"Pogledaj ono", rekao mi je svojim novim bezizražajnim glasom i pokazao prstom. Ugledao sam kako nam se približava oblak prašine. Pogledao sam u bunar. Nije bio dovoljno dobar, još nije. Pola Elphisina tijela uvijek još je virilo iz zemlje. Što je bilo u redu, dakako, ali još je uvijek virio i jedan ugao zakrvavljenog madraca. "Pomozi mi!" rekao sam mu. "Imamo li dovoljno vremena, tata?" Zvučao je samo blago zainteresiran. "Ne znam. Možda. Nemoj samo stajati, pomozi mi!" Henry je zgrabio lopatu koja je stajala naslonjena na bočni zid staje pokraj raskoljenih ostataka poklopca za bunar pa smo počeli istovarivati kamenje i zemlju s kamiona što smo brže mogli. Kad se auto oblasnog šerifa, sa zlatnom zvijezdom na vratima i reflektorskom svjetiljkom na krovu, zaustavio pokraj mesarskog panja (šaljući Georgea i kokoši još jedanput u bijeg), Henry i ja sjedili smo na stubama trijema goli do pasa i dijelili posljednju stvar koju je Arlette James ikad napravila: vrč limunade. Šerif Jones izašao je iz auta, povukao pojas nagore, skinuo Stetson, zalizao prosijedu kosu i ponovno smjestio šešir uz liniju koja je razdvajala bijeli i bakrenocrveni dio njegova čela. Došao je sam, što je bio dobar znak. "Dobar dan, gospodo." Pogledao je naša gola prsa, prljave ruke i znojna lica. "Naporni poslovi danas popodne, zar ne?" Pljunuo sam. "Moja vražja krivica." "Ma nemojte?" "Jedna od naših krava pala je u stari bunar za stoku", rekao je Henry. "Ma nemojte?" ponovno je upitao Jones. "Istina", rekao sam. "Biste li željeli čašu limunade, šerife? Arlette ju je napravila." "Ma nemojte? Arlette? Odlučila se vratiti, je li?"
"Nije", odgovorio sam. "Ponijela je sa sobom svoju omiljenu odjeću, ali ostavila je limunadu. Poslužite se." "Hoću. Ali prvo moram u vaš zahod. Sve otkako sam navršio pedeset i pet godina ili tu negdje, čini se da moram isprazniti mjehur kod svakog grma. Vraški nezgodna stvar." "Zahod je iza kuće. Samo slijedite stazu i potražite vrata s polumjesecom." Nasmijao se kao da je to najsmješnija stvar koju je ljetos čuo i otišao oko kuće. Hoće li usput zastati da pogleda u kuću kroz prozore? Ako iole zna svoj posao, hoće, a ja sam čuo da zna. Barem ga je znao u mladim danima. "Tata", rekao mi je Henry tihim glasom. Pogledao sam ga. "Ako nas uhvati, ne smijemo više ništa učiniti. Ja mogu lagati, ali ne može biti više ubijanja." "U redu", rekao sam. Bio je to kratak razgovor, ali ja sam ga se idućih godina često prisjetio. Šerif Jones vratio se zakopčavajući hlače. "Idi unutra i donesi šerifu čašu", rekao sam Henryju. Henry je otišao u kuću. Jones je zakopčao rasporak do kraja, skinuo šešir, opet zagladio kosu i vratio šešir na mjesto. Značka mu je blistala na Sunčevoj svjetlosti ranog popodneva. Nosio je velik pištolj na boku, u futroli koja je izgledala kao vlasništvo američkih ekspedicijskih snaga, premda je Jones bio prestar da bi služio u Prvom svjetskom ratu. Možda je ta futrola pripadala njegovu sinu, koji je poginuo na drugoj strani oceana. "Zahod vam ugodno miriše", rekao mi je. "Što je uvijek lijepo za vrućeg dana." "Arlette je prilično redovito u njega stavljala živo vapno", rekao sam. "Ako se ona ne vrati, trudit ću se da nastavim s tom praksom. Dođite na trijem pa ćemo sjesti u sjenu." "U sjenu bih se rado sklonio, ali mislim da ću ipak stajati. Moram
istegnuti kralješnicu." Ja sam sjeo na onaj stolac za ljuljanje s riječi TATA na podmetaču, a šerif je stao pokraj mene pa me je gledao odozgo. Nije mi bilo drago što sam u tom položaju, ali pokušao sam to strpljivo podnijeti. Henry je izašao s čašom. Šerif Jones sam je sebi natočio limunadu, srknuo je, a onda je jednim gutljajem popio većinu i oblizao usne. "Dobra je, zar ne? Ni previše kisela ni previše slatka, baš kako treba." Nasmijao se. "Ponašam se kao primadona, zar ne?" Zatim je popio ostatak, ali kad mu je Henry htio ponovno napuniti čašu, odmahnuo je glavom. "Hoćeš da na povratku u Hemingford Home moram pišati na svaki kolac ograde? A onda čitavim putem u grad Hemingford?" "Zar ste premjestili ured?" upitao sam ga. "Mislio sam da vam je ured u Homeu." "Još je u Homeu. Ako me pokušaju natjerati da premjestim ured u sjedište okruga, dat ću ostavku i prepustiti svoj položaj Hapu Birdwellu, što on i priželjkuje. Ne, ne, riječ je samo o saslušanju na sudu u gradu. Ništa više od papirologije, ali što se može. A znate kakav je sudac Cripps... ili ne, pretpostavljam da ne znate, budući da vi poštujete zakon. On je mrzovoljan čovjek, a ako ne dođete na vrijeme, postane još gori. Pa iako se radi samo o tome da kažem tako mi Bog pomogao i onda stavim svoj potpis na hrpu formulara, moram se požuriti sa svojim poslom ovdje, zar ne? I moliti se Bogu da mi vražji Maxie ne otkaže na povratku." Na to ništa nisam rekao. Šerif nije govorio kao čovjek kojem se žuri, ali možda mu je takav stil. Skinuo je šešir i opet zagladio kosu na tjeme, ali ovoga puta nije vratio šešir na glavu. Ozbiljno me pogledao, pa onda Henryja, pa onda opet mene: "Vjerojatno vam je jasno da ja nisam došao po svojoj volji. Ja vjerujem da je sve što se događa između muškarca i njegove žene njihova privatna stvar. Tako mora biti, zar ne? U Bibliji piše da je muškarac glava obitelji pa ako žena treba išta naučiti, neka to nauči od svog muža kod kuće. Poslanica Korinćanima. Da mi je Biblija jedini gazda, postupao bih u skladu s njom i
život bi mi bio jednostavniji." "Iznenađuje me što gospodin Lester nije došao s vama", rekao sam mu. "Oh, želio je doći, ali ja mu to nisam dopustio. A želio je i da zatražim nalog za pretres, ali sam mu odgovorio da meni to ne treba. Rekao sam mu da ćete mi ili dopustiti da pogledam unaokolo ili nećete." Slegnuo je ramenima. Lice mu je bilo mirno, ali oči oštre i u stalnom pokretu: zirkale su i špijunirale, špijunirale i zirkale. Kad me Henry prije pitao što ćemo s bunarom, odgovorio sam: "Prvo ćemo pogledati koliko je šerif oštrouman. Ako je oštar, usporit ćemo ga. Ne smijemo ostaviti dojam da nešto skrivamo. Ako vidiš da kvrcam palcem, to znači da mislim da moramo riskirati. Ali moramo se složiti, Hank. Ako ne budem vidio da si i ti kvrcnuo palcem, držat ću jezik za zubima." Podigao sam čašu i popio ostatak limunade. Kad sam vidio da me Henry gleda, kvrcnuo sam palcem. Samo malo. Mogao je to biti samo trzaj mišića. "Što taj Lester misli?" upitao je Henry ozlojeđenim tonom. "Da smo svezali mamu u podrumu?" Ruke su mu ostale nepomično visjeti na boku. Šerif Jones nasmijao se od srca, a veliki trbuh zatresao mu se ispod pojasa. "Ja ne znam što on misli, zar ne? A baš me i ne zanima. Odvjetnici su muhe na koži ljudske prirode. Ja to mogu reći jer sam radio s njima – a i protiv njih – cijeli svoj život. Ali..." Zapiljio se svojim oštrim očima u moje. "Ne bih imao ništa protiv da pogledam naokolo, jer vi to njemu ne biste dopustili. A on bi to žarko želio." Henry se počešao po ruci i dvaput kvrcnuo palcem. "Nisam ga pustio u kuću jer mi se nije svidio", rekao sam. "Premda, da budem pošten, ne bi mi se svidio ni apostol Ivan kad bi došao ovamo u službi tima Colea Farringtona." Šerif Jones na to se grohotom nasmijao: Ha, ha, ha! Ali oči su mu ostale ozbiljne. Ustao sam i osjetio olakšanje što sam opet na nogama. Kad sam stajao, bio sam desetak centimetara viši od Jonesa. "Možete pogledati sve što vam
srce želi." "Na tome sam vam zahvalan. To će mi jako olakšati život, zar ne? Još me čeka sudac Cripps kad se vratim, a to je dovoljno muke za jedan dan. Ne moram još k tome slušati i kokodakanje jednog od Farringtonovih napuhanih odvjetnika, ako to nekako mogu izbjeći." Ušli smo u kuću, ja na čelu, a Henry na začelju. Nakon što je šerif izrekao nekoliko komplimenata o urednosti dnevne sobe i čistoći kuhinje, zaputili smo se niz hodnik. Šerif Jones bacio je površan pogled u Henryjevu sobu, a onda smo stigli do glavne atrakcije. Otvorio sam vrata spavaće sobe s čudnim osjećajem sigurnosti da će krv još uvijek biti ovdje. Lokve krvi ležat će na podu, zidovi će njome biti poprskani, a novi madrac natopljen. Šerif Jones će sve to pogledati, a onda će se okrenuti meni, skinuti lisice sa svog debelog boka nasuprot revolveru i reći: Hapsim vas zbog umorstva Arlette Jones, je li? U spavaćoj sobi nije bilo ni krvi ni njezina mirisa, zato što smo je danima prozračivali. Krevet je bio pospremljen, premda ne onako kako bi to Arlette učinila; ja sam ga pospremao više u vojničkom stilu; iako zbog svojih stopala nisam sudjelovao u ratu koji je šerifu oduzeo sina. Ako imate platfus, ne možete ubijati Švabe. Muškarci s platfusom mogu ubijati samo svoje žene. "Lijepa soba", primijetio je šerif Jones. "Ujutro je okupana svjetlom, je li?" "Da", odgovorio sam. "A ostane svježa do kasnog popodneva, čak i ljeti, zato što je Sunce na drugoj strani." Otišao sam do ormara i otvorio ga. Ponovno me obuzeo onaj osjećaj sigurnosti, jače nego ikad. A gdje je pokrivač? upitat će šerif. Onaj koji je stajao nasred gornje police. Dakako, on to nije rekao, ali spremno je prišao ormaru kad sam ga pozvao. Njegove oštre oči – jarko zelene, gotovo mačje – gledale su na sve strane. "Mnogo krpica", rekao je. "Da", priznao sam. "Arlette voli odjeću i voli naručivati iz kataloga. Ali budući da je uzela samo jednu putnu torbicu – imamo dvije, a druga je još uvijek ovdje, vidite li je u crnom kutu? – moram reći da je uzela samo odjeću
koju najviše voli. I onu koja je praktična, pretpostavljam. Imala je dva para sportskih hlača i jedne plave traperice, njih je ponijela sa sobom, premda inače baš ne voli hlače." "Doduše, hlače su dobre za putovanje, zar ne? I muškarcima i ženama, hlače su dobre za putovanje. A i žena bi ih mogla odabrati. Ako joj se žuri." "Valjda." "Uzela je svoj vrijedan nakit i sliku bake i djeda", rekao je Henry iza naših leđa, a ja sam se malo trgnuo. Već sam gotovo bio zaboravio da je i on ovdje. "Je li? Pa, pretpostavljam da je to razumljivo." Još je jedanput pregledao odjeću, a onda zatvorio vrata ormara. "Lijepa soba", rekao je klipšući natrag prema hodniku sa Statsonom u ruci. "Lijepa kuća. Samo bi luda žena ostavila ovako lijepu sobu i kuću." "Mama je često govorila o gradu", rekao je Henry i uzdahnuo. "Htjela je otvoriti nekakav dućan." "Ma nemoj?" Šerif Jones bistro ga je odmjerio svojim zelenim mačjim očima. "No! Ali za tako nešto čovjeku treba novac, je li?" "Naslijedila je ona jutra zemlje od svog oca", rekao sam. "Da, da." Sramežljivo se nasmiješio, kao da je tu činjenicu smetnuo s uma. "A možda je tako najbolje. Bolje je živjeti u pustinji, nego s jezičavom, ljutom ženom. Knjiga mudrih izreka. Je li ti drago što je otišla, sinko?" "Nije", odgovorio je Henry, a suze su mu navrle na oči. Blagoslovio sam svaku pojedinu od njih. "No, no", rekao je šerif Jones. A nakon što je ponudio tu površnu utjehu, oslonio se rukama na debeljuškasta koljena i sagnuo da pogleda pod krevet. "Čini se da je ovdje par ženskih cipela. Iznošenih. Te bi cipele dobro došle za hodanje. Ne mislite mi valjda reći da je pobjegla bosonoga, je li?" "Uzela je platnene cipele", odgovorio sam. "Njih nema." I to je bilo točno. Bile su to blijedozelene cipele koje je Arlette običavala nazivati svojim cipelama za vrt. Sjetio sam ih se baš kad sam počeo
