raz umna stvar u svemu ovome. Ljubav, mislim. Vidjel i smo kako nam se pred očim a
ruše zgrade, kako naše prijatel je deportir aju. Bog zna hoćem o li ih ikad više vid jet i. Mo-
gla sam umrijet i, Gaëton«, tiho je rekl a. »Ne kažem ovo samo kako bih od tebe izmam ila
pol jubac. Ist ina je, i to vrlo dobro znaš. Oboje bismo mogli već sut ra umrij et i. A znaš za
čime bih najviš e žal ila?«
»Za čime?«
»Za nama.«
»Ne post ojimo ›mi‹, Iz. Ne sad. To je ono što ti otp oč etka govor im.«
»Ako ti obećam da ću to pustit i, hoćeš li mi isk ren o odg ov or it i na jedn o pit an je?«
»Samo jedno?«
»Samo jedn o. A onda idem spav ati. Obeć avam.«
Kimn uo je.
»Da nismo ovd je – skriv aj ući se u sigurn oj kući – da se svijet ne rasp ada, da je ovo
tek običan dan u običnom svij etu, bi li žel io da post oj im o ›mi‹, Gaëton?«
Vidjela je kako mu se lice zgrčilo, kako bol otk riva njegov u ljub av.
»Nije važno, zar to ne shvać aš?«
»To je jed in o što je važn o, Gaëton.« Vid jel a je ljub av u njeg ov im očima. Što su riječ i
znač il e nakon toga?
Sad je bila mud rij a. Sad je znal a kolik o su živ ot i ljubav krhk i. Mož da će ga vol jeti
samo ovaj dan, možda samo iduć i tjedan, a mož da sve dok ne bude star ic a. Možda će
biti ljub av njezin a život a... ili će ga voljet i samo dok traj e ovaj rat... a možda će samo biti
njezin a prva ljub av. Sve što je zaist a znala bilo je to da se u ovom groznom, zast rašuju-
ćem svij etu spotakn ula o neš to neoč ek iv an o.
I ne kani to pustit i.
»Znal a sam«, rekl a je za sebe smiješ eć i se. Njegov dah dot akn uo joj je usne, intim an
poput pol jupc a. Nagnula se nad njim e, pog leda prik ov anog za njegove oči, čvrs tog i is-
kren og, i ugas il a lampu.
U tami, privil a se uz njega i ušuškal a dubl je pod deke. Isp rv a je ležao ukoč en o por ed
nje, kao da se plašio i dotaknut i je, ali postupn o se opust io. Prev al io se na leđa i počeo
hrk at i. U neko doba noći – nije znala kad – sklopila je oči i ispružil a ruku, položivši je
na udubl jenje njeg ov a trbuh a, osjet ivši kako se uzdiže i spuš ta dis anjem. Bilo je to kao
da je polož il a ruku na ocean, ljeti, kad je nad olazil a plim a.
Dot aknuvš i ga, utonula je u san.
* * *
Koš mari joj nisu dav ali mira. U nekom udal jenom dijel u uma čula je vlastit e vapaje,
Sophie kako gov or i: »Mama, uzel a si mi cijelu deku«, ali niš ta je nije prob udil o. U noć-
noj mori bila je na stolc u, isp it iv ali su ju. Dječ ak. Dan iel. On je Židov. Dov ed i ga, govo-
rio je Von Rich t er, gur ajući joj pištolj u lice... Onda mu se lice prom ijenil o, malo rasp li-
251
nulo, i preo braz io se u Beck a, koji je držao fot og raf ij u svoje sup rug e i vrtio glavom, ali
dio lica mu je nedost ajao... a onda je Isab ell e ležal a na podu, krv areć i, gov oreć i, Žao mi
je Via nne, a Via nn e je vik ala. Nisi dob rodošl a ovdje...
Naglo se probudila, teš ko dišući. Već su je šest dana prog an jali isti koš marn i snov i;
staln o se bud ila uz osjeć aj iscrpl jen osti i brig e. Već je bio studen i i nije bilo ni glas a o Is-
abelle. Izvukl a se isp od deka. Pod je bio hlad an, ali ne onak o kako će biti za nek oliko
tjedan a. Uzela je šal koji je ost av il a na krevetu i ogrn ula njim e ramen a.
Von Richt er je uzeo sobu na katu. Vianne mu je prepust il a cijeli kat, odluč ivši se s
djecom pres el it i u manju sobu u priz eml ju, gdje su spav al i zajedno u bračnom krevet u.
U Beckovoj sobi. Nije ni čudo da ga je sanjala. U zrak u je zao st ao njegov miris, pod-
sjeć aj ući je da muš kar ac koj eg je poznav al a više nije živ, da ga je ubil a. Čeznul a je za
time da se iskup i za svoj grijeh, ali što je mog la? Ubila je čovjeka – časnog, unatoč sve-
mu. Nije bilo važno što je bio neprijatelj, čak ni to što je time spasila sestru. Znal a je da
je isp ravn o postup ila. Nije bila dvojb a ono što ju je prog an jal o. Nego sam čin. Ubojstvo.
Izi šla je iz sobe i tiho za sobom zatvor ila vrata.
Von Richt er je sjed io na div anu, čit aj uć i knjig u i isp ijajuć i šalic u prav e kave. Arom a
joj got ov o izaz ove mučn inu od čežnje. Nac ist je ovd je živ io već nekolik o dana i svak o bi
jutro osjetila bogat miris gork e prž en e kave – a Von Rich ter se trud io da ga osjet i, i po-
žel i. Ali nije mogla popiti ni gutljaj ; i za to se pob rinuo. Jučer ujut ro izl io je cijeli lonč ić
u sud oper, prit om se smiješeći.
Bio je muš karac koji je stjec aj em okolnosti dobio moć, i ščepao je objema ruk am a.
Spoznal a je to već nak on prv ih nek oliko sati od njegov a dolaska, kad je odabrao najb olju
sobu i pokupio najt op lij e deke za svoj krev et, kad je uzeo sve jastuke u kući i sve svijeće,
ost avivš i Via nne samo s jedn om uljn om lamp om.
»Herr Sturm bannführer«, rekl a je zag lad ivš i svoju bezobličnu hal jin u i izn ošeni kardi-
gan.
Nije podignuo pog led s njem ačkih nov in a koje su mu zaokupil e pažn ju. »Još kave.«
Uzel a je njegov u prazn u šalicu i pošl a u kuhin ju, brzo se vrat ivši s drugom šalic om.
»Sav ezn ic i gube vrijem e u Sjevern oj Africi«, rek ao je uzimajuć i šal ic u i stavivš i je na
stol por ed sebe.
»Oui, Herr Sturm b ann füh rer.«
Ruka mu se stegn e oko njezin a zapešća dovoljn o snažno da joj ostav i mod ricu. »Do-
laze mi gosti na več eru. Vi ćete kuh at i. I neka se onaj mali ne mota oko nas. Dreč i kao
svin ja koju kolju.«
Pustio ju je.
»Oui, Herr Sturm b annf üh rer.«
Žurno se udal jil a od njega, pok up ivš i se u svoju sobu. Nagn ula se i prob ud ila Dani-
ela, osjet ivš i njegov mek ani dah na pregibu svoga vrata.
252
»Mama«, promumljao je, bjesomučno sišući pal ac. »Sophie preglasno hrče.«
Via nn e se nas mij ešil a i ispruž ila ruku kako bi promrsil a Sophienu kosu. Nevjer ojat-
no, ali čak i u ratn o doba, kad su svi bili prest ravljen i i izgladnjel i, djevojč ica njezine
dobi i dal je je mogla spavati kao klad a. »Zvuč iš kao voden i bivol, Sophie«, zad irkival a ju
je Vianne.
»Jako smiješno«, promuml jala je Soph ie i sjela. Dob ac ila je pog led prema zatvoren im
vratim a. »Je li Herr Krump irova zlatica još ovdje?«
»Sophie!« prekor i je Viann e zab rinut o pogled avš i prem a vrat ima.
»Ne može nas čuti«, rekl a je Sophie.
»Svejedn o«, tiho je rekl a Viann e. »Ne mogu ni zamisl iti zašto bi našeg gosta uspor e-
dil a s kukcem koji jede krumpir.« Pokušala je zadržat i ozb iljan izr az lica.
Dan iel je zag rlio Vianne i sočn o je pol jubio.
Kad ga je potapšala po leđima pa priv ukl a bliže, nos om pritisnuvš i pahul jast u mek o-
ću njeg ov a obraz a, čula je kako se pred kućom pokreć e motor.
Hvala Bogu.
»Otiš ao je«, prom rsila je dječ ak u. »Dođi, Sophie.« Odn ijel a je Dan iela u dnevn u
sobu, koja je i dalje miris al a na svježe skuh anu kavu i muš ku kol onjs ku vodicu, te poč ela
sa svojim svak odnevnim posl ovima.
* * *
Otkako je Isa bell e pamt ila, ljudi su za nju govorili da je neprom išljena. A onda i brz o-
plet a, i u posljedn je vrijeme, lak oumna. U proteklih godinu dana dovoljno je sazr el a da
shvat i kol ik o je sve to bila ist in a. Otk ak o zna za sebe, prvo bi neš to učinila, a tek onda
promislil a o posljed ic am a. Možda je razl og tomu bio stal an osjeć aj usaml jen osti. Nitko
joj nik ad nije bio osl on ac, najb ol ji prijat elj. Nije imal a nik oga s kime bi razg ovar al a o
strategij ama ili pokuš al a riješiti probleme.
Pov rh sveg a, nik ad se nije znala svladati. Možda zato što nikad nije imala što izgubit i.
Sada je, međ ut im, spoznala što znači strah, neš to – ili nek oga – žel jet i tol ik o da te
srce boli.
Stara bi Isab ell e jedn ost avn o rekla Gaëton u da ga voli i pust ila da sve kart e padn u na
stol.
Nova Isab elle je požel jela otići a da niti ne pokuš a. Nije znal a bi li mog la podnij eti da
još jedn om bude odbijen a.
Pa ipak.
Bio je rat. Vrij em e je bilo luks uz koji nitk o više nije imao. Sutra se čin ilo prol azn im
pop ut poljupc a u noći.
Staj al a je u maloj prostor ij i s kos im krov om koja im je u sigurn oj kući služ ila kao ku-
paonic a. Gaëton je don io kante s vrućom vod om da se okupa, i ona je užival a u bakre-
noj kadi sve dok se voda nije ohladil a. Zrc al o na zidu bilo je nap uklo i nak rivo je visjelo
253
pa joj je odraz bio razloml jen, jedn a stran a lica malo niža od drug e.
»Kako se mož eš plašiti?« rekla je svom odraz u. Prel az il a je Pir en ej e po snijeg u i plivala
u hladnim brzacima rijeke Bid as soa, pod ref lektorima Španjol ac a. Jedn om je čak zam ol i-
la gest ap ovc a da joj pren ese kof er pun kriv otvoren ih dok umenat a prek o njem ačke kon-
troln e točke »jer se činio tako snažn im, a ona je bila siln o umorn a od puta.« Ali nikad
nije bila ovako nerv ozna kao što je bila sad. Odjedn om je shvat il a kako žena može samo
jednom odlukom cij el i svoj živ ot okrenuti nag lavc e.
Dubok o udahnuvši, ovila je oko sebe poh abani ručn ik i vrat ila se u glavnu prost or iju
sigurn e kuće. Zastala je na pragu dov oljno da smir i svoj e podivl jalo srce (uzalud an pok u-
šaj) i otvorila vrat a.
Gaëton je staj ao pored zamrač en og prozora u svoj im dronjcim a, još uvijek umrljani-
ma njezin om krvlju. Nerv ozn o se nas miješila i pos egnul a za rubom ručnika koji je na
grudima svezak, u čvor.
Umirio se tol iko da se činil o kao da je prest ao dis at i, čak i kad se njez in o disan je ubr-
zal o. »Nemoj to rad iti, Iz.« Oči su mu se suz ile – prij e, rekl a bi da je to bijes, ali sad je
bila pametn ija.
Odm otala je ručnik i pustil a da padn e na pod. Zavoj na njezinoj rani bio je sve što je
imal a na sebi.
»Što želiš od mene?« upitao je.
»Znaš.«
»Nevin a si. Rat je. Ja sam zloč in ac. Kol ik o ti još razl oga moram navesti da se makn eš
od mene?«
Bili su to argument i za neki drug i svijet. »Da su drug a vrem ena, natjer al a bih te da tr-
čiš za mnom«, rekla je kor aknuvši naprij ed. »Mor ao bi se debel o pomučit i da me vidiš
golu. Ali nemamo vremen a, zar ne?«
Na no tiho prizn anje zapl jusn e je val tuge. Tako je to bilo od sam og a početk a; nisu
imal i vrem en a. Nisu se mog li udvar at i, zaljub iti se i vjenčat i, i imat i djecu. Sutra za njih
možda ne post oji. Mrzil a je što će njezin prvi put biti okupan tugom, utopljen u osjećaj
gubitk a nečeg a što su tek pronašli, ali takav je danas bio svijet.
Samo je jedno znal a sa sig urnošć u: željel a je da bude prvi muškar ac u njezin u krev etu.
Žel jel a je da ga se sjeć a kolik o traj e vječnost. »Časn e sest re su uvijek gov orile da neću do-
bro zav rš it i. Mislim da su mislil e na tebe.«
Prišao je i obujm io joj lice dlan ovima. »Plašiš me, Isabelle.«
»Pol jub i me«, bilo je sve što je mog la reći.
Na prvi dod ir njegovih usan a sve se prom ij enil o, ili se prom ij enil a Isa b ell e. Drht aj že-
lje prošao je njom e, zau stavio joj dah. Osjetila je kako se gubi u njegovim ruk ama pa po-
novno pron al az i, raspad a pa ponovn o sast avl ja. Rij eč i »volim te« gorjele su u njoj, očaj-
nički trebaj ući dob it i glas. Ali i više od toga, žel jel a je čuti te riječi, željela je da joj samo
254
jedn om kaže da je voli.
»Pož alit ćeš zbog ovoga«, rekao je.
Kako je mog ao to reći? »Nikad. A ti?«
»Već sam požal io«, tiho je odvrat io. Onda ju je opet pol jub io.
255
Dvadeset devet
Idući tjed an bio je gotovo nepodn ošljiv blag oslov za Isab ell e. Dugi razgov or i uz svij eć e,
držanje za ruke i milovanja; noć ima bi je bud ila bolna žudn ja, vodila bi ljubav pa pon ov-
no uton ula u san.
Ovog a dana, kao i svak oga drug og a, Isa b elle se probud ila neisp av ana, osjeć ajuć i blagu
bol. Rana na ramenu počela je cijelit i pa ju je sada svrbjela i malo peckala. Osjetil a je
Gaëton a por ed sebe, njegovo tij elo toplo i čvrsto. Znala je da je budan; mož da zbog nje-
gov og dis anja, ili zato što je stopal om ods utno trljao o njez ino, ili zbog šutn je. Jedn os-
tavn o je znal a. Protekl ih ga je dana budno prom at ral a. Ništa što bi učin io nije bilo pre-
sitn o ili beznačajn o a da ona ne bi primij etil a. I za najmanju poj ed in ost bi pomisl il a,
Upamt i ovo.
Proč it al a je bezbroj romantičn ih rom ana u svom e životu i sanjal a o vječnoj ljub av i;
svej edn o, nije joj bilo ni na kraj pam et i da bi običan, stari dvostruki madrac mog ao pos-
tati svijet za sebe; oaza. Okren ul a se na bok i preko Gaëton a upalila svjetiljk u. Na blje-
dunjavoj svjet lost i, priv ukla se bliže njemu i prebac il a ruku prek o njeg ov ih prsa. Sićuš an
srebrnasti ožiljak sjekao je kožu uz rub njeg ov e rašč up an e kose. Posegnul a je da ga do-
takne, prat eći ga jagod ic om prs ta.
»Moj brat je bacio kamen na mene. Bio sam presp or da se sagn em«, pojasnio je. »Ge-
orges«, dom etnuo je s ljubavlju; tenor njeg ova glas a podsjetio je Isab ell e da je Gaëton ov
brat bio ratni zarobljen ik.
Imao je cijeli jedan život o kojem nije znal a takoreći niš ta. Majku koja je bila švelja, i
oca koji je gojio svin je... Živio je negdje u šumi, u kući bez tekuće vode, i samo s jed-
nom prost or ijom za sve njih. Odgov arao je na njez in a pit an ja o svem u i svač em u, ali
sam nije započ injao got ov o ništa. Rekao je da bi rad ij e sluš ao prič e o njezinim pustolovi-
nam a zbog kojih je bila izbačena iz toliko mnog o škola. Bolje je to nego priče o sir omasima
koji nek ako pok uš avaju spoj it i kraj s kraj em, rek ao je.
Ali pod svim tim njih ov im riječim a, pričam a koje su dijel il i, osjeć al a je kako se vrije-
me osipa. Nisu mogli još dugo ovd je ostat i. Ionako su već pretjer ali. Dov oljno se opor a-
vila da može putovati. Ne tol iko da bi mogla prijeći Pirenej e, ali zas igurno više nije mo-
ral a lež at i u krev etu.
Kako bi ga mog la ostaviti? Možda se više nik ad neće vidjeti.
Od toga je najv iše strepila.
256
»Jasno mi je, znaš?« rek ao je Gaëton.
Nje znala na što misli, ali čula je prazn inu u njeg ov om glasu i znal a da nije dobro.
Tuga koja je došl a s njim u krev et u – u ist oj mjer i kao i sreć a – širila se.
»Što ti je jasno?« upit ala je, iako nije željel a čuti odg ovor.
»Da svaki naš poljubac može biti i pos ljedn ji.«
Sklop ila je oči.
»Rat je, Iz. Moram se vratiti.«
Znal a je to i slož ila se, iako joj se zbog toga stegnul o u grud ima. »Znam«, bilo je sve
što je mog la prozb orit i, strepeć i da bi svako dubl je greb an je ispod površ ine bol jel o više
nego što bi mogla podnijeti.
»Bit će taj sastanak u Urr ugneu«, rekla je. »Trebal a bih biti tamo u srijed u pred večer,
ako bud emo imal i sreć e.«
»Nemamo sreć e«, rekao je. »To si dosad već mor ala shvat it i.«
»Varaš se, Gaëton. Sad kad si me upoznao, nikad me nećeš moći zab or av iti. A i to je
nešto.« Nagn ula se za pol jub ac.
Rekao je neš to mekano, tiho, o njez ine usne; mož da: »To nije dovoljn o«. Nije marila.
Nije žel jela čuti.
U studen ome su se stanovnic i Carriv eaua pon ovno poč eli prip remat i za prež ivl jav an je
još jedn e zime. Sada su znali ono što lani nisu: život može biti još gori. Rat se prij et eći
nad vio nad cij elim svij et om; u Afric i, u Sov jetskom Savez u, i Japan u, na nekom otok u
koji se zvao Gudalacanal. Kako su se Nijemc i bor il i na tolik o mnogo front i, zavl ad al a je
još veća nestašica hran e, kao i drva i plina i električn e energ ij e te najosn ovn ijih pot repšti-
na.
