Mrkli mrak, bez zvijezda - Stephen King

ih moram očistiti. Zašto se uopće toliko zanimaš za sebe? Nisi baš neka ljepotica. I zašto stojiš tako blizu? Ne možeš ništa vidjeti ako tako gledaš. Koliko je godina tada imala? Četiri? Pet? Bila je premlada da bi mogla objasniti da se ne zanima za svoj odraz u ogledalu – barem ne u prvom redu. Bila je uvjerena da su ogledala vrata u drugi svijet, a da ono što vidi u ogledalu nije odraz njihove dnevne sobe ili kupaonice, nego dnevna soba i kupaonica neke druge obitelji. Možda neke obitelji koja se preziva Matson, a ne Madsen. Zato što je na drugoj strani sve slično, ali nije isto, a ako čovjek dovoljno dugo gleda u ogledalo, počinje zapažati neke razlike: tepih koji je ondje izgleda ovalan, a ne okrugao kao ovdje, vrata koja imaju kvaku umjesto zasuna, prekidač za struju koji je na pogrešnoj strani vrata. A ni djevojčica u ogledalu nije ista. Darcy je bila sigurna da su njih dvije u rodu – sestre po ogledalu? – ali ne, nisu bile iste. Umjesto Darcellen Madsen, ta se djevojčica možda zove June ili Sandra, a možda čak i Eleanor Rigby, koja je iz nekog razloga (nekog strašnog razloga) skupljala rižu pred crkvama nakon vjenčanja. Ležeći u krugu svjetlosti svoje krevetne svjetiljke, drijemajući, a da to nije ni shvaćala, Darcy je pretpostavila, da je bila sposobna objasniti majci što traži, da joj je ispričala o Mračnijoj djevojci koja nije ista kao i ona, da bi možda bila provela izvjesno vrijeme s psihijatrima za djecu. Ali nju zapravo nije zanimala ta djevojčica, nikad to nije bila djevojčica. Zanimala ju je ideja da iza ogledala postoji čitav jedan drugi svijet i kad biste se mogli prošetati onom drugom kućom (Mračnijom kućom) i izaći na vrata, ostatak svijeta bi vas čekao. Dakako, ta ju je ideja ubrzo napustila. Uz pomoć nove lutke (kojoj je dala ime gospođa Butterworth, po omiljenom preljevu za palačinke) i nove lutkine kuće, prešla je na fantazije koje su prihvatljivije za jednu djevojčicu: kuhanje, čišćenje, kupovanje, prekoravanje bebe i presvlačenje za večeru. A sada, nakon svih tih godina, ipak je pronašla put kroz ogledalo. A na drugoj strani nije je čekala ona druga djevojčica u Mračnijoj kući; umjesto nje čekao ju je Mračniji muž, koji je cijelo vrijeme živio iza ogledala i ondje činio grozne stvari.

Nešto kvalitetno po povoljnoj cijeni, volio je reći Bob – što je tipično geslo računovođe. Spreman za akciju – odgovor na pitanje kako si koji je svaki klinac u svakoj grupi izviđača koju je Bob ikad odveo niz Dead Man's Trail dobro znao. Odgovor koji su neki od tih dječaka bez sumnje ponavljali i kao odrasli ljudi. Muškarci više vole plavuše, nemoj zaboraviti na tu uzrečicu. Jer im dojadi stiskati... Ali u tom trenutku san je svladao Darcy, a premda je taj nježni njegovatelj nije mogao odnijeti daleko, bore na njezinu čelu i u kutovima njezinih crvenih i nadutih očiju malo su se ublažile. Bila je dovoljno blizu svijesti da se promeškolji u krevetu kad je njezin muž zaustavio auto na kolnom prilazu, ali ne dovoljno da se probudi. Možda bi se probudila da su prednja svjetla Bobova Suburbana osvijetlila strop spavaće sobe, ali Bob ih je bio ugasio na pola puta ulicom kako je ne bi probudio.

8 Neka joj je mačka milovala obraz baršunastom šapom. Vrlo nježno, ali vrlo uporno. Darcy ju je pokušala otjerati, ali imala je osjećaj da joj ruka teži petsto kila. A to je ionako samo san – mora biti san. Oni nemaju mačku. Iako, ako je u kući dovoljno mačjih dlaka, to znači da negdje mora biti i mačka, posve joj je razumno rekao njezin duh koji se trudio probuditi. Sada joj je mačja šapa milovala šiške i čelo ispod njih. "Probudi se, Darce. Probudi se, dušo. Moramo porazgovarati." To ne može biti mačka. Mačke ne govore. Bio je to Bobov glas, isto tako nježan i umirujući kao i dodir. I nije to bila mačja šapa. Bila je to ljudska ruka. Bobova ruka. Ali to ne može biti Bob, jer Bob je u Montp... Naglo je otvorila oči i ugledala ga. Sjedio je na rubu kreveta pokraj nje, milovao joj lice i kosu kao što je katkad činio kad se nije dobro osjećala. Nosio je trodijelno odijelo Josa A. Banka (uvijek je ondje kupovao odijela, nazivajući ih – još jedna od njegovih napola duhovitih uzrečica – odijelima za banku), ali raskopčao je prsluk i olabavio ovratnik. Spazila je kako mu vrh kravate viri iz džepa sakoa poput crvena jezika. Trbuh mu se objesio preko pojasa i Darcyna prva jasna misao bila je: Moraš nešto učiniti sa svojim kilogramima, Bobby, to ti nije dobro za srce. "Što..." izašlo joj je iz usta kao gotovo nerazumljivo graktanje vrane. Nasmiješio se i nastavio je milovati po kosi, obrazu i vratu. Nakašljala se i pokušala ponovno. "Što radiš ovdje, Bobby? Mora da je..." Podigla je glavu da pogleda njegov sat, što dakako nije mogla. Bila ga je okrenula prema zidu. Bacio je pogled na svoj sat. Bio se smiješio dok ju je milovao, a smiješio se i sada. "Četvrt do tri. Sjedio sam u onoj glupoj motelskoj sobi gotovo dva sata nakon našeg razgovora i pokušavao se uvjeriti da ono što sam pomislio

nije istina. Ali ja nisam dospio ovako daleko zaobilazeći istinu. I tako sam skočio u 'Burban i krenuo na put. Uopće nije bilo prometa. Ne znam zašto češće ne putujem kasno navečer. Možda ubuduće i hoću. To jest, ako ne budem u Shawshanku ili u državnom zatvoru New Hampshirea u Concordu. Ali to zapravo ovisi o tebi, zar ne?" Njegova ruka milovala joj je lice. Bio je to poznat osjećaj, a čak joj je i njegov miris bio poznat i uvijek ga je voljela. Sada više nije, ali ne samo zbog sinoćnjih groznih otkrića. Kako to da nikad nije primijetila koliko je njegovo milovanje samodopadno i posesivno? Sada joj se činilo da taj dodir govori: Ti si stara kuja, ali ti si moja stara kuja. Samo što si ovoga puta njuškala po podu dok me nije bilo, a to nije dobro. Zapravo, to je vrlo loše. Odgurnula mu je ruku i uspravila se. "Što to, za Boga miloga, govoriš? Ušuljaš se u sobu i probudiš me..." "Da, spavala si s upaljenim svjetlima – primijetio sam to čim sam se dovezao na kolni prilaz." U njegovu osmijehu nije bilo krivnje. Ni prijetnje. Bio je to isti onaj dobroćudni osmijeh Boba Andersona koji je voljela gotovo od samog početka. Na trenutak joj je zatitralo sjećanje na to koliko je nježan bio za prve bračne noći, nije ju požurivao. Dao joj je vremena da se navikne na novu stvar. A tako će i sada postupiti, pomislila je. "Ti nikad ne spavaš s upaljenim svjetlima, Darce. I premda imaš spavaćicu na sebi, ispod nje nosiš grudnjak, a ni to inače nikad ne činiš. Zaboravila si ga skinuti, zar ne? Jadna moja draga! Jadna moja umorna djevojko!" Samo na trenutak dodirnuo joj je dojke, a onda je – hvala Bogu – odmaknuo ruku. "Osim toga, okrenula si moj sat prema zidu kako ne bi morala gledati koliko je sati. Uznemirena si, a ja sam uzrok. Žao mi je, Darce. Iz dna duše." "Pojela sam nešto što mi nije dobro sjelo." Nije se mogla sjetiti ničega drugog. Strpljivo se nasmiješio. "Pronašla si moje malo skrovište u garaži."

"Ne znam o čemu govoriš." "O, pažljivo si vratila sve na svoje mjesto, ali ja sam vrlo oprezan s tim stvarima, a komad selotejpa koji sam stavio iznad šipke na letvici poderan je. To nisi primijetila, zar ne? A kako i bi? Kad se nalijepi, gotovo je nevidljiv. Osim toga, kutija unutra pomaknuta je otprilike pet centimetara nalijevo od mjesta na kojem sam je ostavio – na kojem je uvijek ostavim." Ispružio je ruku da joj još malo pomiluje obraze, a kad je ona odmaknula lice u stranu, povukao je ruku (naizgled bez ogorčenja). "Bobby, vidim da si nešto utuvio sebi u glavu, ali iskreno ne znam što. Možda si previše radio." Osmijeh mu se pretvorio se u tužnu grimasu, a oči su mu se ovlažile suzama. Nevjerojatno. Morala se obuzdati da ga ne počne sažalijevati. Čini se da su osjećaji uvjetovani kao i svaka druga navika. "Pretpostavljam da sam uvijek znao da će ovaj dan doći." "Nemam pojma o čemu govoriš." Uzdahnuo je. "Imao sam dovoljno vremena na putu kući da razmislim o svemu, dušo. I što sam dulje razmišljao, što sam dublje razmišljao, sve mi se više činilo da postoji samo jedno pitanje koje traži odgovor: ŠBDU." "Ne shv..." "Šuti", rekao je i nježno joj stavio prst na usta. Osjetila je miris sapuna. Mora da se istuširao prije odlaska iz motela, što mu je vrlo slično. "Sve ću ti reći. Olakšat ću dušu. Mislim da sam, duboko u sebi, uvijek želio da ti to znaš." Uvijek je želio da ona to zna? Bože dragi! Možda je još čekaju gore stvari, ali lako je moguće da je ovo najgora stvar dosad. "Ne želim znati. Što god ti je u glavi, ne želim znati." "Vidim ti drugačiji izraz u očima, dušo, a ja sam se prilično izvještio u čitanju ženskih očiju. Postao sam neka vrsta stručnjaka. ŠBDU znači 'Što bi Darcy učinila'. U ovom slučaju, što bi Darcy učinila kad bi pronašla moje posebno skrovište i sadržaj moje posebne kutije. Usput budi rečeno, uvijek

sam volio tu kutiju jer si mi je ti darovala." Nagnuo se i ovlaš je poljubio između obrva. Usne su mu bile vlažne. Prvi put u životu, osjetila je gađenje od dodira tih usana. Palo joj je na pamet da će možda biti mrtva prije svitanja. Jer mrtve žene ne pričaju. Premda bi se Bob sigurno pobrinuo da ne "patim", pomislila je. "Prvo, zapitao sam se bi li tebi ime Marjorie Duvall išta značilo. Volio bih da na to pitanje mogu odgovoriti s dobrim starim ne, ali čovjek katkad mora biti realist. Ti baš nisi ovisnica o vijestima, ali ja dovoljno dugo živim s tobom da znam da pratiš glavne vijesti na televiziji i u novinama. Mislio sam da ćeš prepoznati to ime, a čak i ako ga ne prepoznaš, mislio sam da ćeš prepoznati fotografiju na vozačkoj dozvoli. Osim toga, rekao sam si, neće li ona poželjeti doznati odakle mi te iskaznice? Žene su uvijek znatiželjne. Pogledaj Pandoru." Ili ženu Modrobradog, pomislila je. Ženu koja je zavirila u zaključanu sobu svog supruga i pronašla odsječene glave njegovih prijašnjih žena. "Bobe, kunem ti se da nemam pojma o čemu go..." "I tako, čim sam stigao kući, uključio sam tvoj kompjuter, otvorio Firefox – ti se uvijek služiš tim preglednikom – i provjerio tvoje nedavne aktivnosti na kompjuteru." "Što?" Zahihotao se kao da je rekla nešto naročito duhovito. "Ti čak niti ne znaš da se to može provjeriti. Nisam to niti očekivao, jer svaki put kad provjerim, sve je uvijek ondje. Nikad ga ne izbrišeš!" Ponovno se zahihotao, kao što muž katkad učini kad mu supruga pokaže značajku koju on smatra naročito dragom. Darcy je osjetila da je počinje hvatati bijes. Što je s obzirom na okolnosti vjerojatno apsurdno, ali tako je bilo. "Ti provjeravaš moj kompjuter? Lažljivče! Prljavi lažljivče!" "Naravno da ga provjeravam. Ja imam vrlo zločestog prijatelja koji čini vrlo zločeste stvari. Čovjek u takvoj situaciji mora se informirati o svojim

najbližima. A otkako su se djeca odselila, ostala si mi samo ti." Zločesti prijatelj? Zločesti prijatelj koji čini zločeste stvari? Vrtjelo joj se u glavi, ali jedna stvar činila se posve jasnom: više nema smisla poricati. Ona je to znala, a on je znao da ona zna. "Nisi provjerila samo Marjorie Duvall." U glasu mu nije čula ni stid ni obrambeni ton, samo grozno žaljenje što je došlo do ovoga. "Provjerila si ih sve." Zatim se nasmijao i rekao: "Opla!" Naslonila se na okvir kreveta, što ju je malčice udaljilo od njega. To je dobro. Udaljenost je dobra. Sve ove godine ležala je s njim bok uz bok i bedro uz bedro, a sada je udaljenost dobra. "Kakvog zločestog prijatelja? O čemu govoriš?" Nagnuo je glavu u stranu, što je njegova kretnja koja znači 'baš si bezobrazna, ali zabavna'. "O Brianu." U prvi mah nije imala pojma tko je taj Brian pa je pomislila da on govori o nekom s posla. Možda pomoćnik? To joj nije izgledalo vjerojatno. Darcy je smatrala da je Bob isto tako nevješt u sklapanju prijateljstava kao i ona, ali muškarci koji čine takve stvari katkad imaju pomoćnike. Na kraju krajeva, vukovi love u čoporima. "O Brianu Delahantyju", rekao je. "Nećeš mi valjda reći da si zaboravila Briana? Ispričao sam ti sve o njemu nakon što si ti meni ispričala o onome što se dogodilo Brandolyn." Zinula je od čuda. "Tvoj prijatelj iz srednje škole? Bobe, on je mrtav! Udario ga je kamion kad je istrčao na cestu loveći bejzbolsku lopticu. On je mrtav." "No..." Bobov osmijeh postao je pun isprike. "To je točno... a i nije. Kad sam ti pričao o njemu, gotovo uvijek sam ga zvao Brian, ali tako ga nisam zvao u školi, jer je on mrzio to ime. Zvao sam ga po inicijalima. Zvao sam ga BD." Već ga je htjela zapitati kakve to ima veze s bilo čime, ali onda je shvatila. Pa jasno! BD. Beadie.

