tko bi joj povjerovao da je tolike godine živjela s muškarcem, a da nikad nije shvatila tko je on zapravo?
Bila bi poput one ptice, kako se ono zove, one ptice koja živi u krokodilovim ustima." "Navodno joj krokodil dopušta da mu živi u ustima jer mu ona čisti zube", rekla je Darcy. "Jede zrnje između njih." Prstima desne ruke oponašala je kretnje kljucanja. "To vjerojatno nije istina... ali istina je da sam ja vozila Bobbyja zubaru. Prepušten sebi, on bi odglumio da je slučajno zaboravio termin. Kad se radilo o boli, on je bio velika beba." Oči su joj se neočekivano ispunile suzama. Obrisala ih je rubom dlana i proklela ih. Ovaj čovjek neće imati razumijevanja za suze prolivene za Roberta Andersona. Ili se možda vara u vezi s tim. On joj se smiješio i klimao glavom. "A tu su i vaša djeca. Oni bi se slomili kad bi svijet doznao da im je otac serijski ubojica i mučitelj žena. A onda bi se opet slomili kad bi svijet zaključio da je njihova majka sve to skrivala, kao što je Myra Hindley pomagala Ianu Bradyju. Jeste li čuli za njih?" "Nisam." "Onda nije važno. Ali razmislite o ovome: što bi žena u tako teškom položaju učinila?" "Što biste vi učinili, Holte?" "Ne znam. Ja sam u malo drukčijoj situaciji. Ja sam možda samo stari gnjavator – najstariji konj u staji – ali imam odgovornost prema obiteljima svih tih ubijenih žena. Oni zaslužuju objašnjenje." "Bez sumnje, zaslužuju ga... ali trebaju li ga?" "Jeste li znali da je Robertu Shaverstoneu bio odgrizen penis?" Darcy to nije znala. Naravno da nije. Sklopila je oči i osjetila kako joj se suze probijaju kroz trepavice. Vraga nije "patio", pomislila je. Da se Bob sada pojavio pred njom i stao je preklinjati za milost s ispruženim rukama, opet bi ga ubila. "Njegov otac to zna", rekao joj je Ramsey blagim glasom. "I mora živjeti s tom spoznajom o djetetu koje je volio svakog dana." "Žao mi je", prošaptala je Darcy. "Strašno, strašno žao."
Osjetila je kako joj hvata ruke preko stola. "Nisam vas želio uzrujati." Odmahnula je rukom. "Naravno da ste željeli! Ali mislite li da već nisam bila uzrujana? Mislite li da nisam, vi... vi znatiželjni starče?" Zahihotao se i otkrio sjajno zubalo. "Ne, uopće to ne mislim. Vidio sam vam istinu na licu čim ste otvorili vrata." Zastao je, a onda razgovijetno dodao: "Sve sam vidio." "A što sada vidite?" Ustao je i malo posrnuo, a onda je uspio povratiti ravnotežu. "Vidim hrabru ženu koju bi trebalo ostaviti da se posveti svojim kućnim poslovima. Da ostatak života niti ne spominjem." I ona je ustala. "A što je s obiteljima žrtava? S onima koji zaslužuju objašnjenje?" Zastala je, ne želeći dovršiti misao. Ali morala je. Ovaj čovjek borio se s jakom boli – možda čak i s nepodnošljivom – kako bi došao ovamo, a sada joj je davao propusnicu. Ili je barem tako vjerovala. "Što je s ocem Roberta Shaversonea?" "Njegov je sin mrtav, a ni ocu nije mnogo ostalo", odgovorio je Ramsey smirenim i procjenjivačkim tonom koji je Darcy odmah prepoznala. Bob je tim tonom govorio kad je znao da će neki firmin klijent ubrzo biti odvučen pred poreznu upravu i da će taj sastanak po njega loše završiti. "On ne skida usta s boce viskija od jutra do mraka. Bi li spoznaja da je čovjek koji mu je ubio sina – koji mu je osakatio sina – mrtav išta promijenila? Mislim da ne bi. Bi li vratila u život ijednu od žrtava? Ne bi. Gori li njihov ubojica ovog trenutka u paklenom ognju, trpeći vlastite rane koje će krvariti cijelu vječnost? Biblija kaže da je tako. Barem Stari zavjet, a budući da naši zakoni dolaze iz njega, za mene je to dovoljno dobro. Hvala vam na kavi. Na povratku ću morati svratiti u svaki zahod odavde do Auguste, ali nije mi žao. Kuhate dobru kavu." Dok ga je pratila do vrata, Darcy je shvatila da se osjeća na pravoj strani ogledala prvi put otkako se spotakla o onu kartonsku kutiju u garaži. Bilo je dobro znati da je bio blizu tome da bude uhvaćen. Da nije bio tako pametan kao što je vjerovao.
