Mrkli mrak, bez zvijezda - Stephen King

Drugi čin bio je sam govor, koji je potrajao oko četrdeset pet minuta. On se uglavnom sastojao od anegdota (ne previše osobnih) i opisa procesa razrađivanja zapleta (od svršetka prema početku). Bilo je važno barem triput spomenuti naslov najnovije knjige, koja je te jeseni bila Klub pletilja iz Willow Grovea u istraživanju spilja (uz objašnjenje da je to za dobrobit onih koji još ne znaju). Treći čin bio je posvećen pitanjima publike, tijekom kojega su je pitali odakle crpi ideje (dala je duhovit i neodređen odgovor), temelji li svoje likove na osobama iz stvarnog života ("na svojim tetkama") i kako postići da čovjeku neki agent pogleda tekstove. Danas su je također pitali gdje je kupila traku za kosu (kod J. C. Penneyja, odgovor koji je iz nekog neshvatljivog razloga nagrađen pljeskom). Posljednji čin bio je dijeljenje autograma, tijekom kojega je strpljivo ispunjavala zahtjeve da upiše želje povodom sretnog rođendana, godišnjice braka, Za Janet, ljubiteljicu svih mojih knjiga i Za Leacha – nadam se da ćemo se ljetos opet vidjeti na jezeru Toxaway! (što je bio pomalo neobičan zahtjev, jer Tess nikad nije bila na tom jezeru, ali osoba koja je tražila autogram valjda jest). Kad je Tess potpisala sve knjige i udovoljila željama posljednjih nekoliko posjetitelja da pozira za još fotografija snimljenih mobitelom, Ramona Norville odvela ju je u svoj ured na šalicu prave kave. Gospođa Norville pila je kavu bez mlijeka, što nimalo nije iznenadilo Tess. Njezina joj je domaćica izgledala kao tip žene koja pije crnu kavu, ako je takav tip ikad hodao površinom zemlje (vjerojatno u hlačama Doc Martens za slobodnih dana). Jedina iznenađujuća stvar u tom uredu bila je jedna uokvirena i potpisana fotografija na zidu. Tess se lice na fotografiji učinilo poznatim. Nakon trenutka razmišljanja, uspjela je izvući ime iz gomile sjećanja koja predstavlja najvredniju imovinu svakog pisca. "Richard Widmark?" Gospođa Norville nasmijala se s nelagodom, ali i sa zadovoljstvom. "On je moj omiljeni glumac. Bila sam pomalo zaljubljena u njega kao djevojka,

ako baš morate znati istinu. Uspjela sam dobiti njegov potpis na tu sliku deset godina prije no što je umro. Već je tada bio vrlo star, ali to je njegov originalni potpis, nije kopija. Ovo je za vas." U trenutku zbunjenosti Tess je pomislila da gospođa Norville misli na fotografiju s potpisom, a zatim je u njezinim debeljuškastim prstima ugledala omotnicu. Nezalijepljenu, kako bi Tess mogla zaviriti i pogledati ček. "Hvala vam", rekla je Tess uzimajući je. "Ne morate mi zahvaljivati. Zaslužili ste svaki novčić." Tess nije prosvjedovala. "E sad, što se tiče prečaca." Tess se pozorno nagnula naprijed. U jednoj od knjiga o klubu pletilja Doreen Marquis je rekla: Dvije su najbolje stvari u životu komad toplog peciva i kratak put kući, što je dobar primjer kako spisatelj može svoj književni tekst oživiti vlastitim čvrstim uvjerenjima. "Možete li u svoj GPS unijeti križanja?" "Mogu, Tom je vrlo promućuran." Gospođa Norville se osmjehnula. "Onda unesite Stagg Road i US 47. Stagg Road vrlo se rijetko koristi u posljednje vrijeme – gotovo je zaboravljen nakon što je izgrađen taj vražji autoput 84 – ali to je slikovita cesta. Njome ćete vijugati, oh, otprilike šesnaest milja. Asfalt je pun zakrpa, ali nije pretjerano grbav ili barem nije bio kad sam se ja posljednji put onuda vozila, a to je bilo proljetos. A po mom mišljenju, ceste su na proljeće u najgorem stanju." "I po mom", odvratila je Tess. "Kad dođete na 47, vidjet ćete putokaz za I-84, ali najbolje je u svemu tome da na autoputu morate ostati samo dvanaestak milja. Čime ćete si uštedjeti gomilu vremena i nerviranja." "A to je još bolje", odvratila je Tess, na što su se obje nasmijale, dvije istomišljenice pred očima Richarda Widmarka. Napušteni dućan s reklamnom pločom koja klopara bio je udaljen devedeset minuta, udobno ututkan u budućnost poput zmije u rupi. A i jarak pokraj ceste, dakako.

5 Tess ne samo da je imala GPS, nego je dodatno platila da joj ga posebno prilagode. Nakon što je unijela križanje (Ramona Norville nagnula se kroz prozor automobila kad ga je Tess unosila, gledajući postupak s muškom znatiželjom), uređaj je trenutak-dva razmišljao, a onda je rekao: "Tess, preračunavam put." "Opa, vidi ti ovo!" rekla je gospođa Norville i nasmijala se onako kako se ljudi nasmiju nekoj zgodnoj čudnovatosti. Tess se osmjehnula, premda je osobno smatrala da GPS koji izgovara vlasnikovo ime nije nimalo čudnovatiji od držanja fotografije pokojnog glumca na zidu ureda. "Hvala vam na svemu, Ramona. Bilo je vrlo profesionalno." "Dajemo sve od sebe. A sad krenite. I hvala vam." "Krećem", složila se Tess. "I nema na čemu. Bilo mi je drago." Što je bila istina; Tess je obično uživala u takvim prigodama, govoreći sebi "u redu, hajdemo to obaviti". A njezin mirovinski fond zacijelo neće imati ništa protiv neočekivane infuzije gotovine. "Sretan put!" rekla joj je gospođa Norville, a Tess je podigla palac. Kad je krenula, GPS joj je rekao: "Zdravo, Tess, vidim da krećemo na put." "Točno", odgovorila je. "A danas je baš lijep dan za putovanje, zar ne?" Za razliku od kompjutera u znanstveno-fantastičnim filmovima, Tom nije bio osobito dobro opremljen za neobavezno ćaskanje, premda bi mu Tess katkad pomogla. Rekao joj je da skrene nadesno za četiristo metara pa onda na prvom križanju nalijevo. Zemljovid na Tomovu zaslonu pokazivao je zelene strelice i imena ulica, isisavajući informacije s neke tehnološke metalne kugle koja je kružila visoko iznad zemlje. Ubrzo je došla do ruba Chicopeeja, ali Tom ju je bez komentara pustio da prođe pokraj odvojka za I-84 i ode na selo koje je plamtjelo od

listopadskih boja i odisalo mirisom spaljena lišća. Nakon desetak milja vožnje po cesti koja se zvala Stari seoski put, u trenutku kad se već zapitala nije li njezin GPS pogriješio (kao da bi to bilo moguće!), Tom je ponovno progovorio: "Skretanje nadesno za jednu milju." I doista, uskoro je ugledala zeleni znak s natpisom Stagg Road, tako pun rupa od sačme da je bio gotovo nečitljiv. Ali, dakako, Tomu ne trebaju natpisi; riječima sociologa (prije no što je otkrila dar za pisanje priča o starim damama detektivkama, Tess je studirala sociologiju), on je upravljan s nekog drugog mjesta. Vijugat ćete oko šesnaest milja, bila joj je rekla Ramona Norville, ali Tess je vijugala samo dvanaest milja. Došla je do jednog zavoja, spazila staru oronulu kuću pred sobom na lijevoj strani ceste (na izblijedjeloj ploči iznad stajališta bez benzinske crpke još uvijek je pisalo ESSO), a onda je na cesti pred sobom ugledala – prekasno – nekoliko razbacanih velikih odvaljenih dasaka. Iz mnogih od njih virili su zahrđali čavli. Auto je poskočio prešavši preko rupe na kolniku koja je vjerojatno bila uzrok što su te daske ispale iz nemarno zapakiranog tovara nekog seoskog tupana, a Tess je skrenula prema neasfaltiranom rubu ceste pokušavajući zaobići daske, premda je znala da joj to vjerojatno neće uspjeti, jer zašto bi inače začula sebe kako govori: O-o ? Začuo se zvuk tup-bum-tres ispod nje kad su komadi dasaka odskočili i udarili u dno vozila, a onda se njezin vjerni Expedition počeo ljuljati i naginjati nalijevo, kao konj koji je ošepavio. Uspjela ga je usmjeriti u korovom obraslo dvorište napuštenog dućana, želeći ga maknuti s ceste kako je netko tko bi mogao izjuriti iz onog posljednjeg zavoja ne bi udario odostraga. Dosad nije bila uočila velik promet na Stagg Roadu, ali malo ga je ipak bilo, uključujući i nekoliko velikih kamiona. "Vrag te odnio, Ramona", rekla je, premda je znala da zapravo ne može okriviti knjižničarku; predsjednica (a vjerojatno i jedini član) Društva obožavatelja Richarda Widmarka, ogranak Chicopee, samo joj je pokušala pomoći, ali budući da Tess nije znala ime tupana koji je ispustio na cestu svoju čavlima napunjenu hrpu govana i bezbrižno nastavio svojim putem,

morala se zadovoljiti Ramonom. "Bi li htjela da ti ponovno izračunam put, Tess?" upitao ju je Tom, a Tess se trgnula. Isključila je GPS i ugasila motor. Izvjesno vrijeme neće ići nikamo. Mjesto je bilo vrlo mirno. Nije se čulo ništa osim ptičjeg pjeva i metalnog zvuk kloparanja koje je podsjećalo na kucanje starog navijenog sata. Dobra vijest glasila je da se prednji dio njezina Expeditiona izgleda naginje samo na lijevu stranu, što znači da mu je možda pukla samo jedna guma. Ako je tako, neće trebati vučnu službu; samo malu pomoć autokluba. Kad je izašla iz auta da pogleda lijevu prednju gumu, shvatila je da se u nju zabio jedan komad daske s velikim, hrđavim čavlom. Izustila je sočnu psovku kakva nikad nije prešla preko jezika neke od dama iz kluba pletilja i izvukla mobitel iz malog spremnika između sportskih sjedala. Kako stvari sada stoje, bit će sretna ako stigne kući prije mraka, a Fritzy će se morati zadovoljiti zdjelicom suhe hrane u smočnici. Toliko o prečacu Ramone Norville... premda je, iskreno rečeno, Tess vjerovala da joj se ista stvar mogla dogoditi i na autoputu; nesumnjivo, dosad je izbjegla svoju porciju sranja koja mogu unakaziti automobile na mnogim autocestama, ne samo na I84. Konvencije u pričama strave i užasa i u krimićima – čak i u onim beskrvnim krimićima s jednim lešom kakve Tessini poklonici vole – iznenađujuće su slične i dok je podizala poklopac mobitela, pomislila je: Da je ovo priča, mobitel sada ne bi radio. Pokazalo se da je ovo slučaj kad život oponaša umjetnost, jer kad je uključila svoju Nokiu, na zaslonu je ugledala poruku: NEMA SIGNALA. Pa naravno! Bilo bi previše jednostavno kad bi joj mobitel radio. Začula je prigušeni zvuk automobilskog motora koji se približavao, okrenula se i ugledala jedan stari bijeli kombi kako izlazi iz istog zavoja koji je za nju bio koban. Kombi je na vratima imao crtež kostura koji udara u bubnjeve u obliku okruglih kolača. Iznad tog priviđenja (mnogo čudnovatijeg od fotografije Richarda Widmarka na zidu Ramonina ureda), napisane