Pet ak ujut ro bio je osob ito hlad an i siv. Nipošto dan za izlazak, ali Via nn e je odlučila
da je danas bio taj dan. Treb alo je neš to vrem ena da smogne hrabrost i i nap ust i kuću s
Danielom, ali znala je da se to mora učin it i. Kosa mu je bila tol ik o kratk o ošiš ana da je
bio got ovo ćelav, i odjen ul a ga je u prev elik u odjeću ne bi li se činio još sitn ijim. Bilo
što, samo da ga makar kako preruš i.
Pris ilil a se uspravno korač at i gradom, uz nju su bila djeca – Soph ie i Dan ie l.
Dan iel.
Pred pekarn ic om je zauzel a mjesto na kraju reda. Bez daha je čekal a da je netko upita
za dječaka, ali žene u redu bile su odveć umorne i gladn e i izm učen e da bi pod ign ul e po-
gled. Kad je Via nn e najzad dosp jela do pulta, Yvette je pog leda. Prij e samo dvije god ine
bila je to prelijepa žena, bujne, bakrenocrvene leprš av e kose i očiju crn ih pop ut ugl jena.
Sada, nak on tri god ine rata, izg led ala je ost arjel o i umorn o. »Vianne Mau ria c. Nisam vi-
djel a ni tebe ni tvoju kćer već neko vrij em e. Bon jour, Sophie, kako si samo narasl a.«
Nagn ula se i pov ir ila preko pulta. »A tko je ovaj zgodn i mladić?«
»Dan ie l«, ponosn o je odgov orio.
257
Vianne spusti drht av u ruku na njegovu ošišanu glav u. »Pos voj ila sam ga. On je sin
Antoineove rođak in je iz Nice. Ona je... umrla.«
Yvett e odm akne kov rču s očij u pa povuče pram en preko usta dok je zuril a dol je u
mal išan a. I sama je imala tri sina, jed an nije bio puno star ij i od Dan iela.
Via nnei no srce žest oko je nab ijalo u grud im a.
Yvett e se odm akn e od pulta. Pođe prema vratašc ima koja su odvajala trg ovinu od pe-
kar e. »Herr por učniče«, reče potom. »Mož et e li doći ovamo?«
Vianne stegn e stisak na ručki pleten e koš are, prebiruć i po njoj kao da su tipke klav i-
ra.
Zdep ast i Nijemac lijen o ušeta iz stražn je prostor ije, ruku pret rpan ih svjež e ispečen ih
baquett ea. Ugled a Viann e i stan e. »Mad am e«, rekao je pun im ustim a, napet ih obraza ru-
men ih pop ut jabuk e.
Yvett e mu tada reče: »Danas više nema kruh a, Herr por učnič e. Ako isp ečem još, sač u-
vat ću najbolje za vas i vaše ljud e. Ova ovdje sirotic a nije mog la dob it i ni juč erašnji.«
Oči muškarc a suze se s odob ravanjem. Krenuo je prem a Vianne, ravna stopala udara-
la su o kameni pod. Bez riječi je spustio napola poj ed en i baque tt e u njez inu koš aru. Za-
tim je kimn uo i izi šao iz trgov ine, za njime je zazvonilo malen o zvonc e.
Kad su ost al e nas am o, Yvett e se prim akn e bliž e Via nn e, tol ik o da se ova mor ala odu-
prij eti porivu da ustukn e. »Čula sam da je eses ovac sad u tvoj oj kući. Što se dogod ilo s
nao čitim satnikom?«
»Nestao je«, jedn oličn im je glas om rekla Viann e. »Nitko ne zna gdje je.«
»Nitko? Zašto su te odvel i na ispitivan je? Svi su to vidjeli.«
»Ja sam običn a kućanic a. Što bih uopć e mogla znat i o takvim stvarima?«
Yvett e je još jedan tren utak zur il a u nju, nij em o je proučav aj ući. Potom se odm aknu-
la. »Ti si dob ra prijateljic a, Via nn e Mau ria c«, tiho je rekl a.
Via nne kratk o kimn e i usm jer i djecu prema vrat ima. Dani čav rljan ja s prijat eljicam a
na ulic i davno su proh uj ali. Sad je bilo opasn o usp ost aviti i kontakt očim a; prij at eljski
razg ovori nestali su kao i maslac i kava i svin jetina.
Vani je Via nne zastal a na nap ukl oj kam en oj stubi kroz koju se probijao bujni, zal eđe-
ni kor ov. Imal a je zims ki kaput što ga sašila od prek rivača za krevet. Kop iral a je kroj koji
je vid jel a u časop is u; dvost ruko kopčanje, dul jine do koljena, sa šir okim pojasom i gum-
bima koje je skin ula s majčin e omiljen e jakne od tvid a, mark e Harr is. Bio je dov oljno
top ao za današn ji dan, ali uskor o će joj trebat i sloj evi novins kog pap ir a izm eđ u kap ut a i
džemp era.
Via nn e je pon ovno omot ala mar amu oko glave i čvrš ć e je zavez ala isp od brade kad ju
je nal et ledenog vjet ra svom snag om ošinuo po licu. Lišć e se kov it lalo na kam enom ulič-
nom podu, prelet jevš i joj preko nogu u čizmam a.
Čvrsto je stegnul a Danie lovu ruku u ruk avici i stup ila na ulic u. Odm ah je znala da
258
neš to nije kako val ja. Pos vud a je bilo njem ačk ih vojn ika i francus kih žand ara – u auto-
mob ilima, na mot ocikl ima, marš ir aju zaleđ en im ulicam a, okupl jaju se u kaf ić ima.
Što god da se tu zbivalo, nije slut ilo na dobro, i bilo je uvij ek najbolje drž ati se što da-
lje od vojn ik a – nar oč it o nak on pob jeda Savezn ik a u Sjevern oj Afric i.
»Dođit e, Sophie i Danie l. Idem o kući.«
Na uglu je pokuš ala skren ut i desn o, ist om shvat ivši da je ulic a pod barikad ama. Sva
vrata u ulic i bila su zat voren a, kapci na proz or ima navučeni. Bistroi su bili prazni. Zra-
kom se pron osila jez iv a slutnja opasnosti.
I iduća ulica u koju je skrenula bila je pod barikadama. Dvoj ic a nacist ičk ih vojn ika
stražaril a su na početku, uperivši u njih puš ke. Prem a njim a su stup ali njem ački vojnic i,
visok o podižući noge u kol jenima.
Via nne je uzel a djecu za ruku i ubrz ala kor ak, ali i svaka iduća ulica bila je pod bari-
kadam a, i čuv ali su ih straž ari. Post alo je očito da je u tij eku provedba nek akvog plana.
Kamioni i autob us i grmjeli su na kamenim ulic ama, jureć i prema grads kom trgu.
Via nn e je dospjela do trga i zaust avil a se, teš ko diš ući, priv uk avši djec u bliž e sebi.
Pandemonij. Autobus i su bili por edan i u nizu, isk rcav ajući putn ik e – od koji su svi
imali žute zvijezde. Žene i djec u su gural i, navl ačil i, silom ih tjer ajuć i na trg. Nac ist i su
stajali na rubu trga, užasn a, zastrašujuća straža, dok su francuski pol ic ajc i izv lačil i ljude
iz autob us a, trgali nak it ženam a s vrat ov a, gurali ih pušč an im cij evima.
»Ti!« povik ao je žandar starcu nedal eko od Via nne. »Halt!«
Sjed ob rad i muš kar ac teško se oslonio na štap i okrenuo prem a pol ic ajc u, koji je ljut i-
to proj ur io pored Via nn e.
Dograb io je starc a za hlač e. Ovaj ih je pokuš ao zad rž ati, ali pol icajac ga je tol ik o snaž-
no gurnuo da je odl et io u staklen i izlog, koji se potom rasp rs nuo. Polic ajac je svuk ao
starcu hlače, otkrivš i njeg ov o obrez an o spol ovil o. Na to ga je polic aj ac opet udario kun-
dak om, pa je ponovno odl et io.
»Mama!« vrisn ul a je Soph ie.
Via nne je poklopila ruk om kćer in a usta.
S njihove lijev e stran e, mlad a žena je bačen a na tlo i potom odvučena za kosu kroz
gomilu.
»Via nn e?«
Naglo se okren ula i ugled ala Hélène Ruell e kako nosi maleni kožnati kof er, za ruku
držeći dječaka. Star ij i je dječak staj ao pored nje. Žuta, ofuc an a zvij ezd a odavala ih je.
»Uzmi moje sinove«, očajničk i je zavapila.
»Ovd je?« Via nn e se ogled ala oko sebe.
»Ne, mama«, usprotiv io se star iji dječ ak. »Tata je rekao da se moramo brin ut i za tebe.
Neću te nap ust it i. Ako mi pustiš ruku, opet ću kren uti za tob om. Bolje da ost anem o za-
jedno.«
259
Iza njih je opet zap ištala zviž daljka.
Hélène je gurnula mlađ eg dječ aka prem a Vianne, snažno ga stisn uvš i uz Dan iela.
»Zove se Jean Geo rges, kao njeg ov ujak. U lipnju će imat i četir i. Obit elj mojeg a suprug a
je u Burg undij i.«
»Nemam njegove dok ument e... Ubit će me ako ga uzm em.«
»Ti!« Nacist je zaurl ao na Hélène. Priš ao joj je sleđ a, zgrab io je za kosu, umal o je ne
zbacivši s nogu. Snažn o je udarila o star ij eg sina, koji se bor io da ostan e na nog ama.
A onda su i Hélène i njez in sin nest al i, progutani gomil om. Dječak por ed Via nne je
cvil io: »Mama«, grc aj uć i u suzama.
»Moramo ići«, rekl a je Via nne Sophie. »Odmah!« Tol iko je snažn o stegn ul a ruku
Jean Geo rgesa da je mali još jače zaplak ao. Svak i put kad bi vriskom zazvao majk u, trz-
nula bi se i molil a ga da umukne. Pojuril i su ulic am a, prolaz eć i jedn u za drug om, izbje-
gav aj ući barik ade, vojn ik e koji su prov aljival i u kuće i tjeral i Židov e na trg. Dvaput su
bili zau st avljeni i dopušteno im je proći, samo zato što nisu imal i zvijezde na odjeć i. Na
blatn javoj cesti morala je usp or iti, ali nije zast ajal a, iako su oboj ica dječak a udarila u
plač.
Pred Le Jardinom, Via nn e se najz ad zaustav ila.
Von Rich terov crni Citroe n bio je parkir an pred kućom.
»O, ne«, rekla je Soph ie.
Via nne je pog ledala svoju prest ravljen u kćer i vidjela vlastiti strah kako se zrcali u tim
vol jen im očima, i odjedn om je znala što joj je čin it i. »Moram o ga pokušat i spasit i, ili
nam se gadn o piše, baš kao i njem u«, rekla je. Mrzil a je to što mora vlastit u kćer u ovo
uvl ač iti, ali što je drugo mog la? »Mor amo spas it i ovog dječ aka.«
»Kako?«
»Još uvijek ne znam«, prizn al a je Via nn e. »Ali Von Rich ter...«
Kao da ga je time dozval a, nacist se pojavio na ulazn im vratim a, pomn o dotjer an u
svojoj odor i. »Ah, madam e Mauria c«, rekao je, suzivši pog led dok joj je prilaz io. »Tu
ste.«
Vianne se bor il a ostat i mirn a. »Bili smo u gradu, u kupn ji.«
»Nije baš dan za kupn ju. Židove se skupl ja i deportir a.« Uput io se prem a njoj, čizme
su mu nabij al e po mok roj trav i. Por ed nje, stab lo jabuk e bilo je ogol jen o; niti tkanine le-
prš al e su na golim gran ama. Crven a. Ruž ič asta. Žuta. I nova – za Beck a – crna.
»A tko je ovaj simp at ični malac?« upitao je Von Rich ter, dot akn uvš i dječ ak ov suz ama
prošaran i obraz prs tom u crnoj rukavic i.
»Pri... prijateljič in sin. Majk a mu je umrla od tub erk ul oz e ovaj tjed an.«
Von Richter se naglo izm akn e, kao da je spom en ula bubons ku kugu. »Ne žel im to
dij et e u kući. Je li to jasno? Da ste ga smjest a odvel i u sirot iš te!«
Sirot iš te. Majka Marie- Ther ese.
260
Kimn ul a je. »Naravno, Herr Sturm bann f ührer.«
Nest rpljiv o ju je otp rav io ruk om i stao se udal javati. Tada je zastao i okren uo se suč e-
lice Via nne. »Želim da ste več er as u kući za večer om.«
»Uvij ek sam u kući, Herr...«
»Sutra odl azim i žel im da mene i moje ljude nahran ite kako spada, prije nego što
odem o.«
»Odl az it e?« upit ala je, osjet ivši kako u njoj buja nada.
»Sut ra kreć em o u okup ac iju ost atk a Francuske. Više neće biti Slobodne zone. I bilo
je već vražje vrij em e. To što smo dop ust ili da vi Francuzi sami upravljat e bila je lakrdija.
Doviđen ja, mad am e.«
Vianne je ostala u mjest u, ukipivš i se, drž eći Jean Geo rgesa za ruku. Pon ad dječako-
vog plača čula je vrat a kako se uz škripu otvaraj u pa treskom zat varaj u. Onda se pok re-
nuo motor automob il a.
Kad je otišao, Sophie reče: »Hoće li ga majk a Marie- Theres e sakrit i?«
»Nadam se. Odved i Dan iela u kuću i zak ljuč aj vrat a. Ne otvaraj nik ome osim meni.
Vraćam se čim bud em mogla.«
Sophie se naje dn om učin i prest arom za svoje god in e, premud rom. »Svaka ti čast,
mama.«
»Vidjet ćemo.« Jedino što joj je preo stalo bila je nada.
Kad su djeca bila na sig urnom, u kući, ona reče dječ ak u por ed sebe: »Dođi, Jean Ge-
org es, idem o u šetn ju.«
»Kod moje mame?«
Nije ga mogla pogledati. »Dođi.«
* * *
Dok su Via nn e i dječak pješ ačili natrag do grada, poč ela je sitna kiša. Jean Georg es je na-
izmjenc e plak ao i zan ovijet ao, ali Vianne je bila tolik o nervozn a da ga je jedva čula.
Kako bi mog la tražit i od nads tojnic e da preu zm e tak av riz ik? Kako ne bi?
Prošl i su pored crkv e pa nast av il i prema samost anu skriven om u poz adini. Red sest a-
ra svetoga Jos ipa osnov al o je 1650. šest istom išljen ica, koje su samo željel e služit i sir ot i-
nji u svojoj zajedn ic i. Red je narast ao do nekol iko tisuć a član ic a diljem Francus ke, sve
dok država, tij ek om Francuske rev ol uc ije, nije zab ranil a vjerske zajedn ic e. Neke od tih
prv ih šest sestar a post ale su mučen ice zbog svoj ih uvjerenja – posl an e su na giljotinu
zbog svoje vjere.
Vianne je kren ul a prem a ulaznim vrat ima u sam ost an i podignula težak žel jezn i
obruč, pust ivši ga da padn e o hrast ov a vrata, snažno zvekn uvši.
»Zašto smo ovd je?« cvil io je Jean Georg es. »Je li tu moja mama?«
»Psst.«
Otvor ila je jedna redovn ic a, njez in o ljupko, pun ačko lice bilo je uokviren o bijelim re-
261
dovn ičk im velom i crnom kapul jačom halje. »Ah, Via nn e«, rekla je smij eš eći se.
»Sestro Agath a, voljela bih razgovarat i s nadstojn ic om. Ako je mog uće.«
Redovnic a uzm akne jedan kor ak, njezina halja zaš ušti na kamenom podu. »Prov jerit
ću. Vas dvoje priček ajte u vrtu.«
Via nn e kimne. »Merci.« Ona i maleni krenu kroz hladne kolon ade. Na kraju jedn og
od lučnih prolaz a, skrenu lijev o i uđu u vrt. Bio je priličn o prost ran i čet vrtast, sa smrz-
nutom smeđ om trav om i mramorn om font anom u obliku lavl je glave, te nekolik o ka-
men ih klupa. Via nn e zauzm e mjesto na jednoj od hladnih klupa, zaklon jen ih od kiše, i
pov uče dječak a pored sebe.
Nije morala dugo čekati.
»Viann e«, rekl a je majka pril azeć i joj, njezin a se hal ja vukla po travi, a prs te je sklopi-
la oko vel ikog križa što je visio s lanca oko njezina vrat a. »Baš mi je drago što si došla.
Predugo se nis mo vid jele. A tko je ovaj mališan?«
Dječak je pog leda. »Je li ovd je moja mama?«
Via nne susretn e nads tojn ičin miran pogled. »Zove se Jean Georges Rue ll e, majko.
Voljel a bih s vama razg ov arati u čet iri oka, ako je mog uće.«
Majka pljesn e rukam a i odn ekud se stvori mlad a redovnica pa odved e dječaka. Kad
su ost al e same, nadstojnic a sjedne pored Viann e.
Nije mog la sab rat i misli pa se među njima razlegn e tišina.
»Žao mi je zbog tvoje prijateljice Rach el.«
»I tolikih drugih«, reče Via nne.
Majk a kimne. »Čule smo grozne vij esti na Rad io Londonu o svem u što se dog ađa u
logorim a.«
»Mož da bi naš Sveti Otac...«
»Nije se oglasio po tom pit an ju«, rekl a je majk a, glas a teškog od razoč ar enja.
Via nne dub oko udahn e. »Hélène Ruell e i njez in star iji sin danas su dep ort ir an i. Jean
Georg es je ostao sam. Njegov a majk a... ost av il a ga je meni.«
»Ost avila ga je tebi?« Majka zastane. »Opasn o je imati žid ovsko dijete u kući, Vian-
ne.«
»Želim ga zaštititi«, tiho je rekl a.
Majka je pogleda. Šut jel a je toliko dugo da je u Via nn e strah pust io korij enje, poč eo
rasti. »A kako ćeš to post ići?« najzad je upitala.
»Sak rit ću ga.«
»Gdje?«
Via nne je bez riječi pog led ala majku.
S njezin a lica nest ala je sva boja. »Ovdje?«
»Kao siroče. Ima li bol jeg mjesta?«
Nads tojn ic a ust ane pa sjedne. Onda opet ustane, ruke joj polete prema križ u i tamo
262
se zadrž e. Polako pon ovn o sjedne. Ram en a joj se zgure, a onda ih isp ravi, kad je don ijela
odluku. »Dijete pod naš om skrb i treb a dok um ente. Krsn i list – mogu ga... pribavit i, jas-
no, ali osobne isp rave...«
»Ja ću ih pribavit i«, rekl a je Vianne, iako nije imala pojma je li to bilo mog uć e.