"Hvala vam na posjetu", rekla mu je kad je nabio šešir na glavu. Otvorila je vrata puštajući unutra zapuh hladnog zraka. To joj nije smetalo. Bio je to ugodan osjećaj na koži. "Hoću li vas opet vidjeti?" "Nećete. Od sljedećeg tjedna prestajem s radom. Odlazim u potpunu mirovinu. Selim se na Floridu. A ako se može vjerovati mom liječniku, neću ondje dugo ostati." "Žao mi je što to ču..." Naglo ju je povukao u zagrljaj. Imao je tanke, ali žilave i začuđujuće snažne ruke. Darcy se iznenadila, ali nije se uplašila. Obod njegova šešira sudario se s njezinom sljepoočnicom kad joj je šapnuo na uho: "Ispravno ste postupili." A onda ju je poljubio u obraz.
20 Otišao je puteljkom polako i oprezno, pazeći da ne stane na led. Staračkim hodom. Darcy je pomislila da bi on morao hodati sa štapom. Dok je obilazio prednju stranu svog auta, još uvijek pazeći da ne stane na led, pozvala ga je. Okrenuo se i uzdigao čupave obrve. "Kad je bio dječak, moj muž imao je prijatelja koji je poginuo nesretnim slučajem." "Doista?" Riječi su mu izašle iz oblaka zimske bjeline. "Doista", odgovorila je Darcy. "Možete provjeriti što se dogodilo. Bila je to vrlo tragična nesreća, premda taj dječak baš nije nevinašce, ako se može vjerovati mom mužu." "Nije?" "Nije. Spadao je u onu vrstu dječaka koji se prepuštaju opasnim maštarijama. Zvao se Brian Delehanty, ali kad su bili djeca, Bob ga je zvao BD." Ramsey je načas ostao stajati pred autom, kao da se trudi provariti tu informaciju, a zatim je klimnuo glavom. "To je vrlo zanimljivo. Možda potražim novinske članke o tome na internetu. A možda i ne; sve se to dogodilo vrlo davno. Hvala vam na kavi." "Hvala vama na razgovoru." Gledala ga je kako se odvozi ulicom (primijetila je da on vozi sa samouvjerenošću mnogo mlađeg čovjeka – vjerojatno zato što još uvijek ima vrlo oštar vid), a onda se vratila u kuću. Osjećala se mlađom i lakšom pa je otišla do ogledala u predsoblju, ali u njemu nije vidjela ništa osim svog odraza, što je dobro.
POGOVOR Priče u ovoj knjizi mračne su. Možda vam ih je na nekim mjestima bilo mučno čitati. Ako je tako, budite sigurni da ih je meni na nekim mjestima bilo mučno pisati. Kad me ljudi ispituju o mom poslu, stekao sam naviku da izbjegavam temu vicevima i šaljivim osobnim anegdotama (koje ne smijete uzimati zdravo za gotovo; nikad nemojte vjerovati ni u što što vam pisac kaže o sebi). To je neka vrsta izbjegavanja, samo malo pristojnija od odgovora koji bi moji jenkijevski preci dali na takva pitanja: Gledaj svoja posla, momak! Ali šalu na stranu, ja svoj posao oduvijek shvaćam vrlo ozbiljno, sve otkako sam kao osamnaestogodišnjak napisao svoj prvi roman, Dugu šetnju. Nemam mnogo razumijevanja za pisce koji svoj posao ne shvaćaju ozbiljno, a nemam ga nimalo za one koji smatraju da je umjetnost pisanja u osnovi iscrpljena. Nije iscrpljena, a nije to ni obična literarna igra. To je jedan od ključnih načina da nađemo smisao u svojim životima i u često groznom svijetu koji nas okružuje. To je način da odgovorimo na pitanje: Kako je moguće da se takve stvari događaju? A priče nagovješćuju da katkad – ne uvijek, ali katkad – za njih ipak postoji razlog. Ja sam oduvijek vjerovao – čak i prije no što je onaj mladić kojeg sada jedva da mogu shvatiti počeo pisati Dugu šetnju u svojoj sobi u studentskom domu – da su najbolja književna djela istodobno pitka i agresivna. Ona vas napadaju. Katkad vam viču u lice. Nemam ništa protiv priča koje se bave neobičnim ljudima u običnim situacijama, ali i kao čitatelja i kao pisca mnogo me više zanimaju priče o običnim ljudima u neobičnim situacijama. Ja u čitateljima želim izazvati emocionalnu, pa čak i tjelesnu reakciju. Ne pišem priče koje od čitatelja zahtijevaju da razmišlja dok ih čita. Stavio sam ove riječi u kurziv, jer ako je priča dovoljno dobra, a likovi dovoljno uvjerljivi,