9 Dugo je govorio, a što je dulje govorio, to je ona postajala užasnutija. Sve ove godine živjela je s luđakom, ali odakle je to mogla znati? Njegovo ludilo nalikovalo je na podzemno more. Iznad tog mora ležao je sloj stijena, a iznad stijena sloj zemlje na kojoj je raslo cvijeće. Mogli biste se prošetati tom cvjetnom poljanom bez da ikad shvatite da ispod nje leži more ludila... ali ležalo je. Uvijek je ležalo. On je za sve okrivljavao BD-a (koji je tek mnogo godina poslije, u porukama policiji, postao Beadie), ali Darcy je naslućivala da on to ipak ne vjeruje; okrivljavanje Briana Delehantyja samo mu je olakšavalo da svoja dva života drži odvojena. Primjerice, BD je došao na ideju da ponesu oružje u školu i da pobiju sve živo. Prema Bobu, to mu se nadahnuće pojavilo u ljetu između prvog i drugog razreda srednje škole Castle Rock. "Godine 1971.", rekao je Bob dobroćudno vrteći glavom, kao da se prisjeća neke bezazlene nepodopštine iz djetinjstva. "Davno prije no što su oni klipani iz Columbinea bili i bljesak u očima svojih tatica. Nekoliko nas je djevojaka ismijavalo. Diane Ramadge, Laurie Swenson, Gloria Haggerty... bilo ih je još nekoliko, ali zaboravio sam kako su se zvale. Planirali smo uzeti gomilu oružja – Brianov tata imao je u podrumu dvadesetak pušaka i pištolja, uključujući i nekoliko njemačkih Lugera iz Drugog svjetskog rata koji su nas opčinili – i ponijeti ga sa sobom u školu. U ono doba u školama nije bilo provjera i detektora metala." "Namjeravali smo se zabarikadirati u odjelu za prirodne znanosti. Zatvorili bismo vrata lancima, ubili nekoliko ljudi – uglavnom učitelje, ali i nekoliko učenika koji nam se nisu sviđali – a onda natjerali preostale đake da istrče u stampedu kroz požarna vrata na drugom kraju hodnika. Djevojke koje su nam se rugale namjeravali smo zadržati kao taoce. Planirali smo – BD je planirao – da sve to obavimo prije no što se pojave pajkani, shvaćaš? Nacrtao je zemljovide, a u bilježnici za geometriju držao je listu koraka koje ćemo morati učiniti. Mislim da je ukupno bilo dvadeset koraka, počevši s

'uključiti protupožarni alarm da se izazove zabuna'." Zahihotao se. "A kad se zaključamo u tom odjelu..." Kratko joj se nasmiješio s izrazom stida na licu, a Darcy je pomislila da se on najviše stidi gluposti tog plana. "No vjerojatno možeš pogoditi. Dvojica tinejdžera, s toliko jakim hormonima da bismo se uzbudili kad bi vjetar zapuhao. Namjeravali smo tim djevojkama reći da ćemo ih pustiti ako nam daju da ih dobro pojebemo. Ako ne pristanu, morat ćemo ih ubiti. A one bi sigurno pristale." Polako je klimnuo glavom. "Pojebale bi se da prežive. Što se toga tiče, BD je imao pravo." Udubio se u svoju priču. Oči su mu se ovlažile (groteskno, ali istinito) od nostalgije. Od nostalgije za čime? Za ludim snovima iz mladosti? Darcy se uplašila da bi to moglo biti točno. "Nismo se namjeravali ubiti kao oni glupi obožavatelji heavy metala u Coloradu. Ma kakvi! Odjel za prirodne znanosti imao je podrum, a Brian mi je rekao da ondje postoji tunel. Tvrdio je da taj tunel vodi od podrumskog skladišta do stare vatrogasne postaje na drugoj strani autoputa 119. Brian je rekao da je u pedesetima, kad je naša škola bila samo osnovna škola, ondje bio park u koji su se klinci odlazili igrali pod odmorom. Pa je škola napravila tunel kako bi oni mogli otići u park, a da ne prelaze cestu." Bob se uto nasmijao, a Darcy se trgnula. "Sve sam mu to vjerovao na riječ, ali pokazalo se da su sve to obična sranja. Sljedeće jeseni otišao sam u podrum da provjerim. Skladište je doista bilo ondje, krcato papirima i vonjem alkohola za šapirograf koji se nekoć upotrebljavao, ali ako je ondje postojao tunel, nikad ga nisam uspio pronaći, a već sam tada bio prilično temeljit. Nisam siguran je li nam Brian lagao obojici ili je lagao samo sebi, ali znam da ondje nije bilo tunela. Što znači da bismo bili zarobljeni na katu i tko zna, možda bismo se na kraju ipak morali ubiti. Nikad se ne zna što će četrnaestogodišnjaci učiniti, zar ne? Oni hodaju naokolo poput neeksplodiranih bombi." A ti više nisi neeksplodirana bomba, pomislila je Darcy. Zar ne, Bobe?

"Ionako bismo naposljetku vjerojatno odustali. Ali možda i ne bismo. Možda bismo ipak pokušali provesti taj plan u djelo. BD me uzbudio pričama o tome kako ćemo prvo ispipati djevojke, a onda ih natjerati da jedna drugoj skinu odjeću..." Iskreno ju je pogledao. "Da, jasno mi je kako to zvuči, kao obične dječačke seksualne maštarije, ali te su cure doista bile umišljene. Kad bismo pokušali s njima razgovarati, nasmijale bi se i okrenule nam leđa. A poslije bi stajale u kutu kafića, sve zajedno, gledale nas i opet se smijale. Tako da nas zapravo ne možeš kriviti, zar ne?" Oborio je pogled na prste kojima je nemirno bubnjao po mjestu gdje su mu hlače stezale bedra, a onda je opet pogledao Darcy. "Moraš shvatiti – dobro shvatiti – koliko je Brian bio uvjerljiv. On je bio mnogo gori od mene. Bio je zbilja lud. Osim toga, nemoj zaboraviti, u ono se vrijeme čitava zemlja bunila, i to se mora uzeti u obzir." Čisto sumnjam u to, pomislila je Darcy. Zapanjilo ju je kako Bob sve to uspijeva prikazati kao gotovo normalnu stvar, kao da su silovanja i ubojstva dio seksualnih fantazija svakog maloljetnika. A on je vjerojatno i sam u to vjerovao, baš kao što je vjerovao da onaj mitski tunel Briana Delehantyja doista postoji. Ili možda nije? Kako bi ona to mogla znati? Na kraju krajeva, slušala je reminiscencije jednog luđaka. Samo što joj je bilo teško povjerovati – još uvijek! – da je taj luđak Bob. Njezin Bob. "Bilo kako bilo," rekao je slegnuvši ramenima, "nikad nismo proveli taj plan u djelo. To je bilo ono ljeto kad je Brian istrčao na cestu i poginuo. U njegovoj kući održao se prijam nakon pogreba, a njegova mi je majka predložila da odem u njegovu sobu na katu i uzmem nešto ako želim. Znaš, kao suvenir. A ja sam to doista i želio! Pa naravno da sam želio! Uzeo sam njegovu bilježnicu za geometriju, kako je nitko ne bi mogao prolistati i nabasati na njegove planove za veliku srednjoškolsku pucačko-jebačku zabavu u Castle Rocku. Tako je on to nazvao, znaš." Potišteno se nasmijao. "Da sam vjernik, rekao bih da me je Bog spasio od samoga sebe. A tko zna, možda postoji nešto... nekakva sudbina... koja ima svoje planove za

nas." "A tebi je sudbina namijenila da mučiš i ubijaš žene?" upitala je Darcy ne mogavši se suspregnuti. Prijekorno ju je pogledao. "Te su žene bile umišljene", rekao je podigavši prst poput učitelja. "Osim toga, nisam ih ubio ja. Ubio ih je Beadie – a ja ti kažem da je on ubijao s razlogom, Darce. Kažem ubijao umjesto ubija jer sada je sve to iza mene." "Bobe – tvoj je prijatelj BD mrtav. Već gotovo četrdeset godina. Toga si zacijelo svjestan. Hoću reći, negdje duboko u sebi mora da si toga svjestan." Dobroćudno je podigao ruke u zrak, kao da se predaje. "Želiš mi reći da pokušavam izbjeći odgovornost? Tako bi rekao psihijatar, pretpostavljam, i to je u redu. Ali, Darcy, slušaj me!" Nagnuo se i pritisnuo joj kažiprst na čelo, između obrva. "Slušaj me i dobro zapamti! To je doista bio Brian. On me zarazio... pa, nekim idejama, recimo tako. A kad ti se neke ideje počnu vrzmati po glavi, ne možeš ih više izbaciti. Ne možeš..." "Vratiti istisnutu pastu za zube u tubu?" Pljesnuo je dlanovima, a ona je gotovo kriknula. "Točno to! Ne možeš vratiti istisnutu pastu za zube u tubu. Brian je bio mrtav, ali njegove su ideje bile žive. Te ideje – hvatati žene, činiti s njima što god ti je volja, kakva god da ti luda misao padne na pamet – one su se pretvorile u njegov duh." Kad je to rekao, zjenice su mu se pomaknule nagore i nalijevo. Darcy je negdje pročitala da kad netko to učini, znači da svjesno laže. Ali je li uopće važno laže li on? Ili kome od njih dvoje laže? Darcy je smatrala da nije. "Ne želim ulaziti u pojedinosti", nastavio je. "Nisu to stvari koje bi čovjek želio pričati svojoj dragoj, a sviđalo se to tebi ili ne – znam da ti se trenutačno ne sviđa – ti si još uvijek moja draga. Ali moraš znati da sam se borio protiv toga. Borio sam se protiv toga sedam godina, ali te ideje – Brianove ideje – nisu mi dale mira. Sve dok si napokon nisam rekao: 'Pokušat ću jedanput, samo da ih istjeram iz glave. Da istjeram Briana iz glave. A ako me uhvate, neka bude – barem više neću morati razmišljati o

tome. Pitati se kako bi to bilo.'" "Misliš mi reći da je to bila muška znatiželja?" upitala je tupim glasom. "Pa da, pretpostavljam da se to može i tako nazvati." "Kao kad popušiš džoint samo da vidiš u čemu je štos." Slegnuo je ramenima skromno, dječački. "Tako nekako." "Nije to bila znatiželja, Bobby. Nisi popušio džoint. Ubijao si žene." Nije mu bila vidjela ni traga krivnje ili stida na licu – činilo se da je on nesposoban za takve stvari, kao da mu je pregorio neki osigurač u glavi koji ih je nadzirao, možda čak i prije no što se rodio – ali sada ju je povrijeđeno pogledao, kao da se duri. Onim tinejdžerskim pogledom koji kaže: "ne shvaćaš me". "Darcy, one su bile umišljene." Poželjela je popiti čašu vode, ali bojala se ustati i otići u kupaonicu. Bojala se da bi je on zaustavio, a što bi se dogodilo poslije toga? Što onda? "Osim toga," rezimirao je, "nisam vjerovao da će me uhvatiti. Ne ako budem oprezan i sve unaprijed isplaniram. Ne nekakav polupromišljeni plan napaljenog četrnaestogodišnjaka, znaš, nego realističan plan. A još sam nešto shvatio. Shvatio sam da to ne mogu učiniti sam. Čak i ako ne bih sve zaribao zbog nervoze, mogao bih zbog osjećaja krivice. Jer ja sam dobar čovjek. Tako sam sebe onda vidio, a vjerovala mi ti ili ne, tako se vidim i sada. A to mogu i dokazati, zar ne? Imam dobar dom, dobru ženu, dvoje prekrasne djece koja su već odrasla i započinju vlastiti život. A vraćam i dug zajednici. Zato sam prihvatio posao gradskog rizničara na dvije godine, gratis. Zato sam s Vinniejem Eschlerom svake godine organizirao dobrovoljno davanje krvi prije Svih svetih." Trebao si zamoliti Marjorie Duvall da dade krv, pomislila je Darcy. Ona je bila A+. A onda je, pomalo zadihanim glasom – kao čovjek koji na kraju svoje obrane iznosi krunski dokaz – rekao: "Zato radim s dječjim izviđačima. Ti si mislila da ću prestati kad ih je Donnie prerastao, znam da je tako. Ali nisam.