slovima iz kojih kaplje krv, kakva možete vidjeti na špicama filmova strave i užasa, nalazile su se riječi PEKARI ZOMBIJI. Tess je na trenutak bila previše smetena da bi mahnula rukom, a kad je to napokon učinila, vozač kombija bio je zaokupljen pokušajem da izbjegne otpad na cesti pa je nije primijetio. Imao je bolje reflekse od Tess, ali budući da kombi ima viši centar gravitacije od Expeditiona, Tess je načas bila uvjerena da će se prevrnuti u jarak. Kombi je ostao na kotačima – jedva – i zaobišavši razbacane daske uspio skrenuti natrag na cestu, a onda je nestao iza sljedećeg zavoja, ostavljajući za sobom plavi oblak ispušnog plina i miris vrućeg benzina. "Vrag vas odnio, pekari zombiji!" povikala je Tess, a onda se nasmijala. Katkad čovjeku ne preostane ništa drugo. Zakvačila je mobitel za pojas hlača svog kostima, izašla na cestu i počela skupljati razbacane daske. Radila je polako i pažljivo, jer izbliza joj je postalo jasno da su sve daske (koje su bile obojene u bijelo i izgledale kao da ih je netko odlomio u žaru odluke da obnovi kuću) pune čavala. Velikih i opasnih čavala. Radila je polako zato što se nije htjela porezati, ali i zato što se nadala da će biti na cesti i obavljati dobar posao kršćanskog milosrđa u trenutku kad naiđe sljedeće vozilo. Ali u trenutku kad je završila sa skupljanjem svega osim nekoliko bezopasnih trijeski i bacala velike komade u jarak pokraj ceste još nije naišao nijedan auto. Možda su, pomislila je, pekari zombiji pojeli svakoga u bližoj okolici pa sada hitaju natrag u svoju kuhinju da stave ostatke mesa u uvijek popularne narodne pite. Vratila se do korovom obraslog parkirališta napuštenog dućana i mrzovoljno pogledala svoj nakrivljeni auto. Trideset tisuća dolara željeza za kotrljanje, pogon na četiri kotača, nezavisne kočnice za prednje i stražnje diskove, Tom koji govori... a sve što je potrebno da vas ostavi na cjedilu komad je daske iz koje viri čavao. Ali naravno da iz svih dasaka vire čavli, pomislila je. U krimiću – Ili u filmu strave i užasa – to ne bi značilo nebrigu, nego plan. Zapravo, klopku. "Previše mašte, Tessa Jean", rekla je, citirajući riječi svoje majke... što je

ironično, naravno, jer naposljetku je upravo maštom zarađivala za život. Da se ni ne spominje dom u Daytona Beachu, u kojem je njezina majka provela posljednjih šest godina života. U velikoj tišini ponovno je postala svjesna onog slabašnog kloparanja. Ovaj napušteni dućan spadao je u onu vrstu prodavaonica kakvu u dvadeset prvom stoljeću više ne možete često vidjeti: imao je trijem. Ugao s lijeve strane urušio se, a ograda je na nekoliko mjesta bila slomljena, ali da, to je doista bio trijem, dražestan čak i u ovako ruševnom stanju. A možda baš zbog ovakvog stanja. Tess je smatrala da su trjemovi na dućanima mješovite robe postali zastarjeli zato što su ohrabrivali posjetitelje da ostanu sjediti i popričaju o bejzbolu ili o vremenu, umjesto da plate račun i odmah se sa svojim kreditnim karticama odvezu niz cestu do nekog drugog mjesta gdje će ih moći izvući na odlasku. Limena reklamna ploča koso je visjela na krovu trijema, još bljeđa od one ploče s natpisom ESSO. Prišla joj je nekoliko koraka bliže i zaklonila oči dlanom. VI VOLITE NJEGA, ON VOLI VAS. Što je točno taj slogan reklamirao? Već je gotovo izvukla odgovor iz one gomile smeća u malom mozgu, a onda joj je misli prekinuo zvuk motora. Kad se okrenula, uvjerena da se onaj zombi pekar naposljetku ipak odlučio vratiti, zvuku motora pridružila se škripa prastarih kočnica. Nije to bio bijeli kombi, nego stari kamionet Ford150, loše obojen u plavo, s Bondom 3 oko prednjih svjetala. Za volanom je sjedio muškarac u kombinezonu i radničkoj kapi sa šiltom. Gledao je hrpu odbačenih dasaka u jarku. "Dobar dan", doviknula mu je Tess. "Oprostite, gospodine?" Vozač je okrenuo glavu i spazio je na korovom obraslom parkiralištu. Mahnuo joj rukom u znak pozdrava, a onda je parkirao svoj kamionet iza njezina Expeditiona i ugasio motor. Začuvši tišinu, Tess je pomislila da je to poput ubojstva iz milosrđa. "Dobar dan", rekao je. "Jeste li vi maknuli one daske s ceste?" "Jesam, sve osim komada koji mi se zabio u prednju lijevu gumu. I..."

Gotovo je dodala: "I mobitel mi ovdje ne radi", a onda se predomislila. Ona je sama i bespomoćna žena, a ovo je čudan muškarac. Krupan muškarac. "I tako sam se našla ovdje", dovršila je, pomalo neuvjerljivo. "Ja ću vam promijeniti gumu ako imate rezervnu", rekao je izvlačeći se iz kamioneta. "Imate li je?" Tess načas nije bila u stanju odgovoriti. Prevarila se kad je pomislila da je ovaj tip krupan. Bio je pravi gorostas. Mora da je bio preko dva metra visok, ali visina je bila samo dio priče. Imao je velik trbuh i debela bedra, široka kao vrata. Znala je da je nepristojno buljiti (što je još jedna životna lekcija koju je naučila u majčinu krilu), ali nije si mogla pomoći. Ramona Norville bila je krupna žena, ali u usporedbi s ovim tipom izgledala je kao balerina. "Znam, znam", rekao je kao da se zabavlja. "Niste očekivali da ćete na ovom seoskom putu sresti Velikog zelenog diva, zar ne?" Premda on nije bio zelen, bio je tamnosmeđ od preplanulosti. Čak mu je i kapa bila smeđa, premda je na nekoliko mjesta gotovo potpuno izblijedjela, kao da je u jednom trenutku svog dugog života bila pošpricana bjelilom. "Oprostite", odvratila je. "Samo sam pomislila da se vi ne vozite u tom svom kamionetu, nego da vam služi kao odijelo." Stavio je ruke na bokove, podigao glavu prema nebu i nasmijao se. "To mi još nitko nikad nije tako rekao, ali na neki način imate pravo. Čim dobijem novac na lutriji, kupit ću si Hummer." "Pa, Hummer vam ne mogu kupiti, ali ako mi zamijenite gumu, rado ću vam platiti pedeset dolara." "Šalite se? To ću vam učiniti besplatno. Spasili ste me od nevolje kad ste maknuli one daske." "Malo prije prošao je jedan čudan kombi s crtežom kostura na vratima, ali zaobišao je daske." Krupni je muškarac već bio krenuo prema probušenoj gumi, ali sada se opet okrenuo Tess i namrštio se: "Prošao je, a da vam nije ponudio pomoć?"

"Mislim da me nije niti primijetio." "A nije se zaustavio ni da makne gomilu dasaka kako bi spasio sljedećeg prolaznika, zar ne?" "Ne, nije." "Samo je nastavio svojim putem?" "Da." Nešto joj se u tim pitanjima nije svidjelo. Ali onda se krupni tip nasmiješio, a Tess je rekla sebi da se ponaša budalasto. "Pretpostavljam da se rezervna guma nalazi ispod pretinca za teret." "Da. Barem tako mislim. Morate samo..." "Povući ručku, znam, znam. Već sam to vidio, već sam to radio." Dok je on polako hodao prema stražnjoj strani njezina Expeditiona s rukama duboko u džepovima kombinezona, Tess je primijetila da vrata njegova kamioneta nisu posve zatvorena i da je stropno svjetlo u kabini upaljeno. Pomislivši da je akumulator njegova kamioneta jednako izmučen kao i vozilo koje napaja, širom je otvorila vrata (šarke su zaškripale gotovo isto tako glasno kao i kočnice), a onda ih je zalupila. A kad je to učinila, pogledala je kroz stražnji prostor kabine u prostor za teret. I ugledala nekoliko razbacanih dasaka na rebrastom i hrđavom metalu. Bile su obojene u bijelo i iz njih su virili čavli. Načas je pomislila da joj je duh napustio tijelo. Kloparanje one ploče s natpisom VI VOLITE NJEGA, ON VOLI VAS sada je više nije podsjećalo na budilicu, nego na tempiranu bombu. Pokušala se uvjeriti da te daske ne znače ništa, takve stvari imaju značenje samo u knjigama kakve ona ne piše i u filmovima kakve malokad gleda: u gadnim i krvavim vrstama, ali to je nije smirilo. Što joj je ostavilo samo dvije mogućnosti. Ili da se i dalje pretvara, jer bi sve drugo bilo grozno ili da počne bježati prema šumi na drugoj strani ceste. Prije no što je stigla donijeti odluku, zapahnuo ju je snažan vonj muškog znoja. Okrenula se i ugledala diva pokraj sebe. Nadvio se nad nju s rukama u džepovima kombinezona. "Kako bi bilo da te pojebem umjesto da ti

promijenim gumu?" upitao ju je ljubaznim glasom. "Što misliš o tome?" Tess je u tom trenutku potrčala, ali samo u mašti. U stvarnom svijetu ostala je stajati prislonjena na kamion i gledati ga odozdo; bio je tako krupan da je zastirao Sunce i bacao sjenu na nju. Pomislila je kako joj je prije nepuna dva sata četiristo ljudi – uglavnom žena sa šeširima – pljeskalo u maloj, ali posve prikladnoj dvorani. A negdje južno odavde čekao ju je Fritzy. Shvatila je – s naporom, kao da podiže težak teret – da možda više nikad neće vidjeti svog mačka. "Molim vas, nemojte me ubiti", prozborila je neka žena vrlo slabim i vrlo uplašenim glasom. "Kujo jedna", rekao joj je div glasom čovjeka koji komentira vremenske prilike. Ploča na strehi iznad trijema i dalje je kloparala. "Cmizdrava kurvinska kujo. Majko draga!" Izvukao je desnu ruku iz džepa. Bila je to vrlo krupna ruka. Na ružičastom prstu imao je prsten s crvenim dragim kamenom. Izgledao je kao rubin, ali bio je prevelik da bi bio rubin. Tess je pomislila da je to vjerojatno obično staklo. Ploča je i dalje kloparala. VI VOLITE NJEGA, ON VOLI VAS. Zatim se njegova šaka stisnula i poletjela prema njoj, rastući dok joj nije zaklonila pogled na sve ostalo. Začula je prigušeni metalni zvuk. Pomislila je da je to njezina glava udara o vrata na kabini kamioneta. Pekari zombiji, pomislila je. Zatim je nakratko sve utonulo u mrak.

6 Došla je k svijesti u velikoj mračnoj prostoriji koja je vonjala po vlažnom drvu, prastaroj kavi i pretpotopnim kiselim krastavcima. Stari ventilator s pedalama visio je naheren sa stropa iznad nje. Podsjetio ju je na onaj napukli vrtuljak u Hitchcockovu filmu Stranci iz Nord-ekspresa. Ležala je na podu, gola od struka nadolje, a div ju je silovao. Samo silovanje činilo joj se od drugorazrednog značaja u odnosu na divovu težinu: njegova joj je težina lomila kosti. Jedva da je mogla disati. Sve ovo je sigurno san. Ali nos joj je bio natečen, na dnu lubanje narasla joj je kvrga koja joj se činila velika poput omanje planine, a u stražnjicu su joj se zabadali komadići trijeske. U snovima ne primjećujete takve pojedinost. Osim toga, u snovima ne osjećate stvarnu bol; uvijek se probudite prije no što stvarna bol započne. Ovo se stvarno zbiva. On je siluje. Odnio ju je u unutrašnjost starog dućana i sada je siluje dok se zlatni moljci lijeno vrte na iskošenim zrakama popodnevnog sunca. Negdje vani ljudi slušaju glazbu i kupuju proizvode na internetu, drijemaju i razgovaraju telefonom, ali ovdje jedan muškarac siluje ženu, a ta je žena ona. Bio joj je skinuo gaćice; vidjela ih je kako se bjelasaju vireći iz gornjeg džepa njegova kombinezona. To ju je podsjetilo na film Oslobađanje, koji je gledala na jednoj retrospektivi u koledžu, u danima kad je birala filmove s malo više pustolovnog duha. "Skini te gaćice", rekao je u tom filmu jedan od gorštaka debeljku iz grada prije no što ga je počeo silovati. Smiješno je što vam sve padne na pamet dok ležite ispod sto i pedeset kila seoskog mesa, a silovateljeva kita škripi naprijed-natrag u vama poput nenauljene šarke. "Molim vas", rekla je. "Oh, molim vas, prestanite." "Tek sam počeo", odvratio je, a onda joj se pred očima opet pojavila njegova šaka i ispunila joj vidokrug. Osjetila je žarenje u jednom obrazu i škljocaj u glavi, a onda izgubila svijest.