zatrpavati bunar. "Ah!" rekao je šerif. "Još je jedna zagonetka riješena." Zatim je iz džepa na prsluku izvukao sat sa srebrnim poklopcem i pogledao koliko je sati. "Pa, bit će bolje da krenem. Tempus nemilosrdno fugit." Vratili smo se kroz kuću. Henry je bio na začelju, možda zato da nesmetano obriše oči. Otpratili smo šerifa do njegova Maxwella Sedana sa zvijezdom na vratima. Baš sam ga htio zapitati želi li pogledati bunar – čak sam znao i kako da ga nazovem – kad je on zastao i zastrašujuće ljubazno pogledao mog sina. "Svratio sam do Cotteriejevih", rekao mu je. "O", odvratio je Henry. "Zbilja?" "Već sam vam rekao da u posljednje vrijeme moram isprazniti mjehur kod svakog grma, ali rado ću se poslužiti zahodom svaki put kad se nađe u blizini, uvijek uz pretpostavku da ga vlasnici održavaju u čistom stanju i da se ne moram brinuti za ose dok čekam da moj mali ispusti malo vode. A Cotteriejevi su uredni ljudi. Imaju i zgodnu kćer. Ona ti je vršnjakinja, zar ne?" "Da, gospodine", odgovorio je Henry, podižući malčice glas na riječi gospodine. "Pretpostavljam da ti se ona sviđa? A po onome što mi njezina mama kaže, i ti se sviđaš njoj." "Je li ona to rekla?" upitao je Henry. Izgledao je iznenađen, ali i zadovoljan. "Jest. Gospođa Cotterie rekla mi je da te muči tvoja mama i da joj je Shannon ispričala nešto što si joj ti rekao o toj temi. Kad sam je zapitao što, odgovorila mi je da nije na njoj da mi to kaže, ali da mogu pitati Shannon. Što sam ja i učinio." Henry je oborio pogled i zagledao se u svoja stopala. "Rekao sam joj da to zadrži za sebe." "Ti joj to nećeš zamjeriti, zar ne?" upitao ga je šerif Jones. "Hoću reći,
kad krupan muškarac poput mene, sa zvijezdom na prsima, zapita sitno biće poput nje što zna, prilično je teško da mu to sitno biće ništa ne kaže, je li? Gotovo je nemoguće da ne odgovori, je li?" "Ne znam", odgovorio je Henry još uvijek gledajući u svoja stopala. "Vjerojatno!" Nije glumio nezadovoljstvo; doista je bio nezadovoljan. Premda se sve odvijalo upravo onako kako smo se nadali. "Shannon kaže da su se tvoji roditelji jako posvađali oko prodaje onih sto jutara zemlje, a kad si ti stao na tatinu stranu, gospođa Jones ti je prilijepila prilično jak šamar." "Da", bezbojno je odvratio Henry. "Malo je previše popila." Šerif Jones okrenuo se meni. "Je li bila pijana ili samo pripita?" "Negdje između", rekao sam. "Da je bila vrlo pijana, prespavala bi cijelu noć umjesto da ustane, spakira stvari i iskrade se kao kakav lopov." "Mislili ste da će se vratiti kad se otrijezni, zar ne?" "Jesam. Do asfaltirane je ceste preko četiri milje. Bio sam siguran da će se vratiti. Mora da ju je netko usput sreo i povezao prije no što joj se razbistrilo u glavi. Možda neki vozač kamiona na liniji Lincoln-Omaha." "Da, da, i ja tako mislim. Siguran sam da ćete čuti za nju kad se bude javila gospodinu Lesteru. Ako namjerava ostati sama, ako je tako odlučila, trebat će joj novac." Dakle, i to je znao. Pogled mu se izoštrio. "Je li ona uopće imala novac, gospodine James?" "Pa..." "Nemojte se sramiti. Ispovijed je dobra za dušu. Katolici imaju pravo u vezi s tim, je li?" "Držao sam kutiju u svom noćnom ormariću. Unutra je bilo 200 dolara, da mogu platiti berače kad počnu idućeg mjeseca." "I za gospodina Cotterieja", podsjetio me Henry i objasnio šerifu Jonesu: "Gospodin Cotterie ima kombajn. Divovski Harris. Gotovo nov. Prekrasan
je!" "Je, je, vidio sam ga u dvorištu. Prava mrcina, je li? Oprostite što sam nepristojan. Sav je novac nestao iz te kutije, zar ne?" Gorko sam se nasmiješio – premda to zapravo nisam učinio ja, nego onaj spletkar u meni, koji je bio preuzeo vodstvo sve otkako se šerif Jones zaustavio pokraj mesarskog panja. "Ostavila je dvadeset dolara. Vrlo velikodušno. Ali Harlan Cotterie neće mi zaračunati više od dvadeset dolara za upotrebu svog kombajna pa je to u redu. A što se tiče berača, pretpostavljam da će mi Stoppenhauser u banci odobriti malu pozajmicu. To jest, ako nije dužan uslugu kompaniji Farrington. U svakom slučaju, najbolje farmerske ruke imam ovdje." Pokušao sam raskuštrati Henryju kosu, ali se on s nelagodom odmaknuo. "Pa, imam cijelu hrpu novosti za gospodina Lestera, je li? Nijedna od njih neće mu se svidjeti, ali ako je pametan kao što misli, pretpostavljam da će mu biti jasno da može očekivati vašu ženu u svom uredu, i to vjerojatno uskoro. Ljudi imaju običaj da se pojave kad im ponestane zelembaća, zar ne?" "To je i moje iskustvo", odvratio sam. "Ako smo završili, šerife, moj sin i ja morali bismo se vratiti na posao. Trebao sam zatrpati taj beskorisni bunar još prije tri godine. Jedna moja stara krava..." "Elphis", rekao je Henry kao u snu. "Zove se Elphis." "Elphis", složio sam se. "Izašla je iz staje i odlučila se prošetati preko poklopca, a on je popustio. K tome nije imala pristojnosti da umre sama. Morao sam je ustrijeliti. Dođite iza staje pa ću vam pokazati kako sam kažnjen za svoju lijenost. Noge joj vire iz zemlje. Pokopat ćemo je točno na mjestu gdje leži, a odsad ću taj stari bunar zvati 'Wilfredova ludost'." "Pa, i ja bih tako učinio, je li? To bih baš volio vidjeti. Ali čeka me onaj mrzovoljni sudac. Drugi put." Popeo se u auto zastenjavši. "Hvala vam na limunadi, a i na ljubaznosti. Mogli ste biti mnogo manje ljubazni, uzmemo li u obzir tko me ovamo poslao."
"To je u redu", rekao sam. "Svi imamo svoj posao." "I svi moramo nositi svoj križ." Opet se svojim oštrim očima zapiljio u Henryja. "Sinko, Lester misli da ti nešto skrivaš. On je uvjeren u to. A ima pravo, je li?" "Da, gospodine", odvratio je Henry bezbojnim i nekako groznim glasom. Kao da su svi osjećaji odletjeli iz njega poput onih stvari iz Pandorine kutije. Ali za mene i Henryja Elphis nije bila božica nade: naša Elphis ležala je mrtva u bunaru. "Ako me bude pitao o tome, reći ću mu da se prevario", rekao je šerif Jones. "Odvjetnik kompanije ne mora znati da je pijana majka digla ruku na sina." Zatim je posegnuo pod sjedalo i izvukao dugu alatku nalik na slovo S, koju sam dobro znao. Ispružio ju je prema Henryju. "Bi li pomogao starom čovjeku da ne napreže leđa i ramena, sinko?" "Da, gospodine, rado." Henry je uzeo ručicu i otišao do prednje strane Maxwella. "Pazi na zapešće!" viknuo je Jones. "Rita se poput bika!" Zatim se okrenuo meni. Onaj znatiželjni sjaj nestao mu je iz očiju, a i zelena boja, pa su mu oči sada izgledale tupe, sive i teške, poput jezerske vode za oblačna dana. Imao je izraz lica čovjeka koji bi bio u stanju gotovo nasmrt isprebijati skitnicu u vlaku, a da zbog toga ne izgubi ni minute sna. "Gospodine Jones", rekao mi je. "Moram vas nešto pitati. Kao muškarac muškarca." "U redu", odvratio sam. Pokušao sam se pripremiti na ono što sada slijedi, a bio sam uvjeren da znam što će to biti: Leži li u stražnjem bunaru još jedna krava? Koja se zove Arlette? Ali prevario sam se. "Ja bih mogao poslati njezino ime i opis telegrafom, ako hoćete. Ona sigurno nije dospjela dalje od Omahe, je li? Ne sa samo sto osamdeset zelembaća u džepu. A žena koja je glavninu života provela obavljajući kućanske poslove nema pojma kako da se sakrije. Vjerojatno će biti u nekom pansionu na istočnoj strani grada, gdje su jeftini. Mogao bih narediti da je dovedu natrag. Da je dovuku natrag za kosu, ako želite." "To je velikodušna ponuda, ali..."
Odmjeravao me svojim tupim zelenim očima. "Razmislite prije no što odgovorite da ili ne. Sa ženama katkad treba porazgovarati šakama, ako shvaćate što hoću reći, a nakon toga su u redu. Dobro šamaranje katkad omekša neke cure. Razmislite o tome." "Hoću." Maxwellov motor oživio je s praskom, a ja sam ispružio ruku – istu onu koja je Arlette prerezala grkljan – ali šerif Jones nije ju primijetio. Bio je zaokupljen usporavanjem Maxwellove iskre i prilagođavanjem gasa. Poslije dvije minute od njega je ostao samo oblak prašine koji se smanjivao na cesti farme. "Uopće nije htio pogledati", čudio se Henry. "Nije." Pokazalo se da je to vrlo dobra stvar. Kad smo ga vidjeli kako dolazi, žestoko i brzo smo kopali lopatama pa sada ništa nije virilo iz zemlje osim jedne od Elphisinih stražnjih nogu. Papak joj je bio oko jedan metar ispod vrha bunara, okružen oblakom muha. Bez sumnje, šerif bi se tome začudio, a začudio bi se još i više kad bi vidio da zemlja pred tim isturenim papkom počinje pulsirati gore-dolje. Henry je spustio lopatu i zgrabio me za ruku. To poslijepodne bilo je vruće, ali ruka mu je bila hladna kao led. " To je ona! " šapnuo je. Činilo se da su mu od čitavog lica ostale samo oči. " Ona pokušava izaći! " "Prestani biti takva prokleta budala", rekao sam mu, ali nisam mogao skrenuti pogled s tog kruga uzbibane zemlje. Činilo se kao da je bunar živ, a mi gledamo kucanje njegova skrivenog srca. Zatim su zemlja i kamenčići prsnuli su na obje strane, a jedan se štakor izvukao na površinu i zatreptao na Sunčevoj svjetlosti očima crnim poput kapljica nafte. Bio je krupan gotovo poput odrasle mačke. Komadić zakrvavljene smeđe platnene vreće zapleo mu se u brkove. " Oh, gade jebeni! " vrisnuo je Henry. Začuo sam fijuk nekoliko centimetara od uha, a onda je rub Henryjeve lopate prepolovio glavu štakora
koji je podigao omamljen pogled. "Ona ga je poslala", rekao je Henry cerekajući se. "Štakori su sada u njezinoj vlasti." "To je nemoguće. Samo si uznemiren." Ispustio je lopatu i otišao do hrpe kamenja kojom smo namjeravali dovršiti posao kad bunar bude gotovo zatrpan. Sjeo je na nju i zamišljeno se zabuljio u mene. "Jesi li siguran? Jesi li posve siguran da nas ona ne progoni? Ljudi kažu da se netko tko je ubijen vraća da progoni onoga..." "Ljudi svašta kažu. Da munja nikad ne udari dvaput u isto mjesto, da razbijeno zrcalo donosi sedam godina nesreće, da glasanje ćuka u ponoć najavljuje smrt u obitelji." Zvučao sam razumno, ali nisam mogao skrenuti pogled s mrtvog štakora. A ni s komada okrvavljene vreće. S njezine mrežice za kosu. Još uvijek ju je nosila dolje u mraku, samo što je mrežica sada u sebi imala rupu kroz koju je virio pramen Arlettine kose. Taj izgled izražava gnjev svih žena koje su ljetos umrle, pomislio sam. "Kad sam bio dijete, vjerovao sam da ću, ako stanem na pukotinu, slomiti majci vrat", zamišljeno je rekao Henry. "Eto, vidiš!" Obrisao je kamenu prašinu sa stražnjice i stao do mene. "Ali ubio sam ga – ubio sam tog jebenog gada, zar ne?" "Bogme jesi!" Ali nije mi se svidio zvuk njegovih riječi – ne, nimalo mi se nije svidio – pa sam ga klepnuo po leđima. Henry se još uvijek cerekao. "Da je šerif došao pogledati bunar kao što si mu predložio pa da je vidio kako štakor izlazi iz zemlje, vjerojatno bi ti želio postaviti još nekoliko pitanja, ne misliš?" Nešto u toj ideji nagnalo je Henryja na histeričan smijeh. Trebalo mu je četiri ili pet minuta da prestane i nasmrt je preplašio vrane na ogradi koja je sprečavala kravama pristup kukuruzu, ali naposljetku je ipak došao k sebi. Kad smo završili s poslom, već je zašlo Sunce pa smo čuli sove kako se dogovaraju krećući u lov sa stajskih sjenika prije izlaska Mjeseca. Kamenje
na vrhu nestalog bunara bilo je čvrsto zbijeno pa nisam vjerovao da bi se još koji štakor mogao izmigoljiti na površinu. Nismo se potrudili zamijeniti slomljeni poklopac; za to nije bilo potrebe. Činilo se da je Henry opet onaj stari pa sam pomislio da će nam obojici dobro doći podulji noćni počinak. "Što kažeš na grah s kobasicama i kukuruzni kruh?" upitao sam ga. "Mogu li upaliti generator i slušati Hayride Party na radiju?" "Jasna stvar." Nasmiješio se onim svojim dobrim starim smiješkom. "Hvala ti, tata." Skuhao sam dovoljno za četvoricu. Pojeli smo sve. Dva sata poslije, dok sam sjedio zavaljen na svom stolcu u dnevnoj sobi i drijemao nad primjerkom Silasa Marnera, Henry je došao iz svoje sobe, odjeven samo u ljetne gaće i trijezno me pogledao. "Jesi li ti znao da je mama uvijek inzistirala da se pomolim?" Iznenađeno sam trepnuo. "Još uvijek? Ne, nisam to znao." "Da. Čak i kad me više nije htjela pogledati ako bih bio bez hlača, zato što je govorila da sam prestar i da to ne bi bilo u redu. Ali sada se ne mogu moliti i nikad se više neću. Mislim da bi me Bog ubio čim bih kleknuo." "Ako Bog uopće postoji", odvratio sam. "Nadam se da ne postoji. Što bi značilo da smo sami, ali nadam se da ne postoji. Pretpostavljam da se svi ubojice nadaju da Bog ne postoji. Jer ako ne postoji raj, ne postoji ni pakao." "Sine, ja sam je ubio." "Ne – ubili smo je zajedno." To nije bilo točno – on je još bio dijete, a ja sam ga obmanuo – ali on je u to vjerovao, a činilo mi se da će tako zauvijek i ostati. "Ali ne moraš se brinuti za mene, tata. Znam da ti misliš da ću popustiti – vjerojatno pred Shannon. Ili da ću osjetiti preveliku krivicu i naprosto otići u Hemingford i priznati šerifu." Dakako da mi je to palo na pamet.