Jer to nisam radio samo radi njega. Radio sam to za zajednicu. Vraćao sam dug zajednici." "Vrati onda Marjorie Duvall njezin život. Ili Stacey Moore. Ili Robertu Shaverstoneu." Spominjanje ovog posljednjeg imena pogodilo ga je; trepnuo je kao da ga je ošamarila. "Taj je dječak bio nesretan slučaj. On nije trebao biti ondje." "Ali ti nisi bio ondje nesretnim slučajem, zar ne?" "To nisam bio ja", odvratio je, a onda je dodao posve nadrealnu i apsurdnu tvrdnju: "Ja nisam preljubnik. To je bio BD. To je uvijek BD. On mi je stavio te ideje u glavu. Ja se toga nikad ne bih sam sjetio. Potpisivao sam poruke policiji njegovim imenom samo zato da to razjasnim. Naravno da sam promijenio način pisanja jer sam ga katkad zvao BD kad sam ti prvi put pričao o njemu. Ti si to možda zaboravila, ali ja nisam." Darcy nije bila zadivljena njegovom manijakalnom upornošću. Nije ni čudo što ga nisu uhvatili. Da se nije spotaknula o onu prokletu kutiju... "Nijedna od tih žena nije imala nikakve veze ni sa mnom ni s mojim poslom. Ni s jednim od oba moja posla. To bi bilo vrlo loše. Vrlo opasno. Ali ja mnogo putujem i držim otvorene oči. A BD – onaj BD u meni – i on drži otvorene oči. Tražimo umišljene žene. Nije ih teško prepoznati. Uvijek nose prekratke suknje i namjerno pokazuju naramenice grudnjaka. Izazivaju muškarce. Uzmi za primjer Stacey Moore. Siguran sam da si čitala o njoj. Bila je u braku, ali to je nije spriječilo da me očeše dojkama. Radila je kao konobarica u jednom kafiću – u Sunnysideu u Watervilleu. Ja sam običavao odlaziti onamo zbog Mickelsonovih kovanica sjećaš se? Ti si čak nekoliko puta išla sa mnom, kad je Pets bila na Colbyju. To je bilo prije no što je George Mickelson umro, a njegov sin rasprodao cjelokupnu zalihu kako bi otišao na Novi Zeland ili na neko slično mjesto. Ta me je žena opsjedala, Darce! Stalno me ispitivala želim li još kave i govorila mi stvari poput 'što kažete na te Red Soxe', saginjala se, češala mi dojke o rame, davala sve od sebe da mi se digne. A digao mi se, priznajem, ja sam muškarac s muškim potrebama i premda me ti nikad nisi odbila ni rekla ne... no, vrlo rijetko... ja

sam muškarac s muškim potrebama i uvijek sam imao jak spolni nagon. Neke žene to osjete i vole se s tim poigravati. To ih uzbuđuje." Gledao je u svoje krilo mračnim i zamišljenim pogledom. A onda mu je nešto drugo palo na pamet pa je naglo podigao glavu. Njegova se prorijeđena kosa načas zanjihala i onda opet smirila. "Uvijek mi se smješkala! Uvijek je imala crveni ruž na usnama i uvijek mi se smješkala! Pa ja znam što ti osmjesi znače. Kao i većina muškaraca. Ha-ha, znam što želiš, mogu to nanjušiti na tebi, ali dobiti ćeš samo ovo malo češanje, pomiri se s tim. A ja bih to prihvatio! Pomirio bih se s tim! Ali ne i BD, on se s tim nije mogao pomiriti." Polako je zavrtio glavom. "Takvih je žena mnogo. Nije im teško doznati imena. A onda ih možeš naći na internetu. Ako ih znaš potražiti, na internetu možeš naći mnogo informacija, a računovođe znaju kako da ih nađu. Ja sam to učinio... o, desetke puta. Možda čak i stotinu puta. Pretpostavljam da bi se to moglo nazvati hobijem. Moglo bi se reći da skupljam informacije kao što skupljam kovanice. U većini slučajeva ne idem dalje od toga. Ali katkad mi BD kaže: S njom želiš ići do kraja, Bobby. S ovom ovdje. Zajedno ćemo skovati plan, a kad dođe pogodan trenutak, prepusti sve meni. I ja ga poslušam." Uhvatio ju je za ruku i isprepleo njezine mekane i hladne prste sa svojima. "Ti misliš da sam lud. Vidim ti to u očima. Ali nisam ja lud, dušo, nego BD... ili Beadie, ako ti se više sviđa njegovo ime za javnost. Uzgred, ako čitaš priče u novinama, znaš da namjerno pogrešno pišem mnoge riječi u porukama policiji. Čak i adresu napišem pogrešno. Nosim u novčaniku popis s mnogo neispravno napisanih riječi kako bih ih uvijek napisao na isti način. Time ih zavaravam. Želim da oni misle da je Beadie glup – ili barem nepismen – a oni to doista i vjeruju. Jer su oni glupi. Ispitali su me samo jedanput, prije mnogo godina, i to kao svjedoka, oko dva tjedna nakon što je Beadie ubio Stacey Moore. Ispitao me je jedan stari šepavac koji je već bio napola umirovljen. Zamolio me je da ga nazovem ako se ičega budem sjetio,

a ja sam mu rekao da hoću. To je bilo prilično smiješno." Zahihotao se bez glasa, kao što bi katkad činio kad su gledali Modernu obitelj ili Dva i pol muškarca. Takav joj je smijeh uvijek povećao užitak, sve do večeras. "Želiš nešto znati, Darce? Kad bi me uhvatili na djelu, sve bih priznao – barem tako mislim, ne vjerujem da itko može tvrditi sa stopostotnom sigurnošću što bi u takvoj situaciji učinio – ali ne bih im mogao dati bogzna kakvo priznanje. Zato što se ja i ne sjećam mnogo pojedinosti o samim... no... o samim djelima. To obavlja Beadie, a ja ... što ja znam... ja kao da zapadnem u neku vrstu nesvjestice. Dobijem vražju amneziju ili nešto slično." O, lažljivče! Svega se ti sjećaš. To ti se vidi u očima, pa čak i u načinu kako ti se kutovi usta spuste. "A sada... sada je sve u Darcelleninim rukama." Primaknuo je jednu njezinu ruku svojim usnama i poljubio je u nadlanicu, kao da želi naglasiti svoje riječi. "Znaš onu frazu: 'Ako ti priznam, morat ću te ubiti'? To u ovom slučaju ne vrijedi. Ja tebe nikad ne bih mogao ubiti. Sve što radim, sve što sam izgradio... što bi, pretpostavljam, nekim ljudima izgledalo skromno... sve sam to učinio i izgradio za tebe. I za djecu, naravno, ali najviše za tebe. Znaš li što se dogodilo kad si se ti pojavila u mom životu?" "Prestao si", odgovorila je. Osmjeh mu je ozario lice. "Na više od dvadeset godina." Na šesnaest, pomislila je, ali nije to rekla naglas. "Većinu tih godina, dok smo podizali djecu i mučili se da pokrenemo posao s kovanicama – premda je to uglavnom tvoja zasluga – ja sam jurio po Novoj Engleskoj, obračunavao poreze i osnivao fondacije..." "Ti si ga uspio pokrenuti", odvratila je, pomalo šokirana smirenošću i toplinom koje je začula u svom glasu. "Ti si imao potrebnu stručnost." Činilo se da je dirnut, gotovo kao da će zaplakati, a kad je progovorio, glas mu je bio promukao: "Hvala ti, dušo. To mi mnogo znači. Ti si me

spasila, znaš. Na razne načine." Nakašljao se. "Desetak godina BD nije niti provirio. Mislio sam da je zauvijek otišao. Ozbiljno. Ali onda se vratio. Poput duha." Činilo se da razmišlja o svojoj tvrdnji, a onda je vrlo polako kimnuo glavom. "Tako je. On je duh, zloduh. Počeo mi je skretati pažnju na pojedine žene kad sam putovao. Pogledaj onu ženu ondje, ona želi da joj vidiš bradavice, ali kad bi ih pokušao dodirnuti, smjesta bi pozvala policiju i smijala ti se u lice sa svojim prijateljicama kad bi te odvodili. A pogledaj onu kako liže usne jezikom, ona zna da bi volio da ti gurne jezik u usta, a zna i da ti znaš da ona to nikad neće učiniti. Pogledaj onu kako pokazuje gaćice izlazeći iz auta. Ako misliš da je to slučajno, onda si stvarno glup. To je samo još jedna umišljena žena koja vjeruje da takve stvari može raditi nekažnjeno." Zastao je i oborio pogled, a oči su mu opet postale mračne. Darcy je u njima ugledala onog Bobbyja koji joj je uspješno izmicao dvadeset i sedam godina. Onog kojeg je pokušavao prikazati kao duha. "Kad su me počele mučiti te sklonosti, borio sam se s njima. Postoje časopisi... izvjesni časopisi... koje sam kupovao prije no što smo se ti i ja vjenčali pa sam pomislio, ako to opet učinim... a postoje i neke stranice na internetu... mislio sam da mogu... ne znam... zamijeniti stvarnost fantazijama... moglo bi se reći... ali kad čovjek jedanput okusi pravu stvar, fantazije ne vrijede ni pišljiva boba." On govori poput čovjeka koji se zaljubio u neki skupi specijalitet, pomislila je Darcy. U kavijar. Tartufe. Belgijske čokolade. "Ali poanta je da sam prestao. Prestao sam na sve te godine. A mogu opet prestati, Darcy. Ovog puta zauvijek. Ako postoji šansa da ostanemo zajedno. Ako si mi ti u stanju oprostiti i okrenuti novu stranicu." Pogledao ju je ozbiljna lica i suznih očiju. "Ima li nade da to učiniš?" Darcy je pomislila na ženu zakopanu pod snijegom, na gole noge koje je otkrio slučajni zamah ralice u prolazu – na nečiju kćer, nekoć sreću svog oca, curicu koja je u ružičastoj baletnoj suknjici nespretno plesala po pozornici

osnovne škole. Pomislila je na majku i sina, čija su tijela našli u onoj zamrznutoj rijeci, dok im se kosa mreškala u ledom obrubljenoj crnoj vodi. Pomislila je na onu ženu s glavom gurnutom u posudu kukuruza. "Moram razmisliti o tome", odgovorila je vrlo oprezno. Uhvatio ju je za nadlakticu i nagnuo se prema njoj. Morala se prisiliti da se ne lecne i da mu pogleda u oči. Bile su to njegove oči... a ipak i nisu. Možda ima neke istine u toj priči o duhu, pomislila je. "Ovo nije jedan od onih filmova u kojima poludjeli muž goni svoju uspaničenu ženu po kući. Ako odlučiš otići na policiju i prijaviti me, neću dići ni prst da te spriječim. Ali ja znam da si ti već razmislila o tome kako bi to utjecalo na djecu. Ti ne bi bila ona žena kojom sam se oženio da o tome nisi razmislila. Ali možda nisi razmislila o tome kakav bi to utjecaj imalo na tebe. Nitko ti ne bi povjerovao da si bila u braku sa mnom sve ove godine i da ništa nisi znala... ili da barem nisi slutila istinu. Morala bi se odseliti i živjeti od ušteđevine, jer ja sam uvijek zarađivao za nas, a čovjek ne može zarađivati ako je u zatvoru. A možda nećeš moći trošiti ni ušteđevinu, zbog građanskih parnica. A naravno, djeca..." "Prestani! Nemoj više nikad spominjati djecu dok govoriš o ovome." Skrušeno je klimnuo glavom, još uvijek je lagano držeći za nadlaktice. "Jedanput sam pobijedio BD-a – na dvadeset godina..." Na šesnaest, ponovno je pomislila, i ti to dobro znaš. "Pa ga mogu opet pobijediti. Uz tvoju pomoć, Darce. Uz tvoju pomoć mogu učiniti sve. Čak i kad bi se on opet vratio za dvadeset godina, što onda? Velika stvar! Tada bih imao sedamdeset i tri godine. Nije se lako upustiti u lov na umišljene žene kad moraš hodati sa štapom." Veselo se nasmijao zamišljajući tu apsurdnu sliku, a onda se opet uozbiljio. "Ali – sad me dobro slušaj – ako bih ipak ponovno došao u napast, makar samo jedanput, ubio bih se. Djeca nikad ne bi doznala, nikad ih ne bi morala dodirnuti ta... znaš, ta stigma... jer ja bih se pobrinuo da to izgleda kao nesretan slučaj... ali ti bi znala. A znala bi i razlog. Dakle, što kažeš? Možemo li ovo prebroditi?"