7 Kad je idući put došla k svijesti, ugledala je diva kako pleše oko nje u svom kombinezonu, zabacujući ruke s jedne strane na drugu i pjevajući Brown Sugar kreštavim i nemuzikalnim glasom. Sunce je zalazilo, a dva prozora na zapadnom zidu napuštenog dućana – s prašnjavim staklima koje vandali začudo nisu razbili – bila su ispunjena vatrom. Njegova je sjena plesala iza njega, poskakujući po daščanom podu i zidu koji je bio obilježen blijedim četverokutima na mjestima gdje su nekoć visjele reklamne ploče. Lupkanje njegovih radnih čizama stvaralo je apokaliptičan zvuk. Spazila je da joj hlače leže zgužvane pod pultom na kojem je nekoć stajala kasa (vjerojatno pokraj staklenki kuhanih jaja i ukiseljenih svinjskih nogu). Osjetila je miris plijesni. I, o, Bože, bol. Na licu, u prsima, u gotovo cijelom tijelu ispod struka, gdje joj se činilo kao da je rasporena. Pretvaraj se da si mrtva. To ti je jedina šansa da preživiš. Ponovno je sklopila oči. Pjevanje je prestalo, a onda ju je zapahnuo vonj muškog znoja. Sada snažniji. Oznojio se od vježbe, pomislila je, a onda je zaboravila da se mora pretvarati i pokušala vrisnuti. Ali prije no što je stigla, krupne šake zgrabile su je za vrat i počele se stezati. Svršeno je, pomislila je. Nema mi spasa. Bile su to mirne misli, prožete osjećajem olakšanja. Barem više neće morati podnositi bol, neće se više morati buditi i gledati ovo čudovište kako pleše na plamtećoj svjetlosti zalazećeg Sunca. Onesvijestila se.

8 Kad je po treći put doplutala natrag do svijesti, svijet je poprimio crnu i srebrnu boju, a ona je lebdjela. Tako je to kad je čovjek mrtav. A onda je ispod sebe spazila ruke – krupne ruke, njegove ruke – i osjetila stezanje na vratu, kao od bodljikave žice. Nije ju davio dovoljno dugo da je ubije, ali osjećala je oblik njegovih šaka na vratu kao ogrlicu, s dlanovima naprijed, a prstima sa strane i straga. Bila je noć. Na nebu se digao Mjesec. Pun Mjesec. Div ju je nosio parkiralištem napuštenog dućana i prošao pokraj svog kamiona. Svoj Expedition nije primijetila. Njezin je Expedition nestao. Kamo si nestao, Tome? Div je zastao na rubu ceste. Osjećala je vonj njegova znoja i dizanje i spuštanje njegovih prsa. Osjećala je hladan noćni zrak na bosim stopalima. Čula je kloparanje one ploče iza sebe: VI VOLITE NJEGA, ON VOLI VAS. Misli li on da sam mrtva? Ne može misliti da sam mrtva, još uvijek krvarim. Krvari li ona doista? Teško je bilo reći sa sigurnošću. Mlitavo mu je ležala u rukama, osjećajući se kao ona djevojka u filmu strave i užasa, ona koju je odnio Jason, Michael, Freddy ili kako se već zvao, nakon što je zaklao sve ostale. Sigurno je nosi u neku oronulu jazbinu duboko u šumi gdje će je zakvačiti na kuku što visi sa stropa. U takvim filmovima uvijek postoje lanci i kuke što vise sa stropa. Opet je počeo hodati. Čula je njegove radne čizme na zakrpanom katranu Stagg Roada: tup-tap-tup. A onda, na drugoj strani ceste, struganje i lupkanje. Nogom je udarao komade dasaka koje je ona bila tako brižljivo pokupila s ceste i bacila u ovaj jarak. Sada više nije mogla čuti kloparanje ploče, ali čula je protjecanje vode. Ne jako, ne bujanje, samo curenje. Div je kleknuo i

blago zastenjao. Sad će me sigurno ubiti. A onda barem neću više morati slušati ono grozno pjevanje. To je najbolje u svemu tome, kako bi rekla Ramona Norville. "Hej, djevojko", obratio joj je div ljubaznim glasom. Nije odgovorila, ali vidjela je da se naginje nad nju i gleda u njezine napola sklopljene oči. Jako se potrudila da ih ne pomakne. Ako on primijeti da joj se oči pomiču, makar malo... ili ako spazi svjetlucanje suza... "Hej!" Lupnuo ju je dlanom po obrazu, a Tess je pustila da joj glava padne na stranu. "Hej!" Ovoga puta odvalio joj je pravi šamar, ali po drugom obrazu. Tess je pustila da joj glava padne na drugu stranu. Uštipnuo ju je za bradavicu, ali nije se bio potrudio da joj skine bluzu i grudnjak pa je nije previše zaboljelo. Ostala je mlitavo ležati. "Oprosti što sam te nazvao kujom", rekao joj je, još uvijek ljubaznim glasom. "Dobra si pička. A ja volim malo starije cure." Tess je shvatila da on možda doista vjeruje da je ona mrtva. Što je teško povjerovati, ali možda je ipak istina. Odjednom ju je obuzela snažna želja da preživi. Ponovno ju je podigao. Vonj njegova muškog znoja iznenada joj je postao neizdrživ, a čekinje njegove brade škakljale su je po obrazu. Sve što je mogla bilo je da se ne trzne od njih. Poljubio ju je u kut usana. "Oprosti, bio sam malo grub." Zatim ju je opet nosio. Zvuk tekuće vode postao je jači, a mjesečine je nestalo. Osjetila je miris – ne, zadah – istrunulog lišća. Spustio ju je na tlo, u desetak centimetara vode. Voda je bila vrlo hladna pa je gotovo viknula. Podigao ju je na noge, a ona je pustila da joj se koljena svinu. Mlitava, pomislila je. Moram ostati mlitava. Nisu daleko odmakli prije no što su udarili u površinu od valovitog metala. "Jebi ga", rekao je zamišljenim tonom, a zatim ju je ispustio.

Tess je ostala mlitava čak i kad ju je nešto bolno ogreblo posred leđa – neka grana. Koljena su joj udarila o nabore iznad nje. Stražnjica joj je odgurnula spužvastu masu, a smrad istrunulih biljnih tvari postao je snažniji, snažan poput smrada mesa. Obuzela ju je snažna potreba da ga kašljanjem izbaci iz pluća. Osjetila je da joj se čupavo mokro lišće skuplja na križima, poput vodom natopljenog jastučića. Ako on sada shvati da sam još živa, borit ću se. Udarat ću ga nogom i udarati i udarati... Ali ništa se nije dogodilo. Dugo se bojala šire otvoriti oči ili ih makar malo pomaknuti. Zamišljala je da on čuči pokraj nje i gleda u cijev u koju ju je sakrio, s glavom nagnutom u stranu, kao u znaku pitanja, čekajući da ona učini upravo takvu kretnju. Kako je moguće da nije shvatio da je ona još živa? Morao joj je osjetiti kucanje srca. I kakvog bi imalo smisla udarati diva iz kamioneta? On bi je jednom rukom zgrabio za bosa stopala, izvukao je iz cijevi i ponovno je počeo daviti. A ovoga puta ne bi prestao. Ležala je u istrunulom lišću i tromoj vodi, gledajući ni u što poluzatvorenim očima, usredotočena na to da izigrava mrtvaca. Duh joj je zapao u sivu prazninu koja nije bila posve nesvjestica i ondje je, činilo joj se, dugo ostao, premda se vjerojatno varala. Kad je začula zvuk motora – njegov kamion, to je sigurno njegov kamion – pomislila je: Samo zamišljam da čujem taj zvuk. Ili ga sanjam. On je još uvijek ovdje. Ali onda se mukli i nepravilni štropot motora pojačalo i počeo udaljavati Stagg Roadom. To je trik. To je gotovo sigurno histerija. A čak i ako nije, ona ne može ovdje ostati do jutra. Kad je podigla glavu (žmirkajući od bolnog probadanja u svom zlostavljanom grlu) i pogledala prema otvoru cijevi, ugledala je samo nezastrt srebrni krug mjesečine. Počela se migoljiti prema njemu, a onda je zastala. To je trik. Baš me briga što si čula, on je još uvijek ovdje. Ta ju je misao ovoga puta snažnije pogodila. To što ništa nije vidjela kod otvora cijevi učinilo ju je snažnijom. U nekom trileru to bi bio trenutak lažnog opuštanja

prije velikog klimaksa. Ili u filmu strave. Kao kad ona bijela ruka izroni iz jezera u filmu Oslobađanje. Ili kao kad Alan Arkin nasrne na Audrey Hepburn u filmu Sama u tami. Tess nije voljela ni romane ni filmove strave, ali činjenica da je silovana i gotovo ubijena ipak je u njoj oslobodila cijelu bujicu sjećanja na filmove tog žanra. Kao da su joj bili nadohvat ruke. Moguće je da je on čeka. Recimo, ako ima pomoćnika da mu odveze kamion. Možda čuči oslanjajući se na pete odmah iza otvora cijevi na onaj strpljivi način svojstven ljudima sa sela. "Skini te gaćice", šapnula je, a onda je rukom pokrila usta. Što ako ju je čuo? Prošlo je pet minuta. Možda pet. Voda je bila hladna i Tess je počela drhtati. Uskoro će početi cvokotati zubima. A ako je div vani, on će to čuti. Odvezao se. Čula si to. Možda. A možda i nije. A možda ne mora napustiti cijev istim putem kojim je ušla. Bila je to propusna cijev, što znači da se proteže cijelim putem ispod ceste, a Tess je pod sobom osjećala protjecanje vode, što znači da cijev nije začepljena. Mogla bi otpuzati cijelom njezinom dužinom, pogledati parkiralište napuštenog dućana na drugoj strani ceste i uvjeriti se da je njegov stari kamionet otišao. Još bi uvijek bila sigurna ako on doista ima pomoćnika, ali Tess je bila uvjerena, duboko u sebi, kamo se njezin racionalni duh otišao skriti, da div nema pomoćnika. Pomoćnik bi zahtijevao da je i sam siluje. Osim toga, divovi djeluju sami. A ako je otišao? Što tada? Nije znala odgovor. Nije mogla zamisliti život nakon ovog popodneva u napuštenom dućanu i ove večeri u cijevi, dok joj se istrunulo lišće lijepi u udubinu leđa, ali možda to niti ne mora učiniti. Možda se samo mora koncentrirati na to da se vrati kući i nahrani Fritzyja paketom mačje hrane Fancy Feast. Vrlo je jasno mogla zamisliti paket Fancy Feasta. Ležao je na polici njezine mirne smočnice.

Okrenula se na trbuh i stala se pridizati na laktove, namjeravajući otpuzati cijelom dužinom cijevi. A onda je shvatila da u cijevi nije sama. Od jednog leša nije ostalo mnogo više od kostura (s rukama ispruženim kao da se moli), ali na njemu je još uvijek bilo dovoljno kose da Tess sa sigurnošću zaključi da je riječ o lešu žene. A drugi leš nalikovao bi na jako iznakaženu lutku iz robne kuće da nije bilo izbuljenih očiju i isplaženog jezika. Taj leš bio je noviji, ali životinje su ga već načele pa je čak i u mraku Tess mogla vidjeti cerek zubi mrtve žene. Jedan kukac nespretno je izmigoljio iz lutkine kose i otkotrljao joj se niz hrbat nosa. Tess je promuklo vrisnula, pobjegla iz cijevi i hitro se uspravila; mokra odjeća prilijepila joj se uz tijelo iznad struka. Ispod struka bila je gola. I premda se nije onesvijestila (barem je tako vjerovala), svijest joj se nakratko pretvorila u neku čudnu slomljenu stvar. Kad je poslije razmišljala o tome, sljedećeg se sata sjećala kao zamračene pozornice koju je tu i tamo osvjetljavao pokoji reflektor. S vremena na vrijeme jedna pretučena žena sa slomljenim nosom i krvavim bedrima ušetala bi pod svjetlost jednoga od tih reflektora, a onda bi opet nestala u mraku.

