lod ušn o; ruku na srce, bilo je teško osjećat i se drukč ij e u ovoj hladn oj, zamračenoj pros-
tor iji koja nije imala ni tol iko svjet la da rast jera sjenk e.
»Oh, ma neka vam bude. Jutro je hladn o, možda je igra lov ice ono što nam treba da
nam krv malo prokola.«
Grmljav in a razd raganog odobrav an ja isp uni prostorij u. Via nne jedva da je imal a vre-
men a dograb it i kaput prije nego što je bila izv učen a iz učionic e na plimi dječ jeg smijeh a.
Bili su vani samo nek ol iko tren utaka kad je Viann e čula tutnjav u automobil a koji su
prilaz ili školi.
Djec a ih nisu ni zam ij et ila – tih su dana prim jećivala samo avio ne, čini se – i nastavi-
la su sa svojom igrom.
Viann e kren e prem a kraj u zgrad e i provir i iza ugla.
Crni Merc edes Benz grm io je zeml jan im pril azom, njeg ov i blat ob rani bili su ukrašeni
malenim zast avicam a sa svast ikam a što su lep rš ale na hladnom vjetru. Slijedilo ga je
francusko pol icijsko voz il o.
»Djec o«, rekla je Vianne pož urivši natrag u dvoriš te, »dođ it e ovamo. Držite se uza
me.«
Dvojic a muškar aca zađu za ugao i poj av e su u njez inu vid ok rug u. Jedn og nikad prije
nije vidjela – bio je visok, elegant an, nao ko umor an plav ok os i muš kar ac u dug om, cr-
nom kožn om kap utu i ulaštenim čizm ama. Željezni je križ resio njegov pod ign ut i ovrat-
nik. Drug og je poznav ala, godin am a je bio pol ic ajac u Carriv eauu. Paul Jeaueler e. Anto-
ine je često znao reći da u sebi ima neku zlokobnu i kukav ičku crtu.
»Mad ame Mauria c«, reče joj franc uski pol ic aj ac službeno kimnuvš i.
Nije joj se svidio pog led u njeg ov im očim a. Pods jetio ju je na to kako su dečki nek ad
pogledavali jedni druge kad su kanili zlostavl jat i slab ije dijet e. »Bonjuour, Paul.«
»Došl i smo po neke od vaš ih koleg a. Nema razl og a za brig u, mad am e. Vi niste na po-
pisu.«
Pop is.
»Što kanite s mojim kolegam a?« čula se kako pita, a glas joj je bio jedva čuj an, iako su
djeca bila tiha.
»Neki će učitel ji dan as biti otpušten i.«
»Otp ušten i? Zaš to?«
Nac ističk i agent zam ahn e svoj om blij edom ruk om kao da tjer a muhu. »Židovi, ko-
mun ist i i slobodn i zid ar i. Oni«, zarežao je, »kojima više nije dopušteno da pod uč avaju u
škol am a niti da budu zaposl eni u javnoj služb i ili u suds tvu.«
»Ali...«
Nac ist kimn e francuskom polic ajc u i njih se dvojica okrenu i odstupaju u školu.
»Mad ame Mauria c?« netk o je rekao povl ačeć i je za rukav.
»Mama?« zacvil jela je Soph ie. »Ne mogu to radit i, zar ne?«
101
»Nar avn o da mogu«, rek ao je Gill es. »Prokl et i nacističk i gad ovi.«
Vianne ga je trebal a ukorit i zbog prostot a, ali nije mog la mislit i ni na što osim na po-
pis imena koji je dala Beck u.
Via nn e se sat im a hrv ala s vlastit om sav ješću. Veći je dio dana nast av ila s predav an ji-
ma, iako se nije mog la sjetit i kako joj je to polazilo za rukom. U njezin u je umu bio za-
robl jen pogled koji joj je Rachel uput il a dok je izl az ila iz škole s ost al im otp ušten im uči-
tel jima i učit eljic ama. Najzad, u podn e, iako im je već manjkal o osoblja, Viann e je za-
mol il a drug u učiteljic u da preu zm e njez in razred. Sada je stajala na rubu grads koga trga.