Činilo se da razmišlja. A doista je i razmišljala, premda on vjerojatno ne bi razumio smjer njezinih misaonih procesa. A evo o čemu je razmišljala: Tako kažu narkomani. Nikad više neću uzeti drogu. Već sam i prije prestao, a ovoga puta prestat ću zauvijek. Ozbiljno to mislim. Ali oni to ne misle ozbiljno, čak i ako sami vjeruju u svoje riječi. A ne misli ni on. A pomislila je i ovo: Što da radim? Ne mogu ga prevariti, predugo smo u braku. Uto je začula jedan hladan glas u svojoj glavi, glas za koji nije niti znala da postoji u njoj, glas koji je možda bio srodan onom glasu kojim je BD šaptao Bobu o umišljenim ženama koje bi primijetio u restoranima ili kako se smiju na uglovima ulica, kako se voze u skupim sportskim automobilima sa spuštenim krovom ili kako šapću i smiješe se jedna drugoj na balkonima stambenih zgrada. Možda je to bio glas one Mračnije djevojke. A zašto ga ne bi mogla prevariti? upitao ju je taj glas. Na kraju krajeva... on je uspio prevariti tebe. A što bi učinila poslije? Nije znala odgovor. Znala je samo to da prvo mora izaći na kraj sa sadašnjim trenutkom. "Morat ćeš mi obećati da ćeš prestati", rekla mu je vrlo polaganim i nevoljnim glasom. "Najsvečanijim obećanjem, koje nikad ne smiješ pogaziti." Lice mu se ispunilo tako potpunim olakšanjem – i nekako tako dječačkim – da ju je to dirnulo. Malokad je izgledao kao dječak, što je zapravo bio. Naravno, to je također bio onaj dječak koji je svojedobno planirao otići u školu s oružjem. "Učinio bih to, Darcy. Obećavam ti. Doista ti obećavam. Već sam ti to rekao." "I nikad više nećemo razgovarati o ovome." "To mi je jasno." "I ne smiješ poslati iskaznice Marjorie Duvall policiji." Kad je to rekla, ugledala mu je razočaranje na licu (također vrlo dječačko), ali od tog

zahtijeva nije namjeravala odustati. Morao je osjetiti da je kažnjen, barem malo. To će ga uvjeriti da ona to ozbiljno misli. A zar ne misli? O, Darcellen, zar ne misliš? "Treba mi više od obećanja, Bobby. Djela govore više od riječi. Iskopaj rupu u šumi i zakopaj iskaznice te žene u nju." "Ako to učinim, jesmo li onda..." Ispružila je ruku i prekrila mu dlanom usta. Natjerala se da progovori strogim glasom. "Tišina. Sad je dosta." "OK. Hvala ti, Darcy. Mnogo ti hvala." "Ne znam na čemu mi zahvaljuješ." A onda, premda ju je pomisao da legne do nje ispunjavala gađenjem i očajanjem, prisilila se da kaže i ovo: "A sad se svuci i legni u krevet. Oboje moramo malo odspavati."

10 Zaspao je gotovo odmah, čim je spustio glavu na jastuk, ali još dugo nakon što je počeo sa svojim pristojnim i sitnim hrkanjem, Darcy je ležala budna, misleći da će se, ako si dopusti da zadrijema, probuditi s njegovim rukama oko vrata. Na kraju krajeva, leži u krevetu s luđakom. A ako ubije i nju, imat će točno dvanaest žena na duši. Ali on je to ozbiljno mislio, pomislila je u trenutku kad se nebo na istoku već počelo osvjetljavati. Rekao je da me voli i to je ozbiljno mislio. A kad sam mu rekla da ću čuvati njegovu tajnu – jer o tome je ovdje riječ, o čuvanju tajne – on mi je povjerovao. A zašto i ne bi? Gotovo sam uspjela uvjeriti i samu sebe. Nije li moguće da će ona održati to obećanje? Na kraju krajeva, ne zakažu svi narkomani u pokušaju da ostave drogu. I premda ona nikad ne bi mogla čuvati tajnu samo radi sebe, ne bi li je mogla čuvati radi svoje djece? Ne mogu. Neću. Ali što mi drugo preostaje? Kvragu, što mi drugo preostaje? Dok je razmišljala o tom pitanju, njezin umoran i zbunjen duh napokon se predao i utonuo u san. Sanjala je da odlazi u blagovaonicu i da na dugačkom stolu Ethana Allena zatiče jednu svezanu ženu. Žena je bila potpuno gola, samo joj je crna kožna kapuljača prekrivala gornju polovicu lica. Ne poznajem tu ženu, ona mi je potpuni stranac, pomislila je Darcy u snu, a onda je žena ispod kapuljače progovorila Petrinim glasom: "Mama, jesi li to ti?" Darcy je pokušala vrisnuti, ali to je u noćnim morama katkad nemoguće.

11 Kad se napokon s mukom probudila – osjećajući se bijedno, s laganom glavoboljom i mamurlukom – shvatila je da je druga strana bračnog kreveta prazna. Bob je ponovno okrenuo svoju budilicu pa je na njoj vidjela da je deset i petnaest. Već se godinama nije probudila tako kasno, ali naravno, zaspala je neposredno prije svitanja, a ono malo sna bilo je ispunjeno grozotama. Otišla je na zahod i skinula kućni ogrtač s kuke na unutrašnjoj strani vrata kupaonice, a onda je oprala zube – imala je neugodan okus u ustima. Poput dna krletke, rekao bi Bob za onih rijetkih jutara nakon što bi popio čašu vina previše za večerom ili dvije boce piva za vrijeme bejzbolske utakmice. Ispljunula je vodu i već počela vraćati četkicu za zube u čašu, a onda je zastala i zagledala se u svoj odraz u ogledalu. Žena koju je jutros vidjela u ogledalu nije bila sredovječna, nego stara: imala je blijedu kožu, duboke bore oko usta, ljubičaste masnice oko očiju i ludu frizuru kakvu dobijete samo od prevrtanja u krevetu. Ali sve je to nije previše zanimalo; vlastiti izgled sada joj je bio najmanja briga. Pogledala je preko ramena svog odraza u ogledalu i kroz otvorena vrata kupaonice u njihovu spavaću sobu. Samo što spavaća soba koju je vidjela nije bila njihova; bila je to Mračnija spavaća soba. Spazila je Bobove papuče, samo što te papuče zapravo nisu bile Bobove. Bile su očigledno prevelike da bi bile njegove, izgledale su gotovo poput papuča nekog diva. Pripadale su Mračnijem mužu. A bračni krevet s izgužvanim plahtama i neurednim poplunima? To je bio Mračniji krevet. Ponovno je pogledala ženu s raskuštranom kosom i zakrvavljenim, uplašenim očima: Mračniju ženu, u svoj njezinoj smušenoj slavi. I ona se zvala Darcy, ali nije se prezivala Anderson. Ta Mračnija žena bila je supruga Briana Delahantyja. Darcy se stala naginjati prema ogledalu sve dok vrškom nosa nije dodirnula staklo. Zadržala je dah i pokrila obraze dlanovima, baš kao što je

činila kao djevojčica odjevena u kratke hlače zamrljane od trave i spuštene bijele čarape. Gledala je u ogledalo sve dok više nije mogla zadržavati dah, a onda je ispustila dah i zamaglila ogledalo. Zatim je obrisala ogledalo ručnikom i sišla u prizemlje da započne svoj prvi dan kao žena čudovišta. Bob joj je ispod zdjelice ostavio ceduljicu s porukom. Darce, Pobrinut ću se za one dokumente, kao što si tražila. Volim te, dušo. Bob. Nacrtao je malo srce oko svog imena, što već godinama nije učinio. Zapljusnuo ju je val ljubavi prema njemu, snažan i sladak poput mirisa umirućeg cvijeća. Poželjela je zavapiti kao kakva žena iz Starog zavjeta i ugušila vapaj ubrusom. Hladnjak se uključio i započeo svoje bezdušno zujanje. Voda je kapala u sudoperu, otkucavajući sekunde na porculanu. Jezik joj je bio poput natekle spužve gurnute u usta. Osjetila je da joj vrijeme – sve vrijeme koje će provesti kao njegova supruga u ovoj kući – steže tijelo poput luđačke košulje. Ili poput lijesa. Ovo je svijet u koji je vjerovala kao dijete. Bio je ovdje cijelo vrijeme. Čekao ju je. Hladnjak je zujao, voda je kapala u sudoperu, protjecale su sirove sekunde. Ovo je Mračniji život, u kojem je svaka istina napisana naopako.

12 Njezin je muž trenirao bejzbolsku momčad Cavendish Hardware u maloj ligi (s Vinniejem Eschlerom, stručnjakom za viceve o Poljacima i za velike medvjeđe zagrljaje) tijekom onih godina kad je Donnie u njoj igrao braniča na bazi, a Darcy se još uvijek sjećala što je Bob rekao dječacima – dok su mnogi od njih plakali – nakon što su izgubili završnu utakmicu na turniru 19. okruga. To je bilo još 1997. godine, vjerojatno mjesec dana prije no što je ubio Stacey Moore i gurnuo joj glavu u posudu s kukuruzom. Govor koji je održao gomili uplakanih i šmrkavih dječaka bio je kratak, mudar i (kako je Darcy onda smatrala, a kako je smatrala i sada, trinaest godina poslije) nevjerojatno blag. Znam da se sada ne osjećate dobro, ali sutra ujutro Sunce će ponovno izaći. A kad izađe, osjećat ćete se bolje. A kad Sunce izađe prekosutra, osjetit ćete se još malo bolje. Ovo je samo jedan dio vaših života i taj je dio sada završen. Bilo bi bolje da ste pobijedili, ali ovako ili onako, taj je dio sada završen. Vaš će se život nastaviti. Baš kao što se i njezin život nastavio nakon onog nesretnog izleta u garažu po baterije. Kad se Bob vratio s posla, nakon njezina prvog dugog dana kod kuće (nije mogla podnijeti pomisao da izađe sama, bojeći se da će joj nova spoznaja biti ispisana po licu velikim slovima), rekao je: "Dušo, što se tiče onoga sinoć..." "Sinoć se ništa nije dogodilo. Vratio si se kući ranije, to je sve." Oborio je glavu na onaj svoj dječački način, a kad ju je opet podignuo, lice mu je bilo ozareno velikim zahvalnim smiješkom. "Znači, to je u redu", rekao je. "Slučaj završen?" "Slučaj završen." Raširio je ruke. "Daj mi poljubac, ljepotice." Poljubila ga je, pitajući se je li on ljubio sve one žene. Mogla ga je zamisliti kako im govori: Ako se

potrudiš, ako upotrijebiš taj svoj obrazovani jezik, neću te izrezati. Unesi čitavo svoje umišljeno malo srce u to. Odmaknuo ju je od sebe držeći je za ramena. "Jesmo li još uvijek prijatelji?" "Jesmo." "Sigurno?" "Sigurno. Ništa nisam skuhala, a ne želim izlaziti. Kako bi bilo da staviš neke krpice na sebe i skočiš nam po pizzu." "U redu." "I nemoj zaboraviti uzeti Prilosec 6 ." Nasmiješio joj se. "Jasna stvar." Gledala ga je kako trči na kat preskačući po nekoliko stuba odjedanput i već mu je htjela reći: Uspori malo, Bobby, nemoj tako naprezati srce. Ali ne. Ne. Neka on napreže srce do mile volje.

13 Sunce je sutradan ujutro izašlo. A izašlo je i prekosutra. Prošao je tjedan, pa dva, pa onda mjesec dana. Nastavili su sa svojim starim navikama, sitnim navikama dugovječnog braka. Ona je prala zube dok se on tuširao (obično pjevušeći neki hit iz osamdesetih; ne baš falš, ali ni bogzna kako lijepo), premda to više nije činila gola kako bi mogla ući pod tuš čim on izađe; sada se tuširala tek kad bi on otišao na posao. A ako je on i primijetio tu malu promjenu u njezinu modusu operandi, nije joj to spomenuo. Ponovno je počela odlaziti u čitateljski klub, rekavši ostalim ženama i dvojici umirovljenih muškaraca da se nije najbolje osjećala i da im nije željela prenijeti zarazu samo da može iznijeti svoje mišljenje o najnovijem romanu Barbare Kingsolver, na što su se svi pristojno zahihotali. A tjedan dana poslije ponovno je počela odlaziti na kružok za pletenje, Strastvene pletilje. Katkad bi se uhvatila kako pjevuši uz melodiju s radija kad bi se vratila iz pošte ili iz dućana. Ona i Bob navečer su gledali televiziju – uvijek komedije, nikad kriminalističke serije o forenzičarima. On je sada rano dolazio kući; poslije onoga putovanja u Montpelier, više nije putovao. Nabavio je program zvan Skype za svoj kompjuter, objasnivši joj da na taj način isto tako lako može pogledati neku zbirku kovanica i uštedjeti na benzinu. Nije spomenuo da će tako izbjeći iskušenju, ali nije niti morao. Ona je pratila novine da vidi hoće li se negdje pojaviti iskaznice Marjorie Duvall, znajući da će, ako je lagao o tome, lagati o svemu. Ali nisu se pojavile. Jedanput na tjedan izlazili su na večeru u jedan od dva jeftina restorana u Yarmouthu. On bi uvijek naručio odrezak, a ona ribu. On je pio ledeni čaj, a ona čaj od brusnice. Stare navike teško umiru. Često ne umru dok mi ne umremo, pomislila je. Sada bi malokad uključila televizor za dana, dok njega nije bilo kod kuće. Mogla je lakše slušati zujanje hladnjaka kad je televizor bio isključen, a i ono sitno škripanje i stenjanje njihove lijepe kuće u Yarmouthu dok se spremala za još jednu zimu u Maineu. Mogla je lakše razmišljati. Lakše se