Henry je zatresao glavom, polako i naglašeno. "Taj šerif – jesi li primijetio kako je pogledao sve oko sebe? Jesi li mu vidio oči ?" "Jesam." "Ja mislim da bi nas on obojicu pokušao poslati na električnu stolicu, bez obzira na to što ću ja tek sljedećeg kolovoza navršiti petnaest godina. A on bi došao na smaknuće, gledao bi onim svojim nemilosrdnim očima kako nas vežu za stolac i..." "Prestani, Hank. Sad je dosta." Ali nije mu bilo dosta. "I pritišću sklopku. Ja to nikad neću dopustiti, ako ikako mogu. Ne bi volio da te oči budu posljednja stvar koju ću vidjeti." Razmislio je o svojim riječima. "Hoću reći, ne bih. Ne bih volio." "Idi u krevet, Henry." "Hank." "Hank. Idi u krevet. Volim te." Nasmiješio se. "Znam, ali ja to baš ne zaslužujem." Odvukao se prije no što sam mu stigao odgovoriti. A sad u krevet, kako bi rekao gospodin Pepys. Spavali smo dok su sove lovile u mraku, a Arlette sjedila u dubljoj tami s donjim dijelom lica udarcem papka okrenutim u stranu. Sutradan ujutro osvanuo je sunčan dan, dobar za kukuruz, a mi smo obavljali poslove oko kuće. Kad sam se vratio u kuću, vruć i umoran, da nam pripremim podnevni obrok, ugledao sam pokriveni lonac na trijemu. Ispod jednog ruba lepršala je ceduljica s porukom: Wilfe – Jako nam je žao zbog vaših nevolja i pomoći ćemo koliko možemo. Harlan ti poručuje da se ljetos ne brineš zbog kombajna. Molim te, obavijesti nas ako ti se žena javi. Voli vas Sallie Cotterie. P.S. Ako Henry svrati do Shan, poslat ću vam tortu od borovnice. Osmjehnuo sam se i gurnuo ceduljicu u prednji džep svog kombinezona. Upravo je počeo naš život bez Arlette.
Ako nas Bog nagrađuje za dobra djela na zemlji – Stari zavjet nagovještava da je tako, a puritanci posve sigurno vjeruju u to – onda nas možda Sotona nagrađuje za zlodjela. Ja to ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali mogu reći da je to ljeto bilo dobro, s mnogo vrućine i sunca za kukuruz i s taman toliko kiše da povrće u našem jedno jutro velikom vrtu primi dovoljno vlage. Nekih popodneva grmjelo je i sijevalo, ali nikad nije zapuhao nijedan od onih vjetrova koji uništavaju usjeve i toliko plaše farmere na Srednjem zapadu. Harlan Cotterie došao je sa svojim kombajnom koji nijedanput nije zakazao. Strahovao sam da će mi se kompanija Farrington miješati u posao, ali oni to nisu učinili. Bez problema sam dobio zajam od banke i uspio ga u cijelosti vratiti do listopada, jer su godišnje cijene kukuruza dosegle vrhunac, a cijene Great Westerna za prijevoz samo dno. Ako poznajete povijest, znate da su te dvije stvari – troškovi proizvodnje i troškovi prijevoza – 1923. godine zamijenile mjesta i takve ostale zauvijek. Za farmere na Srednjem zapadu Velika depresija započela je idućeg ljeta, kada je Poljoprivredna burza u Chicagu doživjela krah. Ali to ljeto 1922. godine bilo je savršeno, san svakog farmera. Pomutio ga je samo jedan događaj, koji se odnosio na našu drugu kravlju božicu, o čemu ću vam uskoro ispričati. Gospodin Lester došao je dvaput. Pokušao nas je uznemiriti, ali nije imao čime, jer tog je lipnja izgledao prilično izmožden. Pretpostavljam da su njegovi šefovi uznemiravali njega, a on je to samo prenosio na nas. Ili je to barem pokušavao. Kad je došao prvi put, postavio nam je mnoga pitanja koja zapravo i nisu bila pitanja, nego insinuacije. Mislim li ja da mi je žena nastradala u nesreći? Mora da jest, zar ne mislim tako, jer inače bi mu se javila da sklopi gotovinski ugovor za onih 100 jutara zemlje ili bi se naprosto vratila na farmu podvijena repa (metaforički rečeno). Ili možda mislim da se spetljala s nekim kriminalcem na putu? Takve se stvari s vremena na vrijeme dogode, je li? A to bi svakako bilo zgodno za mene, zar ne? Kad se drugi put pojavio izgledao je ne samo izmožden, nego i očajan pa je odmah krenuo na stvar: je li moja žena doživjela nezgodu ovdje na farmi? Je li se to dogodilo? Je li to razlog zašto se nije pojavila, ni živa ni mrtva? "Gospodine Lester, ako me pitate jesam li ubio svoju ženu, moj odgovor
glasi ne !' "Pa naravno da ćete vi tako reći, zar ne?" "To je posljednje pitanje koje ste mi postavili, gospodine. Uđite u kamion, odlazite odavde i nemojte se više vraćati. Ako se ipak budete vratili, udarit ću vas sjekirom." "Onda biste otišli u zatvor zbog napada!" Tog je dana nosio tvrdi ovratnik, koji mu se sav iskrivio. Čovjek bi se gotovo mogao sažaliti nad njim gledajući kako mu se ovratnik zasijeca u donji dio brade, kapljice znoja urezuju crte na prašnjavom debeljuškastom licu, usne mu se trzaju, a oči ispupčuju. "Nemoguće. Već sam vas upozorio da mi ne dolazite na imanje, na što imam pravo. Namjeravam poslati preporučeno pismo vašoj kompaniji u kojem ću iznijeti tu činjenicu. Budete li opet došli, to će biti neovlašteno stupanje na tuđi posjed pa ću vas doista udariti. Upozorio sam vas, gospodine." Lars Olsen, koji je opet bio dovezao Lestera u svojoj Red Baby, samo što nije stavio ruke iza ušiju ne bi li bolje čuo. Kad je Lester došao do suvozačeva sjedala u kamionu bez vrata, okrenuo se i ispružio ruku s uzdignutim prstom, poput sudskog odvjetnika sklonog teatralnosti. "Ja mislim da ste je vi ubili. A istina će prije ili poslije izaći na vidjelo!" Uto je iz staje izašao Henry – ili Hank, kako je sada više volio da ga se zove. Premetao je sijeno pa je držao stajske vile na grudima kao da drži pušku za smotru. "Bolje vam je da odete odavde prije no što počnete krvariti", rekao je Lesteru. Onaj dobar i prilično plah dječak kojeg sam poznavao prije ljeta 1922. godine nikad ne bi takvo što rekao, ali ovaj jest, a Lester je vidio da on to ozbiljno misli. Budući da nije mogao zalupiti vratima, zadovoljio se time da prekriži ruke na prsima. "Svratite kad god hoćete, Lars", rekao sam Larsu uljudnim tonom. "Ali njega mi nemojte dovoditi, ma koliko vam ponudio za prijevoz svog beskorisnog dupeta." "Neću, gospodine James", odgovorio je Lars, a onda su krenuli.
Okrenuo sam se Henryju. "Bi li ga doista ubo tim vilama?" "Nego što! Dok ne bi počeo skvičati," odgovorio je bez smješka, a onda se vratio u staju. Ali Henry nije cijelo to ljeto proveo bez smiješka na licu, a tome je razlog bila Shannon Cotterie. Često se viđao s njom (više no što je bilo dobro za oboje, kao što sam najesen otkrio). Ona je počela svraćati k nama utorkom i četvrtkom popodne, u dugoj haljini i s lijepim šeširićem na glavi, noseći na ramenu vrećice krcate ukusnim jelima. Rekla je da dobro zna "kako muškarci kuhaju" – kao da joj je trideset, a ne petnaest godina – i dodala da se namjerava pobrinuti da pojedemo barem dvije pristojne večere tjedno. I premda sam kušao samo jedno jelo iz metalnog lonca njezine majke, moram reći da je Shannon, čak i s petnaest godina, bila bolja kuharica od nje. Henry i ja samo bismo bacili odreske u tavu na štednjaku, a Shannon je znala kako da ih začini na način koji je staro žilavo meso učinio izvrsnim. Donijela bi svježe povrće u vrećici – ne samo mrkve i grašak, nego i egzotične (za nas) stvari kao što su šparoge i mahune koje bi skuhala s ljutikom i slaninom. Čak bi nam pripremila i desert. Dovoljno je da zatvorim oči u ovoj otrcanoj hotelskoj sobi pa da osjetim miris njezinih kolača. Mogu je zamisliti kako stoji za kuhinjskim pultom i vrti stražnjicom dok muti jaja i tuče vrhnje. Riječ "velikodušno" dobro opisuje Shannon: njezine bokove, grudi i njezino srce. Bila je nježna prema Henryju, bio joj je drag. To me je natjeralo da i ona meni postane draga... samo što je time premalo rečeno, čitatelju. Volio sam je, a oboje smo voljeli Henryja. Nakon tih večera utorkom i četvrtkom, inzistirao sam da ja operem suđe i poslao ih na trijem. Katkad bih čuo kako si guguću pa bih izvirio van i vidio ih kako gledaju zapadno polje sjedeći jedno uz drugo na stolcima od pruća i drže se za ruke kao kakav stari bračni par. U drugim prilikama vidio bih kako se potajice ljube, a to uopće nisu radili kao stari bračni par. Ti su poljupci bili puni one slatke žudnje koja je svojstvena samo vrlo mladim ljudima pa sam skretao pogled s boli u srcu. Jednog vrućeg utorka popodne došla je rano. Njezin otac vozio je svoj
kombajn na našem sjevernom polju, Henry je bio s njim, a mala skupina Šošona iz rezervata u Lyme Biski hodala je iza kombajna... a iza njih Old Pie vozio je kamion za prikupljanje. Shannon me zamolila za kutlaču hladne vode, što sam joj rado dao. Stajala je na sjenovitoj strani kuće i izgledala neshvatljivo svježa u golemoj haljini koja ju je pokrivala od vrata do potkoljenica i od ramena do zapešća – bila je odjevena gotovo poput kvekera. Na licu je imala ozbiljan izraz, možda čak i uplašen pa sam se načas i ja uplašio. Rekao joj je, pomislio sam. Ali pokazalo se da nije. Samo što na neki način ipak jest. "Gospodine James, je li Henry bolestan?" "Bolestan? Ne, nije. Rekao bih da je zdrav kao dren. A jede kao konj. I sama si to vidjela. Premda ja vjerujem da čak ni bolestan čovjek ne bi tako lako odbio hranu koju si ti skuhala, Shannon." Nagradila me osmjehom, ali bio je to rastresen osmjeh. "On se ljetos ponaša drukčije. Prije sam uvijek znala što misli, ali sada više ne znam. Postao je mrzovoljan." "Doista?" upitao sam (malo previše živahno). "Vi to niste primijetili?" "Ne, nisam." (Ali jesam, dakako.) "Meni on izgleda kao i uvijek. Ali njemu je jako stalo do tebe, Shan. Možda je ono što ti izgleda kao mrzovolja zapravo ljubavni jad." Mislio sam da će joj to izmamiti pravi osmjeh na lice, ali nije. Dodirnula mi je zapešće. Šaka joj je bila hladna od drška kutlače. "I meni je to palo na pamet, ali..." Ostatak joj je izletio iz usta. "Gospodine James, ako se Henryju sviđa neka druga djevojka – neka cura iz škole – vi biste mi to rekli, zar ne? Ne biste mi pokušali... poštedjeti osjećaje?" Na to sam se nasmijao i vidio sam kako joj se zgodno lice ozarilo od olakšanja. "Shan, slušaj me. Jer ja sam ti doista prijatelj. Ljeto je uvijek doba teškog rada, a budući da nas je Arlette napustila, Hank i ja imamo više posla od jednorukih tapetara. Kad se navečer vratimo u kuću, večeramo – nešto dobro, ako se ti pojaviš – a onda sat vremena čitamo. On mi katkad priča o tome kako mu nedostaje mama. Nakon toga odemo u krevet, a sutradan
ujutro ustanemo i krenemo ispočetka. Henry jedva da ima vremena upucavati se tebi, a kamoli nekoj drugoj djevojci." "Meni se posve sigurno upucao", odvratila je i skrenula pogled u stranu, prema kombajnu svog oca koji je brektao na obzoru. "Pa... to je dobro, zar ne?" "Samo sam mislila... on je sada tako šutljiv... tako mrzovoljan... katkad se zagleda u daljinu i moram ga dvaput ili triput zazvati prije no što me čuje i odazove se." Jako se zacrvenjela. "Čak su mu i poljupci postali drukčiji. Ne mogu objasniti kako, ali jesu. A ako mu ikad kažete da sam vam to rekla, umrijet ću od stida. Naprosto ću umrijeti od stida." "Nikad mu to ne bih rekao", odvratio sam. "Prijatelji ne cinkaju prijatelje." "Pretpostavljam da se ponašam kao glupača. I dakako, jasno mi je da mu nedostaje mama. Ali u školi ima toliko mnogo djevojaka koje su zgodnije... zgodnije od mene..." Podigao sam joj bradu pa me pogledala u oči. "Shannon Cotterie, kad te moj sin pogleda, on vidi najzgodniju djevojku na svijetu. A ima i pravo. Da sam ja u njegovim godinama, i ja bih ti se upucavao." "Hvala vam", rekla je. U kutovima očiju stajale su joj suze nalik na sitne dijamante. "Moraš se brinuti samo o tome da ga staviš na njegovo mjesto ako ode predaleko. Momci se katkad prilično zaborave, znaš. A ako sam sada pretjerao, slobodno mi reci. I to je u redu, ako je među prijateljima." Na to me zagrlila, a ja sam joj uzvratio zagrljaj. Bio je to dobar i čvrst zagrljaj, ali možda bolji za Shannon nego za mene. Jer između nas je stajala Arlette. Ona je tog ljeta 1922. godine uvijek stajala između mene i svih ostalih, a isto je vrijedilo i za Henryja, kao što sam upravo doznao od Shannon. Jedne noći u kolovozu, nakon dana dobrog ubiranja, kad je ekipa Old