Cij el im puč em dovd e smišl jala je što će reći, ali kad je ugledala nac ist ičku zastav u
kako se vijori nad gradskom vij ećn ic om, njez in a je odl učn ost popust il a. Kamo god bi
pogledala, bili su njemačk i vojnic i, kor ač aj ući u par ov im a, ili jašući prekrasn e, dob ro
uhranjen e konje, ili jur eć i ulicama u blistav im crnim Citroenima. Na drug om kraj u trga
jedan je nacist puhnuo u zviž daljku i puškom prisil io starca da klekne.
Hajde, Viann e.
Pop el a se kam enim stubam a do zat vor enih vrat a od hrastovine, gdje ju je mlad i stra-
žar svjež a lica zau st avio želeć i znat i zašto je došla.
»Došla sam vidjeti satnika Beck a«, rekl a je.
»Ah.« Stražar joj je otvor io vrata i pok az ao uz šir ok o kam eno stub iš te, prs tim a pok a-
zavš i broj dva.
Viann e kroči u glavn u dvoranu grads ke vijećn ice. Vrv jel a je muš karcim a u odor ama.
Pokušav al a je izb jeći kontakt očim a s bilo kime dok je predvorjem hit al a prem a stub a-
ma, kojima se uspela praćena budnim pog ledom Führeračiji je port ret zauzimao veći dio
zida.
Na drugom katu zatekne muškarca u odori i reče mu: »Satn ik Beck, s’il vous plaîte«
»Oui, mad ame.« Otp rat io ju je do vrat a na kraju hodn ika i snažno pokuc ao. Nakon
odg ov ora, on joj otvori vrat a.
Beck je sjedio iza izrezbar en og crno-zlatnog stola – očito otet og iz jedne od bog ata-
ških kuća u okol ici. Iza njega, Hitler ov port ret i kol ekcij a zeml jov ida bili su okač en i o
Židove. Na njegovu stolu bila je pis ać a maš in a i stroj za umn ož avan je dok umenat a. U
kutu je bila hrpa otet ih rad ioprijamn ika, ali, najgor e od svega, bila je tu i hran a. Kutije i
kut ij e pune nam irn ica, hrpe suhog a mesa i kolutovi sira bili su posl ož eni uz stražnji zid.
»Mad am e Mau riac«, rekao je brzo ustavši. »Kakvo divno izn enađ enje.« Uput i se pre-
ma njoj. »Što mogu učin iti za vas?«
»Rij eč je o mojim koleg am a koje ste otp ust il i iz škol e.«
»Nisam ja, mad ame.«
Vianne letimice pog led a otvorena vrat a iza njih pa mu priđ e korak bliž e i, spust ivši
glas, reče: »Kaz al i ste da je popis činovničke prirode.«
»Žao mi je. Uist in u. Tako je meni rečen o.«
102
»Trebaj u nam u škol i.«
»To što ste ovd je je... mož da opasno.« Prišao je još bliž e. »Ne želite privlač iti pozor-
nost na sebe, mad am e Mauriac. Ne ovdje. Tamo je čov jek...« Dob aci pog led prema vra-
tima i zamukne. »Pođ it e, madame.«
»Vol jel a bih da me niste ništa pital i.«
»Kao i ja, madame.« Uputi joj pog led pun raz um ijevan ja. »A sad, pođ ite, molim vas.
Ne bist e smjeli biti ovdje.«
Via nn e okrene leđa satn ik u Becku – i svoj onoj hran i i Fürr erovoj slici – i napust i nje-
gov ured. Dok je silaz il a stub am a, vidjela je kako je vojnic i prate pog ledom, smij ešeć i se
jedan drug om e, ned vojben o se podsmjehujuć i još jednoj Francuskinji koja opsjeda vrl og
njemačk og vojn ika što joj je slomio srce. Ali tek kad je izi šl a na sunc e, u potpun osti je
shvat il a kolik o je pog rij ešil a.