suočiti s istinom: on će to opet učiniti. Vjerovala je da će se suzdržavati koliko bude mogao, ali prije ili poslije, Beadie će ga nadvladati. Iskaznice sljedeće žene neće poslati policiji, misleći da je to dovoljno da je prevari, ali vjerojatno ne mareći shvaća li ona promjenu u njegovu modusu operandi. Jer, razmišljat će, ona je sada upletena u sve. Morala bi priznati da je sve znala. Policija bi to izvukla iz nje čak i ako bi ona pokušala prikriti taj dio. Nazvao je Donnie iz Ohia. Posao je cvjetao, angažirani su da razrade reklamnu kampanju za marku uredskih proizvoda koji bi se mogli prodavati u cijeloj Americi. Darcy se oduševila (a i Bob, radosno priznajući da je podcijenio Donniejeve izglede da uspije tako mlad). Petra je nazvala da im kaže kako su zasad odlučili da djeveruše na vjenčanju nose plave trapez haljine duge do koljena i odgovarajuće šalove od sifona i misli li Darcy da je to u redu ili smatra da bi takve odore izgledale pomalo djetinjasto? Darcy je odgovorila da bi izgledale zgodno, a onda su prešle na raspravu o cipelama – da budemo precizni, o plavim salonkama s vrlo visokim potpeticama. Darcyna se majka razboljela u Boci Grande i već je izgledalo da će morati u bolnicu, a onda su joj dali neke nove lijekove pa joj se stanje poboljšalo. Sunce je i dalje izlazilo ujutro i zalazilo navečer. Papirnate bundeve nestale su iz izloga, a pojavili su se papirnati purani. Zatim su se pojavile božićne dekoracije, upravo na vrijeme. A u njihovoj kući, nakon što bi Bob uzeo aktovku i otišao na posao, Darcy bi obilazila kuću i zastajala da pogleda u svako ogledalo. Često bi dugo ostala stajati pred njima. Pitajući ženu iz onog drugog svijeta što bi ona učinila da je na njezinu mjestu. Sve joj se više činilo da odgovor glasi kako ona ne bi učinila ništa.

14 Jednog dana dva tjedna prije Božića, neuobičajeno toplog za to doba godine, Bob se vratio kući usred popodneva uzvikujući njezino ime. Darcy je čitala knjigu na katu. Bacila ju je na noćni ormarić (pokraj ručnog ogledala koje je sada stalno držala ondje) i odjurila niz hodnik do vrha stubišta. Prvo je pomislila (s mješavinom užasa i olakšanja) da je svemu napokon došao kraj. Otkrili su ga. Ubrzo će stići policija. Odvest će ga, a onda će se vratiti da njoj postave ona dva stara dobra pitanja: što ona zna i kako dugo to zna? Televizijske ekipe parkirat će svoje kombije u ulici, a mladi ljudi urednih frizura izvještavat će stojeći pred njihovom kućom. Ali u glasu mu se nije osjećao strah; znala je što je i prije no što je došao u podnožje stuba i podigao glavu prema njoj. Bilo je to uzbuđenje, a možda čak i oduševljenje. "Bobe? Što..." "Ovo mi nikad nećeš povjerovati!" Imao je raskopčan ogrtač, lice mu se zarumenjelo sve do čela, a ono malo preostale kose stršilo mu je na sve strane. Izgledao je kao da je vozio kući sa spuštenim staklima auta. A s obzirom na dah proljeća u zraku, Darcy je pretpostavila da možda i jest. Oprezno je sišla i ostala stajati na donjoj stubi pa je bila jednako visoka kao i on. "Reci mi." "Najnevjerojatnija sreća! Doista! Ako mi je ikad trebao znak da sam ponovno na pravom putu – da smo oboje na pravom putu – Bože dragi, to je to!" Podigao je ruke sa stisnutim šakama i zglobovima okrenutim nagore. Oči su mu sjale. Gotovo plesale. "Izaberi jednu ruku!" "Bobe, ne želim igrati ig..." "Izaberi!" Pokazala je desnu ruku, samo da što prije završi s tim. Bob se nasmijao. "Pročitala si mi misli... ali ti si mi uvijek mogla čitati misli, zar ne?"

Okrenuo je šaku i ispružio prste. Na dlanu mu je ležao jedan novčić, sa stražnjom stranom okrenutom nagore. Darcy je shvatila da je to peni sa pšeničnim klasovima. Prilično izlizan, ali ipak peni sa pšeničnim klasovima. Pod pretpostavkom da na strani sa slikom Lincolna nema ogrebotina, pomislila je da je to ili F ili VF 7 . Ispružila je ruku da ga uzme, a onda je zastala. On joj je kimnuo glavom neka ga uzme. Okrenula ga je, posve sigurna što će vidjeti. Ništa drugo ne bi moglo objasniti njegovo oduševljenje. Bilo je kao što je očekivala: bio je to novčić s dvostrukim otiskom iz 1955. U numizmatičkom žargonu, novčić s dvostrukom matricom. "Bože dragi, Bobby! Odakle...? Jesi li ga kupio?" Nedavno je jedan posve nov novčić s dvostrukim otiskom iz 1955. prodan na aukciji u Miamiju za više od osam tisuća dolara, što je predstavljalo novi rekord. Ovaj nije bio tako dobro uščuvan, ali nijedan prodavač kovanica s malo mozga u glavi ne bi ga prodao za manje od četiri tisuće. "Bože, ne! Neki tipovi s posla pozvali su me na ručak u onaj tajlandski restoran Eastern Promises i gotovo sam otišao, ali radio sam na onom prokletom računu za Vision Associates – znaš, za onu privatnu banku o kojoj sam ti pričao? – pa sam dao Monici deset dolara i poslao je u Subway po sendvič i Fruitopiu. Donijela ih je sa sitnišem u vrećici. Istresao sam sitniš... i našao ga!" Uzeo je peni s dlana smijući se. Darcy se pridružila njegovu smijehu, a onda joj se u glavi javila misao (što joj se u posljednje vrijeme često događalo): ON NIJE "PATIO"! "Zar to nije sjajno, dušo?" "Jest", odgovorila je. "Baš mi je drago za tebe." A bilo to čudno ili ne (bilo to perverzno ili ne), doista joj je bilo drago. On je tijekom godina posredovao pri prodajama nekoliko tih novčića i mogao je nabaviti jedan za sebe kad je god želio, ali to nije isto kao kad čovjek slučajno nabasa na njega. On joj je čak zabranio da mu ga daruje za Božić ili za rođendan. Veliko slučajno otkriće jedno je od najvećih užitaka svakom kolekcionaru, tako joj je i sam rekao u njihovu prvom pravom razgovoru, a sada je imao jedan od novčića zbog kojih je cijeli svoj život provjeravao sitniš. Najdublja

želja njegova srca izlila se iz bijelog papira prodavaonice sendviča zajedno sa sendvičem od puretine i šunke. Zagrlio ju je. Ona mu je uzvratila zagrljaj, a onda ga blago odgurnula. "Što ćeš učiniti s njim, Bobby? Hoćeš li ga staviti pod stakleno zvono?" To je bila šala i on je to znao. Odglumio je da drži pištolj u ruci i da joj njime puca u čelo. Što je u redu, jer kad vas ustrijele zamišljenim pištoljem, onda ne "patite". Nastavila mu se smiješiti, ali sada je u njemu opet vidjela (nakon onog kratkog predaha punog ljubavi) ono što je doista i bio: Mračnijeg muža. Golluma sa svojim dragocjenim blagom. "Možeš ti i bolje. Snimit ću ga i objesiti fotografiju na zid, a novčić ću pohraniti u bankovni sef. Što misliš, je li to F ili VF?" Ponovno je pogledala novčić, a onda ga pogledala nestašnim pogledom. "Voljela bih reći da je VF, ali..." "Da, znam, znam – a to mi ne bi smjelo biti važno. Poklonjenom konju ne gleda se u zube, ali teško je odoljeti. Premda je kvalitetniji od VG, točno? Želim čuti tvoje iskreno mišljenje, Darce." Moje je iskreno mišljenje da ćeš ti to opet učiniti. "Bez sumnje, kvalitetniji je od VG." Osmijeh mu je izblijedio. Načas je pomislila da joj je pročitao misli, ali trebala je bolje znati; s ove strane ogledala i ona je u stanju čuvati tajne. "Kvaliteta sada ionako nije važna. Važno je kako sam ga pronašao. Važno je da ga čovjek ne kupi od prodavača niti naruči iz kataloga, nego da ga nađe kad to najmanje očekuje." "Znam." Nasmiješila se. "Da je moj tata sad ovdje, on bi već otvarao bocu šampanjca." "Za tu sitnicu pobrinut ću se za večerom", odvratio je. "I to ne u Yarmouthu. Idemo u Portland. U Biser obale. Što kažeš?" "O, dušo, ne znam..." Nježno ju je uhvatio za ramena, kao što je uvijek činio kad ju je želio

uvjeriti da nešto ozbiljno misli. "Daj – večeras će biti dovoljno toplo da odjeneš svoju najljepšu ljetnu haljinu. Čuo sam vremensku prognozu na povratku kući. A ja ću ti naručiti šampanjca koliko ti srce želi. Kako možeš odbiti takav prijedlog?" "Pa..." Malo je razmislila, a onda se nasmiješila. "Izgleda da ne mogu."

15 Nisu naručili samo jednu bocu vrlo skupog šampanjca Moet et Chandon, nego dvije, a većinu je popio Bob. Što je imalo za posljedicu da ih je Darcy vozila kući u njegovu Priusu koji je tiho pjevušio, a Bob je sjedio pokraj nje i pjevao Penije s nebesa, ne baš falš, ali ni bogzna kako lijepo. Darcy je shvatila da je pijan. Ne samo pripit, nego doista pijan. Što je prvi put u posljednjih deset godina da ga vidi u tom stanju. Obično je jako pazio na to koliko pije, a katkad, kad bi ga netko na zabavi zapitao zašto ne pije, citirao bi repliku iz filma Čovjek zvan Hrabrost: "Ne bih dopustio kradljivcu da mi uđe u usta i ukrade dušu". Večeras, omamljen otkrićem novčića s dvostrukim otiskom, dopustio je da mu kradljivac ukrade dušu, a Darcy je odlučila što će učiniti čim je on naručio drugu bocu pjenušca. U restoranu nije bila sigurna može li svoj plan provesti u djelo, ali dok ga je na putu kući slušala kako pjeva, postala je sigurna. Naravno da može. Ona je sada Mračnija žena, a Mračnija je žena znala da je ono što on smatra svojom srećom zapravo njezina sreća.

16 Kad su ušli u kuću, bacio je svoj sportski sako na vješalicu pokraj vrata, povukao je u zagrljaj i dugo poljubio. U dahu mu je osjetila šampanjac i slatki crème brûlée. Nije to bila loša kombinacija, premda je znala da joj, ako se stvari budu odvijale po planu, nikad više neće nedostajati nijedna od te dvije stvari. Stavio je ruku na njezinu dojku. Dopustila mu je da je ondje zadrži i osjetila da se uzbudio, a onda ga je odgurnula. Izgledao je razočaran, ali razvedrio se kad mu se nasmiješila. "Idem gore skinuti haljinu", rekla mu je. "Ako mi doneseš čašu Perriera iz hladnjaka – s kriškom limuna – možda ti se posreći, frajeru." Na to se nasmiješio – onim svojim starim osmjehom koji je uvijek voljela. Jer to je bila jedna davno ustanovljena bračna navika koju nisu obnovili od one večeri kad je on nanjušio njezino otkriće (da, nanjušio, baš kao što iskusni stari vuk nanjuši otrovni mamac) i dojurio kući iz Montpeliera. Dan za danom podizali su zid oko njegova pravog identiteta – da, isto tako uporno kao što je Montresor podizao zid oko svog prijatelja Fortunata – a seks u bračnom krevetu predstavljao je posljednju ciglu. Lupnuo je petama i salutirao joj u britanskom stilu, dodirujući vršcima prstiju čelo i okrenuvši dlan prema van. "Na zapovijed, gospođo." "Nemoj se dugo zadržati", rekla mu je maznim glasom. "Mama ne može čekati." Penjući se stubama, pomislila je: Neće ti uspjeti. Postići ćeš samo to da te ubije. On možda ne vjeruje da me je u stanju ubiti, ali ja ipak vjerujem da može. Ali možda joj ipak uspije. Pod uvjetom da on prvo ne ozlijedi nju, kao što je ozlijedio sve one druge žene. Možda bi bilo kakav rasplet bio u redu. Ona ne može provesti ostatak života gledajući u ogledala. Nije više dijete, ne može se izvući s dječjim ludorijama.