Piea dobila nadnicu i vratila se u rezervat, probudilo me kravlje mukanje. Prespavao sam vrijeme za mužnju, pomislio sam, ali kada sam pogledao na džepni sat svog oca koji je ležao na noćnom ormariću, shvatio sam da su tri sata ujutro. Prislonio sam sat na uho da provjerim nije li možda stao, ali i pogled kroz prozor u noć bez mjesečine poslužio bi istoj svrsi. Osim toga, nije to bilo mukanje krave koja osjeća neznatnu nelagodu jer se treba riješiti mlijeka. Bilo je to mukanje životinje koja trpi bol. Krave katkad tako muču kad se tele, ali naše su božice odavno prerasle taj stadij svojih života. Ustao sam i krenuo prema vratima, a onda sam se vratio do ormara i uzeo pušku kalibra .22. Kad sam žurnim korakom prošao pokraj zatvorenih vrata Henryjeve sobe, s puškom u jednoj ruci i čizmama u drugoj, čuo sam ga kako hrče. Ponadao sam se da se on neće probuditi i poželjeti da mi se pridruži u zadatku koji bi se moglo pokazati opasnim. U to doba u ravnici je ostalo smo još nekoliko vukova, ali Old Pie mi je rekao da su neke lisice uz potoke Plette i Medicine oboljele od ljetne groznice. Tako su Šošoni nazivali bjesnoću, a najvjerojatniji uzrok ovih krikova bila je bijesna krava u staji. Kad sam izašao iz kuće, bolno mukanje postalo je vrlo glasno i nekako šuplje. Poput mukanja krave u bunaru, pomislio sam. Od te pomisli naježila mi se koža na ruci pa sam čvršće stisnuo pušku. Kad sam stigao do staje i ramenom otvorio desno krilo vrata, začuo sam kako se i ostale krave iz solidarnosti pridružuju mukanju, ali njihovo je mukanje nalikovalo na smireno propitkivanje u usporedbi s onim mučnim urlanjem koje me je probudilo... koje će probuditi i Henryja, ako ne otklonim uzrok. Na kuki s desne strane vrata visjela je ugljična elektrolučna svjetiljka – u staji se nismo koristili otvorenim plamenom ako nije bilo apsolutno neophodno, osobito ljeti, kad je sjenik pun sijena, a svako spremište za kukuruz krcato do vrha. Pipajući rukom potražio sam dugme za iskru i pritisnuo ga. Iskočio je blještav krug plavo-bijelog zračenja. U prvi mah bio sam previše zaslijepljen da bih išta razaznao; čuo sam samo one bolne krikove i lupanje papcima, dok je jedna od naših božica pokušavala pobjeći od onoga što joj je zadavalo bol. Bila je to Achelois. Kad su mi se oči malčice privikle na mrak, vidio sam je
kako zabacuje glavu lijevo-desno i povlači se sve dok stražnjim dijelom nije udarila o vrata pregratka – trećeg zdesna dok ste hodali niz prolaz – a onda opet posrće naprijed. Mukanje drugih krava postupno se približavalo posvemašnjoj panici. Navukao sam stajske čizme i otrčao do pregratka držeći pušku pod lijevom rukom. Snažno sam otvorio vrata i povukao se korak unatrag. Achelois znači "ona koja otklanja bol", ali naša je Achelois bila u agoniji. Kad je glavom bez obzira jurnula u prolaz, spazio sam da su joj stražnje noge poprskane krvlju. Propela se poput konja (nikad prije nisam vidio da se krava tako propinje), a kad je to učinila, spazio sam da joj s jedne sise na vimenu visi golemi norveški štakor. Svojom težinom rastegnuo je ružičastu sisu do dužine napete hrskavice. Skamenjen od iznenađenja (i užasa), prisjetio sam se kako je Henry kao dijete katkad povukao žvakaću gumu iz usta kao strunu. Prestani s tim, korila bi ga Arlette. Nikog ne zanima što ti žvačeš. Podigao sam pušku, a onda je opet spustio. Kako da zapucam u štakora dok se ljulja naprijed-natrag poput klatna na satu? Achelois, koja se sada nalazila u prolazu, mukala je i zabacivala glavu lijevo-desno kao da će joj to nekako pomoći. Čim su joj se sve četiri noge našle na podu, štakor je bio u stanju stajati na sijenom posutom podu staje. Izgledao je kao neko čudno nakazno štene s kapljicama zakrvavljenog mlijeka u brkovima. Osvrnuo sam se oko sebe tražeći nešto čime bih ga mogao udariti, ali prije no što sam stigao dohvatiti metlu koju je Henry ostavio naslonjenu na Phemonoe pregradak, Achelois se opet propela, a štakor je s tupim udarcem pao na tlo. Isprva sam pomislio da ga je naprosto odbacila, ali onda sam spazio da mu ružičasta i naborana sisa viri iz usta poput neke cigare od mesa. Taj prokleti stvor odgrizao je Achelois sisu s vimena, a ona je spustila glavu na jednu od stajskih metalnih cijevi i umorno zamukala u mom smjeru, kao da mi želi reći: Sve sam ti ove godine davala mlijeko i nisam ti pravila probleme, što se za neke druge ne bi moglo reći, pa kako si onda mogao dopustiti da mi se ovo dogodi? Ispod vimena skupljala joj se krv. Premda sam bio obuzet šokom i gađenjem, nisam mislio
da će ona od te rane uginuti, ali pogled na nju – a i na štakora s njezinom nedužnom sisom u ustima – ispunio me bijesom. Još uvijek nisam zapucao u njega, djelomice zato što sam se bojao da ću izazvati požar, ali ponajviše zato što sam se bojao da ću, držeći električnu svjetiljku u jednoj ruci, promašiti. Umjesto da zapucam, zamahnuo sam na tog uljeza puškom, nadajući se da ću ga ubiti onako kako je Henry lopatom ubio onog preživjelog štakora iz bunara. Ali Henry je bio dječak s brzim refleksima, a ja sam bio sredovječni muškarac koji se upravo probudio iz duboka sna. Štakor je bez problema izbjegao udarac i pojurio niz središnji prolaz. Odgrizena sisa njihala mu se gore-dolje u ustima pa sam shvatio da je on žvače – toplu i bez sumnje još punu mlijeka – čak i u trku. Potrčao sam za njim, još dvaput zamahnuo i oba puta promašio. A onda sam shvatio kamo se on zaputio: prema cijevi koja vodi u nekorišteni bunar za stoku. Pa jasno! Bulevar štakora! Bunar je zatrpan pa im je to jedini način izlaska. Bez te cijevi, bili bi živi zakopani. Zakopani s njom. Ali, pomislio sam, taj je stvor sigurno prevelik za cijev. Mora da je došao izvana – možda iz legla pokraj hrpe gnojiva. Skočio je prema otvoru i izdužio je tijelo na najnevjerojatniji način. Još jedanput sam zamahnuo kundakom puške za gamad i razbio ga na otvoru cijevi. Štakora sam posve promašio. Kad sam spustio svjetiljku do otvora cijevi, nakratko sam ugledao njegov bezdlaki rep kako kliže u mrak i začuo struganje njegovih malih pandži po galvaniziranom metalu, a zatim je nestao. Srce mi je tako jako lupalo da su mi se pred očima pojavile bijele pjege. Duboko sam udahnuo pa me zapahnuo smrad truleži i raspadanja, tako jak da sam pao na stražnjicu prekrivši nos rukom. Poriv da povratim bio je jači od poriva da kriknem. S tim smradom u nosnicama gotovo sam mogao vidjeti Arlettu na drugoj strani cijevi, dok joj meso sada vrvi kukcima i crvima i raspada se, koža na licu počinje joj otpadati s lubanje, a onaj cerek na usnama počinje se povlačiti pred dugotrajnijim cerekom kosti ispod njega. Otpuzao sam na sve četiri od te grozne cijevi, povraćajući prvo nalijevo, a onda nadesno, a kad sam povratio cijelu večeru, stao sam izbacivati samo duge sline žuči. Suznih očiju spazio sam da se Achelois vratila u svoj
pregradak. To je dobro. Barem je neću morati ganjati po kukuruznom polju i stavljati joj ular na njušku da je dovedem natrag. Prvo sam pomislio da začepim cijev – to sam želio učiniti prije svega – ali kako mi se ždrijelo smirio, vratila mi se sposobnost jasnog razmišljanja. Najvažnije je da se pobrinem za Achelois. Ona nam je uvijek davala mnogo mlijeka. A što je još važnije, ja sam bio odgovoran za nju. Otišao sam po kutiju s medicinskim priborom u mali ured u staji, u kojem sam držao svoje knjige. U kutiji sam našao veliku limenku antiseptičke masti Rawleigh. U kutu je ležala hrpa čistih krpa. Uzeo sam polovicu krpa i vratio se u Acheloisin pregradak. Zatvorio sam vrata kako bih smanjio rizik da me ritne i sjeo na stolčić za mužnju. Mislim da sam djelomice smatrao da i zaslužujem da me ritne. Ali stara dobra Achelois smirila se kad sam je pomilovao po boku i šapnuo joj: "Mir, Boss, mir, Bossy-boss". Premda se trgnula kad sam joj stao nanositi mast na ozlijeđeno vime, ostala je mirno stajati. Kad sam učinio sve što sam mogao da spriječim infekciju, uzeo sam krpe i obrisao svoju bljuvotinu. Bilo je važno da to dobro obavim, jer svaki će vam farmer reći da ljudska bljuvotina privlači grabežljivce isto koliko i nemarno pokrivena septička jama. I rakune i svisce, dakako, ali ponajviše štakore. Štakori obožavaju ljudske izlučevine. Ostalo mi je još nekoliko krpa, ali to su bile Arlettine odbačene kuhinjske krpe, pretanke za moj sljedeći posao. Uzeo sam ručnu kosu s klina, osvijetlio si put do hrpe klada i izrezao neravan četverokut iz teškog platna koje ju je pokrivalo. Kad sam se vratio u staju, sagnuo sam se i stavio svjetiljku blizu otvora cijevi kako bih bio siguran da onaj štakor (ili neki drugi; gdje je jedan, sigurno ih ima još) ne viri van, spreman da brani svoj teritorij, ali sve dokle sam mogao vidjeti, što je bilo otprilike jedan metar, cijev je bila prazna. U njoj nije bilo izmeta, što me nije iznenadilo. Bio je to aktivan prolaz – sada njihov jedini prolaz – pa ga neće unerediti sve dok to mogu obaviti vani. Gurnuo sam krpu u cijev. Bila je kruta i debela pa sam naposljetku morao upotrijebiti držak metle kako bih je čitavu nabio unutra, ali naposljetku sam ipak uspio. "Evo vam!" rekao sam. "Da vidimo kako vam se ovo sviđa. Nadam se da ćete se svi ugušiti."
Zatim sam se vratio da pogledam Achelois. Mirno je stajala i dobacila mi blagi pogled preko ramena kad sam je pomilovao. Znao sam tada, a znam i sada, da je ona samo krava – ustanovit ćete da farmeri gaje malo romantičnih iluzija o životinjskom svijetu – ali taj mi pogled još uvijek izmami suze na oči i moram suspregnuti jecaj. Znam da si učinio sve što si mogao, govorio mi je taj pogled. Znam da nisi ništa kriv. Ali bio sam. Kad sam se vratio u kuću, začuo sam Henryjevo hrkanje. Očekivao sam da ću dugo ležati budan i da ću kad zaspim sanjati onog štakora kako sa sisom u ustima juri po slamom prekrivenim daskama staje prema cijevi za bijeg, ali odmah sam zaspao, ništa nisam sanjao i dobro se odmorio. Kad sam se probudio, jutarnja svjetlost obasjavala je sobu, a iz mojih ruku, plahta i jastučnice izbijao je snažan smrad raspadajućeg trupla moje žene. Hitro sam se uspravio, teško dišući, ali već sam znao da mi se taj smrad samo pričinja. Taj smrad bio je moja noćna mora. Nisam ga usnuo tijekom noći, nego na najtreznijem prvom jutarnjem svjetlu, sa širom otvorenim očima. Sutradan sam dao Henryju popis potrepština i rekao mu neka se odveze kamionom u Hemingford Home da ih kupi. Na licu mu se pojavio širok i zanesen osmjeh. "Kamionom? Ja? Sam?" "Još uvijek znaš staviti mjenjač u sve brzine? I još uvijek znaš voziti unatrag?" "Bože, pa naravno." "Onda mislim da si spreman. Možda još ne za Omahu – pa čak ni za Lincoln – ali ako budeš vozio polako, mislim da u Hemingford Homeu nećeš imati problema." "Hvala ti!" Zagrlio me je i poljubio u obraz pa se načas činilo kao da smo opet prijatelji. Čak sam si dopustio da malo povjerujem u to, premda sam u srcu znao da nije tako. Dokazi možda leže pod zemljom, ali nas dvojica
znamo istinu i uvijek ćemo je znati. Dao sam mu kožni novčanik. "Ovaj novčanik pripadao je tvom djedu. Možeš ga zadržati; ionako sam ti ga jesenas namjeravao darovati za rođendan. Unutra imaš nešto novca. Ako ti štogod ostane, možeš to zadržati za sebe." Gotovo sam dodao: I nemoj se vratiti s nekim psom lutalicom, ali zaustavio sam se na vrijeme. To je bila jedna od uobičajenih duhovitosti njegove majke. Pokušao mi je ponovno zahvaliti, ali nije mogao. Sve mu je to bilo previše. "Svrati do kovačnice Larsa Olsena na povratku i napuni kamion benzinom. Nemoj zaboraviti, inače ćeš ga morati ostaviti i vratiti se pješice." "Neću zaboraviti. I tata?" "Da." Promeškoljio se, a onda me sramežljivo pogledao. "Mogu li svratiti do Cotteriejevih i pitati Shannon da pođe sa mnom?" "Ne možeš", odgovorio sam, a lice mu se smrknulo prije no sam dodao: "Pitaj za dopuštenje Sallie ili Harlana. I nemoj im zaboraviti reći da nikad prije nisi vozio u grad. Daj mi časnu riječ da ćeš me poslušati, sine." Kao da je ijedan od nas još imao čast. Između 1916. i 1922. čak su i najgluplji farmeri u Nebraski prosperirali. Harlan Cotterie, koji nije bio nimalo glup, prosperirao je više od većine drugih. Njegova je farma to pokazivala. Godine 1919. podigao je staju i silos, a 1920. iskopao je dubok bunar iz kojeg se moglo ispumpati nevjerojatnih šest galona vode u minuti. Godinu dana poslije doveo je vodovod u kuću (premda je razumno ostavio poljski zahod u stražnjem dvorištu) pa su on i njegove žene triput na tjedan mogli uživati u luksuzu nevjerojatnom za tako zabačen kraj: u vrućim kupkama i tuširanjima, a da nisu morali zagrijavati vodu u loncima na štednjaku u kuhinji i poslije je bacati u odvodnu jamu. A upravo je kabina za tuš napokon otkrila tajnu koju