Nek oliko je žena bilo na trgu, ili u blizini, i vidjel e su je kako izl az i iz nac ističk oga br-
log a. Jedna od njih bila je Isa belle.
Via nn e pohit a niz stube, točno prema Hélène Ruell e, pek ar evoj ženi koja je dostav-
ljal a kruh u nacist ičk i stožer.
»Malo se družite, madam e Mauriac«, svisoka joj reče Hélène dok ju je Via nne žurn o
mimoilaz il a.
Isab ell e joj je trčal a usus ret prek o trga. Uz uzd ah por az a, Via nne se zaust av i čekaj uć i
da sest ra dođe do nje.
»Što si tamo radila?« upit ala je Isabelle, preg lasno, ili je to mož da samo tako zvučalo u
Via nneinim ušim a.
»Danas su otpustil i neke učitelje. Ne. Ne sve, samo Židov e, slob odn e zidare i kom u-
niste.« U njoj je bujalo sjećan je, izazvavš i joj mučnin u. Sjet il a se tihih hodn ik a i zbunje-
nost i među onim kol egam a koji su ost ali. Nitk o nije znao što bi, kako se usprotivit i na-
cist im a.
»Samo njih, ha?« rekla je Isa b ell e krut a izr aza lica.
»Nis am mislila da to tako zvuči. Htjela sam ti samo razjasn iti. Nisu otpust ili sve uči-
tel je.« Čak je i njez inim ušim a izlik a zvučal a jal ovo, pa je zam ukla.
»No time mi nisi objasn ila svoj posjet njih ovu stož eru.«
»Ja... Misl il a sam da nam satnik Beck može pomoć i. Pomoći Rachel.«
»Tražila si uslug u od Beck a?«
»Moral a sam.«
»Franc us kin je ne traže pom oć od nacist a, Vianne. Mon Dieu, pa valjd a to znaš?«
»Znam«, obrambeno je rekl a Via nne. »Ali...«
»Ali što?«
Via nne više nije mog la izdrž at i. »Ja sam mu dala popis imena.«
Isab elle se umir i. Nač as se čin ilo kao da je prest ala dis at i. Pog led koj im je ošin ul a Vi-
103
anne pekao je više od pljus ke prek o lica. »Kako si to mog la učinit i? Jesi li mu dala i Rac-
hel ino ime?«
»Ja ni... nis am znala«, prom ucala je Via nne. »Kako sam mogla znat i? Rekao je da je to
čin ovn ičke prir ode.« Ščep al a je Isabell in u ruku. »Oprost i mi, Isa b ell e. Zai sta nis am zna-
la.«
»Ne treb a ti moj oprost, Via nn e.«
Via nn e probod e oštar osjeć aj sram a. Kako je mogla biti tako glup a, i kako bi se, zab o-
ga, uopće mogla isk up it i? Let im ic e pog leda svoj sat na zap ešć u. Uskor o će kraj smjen e.
»Otiđi u škol u«, rekla je Viann e. »Uzmi Soph ie i Saru i odved i ih kući. Ja moram neš to
učin it i.«
»Što god to bilo, nad am se da si dobro prom islil a.«
»Samo pođi«, umorn o je rekl a Via nn e.
* * *
Kap el ica sv. Ivane bila je malena kamena normanska crkva na rubu grad a. Iza nje, a
unut ar sredn jov jek ovnih zid in a, smjestio se sam ost an sestar a sv. Josipa, časn ih sest ar a
koje su vod il e sirot iš te i školu.
Via nne je ušla u crkv ic u, njez in i korac i odjek iv ali su na hladn om kamenom podu;
oblač ić njez ina daha lebdio je pred njom.
Skin ula je ruk avice samo onol iko kol ik o je bilo dovoljno da jag odicama dot akne le-
denu svetu vodic u. Prekriži se i krene izm eđu praznih red ova klupa; pokl on i se, a onda
klekn e. Sklop ivš i oči, pogn e glav u u mol it vi.