»Znaš da je sad protuz ak onit o skrivat i Žid ove. Kazna je deportacija, ako bude sreć e, a
u posljedn je mi se vrij eme čini da nitko u Franc us koj nema sreću.«
Vianne kimne.
Zatim nads tojnic a reče: »Uzet ću dječaka. A... mogla bih smisliti mjest o za više židov-
ske djece.«
»Više?«
»Naravno da ih ima još, Via nn e. Razgov arat ću s poznan ik om u Girot u. On radi za
Oeuvre de Secours aux Enf ants - org an iz ac iju za pomoć djec i.5 Vjeruj em da poznaje mno-
go obitelji i djec e koja se skriv aju. Reći ću mu da te očekuj e.«
»M... mene?«
»Sad si ti glavn a u ovom e, a ako već ris kir amo živote zbog jednog djetet a, onda može-
mo pokušati spas iti više njih.« Majka nag lo ustan e. Provuče ruku ispod Vianneine i dvije
žene krenu uz rub mal en og vrta. »Nitk o ovdje ne može znat i istinu. Djec u će se nekak o
mor at i dovesti, i mor aju imati dok um ent e koji će proći prov jer e. A i tebi će treb at i na-
mješten je ovd je – mož da kao učit el jica, oui, kao priv rem ena učit eljic a. Tako ćemo te
moći plaćati, a imat ćemo pok riće za to što vrij em e prov od iš ovd je s djecom.«
»Oui«, rekl a je Vianne, osjetivš i kako se trese.
»Ne budi tol ik o uplašen a, Via nn e. Čin iš pravu stvar.«
Nije ni časa dvojila je li majk a u prav u, no svej edn o je bila prestravl jena. »Evo što su
nam učin il i. Plašimo se vlastit e sjene.« Pog led al a je majk u. »Kako ću usp jeti? Ići do pre-
plašenih, gladnih žena i traž iri da mi daju svoju djec u?«
»Pitat ćeš ih jesu li vid jele kako im prijat elje trpaju u vlak ov e i odvoze. Pit at ćeš ih bi
li ris kir al e da sač uv aj u djec u od tih vlakova? Onda ćeš pust it i da same odluče.«
»To je nez am isliv a odluk a. Nisam sig urn a bi li sama mogla tek tako prep ustiti Soph ie
i Daniela u nečij e tuđe ruke.«
Majka se nagn e nap rij ed. »Čula sam da jedan od njih ov ih specij al ac a živi u tvoj oj
kući. Svjesna si da ovim izl ažeš sebe – i Soph ie – užasn om riziku?«
»Naravno. Ali zar bih je mog la pust iti da vjeruje kako je u redu ne čin it i niš ta u ovak-
vim vremen ima?«
Majk a zastan e. Pust ivš i Via nneinu ruku, pol oži svoj mekan i dlan na njezin obraz i
nježno se nas miješi. »Budi oprezna, Viann e. Bila sam na sprovod u tvoje majk e. Ne želim
i na tvom e.«
263
264
Trideset
Jednog led enog dana sred in om studen og a, Isa b elle i Gaëton napustili su Brantôme i
ukrc al i se na vlak za Bayonn e. Vagon je bio prep un njemačk ih vojn ika – bilo ih je više
no inače – a kad su se isk rc ali, zatekli su još vojn ik a okupl jenih na per on u.
Isa bell e je drž al a Gaëton ovu ruku dok su se prob ij ali kroz more siv ih odora. Dvoj e
ljubavnik a na putu do obalnog grada. »Moja mama je govor il a kako obož ava odlaziti na
plaž u. Jes am li ti ikad to spom en ul a?« upitala je Isab elle dok su prolazili por ed dvojice
esesovac a.
»Vi bogata deriš ta samo ste uživ al i.«
Nasmij ešila se. »Teško da smo bili bog at i, Gaëton«, rekla je kad su izišl i pred žel jez-
ničk i kolod vor.
»Pa, nist e bili ni sir omašni«, rekao je. »Ja znam što je neimaš tin a.« Zast ao je, pustio
da se njeg ove rij eč i slegnu, zat im nast av io. »I ja bih se jedn og a dana mogao obogat it i.«
»Jednog a dana«, ponov io je uz uzd ah, i znal a je na što misli. Bilo je to ono što im se
vječ ito motalo glavom. Hoće li u bud ućnosti post oj at i Francuska? Gaëton je usp orio.
Isa b ell e je znal a što mu je privukl o pažn ju.
»Nastavi dalje«, rekao je.
Pred njim a se isp riječ il a barikad a. Puškama nao ruž an e trup e bile su posvuda.
»Što se dog ađa?« upit al a je Isabell e.
»Uočili su nas«, odgovorio je Gaëton. Čvršće joj je stegnuo ruku. Krenuli su ravno
prema roju njemačk ih vojnika.
Krupn i straž ar kock ast e glav e zapriječio im je put, zaht ij ev aj ući propusn ice i osobne
isk aznic e.
Isa belle mu pruži dok um ente na ime Jul ie tt e Gerv aise. I Gaëton je pokaz ao svoj e kri-
vot vor ene isp rave, ali vojn ik a je zaokup il o neš to što se događalo iza njih ov ih leđa. Ovl aš
je pogledao dok um ente i vratio ih.
Isa b elle mu se ned užno nas mij eš i. »Što se to danas dog ađ a?«
»Više ne post oj i Slob odn a zona«, odvrati vojn ik, otp ravivši ih rukom.
»Ne postoj i Slob odna zona? Ali...«
»Preuzim amo vlast nad cijelom Francus kom«, grubo se otresao. »Više se neć emo pre-
tvar at i da je vaša smiješn a viš ijevs ka vlada sposobn a upravl jati bilo čime. Odl azit e.«
Gaëton je povuče nap rij ed, kroz gomil u vojnika.
265
Satim a su hod al i, i cij el o to vrij em e na njih su trub il i užurban i njem ačk i kam ioni i
autom ob il i.
Tek kad su dosp jeli do gradić a na obal i, Saint-Jean-de-Luza, uspjeli su umakn ut i na-
cist ima. Hodal i su uz pust e luk obran e, uzd ignute vis oko nad raz orn im val ovim a Atlant-
skoga ocea na. Pod njim a, žuti pješčan i sprud ovi zadržav ali su moćan bij esn i ocea n. U
daljin i, bujn o zelen ilo pol uotoka bilo je ist očk an o kuć ama izg rađenim u baskijs koj tradi-
ciji, s bijel im zid ovim a i crv enim vrat ima i jark ocrv enim krovov im a. Nebo nad njima
blij edjelo je, post ajal o isp rano plavo, s oblac ima rastegn utim pop ut užadi. Dan as tamo
nije bilo nik og a, ni na plaž i ni na šetnici duž drevn ih lukobran a.
Prvi put nak on nekoliko sati Isab ell e je usp jela disati. »Što im to znač i? Više nema
Slobodne zone?«
»Niš ta dob ro, nema sumn je. Time će tvoj pos ao postat i još opasnij i.«
»Pa i prij e sam prol azila prek o okup iranog ter it orij a.«
Čvršće mu je stegnula ruku i pov ela dalje od luk ob ran a. Silaz il i su neravn im stubam a
i nastav il i prema cest i.
»Ovdje smo čest o ljetov al i kad sam bila djev ojčic a«, rekl a je. »Prij e majč in e smrt i. Ba-
rem sam tako čula. Jed va da se ičeg sjećam.«
Ovim je željel a zapod jen ut i razg ovor, ali njez ine su rij eči naišle na šutnju, bile su ne-
uzvrać ene. U tiš ini, Isabell e je osjet il a zagušl jivu težin u rast ank a, iako ju je držao za
ruku. Zaš to ga nije još više ispitivala tijekom svih onih dana koje su provel i zaj edno?
Doznal a što više o njemu? Sada nije bilo vrem en a, i oboje su to znali. Hodali su u muč-
noj tiš ini.
U izmag lic i predveč erja, Gaëton je prvi put vidio Pir eneje.
Nazubl jene, snijegom zagrn ute planin e uzd iz al e su se pod siv im neb om, snježnih vr-
hov a okružen ih oblacim a. »Merde. Koliko si ono puta prešl a one planine?«
»Dvad es et sed am.«
»Ti si čudo«, rek ao je.
»Jesam«, odvrat il a je s osmij ehom.
Nastavili su se penjat i mračnim, pustim ulic am a Urr ugn ea, svakim se kor akom pe-
njuć i više, prol azeć i por ed zatvorenih trgov ina i bistroa pun ih staraca. Na kraju grada
kren ul i su zeml jan im put em što je vodio do podnožj a planina. Najzad su dosp jeli do
brvnar e zabač en e u mračn om podnožju, iz dimnjaka je suk ljao dim.
»Jesi li dobro?« upit ao je, zamij etivš i da je naje dnom usporila korak.
»Ned ostaj at ćeš mi«, tiho je odvrat il a. »Kol ik o dugo mož eš ostat i?«
»Ujut ro već moram dalje.«
Žel jela je opust it i stis ak na njeg ovoj ruci, ali nije mog la. Prat io ju je taj jezivi, nera-
zumni strah da ga više nikad neće dotaknut i ako ga sad pust i, i sama pom is ao na to bila
je par al iz ir ajuć a. Ipak, pos ao je morala obav it i. Pustila ga je i pokuc al a, oštro, trip ut zare-
266
dom.
Vrata je otvor ila madam e, odjev ena u mušku odjeću, puš eći Gau loi ses, i rekla: »Juliet-
te! Uđi, uđi.« Uzmaknula je korak unat rag, pustivši Isa belle i Gaëtona u glavnu prost or i-
ju, gdje su četvor ica pil ota stajala oko stola. Na ognjištu je bukt jela vatra, a nad plame-
nom je crni lonac od željez a krčkao i siktao i praskao. Isab ell e je mog la osjetit i sast ojk e
gulaša – kozl et ina, vino, šunka, gust i, bog at i tem eljac, gljive i kad ul ja. Miomiris i su bili
bož anst ven i i pods jet ili su je da cij el i dan nije niš ta okusila.
Mad ame je okupil a muš karc e i preds tavil a ih – troj ic a RAF-ovih pilota i jed an Amer i-
kan ac. Brit anci su ovdje bili danim a, ček ajući Amer ik anc a koji je stigao juč er. Edua rd o
će ih pov esti prek o planin a sut ra ujutro.
»Drag o nam je da smo se upoznal i«, jed an on njih je rekao, protres avši Isa bell in u
ruku kao da je crp k a za vodu. »Lijep i ste baš kao što su nam i rekli.«
Muškarci tada poč eše uglas gov oriti. Gaëton se lako kret ao među njim a, kao da tamo
i prip ada. Isa bell e je stala por ed mad am e Bab ineau i pred ala joj omotn icu s novcem koji
je trebao biti dostavl jen prij e gotovo dva tjedna. »Žao mi je zbog kašn jenja.«
»Imaš dob ro opravd anje. Kako se osjeć aš?« Isabelle je podign ul a rame, provjerav aj ući.
»Bol je. Još tjed an dana i bit ću spremn a opet prel azit i planine.«
Mad ame joj doda cigar etu. Isa b ell e snažno pov uče pa isp uhn e, prou čavaj ući muš karc e
za koje je sad bila zaduž ena. »Kako su oni?«
»Vid iš onog vis ok og, mrš avog – s nos om kao u rimskog a cara?«
Isabell e nije mog la zat om it i osmijeh. »Vidim.«
»Tvrdi da je nek akav lord ili vojvoda ili tako neš to. Sar ah iz Paua kaže da je prav i
gnjav at or. Ne želi primati nar edb e od jedne djev ojk e.«
Isa bell e to upamti. Nije bilo neobično, jasno, da pilot i ne žele sluš ati naredbe žena –
ili djevoj aka ili dama ili »ženskih« – ali to joj je uvij ek predstavljal o iza z ov.
Predala je Isa b ell e zguž van o, umrljano pis mo. »Jedan od njih mi je ovo dao za tebe.«
Brzo ga je otvorila i proučila sadrž aj. Prepozn ala je Henr ijev neuredan ruk op is:
J.,
tvoj a je prijatel jica preživjel a njem ački praznik, ali dob il a je gost e. Nem oj svraćati. Mi ćemo
je čuvati.
Via nne je bila u redu – bila je pušten a nak on isp itiv an ja, ali drugi vojn ik, ili vojn ic i, sta-
nov ali su kod nje. Zguž val a je pap ir i bac ila ga u vat ru. Nije znala treba li odahnuti ili se
još više zab rinut i. Njezin pogled inst ink t ivn o pot raž i Gaëton a, koji ju je promat rao dok
je razgov arao s jednim pil ot om.
»Vidim kako ga gled aš, znaš.«
»Lord a Vel iki nos?«
267
Mad am e Bab in ea u groh otom se nasmije. »Jes am star a, ali nisam slijepa. Onog zgod-
nog mlad ić a s gladn im očima. Ni on, doduše, ne skid a pogled a s tebe.«
»Sutra ujut ro odl azi.«
»Ah.«
Isab ell e se okrene prem a ženi, koja joj je u ove dvij e god ine postala prij at el jic a. »Bo-
jim se pustiti ga, što je ludost por ed svih ostal ih opasnih stvari koje rad im.«
Pog led u tamn im očima madame Bab in eau bio je ujedn o i znal ački i suo sjećaj an. »Da
su ovo normalna vrem en a, rekl a bih ti da bud eš oprezna. Ist aknula bih ti da je mlad i da
se bavi opasnim posl ovim a, a mlad ići u opasnost i znaju biti ćudljiv i.« Uzdahnul a je. »No
ovih dana smo oprezni zbog mnog o čega, pa zaš to tom popis u prid od ati i ljub av?«
»Ljubav«, tiho je ponovil a Isab ell e.
»Dod at ću ovo, međut im – jer sam majka, a majka ne zna drukčije – sloml jen o srce
boli podjednako i u miru i u ratu. A sad se lijep o pozd rav i sa svojim mlad ićem.«
* * *
Isab elle je čekala da kuća utihn e. Odn osn o, barem kol iko je to bilo mog uće s četvor ic om
muškaraca što su spaval i na podu, vrp oljeć i se i hrč uć i. Oprezno se pomaknuvši, osl ob o-
dil a se deke pa krenul a kroz glavnu prost or ij u i izi šla iz brvn are.
Nad glavom su joj treperil e zvijezde, nebo je bilo beskrajno u ovom mračn om kraj ol i-
ku. Mjes eč in a je osvijetlil a koze, pret vor ivš i ih u bijele točk e na pad in am a.
Stala je por ed drv ene ograd e i zag led al a se u daljinu. Nije mor al a pred ugo čekat i.
Gaëton joj je prišao sleđ a i obg rl io je. Naslonil a se na njega. »Osjeć am se sig urno u
tvojim rukama«, rekl a je.
Kad nije uzv rat io, znala je da nešto nije u redu. Srce joj pot one. »Što je?«
»Isabelle.« Prep laši je nač in kojim je izgovor io njez in o ime. Pomisl i, Ne, nem oj mi go-
vor iti. Ma što bilo, nemoj mi govor it i.U tiš ini, svi su zvukov i post al i prim jetni – meket a-
nje koza, otkucaji njezina srca, kot rljanje kamenja niz udal jene pad in e.
»Taj sastan ak. Onaj na koji smo kren ul i u Carr ivea u kad si pron ašl a pilot a?«
»Oui?« rekl a je. Toliko ga je pomno prou čaval a ovih prot eklih nekolik o dana, opaž a-
juć i svak i osjeć aj što bi mu prel et io lic em, i znala je da ono što kani reći nije dob ro.
»Napuš tam Paulov u skup inu. Borit ću se... na drugi način.«
»Kako to misliš?«
»Oružj em«, tiho je rekao. »I bomb ama. Svime čega se budem o mogli doč ep at i. Pri-
druž it ću se skupini geril ac a, partizan a koji žive u šum ama. Moj zad at ak su eksp lozivne
naprave.« Nasmij ešio se. »I krađ a dij elova bombi.«
»Tu bi ti trebal o pom oći tvoje isk ust vo.« Njezin o zadirkivanje činilo se nek ako su-
mornim.
Osmij eh mu je izb lij edio. »Ne mogu više samo raznos it i letk e, Iz. Moram učinit i ne-
što više. I... nećemo se vidjeti neko vrij em e, pretp ost avl jam.«
268
Kimn ula je, ali čak i dok je spuš tala glavu, misl ila je, Kako? Kako ću se sad okren uti i
ost av it i ga? Tada je shvat il a što ju je plaš ilo od sam og a poč etk a.
Pogled koji joj je uputio bio je intim an pop ut poljupca. U njemu se zrcal io njezin
strah. Mož da se više nik ad neće vidjeti. »Vodi ljub av sa mnom, Gaëton«, rekl a je.
Kao da nam je posl jednji put.
Via nne je staj al a ispred hotela Bellv ue, na pljusku. Hotelski proz ori bili su zam agl je-
ni; kroz izm ag licu je mogla vidjet i skupinu muš kar ac a u sivo-zelenim odoram a.
Hajde, Via nn e, sada ti nast upaš.
Isprav il a je ramen a i otvoril a vrat a. Zvonc e je ves el o zaz von il o nad njez inom glavom,
a muš karci u prostor iji su zast ali i okrenul i se da je pog led aj u. Weh rm ach t, SS, Gest ap o.
Osjećal a se pop ut janjeta koje vode na klanje.
Za prij amn im pult om Henri je podignuo pogled. Vidjevš i je, obišao je puk i poh it ao
prema njoj kroz mnoštvo.
Uzeo joj je ruku, pros iktavši: »Nasmiješ i se.« Pok ušal a je, ali nije bila sigurna je li u
tome uspjel a.
Pov eo ju je prema pultu gdje joj je najz ad pust io ruku. Nešto je govor io – nasmij avš i
se, kao da je čuo neku šalu – dok je sjed ao por ed teš kog, crn og telefon a i blag ajn e. »Vaš
otac, zar ne?« glasn o je izgovorio. »Soba za dvij e noći?«
Tupo je kimnul a.
»U redu, dajt e da vam pokaž em sobu koja je slobodna«, najz ad je rek ao.
Kren ula je za njime kroz lobi pa u uski hodnik. Prošl i su por ed mal oga stola prep u-
nog svjež eg voća (samo su Nijemc i mog li sebi priuštiti takav luks uz) i toa leta koji je bio
praz an. Na kraj u hodn ik a, poveo ju je uskim stubiš tem pa u sobičak, skuč en tolik o da je
u nj mogao stat i samo jed an krevet i zamračen i proz or.