je Shannon Cotterie dotad skrivala, premda pretpostavljam da sam je ja već znao, još od onog dana kad mi je rekla: Meni se posve sigurno upucao – bezizražajnim i bezbojnim glasom koji joj uopće nije bio svojstven, ne gledajući u mene, nego u stranu, prema siluetama očeva kombajna i sakupljača koji su polako hodali iza njega. To je bilo krajem rujna, kad je još jedan jednogodišnji urod kukuruza već bio ubran, ali kad je još uvijek ostalo mnogo berbe u vrtu. Jedne subote popodne, kad se Shannon tuširala, njezina majka naišla je stražnjim hodnikom noseći rublje što ga je bila pokupila s konopca zato što se činilo da će padati kiša. Shannon je vjerojatno mislila da je zatvorila vrata kupaonice – većina žena pazi na privatnost kad je u kupaonici, a Shannon Cotterie imala je na prelasku iz ljeta u jesen 1922. godine poseban razlog za to – ali možda su se vrata sama oslobodila iz zasuna i malo se odškrinula. Njezina majka slučajno je bacila pogled u kupaonicu, i premda je stara plahta koja im je služila kao zavjesa na tuš kabini bila povučena do kraja na vješalici u obliku slova U, mlaz vode učinio ju je prozirnom. Sallie nije morala vidjeti samu djevojku; vidjela joj je obris, koji nije kao obično bio skriven u neku od širokih haljina u kvekerskom stilu. To je bilo dovoljno. A Shannon je bila u petom mjesecu trudnoće ili tu negdje pa to vjerojatno ionako ne bi mogla još dugo skrivati. Kad se Henry dva dana poslije toga vratio iz škole (sada se vozio kamionom), izgledao je uplašen i kriv. "Shan nije bila u školi već dva dana", rekao mi je, "pa sam svratio do Cotteriejevih da pitam je li joj dobro. Mislio sam da je možda dobila španjolsku gripu. Nisu me htjeli pustiti u kuću. Gospođa Cotterie samo mi je rekla neka idem kući, da će njezin suprug, nakon što večeras završi s poslovima, svratiti do nas da porazgovara s tobom. Kad sam je zapitao mogu li ja što učiniti, odgovorila mi je: 'Ti si već dovoljno učinio, Henry.'" U tom trenutku prisjetio sam se onoga što mi je Shan bila rekla. Henry je zagnjurio glavu u ruke i rekao: "Ona je u drugom stanju, tata, a oni su to otkrili. Znam da je to razlog. Mi bismo se htjeli vjenčati, ali bojim se da nam oni to neće dopustiti." "Pusti sad njih", odvratio sam. "Ja ti neću dopustiti." Pogledao me
ranjenim očima punim suza: "Zašto ne?" Pomislio sam: Vidio si što se dogodilo između mene i tvoje majke. Moraš li me to uopće pitati? Ali rekao sam: "Ona ima petnaest godina, a ti ćeš ih navršiti tek za dva tjedna." "Ali mi se volimo!" Oh, taj krik nalik na huk sove! To kilavo cendranje! Šake su mi se stisnule na nogavicama kombinezona pa sam se morao prisiliti da ih raširim i ispružim. Nema smisla ljutiti se. Dječak bi o takvim stvarima trebao razgovarati s majkom, ali njegova majka sjedi na dnu zatrpanog bunara, nedvojbeno u društvu mrtvih štakora. "Znam da je voliš, Henry..." " Hank! I drugi se žene ovako mladi!" Nekoć je doista bilo tako; ali nakon ulaska u novo stoljeće i kraja ere Divljeg zapada, stvari su se promijenile. Ali to mu nisam rekao. Rekao sam mu da nemam novca da im pomognem u početku. Možda ću ga imati 1925. godine, ako usjevi i cijene ostanu dobri, ali sada nemam ništa. A s djetetom na putu... "Bilo bi ga dovoljno !" odvratio je. "Da ti nisi bio takav seronja oko onih sto jutara zemlje, bilo bi ga mnogo ! A ona bi mi dala nešto od tog novca! I ne bi sa mnom ovako razgovarala!" Načas sam bio previše šokiran da mu išta kažem. Prošlo je šest tjedana, a možda i više, otkako je ijedan od nas spomenuo Arlette imenom – pa makar i maglovitom zamjenicom ona. Prkosno me gledao. U tom trenutku u daljini sam spazio Harlana Cotterieja kako dolazi našim potezom ceste. Ja sam Harlana uvijek smatrao prijateljem, ali te se stvari katkad promijene kad vam kći ostane u drugom stanju. "Ne, ona ne bi tako razgovarala s tobom", složio sam se i prisilio se da ga pogledam ravno u oči. "Ona bi bila još gora. A vjerojatno bi se i nasmijala. Ako zapitaš svoje srce, sine, vidjet ćeš da je tako." "Ne!" "Tvoja majka nazivala je Shannon droljicom i savjetovala ti da zadržiš
svoga malog u hlačama. To je posljednji savjet koji ti je dala, i premda je bio isto tako grub i bezobziran kao i većina stvari koje je govorila, trebao si je poslušati." Henryjev je bijes splasnuo. "To je bilo tek nakon... nakon one noći... kad smo... Shan nije htjela, ali ja sam je nagovorio. A poslije me je i sama za to molila." Rekao je to čudnim, napola povrijeđenim ponosom, a onda je umorno zatresao glavom. "A sada tih sto jutara zemlje nitko ne koristi i korov raste na njima, a ja sam u škripcu. Da je mama ovdje, ona bi mi pomogla da to sredim. S novcem se sve može srediti, tako on kaže." Pokazao je glavom prema oblaku prašine koji nam se približavao. "Ako se ne sjećaš kako je tvoja mama bila oprezna sa svakim dolarom, onda zaboravljaš prebrzo za vlastito dobro", rekao sam mu. "A ako si zaboravio kako te ošamarila..." "Nisam zaboravio", odgovorio je dureći se. A onda je, još se više dureći, dodao: "Mislio sam da ćeš mi pomoći." "To i namjeravam. Upravo u ovom trenutku. Želim da se makneš s trijema. Ako te Shannonin otac zatekne ovdje, bit će to kao da mašeš crvenom krpom ispred bika. Prvo da vidimo gdje smo – i što on misli – pa ću te onda pozvati na trijem." Uhvatio sam ga za zapešće. "Dat ću sve od sebe da ti pomognem, sine." Izvukao je zapešće iz mog stiska. "Bolje ti je da se potrudiš." Ušao je u kuću i upravo prije no što se Harlan zaustavio u svom novom autu (u Nashu, tako zelenom i blistavom pod slojem prašine, poput leptirovih leđa), začuo sam kako se mrežasta vrata zatvaraju s treskom u stražnjem dijelu. Nash je zabrektao, prasnuo kroz ispuh i ugasio se. Harlan je izašao, skinuo ogrtač, preklopio ga i odložio na sjedalo. Nosio je ogrtač zato što se odjenuo u skladu s okolnostima. U bijelu košulju, kravatu sa srebrnom kopčom, dobre nedjeljne hlače koje je držao remen sa srebrnom kopčom. Povukao je remen i namjestio hlače onako kako je želio, malo ispod svog ovećeg trbuščića. Harlan je uvijek bio dobar prema meni, a premda sam nas
ja uvijek smatrao ne samo prijateljima, nego dobrim prijateljima, ipak sam ga u tom trenutku mrzio. Ne zato što je došao da me optuži zbog mog sina; sam Bog zna da bih ja isto postupio da su nam uloge bile obrnute. Ne, mrzio sam ga zbog sjajnog novog Nasha. Zbog srebrne kopče u obliku dupina na remenu. Zbog novog jarko crvenog silosa i zbog vodovoda u kući. A najviše od svega, zbog neugledne i poslušne žene koju je ostavio na svojoj farmi, žene koja mu sada, unatoč zabrinutosti, bez sumnje priprema večeru. Ženu koja na svaki problem odgovara ugodnim glasom: Postupi kako ti misliš da je najbolje, dragi. Žene, shvatite ovo: takva se žena ne mora bojati da će svoj posljednji dah ispustiti kroz rasporeni grkljan. Krupnim je koracima prišao stubama trijema. Ustao sam i ispružio ruku da vidim hoće li je prihvatiti ili ne. Kolebao se važući sve razloge za i protiv, ali na kraju mi ju je ipak kratko stisnuo i brzo ispustio. "Imamo grdan problem, Wilfe", rekao mi je. "Znam. Henry mi je upravo rekao. Bolje ikad nego nikad." "Bolje nikad", mračno je odvratio. "Hoćeš li sjesti?" I o tome je razmislio, a onda je ipak sjeo na stolac za ljuljanje koji je uvijek pripadao Arlette. Znao sam da ne želi sjesti – ljut i uznemiren čovjek ne želi sjediti – ali ipak je sjeo. "Želiš li možda malo ledenog čaja? Nemam limunade, Arlette je bila stručnjak za limunadu, ali..." Stišao me odmahnuvši debeljuškastom rukom. Debeljuškastom, ali grubom. Premda je bio jedan od najimućnijih farmera u oblasti, Harlan nije bio lijen; kad bi došlo vrijeme kosidbe ili žetve, radio bi s unajmljenim radnicima. "Htio bih se vratiti kući prije zalaska Sunca. Ne vidim ništa s onim prednjim svjetlima. Moja cura ima kolač u pećnici, a pretpostavljam da pogađaš tko je obavio vražje kuhanje." "Bi li pomoglo ako ti kažem da mi je žao?" "Ne bi." Čvrsto je stisnuo usne i vidio sam da mu žile kucaju s obje
strane vrata. "Ljući sam od ose, a najgore je to što se nemam na koga ljutiti. Ne mogu se ljutiti na djecu jer djeca su samo djeca, premda bih prebacio Shannon preko koljena i naprašio joj stražnjicu da nije trudna, zato što nije bila pametnija. Ona je dobila bolji odgoj i kod kuće i u crkvi." Htio sam ga upitati želi li time reći da Henry nije dobio dobar odgoj, ali ostao sam šutjeti kako bih mu dopustio da mi kaže sve one stvari o kojima je bijesno razmišljao vozeći se ovamo. Pripremio je govor, a možda ću lakše s njim razgovarati nakon što ga održi. "Želio bih okriviti Sallie zato što nije ranije primijetila djevojčino stanje, ali svi znaju da žene prvo dijete nose visoko... a Bože dragi, i sam znaš kakve haljine Shan nosi. Nije to nikakva novost. Ona te staromodne haljine nosi od svoje dvanaeste godine, sve otkako su joj počele rasti..." Podigao je debeljuškastu ruku pred prsa. Klimnuo sam glavom. "A volio bih okriviti tebe, jer čini se da si ti preskočio onaj govor koji očevi održe svojim sinovima." Kao da ti išta znaš o odgajanju sinova, pomislio sam. "O tome kako u hlačama ima pištolj i kako ga treba držati zakočena." Jecaj mu je zapeo u grlu i povikao je: "Moja... mala... curica... premlada je da bude majka!" Dakako, ja sam nosio krivicu o kojoj Harlan ništa nije znao. Da nisam doveo Henryja u situaciju da mu očajnički treba ženska ljubav, Shannon sada možda ne bi bila trudna. A mogao sam zapitati Harlana krivi li možda malo i sebe, kad je već tako spremno okrivljuje druge. Ali ništa nisam rekao. Šutnja mi nikad nije lako padala, ali život s Arlette dao mi je dovoljno vježbe. "Samo što ni tebe ne mogu okriviti, zato što je tebi proljetos pobjegla žena pa je razumljivo da ti u takvim okolnostima popusti pažnja. Zato sam otišao u stražnje dvorište i nacijepao gotovo kvadrat i pol drva prije no što sam došao ovamo, pokušavajući izbaciti iz sebe barem dio te ljutnje, a izgleda da mi je to i uspjelo. Stegnuo sam ti ruku, zar ne?" Hvalisav ton koji sam mu začuo u glasu izazivao me da mu kažem: Ako nije riječ o silovanju, za ples je ipak potrebno dvoje. Ali samo sam rekao: "Istina, jesi" i ostavio stvari na tome. "Pa, to nas dovodi do pitanja što da u
vezi s tim učinimo. Ti i taj dečko koji je sjedio za mojim stolom i jeo hranu koju mu je pripremila moja žena." Neki vrag – to je ono stvorenje koje, pretpostavljam, uđe u čovjeka kad spletkar ode – natjerao me da odgovorim: "Henry se želi oženiti i dati bebi ime." "To je tako prokleto smiješno da o tome ne želim ništa znati. Ne želim reći da Henry nema kahlicu za pišanje i prozor kroz koji je može izbaciti – znam da ti dobro stojiš, Wilfe, ili barem onoliko dobro koliko si mogao, ali više od toga ne mogu reći. Iza nas je nekoliko plodnih godina, a ti si još uvijek samo korak od banke. Gdje ćeš biti kad godine ponovno postanu mršave? A uvijek je tako. Da imaš gotovinu od onih 100 jutara zemlje iza kuće, možda bi bilo drukčije – svi znaju da gotovina ublažava teška vremena – ali Arlette je otišla, a ta zemlja sjedi neiskorištena, kao kakva stara djevica sa začepom na kahlici." Samo načas, pokušao sam zamisliti kako bi stvari stajale da sam popustio Arlette u vezi s tom jebenom zemljom, kao što sam joj popustio u vezi s mnogim drugim stvarima. Živio bih u smradu. Eto kako bi stvari stajale. Morao bih iskopati stari bunar jer krave ne bi htjele piti vodu iz potoka punog krvi i svinjskih crijeva. Istina. Ali živio bih, umjesto da samo životarim, Arlette bi živjela sa mnom, a Henry ne bi bio naduren, izmučen i težak dječak u kakvog se pretvorio. Dječak koji je doveo u grdnu nepriliku djevojku koja mu je prijateljica od djetinjstva. "Pa, što želiš učiniti?" upitao sam. "Sumnjam da si došao ovamo bez ikakve ideje." Harlan kao da me nije čuo. Gledao je u daljinu, preko polja, prema onom mjestu na obzoru gdje se nalazio njegov silos. Lice mu je bilo smrknuto i tužno, ali ja sam došao predaleko i napisao previše toga da bih lagao; taj me izraz lica nije previše ganuo. Godina 1922. bila mi je najgora u životu, u njoj sam se pretvorio u čovjeka kojeg više nisam mogao prepoznati, a Harlan Cotterie bio je samo još jedan gubitnik na kamenitom i jadnom potezu ceste.