Treb ao joj je sav jet – i oprost – ali prvi put u život u nije mog la pronać i riječ i za svoju
mol it vu. Kako je mogla dobit i oprost za tako glup, nepromišl jen čin?
Bog će vidjet i njezin o grizod uš je i strah, i sudit će joj. Spust ila je sklopljene ruke pa se
podignul a i sjela na drven u klup u.
»Viann e Mau riac, jesi li to ti?«
Nadstojn ic a sam ost ana, majka Marie- Theres e, provuče se pokraj Via nne i sjedn e.
Čekala je da ova progov ori. Uvij ek je tako bilo među njima. Prvi put kad je Via nn e doš-
la po sav jet, bilo joj je šesnae st i bila je trudna. Upravo je majk a Marie- Therese onda
pružila utjeh u Via nn e nakon što ju je otac naz vao sram otom. Ona je bila ta koja je za
kratko vrij eme isp lanir al a vjenč an je te uvjeril a oca da Le Jardin prepusti Via nn e i Ant o-
ineu; majk a je bila ta koja je uvjerila Via nne da je dijet e uvij ek čudo i da ljub av dvoje
mlad ih sve može izdrž ati.
»Znat e da se u moju kuću uselio Nij emac?« najzad je prog ovor ila Via nne.
»U svim su velikim kuć am a i u svak om hot el u.«
»Pitao me je koji su od moj ih kol ega i koleg ic a Židov i i komunisti ili slobodni zida-
ri.«
»Ah. I ti i mu odg ov or il a.«
104
»I zato sam glupač a, kao što kaže Isabell e, zar ne?«
»Nisi ti glupa, Viann e.« Zagled a se u nju. »A tvoja sest ra je brza u osudi. Takvu je
pamtim.«
»Stalno se pit am bi li otkrili ta imen a da im ja nis am pom ogla.«
»Otp ustil i su Židove sa svih položaj a u gradu. Zar to ne znaš? Gospod in Pen oir više
nije ravnatelj poš te, a sudac Brai as je takođ er smij enjen. Imam vijesti iz Par iz a da je nad-
stojn ica kol edža Sévign é bila pris iljen a dati ostavku, kao i svi pjev ač i žid ovs ke vjer e u pa-
riš koj Operi. Možda im je treb al a tvoja pomoć, a mož da i nije. Zas ig urn o bi dozn ali nji-
hov a imen a i bez tebe«, rekla je nadstojn ic a glasom podjednak o blag im i ozb iljnim. »Ali
to nije ono što je važno.«
»Kako to misl ite?«
»Mislim da ćemo svi mi, ako ovaj rat potraj e, morat i puno dubl je sag led ati stvari.
Postavljat i pitan ja ne o njima, nego o nama.«
Vianne osjeti kako joj suze peku oči. »Više ni sama ne znam što ću. Ant oine se uvijek
brinuo o svem u. Wehrm ach t i Gestapo su više nego što mogu podnijeti.«
»Ne misl i na to tko su oni. Misli na to tko si ti i koje žrt ve možeš podnij eti, a koje te
neće slom iti.«
»Sve me slamaju. Trebal a bih biti poput Isa belle. Ona je tol iko sigurn a, u sve. Ovaj je
rat za nju crno i bijelo. Niš ta je ne plaši, čini se.«
»I Isa bell e će imati krizu vjere. Kao i svi mi. Bila sam već tamo prije, u Velikom ratu.
Znam da nam teš koće tek preds toje. Mor aš ostat i snažn a.«
»Uz pomoć vjere.«
»Da, naravno, ali ne samo uz pomoć vjer e. Molit ve i vjera neće biti dovoljne, bojim
se. Put prav ednost i čest o je vrlo opasan. Pripremi se, Via nne. Ovo ti je tek prvo isk uš e-
nje. Uči iz njega.« Majk a se nagne nap rijed i ponovno zagrli Viann e. Ona joj uzvrati čvr-
stim stiskom, lica pritisn uta o grubo platno red ovničke hal je.
Kad se odvoj il a, bi joj malo bolje.