»Ne bi smjela biti ovdje. Poslao sam poruk u Isab ell e da si dobro.«
»Oui, merc i.« Dubok o je udahn ul a. »Treb aju mi dok ument i. Ti si jed in a osob a koje
sam se mogla sjet it i da bi mi mog la pom oći.«
Namrš tio se. »To je opas an zaht jev, madam e. Za koga?«
»Židovs kog dječ ak a koji se sad skriv a.«
»Gdje?«
»Ne bih rekla da to želiš znati, zar ne?«
»Ne. Ne. Je li barem na sigurnom?«
Slegnula je ramen ima, u tiš in i je njez in odg ovor bio očig led an. Tko zna što je više
bilo sigurn o?
»Čuj em da Sturm bannfüh rer Von Pachter sada stanuj e kod tebe. Prij e je bio ovd je.
On je izn imno opasan čovjek. Osvet oljubiv i okrutan. Ako te uhvati...«
»A što nam drugo preostaje, Henri? Stajat i po strani i gled ati?«
»Podsjećaš me na svoj u sestru«, rekao je.
269
»Vjer uj mi, nisam nimal o hrabra.«
Henr i je bio tih jedn o dul je vrijem e. Potom je rekao: »Pokušat ću ti nab aviti prazne
obrasc e. Mor at ćeš sama naučiti kako ih krivot vor it i. Nemam vrem ena time se bav it i.
Vježb aj i uči se sama.«
»Hval a.« Zast ala je, gledaj ući ga, sjet ivši se por uke koju je dostav io prije svih onih
mjeseci – i pretpost avk e koju je Viann e tada donij ela o svojoj sestri. Sada je znala da je
Isab ell e cij elo vrij eme bila upletena u opasne stvari. Važn e stvari. Isab ell e je štit il a Via n-
ne od te spoznaj e, makar to znač il o da je u njez inim očima izgledala kao glupač a. Bila je
sigurna da će Via nn e vrlo lako o njoj pom isl it i ono najg ore.
Vianne je bila pos raml jena što je tako lako pov jer ov al a u laž. »Nemoj reći Isabelle za
ovo. Želim je zaštititi.«
Henri kimne.
»Au rev oir«, rekla je Via nne.
Na izl asku je čula kako gov ori: »Tvoja bi se sest ra ponos il a tobom.« Via nn e nije ni
usp oril a niti odg ov or ila. Ign or ir ajuć i njemačke vojnike koji su za njom dobac ival i, iziđe
iz hotela i krene kući.
Sad je cij el a Francuska bila okup irana, ali to je malo utjec alo na Viann ei nu svak odne-
vicu. I dal je je po cijele dane ček ala u redovim a. Najv eć i joj je problem bio Dan iel. Čini-
lo joj se mudrim da ga skriva od mješ tan a, iako, svaki put kad bi izr ekla laž o njegovom
pos voj enju, nitk o nikad nije posumnjao (govor ila je svak ome na koga bi naišla, no ljudi
su bili odveć zao kupljen i prež ivl javan jem da bi mar il i, ili su mož da slutili ist in u pa su
prešutno odob rav ali, tko zna?).
Sad je ost av ila djec u u kući, skriven u iza zak ljuč an ih vrata. Znač ilo je to da će u gra-
du stalno biti na iglama, nerv ozn a. Kad je nabavila sve što je mogla svoj im bonovim a,
ponovno je omot ala vuneni šal oko vrata i izi šla iz mesn ic e.
Dok je prkosila hladn oć i na Rue Vict or Hugo, bila je toliko snuž dena i obuzet a tu-
robnim misl ima da joj je treb ao jed an trenutak da shvat i kako por ed nje korač a Henri.
Osvrnuo se oko sebe, pog ledao gore pa dolje niz ulic u, ali nikog nije bilo na ovom
vjetru i hladnoć i. Prozors ki kapc i su klep et al i, a platnen e nadstrešn ice se nap in jal e. Sto-
lov i pred bist roi ma bili su prazni.
Henr i joj pred a baque tte. »Pun jenje je neob ično. Majč in recept.«
Shvat ila je. Unutra su bili dok umenti. Kimnul a je.
»Ovih dana nije lako nab aviti kruh s posebnim pun jen jem. Mudro ga raspor ed i.«
»A što ako mi bude trebalo još... kruh a?«
»Još?«
»Tol iko je gladn e djec e.«
Zastao je, okren uo se i ovlaš je pol jubio u obraz. »Onda me ponovn o pos jet it e, mada-
me.«
270
Šapnul a mu je na uho: »Reci moj oj sest ri da sam pit al a za nju. Nis mo se u dobru ra-
zišl e.«
Nas mij ešio se. »I ja se stalno prep ir em s bratom, čak i u ratu. Na kraj u, i dal je smo
braća.«
Via nne kimn e, nad ajući se da je to istin a. Spust ila je baquett e u koš ar u, prekrivši ga
dij elom stoln jaka i uguravši por ed praha za puding i zob enog brašna koje je danas mogla
nabav it i. Promat raj ući ga dok se udaljavao, njezin a koš ar a kao da je otež ala. Čvrš će steg-
nuvši dršku, kren e ulicom.
Tek što je dospjela do gradskog a trga kad je čula: »Madame Mauriac! Kakv o iznen a-
đenje.«
Njeg ov je glas bio poput ulja što joj se skupljalo pod nog am a, kliz av i ljepl jiv. Obliza-
la je usn ice i isp ravila ram ena, nastojeć i izg led at i sam ou vjeren o i bezb rižno. Vratio se si-
noć, pun sebe, hval iš uć i se kako je lako bilo pokor iti cij el u Franc us ku. Izn ijela je več eru,
njemu i njegovim ljudim a, do dugo u noć nal ij evaj ući im vino – na kraju objeda, ostatk e
je bac io kok ošima. Via nne i djec a otišli su gladn i na poč inak.
Bio je u odor i, okićen svastikama i željezn im križ ev im a, pušeći cigar etu, ispuh uj ući
dim blago ulijev o od njez ina lica. »Got ovi ste s današnjom nab avkom?«
»Kakv a bila da bila, Herr Sturm b annfüh rer. Malo se toga može danas nab aviti, čak i
bonovim a.«
»Da vaši mužev i nisu bili tolik e kuk avic e, mož da vi žene sada ne bist e ovako gladov a-
le.«
Zašk rg utal a je zubima, nad ajuć i se da njez in izr az lica može proć i kao osmij eh.
Prou čavao joj je lice, a ona je znala da je blij ed a kao krpa. »Jeste li dob ro, mad amet«
»Dobro sam, Herr Sturmb annführer.«
»Dopust ite mi da vam ponesem košar u. Otp ratit ću vas do kuće.«
Stegn ula je košaru. »Ne, zbilja, nema potreb e...«
Pos egnuo je prem a njoj rukom u crnoj rukav ic i. Nije joj bilo drug e doli mu pred ati
iskrivljen u pleten u dršku.
Uzeo je koš ar u i počeo hod at i. Kren ul a je za njim, osjeć aj ući se upadl jiv o dok je u
društvu časnik a SS-a prol azila ulic ama Carriv eaua.
Put em je Von Richter vodio razg ovor. Govor io je o sigurnom por az u Sav eznik a u
Sjevernoj Africi, o kuk av ič luku Franc uza i pohlepi Židova, govor io je i o »kon ačn om rje-
šen ju židovs kog pitanja« kao da razmjen juj e rec ept s prij at el jicom.
Jed va da je mog la razabrati njeg ove rij eč i ponad grmljavine u svoj oj glavi. Kad se usu-
dil a let imic e pogledati koš aru, vidjel a je da baquette viri ispod crveno-bij el og stoln jak a
koj im je bio pokriven.
»Zapuhali ste se kao trk ać i konj, mad ame. Nije vam dob ro?«
Da. To je to.
271
Pris il il a se zak ašljati, prek rivši usta rukom. »Žao mi je, Herr Sturmb ann f üh rer. Nisam
vas žel jela time gnjaviti, ali naž alost, boj im se da sam uhvat il a grip u od onog dječ aka pri-
je neki dan.«
Zau stavio se. »Zar vas nisam zam ol io da svoj e bac il e držit e pod al je od mene?« Gur-
nuo je košaru prema njoj, snažn o je udar ivši u prsa. Očajničk i ju je uhvatila, strepeći da
bi mogla pasti, a onda bi se kruh prepolovio i iz njeg a rasuli papir i, točn o pred njegov im
stopal im a.
»Ja... Žao mi je. Nis am razm išl jal a.«
»Neću biti u kući za večer u«, rek ao je i okren uo se na peti, Vianne je ost ala u mjestu
još nek oliko tren utak a – dov oljno dugo da pok aže prist ojn ost u slučaj u da se on okrene.
A onda je poh it ala kući.
* * *
U gluho doba noći, kad je Von Richter već sat ima spav ao, Via nne se iskral a iz sobe i
otišl a u praznu kuhin ju. Odnijela je stol ic u u svoju sobu, tiho za sob om zatvorivš i vrat a.
Prin ij ela ju je noćn om orm arić u, priv ukl a bliž e i sjela. Pod svjetlošć u jedn e svijeće, iz-
vukla je prazn e obrasc e iz svog stezn ika.
Izv ad ila je zat im i svoje isp rav e i stal a ih pomn o prou čavat i. Potom je izvukla obitelj-
sku Bibliju i otvoril a je. Na svakom praznom djel iću pap ir a koji je mog la pronać i, vjež-
bal a je potpise. Isp oč etk a je bila tol ik o nervozn a da joj je rukopis bio krivudav, ali što je
dul je vježbala, to je bila smirenija. Kad su joj se ruke i dah umirili, kriv ot vor il a je rodni
list za Jea na Georg es a, nazvavši ga Emil e Duv all.
Ali novi dokument i nisu bili dovoljni. Što će se dog od it i jednom kad rat završ i i
Hélène Rue lle se vrat i? Ako Via nn e ne bude ovd je (uz sav riz ik koj em se izlag ala, moral a
je imati na umu i tu jeziv u mog ućnost), Hélène neće znati gdje potraž iti sina, niti će
znati za ime koje mu je Via nne dala.
Morat će nač in iti fiche, kartic u koja će sadržav at i sve pot rebn e podatke – tko je zap ra-
vo, tko su mu bili roditelji, i nav est i sve članov e obitel ji za koje je znal a. Sve čega se mo-
gla prisjetit i.
Ist rgn ula je tri stranic e iz Biblij e i na svak oj sač inila pop is.
Na prvoj je, tamnom tint om prek o mol itav a, napisal a:
Ari de Champlain 1
Jean Geo rg es Ruell e 2
Na drug oj je nap isal a:
1.Dan iel Mauriac
272
2.Emile Duvall
A na treć oj :
1.Carr ivea u. Mauria c
2.Sam ostan Pres vet og Trojstva
Svaki je list oprezno smotala u mali svit ak. Sutra će ih sakriti na tri razl ičit a mjest a. Je-
dan u prl jav u staklenk u u drvarnici, koju će napunit i čavlima; jed an u star u lim enku za
boju u štaglju; a jedan će stav it i u kut iju i zak opat i u kok oš injc u. Kartice s imen ima os-
tavit će kod nads tojnic e u samostanu.
Kart ice i popis, kad se jedn om uspor ed e, ident if ic irat će djecu nakon rata i omog ućiti
im da se vrate obit el jima. Bilo je opasn o, dakako, sve to zap isati, ali ako ne bude sač uva-
la podatke – a njoj se dogodi ono najgore – kako će se skriven a djec a ikad vratiti rodit e-
ljima?
Dugo je Via nne zuril a u svoj e djel o, tolik o da su se djeca u krevet u poč ela vrp ol jit i i
mumljat i kad je plam en svijeć e poč eo cvrč ati. Nagnula se prij ek o i položila ruku na Da-
nielov a topla leđa ne bi li ga umirila. Zatim se i sama pridružil a djec i u krev etu. Još dugo
nije mog la zasp at i.
273
Tideset jedan
6. svibnja, 1995.
Port land, Oregon
Bježim od kuće«, kažem mladoj ženi koja sjedi pored mene. Kosa joj je boje šeć erne
vune, i na sebi ima više tet ov aža od bajker a Heils Ang els a, ali sama je, baš kao i ja u ovoj
zračn oj luci pun oj užurbanih putnika. Njez ino je ime, dozn al a sam, Felic ia. U prot ekla
dva sata – od objav e da naš let kasni – postale smo suputnice. Bilo je to pos ve prir odn o
– to što smo se našl e. Uočila me je dok sam kupov al a neke nejestiv e pržen e krump iriće,
a ja sam opaz il a kako me gled a. Bila je gladna, tol iko je bilo očito. Dakako, pozvala sam
je k sebi i pon ud il a joj kup iti nešto za jelo. Jednom majka, uvijek majka.
»A možda se samo najz ad vraćam doma, nakon tolikih god ina bježanja. Katk ad je te-
ško znat i što je ist ina.«
»I ja bjež im«, rekla je srč ući iz slamke negazir ani sok iz šalice velič ine kut ije za cipele
koji sam joj kupil a. »Ako Par iz ne bude dov oljn o dal ek o, moja iduća post aj a je Antark t i-
ka.«
Vidim dubl je od čelična izr aza njezin a lica i prk osa njez inih tet ov až a, i osjećam neo-
bičnu prisnost, suu česn išt vo. Obje smo bjegunke. »Bolesn a sam«, kaž em, samu sebe iz-
nenad ivš i prizn an jem.
»Bol esna, kao imate osip? I moja je tetka to imal a. Bilo je baš koma.«
»Ne, bolesn a kao rak.«
»Oh.« Ponov o srče. »Pa što ćete onda u Par iz u? Zar vam nije potrebna, ono kao, ke-
mot erap ija?«
Zau stim odg ov or it i (ne, za mene više nema ter ap ij e, s time sam gotova) kad njezin o
pitan je sjedne na svoje mjesto? Što ćete onda u Par iz u? Pa ost anem šutke.
»Kužim. Umir et e.« Prot res e svoju ogromnu šalic u i napol a otopl jen i led u njoj za-
zvecka. »Dosta vam je mučen ja. Izgubili ste nadu i tako to.«
»Ma koji vrag?«
Tol iko sam zadubljena u misli – o neoč ek ivan oj konačn ost i njez ine izj av e (umirete)
da mi treba jedan trenut ak da shvat im kako je ovo izgov or io Julien. Pod ignem pog led
prema sinu. Na sebi ima svil eni mornarskop lavi sports ki sako, koji sam mu darovala za
lanjski Božić, te mod erne, tamne trap er ic e. Kosa mu je razbarušen a, crna kožna torb a
274
preb ačen a mu je prek o ram en a. Ne doi ma se sretn o. »Par iz, mama?«
»Let Air France 605 počin je s ukrcajem za pet minuta.«
»To smo mi«, kaže Felicia.
Znam što moj sin misli. Kao dječ ak prekl in jao me je da ga poved en i u Pariz. Žel io je
vidjet i sva ona mjesta koja sam mu spom in jal a u prič ama za laku noć – žel io je sazn ati
kakav je to osjećaj prošet at i noću uz Sei neu, ili kupov ati umjetn in e u Plac e Des Vos ges,
ili sjed iti u vrtu Tui llerie s i jest i pah ul jaste mak ar on e iz Laduréea. Rekla sam ne na svak i
njeg ov zaht jev, gov or eći mu, Sad sam Amer ikank a, moje mjest o je ovd je.
»Molimo da se počnu ukrcav at i svi koji put uju s djecom mlađom od dvije god ine, te
oni koj ima treb a malo više vremena, kao i naši putnic i iz prve klase...«
Ust aj em, uzim ajući ručku mog kof er a s kot ačićim a. »To sam ja.«
Jul ien stan e točno isp red mene kao da želi prep riječiti prist up izlazu. »Ideš u Pariz
tako iz vedra neba? Sama?«
»Odluč il a sam u pos ljedn ji čas. Ma kvragu sa svim e, i tako to.« Nasmiješ im se najš i-
rim osmij ehom koj im mogu s obz ir om na okolnost i. Povrijedila sam ga, a to mi nik ad
nije bilo ni na kraj pamet i.
»To je zbog one poz ivnice«, kaže. »I ist in e koju mi nikad nisi rekl a?«
Što sam mu to kaz ala prek o telef on a? »Zvučiš tako dramat ičn o«, kažem odmahnuvš i
svoj om kvrgavom ruk om. »A nije nik akv a dram a u pit anju. A sada, moram se ukrc at i.
Naz vat ću te...«
»Nema potrebe. Idem s tob om.«
U njem u odjednom vidim kirurga, čov jek a koji je navikao gledati ispod krvi i kost iju
da otkrij e što nije u redu.
Felic ia prebac uj e svoj u nap rtnjaču preko jednog ram en a i baca praznu čašu u koš za
otp atk e. Odb ije se o pokl opac pa uroni unutra. »Tolik o o bježan ju, star a moja.«
Ne znam što osjeć am više – olakš an je ili razočaranje. »Hoćeš li i sjed iti por ed mene?«
»Ovak o u pos l jedn ji čas? Ne.«
Stežem drš ku kofer a i odlaz im prema simpatičn oj ženi u plav o-bij eloj odori. Uzim a
moju kart u, požel i mi ugod an let, a ja odsutn o kimam i nastavljam dalje.
Pokretn e stub e me vuku naprijed. Najedn om me spop adn e blag i osjećaj klaust rof obi-
je. Jed va uspijev am doći do daha, ne mogu pov ući crne kotač ić e kofer a preko met alne
prečk e u avio nu.
»Ovdje sam, mama«, tiho kaže uzim aj ući mi kofer i lako ga podignuvši prek o izboč i-
ne. Zvuk njeg ov a glas a pods jet i me da sam majka, a majk e nem aj u luksuz da se raspad-
nu pred djecom, iako su prest ravljen e, iako su im djeca odrasle osobe.
Stjuard esa me jednom pog leda i navuče izraz lica koji gov or i, Evo jedn e stark elje kojoj
treba pom oć. Kako sad živim tamo gdje živ im, u onoj kutij i cip el a pun oj štapić a u koje se
starc i pret var aj u, poč ela sam prepoznavat i taj izr az lica. Običn o me živc ira, tjera me da
275
ispravim leđa i progur am se por ed djevojk e koja je sig urna da se ne mogu sama snal azit i
u ovom e svij et u, ali u ovom sam trenutku samo umorna i prep lašen a, i malo pomoći bi
mi dob ro došlo. Puštam je da me otprat i do mog sjed al a por ed prozora, u drugom redu.
Malo sam se rasp oj as ala, kup ivši kart u za prvu klas u. A zaš to i ne bih? Ne vidim razl og a
da i dal je šted im.
»Hval a vam«, kažem stjua rd es i dok sjed am. Sin ulazi za mnom. Kad se nasmij eš io
stjuard esi, čujem blag uzdah i pomisl im, Nar avn o. Žene su oblij et ale oko Julie na još i
prij e nego što mu je glas mut ir ao.
»Putujete li zajedno?« upit a ona i znam da mu time želi ukaz ati na to kako je dob ar
sin.