Otišla je u spavaću sobu, ali u njoj se zadržala tek toliko da baci torbicu na ormarić pokraj ručnog ogledala, a onda je opet izašla u hodnik i doviknula mu: "Dolaziš li, Bobby? Trebaju mi oni mjehurići!" "Stižem, gospođo, samo da stavim led u čašu!" Izašao je iz dnevne sobe u hodnik, držeći jednu od njihovih kvalitetnih kristalnih čaša u visini očiju, poput konobara iz neke komične opere, malčice vijugajući dok je prilazio podnožju stuba. Nastavio je držati čašu u zraku kad se počeo uspinjati stubama, s kriškom limuna koja je plutala na vrhu. Drugu ruku labavo je povlačio po ogradi; a lice mu se sjajilo od sreće i dobra raspoloženja. Darcy se načas gotovo pokolebala, a onda je pred očima ugledala paklenski jasnu sliku Helen i Roberta Shaverstonea: vidjela je kako tijela sina i njegove izmučene i osakaćene majke zajedno plutaju onom rijekom u Massachusettsu kojoj se uz obale počeo stvarati čipkasti led. "Stiže čaša Perriera za damu..." Vidjela je da mu spoznaja ulazi u oči u posljednjem času, nešto staro, žuto i drevno. Nije to bilo samo iznenađenje, bio je to šokirani gnjev. U tom je trenutku napokon posve shvatila njegovu ličnost. On ne voli nikoga, a najmanje nju. Svaka ljubaznost, svako milovanje, svaki dječački smiješak i svaka obzirna gesta – sve je to samo kamufiaža. On je ljuska, a unutra nema ničega osim potpune praznine. Gurnula ga je. Snažno ga je gurnula pa je izveo tri četvrtine salta iznad stuba prije no što je pao, prvo na koljena pa zatim na ruke, a onda ravno na lice. Čula je kako mu se lomi ruka. Teška waterfordska čaša razbila se o jednu od stuba nepokrivenih tepihom. Ponovno se zakotrljao, a ona je začula da se još nešto u njemu slomilo. Kriknuo je od boli i izveo posljednji salto prije no što je u trenu sletio na pod od tvrda drva, a ruka (koja mu bila slomljena ne samo na jednom mjestu, nego na nekoliko) svinula mu se unatrag iznad glave pod neprirodnim kutom. Glava mu je ležala iskrivljena, s jednim obrazom na podu. Darcy je pohitala niza stube. Usput je stala na jednu kockicu leda i

poskliznula se; morala se uhvatiti za ogradu da ne padne. Kad je stigla u podnožje, spazila je da mu golema bijela izbočina viri iz kože na vratu, pa mu je rekla: "Nemoj se pomicati, Bobe, mislim da si slomio vrat." Okrenuo je oči i pogledao je. Krv mu je liptala iz nosa – koji je također izgledao slomljen – a još jače iz usta. Gotovo da je sukljala. "Gurnula si me", rekao joj je. "Oh, Darcy, zašto si me gurnula?" "Ne znam", odgovorila je, ali pomislila je: "Oboje znamo odgovor". Počela je plakati. Plač joj je došao prirodno; Bob je njezin muž i teško je povrijeđen. "O, Bože, ne znam ni sama. Nešto me spopalo. Žao mi je. Nemoj se pomicati. Nazvat ću 911 i pozvati hitnu pomoć." Povukao je stopalo po podu. "Nisam paraliziran", rekao je. "Hvala Bogu na tome. Ali boli me." "Znam, dušo." "Pozovi hitnu pomoć. Požuri!" Darcy je otišla u kuhinju i bacila kratak pogled na telefon u baznoj stanici, a onda je otvorila vrata ormarića ispod sudopera. "Halo? Halo? Jesam li dobila 911?" Izvadila je kutiju malih plastičnih vrećica koje su joj služile za bacanje ostataka hrane kad su imali piletinu ili pečenu govedinu za ručak i izvukla jednu vrećicu. "Ovdje Darcellen Anderson, zovem iz Sugar Mill Lanea 24 u Yarmouthu! Jeste li to zapisali?" Zatim je iz druge ladice izvukla kuhinjsku krpu s vrha hrpe. Još uvijek je plakala. Imaš nos poput crijeva za polijevanje, govorili su kad su bili djeca. Plač je dobar. Osjećala je potrebu da plače i ne samo zato što će to poslije ostaviti dobar dojam. Bob joj je muž, ozlijeđen je, morala je plakati. Sjetila se doba kad je on još uvijek imao svu kosu na glavi. Sjetila se one njegove razmetljive plesne kretnje kad su plesali uz pjesmu Footloose. Donosio joj je ruže svake godine za rođendan. Nikad nije zaboravio. Zajedno su otputovali na Bermude, gdje su se ujutro vozili na biciklima, a popodne vodili ljubav. Izgradili su zajednički život koji je sada došao do kraja pa je morala plakati. Omotala je krpu oko ruke i gurnula ruku u plastičnu vrećicu. "Pošaljite kola hitne pomoći, muž mi je pao niza stube. Mislim da je slomio vrat. Da! Da! Odmah!"

Vratila se u hodnik držeći desnu ruku iza leđa. Spazila je da se on malo odmaknuo od podnožja stuba, kao da se bezuspješno pokušao okrenuti na leđa. Kleknula je pokraj njega. "Nisam pao", rekao je. "Gurnula si me. Zašto si me gurnula?" "Valjda zbog malog Shaverstonea", odgovorila je i ispružila ruku koju je skrivala iza leđa. Sada je plakala jače nego ikad. Kad je ugledao plastičnu vrećicu i ruku koja steže omotanu kuhinjsku krpu u njoj, shvatio je što ona namjerava. Možda je i sam nekom prilikom učinio nešto slično. Vjerojatno jest. Počeo je vikati... ali krikovi su mu jadno zvučali. Usta su mu bila puna krvi, nešto mu se bilo slomilo u grlu pa su zvukovi koje je proizvodio bili sličniji grlenom režanju nego krikovima. Darcy mu je stavila plastičnu vrećicu u usta i duboko je gurnula. Osjetila je šiljaste krhotine nekoliko zuba koje je slomio prilikom pada. Ako joj se usjeku u kožu, morat će poslije štošta objasniti. Istrgnula je ruku prije no što ju je uspio ugristi, ostavljajući plastičnu vrećicu i kuhinjsku krpu u ustima. Zatim mu je zgrabila čeljust i vrat, a drugu je ruku položila na vrh njegove proćelave glave. Koža mu je ondje bila vrlo topla. Mogla je osjetiti kucanje krvnih žila. Stisnula mu je usta na smotak plastike i tekstila. On ju je pokušao odgurnuti, ali imao je samo jednu slobodnu ruku, a ta je bila slomljena u padu. Druga mu je ležala svijena pod tijelom. Stopala su mu se trzala naprijed-natrag na podu od tvrda drva. Jedna mu se cipela izula. Grgljao je. Podigla je haljinu do struka kako bi oslobodila noge i skočila naprijed s namjerom da ga zajaše. Ako joj to uspije, možda će mu moći začepiti nosnice. Ali prije no što je stigla pokušati, prsa su mu se počela nadimati ispod nje, a grgljanje se pretvorilo u duboko grleno stenjanje. To ju je podsjetilo na zvuk koji bi proizvela kad je učila voziti, kad bi pokušala ubaciti mjenjač u drugu brzinu, koju na običnom starom Chevroletu njezina oca nije bilo lako naći. Bob se trznuo, a oko koje je mogla vidjeti izbečilo mu se u duplji poput oka krave. Lice, koje mu je prije bilo jarko grimizno, sada je počelo postajati

ljubičasto. Smirio se na podu. Darcy je čekala, teško dišući, sa suznim i šmrkavim licem. Njegovo se oko sada više nije pomicalo, više nije bilo jarko od panike. Pomislila je da je mr... Uto je Bob napravio jedan završni, titanski trzaj i uspio je zbaciti sa sebe. Uspravio se u sjedeći položaj pa je spazila da mu se gornja polovica tijela više potpuno ne slaže s donjom; činilo se da je slomio kralješnicu, a ne samo vrat. Zijevnuo je svojim ustima omotanima u plastiku, a pogledi su im se susreli. Znala je da nikad neće zaboraviti način kako se zabuljio se u nju... ali mogla je s tim živjeti, mogla je ovo preživjeti. " Dar! Arrrrrr! " Pao je na leđa i tresnuo glavom o pod. Zvučalo je poput pucanja jaja. Darcy mu je dopuzala bliže, ali ne tako blizu da se nađe u lokvi krvi. Naravno, već je bila poprskana njegovom krvlju, što je u redu – to je razumljivo, pokušala mu je pomoći – ali to ne znači da se željela kupati u njoj. Uspravila se u sjedeći položaj oslonivši se na jednu ruku i gledala ga čekajući da joj se vrati dah. Htjela je vidjeti hoće li se pomaknuti, ali on to nije učinio. Kad je na malom draguljima ukrašenom Micheleu na njezinu zapešću – satu koji je uvijek nosila kad bi izašli – prošlo pet minuta, ispružila je ruku i dodirnula mu vrat sa strane kako bi opipala puls. Zadržala je prste na njegovoj koži sve dok nije izbrojala do trideset, ali ništa nije osjetila. Spustila je uho na njegova prsa, uvjerena da je će se on u tom trenutku vratiti u život i zgrabiti je. Ali on se nije vratio u život, jer u njemu više nije bilo života: ni kucanja srca ni disanja. Svršeno je. Nije osjećala zadovoljstvo (a kamoli trijumf), samo koncentraciju i odlučnost da završi posao i da ga obavi kako treba. Djelomice je to htjela radi sebe, ali ponajviše radi Donnieja i Petre. Pohitala je u kuhinju. Hitna služba mora znati da je nazvala čim je mogla; ako shvate da je postojala odgoda (primjerice, ako joj se njegova krv previše zgruša), možda joj počnu postavljati neugodna pitanja. Ako budem morala, reći ću im da sam se onesvijestila, pomislila je. To će mi povjerovati, a čak i ako mi ne povjeruju, ne mogu dokazati da to nije istina. Barem mislim da ne mogu.

Uzela je baterijsku svjetiljku iz smočnice, baš kao što je Bob učinio one večeri kad se ona doslovce spotaknula o njegovu tajnu i vratila se do mjesta gdje je on ležao buljeći u strop beživotnim očima. Izvukla mu je plastičnu vrećicu iz usta i pogledala je sa strahom. Ako je poderana, mogli bi nastati problemi... a i bila je, na dva mjesta. Osvijetlila mu je usnu šupljinu baterijskom svjetiljkom i opazila jedan sitni komadić vrećice na jeziku. Izvukla ga je vršcima prstiju i stavila u vrećicu. Dosta, sad je dosta, Darcellen. Ali nije joj bilo dosta. Gurnula je prstima njegove obraze, prvo desni, a onda lijevi. A na lijevoj strani usne šupljine pronašla je još jedan sitni komadić plastike koji mu se zalijepio za desni. Izvukla ga je i stavila u vrećicu s drugim. Ima li još komadića? Je li ih progutao? Ako jest, ona ih više ne može izvaditi, može se samo moliti da neće biti otkriveni ako netko – nije znala tko – postane dovoljno sumnjičav da zatraži autopsiju. Vrijeme je prolazilo. Požurila je natkrivenim prolazom u garažu, iako nije baš trčala. Uvukla se pod radni stol i otvorila njegovo posebno skrovište, a onda je unutra gurnula krvlju natopljenu plastičnu vrećicu s kuhinjskom krpom. Zatim je zatvorila skrovište, stavila kartonsku kutiju sa starim katalozima ispred njega i vratila se u kuću. Vratila je baterijsku svjetiljku na mjesto. Podigla je slušalicu telefona, a onda je shvatila da je prestala plakati i vratila slušalicu na postolje. Otišla je u hodnik kroz dnevnu sobu i pogledala ga. Pomislila je na ruže, ali to nije djelovalo. Ruže su posljednje utočište nitkova, a ne patriotizam, pomislila je i sa šokom shvatila se smije. Zatim je pomislila na Donnieja i Petru, koji su obožavali svog oca i ta ju je misao uspjela rasplakati. Jecajući se vratila do telefona u kuhinji i nazvala 911. "Halo, zovem se Darcellen Anderson, treba mi hitna pomoć u..." "Usporite malo, gospođo", prekinula ju je operaterka. "Ne razumijem vas baš najbolje." To je dobro, pomislila je Darcy. Nakašljala se. "Je li sada bolje? Možete li me razumjeti?"

"Da, gospođo. Sada mogu. Samo mirno. Rekli ste da trebate hitnu pomoć?" "Da, u Sugar Mill Lane 24." "Jeste li ozlijeđeni, gospođo Anderson?" "Nisam ja, nego moj muž. Pao je niza stube. Možda je samo u nesvijesti, ali ja mislim da je mrtav." Operaterka je odvratila da će odmah poslati kola hitne pomoći. Darcy je pretpostavila da će ona poslati i policijska kola iz Yarmoutha. A i kola državne policije, ako se nalaze u blizini. Ponadala se da to nije slučaj. Vratila se u predsoblje i sjela na klupu, ali nije ostala dugo sjediti. Zbog njegovih očiju koje su je gledale s optuživanjem. Uzela je njegov sportski sako i zaogrnula se njime, a onda je izašla pred kuću da pričeka kola hitne pomoći. Njezinu izjavu uzeo je lokalni policajac Harold Shrewsbury. Darcy ga nije poznavala, ali poznavala mu je ženu; Arlene Shrewsbury bila je članica kluba pletilja. Razgovarao je s njom u kuhinji dok su liječnici hitne pomoći prvo pregledali Bobovo tijelo, a zatim ga iznijeli, ne znajući da u njemu leži još jedan leš. Leš čovjeka koji je mnogo opasniji od ovlaštenog javnog računovođe Roberta Andersona. "Biste li htjeli popiti kavu, pozorniče Shrewsbury? Nije mi problem." Pogledao joj je ruke koje su se tresle i odgovorio joj da bi on mogao skuhati kavu za oboje. "Dobro se snalazim u kuhinji." "Arlene to nikad nije spomenula", rekla je kad je on ustao i ostavio otvoren notes na kuhinjskom stolu. Dosad ništa nije zapisao u njega osim njezina i Bobova imena, njihove adrese i telefonskog broja. To je shvatila kao dobar znak. "Ona voli skrivati moje vrline", odvratio je. "Gospođo Anderson – Darcy – vrlo mi je žao zbog vašeg gubitka, a siguran sam da bi vam i Arlene to isto rekla."