"Shan je bistra djevojka", rekao je. "Njezina profesorica, gospođa MacReady, tvrdi da je Shan najpametnija učenica koju je imala u cijeloj svojoj karijeri, a njezina se karijera preteže unatrag gotovo 40 godina. Dobro joj ide engleski, a matematika još i bolje, a gospođa MacReady kaže da je to kod djevojaka rijetkost. Ona zna i trigonomiju, Wilfe, jesi li to znao? Čak ni gospođa MacReady ne zna trigonomiju." Ne, nisam to znao, ali znao sam ispravan oblik te riječi. Međutim, smatrao sam da ovo nije pravi trenutak da ispravljam svog susjeda. "Sallie ju je željela poslati u učiteljsku školu u Omahi. Oni od 1918. primaju i djevojke, premda dosad nijedna djevojka nije diplomirala." Pogledao me je s mješavinom gađenja i neprijateljstva, što sam teško podnio. "Djevojke se uvijek žele udati, znaš. I rađati djecu. Učlaniti se u Istočnu zvijezdu i čistiti vražji pod." Uzdahnuo je. "Ona bi mogla biti prva. Ima vještine i ima pamet. Ti si to znao, zar ne?" Ne, ja to zapravo nisam znao. Jednostavno sam pretpostavio – a sada znam da je to bila samo jedna od mojih mnogih pogrešnih pretpostavki – da je Shannon stvorena da bude farmerska žena, ništa više od toga. "Ona bi možda čak mogla biti učiteljica u koledžu. Namjeravali smo je poslati u tu školu čim navrši 17 godina." Misliš reći, Sallie ju je namjeravala poslati, pomislio sam. Tebi takva luda ideja nikad ne bi pala na tu tvoju farmersku pamet. "Shan je to bila spremna učiniti, stavljali smo novac na stranu za to. Sve smo već dogovorili." Okrenuo se da me pogleda, začuo sam da mu škripe tetive u vratu. "A to još uvijek vrijedi. Ali prvo će – gotovo odmah – otići u Svetu Euzebiju, djevojački katolički dom u Omahi. Ona to još ne zna, ali tako će biti. Sallie je razmatrala mogućnost da je pošaljemo u Deland – k Sallienoj sestri – ili mojoj strini i stricu u Lyme Bisku, ali ja ne vjerujem da će ijedan od tih ljudi učiniti ono što smo odlučili. A ni djevojka koja napravi ovakav problem ne zaslužuje da je pošaljemo ljudima koje poznaje i voli."
"Pa što si onda odlučio, Harl? Osim da pošalješ kćer u neku vrstu... što ja znam... sirotišta?" To ga je razljutilo. "Nije to sirotište. To je čisto i zdravo mjesto u kojem se mnogo radi. Tako su mi rekli. Bio sam na pošti i svi izvještaji koje sam dobio bili su dobri. Obavljat će razne poslove, pohađat će nastavu, a za četiri mjeseca rodit će bebu. A kad se to dogodi, dat ćemo dijete na usvajanje. Za to će se pobrinuti sestre u Svetoj Euzebiji. Zatim se može vratiti kući, a onda će za godinu i pol dana otići u tu učiteljsku školu, baš kao što Sallie želi. I ja, dakako. Sallie i ja." "A kakva je moja uloga u svemu tome? Pretpostavljam da si mi namijenio neku ulogu." "Pokušavaš li izigravati pametnjakovića, Wilfe? Znam da si imao tešku godinu, ali ipak ne bih mogao podnijeti da se praviš pametan." "Ne pokušavam izigravati pametnjakovića, ali moraš shvatiti da nisi samo ti ljut i osramoćen. Samo mi reci što želiš pa možda možemo ostati prijatelji." Neobično hladan smiješak s kojim je dočekao moje riječi – samo trzaj usana i kratko pojavljivanje jamica u kutovima usta – rekao mi je kako male nade gaji u takvu mogućnost. "Znam da nisi bogat, ali ipak ćeš se morati isprsiti i preuzeti svoj dio odgovornosti. Vrijeme što će Shan ga provesti u domu – sestre to zovu predporođajnom skrbi – stajat će me 300 dolara. Kad sam telefonom razgovarao sa sestrom Camillom, ona je to nazvala donacijom, ali ja znam što je honorar." "Ako me želiš zamoliti da podijelim troškove..." "Znam da ne možeš namaknuti 150 dolara, ali bolje ti je da nabaviš 75, jer toliko će stajati tutor koji će joj pomoći da ne zaostane u gradivu." "Ne mogu to učiniti. Arlette mi je sve uzela kad je otišla." Ali u tom trenutku prvi sam se put zapitao je li ona možda stavila nešto novca na stranu. Cijela priča o tome kako je uzela 200 dolara kad je pobjegla bila je čista izmišljotina, ali u ovoj bi mi situaciji pomogao čak i sitniš. Napravio
sam bilješku u glavi da provjerim u kuhinjskim ormarićima i limenkama. "Uzmi još jedan kratkoročni kredit u banci", predložio mi je Harlan. "Čuo sam da si onaj posljednji već vratio." Pa naravno da je on to čuo. Takve stvari trebale bi biti povjerljive, ali ljudi poput Harlana Cotterieja imaju duge uši. Obuzeo me svjež val antipatije prema njemu. Pa što ako mi je posudio svoj kombajn i naplatio mi korištenje samo 20 dolara? Tražio je toliko, a i više, kao da njegova dragocjena kći nije raširila noge i rekla dođi i oslikaj zidove. "Imao sam novac od žetve da to isplatim", odgovorio sam. "Sada ga više nemam. Imam zemlju i kuću, i to je uglavnom sve." "Već ćeš ti naći način", odvratio je. "Stavi kuću pod hipoteku, ako ne možeš ništa drugo. Tvoj udio iznosi 75 dolara, a kad to usporediš s mogućnošću da tvoj dečko mijenja pelene u dobi od 15 godina, mislim da se jeftino izvukao." Ustao je, a ja sam ustao za njim. "A ako ne nađem način? Što onda, Harl? Poslat ćeš šerifa?" S prezirom je svinuo usne, što je moju antipatiju prema njemu pretvorilo u mržnju. To se dogodilo u hipu, a ja tu mržnju osjećam još i danas, kad mi je toliko drugih osjećaja isparilo iz srca. "Nikad se ne bih obratio policiji u ovakvoj situaciji. Ali ako ne preuzmeš svoj dio odgovornosti, ti i ja smo svršili." Zmirnuo je prema sve manjoj dnevnoj svjetlosti. "Sad idem. Moram, ako se mislim vratiti prije mraka. Tih 75 dolara neće mi zatrebati još nekoliko tjedana pa imaš toliko vremena. I neću te gnjaviti da mi ih daš. Ako nećeš, nećeš. Samo mi nemoj pričati da ne možeš, jer znam da možeš. Trebao si dopustiti svojoj ženi da proda onu zemlju Farringtonu, Wilfe. Da si to učinio, ona bi još uvijek bila ovdje, a ti bi imao nešto novca u rezervi. A moja kći možda ne bi bila u drugom stanju." U mašti sam ga gurnuo s trijema i skočio na njegov tvrdi okrugli trbuh s oba stopala kad je pokušao ustati. A zatim sam uzeo ručnu kosu iz staje i zabio mu je u oko. U stvarnosti, ustao sam s jednom rukom na ogradi trijema i gledao ga kako klopara niza stube.
"Želiš li porazgovarati s Henryjem?" upitao sam. "On se zbog svega ovoga osjeća isto tako loše kao i ja." Harlan nije usporio korak. "Bila je čista, a tvoj ju je dečko uprljao. Kad bi ga ti pozvao ovamo, možda bih ga udario. Možda se ne bih mogao obuzdati." Zapitao sam se je li to točno. Henry je bio sve viši, bio je snažan, a što je možda najvažnije, za razliku od Harlana, znao je dvije-tri stvari o ubojstvima. Harlan nije morao svoj Nash pokrenuti ručicom, nego samo pritiskom na dugme. Biti imućan lijepo je na sve moguće načine. "Treba mi 75 dolara da obavim taj posao", doviknuo mi je nadjačavši praskanje i brenčanje motora, a zatim se odvezao oko mesarskog panja šaljući Georgea i njegovu svitu u bijeg te krenuo natrag na svoju farmu s generatorom i unutrašnjim vodovodom. Kad sam se okrenuo, Henry je stajao pokraj mene, blijedožut i bijesan. "Ne mogu je oni samo tako poslati odavde." Dakle, prisluškivao je. Ne mogu reći da me to iznenadilo. "Mogu i hoće", odgovorio sam. "A ako pokušaš nešto glupo ili neposlušno, samo ćeš pogoršati ionako lošu situaciju." "Mogli bismo pobjeći. Ne bi nas uhvatili. Ako smo se nas dvojica izvukli s... s onim što smo učinili... onda valjda i ja mogu pobjeći sa svojom dragom u Colorado." "Ne bi ti uspjelo", odvratio sam, "zato što nemaš novac. Harlan kaže da se novcem sve može srediti. A evo što ja kažem: kad nemaš novac, to ti pokvari sve. Ja to znam, a i Shannon će to uskoro doznati. Ona se sada mora brinuti za bebu..." "Ne ako je natjeraju da dade bebu na usvojenje!" "To ne mijenja osjećaje žene s bebom u trbuhu. Beba ih učini mudrima na načine koje muškarci ne mogu shvatiti. Ja nisam izgubio poštovanje za vas dvoje samo zato što će ona roditi – niste vi prvi, a nećete biti ni posljednji pa čak i ako je onaj uobraženko vjerovao da će Shannon onu stvar među nogama
upotrebljavati samo u zahodu. Ali ako od djevojke u petom mjesecu trudnoće zatražiš da pobjegne s tobom... a ona se složi... u tom slučaju izgubit ću poštovanje za oboje." "Što ti znaš?" upitao me s beskrajnim prezirom. "Ti ne možeš ni grkljan prerezati, a da ne napraviš strašan nered." Ostao sam bez riječi. On je to vidio i ostavio me u tom stanju. Henry je sutradan bez rasprave otišao u školu, iako je znao da njegova draga više nije ondje. Vjerojatno zato što sam mu dopustio da uzme kamion. Kad mu je vožnja još nova stvar, svaki će se dječak okoristiti bilo kakvom isprikom da vozi kamion. Ali naravno, novosti izblijede. Izblijede sa svega, na što obično ne treba dugo čekati. A ono što ostane najčešće je sivo i otrcano. Poput štakorova krzna. Kad se Henry odvezao, ja sam otišao u kuhinju. Isipao sam šećer, brašno i sol iz limenki i pretražio ih. Ništa nisam našao. Otišao sam u spavaću sobu i prekopao Arlettinu odjeću. Opet ništa. Pogledao sam joj cipele i ništa nisam našao. Ali svaki put kad ništa nisam našao, bio sam sve sigurniji da ipak postoji nešto. Čekali su me poslovi u vrtu, ali umjesto da ih obavim, otišao sam do starog bunara u dvorištu iza staje. Sada je na njemu rastao korov: vlasasto proso i mršava jesenska zlatnica. Elphis je bila dolje, a i Arlette. S licem zavrnutim u stranu. S klaunovskim cerekom. S mrežicom za kosu. "Gdje je novac, kujo seoska?" upitao sam je. "Kamo si ga sakrila?" Pokušao sam isprazniti duh, onako kako mi je otac savjetovao da činim kad god bih izgubio neki komad alata ili jednu od svojih malobrojnih dragocjenih knjiga. Nakon nekog vremena vratio sam se u kuću i otišao u spavaću sobu da pogledam u ormar. Na gornjoj polici ležale su dvije kutije za šešire. U prvoj kutiji nisam našao ništa osim šešira – bijelog šešira koji je Arlette nosila u crkvu (kad god se potrudila da ode, što je bilo jedanput na mjesec). U drugoj kutiji bio je crveni šešir koji joj nikad nisam vidio na glavi. Izgledao mi je kao šešir neke drolje. Našao sam dvije novčanice od 20
dolara utaknute u unutarnju traku od satena, preklopljene u sitne kvadratiće ne veće od tableta. Kažem vam sada, dok sjedim u ovoj jeftinoj hotelskoj sobi i slušam štakore kako trčkaraju i skakuću u zidovima (da, moji su stari prijatelji ovdje), da su mi te dvije novčanice zapečatile sudbinu. Jer one nisu bile dovoljne. To vam je jasno, zar ne? Naravno da vam je jasno. Čovjek ne mora biti stručnjak za trigonomiju kako bi znao da na 40 dolara mora dodati još 35 da bi dobio 75. Što ne zvuči kao velika svota, zar ne? Ali u ono ste vrijeme za 35 dolara mogli kupiti namirnice za dva mjeseca ili dobru rabljenu ormu u kovačnici Larsa Olsena. Mogli ste kupiti kartu za vlak sve do Sacramenta... a ja katkad poželim da sam upravo to i učinio. 35. A katkad, kad noću ležim u krevetu, doista mogu vidjeti tu brojku. Blješti crvenom bojom, poput upozorenja da ne prelazite prugu jer nailazi vlak. Ja sam je ipak pokušao prijeći, a vlak me pregazio. Ako u svakome od nas živi spletkar, u svakome živi i luđak. A za onih noći kad mi ta bljeskava brojka ne dopušta da zaspim, luđak u meni uvjerava me da je sve to bila zavjera: da su se Cotterie, Stoppenhauser i onaj Farringtonov nadriodvjetnik udružili protiv mene. Dakako, znam da to nije točno (barem na dnevnoj svjetlosti). Cotterie i gospodin odvjetnik Lester možda su poslije i porazgovarali sa Stoppenhauserom – nakon što sam ja učinio ono što sam učinio – ali to je isprva zacijelo bio samo nedužan razgovor; Stoppenhauser mi je zapravo pokušao pomoći... a dakako, i sklopiti malo posla za Home Bank & Trust. Ali kad su Harlan ili Lester – ili obojica zajedno – ugledali priliku, iskoristili su je. I tako je spletkar upao u spletku: kako vam se to sviđa? Ali tada mi je jedva još bilo stalo, jer tada sam već bio izgubio sina. A znate li koga zapravo za to krivim? Krivim Arlette. Jer ona je ostavila te dvije novčanice od dvadeset dolara u svom crvenom kurvinskom šeširu znajući da ću ih ja naći. A shvaćate li kako je vraški lukava bila? Jer nije me pokopalo tih 40 dolara, nego razlika između te svote i one koju je Cotterie tražio za tutora svoje trudne kćeri, kako bi ona mogla
učiti latinski i nastaviti sa svojom trigonomijom. 35, 35, 35. Cijeli preostali dio tjedna razmišljao sam o svoti koju je Harlan tražio za tutora, a i preko vikenda. Katkad bih izvukao te dvije novčanice – bio sam ih rasklopio, ali pregibi su ipak ostali – i stao ih proučavati. U nedjelju navečer donio sam odluku. Rekao sam Henryju neka se u ponedjeljak odveze u školu Modelom T, jer ja moram otići do banke u Hemingford Homeu i zamoliti gospodina Stoppenhausera da mi odobri kratkoročni zajam. Mali zajam. Samo 35 dolara. "Zašto?" Henry je sjedio na prozorskoj dasci i mrzovoljno gledao sve mračnije zapadno polje. Odgovorio sam mu očekujući da ću time izazvati još jednu prepirku o Shannon, a to sam na neki način i želio. Henry nije spomenuo Shan cijeli tjedan, ali ja sam znao da je otišla. To mi je rekao Mert Donovan kad je svratio da posudi vreću kukuruznih sjemenki. "Otišla je u neku otmjenu školu u Omahi", rekao mi je. "Pa, neka joj je sa srećom, tako ja mislim. Ako žene žele pravo glasa, bolje im je da nešto i nauče. Iako," dodao je nakon trenutka razmišljanja, "moja cura čini što joj ja kažem. Bolje joj je tako ako zna što je dobro za nju." Ako sam ja znao da je Shannon otišla, onda je to sigurno znao i Henry, a on je to vjerojatno doznao prije mene – đaci vole ogovarati. Ali ništa mi nije rekao. Pretpostavljam da sam mu htio pružiti priliku da izbaci iz sebe svu bol i optužbe. To neće biti lijep prizor, ali na dulji rok moglo bi mu koristiti. Čovjek ne smije dopustiti da mu se ozljeda na čelu ili na mozgu upali. Ako ništa ne poduzme, infekcija će se vjerojatno proširiti. Ali čuvši novosti, on je samo progunđao pa sam odlučio da ga malo podrobnije ispipam. "Ti i ja podijelit ćemo otplatu", rekao sam mu. "Ako vratimo zajam do Božića, vjerojatno neće iznositi više od 38 dolara. To je 19 dolara po svakome. Tvoj dio uzet ću ti iz nadnice za posao."