Jul ien je obasja jednim od svojih osmij eh a koji bi i led otop il i. »Da, ali nismo mogli
dobit i zaj edničk a mjesta. Ja sam tri reda iza.« Pruži joj svoju kartu.
»Oh, sig urna sam da mogu to rij eš iti«, kaže ona dok Jul ie n sprem a moj kofer i svoj u
torbu u odjel jak izn ad mog sjed al a.
Zurim kroz prozor, očekuj ući vidjet i pist u punu muš kar ac a i žena u naranč ast im prs-
lucim a kako mašu rukama i iskrcav aj u kof er e, ali ono što vid im voda je koja vijug a povr-
šin om od pleksig lasa, a utk an među sreb rn e niti moj je odraz; moje vlastite oči zure u
mene.
»Hvala vam lijepa«, čuj em kako Jul ie n gov ori, a onda sjed a pored mene, kopč aj uć i
pojas, zat ežuć i remen prek o struka.
»Onda«, kaže nakon dov oljn o duge stank e tij ek om koje su se ljud i provlač il i pored
nas u ravn omjernoj struj i, a lijepe stjua rdes e (koje su začešljale kosu i osv ježil e šminku)
pon udile nam pjen ušac. »Pozivn ica.«
Uzdahn em. »Poz ivnica.« Da. To je početak sveg a. Ili kraj, ovisn o o točki gled iš ta.
»Riječ je o okupljanju. U Par izu.«
»Ne raz umij em«, kaže.
»Nikad nisi ni trebao.«
Poseže za mojom ruk om. Tolik o je siguran i utješan, taj njeg ov iscjel it eljski dodir.
U njeg ov om licu vid im svoj cij el i živ ot. Vid im bebu koju sam rod il a davn o nakon što
sam od toga odust al a... i nag ovješ taj ljep ote koju sam nek oć imal a. Vid im... svoj živ ot u
njeg ov im očima.
»Znam da postoj i neš to što mi želiš isp ričat i i, što god to bilo – teško ti je. Počn i lij e-
po otpočetk a.«
Ne mogu a da se na ovo ne nas mij eš im. Baš je tip ič an Amerik an ac, taj moj sin. Misli
da se živ ot može sažet i u prip ov ij etk u koja ima početak i kraj. Ne zna on niš ta o onoj vr-
sti žrt ve, koja jedn om počinjen a, nik ad u potp un ost i ne može biti zab or avl jena. A kako
bi i znao? Uvijek sam ga od sveg a štitil a.
Ipak. Ovdje sam, na letu doma, i imam prilik u don ij eti odluku drukč ij u od one koju
276
sam don ij ela kad mi je boi bila još svjež a, a bud ućn ost utemel jen a na prošl ost i činila se
nem og ućom.
»Kasn ije«, kaž em, i ovaj put to zaista mislim. Isp rič at ću mu prič u o mom ratu, i mo-
jim voljen im a. Ne sve, dak ak o, ne ono najg or e, ali nešto. Dovoljno da spozn a ist initiju
inač ic u mene. »Ali ne ovdje i ne sad. Isc rpljena sam.« Nasl on im se na vel ik i naslon sjed a-
la u prv oj klasi i sklopim oči.
Kako mogu poč et i otpočetk a, kad je sve na što mogu misliti kraj?
277
Trideset dva
Prolaz iš li kroz pak ao, nastavi dalje.
WINST ON CHUR C HILL
Svibanj, 1944.
Franc us ka
U osamnaest mjes ec i otkako su nacist i okup ir al i cijel u Franc usku, život je postao još
opasniji, ako je takv o što uopć e bilo mog uće. Francus ki pol itički zarobljenici prev ez en i
su u Drancy i zat očeni u Fresnes u – a stot in e tisuć a franc uskih Žid ova dep ort irano je u
konc ent rac ijs ke logore diljem Njem ačk e. Sirot iš ta u Neu illy-sur-Seine i Mont reuilu is-
pražnjen a su, a djeca posl ana u log or e, dok su ona koja su odved en a na Vel d’Hiv – njih
više od četiri tis uć e – razdvojena od rodit el ja i tak ođ er poslan a u koncentrac ijs ke logor e.
Savezničke snag e danonoćno su bombardir al e. Uhić en ja nisu prest ajal a; ljudi su tjeran i
iz svoj ih domova i trgov ina za najmanji prij est up, zbog pukih naklapanja o suradn ji s
Pok ret om otp or a, nakon čega bi ih deportirali. Nevin i taoci strijeljan i su za neš to o
čemu nisu imal i pojm a, a svi muškarci izm eđu osamnaest e i ped es ete slal i su se u radn e
log ore dil jem Njemačk e. Nitk o se nije osjeć ao sig urnim. Više nije bilo žutih zvij ezd a uši-
ven ih na odjeći. Nitko nik oga nije gledao u oči niti razg ovarao s neznancima. Električna
energ ij a bila je isključ en a.
Isa b elle je stajala među mnoštvom na uglu pariš ke ulice, spremn a prij eć i na drug u
stran u, ali prije nego što je njez ina cipel a s drven om potplat om dot aknul a pločn ik, zapi-
štala je zviždaljk a. Povukla se u sjen u procvjetal og kesten a.
Tih dana Pariz je bio pop ut nar ik ače. Buka, buka, buka. Piš tan je zviždaljk i, pucn java
pušak a, tutnjav a kamiona, url an je vojnik a. Plima rata promij enil a je svoj smjer. Sav ezni-
ci su se iskrcali u Ital iji, a nac isti ih nisu usp jel i zad rž at i. Gub ic i su pot aknuli nac ist e na
još veću agresij u. U ožujku su masakriral i više od tri stotin e Talij ana u Rimu, osvetivš i se
za partizans ki bombaš ki nap ad u koj em je pog inul o dvad eset osam Nij em ac a. Charl es
De Gaull e najz ad je preuzeo kont rolu nad svim pripadnicima snag a Slob odne Franc u-
ske, i nešto veliko sprem alo se ovog a tjedn a.
Kolona njem ačkih vojn ik a stupala je bulev arom Saint- Germain, u smjeru Elizejskih
poljana, na čelu s časnikom na bij el ome past uh u.
Čim su prošli, Isabell e je prešla ulic u, stopivš i se s brojn im njemačkim vojnic ima
278
okupl jen im na pločniku. Pogled je uperil a u pod, ruk am a stišćući ručk u torbe. Odjeća
joj je bila iznoš en a, ofucan a kao u većine Parižan a, a za njom je odzvan jao topot drv enih
potplata. Nitko više nije imao kožne. Prošl a je pored dugačkih redova domać ica i djec e
upalih obraz a koji su staj al i pred pek arn ic am a i mesnicama. Obroci su se neprest an o
smanjivali u prot ekl e dvije godin e; stan ovn ic i Pariza preživljav al i su na osamst o kal orija
dnevno. Na ulicam a se nije mog lo vid jeti ni psa ni štak or a. Ovaj tjedan mog lo se nab avi-
ti samo tap io ke i mah un e. Niš ta drugo. Na Boulev ardu de la Gare bile su hrpe nam ješta-
ja i umjetnin a i nakit a – drag ocjen osti otet e onim a koji su dep ort iran i. Njih ovi osobni
predmeti razvrstaval i su se, spremali u sanduk e i slali u Njem ačku.
Ušla je u Les Deux Mag ots u Sai nt- Germ ainu i zauzel a sjedalo otraga; na crvenoj
barš un astoj klupi nest rpl jivo je čekala, gledaj ući mimo kip ića kin eskih mandarina. Žena
koja bi mog la biti Simon e de Beauvoir sjedila je za stol om u prednjem dij el u kav ane.
Nagnut a nad listom papira, bjes om učno je neš to zap is iv ala. Isabell e je uton ula u udobn o
sjedalo; bila je mrtva umorna. Samo tij ek om prošlog a mjes ec a prešla je Piren eje tri puta i
pos jetila svak u od sigurnih kuća, plaćaj ući passeu rim a. Svaki je kor ak bio opas an sada
kad više nije post ojal a Slobodn a zona.
»Jul iette.«
Podign ul a je pog led i ugledala oca. Ost ario je u ovih pos l jedn jih nekol ik o godin a –
kao i svi, uost alom. Oskud ica i glad i očaj i strah ostav il i su svoj e trag ov e – na koži koja
je bila boje i teksture pij es ka, i dub ok o izb oran a.
Bio je toliko mršav da mu se glava sad čin il a prevelik om u odn osu na tijelo.
Uvukao se na klupu prek o puta nje, pol ož io svoje izboran e ruke na isp uc ali stol od
mah ag on ij a.
Isp ruž il a je ruke i dlan ovima obujmil a njeg ov a zapešć a. Kad se povuk ao, dlan om je
pokl opila smotul jak velič in e nalivper a koji je kriš om izvukao iz rukava – krivotvor ene
dokumente. Vješ to ih je ubacil a u svoj steznik, nas miješivš i se kon ob aru koji se upravo
poj av io.
»Kava«, rekao je otac umornim glas om.
Isa belle je zav rt jel a glav om.
Kon ob ar se vrat io, spustio šal icu s kav om i pon ovn o nest ao.
»Danas je bio sastanak vis ok ih nacističk ih časnik a«, rek ao je otac. »Bio je tamo i SS.
Čuo sam riječ ›slav uj‹.«
»Oprezni smo«, tiho je rekla. »Uostalom, više se ti izl ažeš riz ik u dok kradeš prazne
obrasc e za dokum ent e.«
»Ja sam star ac. Ne prim jećuj u me. Treb al a bi malo stat i na lopt u. Možda pust iti da
netk o drugi prelaz i plan in e.«
Ona ga značajno pogleda. Gov ori li se ovakv o što muškarc im a? Žene su bile ključna
karika u Pokret u otpora. Zaš to to muškarci nisu mogli shvat iti?
279
Uzd ahnuo je, vidjevš i odgov or u njezinu uvrij eđ en om pog led u. »Treba li ti mjesto za
prespav at i?«
Isab ell e je cij en il a njegov u ponud u. Pom isli tada na to koliko su dalek o dogurali. Još
uvijek nisu bili bliski, ali surađ iv al i su, a i to je već bilo neš to. Nije ju više gurao od sebe,
a sad još i ovaj poziv. Prep lavi je nada da će jednog a dana, kad rat završ i, moći zap ravo
razgov ar at i. »Ne mogu. Ne želim te dov od it i u opasn ost.« Nije bila u stanu više od
osamn aest mjesec i, kao što cijel o to vrij eme nije bila u Carriv ea uu ni vid jela Vianne. Ri-
jetko bi Isab ell e prov el a tri noći zaredom na istom e mjest u. Živ ot joj je bio niz tajn ih
soba i prašnjav ih madraca i sumnjičav ih neznan ac a.
»Jesi li čula što o sest ri?«
»Moji prijat elji motre na nju. Čula sam da je vrlo oprezn a, da drži glavu dolje i čuva
kćer. Bit će s njom sve u redu«, dometnula je, čuvši kako je nada omekšal a poton ju reče-
nicu.
»Nedost aje ti«, rekao je.
Isab ell e se zat ekn e kako najedn om razmišlja o prošlosti, pož el jevši da je jednost avno
može pustit i. Da, sestra joj je ned ostaj al a, ali tako je to bilo već god in am a, cij eli živ ot.
»Dob ro.« Naglo je ustao.
Zam ij et ila je njeg ov e ruke. »Ruke ti se tresu.«
»Prestao sam piti. Rek oh sebi da nisu baš najb olja vremen a da budem pijan.«
»Nis am sasvim sigurn a«, rekl a je nas miješ ivš i se. »Meni se čini da je pij anst vo baš do-
bra idej a ovih dana.«
»Čuvaj se, Julie tte.«
Osmij eh joj izblij edi. U pos l jedn je vrij eme, rastanc i su joj sve teže pad ali. Kad god bi
se s nek im opraš tal a, nikad nije znal a hoće li se opet vid jet i. »I ti.«
* * *
Ponoć.
Isa b elle je čučala u tami iza por uš enog kam enog zida. Bila je dubok o u šumi, odjev e-
na u težačk u odjeću – radni kombin ezon, koji je vidio i bol je dane, cip el e s drv enim pot-
plat im a te lag an u bluzu sašivenu od starog a zastor a za tuš. Vjetar je nos io mir is dima
obližn jih lom ača, ali nije mogla vid jet i ni najmanji trač ak svjetla.
Iza nje prelom ila se granč ica.
Sagnul a se još niže, jed va dišuć i.
Začuo se zviž duk. Bio je to živ ah an slavujev pjev. Ili bar em neš to slično. Uzvratila je
zviž duk om.
Zatim je čula korake, disanje. Tada: »Iz?«
Ust al a je i okren ul a se. Tanak trač ak svjedost i prošao je por ed nje, a onda nestao.
Prek or ačil a je pol egnut o deblo i pala u Gaëton ovo naručje.
»Nedostaj ala si mi«, rek ao je nakon poljupca. Odm akn uo se nev oljko – mog la je to
280
osjetit i. Nisu se vidjeli više od osam mjes eci. Svak i put kad bi čula da je vlak iskoč io iz
tračnica, ili da je hot el s Nijemcima dignut u zrak, ili za okršaj s partizanim a, brin ul a se.
Uzeo joj je ruku i pov eo kroz šumu, tol iko mračn u da nije mog la vidjeti muškarc a
pored sebe ni staz u pod nog am a. Gaëton nijednom nije upal io baklju. Poznav ao je ove
šume kao vlastit i džep, živio je ovdje već više od god in u dana.
Na kraj u šume izb il i su na oveću liv ad u gdje su ljud i staj ali u red ov im a. U rukam a su
drž ali bak lje, mašući njima naprij ed-nat rag kao reflektorima, osv jetl jujuć i zar av an među
drv ećem.
Nad glav om je čula motor avio na, osjetivši zap ah zraka na obraz ima i mir is isp ušnih
plinov a. Počeo je nag lo ponirati, leteći dov oljno nisko da potrese stab la. Čula je glasn o
mehaničko škripanje pa udar met al a o met al, a onda se pojavio padobran, pod njime se
njih ala golem a kutija.
»Bac aj u oružje«, rekao je Gaëton. Pov ukao ju je za ruku i pov eo ponovno među drv e-
će, pa uzbrd o, do logora dub oko u šumi. U sam om sred iš tu bukt jela je jarkonarančast a
log ors ka vat ra, a svjetlost je bila zaklon jena gust im granjem stabala. Nek ol ik o je muška-
rac a staj al o oko vatre, pušeći cigarete i razg ov ar ajuć i. Već in a ih je došl a ovam o kako bi
izb jeg li pris ilnu dep ortac iju u njem ačke radn e log or e. Kad bi se jednom našl i ovd je, uzi-
mali su puške u ruke i postajali partizani – »mak ij i« – koji su se bor il i u ger ils kom ratu s
Nij emcima; tajno, pod okril jem noći. Podm etali su eksp loz iv pod vlakov e, podizali u
zrak skladišta oružja, namjern o plav ili kanale, činil i sve što su mog li ne bi li omel i pro-
tok dob ar a te odlaz ak Franc uz a u njemačk e logor e. Zal ihe i informacij e pribavljal i su od
Sav ezn ika. Život i su im staln o bili u opasn osti; kad bi ih nep rij atelj pronašao; odm azda
bi bila brza i često nemil osrdna. Paljen je kože, elekt roš ok ovi, osl jepl jivan je. Svak i je
maki u džepu nos io pilul u cijan id a.
Muš karci su bili prl jav i, nao čig led izgladn jel i, izbez uml jen i. Već ina je nos il a smeđe
samt an e hlače i crne beretk e, sve ofucan e, zakrpane i izb lijedjel e.
Ma koliko Isabell e vjer ov al a u njihov cilj, ne bi se voljel a zat eći sama među njima.
»Dođi«, rekao je Gaëton. Obišl i su lom ač u i došli pred mal eni, prl javi šator kroz čiji
se otvor vidjela jedn a vreć a za spav anje, hrpa odjeće i par blatnjav ih čiz am a. Kao i obič-
no, zau daral o je na prijav e čar ape i znoj.
Isabelle je pogn ula glavu i sagn ul a se dok je ulazil a u šat or. Gaëton je sjeo por ed nje i
zat vorio šator. Nije upalio svjetiljku (ostali će vidjeti njih ov e sil ue te i počet i dob ac ivat i).
»Isabell e«, rek ao je. »Nedost aj ala si mi.«
Nagn ul a se naprijed, prepustivš i se njegov om zagrl jaj u i pol jupcima. Kad je prestao –
prebrzo – dub oko je udahn ula. »Imam poruk u iz London a za tvoju skup inu. Paul ju je
primio dan as popodn e u pet. Čezn utl jivi jecaj i jesen je vio line.«
Čula je kako uvl ači dah. Očito je por uka, koju su primili putem radija BBC, bila ši-
fra.
281
»Je li riječ o neč em važnom?« upit ala je.
Njegove ruke kren u prem a njezin u licu, nježno ga obujm e i privuku na još jedan po-
ljubac. Ovaj je bio pun tuge. Još jedan rast anak.
»Dov oljno važn o da moram smjesta kren uti.«
Mogla je samo kimn ut i. »Više nikad nemam o vremen a«, šapn ula je. Svaki tren ut ak
koji bi dobil i, nekak o bi im bio ukraden, otet. Srel i bi se, pov ukli u sjenov it kut ak ili pr-
ljav i šator ili kak av sobič ak, pa u mrak u vodili ljub av, ali nik ad ne bi nak on toga ležal i i
kao ljubavnici razgov ar al i. Uvij ek bi je napust io, ili bi ona nap ust ila njega. Svaki put kad
bi je drž ao u zagrljaj u, pom isl ilab i – to je bilo to, ovo je posl jednji put. A onda bi čekala
da joj kaže da je voli.
Govor ila bi sebi da je to zato što je rat. Voli je, ali ga ta ljub av plaši, strah uje da će je
izg ubiti, i da bi ga nekako više boljel o ako bi se izjasn io. Za dobrih dana, čak bi u to i
povjerovala.
»Koliko je to opasn o? To gdje sad ideš?«
Opet muk.
»Pronaći ću te«, tiho je rek ao. »Mož da dođem na jedn u noć u Par iz, pa ćemo se ušu-
ljan u kino i zviždat i tijek om filmskih žurnala, i kasnije šet ati Rod in ov im vrt ovima.«
»Kao ljub avnic i«, rekla je, pokuš av aj uć i se nasmiješit i. Uvij ek bi ovak o govor ili jedn o
drugom e, dijeleć i san o živ ot u koji su gotov o zab oravili, i koji teško da se mog ao ponov i-
ti.