Darcy je opet počela plakati. Pozornik Shrewsbury istrgnuo je nekoliko papirnatih ručnika s role i dao joj ih. "Čvršći su od papirnatih maramica." "Vi imate iskustva s takvim stvarima", rekla je. Provjerio je košaricu aparata za kavu, vidio da je napunjena i uključio ga. "Više no što bih volio." Vratio se i sjeo. "Možete li mi reći što se dogodilo? Osjećate li se sposobni za to?" Ispričala mu je kako je Bob pronašao peni s dvostrukim otiskom u sitnišu iz Subwaya i kako je bio uzbuđen zbog toga. Kako ju je odveo na večeru u Biser obale da proslave i kako je previše popio. Kako se šalio (spomenula je kako joj je komično britanski salutirao kad ga je zamolila da joj donese čašu Perrierea s limunom). Kako se stao uspinjati stubama držeći čašu visoko u zraku, poput konobara. Kako je gotovo već došao do vrha stubišta, kad se poskliznuo. Čak mu je ispričala kako se i ona gotovo poskliznula na jednu od rasutih kockica leda kad je pojurila niza stube k njemu. Pozornik Shrewsbury načrčkao je nešto u notes i zatvorio ga, a onda ju je razborito pogledao. "OK. Želim da pođete sa mnom. Uzmite kaput." "Što? Kamo?" U zatvor, dakako. Sjetila se one zapovijedi u monopoliju: Nemoj nastavljati igru, nemoj uzeti dvjesto dolara, idi ravno u zatvor. Bob se izvukao s jedanaest umorstava, a ona se nije mogla izvući ni s jednim (naravno, on je svoja ubojstva isplanirao, i to kao pravi računovođa, s brigom za pojedinosti). Nije znala što ju je odalo, ali nije sumnjala da će se pokazati kako je to nešto očigledno. Pozornik Shrewsbury reći će joj to na putu u policijsku postaju. Bit će to kao posljednje poglavlje u nekom romanu Elizabeth George. "U moju kuću", odgovorio je. "Večeras ćete ostati sa mnom i Arlene." Zabuljila se u njega. "Neću... ne mogu..." "Možete", odgovorio je glasom koji ne trpi protivljenje. "Kad bih vam dopustio da noćas ostanete ovdje, žena bi me ubila. Želite li imati moje umorstvo na duši?"

Obrisala je suze s očiju i slabašno se nasmiješila. "Ne, pretpostavljam da ne želim. Ali... pozorniče Shrewsbury..." "Harry." "Moram obaviti nekoliko telefonskih poziva. Moram javiti djeci... oni još ne znaju." Pomisao na djecu izmamila joj je svježe suze na oči pa ih je obrisala posljednjim papirnatim ručnikom. Tko bi pomislio da čovjek ima toliko suza? Dosad nije niti taknula svoju kavu pa je sada popila pola šalice u tri duga gutljaja, premda je kava još uvijek bila vruća. "Mislim da nećemo bankrotirati zbog nekoliko međugradskih poziva", rekao joj je Harry Shrewsbury. "I slušajte. Možete li nešto ponijeti sa sobom? Znate, nešto za smirenje?" "Nemam ništa takvo", šapnula je. "Imam samo Ambien." "Onda će vam Arlene dati jedan od svojih Valiuma", rekao je. "Trebali biste uzeti jednu tabletu najmanje pola sata prije no što počnete obavljati stresne telefonske pozive. U međuvremenu, ja ću joj javiti da dolazimo." "Vrlo ste ljubazni." Otvorio je prvu kuhinjsku ladicu pa zatim drugu, a onda treću. Kad je otvorio četvrtu, Darcy je osjetila da joj srce silazi u pete. Izvadio je kuhinjsku krpu iz nje i dodao joj je. "Čvršća je od papirnatih ručnika." "Hvala vam", rekla je. "Mnogo." "Koliko ste dugo bili u braku, gospođo Anderson?" "Dvadeset sedam godina", odgovorila je. "Dvadeset sedam", čudio se. "Bože, baš mi je žao." "I meni", odvratila je i zagnjurila lice u kuhinjsku krpu.

18 Robert Emory Anderson pokopan je na mjesnom groblju u Yarmouthu dva dana poslije. Donnie i Petra stajali su s obje strane svoje majke dok je svećenik govorio o kratkoći ljudskog života. Postalo je hladno i oblačno; hladan vjetar bučno je njihao golo granje drveća. B, B & A zatvorili su posao za danas i svi su došli. Računovođe u crnim odjelima skupili su se kao vrane. Među njima nije bilo nijedne žene. Darcy to nikad prije nije primijetila. Povremeno je brisala oči pune suza rupčićem koji je držala u ruci s crnom rukavicom. Petra je plakala ravnomjerno i bez prekida, a Donnie je bio crvenook i natmuren. Bio je zgodan mladić, ali kosa mu se već prorijedila, baš kao i njegovu ocu u njegovim godinama. Samo da se ne udeblja kao Bob, pomislila je. I da ne počne ubijati žene, dakako. Ali to sigurno nije nasljedno. Ili možda jest? Ubrzo će sve završiti. Donnie će ostati samo nekoliko dana – samo si toliko može dopustiti da izostane s posla u ovom trenutku, rekao je. Rekao joj je da se nada kako će ona to shvatiti, a ona je odgovorila da svakako shvaća. Petra će ostati s njom tjedan dana, a rekla je da može ostati i dulje ako je Darcy treba. Darcy joj je odgovorila da je vrlo pažljiva, intimno se nadajući da Petra neće ostati više od pet dana. Osjećala je potrebu da bude sama. Morala je... ne baš razmisliti, ali opet pronaći sebe. Vratiti se na pravu stranu ogledala. Daleko od toga da je išta pošlo po zlu. Darcy nije vjerovala da bi se stvari mogle bolje odvijati ni da je mjesecima planirala muževo umorstvo. Da je tako postupila, vjerojatno bi previše zakomplicirala stvari i sve pokvarila. Za razliku od Boba, njoj planiranje nije bilo jača strana. Nije morala odgovarati ni na kakva neugodna pitanja. Priča joj je bila jednostavna, uvjerljiva i gotovo istinita. Najvažnije je bilo to da je priča imala čvrst temelj: imali su dobar brak gotovo tri desetljeća i nije bilo svađa

u posljednje vrijeme koje bi ga pomutile. Doista, što bi tu moglo biti sumnjivo? Svećenik je pozvao članove pokojnikove obitelji da pristupe grobu, a oni su to i učinili. "Počivaj u miru, tata", rekao je Donnie i bacio grudu zemlje u grob. Sletjela je na sjajnu površinu lijesa. Darcy je pomislila da izgleda kao pseći izmet. "Jako mi nedostaješ, tata", rekla je Petra i bacila svoj dio zemlje. Darcy je prišla posljednja. Sagnula se, zagrabila šaku rahle zemlje u crnu rukavicu i ispustila je u grob. Ništa nije rekla. Svećenik je pozvao prisutne na minutu tihe molitve. Ožalošćeni su spustili glave. Vjetar je njihao grane. Ne tako daleko od njih vozila su jurila cestom I-295. Darcy je pomislila: Bože, ako me čuješ, daj da ovo bude kraj.

19 Ali to nije bio kraj. Otprilike sedam tjedana nakon pogreba – sada je već bila nova godina, a vrijeme je bilo tmurno i hladno – začula je zvono na vratima svoje kuće u Sugar Mill Laneu. Kad je otvorila vrata, ugledala je postarijeg gospodina u crnom ogrtaču i crvenom šalu. U rukama s rukavicama držao je staromodni homburg šešir. Imao je duboke bore na licu (ne samo od starosti, nego i od boli, pomislila je Darcy), a vjetar mu je raskuštrao ostatke sijede kose. "Da?" rekla je. On je počeo petljati po džepu i ispustio šešir. Darcy se sagnula i podigla ga. Kad se uspravila, spazila je da postariji gospodin drži identifikacijsku ispravu u kožnoj lisnici. Bila je to zlatna značka i fotografija njezina posjetitelja (na kojoj je izgledao prilično mlađi) na plastičnoj karti. "Holt Ramsey", rekao je, kao da se ispričava. "Iz ureda državnog tužitelja. Jako mi je žao što vas uznemiravam, gospođo Anderson. Mogu li ući? Smrznut ćete se stojeći vani u toj haljini." "Izvolite", rekla je i maknula se u stranu. Primijetila je da vuče jednu nogu u hodu i da neprestance desnom rukom nesvjesno dodiruje kuk – kao da se želi uvjeriti da je još uvijek na mjestu – a onda joj se u glavi pojavilo jasno sjećanje: na Boba kako sjedi pokraj nje na krevetu, držeći svojim toplim prstima njezine hladne prste kao zatvorenike. Na Boba kako govori. Kako likuje, zapravo. Ja želim da oni misle da je Beadie glup, a oni to doista i vjeruju. Ispitali su me samo jedanput, i to kao svjedoka, oko dva tjedna nakon što je BD ubio onu Mooreovu. Ispitao me je jedan šepavi starac koji je gotovo već bio u mirovini. A sada taj starac stoji ovdje, ni pet koraka od mjesta na kojem je Bob preminuo. Od mjesta na kojem ga je ona ubila. Holt Ramsey izgledao je i bolestan i kao da trpi boli, ali oči su mu bile oštre. Hitro su kružile lijevo i desno upijajući sve pred sobom, a onda su se vratile na njezino lice.

Budi oprezna, Darcellen, rekla je sebi. Dobro se čuvaj ovog čovjeka. "Kako vam mogu pomoći, gospodine Ramsey?" "Pa – ako ne tražim previše – rado bih popio šalicu kave. Vrlo mi je hladno. Dovezao sam se u službenom autu, a grijanje ne vrijedi ni pišljiva boba. Naravno, ako vam je to preteško..." "Uopće nije. Ali pitam se... mogu li opet vidjeti vaše dokumente?" Mirno joj je dodao lisnicu, a dok ju je ona proučavala, objesio je šešir na vješalicu. "Ovaj štambilj ispod pečata, sa slovima UMI ... znači li to da ste umirovljeni?" "Da i ne." Raširio je usne u osmijeh i otkrio zube koji su bili previše pravilni da bi bili pravi. "Morao sam otići u mirovinu, barem službeno, kad sam navršio šezdeset i osam godina, ali proveo sam cijeli život ili u državnoj policiji ili u uredu državnog tužitelja pa sam sada kao kakav stari konj s počasnim mjestom u staji. Neka vrsta maskote, znate." Ja mislim da si ti mnogo više od toga. "Dajte da vam uzmem kaput." "Ne, mislim da ću ga zadržati na sebi. Neću dugo ostati. Objesio bih ga na vješalicu da vani pada snijeg – da vam ne kapam po podu – ali ne pada snijeg. Samo je prokleto hladno, znate. Previše je hladno za snijeg, rekao bi moj otac, a u svojim godinama osjećam hladnoću mnogo bolje nego prije pedeset godina. Ili čak i prije dvadeset pet." Dok ga je odvodila u kuhinju, hodajući polako kao bi je Ramsey mogao slijediti, upitala ga je koliko mu je godina. "U svibnju ću navršiti sedamdeset i osam", rekao je s očitim ponosom. "Ako doživim svibanj. To uvijek dodam za sreću. Zasad djeluje. Imate baš lijepu kuhinju, gospođo Anderson – mjesto za sve, a sve na svom mjestu. Moja bi vas žena pohvalila. Ona je umrla prije četiri godine. Od srčanog udara, posve iznenada. Jako mi nedostaje. Kao što i vama nedostaje vaš muž, pretpostavljam." Njegove sjajne oči – mlade i budne u smežuranim i bolnim dupljama –

zapiljile su joj se u lice. On zna. Ne znam kako, ali zna. Provjerila je košaricu aparata za kavu i uključila ga. Dok je vadila šalice iz ormarića, upitala ga je: "Kako vam danas mogu pomoći, gospodine Ramsey? Ili bih možda trebala reći detektive Ramsey ?" Nasmijao se, a onda mu se smijeh pretvorio u kašalj. "Oh, tako me već mnogo godina nitko nije oslovio. Pustite i ono Ramsey, nemam ništa protiv da odmah prijeđete na Holt. Zapravo sam želio razgovarati s vašim mužem, znate, ali naravno, on je preminuo – još jedanput, moja sućut – pa to ne dolazi u obzir. Ne, to uopće ne dolazi u obzir." Zatresao je glavom i sjeo na jedan od visokih stolaca pokraj stola za rezanje mesa. Ogrtač mu je zašuškao, a jedna je kost škripnula negdje u njegovu usahlom tijelu. "Ali reći ću vam što ćemo: starcu koji živi u unajmljenoj sobi – a ja tako živim, premda je soba lijepa – katkad dosadi da mu samo televizija pravi društvo pa sam mislio, k vragu sve, odvest ću se u Yarmouth i postaviti nekoliko svojih malih pitanja bez obzira na sve. Ona mi neće moći odgovoriti na mnoga od njih, rekao sam sebi, a možda čak ni na jedno, ali zašto da ipak ne odem? Moraš izaći iz ove sobe prije no što u njoj pustiš korijenje, rekao sam sebi." "Na dan kad će najviša temperatura navodno biti dvanaest ispod nule", rekla je Darcy. "U službenim kolima s pokvarenim grijanjem." "Joj, ali ja nosim tople gaće", skromno je odgovorio. "Zar vi nemate auto, gospodine Ramsey?" "Imam, imam", odgovorio je kao da se toga prije uopće nije sjetio. "Sjednite, gospođo Anderson. Ne morate se skrivati u kutu. Prestar sam da bih vas ujeo." "Ne, kava će biti gotova za minutu", rekla je. Bojala se tog starog čovjeka. I Bob ga se trebao bojati, ali naravno, Bob je sada s one strane straha. "U međuvremenu, možda biste mi mogli reći o čemu ste to željeli porazgovarati s mojim mužem."