9 Bila je u dućanu, u velikoj praznoj središnjoj prostoriji koja je nekoć bila razdijeljena na prolaze, sa škrinjom za smrznutu robu (možda) u stražnjem dijelu i s hladnjakom za pivo (sigurno) uzduž cijelog zida. Okruživali su je mirisi nestale kave i kiselih krastavaca. Ili je div zaboravio uzeti njezine hlače ili se namjeravao poslije vratiti po njih – možda nakon što pokupi one daske s čavlima. Izvukla ih je ispod pulta. Pod hlačama su joj ležale cipele i mobitel – razbijen. Da, on će se u neko doba vratiti. Njezina je traka za kosu nestala. Prisjetila se (nejasno, onako kako se čovjek prisjeća događaja iz najranijeg djetinjstva) da ju je jedna žena bila zapitala gdje je kupila tu traku i neobjašnjivog pljeska kad je odgovorila da ju je kupila kod J. C. Penneyja. Prisjetila se diva kako pjeva Brown Sugar – hrapavim i jednoličnim djetinjim glasom – a onda je opet odlutala.

10 Hodala je iza dućana na mjesečini. Oko ramena koja su drhtala ogrnula je komad nekog tapisona, ali nije se mogla sjetiti odakle ga je uzela. Bio je prljav, ali topao pa se čvršće ogrnula. Sinulo joj je da zapravo kruži oko dućana i da joj je ovo možda drugi, treći ili čak četvrti obilazak. Sinulo joj je da traži svoj Expedition, ali svaki put kad ga nije našla iza dućana, zaboravila je da ga je već potražila pa ga je opet otišla tražiti. Zaboravila je zato što je primila udarac u glavu, zato što je preživjela silovanje i davljenje i bila u šoku. Sinulo joj je da možda ima krvarenje u mozgu – kako da čovjek to sigurno zna, osim ako se ne probudi među anđelima pa mu oni to kažu? Onaj popodnevni laki povjetarac sada se malo pojačao, a kloparanje one limene ploče postalo je glasnije. VI VOLITE NJEGA, ON VOLI VAS. "7Up", rekla je promuklim, ali upotrebljivim glasom. To je to. Vi volite njega, a on voli vas. Shvatila je da podiže glas i počinje pjevati. Imala je dobar glas, a davljenje mu je dalo iznenađujuće ugodnu hrapavost. Kao da Bonnie Tyler pjeva ovdje na mjesečini. "7Up dobar okus ima... to je cigareta što sviđa se svima!" Sinulo joj je da je nešto pobrkala, a čak i ako nije, trebala bi pjevati nešto bolje od loše zapamćenih reklamnih slogana dok joj je glas tako ugodno hrapav; ako vas već siluju i ostave da umrete u cijevi s još dva leša u raspadanju, iz toga bi trebalo nastati nešto dobro. Mogla bih otpjevati neki hit Bonnie Tyler. Otpjevat ću It's a Heartache. Sigurna sam da znam riječi, sigurna sam da ih mogu iščeprkati iz one gomile smeća koju svaki pisac nosi u svom malom... Ali onda je opet odlutala.

11 Sjedila je na kamenu i gorko plakala, još uvijek zaogrnuta onim prljavim komadom tapisona. Među nogama ju je boljelo i peklo. Gorak okus u ustima nagovještavao joj je da je u jednom trenutku između hodanja po dućanu i sjedenja na ovom kamenu povratila, ali nije se mogla sjetiti kada... Silovana sam, silovana, silovana... "Nisi ti ni prva ni posljednja", rekla je s mješavinom strogosti i sućuti u glasu, ali te riječi, koje je izbacila iz sebe između dva jecaja, nisu joj mnogo pomogle. Pokušao me je ubiti, a to mu je gotovo i uspjelo! Da, da. Ali u ovom trenutku njegov joj neuspjeh nije pružao veliku utjehu. Pogledala je nalijevo i ugledala dućan pedeset ili šezdeset metara dalje niz cestu. A ja mu nisam prva! U onoj cijevi leže druge njegove žrtve! Kukci gmižu po njima, a njima je to svejedno! "Da, da", rekla je promuklim glasom Bonnie Tyler, a onda je opet odlutala.

12 Hodala je sredinom Stagg Roada i pjevala It's a Heartache, a onda je iza sebe začula približavanje automobilskog motora. Okrenula se, gotovo pala i ugledala prednja svjetla nekog vozila kako osvjetljavaju vrh uspona koji je vjerojatno i sama upravo prešla. To je on. Div. Vratio se u dućan i otkrio da joj ondje nema odjeće pa je otišao provjeriti u cijev i shvatio da je nestala. I sada je traži. Tess je jurnula u jarak, posrnula jednim koljenom, izgubila svoj improvizirani šal, ustala i oteturala u žbunje. Jedna ju je grana ošinula po obrazu i raskrvarila. Začula je uplašeni jecaj neke žene. Pala je na ruke i koljena, a pramen kose prekrio joj je oči. Prednja svjetla automobila prešla su preko vrha uspona i osvijetlila cestu. Tess je vrlo jasno vidjela svoj ispušteni komad tapisona i shvatila da će ga i div vidjeti. A onda će stati i izaći iz auta. Ona će mu pokušati pobjeći, ali on će je uhvatiti. Ona će vrisnuti, ali nitko neće čuti njezin vrisak. U pričama poput ove nitko nikad ne čuje vrisak. A onda će je on ubiti, ali prvo će je još jedanput silovati. Auto – jer to nije bio kamion, nego auto – prošao je ne usporivši. Iz njega je treštala glazba grupe Bachman-Turner Overdrive: "B-B-B-Baby, još n-nništa nisi vidjela." Gledala je kako stražnja svjetla automobila trepere i nestaju s vidika. Osjetila je da će ponovno odlutati pa se objema rukama pljesnula po obrazima. "Ne!" promrmljala je glasom Bonnie Tyler. "Ne!" Uspjela se malo pribrati. Obuzela ju je snažna želja da ostane čučati u žbunju, ali to ne bi bilo dobro. Ne samo da je zora još daleko, nego vjerojatno i ponoć. Mjesec je ležao nisko na nebu. Ona ne smije ostati ovdje i ne smije dopuštati da samo tako... gubi nit. Mora misliti. Pokupila je komad tapisona iz jarka i ogrnula se njime, a onda je opipala uši. Ali već je znala što će otkriti. Na njima više nije bilo njezinih visećih dijamantnih naušnica, jedne od njezinih malobrojnih ekstravagancija. Opet je

briznula u plač, ali ovaj je napadaj kraće trajao, a kad je završio, osjetila je da dolazi k sebi. Da se vraća u svoje tijelo, da nije više duh koji lebdi oko njega. Misli, Tessa Jean! U redu, pokušat će. Ali razmislit će u hodu. I dosta je bilo pjevanja. Njezin promijenjeni glas zvučao je jezovito. Kao da je div stvorio novu ženu kad ju je silovao. A Tess nije željela biti nova žena. Sviđala joj se ona stara. Mora hodati. Hodati na mjesečini dok njezina sjena hoda na cesti pokraj nje. A kako se ta cesta zove? Stagg Road. Ako se može vjerovati Tomu, kad je uletjela u divovu klopku, Tess se nalazila manje od četiri milje od križanja Stagg Roada i autoputa US 47. To nije tako strašno; Tess je svakog dana pješačila najmanje tri milje da ostane u formi, a kad je kišilo ili sniježilo, vježbala je na kućnoj spravi za hodanje. Naravno, ovo joj je prva šetnja u ulozi Nove Tess, žene s bolnim i krvavim spolovilom i promuklim glasom. Ali nije sve tako loše: uspjela se ugrijati, gornja joj se polovica tijela osušila, a na nogama je imala cipele bez potpetica. Gotovo je bila obula cipele s visokim potpeticama, a večerašnja bi šetnja u njima bila vrlo neugodna. Premda ova šetnja ne bi bila zabavna ni pod kakvim okolnostima, ne, ne, n... Misli! Ali prije no što je stigla započeti, cesta ispred nje se osvijetlila. Tess je opet jurnula u žbunje, a ovoga puta uspjela je zadržati onaj komad tapisona. Hvala Bogu, bio je to opet automobil, a ne divov kamion i nije usporio. Ipak bi to mogao biti on. Možda je uzeo auto. Možda se odvezao kući, u svoju jazbinu i uzeo auto. Misleći, ako ona vidi auto, izaći će iz skrovišta, ma gdje da se skriva. Mahnut će mi da stanem, a onda je imam. Da, da. Tako bi se to dogodilo u filmu strave i užasa, zar ne? Užasnute žrtve 4 ili Užas na StaggRoadu 2 ili... Već je gotovo odlutala, ali onda se opet pljesnula po obrazima. Kad stigne kući, nahrani Fritzyja i legne u svoj krevet (nakon što zaključa sva vrata i upali sva svjetla), moći će lutati do mile volje. Ali ne sad. Ne, ne, ne. Sad mora nastaviti hodati i sakriti se kad naiđe koji automobil. Ako bude u

stanju učiniti te dvije stvari, naposljetku će doći do US 47 i možda pronaći neki dućan. Pravi dućan, s telefonom, ako bude imala sreće... a zaslužila je malo sreće. Nije imala svoju torbicu, ostala joj je u Expeditionu (gdje god da se on sada nalazi), ali znala je napamet svoj pozivni broj AT&T; bio je to njezin kućni telefonski broj plus 9712. Lako zapamtiti. Uto je ugledala ploču pokraj ceste i bez problema pročitala natpis na mjesečini: ULAZITE U GRAD COLEWICH DOBRO DOŠLI, PRIJATELJU! "Vi volite Colewich, Colewich voli vas", šapnula je. Poznavala je to mjesto, čije su ime mještani izgovarali "Collitch". Zapravo je to bio gradić, jedan od mnogih gradića u Novoj Engleskoj koji su prosperirali u doba tekstilnih tvornica, a onda se nekako nastavljali boriti u novoj eri slobodne trgovine, kad su se američke hlače i jakne počele izrađivati u Aziji ili Srednjoj Americi, a vjerojatno su ih izrađivala djeca koja ne znaju čitati niti pisati. Bila je na rubu grada, ali sigurno može otići do telefona. A što će učiniti kad ga nade? Tada će... tada će... "Pozvati limuzinu", rekla je. Ta joj je ideja sinula kao izlazak Sunca. Ako je ovo Colewich, znači da je od svog doma u Connecticutu udaljena samo trideset milja, a možda i manje. Tvrtka u kojoj je Tess unajmljivala limuzine kad je htjela otići do međunarodnog aerodroma Bradely ili u Hartford ili u grad New York (ako je mogla birati, nikad se nije sama vozila po gradovima) imala je sjedište u susjednom gradu Woodfieldu. Tvrtka Royal Limousine hvalila se non-stop uslugom. A što je još bolje, oni imaju broj njezine kreditne kartice u svom računalu. Tess se počela osjećati bolje i počela brže hodati. Zatim su cestu osvijetlila prednja svjetla automobila i ona je još jedanput požurila u žbunje i čučnula, uplašena poput svake druge lovine: srne, lisice ili zeca. Kad je