Dotakn uo joj je lice s nježnošć u koja joj je izm am ila suze u očima. »Kao ljubavn ic i.«
* * *
U prot ekl ih osamnae st mjes eci, tij ek om koj ih je rat eskalirao, a nacisti post ajal i sve agre-
sivniji, Via nn e je pron ašl a i u sirotište sakril a trinae ster o djece. U poč etk u je samo obila-
zil a bliž u okol ic u, slij ed eći tragove koje je dob ival a iz OSE-a. S vrem en om, nads tojn ica
se povez ala s JDC-om – krovn om židovs kom hum an itarnom udrug om u Sjed in jenim
Drž av ama, koja se bor ila da spas i žid ovsku djecu – pa su oni pros ljeđ iv ali Vianne infor-
macij e o drugoj djec i kojoj je treb al a pom oć. Majke su se katk ad same poj avl jival e na
njezinom kućnom pragu, uplakane, očajn e, prekl injuć i je za pomoć. Vianne nij edn om
nije nik oga odb il a, ali uvij ek je bila izvan sebe od strah a.
Ovog toplog lipanjskog dana 1944., tjedan dana nak on što su Sav eznici iskrc ali više
od stot in u ped es et tis uć a trupa u Norm and iji, Viann e je staj al a u učio nic i sir ot iš ta, zure-
ći u umorn u djec u koja su tromo sjed il a za svojim stol ovima. I nije bilo čudno da su bili
umorn i.
Tijekom prošle godine bomb ard iranje je bilo gotovo neprest ano. Zračn i napad i bili
su tol ik o česti da se Vianne nije ni gnjavila vodit i djecu u podrum kad bi se oglas ila sir e-
na. Samo bi lež ala s njim a u krev etu, čvrsto ih grl eć i sve dok se ne bi oglasil a ona za pres-
tan ak opasnosti ili bi bombardir anje prest al o. Ali predah nik ad ne bi dulje pot raj ao.
282
Via nn e je pljesn ula ruk am a i zat raž ila pažn ju. Mož da bi ih kakv a igra malo orasp olo-
žil a.
»Je li opet zračni nap ad, madame?« upit ao je Emile. Sad mu je bilo šest, i nikad više
nije spom en uo mamu. Kad bi ga za nju pit al i, gov orio bi da je »umrla jer se razbol jel a«, i
to bi bilo sve. Nije se sjećao da je jedn om bio Jean Geo rges Rue ll e.
Baš kao što se ni pet ogodišn ji Dan iel nije sjećao tko je nekadb io.
»Ne. Nije zračn i nap ad«, rekl a je. »Zap ravo, baš sam pomisl ila kako je ovd je užasn o
vruć e.« Pov ukl a je svoj opuš teni ovratnik.
»To je zbog zamrač enih proz or a, mad am e«, rekl a je Clau dine (prij e Bernadett e).
»Majk a kaže da se u svojoj halji osjeća kao dimljena šunka.«
Djec a na ovo prasnu u smij eh.
»Bolje i ovo nego zims ka hladnoć a«, rekl a je Soph ie, i na to svi stanu pot v rdn o kim ati
glav ama.
»Misl ila sam«, nast avi Via nn e, »da bi dan as bio dob ar dan za...«
Prije nego što je mogla dov rš iti mis ao, čula je brektanje motocikla; nek ol ik o tren uta-
ka kasnije, kor ac i – vojn ičk e čizme – zagrm jel i su kam en im hodnikom.
Svi su se ukipili.
Vrat a učionic e su se otvoril a.
Unut ra je ušao Von Richter. Dok je pril az io Via nne, skinuo je kapu i tutn uo je pod
paz uh o. »Mad ame«, rekao je. »Izi đit e sa mnom u hodnik.«
Via nne kimne. »Samo trenut ak, djec o«, rekla je. »Čitajte u tiš in i dok se ne vrat im.«
Von Richter je uze pod ruku – bolnim, osvetničkim stis kom – i pov ed e u kameno
dvor iš te isp red učio nic e. Zvuk tekuć e vode iz mah ov in om obrasle fontan e grg ol jio je u
blizini.
»Došao sam vas pitat i za vaš eg pozn an ik a, Henr ij a Navarrea?«
Viann e se mol il a da se nije vidno lecn ul a. »Za koga, Herr Sturm bannfüh rer?«
»Henri Navarre.«
»Oh. Oui. Vlasnik hotela.« Stegnula je šake ne bi li ih umiril a.
»Vi ste mu prij ateljica?«
Via nne zatres e glavom. »Nisam, Herr Sturmb ann f ührer. Jedva da ga i poznaj em. Ovo
je mali grad.«
Von Rich ter je ponovn o prodorn o pogled a. »Ako mi lažet e nešto ovak o beznač ajn o,
mog ao bih se zap itat i što ste mi još slagal i.«
»Herr Sturmbann füh rer, nisam...«
»Viđen i ste s njim e.« Dah mu je vonjao po pivu i slan ini, a oči su mu bile sužen e.
Ubit će me, pom isl ila je prvi put. Tol iko je dugo bila oprezn a, nikad mu se nije su-
protstav il a ili mu prkosil a i, ako je mogla, nik ad ga nije gled al a u oči. Ali u posljedn jih
nek olik o tjed an a post ao je ćudl jiv, nepred vidljiv.
283
»Ovo jest malen grad, ali...«
»Uhić en je jer je pom ag ao nep rijat elju, madam e.«
»Oh«, rekla je.
»Još ćemo o ovome porazg ovarati, madam e. U mal oj sobi bez prozora. I vjer ujte, iz-
vuć i ću istinu iz vas. Otkrit ću da ste s njim e sur ađ iv ali.«
»Ja?«
Stegnuo je stis ak tol ik o da je pomisl il a da će joj prs nuti kost. »Otk rij em li da znat e
bilo što o ovome, privest ću vašu djec u na isp itiv an je... nem il osrdn o... a onda ću vas sve
poslat i u zat vor Fresnes.«
»Nem ojt e im nau diti, preklin jem vas.«
Bilo je to prvi put da ga je za nešto prekl in jala, i on se ukipi čuvši očaj u njezinu gla-
su. Dis an je mu se ubrzalo. I eno ga, jasn o pop ut plavetn ila u njegov im očima: uzb uđ e-
nje. Više od godinu i pol strog o je pazila na vlad anje u njeg ovoj blizini, odijevajući se i
pon aš ajuć i pop ut sir očet a, nik ad ne privl ačeć i pažn ju, nikad ne govoreći ništa osim da,
ili ne, Herr Sturm b annführer. Sada, u samo jednom trenu, sve je to uništil a. Otk rila je
svoj u slabost, i on je to uočio. Sada je znao kako je može pov rij ed it i.
* * *
Nek oliko sati kasn ij e Viann e je bila u sob ičku bez proz or a u utrob i grads ke vij ećn ice.
Sjed il a je ukoč en a na stolcu, stež ući nasl on za ruke tol ik o da su joj članc i pobijeljel i.
Satim a je bila ovd je, sama, pok uš avaj uć i smislit i najb ol je odg ov or e. Kol iko su znal i?
U što će pov jer ov at i? Je li Henr i spom en uo njez ino ime?
Ne. Da su znali da krivot vori dok umente i skriv a žid ovsku djecu, već bi bila uhićen a.
Iza nje vrat a su se odškrin ula, a onda uz škljoc aj zatvoril a.
»Madam e Mau riac.«
Ustala je.
Von Rich t er je polako kružio oko nje, njeg ov pog led intiman na njez in om tij el u.
Imala je izb lijed jel u, mnogo puta prekrojenu haljin u, nije imal a čarape, a na nog am a ok-
sford ic e s drven im potplatim a. Kosa, koju nije dva dana oprala, bila je prek riven a turb a-
nom kockasta uzork a, na čelu privezana u čvor. Ruž je već odavna pot rošil a pa su joj us-
nic e bile blij ed e.
Zau st avio se isp red nje, prebliz u, ruku prekrižen ih na leđima.
Valjal o je smoći hrabrosti da podign e brad u, a kad je to učin il a – kad je pog led ala u
njeg ov e leden op lave oči – znala je da je u nevolji.
»Viđen i ste kako s Henrijem Navarreo m šećer e trgom. On je osumnjičen za sur adn ju
s Maqui s de Limou sin, tim kukav ic ama koji pop ut živ otin ja žive u šum am a i pom až u
nep rijatelju u Norm and iji.« U isto vrijem e kad su se Saveznic i iskrc al i u Normandij i,
makij i su har al i zeml jom, prek idajući željezničk e linije, postavljaj uć i bombe i plav eć i ka-
nal e. Nac isti su očajničk i žel jeli pron aći i kazniti partizane.
284
»Jed va da ga poznaj em, Herr Sturm b annführer. Ne znam ništa o onim a koji pomažu
nep rijatelju.«
»Prav ite me budalom, madam e?«
Zatresla je glav om.
Žel io ju je udariti. Mogla je to vidjet i u njegov im plav im očima; ružna, bol esn a žel ja.
Usađ ena u njeg a onda kad ga je preklin jala za neš to, i sada nije znal a kako je išč upati.
Posegn uo je i prs tim a joj preš ao duž čeljusti. Lecn ula se. »Zar ste zaist a toliko ned už-
ni?«
»Herr Sturmb annfüh rer, živit e u mom domu već osamn ae st mjes ec i. Viđat e me sva-
kodnevn o. Hranim djecu i rad im u vrtu i poduč av am u sir ot iš tu. Teško da bih mog la
pom agati Savezn icima.«
Jag odicam a prstiju milov ao joj je usne, prisilivši je da ih razdvoji. »Otk rij em li da ste
mi lagali, povrijed it ću vas, madam e. I prit om ću uživati.« Pust io je da mu ruka padne.
»Ali ako mi govorit e istin u – sada – poš ted jet ću vas. I vašu djec u.«
Prot rn ula je na pomis ao da bi mog ao otkrit i kako je cij el o ovo vrijem e živ io sa žid ov-
skim djetet om. Time bi ispao bud ala.
»Nik ad vam ne bih lagala, Herr Sturm bann f ii hrer. Morate to znat i.«
»Evo što znam«, rekao je, prignuvš i se bliže i šapn uvši joj na uho: »Nadam se da mi
lažet e, madam e.«
Odmaknuo se.
»Uplaš il i ste se«, rekao je smij ešeći se.
»Nemam se čega plaš iti«, odvrat ila je, nesposobn a to dov oljn o glasn o izr eći.
»Vidjet ćemo je li to ist in a. Za sada, mad ame, pođ it e doma. I mol ite se da ne otk ri-
jem da ste mi lag al i.«
* * *
Ist og tog dana Isa belle je prolaz ila kamenom ulic om grad ić a na brdu, Urr ugnea. Mogla
je čuti odjek vlast itih korak a. Na putu dovd e iz Pariz a, njez ine dvij e posl jedn je »pjesme«
– bojnik Foley i des etn ik Smyth e – sav ršen o su slij ed ili uput e i uspjeli proć i brojne kon-
trolne točk e. Nije se već dugo osvrn ul a, ali ni u jedn om času nije pos umn jala da se kreć u
kako im je reč en o – najm an je stot inu met ara jed an od drugoga.
Na vrhu brij eg a, vid jel a je muš karca kako sjed i na klupi ispred zatvoren og poš tans kog
ured a. U ruci je imao natpis: gluh on ijem. ček am majku da dođe po mene. Začud o, još
uvijek su uspij eval i zav ar ati naciste ovom jednost avnom smical ic om.
Isa b ell e mu priđe. »Imam kiš obran«, rekl a je na eng leskom s teš kim naglaskom.
»Čini se da će kiša«, odvrat io je.
Kimnul a je. »Hodajte najman je pedeset met ar a iza mene.«
Nast av ila se pen jati uzbrdo, sama.
Kad je dosp jela do iman ja mad ame Bab ineau, već se spust io sumrak. Na okuc i je zas-
285
tal a, ček aj ući da je pilot i sust ignu.
Muškar ac koji je sjed io na klup i stigao je prvi. »Zdravo, gosp oj a«, pozd ravi je skid aj u-
ći svoju pos uđ enu beretk u. »Bojn ik Tom Dowd, gosp oja. Sarah iz Paua vam šalje poz-
drav e. Ona je prv or azr edna domać ic a.«
Isab ell e se umorno nasmij eši. Bili su tol iko... nevjerojatn i, ti Jenk ij i, s onim svojim
uvijek spremn im osmij esima i gromkim glas ovim a. A tek njihov a zah valn ost. Nim alo
nal ik Britancima, koji bi zah val ili kratk o i odsječno, ih hladnim i čvrstim ruk ovan jem.
Odavno je već prest ala broj iti kol ik o su je puta Amer ik anci zag rl ili tol iko srčano da bi je
gotovo bacil i s nogu. »Ja sam Julie tt e«, rekl a je bojnik u.
Iduć i je stig ao bojn ik Jack Fol ey. Šir oko se osmjehn uo i rek ao: »Bogam i, ovo su pla-
nin e i pol.«
»Dol je si rek ao da će to biti mačji kašalj«, rek ao je Dowd ispruživši ruku. »Dowd.
Chic ago.«
»Fol ey. Bost on. Drago mi je.«
Desetn ik Smyth e stigao je zadn ji, nek olik o minut a kasn ij e. »Zdravo, gosp ođo«, uko-
čeno je pozd rav io. »Bio je ovo vraš ki usp on.«
»Samo ček ajt e«, rekl a je Isabelle nas mijavš i se.
Pov el a ih je do brvnare i triput pok ucal a. Madam e Babin eau je blag o odš krinula vrat a
pa se, ugled avš i Isa b ell e kroz proc ij ep, šir ok o nasmiješila i pustila ih unut ra. Kao i uvi-
jek, željezni kotao vis io je nad vatrom na čađ av om ognjiš tu. Stol je bio postavljen za nji-
hov dol azak, s čašam a toploga mlijek a i praznim zdjelam a za juhu.
Isa b elle se ogled ala oko sebe. »Edua rdo?«
»U štagl ju je, s dvojicom pilota. Imamo teškoća s nabav om nam irn ic a. Sve je to zbog
tog vražj eg bomb ardir an ja. Pola grad a je sravnjen o sa zeml jom.« Spust il a je ruku na Isa-
bell in obraz. »Izgledaš umorn o, Juliette. Jesi li dob ro?«
Dod ir je bio tol iko utješan da Isa b elle nije mog la a da se nač as ne osl on i. Žel jel a se iz-
jad ati svojoj prij at eljic i, malo se rast er et iti, ali bio je to još jedan od luksuz a u ovom e
ratu. Sa svoj im si se tegobam a nosio sam. Isa b elle nije rekla mad am e Bab in eau da je Ges-
tap o prošir io svoju potragu za Slav uj em, niti da brin e za oca, sest ru i nećakin ju. Uosta-
lom, što bi joj to vrij edil o? Svi su imal i obitelji za koje su brinul i. Bile su to uobič ajen e
tjeskobe, točk e ucrtan e na zeml jovid u ovog a rata.
Isa b ell e je posegn ula za starič inom ruk om. Tol ik o se toga užasn og događalo u njiho-
vim živ ot ima, ali postojalo je i ovo: prijat eljs tva skov an a u vatri, nesal omljiv a pop ut že-
ljeza. Nak on tolik o mnogo samotn ih god in a proved enih u samost anim a, odbačena i za-
boravljena u internatim a, Isa bell e nikad nije uzim al a zdrav o za gotov o čin jenic u da sad
ima prijat el je; one koje je voljel a, i koji su vol jel i nju.
»Dobro sam, prij atel jic e moja.«
»A onaj tvoj zgodni mladić?«
286
»I dal je diže sklad iš ta i vlak ove u zrak. Vid jeli smo se net om prij e invaz ij e na Nor-
mand ij u. Slutila sam da se sprema neš to vel iko. Znam da je on u samom sred iš tu sveg a.
Brin em se...«
Isa bell e je čula udaljeno brujanje motor a. Okren ula se prema mad ame. »Očekujete li
koga?«
»Ovamo nitk o ne dolazi vozil om.«
I pil ot i su čuli zvuk ove. Razgov or je utihnuo. Smyth e je pod ign uo pogled. Fol ey je
izv ukao nož zat aknut za remenom.
Koze su počel e meketat i. Sjen a je prošl a preko prozora.
Prij e nego što ih je Isa b elle uspjela upozor it i, vrat a su se fres kom otvorila i svjet lost se
razlil a prost orij om, a unut ra je nahrupil o nek ol ik o eses ovaca. »Ruke uvis!«
Isabelle je netk o snažn o udario kund ak om u glavu. Zast en jal a je i posrn ula nap rij ed.
Noge su je izdal e i pala je, udar ivš i snažno o kameni pod.
Pos ljednje što je čula prije nego što je izgubila svijest, bilo je: »Svi ste uhićen i.«
287
Trideset tri
Isab elle se prob udila zap ešć a i gležn jev a privez an ih za drveni stol ac; užad joj se usjekla u
meso, zat egnut a tolik o da se nije mogla ni milim et ar pomakn uti. Prs ti su joj utrn ul i.
Jedn a žar ulja visjel a je sa strop a; stož ac svjet losti u tami. Soba je zau darala na vlag u i mo-
krać u, voda je curila kroz pukot in e u kam enu. Negdje ispred nje bljesnula je šibic a.
Čula je kako je zast rug ala, osjet ila sumporni vonj i pok uš al a pod ignut i glav u, ali po-
kret je bio toliko bolan da je protiv vol je zaj eč ala.
»Gut«, netko je rekao. »Boli.«
Gestapovac.
Povuk ao je stolac iz tame i sjeo sučel ice njoj. »Bol«, samo je kaz ao. »Ili bez bola. Na
tebi je odl uka.«
»U tom slučaj u, bez bola.«
Snažn o ju je ošam ar io. Krv joj je isp un il a usta, trpk a i met aln a okus a. Osjet il a je kako
joj kapl je niz brad u.
Dva dana, pom islil a je. Samo dva dana.
Mor ala je izd rž ati ispitivan je dvadeset i četir i sata, ne odat i nijedno ime. Ako bi u
tome usp jela, ako se ne bi slom il a, njezin otac i Gaëton i Henr i i Did ie r i Paul i Anou k
imat će vremena da se sklone na sig urno. Uskor o će doznati da je uhićen a, ako već nisu
znali. Edua rdo će poslat i poruk u, i oni će se prit aj it i. Tak av im je bio plan.
»Ime?« upitao je izvuk avši mali notes i olovk u iz džep a na prs ima.
Osjet il a je kako joj krv s brad e kapa na kril o. »Jul iette Gerv aise. Ali to već znate. Ima-
te moje dok umente.«
»Imam o dokum ent e koji te ident if ic iraj u kao Jul ie tte Gerv aise, ist in a.«
»Zaš to me onda pit ate?«
»Tko si zapravo?«
»Zap rav o sam Jul ie tt e.«
»Gdje si rođ ena?« lij en o je upitao, proučav ajući svoje lijepo uređene nokt e.
»U Nici.«
»A što si radil a u Urr ugn eu?«
»Zar sam bila u Urrugn eu?« upit al a je.