"Pa, ovo mi nećete vjerovati, gospođo Anderson..." "Molim vas, zovite me Darcy." "Darcy!" Izgledao je oduševljen. "Kakvo prekrasno starinsko ime!" "Hvala. Pijete li kavu s vrhnjem?" "Volim da bude crna poput mog šešira. Premda o sebi zapravo radije mislim kao o čovjeku s bijelim šeširom. Što je razumljivo, zar ne? Ganjam kriminalce i takve tipove. Tako mi je stradala noga, znate. Automobilska potjera u velikoj brzini, još davne '89. Tip kojeg sam gonio ubio je svoju ženu i oboje svoje djece. E sad, takav zločin obično je čin strasti, počini ga čovjek koji je ili pijan ili drogiran ili ne baš posve normalan." Ramsey se prstom iskrivljenim od artritisa kucnuo po tjemenu. "Ali ne taj tip. Taj ih je tip ubio radi osiguranja. Pokušao je sve prikazati kao, kako se to zove, provalu u privatnu kuću. Neću ulaziti u sve pojedinosti, ali ja sam njuškao i njuškao. I napokon sam smatrao da imam dovoljno dokaza da ga uhitim. Vjerojatno nedovoljno da ga osude, ali nisam mu to morao reći, zar ne?" "Valjda niste", odgovorila je Darcy. Kava je bila vruća pa ju je natočila. Odlučila je da je i ona popije crnu. I da je popije što brže može. Tako da je kofein udari najedanput i upali joj sva svjetla u glavi. "Hvala", rekao je kad mu je stavila šalicu na stol. "Mnogo vam hvala. Baš ste ljubazni. Vruća kava na hladan dan – ima li što bolje? Možda kuhano vino; ne mogu se sjetiti ničega drugog. Nego, gdje sam ono stao? Ah, da. Dwight Cheminoux. To je bilo u sjevernom dijelu naše oblasti. Nešto južnije od Heinsville Woodsa." Darcy je miješala kavu u šalici. Pogledala je Ramseyja preko ruba šalice i iznenada joj se učinilo da je opet u braku – u dugom, a na mnoge načine i dobrom braku (ali ne na sve), u braku koji podsjeća na onu šalu: ona zna da on zna, a on zna da ona zna da on zna. Takvi bračni odnosi slični su onoj situaciji kad čovjek pogleda u ogledalo i u njemu ugleda odraz drugog ogledala pa onda čitav niz ogledala bez kraja. Jedino je pitanje sada glasilo što će on učiniti u vezi s tim. Što može učiniti. "Pa", rekao je Ramsey spuštajući šalicu kave i nesvjesno protrljavši

bolesnu nogu, "jednostavna je činjenica da sam pokušavao isprovocirati tog tipa. Hoću reći, imao je krv žene i dvoje djece na rukama pa sam smatrao da imam pravo igrati pomalo prljavo. I uspjelo mi je. Dao se u bijeg, a ja sam ga gonio sve do Hainsville Woodsa, gdje, kao što se kaže u onoj pjesmi, postoji grob na svakoj milji. I tamo smo obojica nastradali na zavoju Wickett – on se zaletio u drvo, a ja u njega. Tada mi je nastradala noga, da i ne spominjem čeličnu šipku u vratu." "Baš mi je žao. A što je bilo s tim tipom kojeg ste gonili? Kako je on prošao?" Kutovi Ramseyjevih usta svinuli su se nagore u suh i vrlo hladan osmjeh. Njegove mladenačke oči zaiskrile su. "On je poginuo, Darcy. Uštedio je državi četrdeset ili pedeset godina stana i hrane u Shawshanku." "Vi ste pravi nebeski pas, zar ne, gospodine Ramsey?" Umjesto da izgleda zbunjen, dodirnuo je svojim kvrgavim rukama lice, okrenuo dlanove prema van i odrecitirao pijevnim đačkim glasom: "Gonio sam ga dan i noć, gonio ga godinama, gonio niz labirint... I tako dalje." "To ste naučili u školi?" "Ma kakvi! U Bratstvu metodističke mladeži. Prije mnogo godina. Dobio sam Bibliju za nagradu, ali izgubio sam je na ljetnom logorovanju godinu dana poslije. Zapravo je nisam izgubio; netko mi ju je ukrao. Možete li zamisliti ništariju koja ukrade Bibliju?" "Mogu", odgovorila je Darcy. Nasmijao se. "Darcy, molim vas, zovite me Holt. Svi me prijatelji tako zovu." Jesi li mi ti prijatelj? Jesi li? Nije znala odgovor, ali u jedno je bila sigurna: Bobu ovaj čovjek ne bi bio prijatelj. "Je li to jedina pjesma koju znate napamet? Holte?" "Pa, nekoć sam znao Smrt nadničara ", odgovorio je, "ali sada znam samo onaj dio u kojem se kaže da je dom mjesto gdje vam, kad se vratite,

moraju otvoriti vrata. To je istina, ne mislite li?" "Apsolutno." Njegove oči – bile su svjetlosmeđe – pretraživale su njezine. Intimnost tog pogleda bila je nepristojna, kao da je gleda bez odjeće. I ugodna, možda iz istog razloga. "Što ste željeli upitati mog muža, Holte?" "Pa, jedanput sam razgovarao s njim, iako nisam siguran da bi se on toga sjetio da je živ. To je bilo davno. Obojica smo bili mnogo mlađi, a vi ste tada vjerojatno još bili dijete, sudeći po tome koliko ste sada mladi i zgodni." Nasmiješila mu se hladnim osmjehom koji je govorio "poštedi me", a onda je ustala da si natoči još jednu šalicu kave. Prvu je već bila popila. "Vjerojatno ste čuli za onog serijskog ubojicu Beadieja", rekao je. "Je li to onaj tip koji ubija žene i onda šalje njihove iskaznice policiji?" Vratila se do stola, savršeno mirno držeći šalicu u ruci. "Novine se time naslađuju." Uperio je prst u nju kao da drži pištolj – što je Bob često radio – i namignuo joj. "Točno taj. Nego što! Što više krvi, to bolje, tako glasi njihov moto. Ja sam nakratko radio na tom slučaju. Tada još nisam bio u mirovini, ali već sam bio blizu. Pratio me glas da sam tip koji katkad poluči rezultate njuškajući... sljedeći svoje, kako se ono zovu..." "Instinkte?" Opet je izveo onu gestu kao da drži pištolj. I opet joj namignuo. Kao da imaju neku tajnu. "U svakom slučaju, poslali su me da radim na njemu, znate – neka stari šepavi Holt hoda naokolo i pokazuje slike, neka postavlja ona svoja pitanja i neka... znate... neka njuška. Jer ja sam otpočetka imao nos za ovaj posao, Darcy, i nikad ga nisam izgubio. To je bilo ujesen 1997., nedugo nakon ubojstva žene po imenu Stacey Moore. Sjećate li se tog imena?" "Ne bih rekla", odgovorila je Darcy. "Da ste vidjeli fotografije s mjesta zločina, sjećali biste se. Grozno umorstvo – vjerojatno je strašno patila. Ali naravno, taj tip koji sebe naziva Beadie dugo je apstinirao, više od petnaest

godina. Sigurno mu se mnogo pare skupilo u bojleru, samo je čekao da eksplodira. I ona je nastradala." "U svakom slučaju, tadašnji državni tužitelj dao mi je taj slučaj. Neka pokuša stari Holt, rekao je, on ionako nema drugog posla, a to će mu pomoći da ne odapne. Već su me tada zvali Holt. Valjda zbog šepanja. Razgovarao sam s njezinim prijateljima, rođacima, susjedima na autoputu 106 i s ljudima s kojima je radila u Watervilleu. O, s njima sam mnogo razgovarao. Ona je radila kao konobarica u gradu, u restoranu zvanom Sunnyside. Mnogo ljudi svrati tamo usput, jer je autoput blizu, ali mene su više zanimale njezine redovne mušterije. Njezine redovne muške mušterije." "Jasno", promrmljala je Darcy. "Jedan od njih bio je uglađen i uredan tip u ranim ili srednjim četrdesetima. Svratio bi u restoran svaka tri ili četiri tjedna, a uvijek bi sjeo za jedan od stolova koje je Stacey posluživala. E sad, vjerojatno vam ovo ne bih smio reći, jer se pokazalo da je taj tip bio vaš pokojni muž – o mrtvima ne treba loše govoriti, ali budući da su oboje mrtvi, pretpostavljam da se to poništava, ako shvaćate što hoću reći." Ramsey je zastao sa zbunjenim izrazom na licu. "Zapleli ste se", rekla je Darcy, zabavljajući se unatoč sebi. Možda on i želi da se ona zabavlja. Nije mogla procijeniti. "Olakšajte si posao i jednostavno mi recite što mislite, jer ja sam već velika cura. Očijukala je s njim? Je li o tome riječ? Ne bi to bio prvi slučaj da konobarica očijuka s nekim muškarcem na proputovanju, čak i ako on nosi vjenčani prsten." "Ne, zapravo nije tako bilo. Prema onome što su mi rekle druge konobarice – a naravno, to se mora uzeti s izvjesnom dozom skepse, jer ona je svima bila draga – on je očijukao s njom. A ako im se može vjerovati, nju to baš nije oduševilo. Rekla im je da je od tog tipa podilazi jeza." "To mi baš ne zvuči kao moj muž." A ni kao ono što joj je Bob ispričao, što se toga tiče. "Ne, ali vjerojatno je ipak bio on. Hoću reći, vaš muž. Osim toga, žena ne zna uvijek što njezin mužić radi kad putuje, premda možda misli da zna. U

svakom slučaju, jedna od tih konobarica rekla mi je da je taj tip vozio Toyotin 4Runner. Prepoznala ga je zato što i ona vozi takav auto. I znate što? Nekoliko susjeda Mooreove vidjelo je isti takav 4Runner u blizini njezine farme samo nekoliko dana prije no što je ona ubijena. A jedan ga je susjed vidio samo dan prije ubojstva." "Ali nitko ga nije vidio na sam dan ubojstva." "Ne, ali dakako, tako oprezan čovjek kao što je taj Beadie provjeravao bi prije no što se upusti u takvo što. Zar ne?" "Valjda." "Pa, ja sam imao njegov opis i provjerio sam područje oko restorana. Nisam imao pametnijeg posla. To je trajalo tjedan dana, a sve što sam dobio za nagradu bilo je nekoliko žuljeva i nekoliko šalica kave iz milosrđa – premda ne tako dobre kao što je vaša! – pa sam već htio odustati. A onda sam se slučajno zatekao u jednoj trgovini u središtu grada. Zove se Mickelsonove kovanice. Je li vam to ime poznato?" "Naravno. Moj muž bio je numizmatičar, a to je bio jedan od tri-četiri najbolja dućana za kupnju i prodaju kovanica u državi. Sada više ne postoji. Stari gospodin Mickelson je umro, a njegov sin zatvorio je dućan." "Točno. Pa, znate što kaže pjesma, vrijeme nam na kraju uzme sve – vid, poletan hod, pa čak i vražje zakucavanje, ako mi oprostite na izrazu. Ali George Mickelson tada je bio živ..." "I spreman za akciju", promrmljala je Darcy. Holt Ramsey se nasmiješio. "Točno tako. U svakom slučaju, on je prepoznao opis. 'Pa meni to zvuči kao Bob Anderson', rekao mi je. I zamislite ovo. On je vozio Toyotin 4Runner." "Oh, ali on ga je davno zamijenio", rekla je Darcy. "Za..." "Chevroletov Suburban, zar ne?" Ramsey je izgovorio ime te kompanije kao Šivalaj. "Točno." Darcy je prekrižila ruke i smireno pogledala Ramseyja. Sada su već gotovo došli do teme. Jedino je pitanje bilo za kojeg se člana sada raspuštenog braka Andersonovih taj starac oštra pogleda više zanima.