shvatila da je ovo vozilo kamion, počela je drhtati. Nije prestala drhtati čak ni kad je spazila da je riječ o maloj bijeloj Toyoti, nimalo sličnoj divovom starom Fordu. Kad je kamion otišao, pokušala se prisiliti da ponovno izađe na cestu, ali isprva nije mogla. Opet je zaplakala, a suze su joj bile tople na hladnom licu. Osjetila je da bi još jedanput mogla izaći iz svjetla reflektora svijesti, a to nije smjela dopustiti. Ako si dopusti da prečesto odluta na ono mračno mjesto u glavi, naposljetku se možda više neće znati vratiti. Prisilila se da razmišlja o tome kako mora zahvaliti vozaču limuzine i dodati napojnicu na obrazac kreditne kartice prije no što se zaputi puteljkom među cvijećem do svojih ulaznih vrata. A onda naginje poštanski sandučić da uzme rezervni ključ s kuke iza njega, slušajući kako Fritzy tjeskobno mijauče. Pomisao na Fritzyja natjerala ju je da krene dalje. Izašla je iz žbunja i nastavila hodati, spremna da jurne natrag u sklonište čim opet ugleda prednja svjetla nekog automobila. Iste sekunde. Jer div je negdje u blizini. Shvatila je da će on od sada uvijek biti u blizini. Osim ako ga policija ne uhvati i strpa u zatvor. Ali kad bi došlo do toga, ona bi im morala ispričati što se dogodilo, a čim joj je ta misao proletjela kroz glavu, pred očima joj se pojavio velik novinski naslov u stilu New York Posta. AUTORICA KNJIGA O PLETILJAMA IZ WILLOW GROVEA SILOVANA NAKON PREDAVANJA Tabloidi poput Posta nedvojbeno bi popratili tekst njezinom fotografijom od prije deset godina, iz vremena kad joj objavila prvu knjigu o klubu pletilja. U ono doba bila je u kasnim dvadesetima, imala je dugu tamnoplavu kosu koja joj se valovito spuštala niz leđa i lijepo oblikovane noge koje je voljela pokazivati u kratkim suknjama. A navečer je nosila otvorene cipele sa štiklom kakve neki muškarci (a onaj div gotovo sigurno) smatraju otvorenim pozivom na seks. Novine ne bi spomenule da je ona sada deset godina starija, deset kila teža i da je u trenutku napada bila odjevena u neupadljivu – gotovo nemarnu – poslovnu odjeću; takve se pojedinosti ne

uklapaju u onu vrstu priča kakvu tabloidi vole pripovijedati. Tekst bi bio pun poštovanja (možda malo zadihan između redaka), ali slika njezine mlade verzije ispričala bi pravu priču, priču koja je vjerojatno starija i od izuma kotača: Dobila je ono što je tražila. Je li to realistično očekivati ili to samo njezin stid i jako uzdrman osjećaj samopoštovanja zamišljaju najgoru moguću varijantu? Onaj dio njezine ličnosti koji bi se možda i dalje htio skrivati u grmlju, čak i ako joj uspije pobjeći s ove grozne ceste i iz ove grozne države Massachusetts i vratiti se u svoju sigurnu malu kuću u Stoke Villageu? Nije znala odgovor, ali pretpostavljala je da istina leži negdje u sredini. Znala je samo to da bi joj to donijelo onu vrstu publiciteta u čitavoj zemlji kakvu svaka spisateljica priželjkuje kad objavi knjigu i kakvu nijedna ne želi kad je siluju, opljačkaju i ostave da umre. Mogla je zamisliti kako netko diže ruku i postavlja joj pitanje: Jeste li ga na bilo koji način potaknuli? To je smiješno, a Tess je to znala čak i u svojem sadašnjem stanju... ali također je znala da bi, ako ovo procuri u javnost, netko doista dignuo ruku i upitao: Namjeravate li o ovome pisati? A što bi mu odgovorila? Što bi uopće mogla odgovoriti? Ništa, pomislila je Tess. Pokrila bih rukama uši i pobjegla s pozornice. Ali ne. Ne, ne, ne. Istina je da se ona uopće ne bi niti našla na pozornici. Kako da ikad ponovno čita, predaje ili dijeli autograme znajući da bi se on mogao pojaviti i smješkati joj se iz zadnjeg reda? Smješkati joj se s onom čudnom smeđom kapom s izblijedjelim mrljama? A možda i s njezinim naušnicama u džepu. Da ih miluje. Od pomisli da obavijesti policiju, zažarila joj se koža i mogla je osjetiti kako joj se lice doslovce trza od stida, čak i ovdje, samoj u mraku. Možda ona nije tako popularna kao Sue Grafton ili Janet Evanovich, ali ne može se reći ni da je privatna osoba. Možda bi se prilog o njoj dan-dva vrtio čak i na CNN-u. Svijet bi doznao da je ludi div s cerekom na licu ispalio svoj teret u autoricu krimića o pletiljama iz Willow Grovea. Možda bi se čak otkrila i

činjenica da je uzeo njezino donje rublje kao suvenir. CNN bi taj dio izostavio, ali National Enquirer ili Inside View ne bi bili tako obzirni. Dobro upućeni izvori tvrde da je policija pronašla spisateljičine gaćice u ladici osumnjičenog silovatelja: plitke plave gaćice Victoria's Secret s čipkastim obrubom. "Ne mogu im reći", rekla je. "Neću im reći." Ali bilo je drugih žena prije tebe, moglo bi biti drugih poslije te... Otjerala je tu misao iz glave. Bila je previše umorna da razmišlja o tome što je ili nije njezina moralna dužnost. O tome će razmisliti poslije, ako joj Bog dopusti da preživi... a izgledalo je da će joj Bog to dopustiti. Ali neće o tome razmišljati na ovoj napuštenoj cesti gdje svaki par svjetala koji se približava možda donosi njezina silovatelja. Njezina silovatelja. Sad je već postao njezin.

13 Otprilike jednu milju iza table za Colewich Tess je začula duboko, ritmično lupanje koje kao da je izviralo iz ceste i ulazilo joj u stopala. Prvo je pomislila na Morlocke, mutante iz romana H. G. Wellsa, kako održavaju svoje strojeve duboko u utrobi zemlje, ali nakon pet minuta postalo joj je jasno odakle dopire taj zvuk. Nije dolazio iz zemlje, nego iz zraka, a bio je to zvuk koji je poznavala: kucanje bas-gitare. Ostatak benda pridružio mu se dok je hodala. Ugledala je svjetlost na obzoru, ne prednja svjetla automobila, nego bijelu svjetlost natrijske svjetiljke i zeleni sjaj neona. Bend je svirao Mustang Sally, i mogla je čuti smijeh. Bio je pripit i prekrasan, popraćen povremenim veselim uzvicima tulumarenja. Od tog zvuka poželjela je opet zaplakati. Gostionica uz cestu, velika stara plesna dvorana s golemim neasfaltiranim parkiralištem koje je, izgleda, bilo zauzeto do posljednjeg mjesta, zvala se Stagger Inn. Tess je stajala na rubu sjaja koji su bacala svjetiljke s parkirališta, mršteći se. Zašto je ovdje toliko automobila? Zatim se sjetila da je danas petak. Izgleda da je Stagger Inn mjesto u koje čovjek ide ako je iz Colewicha ili nekog od obližnjih mjesta. Oni će imati telefon, ali unutra je previše ljudi. Vidjet će njezino natučeno lice i iskrivljeni nos. Htjet će znati što joj se dogodilo, a ona nije u stanju izmišljati. Barem ne još. Čak ni javni telefon vani nije bio dobar, jer je i ondje vidjela ljude. Mnogo ljudi. Pa jasno! Danas čovjek mora izaći ako želi popušiti cigaretu. Osim toga... Možda je on ovdje. Nije li on u jednom trenutku počeo poskakivati oko nje i zapjevao pjesmu Rolling Stonesa onim groznim nemuzikalnim glasom? Tess je pretpostavljala da je taj dio možda i sanjala – ili halucinirala – ali nije baš bila uvjerena u to. Nije li moguće da je on, nakon što je skrio njezin auto, odmah otišao ovamo u Stagger Inn, pročišćena grla i spreman da tulumari do zore? Bend je započeo svirati posve pristojnu obradu stare pjesme Crampsa

"Može li tvoja mačkica obraditi psa?" Ne može, pomislila je Tess, ali bez sumnje, danas je jedan pas obradio moju mačkicu. Stara Tess ne bi dobro gledala na takvu šalu, ali Nova Tess smatrala ju je prilično jebeno smiješnom. Promuklo se nasmijala i nastavila hodati, prešla je na drugu stranu ceste, do koje svjetlost s parkirališta gostionice nije dopirala. Kad je prošla pokraj dalje strane zgrade, ugledala je stari bijeli kombi leđima okrenut prema platformi za istovar. S ove strane Stagger Inna nije bilo natrijskih svjetiljaka, ali mjesečina je bila dovoljno jaka da pokaže kostur koji udara u bubnjeve od kolačića. Nije ni čudo što se kombi nije zaustavio da pokupi s ceste one razbacane daske pune čavala. Pekari zombiji kasnili su na utovar, a to nije dobro, jer u petak navečer Stagger Inn bio je bučno i uzavrelo mjesto. "Može li tvoja mačkica obraditi psa?" upitala je Tess i povukla prljavi komad tapisona malo jače oko vrata. Nije to šal od nerca, ali u prohladnu listopadsku večer i to je bolje nego ništa.

14 Stigavši do križanja Stagg Roada i autoputa 47, ugledala je prekrasan prizor: prodavaonicu Gas & Dash koja je na zidu od betonskih blokova između muškog i ženskog zahoda imala dva javna telefona. Prvo je otišla u ženski zahod. Kad je mokraća potekla, morala je rukom pokriti usta da priguši krik; bilo je kao da je netko upalio kutiju šibica među nogama. Kad je ustala sa školjke, niz obraze su joj se zakotrljale nove suze. Voda u školjki imala je pastelno-ružičastu boju. Obrisala se je – vrlo nježno – listićem toaletnog papira, a onda pustila vodu. Uzela bi još jedan listić da ga umetne u gaćice među nogama, ali naravno, to nije mogla učiniti. Div joj je bio uzeo gaćice kao suvenir. "Gade jedan", rekla je. Zastala je s rukom na kvaki, gledajući natučenu ženu s razrogačenim očima u vodom zamrljanom zrcalu iznad umivaonika. Zatim je izašla.

15 Ustanovila je da je upotreba javnog telefona u ovo moderno doba postala neobično teška, čak i ako ste zapamtili broj svoje pozivne kartice. Prvi telefon kojim se pokušala poslužiti radio je samo u jednom smjeru: Tess je mogla čuti telefonisticu u centrali, ali telefonistica nije mogla čuti nju pa je prekinula vezu. Drugi telefon bio je okrenut u stranu na zidu od betonskih blokova – što nije bilo ohrabrujuće – ali je radio. Čulo se stalno i nepodnošljivo zujanje, ali barem su ona i telefonistica mogle komunicirati. Samo što Tess nije imala olovku. Imala je nekoliko pisaljki u torbici, ali naravno, nije imala torbicu. "Ne možete li me naprosto spojiti?" upitala je telefonisticu. "Ne mogu, gospođo, morate sami nazvati broj kako biste upotrijebili svoju kreditnu karticu," odgovorila joj je telefonistica, kao da objašnjava očiglednu činjenicu nekom glupom djetetu. Tess se zbog toga nije naljutila, jer ona se doista i osjećala kao glupo dijete. Zatim je shvatila koliko je prašnjav zid od betonskih blokova. Zamolila je telefonisticu da joj izdiktira broj, a kad je ova to učinila, zapisala ga je prstom u prašini. Prije no što je počela birati broj, jedan je kamion skrenuo na parkiralište. Srce joj je skočilo u grlo vrtoglavom akrobatskom lakoćom, a kad su iz kamiona izašla dva nasmijana momka u srednjoškolskim jaknama i projurila u dućan, bilo joj je drago što joj je srce poskočilo. To je spriječilo mlaz koji bi inače sigurno potekao. Osjetila je da gubi vezu sa svijetom i načas naslonila glavu na zid, pokušavajući doći do daha. Zatvorila je oči. Ugledala je diva kako se nadvija nad nju, s rukama u džepovima kombinezona, a onda je opet otvorila oči. Zatim je nazvala broj koji je zapisala u prašinu na zidu. Pripremila se za telefonsku sekretaricu ili za operatera koji će joj s dosadom u glasu reći da nemaju automobila, naravno da nemaju u petak navečer, jeste li glupi od rođenja, gospođo, ili ste takvi postali s vremenom?