Mislio sam da će to sigurno izazvati provalu bijesa... ali on je samo još jedanput kratko i mrzovoljno progunđao. Nije se čak bunio ni protiv toga što mora uzeti Model T u školu, iako mi je bio rekao da mu se druga djeca rugaju i da taj auto zovu "Hankovim razbijačem stražnjica". "Sine?" "Što je?" "Jesi li dobro?" Okrenuo mi se i nasmiješio – ili su mu se barem usne svinule. "Dobro sam. Želim ti sreću sutra u banci, tata. A sad idem u krevet." Kad je ustao, rekao sam mu: "Hoćeš li mi dati pusu?" Poljubio me u obraz. Bio je to posljednji poljubac koji mi je dao. Odvezao se T-om u školu, a ja sam otišao kamionom u Hemingford Home. Gospodin Stoppenhauser primio me u svom uredu nakon samo pet minuta čekanja. Objasnio sam mu što mi treba, ali nisam htio reći zašto pa sam naveo samo osobne razloge. Smatrao sam da takva tričava svota ne zahtijeva velika objašnjenja i imao sam pravo. Ali kad sam završio, Stoppenhauser je sklopio ruke na kartonskoj podlozi koja je prekrivala stol i pogledao me gotovo očinskom strogošću. Otkucaji zidnog sata u kutu mjerili su sićušne kriške tišine. Na ulici – mnogo bučnijoj – začulo se brenčanje motora. Zatim je prestalo pa je nastala tišina, a onda je zabrenčao drugi motor. Je li se to moj sin dovezao Modelom T, a onda mi ukrao kamion? Nema načina da to sa sigurnošću ustanovim, ali vjerujem da je to bio on. "Wilfe," rekao mi je gospodin Stoppenhauser, "imao si malo vremena da se oporaviš od toga na koji te način žena napustila – oprosti što načinjem tu bolnu temu, ali to mi se čini važnim, a osim toga, ured u banci pomalo je nalik na svećenikovu ispovjedaonicu – pa ću ti ovo reći kao nizozemski ujak. Što je prikladno, jer su mi odande majka i otac." Tu sam šalu već čuo – pretpostavljam da ju je čula većina posjetitelja ovog ureda – pa sam je nagradio smiješkom poštovanja koji je i namjeravala izazvati.
"Hoće li ti Home Bank & Trust pozajmiti novac? Jasna stvar. U iskušenju sam da ti posudim novac iz vlastita džepa, ali ja nikad sa sobom ne nosim više gotovine no što mi je potrebno da platim ručak u Splendid Dineru i čišćenje cipela u brijačnici. Previše novca u džepu predstavlja stalno iskušenje, čak i za starog lisca poput mene, a osim toga, posao je posao. Ali! " Podigao je prst. "Tebi ne treba 35 dolara." "Nažalost, treba mi." Zapitao sam se zna li on zašto. Možda zna; doista je stari lisac. Ali i Harl Cotterie stari je lisac, a Harl je te jeseni bio osramoćeni stari lisac. "Ne, ne treba. Tebi treba 750 dolara, to je svota koja ti treba, a mogao bi je dobiti još danas. A onda je možeš staviti na svoj bankovni račun ili izaći iz banke s novcem u džepu, meni je to svejedno. Ti si isplatio hipoteku na kuću prije tri godine. Kuća ti je neopterećena i čista. Tako da nema razloga da ne uzmeš još jednu hipoteku. To se stalno radi, momče, i to rade najbolji ljudi. Nego što!" "Zahvaljujem vam od srca, gospodine Stoppenhauser, ali mislim da mi to ne bi bilo pametno. Ona mi je hipoteka visjela nad glavom kao tmuran oblak sve dok je nisam otplatio i..." "Wilfe, upravo je u tome štos!" Ponovno je podigao prst i zanjihao njime naprijed-natrag, poput klatna zidnog sata. "Upravo je u tome prekrasan štos! Tipovi koji stave kuću pod hipoteku i onda misle da im je život nalik na sunčani dan naposljetku ne uspiju vratiti dug i izgube vrijednu imovinu! A tipovi poput tebe, koji nose papir iz banke kao tačke pune kamenja za mračnog dana, to su tipovi koji na kraju uvijek vrate zajam! Ne misliš mi valjda tvrditi da ne bi želio ništa poboljšati? Popraviti krov? Kupiti još koju kravu?" Dobacio mi je lukav i nestašan pogled. "Možda čak uvesti vodovod u kuću, kao tvoj prvi susjed? Takve stvari isplaćuju se same od sebe, znaš. Naposljetku bi mogao napraviti poboljšanja koja bi daleko premašila cijenu hipoteke. Vrijednost za novac, Wilfe! Vrijednost za novac!" Razmislio sam i napokon rekao: "U velikom sam iskušenju, gospodine Stoppenhauser. Neću vam lagati..."
"Za to nema potrebe. Bankarev ured, svećenikova ispovjedaonica – razlika je vrlo mala. Najbolji ljudi ovog okruga sjedili su na tom stolcu, Wilfe. Najbolji od najboljih." "Ali ja sam došao samo po kratkoročni zajam – koji ste mi vi ljubazno odobrili. O ovom novom prijedlogu moram malo razmisliti." Uto mi je sinula nova i neobično ugodna ideja. "A morao bih o tome porazgovarati sa svojim sinom Henryjem – ili Hankom, kako sada voli da ga se oslovljava. On ulazi u godine kad se s njim treba posavjetovati, jer sve što imam jednog će dana pripasti njemu." "Razumijem te, potpuno te razumijem. Ali vjeruj mi, to bi ti bio pravi potez." Ustao je i pružio mi ruku pa sam i ja ustao i stegnuo je. "Došao si ovamo kupiti ribu, Wilfe, a ja ti nudim ribički štap. To je mnogo bolji posao." "Hvala vam." A izlazeći iz banke, pomislio sam: Porazgovarat ću o tome sa svojim sinom. Bila je to dobra misao. Ugrijala mi je srce, koje je mjesecima bilo hladno. Ljudski je duh čudna stvar, zar ne? Bio sam zaokupljen samoinicijativnom ponudom gospodina Stoppenhausera da uzmem hipoteku pa nisam niti primijetio da je vozilo kojim sam se dovezao zamijenjeno vozilom kojim se Henry odvezao u školu. Nisam siguran da bih to odmah primijetio čak i da su mi na pameti bile manje važne stvari. Na kraju krajeva, oba sam vozila dobro znao, oba su pripadala meni. Shvatio sam što se dogodilo tek kad sam se sagnuo da uzmem ručicu i ugledao preklopljen list papira pod komadom kamena na vozačevu sjedalu. Načas sam se ukipio, napola u T-u, a napola vani, oslanjajući se jednom rukom o bočnu stranu vozila, a drugom posežući pod sjedalo ispod kojeg smo držali ručicu. Pretpostavljam da mi je bilo jasno zašto je Henry otišao iz škole i zamijenio vozila i prije no što sam ispod improviziranog držača izvukao papir s njegovom porukom i rasklopio ga. Jer kamion je prikladniji za dulja putovanja. Primjerice, za putovanje u Omahu.
Tata, Ja sam uzeo kamion. A ti već vjerojatno znaš kamo namjeravam otići. Nemoj me pokušati zaustaviti. Znam da bi ti mogao poslati šerifa Jonesa da me dovede natrag, ali ako to učiniš, ja ću sve priznati. Ti možda misliš da ću se predomisliti jer sam "samo dijete" , ALI NEĆU: bez Shan, nije mi stalo ni do čega. Ja te volim, tata, premda ne znam zašto, jer sve što smo učinili donijelo mi je samo jad. Voli te tvoj sin, Henry "Hank" James Odvezao sam se natrag na farmu kao omamljen. Mislim da su mi neki ljudi usput domahnuli – mislim da mi je domahnula čak i Sallie Cotterie, koja je stajala za štandom s povrćem uz cestu – a ja sam im vjerojatno odmahnuo, premda se toga uopće ne sjećam. Prvi put otkako je šerif Jones došao na našu farmu da nam postavi svoja vesela i naizgled nedužna pitanja i da sve pogleda svojim hladnim i znatiželjnim očima, električna stolica činila mi se realnom mogućnošću, toliko realnom da sam gotovo osjećao metalne kopče na koži dok mi pričvršćuju kožne remene na zapešća i nadlaktice. Uhvatit će ga, držao ja jezik za zubima ili ne. To mi se činilo neizbježnim. Nije imao novca, čak ni šest centa da napuni spremnik za gorivo, pa će morati nastaviti pješice mnogo prije no što dođe do Elkhorna. Ako uspije ukrasti malo goriva, uhvatit će ga kad se približi onom domu u kojem se Shannon sada nalazi (Henry je pretpostavljao da je ona zatočena; u njegovoj nezreloj glavi nikad se nije pojavila ideja da je ona možda dragovoljno otišla). Harlan je sigurno dao Henryjev opis voditeljici doma – sestri Camilli. Pa čak i ako on nije razmotrio mogućnost da povrijeđeni seljačić osvane na mjestu gdje mu je zatočena draga, sestra Camilla sigurno je to učinila. Ona je u svom poslu zacijelo već susretala povrijeđene seljačiće. Ja sam se nadao da, kad ga uhvate, Henry neće progovoriti sve dok ne
shvati da su ga u zamku uhvatile vlastite budalaste romantične predodžbe, a ne moje miješanje. Nadati se da će jedan tinejdžer doći k sebi isto je kao kladiti se na autsajdera u konjskoj utrci, ali što mi je drugo preostalo? Kad sam se dovezao u dvorište, pala mi je na pamet luda zamisao: da ostavim T da radi, spakiram torbu i krenem u Colorado, ali ta me ideja nije držala ni dvije sekunde. Imao sam dovoljno novca – 75 dolara, da budem točan – ali T bi otkazao mnogo prije no što bih prešao državnu granicu kod Julesburga. Ali to nije bila važna stvar; da je bila, mogao sam se odvesti do Lincolna, a onda zamijeniti T i 60 dolara za pouzdan auto. Ne, riječ je bila o mjestu. O domu. O mom domu. Ubio sam vlastitu ženu da ga zadržim pa ga neću sad napustiti zato što je moj šašavi i nezreli ortak utuvio sebi u glavu da krene u romantičnu potragu. Ako napustim farmu, neću krenuti u Colorado, nego u državni zatvor. A onamo će me odvući u lancima. To je bilo u ponedjeljak. U utorak i srijedu nije bilo novosti. Šerif Jones nije mi došao reći da su uhvatili Henryja dok je stopirao na autoputu LincolnOmaha, a ni Harl Cotterie nije mi došao reći (što bi on učinio s puritanskim zadovoljstvom, bez sumnje) da je policija iz Omahe uhitila Henryja na zahtjev sestre Camille i da on trenutačno sjedi u ćuzi i priča sulude priče o noževima, bunarima i platnenim vrećama. Na farmi je vladao mir. Ja sam u vrtu nabrao povrće za smočnicu, popravio ogradu, pomuzao krave i nahranio kokoši – a sve sam to obavio u omami. Jednim dijelom, i to ne malim, vjerovao sam da je sve ovo dugačak i grozno kompliciran san iz kojeg ću se ubrzo probuditi i začuti Arlette kako hrče pokraj mene i Henryja kako cijepa drva za jutarnju vatru. A onda je, u četvrtak, u svom Modelu T svratila gospođa MacReady – simpatična i punašna udovica koja je u hemingfordskoj školi predavala opće predmete – da me pita je li Henry dobro. "Širi se... širi se crijevna zaraza", rekla mi je, "pa sam se pitala je li se i on zarazio. Prilično je naglo otišao iz škole." "Nema sumnje, Henry se zarazio", odgovorio sam. "Ali on se nije zarazio
crijevnim, nego ljubavnim virusom. Pobjegao je, gospođo MacReady." Neočekivano su mi na oči navrle gorke i vrele suze pa sam izvukao rupčić iz prednjeg džepa kombinezona, ali nekoliko mi je suza pobjeglo niz obraze prije no što sam ih stigao obrisati. Kad mi se vid opet razbistrio, vidio sam da je gospođa MacReady, koja je željela dobro svakom djetetu, čak i onima koji su je gnjavili, i sama na rubu suza. Zacijelo je cijelo vrijeme znala od kakvog virusa Henry boluje. "Vratit će se on, gospodine James. Ne bojte se. Ja sam već viđala takve stvari, a očekujem da ću ih vidjeti još jedanput ili dvaput prije no što odem u mirovinu, premda taj trenutak više nije tako daleko." Spustila je glas, kao da se boji da su pijetao George ili neka od kokoši iz njegova pernatog harema možda špijuni. "Morate se čuvati njezina oca. On je težak i nepopustljiv čovjek. Nije loš, ali je težak." "Znam", odvratio sam. "A pretpostavljam da znate gdje mu se kći sada nalazi." Oborila je pogled, što je bio dovoljan odgovor. "Hvala vam što ste došli, gospođo MacReady. Mogu li vas zamoliti da ovo zadržite za sebe?" "Naravno... ali djeca već šapuću." Da. Tako to ide. "Imate li telefon, gospodine James?" Osvrnula se oko sebe tražeći pogledom telefonske žice. "Vidim da nemate. Nije važno. Ako štogod čujem, doći ću vam reći." "Mislite reći, ako štogod čujete prije Harlana Cotterieja i šerifa Jonesa." "Bog će se pobrinuti za vašeg sina. A i za Shannon. Znate, oni su doista bili sladak par; svi su to govorili. Katkad voće prerano dozri pa ga ubije mraz. Baš žalosno. Vrlo, vrlo žalosno." Stegnula mi je ruku – čvrsto poput muškarca – i odvezla se u onoj svojoj krntiji. Mislim da nije niti primijetila da je na kraju razgovora o Shannon i mom sinu govorila u prošlom vremenu.