Na ovo se isp rav io, vrat ivš i pog led na nju sa zan im anjem. »Kolik o ti je god in a?«
»Dvadeset dvij e, ili uskor o, misl im. Rođendani mi više ne znač e puno.«
288
»Izgledaš mlađ e.«
»Osjećam se starije.«
Pol ak o je ustao i nad vio se nad njom. »Rad iš za Slavuja. Žel im njeg ov o ime.«
Nisu znal i tko je.
»Ne znam ništa o pticama.«
Udarac je doletio niotkud a, zapan juj uće žest ok. Glav a joj je pol et jel a u stranu, i snaž-
no udar il a o naslon stol ice.
»Gov or i o Slav uj u.«
»Rekl a sam...«
Ovaj put ju je udario željeznim ravnalom preko obraz a, tolik om sil in om da je osjet ila
kako joj koža puca i krv nav ir e.
Nasmiješio se i pon ovio: »Slavuj.«
Pljun ula je što je jače mog la, no sve što je izi šl o bio je rastegn uti krvavi ispljuv ak koji
joj je slet io na krilo. Zat resla je glav om da razb ist ri vid i smjesta požalil a.
Opet joj je pril azio, ritm ički udaraj ući zakrv avl jen im ravnalom po svom otvoren om
dlan u. »Ja sam Rittmei ster Schm idt, zap ov jedn ik Gest apa u Amboiseu. A ti si?«
Ubit će me, pomisl ila je Isa belle. Otimal a se i trzal a, teško dišuć i. Osjetil a je okus vlas-
tit e krvi. »Jul iette«, šapn ul a je, sad očajničk i žel eć i da joj pov jer uje.
Neće moći izdržat i dva dana.
Bio je ovo riz ik na koji su je svi upozorili, jez iv a ist ina onoga što je rad ila. Kako joj je
ikad sve to moglo izg ledati kao pust olovina? Njezin om krivic om umrijet će i ona i svi
koje je voljel a.
»Imamo već in u tvojih suradn ik a. Nema smisla da umreš kako bi zaš titil a mrtvace.«
Je li to bila istin a?
Nije. Da je istin a, i sama bi već bila mrtva.
»Julie tt e Gerv aise«, ponovila je.
Odal am io ju je tol ikom snag om da se stolica prev al ila i tresnul a o pod. Glavom je
zviznula o kam en u ist om trenutk u kad ju je udar io u trbuh vrš kom čizme. Bol je bio
neop isiv. Čula je kako govor i: »A sad, mad emoiselle, rec it e mi Slav uj evo ime«, a ona nije
mogla odgov or it i čak i da je htjel a.
Pon ovno ju je udario, svom svoj om snag om.
* * *
Svij est je don ij el a bol.
Sve ju je boljel o. Glav a, lice, tij el o. Treb alo je smoć i snag u – i hrab rost – da podign e
glavu. I dalje je bila priv ezana za gležn jeve i zapešća. Konopci su se trljali o njez in u rasje-
čenu, krv avu kožu, zasij ecal i natuč eno meso.
Gdje sam?
Pos vuda oko nje bila je tama, ali ne obična, ne kao mračn a soba. Ovo je bilo nešto
289
drug o; nep robojno crn ilo, pop ut tint e, štoje pritiskal o njezino pretuč en o lice. Osjet il a je
zid tek koji centimetar dalje od lica. Pokušala je samo malo pom akn ut i stop alo nap rijed,
ali bol je uz url ik oživio, dubok o zagriz avš i posjekot ine od kon opca na gležnjevim a.
Bila je u nek akvom kovč egu.
I bilo joj je hladn o. Mogla je osjetit i vlast iti dah i znala je da bi bio vidljiv. Nosn ice
su joj bile zaleđ ene. Snažno je zad rht al a, nekont rolir an o.
Krikn ul a je u užasu; zvuk njezin a vriska odjeknuo je i ponovn o je izg ubila svijest.
* * *
Smrz av am se.
Isab ell e se tresla od hladn oć e, cvileći. Sad je osjeć al a kako joj dah stvara oblačić e pred
licem, pretvaraj uć i se u inje na njezinim usnicama. I trep avic e su joj bile zaleđene.
Misli, Isabelle. Nem oj odustat i.
Malčic e se pom akn ul a, opirući se hladn oći i bolu.
Bila je u sjed ećem pol ožaju, još uvijek zav ezan a.
Gola.
Sklop ila je oči, prep lavl jena mučnin om od same pomisli kakoju je svlač io, dodiriv ao
je dok nije bila pri svijest i.
U smrdl jivoj tami postal a je svjesna bruj an ja. Najprij e je pomislil a da je to zvuk njezi-
ne krvi koja boln o pulsir a, ili srcakoje očajnički kuca da je održi na živ otu, ali bilo je to
neštodrug o.
Bio je to nek ak av motor, i to negd je u bliz in i, zujao je. Prep ozn ala je zvuk, ali što je
to bilo?
Pon ovno se stresla, pokušavajuć i pomakn ut i prs te na ruk ama i nog am a ne bi li se ot-
hrval a obam rl ost i koja joj je prep lavil a udov e. Najprije je osjećala bol u stopal im a, pa za-
tim utrnul ost, a sad... Niš ta. Pomaknula je jed in o što je mogla – glavu – i udaril aje o ne-
što tvrdo. Bila je gola, privezana za stol ac u...
Led. Mrak. Brujan je. Skučeno...
Hladnjak.
Usp anič ila se, mahnito se pokušavaj uć i osl obod it i, preval it i svoj led eni kavez, ali na
konc u je bila samo izmož den a. Por ažen a. Nije se mog la pom akn ut i, niš ta osim prs tiju
koji su bili prev iše smrzn uti da bi surađ iv ali. Ne ovak o, mol im te.
Umrij et će od smrzavan ja. Ili guš en ja.
Njezin o je disan je odjek iv alo, obav ij alo je, drht aj daha bio je posvud a oko nje. Počel a
je plak ati, a suze su se smrz av ale, pretvar aj ući se u leden e kapl jic e na njez in im obrazim a.
Pom isl ila je na sve one koje je voljel a – Viann e, Sophie, Gaëton, otac. Zašto im svak og a
dana nije govorila kol iko ih voli, onda kad je za to imal a priliku? Sad će umrij eti a da ni-
kad to nije rekl a Vianne.
Vianne, pomislila je. Samo to. Ime. Dijel om mol itva, dijel om kaj anje, dij elom opro-
290
štaj.
* * *
Mrt vo tij el o visjel o je sa svake uličn e lampe na grads kome trgu.
Vianne je zast al a, ne mogavši povjerovat i vlastit im očim a. Preko puta, neka je starica
staj al a isp od jednog od tih lešev a. Zrakom se pronosil o cviljen je i škripa zategn ut e užadi.
Via nn e je oprezn o nastavil a trg om, drž eći se podalje od uličn ih lampi...
Pomodrjela, podbuh la, mlit av a tijela...
Ovd je mora da je bilo najmanje deset ak leš eva – Franc uza, bilo je to očigledn o. Po
svemu sudeći bili su to mak ij i – neu st rašiv i partiz an i, gerilc i iz šuma. Imal i su smeđ e hla-
če i crne beretk e i trobojne vrpce na rukavim a.
Via nne je prišl a starici i spust ila ruku na njezin o rame. »Ne biste smjel i biti ovd je«,
rekl a je.
»Moj sin«, rekla je žena napukl im glas om. »Ne može ostat i ovd je...«
»Dođ ite«, rekl a je Via nne ovaj put neš to grublje. Odvela je staricu s trga. Na Rue La
Grande žena se oslobodila i udal jil a, muml jajuć i sebi u bradu, plač ući.
Via nne je prošla pored još tri trup la na putu do bou ch er ie. Carriveau kao da je zadrž a-
vao dah. Posl jednjih nek ol ik o mjes eci Sav eznic i su nep rest an o bomb ardir ali cijelo po-
dručje, i od nek ol iko zgrada sada su ostale samo ruševine. Činil o se kako nešto uvij ek
pada, urušav a se.
Zrak je von jao na smrt, grad je bio tih; opasn ost je vrebal a iz svak e sjene, iza svakog
ugla.
U redu pred mesn icom Via nn e je čula kako žene ispot ih a razgov araju.
»Osveta...«
»Gore nego u Tull eu...«
»Jesi li čula za Orad our-sur-Glane?«
Čak i uza sve to, sa svim tim uhić en jim a i deport ac ijam a i smakn ućima, Vianne nije
mogla povjer ov ati najn ovij im glasin ama. Juč er ujut ro nac isti su umarš ir al i u maleno se-
oce Orad our-sur-Glan e, ned alek o od Carr ivea ua, i sve seljan e puš kam a otjer ali u seo sku
crk v u, navodno kako bi im provjer ili dok um ente.
»Sve u selu«, šapn ula je žena s kojom je Vianne razgovarala. »Muškarci. Žene. Djeca.
Nac ist i su na njih otvoril i vatru, a zat im ih sve zak ljuč al i unut ra i spal il i crkv u do teme-
lja.« Oči joj se napune suzam a, »Živa istin a.«
»Ne može biti«, zgranul a se Via nne.
»Moja Ded ee je vidjela kako pucaj u trudnici u trb uh.«
»Zar je to vidjel a?«
Star ica je kimnula. »Dedee se sat im a skriv ala iza kavez a za zečev e, gled ajući kako cije-
lo selo guta vat ra. Rekl a je da nik ad neće zaboraviti vrisku. Nisu svi bili mrtvi kad su za-
palili crk vu.«
291
Bila je to, nav odno, osveta za Sturm b annführera koj eg su otel i makij i.
Hoće li se isto dogoditi i ovdje? Iduć i put kad pret rpe gubitk e, hoće li Gestapo ili SS
skup iti mješ tan e Carrivea ua, zatočiti ih u gradsku vij ećnicu i na njih otvoriti vat ru?
Uzel a je malen u limenku ulja koju je mogla dob it i za svoj e bon ove i nap ust il a trgovi-
nu, navukavš i kapul jaču kako bi zaklon il a lice.
Netk o ju je zgrabio za ruku i silovito pov ukao ulij evo. Pos rn ul a je u stranu, saplela se
i umalo pala.
Pov ukao ju je u mračnu ulič ic u i otk rio se.
»Tata!« usk likn ula je Viann e, prev iš e zabez eknuta njegovom poj avom da bi bilo što
drug o rekla.
Vidjel a je što mu je ovaj rat učinio, kako mu je izb razdao čelo i stvor io podb uhle vre-
ćice pod njegov im umornim očima, kako je posivio boju njegove kože i zabij elio mu
kosu. Bio je strah ovit o mršav; staračk e pjeg e istočkale su njeg ov e ispij en e obraze. Pods je-
ti je to na njegov pov rat ak iz Vel ik og rata, kad je isto ovako loše izg ledao.
»Post oji li neko mirno mjesto gdje mož em o razg ovar ati?« upita je. »Ne bih volio su-
sresti tvog Nijemc a.«
»Nije on moj Nij em ac, ali oui.«
Nije mu mogla zam jer iti što ne želi susresti Von Rich t era. »Kuća por ed moje je nap u-
štena. S istočn e strane. Nijemc ima je previše malen a da bi se njom e gnjavili. Mož em o se
tamo sast ati.«
»Za dvad es et min ut a«, rek ao je.
Via nn e ponovno nav uče kap uljaču preko marame što joj je pok rival a glavu i iziđe iz
uličice. Kad je napustila grad, korač ajući blatnjavom cestom prem a kući, pokušala se do-
sjet iti razl og u zašto se otac ovd je poj av io. Znal a je – ili barem nag ađala – da Isabell e živi
s njim e u Par izu, iako je čak i to bila samo pretpost avk a. Možda su njih dvoj e živjeli
odvoj enim živ ot ima u istom e gradu. Nije se čula s Isabelle još od one užasne noći u štag-
lju, iako joj je Henr i rekao da se opor avil a.
Požuril a je por ed uzletišta, jedva i prim jeć ujući avio ne, zgužvane i zad imljen e nakon
nedavn ih nap ad a.
Kod Rach elin e kap ije zastal a je pa pogled al a gore i dol je niz ulic u. Nitko je nije slij e-
dio niti je promat rao. Ušul jal a se u dvor iš te i požurila prema napuš tenoj kući. Ulazna
vrat a već su odavno raz valjena i sad su visjela nak os o. Ušla je unutra.
Unut rašnjost je bila u polumraku, prašnjav a. Got ovo je sav namještaj bio odn esen, ili
su ga ukrali pljačkaši, a na zidovim a, gdje su nekoć vis jele slike, sad su bili crni kvadrat i;
samo je stari dvos jed s prl jav im jastucim a i pol omljen om nog om ost ao u dnevnoj sobi.
Vianne je sjela, nervozn o se podb oč ivši, i lupk ajući nog om po sagu od trs ke.
Grickala je nokat palc a, ne mog avš i se smir iti, a onda je čula korak e. Prišla je prozoru
i podignul a teški zast or.
292
Otac je bio pred vrat ima. Samo što to nije bio njezin otac, taj zgureni star ac.
Pust ila ga je u kuću. Kad ju je pog ledao, bore na njegovu licu još su se više prod ubil e;
nab or i kože činil i su se pop ut džepova otopl jenog voska. Proš ao je rukom kroz rijetk u
kosu. Dugi bijeli pram en ovi bili su rašč upan i, strš eći uvis, pružajuć i mu neobičan, na-
elekt riz ir an izgled.
Pol ak o joj je priš ao, jed va prim jetn o šep aj ući. I u tom času vratio joj se cijeli njez in
živ ot – uprav o zbog tog sporog, nespretn og nač in a koj im se kret ao. Čula je mamu kako
gov ori: Oprost i mu, Via nne, nije više svoj, ni on sam sebi ne može oprost iti... Na nama je da
to učin imo.
»Viann e«, nježno je izgov or io njez in o ime, njegov hrap av i glas ost ao je vis jet i u zrak u.
Opet ju je supt ilno pods jetio na živ ot »prij e«, kad je bio njez in tata. Bila je to davno za-
bor avljen a mis ao. U godin ama »poslije«, sve misl i o njem u posp rem ila je u ormar; s vre-
men om ih zab or avil a. Sad ih se pris jetila. Plaš io ju je taj osjeć aj. Pov rijed io ju je prev iš e
puta.
»Tata.«
Otiš ao je do dvos jed a i sjeo. Jastuci su se umorno ulekn ul i pod njegovom težinom.
»Bio sam grozan otac objem a.«
Bilo je to tol iko neočekiv ano – i istinito – da Via nn e nije znala što bi mu odg ovor il a.
Uzd ahn uo je. »Sada je prek asn o da to isp ravim.«
Sjel a je pored njeg a. »Nik ad nije prekasn o«, oprezn o je rekl a. Je li to bila ist in a? Bi li
mu mogla oprost iti?
Da. Odgovor je doš ao u tren u, neoček iv an kao i njegov dol az ak ovd je.
Okrenuo se prem a njoj. »Tolik o toga ti žel im reći, a tako je malo vrem en a.«
»Ost ani ovdje«, rekla je. »Ja ću se brin uti za tebe i...«
»Isa bell e je uhićena i opt už ena da sur ađ uje s neprijat eljem. U zatvoru je, u Gir ot u.«
Vianne oštro udahne. Tuga koju je osjetil a bila je neopis iva, kao i grizodušje. Koje su
bile njezin e posl jedn je riječ i upućen e sest ri? Ne vraćaj se. »Što možemo učin iti?«
»Mi?« rekao je. »To je sjajn o pitanje, ali nemamo ga kome uput it i. Ti ne smij eš učini-
ti niš ta. Ostaj eš ovdje u Carr ivea uu i drž iš se dalje od nev olja, kao i dos ad. Čuv aj moju
unuku. I ček aj svog suprug a.«
Via nne se jedva uspjel a suzdrž at i da ne kaže: Sad sam drukčij a, tata. Pomaž em židov-
skoj djec i. Žel jela je vidjet i svoj odraz u njegovim očim a, mak ar jedn om osjetit i kako se
njome ponos i.
Učin i to. Reci mu.
Kako je mog la? Izgled ao je tako star sjedeć i ovdje, nemoćan i sloml jen i pog ubl jen.
Nije bilo ni trag a onom čov jeku kak av je nek oć bio. Nije mor ao saznati da i Viann e ri-
skir a vlast it i život. Nije morao brinut i da će izgub iti obje kćer i. Pust it će ga neka misli da
je sigurna, kolik o je to bilo mog uće u ovim vremen ima. Kukavica.
293
»Isa belle će te trebati jedn om kad ovo sve svrši. Treb at će imat i dom u koji će se moći
vratiti. Reći ćeš joj da je učin ila pravu stvar. Jedn og dana će o tome brin ut i. Misl it će da
je treb ala ost ati s tobom, zaš tit iti te. Sjetit će se kako te je ost avil a s nac ist om, izlag al a vas
riziku i muč it će je njezine odluke.«
Via nn e je jasn o čula priznanje koje se skriv al o iza ovih riječ i. Pričao je vlastit u priču,
onako kako je znao, utk anu u Isa b ell in u. Govorio je da ga je muč il a odluk a da se pridru-
ži vojs c i u Velikom ratu, te da je patio zbog svega što je njegova borba učinila njegovoj
obit elji. Znao je koliko se promijen io kad se vrat io, i umjest o da ga je vlast ita patn ja još
više zbližila sa sup rugom i kćerim a, ona ga je udal jila. Kaj ao se što ih je odbac io, ost aviv-
ši ih s mad ame Dumas.
Kak av li je samo ter et to mor ao biti. Prvi put je sag ledal a svoj e djet injstvo kao odrasl a
osoba, s mud rošć u koju je stekla u ovome ratu. Rat je slom io njezin a oca; znal a je to
oduv ij ek. Majka joj je to nep restano pon avljal a, ali tek je sada Via nne razum jela.
Bio je sloml jen.
»Vi djev ojke pripad ate naraštaju koji će nastavit i dal je, koji će se sjećati«, rek ao je.
»Sjeć anja na sve što se dogodil o... teš ko će izb lij edjeti. Mor at ćete se drž at i zaj edn o. Po-
kaži Isabelle kol ik o je voliš. Naž al ost, sam to nik ad nis am učin io. A sada je prek asn o.«
»Zvučiš kao da se opraš taš.«
Pogled u njeg ovim očima bio je tužan, usamljen, i naje dn om joj sine zaš to je došao,
što je želio reći. Zrt vov at će se za Isab ell e. Nije znala kako, ali znala je da je to istina. Bio
je to njegov nač in da se isk up i za sva ona raz oč ar en ja koja im je priuštio. »Tata«, rekla je.