Ali nakon dva signala začula je poslovni glas žene koja se predstavila kao Andrea. Poslušala je Tess i rekla joj da će odmah poslati auto s vozačem po imenu Manuel. Da, ona točno zna odakle Tess zove, jer oni stalno šalju automobile u Stagger Inn. "OK, ali ja nisam u Staggeru", rekla joj je Tess. "Nalazim se na križanju oko pola milje od..." "Da, gospođo, i to mi je mjesto poznato", odvratila je Andrea. "U prodavaonici Gas & Dash. Katkad idemo i onamo. Ljudi često pješice odu do tog mjesta pa nas onda odande nazovu ako su malo previše popili. Vjerojatno ćete morati pričekati četrdeset pet minuta, možda čak i jedan sat." "To je u redu", rekla je Tess. Opet su joj potekle suze. Ovoga puta suze zahvalnosti, premda je rekla sebi da se ne smije opustiti, jer u pričama poput ove junakinjine nade često se izjalove. "To je posve u redu. Bit ću kod javnog telefona. I čekati." Sad će me pitati jesam li malo previše popila. Jer vjerojatno tako zvučim. Ali Andrea ju je samo upitala želi li platiti u gotovini ili kreditnom karticom. "American Expressom. Trebali biste imati broj moje kartice u računalu." "Da, gospođo, imam ga. Hvala što ste nazvali Royal Limusine; koja svaku mušteriju tretira kao kraljevsku ličnost." Andrea je prekinula vezu prije no što je Tess stigla odgovoriti "nema na čemu". Baš kad je htjela odložiti slušalicu, jedan čovjek – on, to je on – istrčao je iza ugla dućana ravno na nju. Ovoga puta nije bilo šanse da vrisne; skamenila se od užasa. Bio je to jedan od onih tinejdžera. Prošao je pokraj nje niti ne pogledavši je i skrenuo nalijevo u muški zahod. Zalupio je vratima. Trenutak poslije začula je oduševljeni, konjski zvuk mladića koji prazni svoj zapanjujuće zdrav mjehur. Tess je obišla zgradu i stala pokraj smrdljivog kontejnera za smeće ( ne,

pomislila je, ja ne stojim, ja virim ), čekajući da mladić obavi nuždu i ode. Kad je on otišao, vratila se do javnog telefona da gleda cestu. Unatoč svih dijelova tijela koji su je boljeli, trbuh joj je zakrčao od gladi. Propustila je večeru, bila je previše zaposlena da bi stigla jesti, bila je silovana i gotovo ubijena. Rado bi pojela neku od grickalica što se prodaju u ovakvim prodavaonicama – pa čak bi joj i jedan od onih groznih krekera s maslacem od kikirikija, tako čudno žutim, bio prava poslastica – ali nije imala novca. A čak i da ga je imala, ne bi ušla u prodavaonicu. Znala je kakva svjetla imaju u samoposlugama uz cestu kao što je Gas & Dash; pod tim jarkim i nemilosrdnim fluorescentnim svjetlima čak i zdravi ljudi izgledaju kao da boluju od raka gušterače. Službenik na blagajni pogledao bi joj natučene obraze i čelo, slomljeni nos i natečene usne te možda ništa ne bi rekao, ali Tess bi primijetila širenje očiju. A možda i hitro obuzdano titranje usana. Jer pogledajmo istini u oči, neki ljudi smatraju da pretučena žena izgleda smiješno. Osobito u petak navečer. Tko vas je istukao, gospođo, i čime ste to zaslužili? Ne biste li svratili nakon što neki momak potroši svoje prekovremene sate na vas? To ju je podsjetilo na jedan stari štos koji je negdje čula: Zašto se u Americi svake godine pretuče tristo tisuća žena? Zato što su tako... jebeno... neposlušne. "Nije važno", šapnula je. "Pojest ću nešto kad se vratim kući. Možda salatu od tunjevine." To joj je dobro zvučalo, ali jednim dijelom bila je uvjerena da su dani kad je jela salatu od tunjevine – a što se toga tiče, i one grozne krekere s maslacem od kikirikija – zauvijek prošli. Pomisao da će je limuzina odvesti je iz ove noćne more izgledala joj je kao neka suluda maštarija. Negdje sa svoje lijeve strane Tess je čula vozila kako jure po autoputu I84 – cestom kojom bi se i ona odvezla da nije tako spremno prihvatila prijedlog da skrati put kući. Na autocesti su ljudi koji nikad nisu bili silovani i odbačeni u cijevi išli na svoja odredišta. Tess je pomislila da su zvukovi njihova bezbrižnog putovanja najosamljeniji zvukovi koje je ikad čula.

16 Stigla je limuzina. Bio je to Lincoln Town Car. Vozač je izaša O iz auta i osvrnuo se oko sebe. Tess ga je pozorno promotrila stojeći iza ugla dućana. Nosio je tamno odijelo. Bio je to nizak momak s naočalama i nije joj izgledao kao silovatelj... ali dakako, nisu svi divovi silovatelji, a nisu ni svi silovatelji divovi. A morala mu je vjerovati. Ako želi stići kući i nahraniti Fritzyja, nema izbora. I tako je odbacila svoj prljavi improvizirani šal na tlo pokraj javnog telefona koji je nekim čudom radio, a onda je polaganim, ali upornim korakom krenula prema autu. Svjetlost koja je sjala kroz prozore dućana učinila joj se zasljepljujuće jarkom nakon sjena s bočne strane zgrade, a dobro je znala kako joj izgleda lice. On će me pitati što mi se dogodilo i želim li da me odveze u bolnicu. Ali Manuel (koji je možda vidio i gorih stvari, što nije nemoguće) samo joj je otvorio vrata i rekao: "Dobro došli u limuzinu Royal, gospođo." Govorio je s nekim hispanskim naglaskom koji mu se dobro slagao s maslinastom kožom i tamnim očima. "Koja svaku mušteriju tretira kao kraljevsku ličnost", odvratila je Tess. Pokušala se nasmiješiti. Od toga su je zaboljele natečene usne. "Točno tako, gospođo." Ništa više. Bože, blagoslovi Manuela, koji je u životu možda vidio i gorih stvari – možda u zemlji iz koje je došao, a možda čak i na stražnjim sjedalima ovog automobila. Tko zna kakve tajne čuvaju vozači limuzina? Iz tog bi se pitanja mogla roditi neka dobra knjiga. Ne ona vrsta knjiga kakvu ona piše, naravno... ali tko zna kakve će ona knjige pisati nakon ovoga? I hoće li uopće više pisati? Večerašnja pustolovina možda je na izvjesno vrijeme izbacila iz nje taj samotnički užitak? A možda i zauvijek. To je sada nemoguće reći. Ušla je u stražnji dio auta, krećući se poput starice s uznapredovalom osteoporozom. Kad je vozač zatvorio vrata za njom, obavila je prste oko ručke i napeto gledala kako bi se uvjerila da će za volan doista sjesti

Manuel, a ne div u kombinezonu. Da je ovo film Užas na Stagg Roadu 2, za volan bi sjeo div: bio bi to posljednji preokret prije odjavne špice. Evo vam malo ironije, to vam je dobro za krv. Ali u auto je ušao Manuel. Naravno. Tess se opustila. "Dobio sam adresu Primrose Lane 19 u Stoke Villageu. Je li to točno?" Načas se nije mogla sjetiti; malo prije ukucala je broj svoje pozivne kartice u javni telefon bez trenutka razmišljanja, a sad se ne može sjetiti vlastite adrese. Opusti se, rekla je sebi. Svršeno je. Ovo nije film strave i užasa, ovo je tvoj život. Doživjela si nešto strašno, ali to je sada svršeno. Zato se opusti. "Da, Manuele. To je točno." "Namjeravate li negdje usput stati ili idemo ravno do vaše kuće?" Bilo je to najviše što se približio spominjanju onoga što su mu svjetla Gas & Dasha pokazala kad je ona prišla gradskom autu. Bila je puka sreća što je Tess još uvijek uzimala oralne tablete za kontracepciju – sreća i možda optimizam, jer ona ni s kim nije spavala već tri godine, ako ne računa današnju večer – ali večeras nije imala mnogo sreće pa je bila zahvalna i za taj mali komadić. Bila je sigurna da Manuel može negdje usput pronaći ljekarnu koja radi cijelu noć, čini se da vozači limuzina znaju takve stvari, ali Tess nije vjerovala da bi bila u stanju ušetati u ljekarnu i zatražiti tablete za jutro poslije. Njezino bi lice previše jasno pokazalo zašto joj takve tablete trebaju. A naravno, tu je i problem novca. "Ne namjeravam nigdje stati. Odvezite me ravno kući, molim vas." Uskoro su bili na I-84, koja je bila krcata prometom u petak navečer. Stagg Road i onaj napušteni dućan sada su iza nje. Pred njom leži njezina kuća, s protuprovalnim alarmom i ključem u svakoj bravi. A to je dobro.

17 Sve se odvijalo točno onako kako je zamišljala: dolazak, napojnica dodana na računu kreditne kartice, hod uz cvijećem omeđeni puteljak (zamolila je Manuela da pričeka i osvjetljava je prednjim svjetlima automobila dok ne uđe u kuću), zvuk Fritzyjeva mijaukanja kad je nagnula poštanski sandučić i izvukla rezervni ključ s kuke. Zatim je bila unutra, a Fritzy joj se nestrpljivo brusio o noge, želeći da ga podigne i pomiluje, a onda nahrani. Tess je sve to učinila, ali prvo je zaključala ulazna vrata iza sebe i uključila protuprovalni alarm prvi put u nekoliko mjeseci. Kada je na malom zelenom zaslonu iznad tipkovnice zabljeskao znak UKLJUČENO, počela se barem malo osjećati kao ona stara. Pogledala je sat u kuhinji i s iznenađenjem shvatila da je tek jedanaest i petnaest. Dok je Fritzy jeo svoj Fancy Feast, provjerila je stražnja i bočna vrata kako bi se uvjerila da su zaključana. A zatim prozore. Komandna kutija alarmnog uređaja treba vam reći ako je nešto otvoreno, ali Tess joj nije vjerovala. Kad se uvjerila da je sve sigurno, otišla je u predsoblje i s gornje police ormara izvukla kutiju koja je na njoj ležala tako dugo da joj se na vrhu stvorio sloj prašine. Prije pet godina došlo je do niza provala u kuće i krađa u sjevernom Connecticutu i južnom Massachusettsu. Provalnici su uglavnom bili narkomani ovisni o osamdesetki, kako su njezini mnogobrojni obožavatelji zvali drogu OxyContin. Policija je upozorila stanovnike da budu posebno oprezni i da poduzmu sve potrebne mjere opreza. Tess nije imala snažno izražen stav ni za ni protiv posjedovanja ručnog oružja, a nije bila ni osobito zabrinuta da će joj stranci provaliti noću (tada nije), ali činilo joj se da pištolj ulazi u rubriku mjere opreza, a ionako je namjeravala nešto naučiti o pištoljima za sljedeću knjigu o Willow Groveu. Panika zbog provala činila joj se savršenom prilikom. Otišla je u prodavaonicu oružja u Hartfordu koja je najbolje ocjenjena na

internetu, a prodavač joj je predložio model Smith & Wesson .38, koji je on zvao Cjedilo za limun. Kupila ga je uglavnom zato što joj se svidjelo to ime. Također joj je rekao za dobru streljanu u predgrađu Stoke Villagea. Kad je nakon zakonskog roka od četrdeset osam sati mogla podići pištolj, Tess ga je poslušno odnijela u streljanu. U razdoblju od tjedan dana ispalila je oko četiri stotine metaka, isprva uživajući u uzbuđenju pucanja, ali to joj je brzo dosadilo. Poslije toga pištolj je ležao u ormaru, spremljen u kutiju zajedno s pedeset metaka i dozvolom za nošenje oružja. Napunila ga je i osjećala se bolje – sigurnije – sa svakom napunjenom komorom. Stavila ga je na pult u kuhinji, a onda provjerila telefonsku sekretaricu. Imala je jednu poruku. Od susjede Patsy McClain. "Večeras nisam vidjela svjetla pa pretpostavljam da si odlučila prenoćiti u Chicopeeju. Ili si možda otišla u Boston? U svakom slučaju, uzela sam ključ iza poštanskog sandučića i nahranila Fritzyja, Da, i stavila sam ti poštu na stol u hodniku. Nažalost, sve sami prospekti. Ako se budeš vratila, nazovi me sutra prije no što odem na posao. Tek toliko da znam da si sigurno stigla." "Hej, Fritz", rekla je Tess svom mačku i nagnula se da ga pomiluje. "Izgleda da si danas dvaput večerao. Baš si lukavac..." Krila sivila zastrla su joj pogled i da se nije uhvatila za kuhinjski stol, pala bi na linoleum koliko je duga i široka. Ispustila je krik iznenađenja koji je zazvučao slab i dalek. Fritzy je trznuo uši unatrag, suzio oči i procjenjivački je pogledao, a onda je valjda zaključio da ona neće pasti (barem ne na njega) i vratio se svojoj drugoj večeri. Tess se polako uspravila, pridržavajući se za svaki slučaj za stol i otvorila hladnjak. Nije našla salatu od tunjevine, ali je našla mladi kravlji sir s džemom od jagoda. Halapljivo ga je pojela i ostrugala plastičnu posudu žlicom da pobere i posljednji komadić. Bio je svjež i gladak u njezinu ozlijeđenom grlu. Ionako nije vjerovala da bi sada mogla jesti meso. Čak ni tunjevinu iz konzerve. Popila je sok od jabuke ravno iz boce i podrignula se, a onda se odvukla u kupaonicu u prizemlju. Pištolj je ponijela sa sobom, stežući prste na