razmišljanje će slijediti za emocijama čim čitatelj dovrši priču i odloži knjigu (katkad s olakšanjem). Sjećam se kako sam u dobi od oko trinaest godina sa sve većim nemirom, gnjevom i ogorčenjem čitao roman Georgea Orwella 1984., hitajući stranicama i gutajući priču što sam brže mogao. I što je u tome loše? Osobito ako uzmete u obzir činjenicu da ja o toj knjizi razmišljam i dan-danas, kad neki političari (tu mislim na Saru Palin i njezine besramne primjedbe o odborima smrti) s izvjesnim uspjehom uvjeravaju javnost da je crno bijelo, a bijelo crno. A evo što još vjerujem: ako već odlučite otići na neko vrlo mračno mjesto – kao što je farma Wilfa Jamesa u Nebraski u pripovijeci 1922. – onda sa sobom morate ponijeti jaku svjetiljku kako biste njome sve osvijetlili. A ako ne želite vidjeti što se ondje skriva, zašto biste onda uopće odlazili u mrak? Već više od četrdeset godina pamtim riječi velikog naturalističkog pisca Franka Norrisa, koji mi je oduvijek bio jedan od književnih uzora: "Nikad nisam puzao ni pred kim, nikad se nisam povodio za modom niti dodvoravao publici samo da zaradim koji novčić. Tako mi Boga, rekao sam im istinu." Ali Steve, reći ćete mi, ti si zaradio mnogo novčića u svojoj karijeri, a što se istine tiče... istina je relativna stvar, zar ne? Točno, zaradio sam mnogo novca pišući svoje priče, ali to je bila nuspojava, a ne glavni cilj. Pisati za novac jalov je posao. I točno, istina je u očima promatrača. Ali kad je riječ o književnosti, spisateljeva je jedina odgovornost da potraži istinu u vlastitu srcu. Možda to neće uvijek biti i čitateljeva istina, a ni kritičareva, ali sve dok je spisateljeva – sve dok on ili ona ne puzi niti skida šešir pred modom – sve će biti u redu. Za pisce koji hotimično lažu, za pisce koji opisuju nevjerojatno ljudsko ponašanje umjesto načine na koje ljudi doista postupaju, ne gajim ništa osim prezira. Loše pisanje nije samo stvar loše sintakse i pogrešnih opservacija; loše pisanje najčešće proizlazi iz tvrdoglavog odbijanja da se pripovijeda o onome što ljudi doista čine – recimo, da ubojice katkad pomažu starim gospođama da prijeđu ulicu. U Mrklom mraku, bez zvijezda dao sam sve od sebe da opišem što bi ljudi mogli učiniti i kako bi se mogli ponašati u nekim očajničkim
okolnostima. Likovi u tim pričama nisu bez nade, ali oni prihvaćaju činjenicu da su čak i naše najdublje nade (i najdublje želje što ih gajimo za svoje bližnje i za društvo u kojem živimo) katkad uzaludne. Pa čak i često. Ali ja vjerujem da one govore i o tome da plemenitost ne leži toliko u uspjehu, koliko u pokušaju da se učini ono što je pravo... a da nas, kad to ne učinimo ili kad svojeglavo okrećemo leđa izazovima, na kraju čeka pakao. Pripovijetka 1922. nadahnuta je publicističkom knjigom Michaela Lesyja, Smrtonosno putovanje Wisconsinom (1973.), u kojoj se mogu naći fotografije snimljene u gradiću Black River Fallsu u Wisconsinu. Dojmila me se ruralna izolacija na tim fotografijama, a i grubost i oskudica mnogih