Nadstojn ic a ust ane, uze Via nn einu ruku i povuče je na noge. »Mož da bi mogla pro-
nać i vremena da posjet iš djecu ovaj tjedan i održ iš im predav an je? Uživ ali su kad si ih
poduč av al a slikan ju. Kao što mož eš zam isl it i, ovih dana mnog i prazn i želuci krul je. Hva-
la dragom e Bogu pa sest re imaj u izvrs tan vrt, a koz je mlijeko i sir su bogomd ani. Ipak...«
»Da«, rekl a je Viann e. Svi su osjetili što znači stegnuti rem en, nar oč it o djec a.
»Nisi sama, i konci nisu u tvojim ruk ama«, nježn o je rekla majka. »Traži pomoć kad
god ti je pot rebn a, i pruži pom oć kad god mož eš. Misl im da je to jedin i način kojim
mož emo služ iti Bogu – kao i jedn i drug ima, te sami sebi – u vrem enim a kao što su ova.«
* * *
Konc i nisu u tvojim rukama.
Via nne je cijelim put em do kuće promišl jal a o riječima majke Marie-Therese.
105
U vjeri je oduv ij ek pron alazila siln u utjehu. Kad je mama tek počel a kašljati, a zatim i
kad je kašl jan je post alo suho hroptanje, nakon kojeg a su ostaj ale kapljic e krvi na mar a-
mic i, Via nne se molil a Bogu za sve što je bilo potrebno. Pom oć. Smjern ice. Način da za-
vara smrt koja je pokuc al a na vrata. U čet rnaest oj je Bogu obeć al a sve – bilo što – samo
kad bi sač uvao majč in život. Kad joj molitve nisu bile usl iš ane, opet se obrat ila Bogu i
molila da joj pruži snag u da se nosi s posl jedicam a – s osaml jenošć u, očev om hladn o-
ćom, gnjevnom tiš inom, Isa b ell in om plačljivom zaht jevn ošć u.
Iznova i izn ova vrać al a se Bogu, mol eć i pomoć, obeć avaj ući svoj u vjer u. Žel jela je vje-
rovati da nije sama niti da može nešto prom ijeniti, nego da joj se živ ot odvija prem a
Njeg ov u plan u, iako to nije bila u stanju spozn ati.
Sada se, međ utim, ta nada činila tan an a i sav itljiv a poput limenk e.
Sama je i nitko drugi nije povlač io konc e osim nac ista.
Počin il a je jeziv u, mučn u pog rešku. Nije ju mog la povuć i, ma koliko se mog la nad at i
da će za to dob it i pril ik u; nije ju mog la izbrisati, ali dobra bi žena preuzela odgov orn ost
– prih vatil a krivn ju – i isprič al a se. Ma što ona bila, bez obz ir a na sve njez in e mane, ka-
nila je biti dobra žena.
I zato je znala što joj je činiti.
Znal a je, pa ipak, kad je došla do vrata Racheline kuć ic e, shvatil a je da nije kad ra po-
maknuti se s mjest a, noge su joj bile teš ke, a srce još i teže.
Dub ok o je udahn ul a i pok uc ala na vrata. Začula je komešanje stopala unut ra i onda
su se vrat a otvorila. Rach el je drž ala usnulog sinč ić a u jedn oj ruci, a par šir okih platn e-
nih hlač a bio joj je preb ač en preko druge. »Vianne«, rekl a je smiješeć i se. »Uđi.«
Vianne umalo da se nije prep ust il a kuk av ič luk u. 0, Rachel, samo sam svrat ila da te
pozd rav im. Umjest o toga, dub ok o je udahnula i ušla za prijat eljic om u kuću. Zau zel a je
svoje uobičaj eno mjesto u udobnom, tapeciran om nasl on jač u i privukl a ga bliže razbuk-
tal oj vat ri.
»Uzmi Arij a, a ja ću nam skuhati kavu.«
Vianne posegne za usn ul im djet ešcem i uzme ga u naručje. On se priv ij e bliž e, a ona
mu pom il uje leđa i poljub i tjem e.