U petak se šerif Jones dovezao u svom automobilu sa zlatnom zvijezdom na vratima. Ali nije došao sam. Slijedio ga je moj kamion. Srce mi je poskočilo u grudima kad sam ga ugledao, a onda je opet potonulo kad sam shvatio tko sjedi za volanom: bio je to Lars Olsen. Pokušao sam mirno pričekati da Jones izvede svoj ritual dolaska: dizanje pojasa, brisanje čela (premda je dan bio svjež i oblačan), zaglađivanje kose. Ali nisam mogao. "Je li Henry dobro? Jeste li ga pronašli?" "Ne, nismo, ne mogu reći da jesmo." Zakoračio je na stube trijema. "Kamion je pronašao jedan vozač kombajna istočno od Lyme Biske, ali dječaku nije bilo ni traga. Možda bismo više znali o njegovu duševnom stanju da ste nas obavijestili čim je pobjegao, je li?" "Nadao sam se da će se sam vratiti", tupo sam odvratio. "Otišao je u Omahu. Ne znam koliko vi znate, šerife..." Lars Olsen prišao je i naćulio uši. "Vrati se u auto, Olsen", rekao mu je Jones. "Ovo je privatan razgovor." Lars je bio krotka duša, povukao se brzo i bez oklijevanja. Jones se opet okrenuo meni. Nije bio ni približno onako vedar kao za prethodna posjeta, a nije više glumio ni šeprtlju. "Već znam dovoljno, je li? Da je vaš dečko ostavio kćer Harla Cotterieja u drugom stanju i da je vjerojatno odjurio u Omahu. A kad je shvatio da mu je spremnik gotovo prazan, odvezao je kamion u polje s visokom travom. To je bilo pametno. Je li on tu pamet naslijedio od vas? Ili od Arlette?" Nisam mu odgovorio, ali njegove riječi dale su mi ideju. Sitnu ideju, ali ideju koja bi mi mogla dobro doći. "Na jednoj smo mu stvari zahvalni", rekao je Jones. "A ta će ga stvar možda i spasiti da ne ode u zatvor. Iščupao je svu travu ispod kamiona prije no što je krenuo svojim veselim putem. Da je ispušna cijev ne zapali, znate. Ako izazovete veliki prerijski požar koji spali nekoliko tisuća jutara, porota možda postane malo osjetljiva, ne mislite? Čak i ako krivac ima samo petnaestak godina."
"Pa, budući da se to nije dogodilo, šerife – Henry je ispravno postupio – zašto onda razgovaramo o tome?" Dakako, znao sam odgovor. Možda šerif Jones ne daje ni pišljiva boba za tipove poput odvjetnika Andrewa Lestera, ali on je Harlov dobar prijatelj. Obojica su članovi novoosnovanih Elks Lodge, a Harl ne trpi moga sina. "Malo ste nervozni, je li?" Ponovno je obrisao čelo, a onda vratio Stetson na glavu. "Pa, da je riječ o mom sinu, možda bih i ja bio osjetljiv. A znate što? Da mi je Henry sin, a Harl Cotterie susjed – dobar susjed – možda bih otišao do njega i rekao mu: 'Hej, Harl! Znaš što? Mislim da mi je sin otišao vidjeti tvoju kćer. Možda ne bi bilo loše da nekome kažeš neka pripazi na njega?' Ali vi mu ništa niste rekli, zar ne?" Ideja koju mi je maločas dao izgledala mi je sve bolja i bolja, i gotovo je došao trenutak da je upotrijebim. "Henry se nije pojavio u tom domu u kojem se ona nalazi, zar ne?" "Ne, još nije, ali možda ga još nije našao." "Ja mislim da on nije otišao vidjeti Shannon", rekao sam. "Nego zašto? Imaju li u Omahi bolje sladolede? Jer je krenuo u tom smjeru, to je sigurno." "Ja mislim da je otišao potražiti majku. Mislim da mu se ona možda javila." To ga je zaustavilo na dobrih deset sekundi, dovoljno dugo da obriše čelo i zagladi kosu. Zatim je rekao: "Kako bi ona to učinila?" "Možda mu je poslala pismo." Dućan mješovitom robom u Hemingford Homeu ujedno je bio i poštanski ured, kamo je išla sva pošta. "Možda su mu ga dali kad je svratio kupiti bombone ili vrećicu kikirikija, što on često čini na povratku iz škole. Ne znam sigurno, šerife, kao što ne znam zašto ste došli ovamo držeći se kao da sam prekršio zakon. Pa nisam je ja napumpao." "Ne biste tako smjeli govoriti o jednoj dobroj djevojci!" "Možda bih, a možda ne bih, ali ja sam bio jednako iznenađen kao i Cotteriejevi, a moj je dečko sada otišao. Oni barem znaju gdje im je kći."
Još jedanput sam mu začepio usta. Iz stražnjeg džepa izvukao je mali notes i načrčkao nešto u njega, a onda ga je vratio u džep i rekao: "Međutim, vi ne znate sigurno je li se vaša žena javila vašem dečku – to mi želite reći? Samo nagađate?" "Znam da je često govorio o svojoj majci nakon što je otišla, ali onda je prestao. A znam i to da se nije pojavio u onom domu kamo su Harlan i njegova žena smjestili Shannon." A po tom pitanju bio sam jednako iznenađen kao i šerif Jones... ali strašno zahvalan. "Ako zbrojite te dvije stvari, što dobijete?" "Ne znam", odgovorio je Jones mršteći se. "Doista ne znam. Mislio sam da mi je sve jasno, ali nije mi prvi put da se varam, je li? Da, a nije ni posljednji. 'Svi katkad pogriješimo.' Tako kaže Biblija. Ali Bože dragi, djeca mogu otežati život. Ako vam se sin javi, Wilfrede, savjetovao bih vam da mu kažete neka dovuče svoje mršavo dupe kući i neka se drži podalje od Shannon Cotterie ako zna gdje se ona nalazi. Ona ga ne želi vidjeti, to vam jamčim. Sva sreća da nije izazvao prerijski požar, a ne možemo ga uhititi zato što je ocu ukrao kamion." "Ne", mrko sam odvratio. "Nikad me ne biste uspjeli nagovoriti da ga prijavim." " Ali. " Podigao je prst, što me podsjetilo na gospodina Stoppenhausera u banci. "Prije tri dana u Lyme Biski – ne tako daleko od mjesta gdje je pronađen vaš kamion – netko je opljačkao dućan mješovitom robom i benzinsku crpku na rubu grada. Znate, onu crpku koja na krovu ima sliku djevojke s plavim šeširićem? Ukrao je 23 dolara. Taj mi izvještaj leži na stolu. Bio je to mlad momak u kaubojskom odijelu, s rupcem preko usta i kaubojskim šeširom nabijenim na oči. Na blagajni je radila vlasnikova majka, a pljačkaš joj je zaprijetio nekom vrstom alatke. Ona misli da je to možda bila željezna poluga ili ćuskija, ali tko zna? Ona ima gotovo 80 godina i napola je slijepa." Sada je na mene došao red da ostanem bez riječi. Bio sam zapanjen. "Henry je pobjegao ravno iz škole, šerife", napokon sam rekao. "A ako me sjećanje ne vara, tog je dana na sebi
imao flanelsku košulju i hlače od kord-samta. Nije ponio ništa od svoje odjeće, a ionako nema kaubojsku odjeću, ako mislite na čizme i te stvari. A ni kaubojski šešir." "Te je stvari mogao i ukrasti, zar ne?" "Ako ne znate ništa više od onoga što ste mi već rekli, bilo bi bolje da prestanete. Znam da vam je Harlan prijatelj..." "E pa to s ovim nema nikakve veze." Ali imalo je i obojica smo to znali, ali nije bilo razloga da nastavljamo razgovor o toj temi. Možda se mojih 80 jutara zemlje ne može mjeriti s Harlanovih 400, ali ja sam još uvijek zemljoposjednik koji plaća porez pa nisam namjeravao dopustiti da me se zastrašuje galamom. To sam želio reći, a šerif Jones je to shvatio. "Moj sin ne pljačka dućane i ne prijeti ženama. On se tako ne ponaša i nije tako odgojen." Barem nije do nedavno, šapnuo mi je glas iznutra. "Vjerojatno je to bio neki lutalica u potrazi za brzom zaradom", rekao je Jones. "Ali smatrao sam da to moram spomenuti pa sam to i učinio. A ne znamo što bi ljudi mogli reći, je li? Ljudi pričaju. Svi pričaju, je li? Riječi su jeftine. Što se mene tiče, tema je zatvorena – o onome što se događa u Lyme Biski neka se brine njihov šerif, to je moje geslo – ali morate znati da policija iz Omahe drži na oku dom u kojem se Shannon Cotterie nalazi. U slučaju da se vaš sin pojavi, znate." Zagladio je kosu na tjemenu i posljednji put vratio šešir na glavu. "Možda će se on sam vratiti bez posljedica pa sve možemo otpisati kao, ne znam, loš dug." "U redu. Samo ga nemojte nazivati lošim sinom ako niste spremni Shannon Cotterie nazvati lošom kćeri." Nato su mu se raširile nosnice, što je nagovještavalo da mu se ta primjedba nije osobito svidjela, ali nije mi odgovorio. "Ako se Henry vrati i kaže vam da je vidio majku, javite mi, hoćete li?" rekao je "Ona se službeno vodi kao nestala osoba. Što je glupo, znam, ali zakon je zakon."
"Dakako, javit ću vam." Klimnuo je glavom i vratio se do svog auta. Lars je sjedio za volanom pa ga je otjerao na susjedno sjedalo – šerif je bio tip čovjeka koji voli sam voziti. Razmislio sam o mladiću koji je opljačkao onaj dućan i rekao sebi da Henry nikad ne bi učinio takvo što, a čak i ako je bio prisiljen na to, ne bi bio dovoljno lukav da odjene odjeću koju je ukrao iz nečije staje ili radničke spavaonice. Ali Henry se sada promijenio, a ubojice se nauče lukavosti, zar ne? To je vještina koja pomaže preživljavanju. Pomislio sam da možda... Ali ne. Neću to tako reći. To je previše slabo. Ovo je moje priznanje, moje posljednje riječi o svemu, a ako ne mogu reći istinu, cijelu istinu i ništa drugo nego istinu, kakva korist od toga? Kakva korist od ičega? To je bio on. Henry. U šerifovim sam očima pročitao da je on tu pljačku pokraj ceste spomenuo samo zato što ja nisam htio puzati pred njim onako kako je mislio da bih trebao, ali ja sam bio uvjeren u to. Jer ja sam znao više od šerifa Jonesa. Nakon što pomognete svom ocu da ubije vašu majku, što je ukrasti novu odjeću i mahati željeznom polugom pred licem neke starice? Ne baš mnogo. A ako je to pokušao jedanput, pokušat će opet, čim potroši tih 23 dolara. Vjerojatno u Omahi. A onda će ga uhvatiti pa će cijela stvar možda izaći na vidjelo. To je gotovo sigurno. Popeo sam se na trijem, sjeo i zagnjurio lice u ruke. Prošlo je nekoliko dana. Ne znam koliko, samo znam da su bili kišni. Kad ujesen dođe kiša, poslovi na otvorenom moraju pričekati, a ja nisam imao ni dovoljno stoke ni dovoljno pomoćnih zgrada da ispunim vrijeme poslovima u zatvorenom. Pokušao sam čitati, ali riječi kao da se nisu htjele povezati, premda bi s vremena na vrijeme pojedina riječ skočila sa stranice i kriknula. Umorstvo. Krivnja. Izdaja. Takve riječi. Za dana sjedio bih na trijemu s knjigom u krilu, ogrnut kaputom od ovčje kože da se zaštitim od vlage i hladnoće, gledajući kako voda kaplje sa strehe. Noću bih ležao budan do sitnih sati, slušajući kišu na krovu. Zvučalo je kao da neki plahi prsti kucaju želeći ući. Proveo sam previše vremena misleći na
Arlette u bunaru s Elphis. Počeo sam zamišljati da je još... ne da je živa (bio sam pod stresom, ali nisam bio lud), nego nekako svjesna. Da nekako prati događaje iz svog improviziranog groba, i to sa zadovoljstvom. Jesi li zadovoljan razvojem događaja, Wilfe? upitala bi me da može (a u mojoj je mašti mogla). Je li bilo vrijedno toga? Što kažeš? Jedne večeri, otprilike tjedan dana nakon posjeta šerifa Jonesa, dok sam sjedio i pokušavao čitati Kuću sa sedam zabata, Arlette mi se prišuljala s leđa, ispružila mi ruku pokraj glave i kucnula me po hrptu nosa jednim hladnim, vlažnim prstom. Ispustio sam knjigu na tepih u dnevnoj sobi, kriknuo i skočio na noge. Kad sam to učinio, hladni vrh prsta spustio mi se do kuta usta. A onda me opet dodirnuo, na tjemenu, na mjestu gdje mi se kosa prorijedila. Ovog sam se puta nasmijao – drhtavim i ljutitim smijehom – i prignuo se da pokupim knjigu. Kad sam to učinio, prst me dodirnuo po treći put, ovoga puta po stražnjem dijelu vrata, kao da mi moja mrtva žena govori: Jesam li ti privukla pažnju, Wilfe? Koraknuo sam u stranu – kako četvrti dodir ne bi bio u oko – i podigao pogled. Na stropu iznad glave pojavila se vlažna mrlja iz koje je kapalo. Žbuka još uvijek nije počela bubriti, ali ako kiša ne stane, počet će. Možda se čak raspukne i počne padati u komadima. Prokišnjavalo je iznad mjesta gdje sam obično čitao. Naravno da je tako. Ostali dio stropa dobro je izgledao, barem za sada. Sjetio sam se kako mi je Stoppenhauser rekao: Ne misliš mi valjda reći da ne želiš ništa popraviti? Popraviti krov? I onog njegovog lukavog pogleda. Kao da je znao. Kao da su on i Arlette to zajedno isplanirali. Nemoj takvim mislima dopuštati da ti uđu u glavu, rekao sam sebi. Već je dovoljno loše i to što stalno misliš na nju kako sjedi u bunaru. Jesu li joj crvi već izrovali oči, pitam se? Jesu li kukci izjeli onaj njezin oštri jezik ili ga barem otupili? Otišao sam do stola u drugom kutu sobe, uzeo bocu koja je ondje stajala i natočio si veliku čašu smeđeg viskija. Ruke su mi drhtale, ali ne previše.