ljudi na tim slikama. Taj sam osjećaj htio prenijeti u svojoj priči. Godine 2007., dok sam se vozio autocestom 84 na dijeljenje autograma u zapadnom Massachusettsu, stao sam na jednom odmorištu uz cestu kako bih konzumirao uobičajeni zdravi obrok Stevea Kinga: sok i štangicu čokolade. Kad sam izašao iz restorana, ugledao sam jednu ženu s probušenom gumom na autu kako ozbiljno razgovara s vozačem velikog kamiona koji je stajao na mjestu do nje. Vozač joj se nasmiješio i izašao iz kabine. "Treba li vam pomoć?" upitao sam. "Ne, ne, mogu i sam", odgovorio mi je vozač kamiona. Siguran sam da je ta gospođa dobila novu gumu. Ja sam dobio čokoladicu Tri mušketira i ideju za priču Veliki vozač. U Bangoru, gdje živim, postoji autocesta zvana Produžetak ulice Hammond, koja obilazi aerodrom. Svakog dana pješačim tri ili četiri milje, a ako se nađem u gradu, često odaberem taj put. Negdje na pola Produžetka nalazi se jedna pošljunčena površina iza ograde aerodroma, na kojoj raznorazni ulični trgovci već godinama postavljaju štandove. Moj omiljeni prodavač lokalno je poznat pod imenom Sakupljač loptica za golf, a on se uvijek pojavljuje na proljeće. Čim zatopli, odlazi do gradskog golf-igrališta i skuplja stotine rabljenih loptica koje su ostale pod snijegom. Vrlo oštećene loptice baca, a ostale prodaje na malom štandu na Produžetku (vjetrobran svog automobila obrubio je lopticama za golf – što je lijep detalj). Kad sam ga jednog dana promatrao iz prikrajka, sinula mi je ideja za priču Povoljan produžetak. Naravno, priču sam smjestio u Derry, dom pokojnog i nežaljenog
klauna Pennywisea, jer Derry je zapravo Bangor pod drugim imenom. Ideju za posljednju priču u ovoj knjizi dobio sam pročitavši članak o Dennisu Raderu, zloglasnom serijskom ubojici i mučitelju koji je u razdoblju od otprilike šesnaest godina ubio desetero ljudi – uglavnom žena, ali i dvoje djece. U mnogim slučajevima poslao je isprave svojih žrtava policiji. Paula Rader provela je u braku s tim čudovištem trideset i četiri godine, a mnogi ljudi u Wichiti i okolici, gdje je Rader pronalazio svoje žrtve, ne mogu povjerovati da je ona živjela s njim, a ništa nije znala o njegovoj raboti. Ja sam joj povjerovao – a vjerujem joj i danas – pa sam napisao priču kako bih istražio što bi se moglo dogoditi kad bi žena takvog čovjeka iznenada doznala za mužev grozni hobi. A i zato da istražim ideju kako nikoga ne možemo poznavati u potpunosti, čak ni one koje najviše volimo. U redu, mislim da smo se dovoljno dugo zadržali u ovom mračnom podrumu. Iznad nas nalazi se čitav jedan drugi svijet. Pruži mi ruku, vjerni čitatelju, pa ću te sa zadovoljstvom izvesti na Sunčevu svjetlost. Sretan sam što onamo mogu otići, jer vjerujem da su ljudi uglavnom dobri. Za sebe sam siguran. Samo za vas baš nisam. Bangor, Maine 23. prosinca 2009.
ALGORITAM d.o.o. Zagreb, Harambašićeva 19 Za nakladnika Neven Antičević Pripremila za tisak Dana Fruschutz Lektura i korektura Dunja Aleraj Lončarić Grafički urednik Davor Horvat Obrada i prijelom AlgoritamDTP Nenad Šimunić Mario Mikulčić Tisak Grafički zavod Hrvatske Naklada 1000 primjeraka
Napomene 1 Književni događaju (franc.) 2 Međučin (franc.) 3 Plastični kit za izravnavanje neravnina na površini automobila. 4 Ništa (španj.) 5 Devil (engl.) – vrag. 6 Prilosec (omeprazol) – lijek protiv žgaravice. 7 Fine, very Fine i Very Good (engl.) – oznake uščuvanosti kovanica u numizmatici.