štitniku za okidač, kako su je bili naučili. Na polici iznad umivaonika stajalo je ovalno ogledalo za povećavanje, koje je dobila na dar od svog brata koji živi u Novom Mexicu. Iznad njega pozlaćenim su slovima bile napisane riječi BAŠ SAM LIJEPA. Stara Tess upotrebljavala ga je za čupkanje obrva pincetom i za brze popravke šminke. Nova Tess upotrijebila ga je da provjeri kako joj izgledaju oči. Dakako, bile su podlivene krvlju, ali nije primijetila da su joj se zjenice proširile. Da provjeri kako joj se zjenice sužavaju, isključila je svjetlo u kupaonici i izbrojala do dvadeset, a onda ga je opet uključila. I to je izgledalo u redu. Možda ima potres mozga, blagi potres mozga, ali... A kako bih ja to znala? Ja sam diplomirala književnost na Sveučilištu u Connecticutu i doktorirala na starim detektivkama koje barem četvrtinu svake knjige potroše na razmjenjivanje recepata koje prepisujem s interneta i promijenim tek toliko da me nitko ne tuži zbog plagijata. Mogla bih noćas pasti u komu ili umrijeti od izljeva krvi u mozak, a Patsy bi me našla kad bi sljedeći put došla nahraniti mačku. Moraš otići liječniku, Tessa Jean. I ti to znaš... Kad bi otišla liječniku, znala je da bi vijest o njezinoj nesreći doista mogla procuriti u javnost. Liječnici jamče diskreciju, to im je dio zakletve, a žena koja zarađuje za život kao odvjetnica ili čistačica vjerojatno može računati da će je i dobiti. I Tess bi je možda dobila, to je svakako moguće. Čak i vjerojatno. S druge strane, pogledajte što se dogodilo Farrah Fawcett: postala je krma za tabloide kad se neki zaposlenik u bolnici izbrbljao. I sama Tess čula je govorkanja o psihijatrijskim nevoljama jednog romanopisca koji je zbog svojih priča o seksualnim podvizima godinama bio jedna od glavnih tema tračeva. Sama njezina agentica ispričala je Tessi najsočnije priče za ručkom prije dva mjeseca... a Tess ju je slušala. Ne samo da sam slušala, pomislila je pogledavši svoje uvećano i istučeno lice u ogledalu. Prenijela sam te pričice dalje čim mi se pružila prilika. Čak i kad njezin liječnik i njegovo osoblje ne bi pričali o spisateljici

krimića koja je pretučena, silovana i opljačkana na povratku s javnog nastupa, što je s pacijentima koji bi je možda vidjeli u čekaonici? Za neke od njih ona ne bi bila samo žena s natučenim licem, očito pretučena, bila bi ona spisateljica iz Stoke Villagea, znate koja, prije godinu-dvije snimili su TVfilm o njezinim starim detektivkama, prikazan je na kanalu Lifetime. Bože dragi, trebali ste vidjeti kako je izgledala. Na kraju krajeva, nos joj nije slomljen. Teško je povjerovati da išta može toliko boljeti, a da nije slomljeno, ali nije bio. Natekao je (naravno, jadnik) i bolio ju je, ali mogla je njime disati, a na katu je imala malo Vicodina koji će joj pomoći da noćas odagna bol. Ali imala je nekoliko jarkih modrica, natučene i natečene obraze i krug masnica oko vrata. To je bilo najgore, ona vrsta ogrlice koju ljudi dobiju samo na jedan način. A imala je i čitav niz kvrga, masnica i ogrebotina na leđima, nogama i stražnjici. Ali duge čarape i slične fore prikrit će one najgore. No krasno, ja sam i pjesnikinja, a da to nisam niti znala. "Grlo... mogla bih nositi dolčevite..." Apsolutno. Listopad je vrijeme kad se nose dolčevite. A što se tiče Patsy, njoj bi mogla reći da je noćas pala niza stube i udarila se u lice. Mogla bi joj reći da... "Da mi se učinilo da čujem buku i da sam se spotaknula o Fritzyja kad sam krenula u prizemlje da provjerim." Fritzy je začuo svoje ime i mijauknuo s vrata kupaonice. "Reći da sam udarila glupim licem o stup na dnu. Mogla bih čak..." Čak i ostaviti mali trag na stupu, naravno da bi mogla. Možda batom za mekšanje mesa koji je držala u jednoj od kuhinjskih ladica. Ništa pretjerano, samo udarac ili dva da malo oguli boju. Takva priča ne bi prevarila liječnika (ili oštroumnu staru detektivku kao što je doajenka kluba pletilja Doreen Marquis), ali prevarila bi dragu Patsy McC, koju njezin muž sigurno nikad nije udario, ni jedan jedini put u dvadeset godina koliko su zajedno. "Nemam se čega sramiti", šapnula je ženi u ogledalu. Novoj ženi s iskrivljenim nosom i zadebljanim usnama. Nije o tome riječ. Istina, ali izvještaji u medijima natjerali bi je da se srami. Bila bi gola. Gola žrtva.

Ali što je s onim ženama, Tessa Jean? Sa ženama u onoj cijevi? Morat će razmisliti o njima, ali ne večeras. Večeras je umorna, trpi boli i izmučena je do dna duše. Duboko u sebi (u svojoj izmučenoj duši), osjećala je sjajnu žeravicu bijesa prema čovjeku koji je odgovoran za sve ovo. Prema čovjeka koji ju je doveo u ovaj položaj. Pogledala je pištolj koji je ležao pokraj umivaonika i shvatila, da je taj čovjek ovdje, ustrijelila bi ga bez trenutka kolebanja. Ta ju je spoznaja zbunila u vezi sa sobom. Također ju je učinila malo jačom.

18 Kvrcnula je po glavnom stupu ograde batom za mekšanje mesa, već toliko umorna da se osjećala kao san u glavi neke druge žene. Pregledala je oštećeno mjesto, zaključila da izgleda previše namjerno, i kvrcnula još nekoliko puta oko rubova oštećenja. Kad je zaključila da izgleda kao nešto što je mogla napraviti jednom stranom svog lica – na kojoj je imala najgoru modricu – polako se popela stubama i otišla niz hodnik držeći pištolj u ruci. Pred odškrinutim vratima spavaće sobe načas je zastala. A što ako je on u sobi? Ako on ima njezinu torbicu, onda zna i njezinu adresu. Uključila je protuprovalni alarm tek kad se vratila (kako nemarno!). Možda je on parkirao svoj stari F-150 iza ugla. Možda je razbio bravu na vratima kuhinje. Za to mu vjerojatno ne bi trebalo više od dlijeta. Da je on ovdje, nanjušila bih ga. Onaj muški znoj. I ustrijelila bih ga. Ne bih mu rekla "Legni na pod", "Drži ruke u zraku dok ne nazovem 911", ništa od onih sranja iz filmova strave. Jednostavno bih ga ustrijelila. A znate li što bih mu prije toga rekla? "On voli vas, vi volite njega", rekla je promuklim glasom. Da. Točno to. On ne bi shvatio što to znači, ali ona bi. Shvatila je da na neki način želi da je on u sobi. Što vjerojatno znači da je Nova Tess prilično luda, ali što onda? Ako bi nakon toga sve procurilo u javnost, vrijedilo bi. Kad bi ga ustrijelila, lakše bi podnijela poniženje. A pogledajmo dobru stranu! To bi vjerojatno povećalo prodaju njezinih knjiga! Voljela bih mu vidjeti strah u očima kad shvati da mislim ozbiljno. To bi barem djelomice popravilo stvar. Učinilo joj se da cijelu vječnost opipava zid rukom tražeći prekidač za struju u spavaćoj sobi i dakako, stalno je očekivala da će joj on zgrabiti prste. Stala se polako svlačiti, a kad je raskopčala rasporak hlača i ugledala osušenu krv na stidnim dlačicama, ispustila je vlažan i jadan jecaj.

Istuširala se najvrelijom vodom koju je mogla podnijeti i isprala sva mjesta koja je mogla, puštajući da voda ispere ostala. Čista vruća voda. Željela je odstraniti njegov miris sa svog tijela, a i pljesniv vonj onog komada tapisona. Poslije je sjela na zahodsku školjku. Ovoga puta mokrenje ju je manje boljelo, ali munja boli koja joj je prošla kroz glavu kad je pokušala – vrlo oprezno – ispraviti nakrivljeni nos natjerala ju je na vrisak. Pa što onda? I Nell Gwynn, glasovita elizabetanska glumica, imala je krivi nos. Tess je bila uvjerena da je to negdje pročitala. Navukla je pidžamu od flanela i zavukla se u krevet pa je ležala sa svim upaljenim svjetlima i Cjedilom za limun na noćnom ormariću, misleći da nikad neće zaspati, da će njezina rasplamsala mašta svaki zvuk s ulice pretvoriti u dolazak diva. Ali onda je Fritzy skočio na krevet, sklupčao se pokraj nje i počeo presti. Tako je bolje. Kod kuće sam, pomislila je. Kod kuće, kod kuće, kod kuće.

19 Probudila se u šest sati ujutro, a kroz prozore se slijevalo nedvojbeno zdravo jutarnje svjetlo. Trebala je obaviti neke stvari i donijeti neke odluke, ali u tom trenutku bilo je dovoljno biti živ i u vlastitom krevetu umjesto biti bačen u cijev. Ovog puta gotovo da nije osjećala bol kod mokrenja, a nije bilo ni krvi. Ponovno je ušla pod tuš i još jedanput pustila najvreliji mlaz vode što ga je mogla podnijeti, zatvarajući oči i puštajući da je voda lupka po licu koje je sijevalo od boli. Kad je dobila koliko je mogla podnijeti, utrljala je šampon u kosu, polako i metodično te izmasirala prstima skalp izbjegavajući bolna mjesta gdje ju je div vjerojatno udario. Isprva ju je duboka ogrebotina na leđima žacala, ali to je prošlo i osjetila je neku vrstu blaženstva. Gotovo da nije niti pomislila na onu scenu pod tušem iz filma Psiho. Pod tušem je uvijek najbolje razmišljala, to je ženski okoliš, a ako je ikad trebala temeljito i dobro razmisliti, trebala je sada. Ne želim otići doktoru Hedstromu, a to niti ne moram. Ta je odluka donijeta, premda ću poslije – možda za nekoliko tjedana, kad mi lice bude izgledalo manje-više normalno – morati obaviti testove za spolno prenosive bolesti... "Nemoj zaboraviti na testove za AIDS", rekla je, a ta ju je pomisao nagnala da se namršti, što ju je zaboljelo. Bila je to zastrašujuća misao. Pa ipak, te će testove morati obaviti. Kako bi mogla biti mirna. A ništa od toga nije se ticalo onoga što je prepoznala kao središnje pitanje današnjeg jutra. Što će učiniti sa svojim silovanjem njezina je stvar, ali to ne vrijedi i za ostale žene u onoj cijevi. One su izgubile daleko više od nje. A što je sa sljedećom ženom koju će onaj gorostas napasti? Možda ne za mjesec dana pa ni za godinu. Kad je isključila tuš, Tess je shvatila (ponovno) da bi sljedeća žrtva mogla biti i ona sama, ako se div vrati u cijev da provjeri je li ona još uvijek ondje i ustanovi da je nestala. I da joj je odjeća nestala iz onog

dućana, naravno. Ako joj je pretražio torbicu, što je sigurno učinio, onda ima njezinu adresu. "A i moje dijamantne naušnice", rekla je. "Taj mi je jebeni nastrani kurvin sin ukrao naušnice." Čak i ako se on izvjesno vrijeme bude držao podalje od one cijevi i od dućana, te žene sada pripadaju njoj. One su njezina odgovornost, a ona ne može bježati od odgovornosti samo zato što se boji da bi joj se slika mogla pojaviti u Inside Viewu. Na hladnom jutarnjem svjetlu predgrađa u Connecticutu odgovor joj se učinio smiješno jednostavnim: anoniman poziv policiji. Činjenica da profesionalnoj spisateljici s deset godina iskustva to nije palo na pamet istog časa gotovo da zaslužuje žuti karton. Dat će im lokaciju – napušteni dućan na Stagg Roadu s tablom ON VOLI VAS, VI VOLITE NJEGA – i opisati diva. Koliko bi teško bilo pronaći takvog čovjeka? Ili plavi Ford kamionet F-150 s Bondom oko prednjih svjetala? Ništa lakše. Ali dok je sušila kosu, pogled joj je pao na Cjedilo za limun kalibra .38 pa je pomislila: To je previše jednostavno. Jer... "Što ja imam od toga?" upitala je Fritzyja, koji je sjedio na pragu i gledao je sjajnim zelenim očima. "Što točno ja od toga imam?"