»Što kan iš učin iti?«
Spustio je ruku na njez in obraz. Bio je top ao i čvrst i utješ an, taj očinski dodir. Nije
shvatil a, ili mož da nije sebi priznal a, kol ik o joj je nedostaj ao. A sada, tek što je opaz il a
bljesak drukč ij e bud ućnost i, isk upl jen ja – on se rasp rš io. »Što bi ti učin il a da spas iš Sop-
hie?«
»Bilo što.«
Via nn e je zur il a u čov jek a koji ju je, prij e nego što ga je rat promijen io, učio da voli
knjige i pisanje i da prim jeć uje zal aske sunc a. Odavno nije pom isl ila na tog čov jek a.
»Moram poći«, rek ao je pruživš i joj omotn icu. Na njoj je, njegovim drht avim ruk opi-
som, pis al o: Isabell e i Via nn e. »Zajedno to proč itajte.«
Ust ao je i okrenuo se na odl azak.
Nije bila spremna da ga izg ub i. Zgrabila ga je za ruku. Djel ić njeg ov e orukv ice ost ao
je u njezinoj ruci. Zurila je dol je u nju: komad ić kock ast og, smeđe-bij elog pam uka lež ao
je na njezin u dlanu. Kom ad ić tkanin e, poput onih drug ih priv ezan ih za gran e njez in e ja-
buk e. Uspom ene na one koje je izg ubil a i voljel a.
»Vol im te, tata«, tiho je rekla, shvat ivš i kol ik o je to istinito, kako je uvij ek bilo istini-
to. Ljubav se pretvoril a u gubitak i ona ju je odgurnul a, ili je nekak o, ma koliko to bilo
294
nev jer oj atno, djelić te ljubav i u njoj ost ao. Ljubav djevojč ice prem a ocu. Bezuv jetn e. Ne-
podn ošl jiv e, ali nes alomljiv e.
»Kako mož eš?«
Teško je prog ut ala vid jevši suze u njegov im očim a. »Kako ne bih mogla?«
Još ju je jednom, posl jednji put, pogledao i pol jub io u oba obraz a – a onda se povu-
kao. Nježno, tol iko da je jedva čula, rekao je: »I ja vol im tebe«, a onda otiš ao.
Vianne ga je prat il a pog ledom dok se udal javao. Kad je najzad nest ao, vrat il a se kući.
Tamo je zast ala pod stab lom jabuke punom komadića tkan in a. Tijek om godin a stablo je
usah lo, njeg ov i plod ovi post ali su gorki. Drug a stab la bila su zdrava, ali ovo, stab lo njezi-
nih usp omen a, bilo je crno i skv rč en o, pop ut raz oren og grad a u dal jini.
Privez ala je smeđ e-bij el i komad ić por ed Rachelinog.
Zatim je ušla u kuću.
U dnevn oj sobi gorjela je vatra; cij ela je kuća bila topla, blag o zamagljena. Zatvor ila
je vrat a za sob om, namrš tivš i se. »Djec o«, zaz vala je.
»Oni su gore u mojoj sobi. Dao sam im malo čok olad e i neku društ venu igru da se
igraju.«
Von Richter. Otk ud on ovdje, usred bij el a dana?
Je li je vidio s ocem?
Je li znao za Isab elle?
»Vaša kći mi je zah valila na čok olad i. Baš je lij ep a djev ojčica.« Via nn e je znala da ne
smije pok az at i strah na ove riječi. Ost ala je mirn a i tiha, nastoj eći smirit i svoje pod ivl jalo
srce.
»Ali vaš sin«, samo je blago naglas io rij eč. »On vam nimalo nije nalik.«
»Moj sup rug, Ant...«
Udar ac je bio tolik o mun jev it da nije ni vidjela kad se pomakn uo. Sčep ao joj je ruku,
snažn o je stegn uvš i, gnječ eć i joj mek ano meso. Blag o je jauknula kad ju je bacio o zid.
»Opet mi lažet e?«
Uzeo joj je obje ruke, držeći ih nad njez inom glav om, prib ivš i ih o zid jednom ru-
kom. »Mol im vas«, rekl a je. »Nemojte...«
Odm ah je shvatil a da nije smjela prekl in jat i.
»Provjer io sam podatk e. Vi i Antoi ne imat e samo jedno dij ete. Djevojčicu. Soph ie.
Ost ale ste pokopali. Tko je onda dječak?«
Via nn e je bila tolik o prest ravl jena da nije mog la jasno razmišljati. Znal a je samo da
ne smije reći ist in u, ili će Dan iel biti dep ort iran. A sam Bog zna što bi njoj učinil i... ili
Sophie. »Ant oi neova rođ ak in ja je umrla pri por odu. Dan ie la smo usvoj il i net om prij e
početk a rata. I sami znate kako je teško pribavit i dokument e ovih dana, ali imam njeg ov
rodni i krs n i list. On je sad naš sin.«
»Vaš neć ak, znači. Krv, ali ne vaša. A tko mi može jamč it i da mu otac nije kom un ist,
295
ili Žid ov.«
Vianne grč evito progut a. Nije posumnjao. »Mi smo kat olic i. To dobro znat e.«
»Što biste učinil i da ga zadrž ite?«
»Bilo što«, rekl a je.
Otk opč ao joj je bluzu, pol ako, pustivši svak i gumb da zapn e kroz pohabanu rup ic u.
Kad je rast vorio bluzu, kliznuo je ruk om unut ra, prel azeći joj preko dojki, gnječeći joj
bradavice, tolik o snažn o da je jau kn ula od bola. »Bilo što?« upitao je.
Suho je prog utal a.
»Spavać a soba, mol im vas«, rekla je. »Moja djeca...«
Uzm akn uo je kor ak unatrag. »Posl ij e vas, madame.«
»Dop ustit ćete da Dan ie l ostan e ovdje?«
»Zar to preg ov arat e sa mnom?«
»Pregov aram.«
Zgrab io joj je kosu i silov ito pot egnuo, odvuk avši je u spavać u sobu. Nogom je za-
tvor io vrat a, onda je bac io o zid i ona je jauknula. Prik ucao ju je na mjest u, zad igao suk-
nju i strg ao joj gaćic e.
Okrenul a je glav u, sklop ila oči, čuvš i škljocaj kopče rem en a i otkopč avanje gumba na
raspork u.
»Pog led aj me«, rek ao je.
Nije se pomakn ula niti disala. Nije ni otvor ila oči.
Pon ovn o ju je udario. Svej edno, ostala je na mjestu, očiju čvrs to zat vor en ih.
»Ako me pog led aš, Daniel ost aj e.«
Okrenula je glavu i pol ako otvorila oči.
»Tako je već bolje.«
Zaš k rgutal a je zubim a kad je trz aj em svukao hlače, još joj više raš irio noge i oskvrn uo
joj tij el o i dušu. Nije isp ustil a nijed an zvuk.
Niti je odv ratila pog led.
296
Trideset četiri
Isab elie je pok uš al a otp uzati od... čega? Je li je netk o uprav o udar io nog om ili opekao?
Ili zaključ ao u hladnjak? Nije se mogla sjet it i. Priv ukl a je natrag svoja bolna, krv ava sto-
pala, mučn i centimetar po centim etar. Sve ju je bol jel o. Glav a, obraz i, vilica, zap ešća,
gležnjevi.
Netk o ju je zgrab io za kosu, povukao joj glavu unatrag. Tupi, prl jav i prs ti sil om su
joj otvorili usta; u njih se izl io vinjak. Zag rcnul a se pa ispl jun ul a.
Kosa joj se otapal a. Led ena voda curil a joj je niz lice.
Polak o je otvoril a oči.
Pred njom je staj ao muš karac, pušeći cig aretu. Mir is dima iza zov e joj mučninu.
Koliko je već bila ovdje? Misl i, Isa belle.
Premještena je u ovaj vlažn i pod rum bez zrak a. Dva jut ra su svanul a, a ona nije vid je-
la sunc e, zar ne? Dva? Ili samo jedn o?
Je li ostavila dovoljn o vremena svojim drugovim a da se sakriju? Nije mogla jasn o raz-
mišljati.
Muš karac je gov or io, postavljao joj pit an ja. Usta su mu se otvor il a, zatvorila, isp uh ala
dim.
Nag ons ki se lecn ul a, sklupčal a u čuč anj, zgur ivš i leđa. Muš kar ac iza nje udario ju je
po kral ješn ic i, snažn o, i ona se umiril a.
Dvoj ic a, dakl e. Jedan ispred i jedan iza nje. Usredot oči se na onog a koji govori.
Što je gov orio?
»Sjedni.«
Željela je prk osit i, ali nije imala snage. Uspentral a se na stol ac. Koža oko njez ina za-
pešća bila je razd erana i krvav a, iz rana je nav ir ao gnoj. Rukama je pok rila svoju goloti-
nju, ali bilo je to uzalud, znala je. Rašir it će joj noge i priv ez at i gležnjeve za stol ac.
Kad je sjel a, neš to mek an o dol eti joj u lice i padne na krilo. Tupo je spust il a pogled.
Haljina. Nije njez ina.
Prit isnula ju je o svoj e nage grud i i podignula pog led. »Obuc i se«, rekao je.
Ruke su joj se tresle dok je ustaj ala pa stala nesp retn o odij ev at i zguž van u, bezo b ličnu
plavu lanen u hal jinu, koja joj je bila barem tri broja prev elik a. Čin ilo se da joj treb a cije-
la vječnost da je zakopč a.
»Slavuj«, rek ao je povuk avši dugi dim iz cig ar et e. Vrš ak je zas vijetlio nar ančast o i Isa -
297
bell e se nag ons ki zgur il a u stolc u.
Schm idt. To mu je bilo ime. »Ne znam niš ta o pticam a«, rekl a je.
»Ti is Juliett e Gervaise«, rek ao je.
»Rekla sam vam to stot in u puta.«
»I ne znaš ništa o Slavuj u?«
»I to sam rekla.«
Ošt ro je kimnuo i Isabelle je odmah čula korake, a onda su se vrata iza njez inih leđa
uz škrip u otvoril a.
Pomisl il a je: Ne boli, to je samo tij el o. Ne mogu naudit i mojoj duši. Postala je to njez in a
mant ra.
»Gotov i smo s robom.«
Smij ešio joj se na nač in zbog kojeg su je podilazil i žmarci.
»Uvedite ga.«
Muškar ac u okovim a dot etur ao je unut ra.
Tata.
Vidjela je užas u njeg ov im očima i znala je kako izgleda: ras ječen a usn ic a i modrice
oko očiju i posjekotin e na obrazu... opekotine od cig ar et a na njezin im nadlakt ic am a,
kosa slijepl jen a od krvi. Treb al a bi ost ati mirn a, na mjestu, ali nije mogla. Šepajući je
krenul a naprijed, zubima škrg ućući od bola.
Nije bilo mod rica na njegovom licu, ni pos jekotina na usnama, niti su mu ruke bile
privezan e uz bolno tijelo.
Nisu ga tukl i niti muč il i, što je znač ilo da ga još nisu ni isp itival i. »Ja sam Slav uj«, re-
kao je njez in otac njezinom mučit elju. »Je li to ono što želite čuti?«
Zav rt jela je glavom, šapn ula ne toliko tiho da je nitko nije čuo.
»Ja sam Slav uj«, rekl a je stojeći na boln im, krv avim nog ama. Okren ul a se Nijemc u
koji ju je mučio.
Schm idt se nasmijao. »Ti? Djev ojka? Ti da si taj slavni Slav uj?«
Njez in je otac tada nešto rekao Nijemcu na engleskom, što je ovaj očit o razum io.
Isa bell e je raz um jela: Mog li su razgovarat i na engleskome.
Isa bell e je bila dov oljno blizu ocu da ga može dotakn uti, ali nije. »Nem oj to rad it i«,
prekl in jala je.
»Got ov o je«, rekao je. Usne je spor o raz vukao u osmij eh, a kad se nas miješ io, osjet ila
je kako joj bol steže grudi. Uspomen e su je zapljusnule u val ovima, preplav ivši luk ob ra-
ne koje je izg rad il a tijekom godin a usamljen ost i. On kako je povlač i u nar učje, vrti je
ukrug; podiže je kad je pala, tare s nje prašin u, šapć e joj: Tiše malo, moja mala nevoljo,
probud it ćeš mamu...
Uvukl a je kratak, plit ak dah i obrisal a oči. Pok ušao joj je sve nad oknad iti, traž eć i
oprost i traž eći iskupl jenje, sve odjednom, žrt vuj ući se zbog nje. Bio je to nagovješ taj čo-
298
vjek a kak av je nek ad bio, pjesn ik u kojeg se njezina majka zal jub ila. Taj čovjek, onaj pri-
je rata, mog ao bi znat i drugi način, mog ao bi pronaći sav ršen e rij eči da zacijeli rane proš-
losti. Ali nije više bio taj čov jek. Previš e je izg ubio, a u svom e je gubitk u još više odbac io.
Ovo je bio jed in i nač in kojim joj je mog ao reći da je voli. »Ne ovak o«, šapn ula je.
»Nema drugog nač ina. Oprosti mi«, nježno je rekao.
Izm eđu njih je stup io gestap ovac. Zgrabio je oca za ruku i pov ukao prema vratima.
Isa belle je klips al a za njim a. »Ja sam Slav uj«, dov iknul a je.
Vrat a su joj se zalupil a u lice. Odšep al a je do prozor a ćelije, ščepavš i zah rđal e šipke.
»Ja sam Slav uj!« vrisnul a je.
Vani, pod žut im jutarn jim sunc em, otac je odvuč en na trg, gdje je staj ao streljački
odred, podignutih pušak a.
Otac je posrnuo naprijed, poletjevši prek o kam en og trga, pored font an e. Jut arnje
sunce sve je obas jal o zlatn im, prelijepim sjaj em.
»Treb ali smo imati vrem ena«, šapnula je, osjet ivši kako joj suze navir u. Kol iko je
samo puta zam isl il a nov početak za sebe i tatu, za sve njih? Svi bi se okup ili nak on rata,
Isa bell e i Via nne i tata, i pon ovn o nau čili kako se smij ati, razgovarat i, biti obit elj.
Nikad se to neće dog od it i; nikad neće upoznati oca, nik ad neće osjetit i top lin u njego-
vih ruku na njezinim a, nik ad neće zasp at i na divan u por ed njega, nikad mu neće moći
reći sve ono što se moralo. Rij eči su bile izgubl jene, post al e su avet i koje će odlebdjeti,
neizr ečen e. Nik ad neće biti obitelj kao što je to mama obeć ala. »Tata«, rekl a je i naje d-
nom je to postala tako velik a rij eč, san u svojoj potpun osti.
Okrenuo se lic em prem a streljačk om odredu. Gled al a je kako je ispravio ramen a.
Odm akn uo je bijele pram en ove kose sa suh ih očiju. Prek o trga, njih ov i su se pogledi sre-
li. Čvrš ć e je stegnul a šipk e, drž eć i se za njih kako ne bi pala.
»Volim te«, oblikovao je usnam a.
Pucnji su odjekn uli.
* * *
Via nne je boljel o cij elo tij elo.
Ležal a je u krevet u, s obje stran e poduprta svoj om usnul om djecom, nastoj eći zab or a-
vit i svaku mučnu pojedinost sin oćn jeg sil ovanja.
Polako se krećući, otišl a je do slav in e i oprala se u leden oj vodi, lecn uvš i se svak i put
kad bi dot akn ula dio tijela koji je bio nat učen.
Odjen ula se u ono što joj je bilo najl akše – zgužvan u lanenu haljinu na kopč an je, pri-
pijen og gornjeg dij el a i nab ran e sukn je.
Cijel u je noć prelež al a budna u krev et u, grl eć i svoju djec u, naizm jence plačuć i zbog
onog što joj je učinio – što joj je oteo – i bjesneć i jer to nije mog la sprij ečiti.
Željela ga je ubit i.
Željela je ubiti sebe.
299
Što će Antoine sad misliti o njoj?
Istinu gov or eć i, više od sveg a žel jela se sklupčati negd je u nekom mračnom kutu i ni-
kad više ne promoliti lice.
Ali čak i to – sram – ovih dana bio je luksuz. Kako je mog la kuk ati zbog sebe kad je
Isab ell e bila u zatvor u, a njih ov otac ju je nam jerav ao spas iti?
»Sophie«, rekla je kad su dov ršili doručak od suh og dvop ek a i pošir anih jaja. »Danas
imam nek og posl a. Ostat ćeš doma s Dan ie lom. Zak ljuč aj vrat a.«
»Von Rich ter...«
»Nema ga do sutra.« Osjet ila je kako joj vruć in a oblijeva lice. Bilo je to nešto previše
int imn o a da bi ona trebala znat i. »Rek ao mi je... sin oć.« Glas joj se slomio na pos ljed-
njoj riječi.
Sophie je ustala. »Mama?«
Vianne je odagn ala suze. »Dobro sam. Ali moram ići. Bud ite dob ri.« Oboj e ih je po-
ljubila na rast ank u pa pož ur il a prije nego što se ne dos jet i razlogu da ostan e.
Kao što su Soph ie i Danie l.
I Von Richt er. Jest rek ao da se vraća tek sut ra, ali tko zna? Uvij ek ju je mogao dati
slijed it i. No bude li s time previše razbijal ag lav u, neće usp jeti ništa obavit i. Otkako je
skrival a židovsku djec u, naučila je kako nast aviti unatoč strahov im a.
Moral a je pomoć i Isab elle...
Ne vrać aj se.
Sama ću te prij av it i.
... i tati, ako bude mogla.
Ukrcala se na vlak i sjel a na drv en u klup u u vagon u treć eg razred a. Nek olicin a drug ih
putn ika – mahom žena – sjedili su glav a pogn utih, ruku prekriženih u kril u. Vis oki Ha-
upts turmf üh rer6 čuv ao je stražu pored vrat a, s puš kom u ruci. Odred pripadnik a Milice -
brut aln e višij evske polic ij e – sjed io je u drug om dij elu vag on a.
Viann e nije pog ledal a nij ednu od žena u vag onu. Jedn a je zau dar ala na češnjak i luk.
Zbog smrad a je Via nn e spopal a blaga mučnin a na vruć em, zag ušl jivom zraku. Sreć om,
njezino odredište nije bilo dal ek o i, tek što je otk ucalo deset sati, ona se iskrcal a na mal e-
nom kolodvoru u predg rađ u Girot a.
A što sad?
Sunc e je prž il o vis oko na nebu, omam ivši mal eni grad. Via nne je čvrš ć e stegnul a tor-
bu, osjet ivši kako joj znoj plazi niz leđa, kapl je sa sljep oo čn ica. Mnoge građ ev ine boje pi-
jes ka bile su razorene bombama; hrpe rušev ina bile su pos vud a. Plavi pat rij arhaln i križ
bio je naslikan na bočnom e zidu nap uštene škol e.
Malo je prolazn ik a susrel a na napuklim kam en im ulicam a. Tu i tamo nabasal a bi na
kakvu djev ojč icu na biciklu, ili dječ ak a s tačkam a, ali uglavnom je vladal a tišin a, pustoš.
Tada je neka žena vrisnul a.
300