20 Sat i pol poslije stajala je u kuhinji. Zdjela sa žitaricama namakala se u sudoperu, a na pultu se hladila druga šalica kave. Razgovarala je telefonom. "O, moj Bože!" uzviknula je Patsy. "Odmah dolazim!" "Ne, ne, dobro mi je, Pats. Zakasnit ćeš na posao." "Subote ujutro nisu obavezne, a ti bi morala otići liječniku! Što ako imaš potres mozga ili nešto slično?" "Nemam potres mozga, samo modrice. A bilo bi me stid otići liječniku, jer sam popila tri pića previše. Barem tri. Jedina pametna stvar koju sam učinila cijele večeri bilo je to što sam pozvala limuzinu da me odveze kući." "Sigurna si da nisi slomila nos?" "Posve sigurna." No... gotovo sigurna. "Je li Fritzy dobro?" Tess je bez ikakva pretvaranja prasnula u smijeh. "No krasno! Sišla sam u prizemlje polupijana zato što sam čula zvuk protuprovalnog alarma, spotaknula se o mačka i gotovo se ubila, a ti se brineš za mačka." "Dušo, ne..." "Samo se šalim", rekla je Tess. "Idi na posao i nemoj se brinuti. Samo sam te htjela unaprijed upozoriti, da ne vrisneš kad me ugledaš. Imam nekoliko prekrasnih modrica. Ti bi vjerojatno pomislila da me je posjetio bivši muž, kad bih ga imala." "Nitko se ne bi usudio podignuti ruku na tebe", rekla je Patsy. "Ti si hrabra, djevojko." "Točno", odvratila je Tess. "Ne trpim sranja." "Glas ti je promukao." "Povrh svega ostalog, još me hvata i prehlada." "Pa... ako večeras što budeš trebala... kokošju juhu... nekoliko dobrih starih Perkoceta... ili neki film Johnnyja Deppa na DVD-u."

"Nazvat ću te. A sad kreni. Modno osviještene žene koje traže neuhvatljivi broj šest Ann Taylor računaju na tebe." "Skini mi se, ženo!" rekla je Patsy smijući se i spustila slušalicu. Tess je odnijela šalicu kave na kuhinjski stol. Na njemu je, pokraj zdjelice sa šećerom, ležao pištolj: nije to baš bio prizor kao s neke slike Salvadora Dalija, ali bio je vraški blizu. Zatim joj se slika udvostručila pa je briznula u plač. Rasplakala se zbog sjećanja na svoj vedri glas. Zvuk laži u kojoj će odsada živjeti, sve dok joj laž ne počne zvučati kao istina. "Gade jedan!" viknula je. "Jebeni gade! Mrzim te! " Još uvijek se osjećala prljava, premda se u manje od sedam sati dvaput istuširala. Premda se istuširala, još uvijek ga je osjećala u sebi, osjećala je njegovu... "Njegovu odvratnu spermu." Ustala je tako naglo da je krajičkom oka spazila kako njezin uplašeni mačak juri u predsoblje i stigla do sudopera upravo na vrijeme da ne povrati po podu. Izbacila je kavu i žitne pahuljice iz sebe jednim snažnim grčevitim mlazom. Kad je bila sigurna da je sve povratila, uzela je pištolj i otišla na kat da se još jedanput istušira.

21 Kad se istuširala i umotala u ugodan ogrtač od frotira, legla je na krevet da razmisli odakle bi trebala anonimno nazvati policiju. Najpametnije bi bilo da ode na neko veliko mjesto krcato ljudima. Na neko parkiralište gdje bi nakon razgovora mogla pobjeći. Učinilo joj se da bi trgovački centar u Stoke Villageu bio idealan za to. Osim toga, postavljalo se pitanje koga da nazove. Policiju u Colewichu ili bi to bilo previše riskantno? Možda bi bilo pametnije da nazove državnu policiju. I trebala bi zapisati što će im reći... kako bi poziv bio kraći... kako bi smanjila mogućnost da išta zaboravi spome... Tess je odlutala, ležeći na krevetu obasjana prugom Sunčeve svjetlosti.

22 Negdje u daljini, u nekom paralelnom svemiru, zvonio je telefon. A kad je zvonjava prestala, Tess je začula vlastiti glas, ugodno bezličan snimak koji je počinjao riječima 'Dobili ste...' Zatim je netko ostavio poruku. Neka žena. Kad se Tess napokon s mukom posve razbudila, žena koja ju je nazvala već je spustila slušalicu. Pogledala je sat na noćnom ormariću i shvatila da je četvrt do deset. Bila je odspavala još dva sata. To ju je načas uznemirilo. Možda ipak ima frakturu lubanje ili potres mozga. Zatim se opustila. Sinoć se mnogo kretala pa je prirodno da opet zaspi. Doživjela je mnogo vrlo neugodnih stvari. Možda će i popodne opet zadrijemati (opet će se istuširati, to je sigurno), ali prvo mora obaviti jedan posao. Ispuniti obvezu. Odjenula je dugu suknju od tvida i preveliku dolčevitu koja ju je lupkala o donju stranu brade. To joj nije smetalo. Namazala je lice korektorom da prikrije modricu na obrazu. Korektor je nije posve prikrio, a čak ni njezine najveće sunčane naočale ne bi mogle potpuno prikriti masnice pod okom (natečenim usnama nije bilo pomoći), ali unatoč svemu, šminka joj je pomogla. Sam čin nanošenja šminke dao joj je osjećaj da se više vratila u svoj život. Da ima više kontrole. Otišla je u prizemlje i pritisnula dugme na telefonskoj sekretarici, misleći da ju je vjerojatno nazvala Ramona Norville, s uobičajenom porukom dan nakon nastupa: dobro smo se zabavili, nadam se da ste se i vi zabavili, svi su vrlo zadovoljni, molim vas, dođite opet (ni za vraga), bla-bla-bla. Ali poruku nije ostavila Ramona. Ostavila ju je žena koja se predstavila kao Betsy Neal. Rekla je da zove iz Stagger Inna. "Kao dio naših nastojanja da obeshrabrimo vožnju u pijanom stanju, imamo običaj nazvati ljude koji ostave aute na našem parkiralištu nakon zatvaranja", rekla je Betsy Neal. "Svoj Ford Expedition s registarskim tablicama 775 NSD iz Connecticuta možete preuzeti danas popodne do pet

sati. Nakon toga dat ćemo da se odvuče u Excellent Auto Repair, u John Higgins Road 1500 u sjevernom Colewichu, o vašem trošku. Molim vas, gospođo, imajte na umu da mi nemamo ključ vašeg auta. Zacijelo ste ga ponijeli sa sobom." Betsy Neal je zastala. "Imamo još nekoliko vaših stvari pa vas molim da svratite u naš ured. Nemojte zaboraviti sa sobom ponijeti neku ispravu. Hvala vam i želim vam ugodan dan." Tess je sjela na sofu i počela se smijati. Prije no što je poslušala poruku te Betsy Neal, namjeravala se odvesti svojim Expeditionom u trgovački centar. Nije imala torbicu, nije imala ključeve, a ni svoj vražji auto, a ipak je planirala jednostavno otići na svoj kolni prilaz, ući u auto i... Zavalila se na naslon, glasno se smijući i lupajući se šakom po bedru. Fritzy, koji je ležao ispod fotelje na drugoj strani sobe, gledao ju je kao da je poludjela. Svi smo mi ovdje ludi, zato popij još jednu šalicu čaja, pomislila je i počela se još glasnije smijati. Kad je napokon prestala (činilo joj se da je prestala od iscrpljenosti), preslušala je poruku još jedanput. Ovog puta usredotočila se na onaj dio kad je Betsy Neal spomenula da imaju još nekoliko njezinih stvari. Torbicu? Možda čak i dijamantne naušnice? Ali to bi bila previše dobra vijest, zar ne? Pomislila je da bi možda bilo malo previše upadljivo odvesti se u Stagger Inn u crnom automobilu Royal Limo pa je nazvala taksi-službu u Stoke Villageu. Operater joj je rekao da će je rado odvesti u Stagger, kako ga je nazvao, ali da će je to stajati pedeset dolara. "Žao mi je što je to toliko skupo," objasnio je, "ali vozač se mora vratiti s praznim kolima." "Kako to znate?" začuđeno je upitala Tess. "Ondje ste ostavili svoj auto, zar ne? To se stalno događa, osobito za vikend. Premda nas ljudi zovu i nakon večeri karaoka. Taksi će stići za najviše petnaest minuta." Tess je pojela Pop-Tart (ne obazirući se na bol, ali bila je gladna jer je prvi doručak povratila), a onda je stala pred prozor u dnevnoj sobi, čekajući taksi i bacajući dlanom rezervni ključ Expeditiona gore-dolje. Odlučila je promijeniti plan. Zaboravi na trgovački centar u Stoke Villageu; kad preuzme svoj auto (i sve druge svoje stvari koje Betsy Neal ima), odvest će se onih

otprilike pola milje do prodavaonice Gas & Dash i nazvati policiju odande. Činilo joj se da je to baš kako treba biti.

23 Kad je taksi skrenuo u Stagg Road, Tess je osjetila da joj se puls ubrzava. Kad su stigli do Stagger Inna, lupao je, činilo joj se, sto trideset otkucaja u minuti. Taksist je vjerojatno nešto primijetio u retrovizoru... ili su ga možda samo vidljivi znakovi tučnjave naveli da je zapita: "Je li sve u redu, gospođo?" "Ne može biti bolje", odgovorila je. "Samo što se nisam planirala jutros vratiti ovamo." "Malo tko to planira", rekao je taksist. Imao je čačkalicu u ustima, koju je polaganom i filozofskom kretnjom premjestio s jedne strane usta na drugu. "Pretpostavljam da oni imaju ključeve vašeg auta? Ostavili ste ih kod barmena?" "O, nije u tome problem", vedro je odvratila. "Ali oni mi čuvaju druge stvari – žena koja me je nazvala nije htjela reći što, a ja se ni za vraga ne mogu sjetiti što bi to moglo biti." Bože dragi, zvučim kao jedna od detektivki iz svojih romana. Taksist je vratio čačkalicu u početni položaj. To je bio njegov jedini odgovor. "Platit ću vam dodatnih deset dolara ako me pričekate", rekla je Tess pokazujući glavom prema gostionici. "Želim biti sigurna da ću moći upaliti auto." "Nema problema", odgovorio je taksist. A ako čuješ da vičem jer me on čeka unutra, dođi trkom, u redu? Ali Tess to ne bi rekla naglas čak i da je mogla postići da ne zvuči potpuno šašavo. Taksist je bio debeli pedesetogodišnjak i stalno je kašljao. On se ne bi mogao suprotstaviti divu ako je ovo klopka... što bi u filmu strave i užasa i bila. Namamili su me natrag, pomislila je Tess u očajanju. Namamio me je