»Čuli smo da se prek o Crvenog križa šalju neki pak eti u ratn e logore«, rekla je Rach el
trenut ak posl ije ulaz eć i u sobu s dvjema šal icam a kave. Jednu je spustila na stolić pored
Via nne. »Gdje su cure?«
»U mojoj kući, s Isab elle. Vjeroj atn o ih uči kako puc at i iz puške.«
Rachel se nas mije. »Post oje i gore vještine od toga.« Povuč e hlače s ramena i baci ih u
pleten u koš aru s ostatkom šivać eg prib ora. Tada sjedn e preko puta Via nn e.
Viann e je udis al a punim pluć im a taj slatk i miris koji je bio čisto nev in o dijet e. Kad je
pod ignula pog led, Rachel je zuril a u nju.
»Je li ovo jedan od onih dana?« tiho je upitala.
106
Viann e se nesig urn o nasmij eš i. Rachel je znal a kako je Via nn e ponekad oplak iv ala
bebe i kol iko se dub ok o molila da joj Bog pod ari još djec e. Bilo je pom alo teš ko među
njim a dvjema – ne prev iše, samo malo – kad je Rachel zat rudn jel a s Arijem. Bila je tu ra-
dost zbog Rach el... ali i dos adan žal ac ljub om ore. »Ne«, rekla je. Pol ak o je podign ul a
brad u pogledavš i svoju najbol ju prij at el jicu u oči. »Mor am ti neš to reći.«
»Što?«
Via nne uvuč e dah. »Sjećaš li se onog dana kad smo pis ale dop isn ice? I kako me je sat-
nik Beck čekao kad sam se vratil a kući?«
»Oui. Pon udila sam se da uđem s tobom.«
»Da barem jesi, iako vjer uj em da to ne bi puno prom ijen ilo na stvar i. Samo bi čekao
dok ti ne odeš.«
Rach el počne ustaj ati. »Zar je...«
»Ne, ne«, brzo je rekl a. »Nije to. Tog je dana rad io za stolom u blag ovao nic i, neš to je
pisao kad sam se vrat il a. On... Tražio je da mu dam pop is imen a. Želio je znat i tko je u
škol i Žid ov ili kom unist.« Zast al a je. »Pitao je i za homos eks ua lc e i slobodne zid are, ta-
kođer, kao da ljud i razgov araju o takvim stvar ima.«
»Rekla si mu da ne znaš.«
Sram nat jera Viann e da odv rat i pogled, ali samo na čas. Pris il i se reći: »Dala sam mu
tvoje ime, Rachel. Zaj edn o s ostal im a.«
Rach el se ukipi; boja je nest ala s njezina lica, ist akn uvši joj tamne oči. »A onda su nas
otp ustili.«
Viann e teško prog ut a, kimne.
Rach el ust an e i prođe pok raj Viann e ne zaust avljaj uć i se, ne obazir ući se na njez ino
moleć ivo: Mol im te, Rach el, izm akn uvš i se kako je ne bi mog la dot aknut i. Ode u spav a-
ću sobu i snažn o zal upi vratim a.
Vrij eme se otezal o u beskraj, u uvučenim dah ov im a, zarobljen im molitvam a i škripi
nasl on jača. Via nne je gled ala kako se majušn e crne kazaljk e pom iču nap rijed. Tapš al a je
beb in a leđa u ritmu prolaz ećih min uta.
Najzad, vrata su se otvor ila. Rach el se vratila u sobu. Kosa joj je bila u nered u, kao da
je kroz nju prolazila ruk om, obrazi proš ar an i crv enom, od gnjeva ili tjes kob e. Mož da i
jedn og i drug og. Oči su joj bile crv ene od plača.
»Žao mi je«, rekla je Vianne ust avši. »Oprosti mi.«
Rach el stane ispred nje, gledajući dol je. Bijes je sij evao u njez inim očima; pot om je
počeo gasnut i pa ust up io mjesto ravnodušn osti. »Svi u gradu znaj u da sam Židovk a, Vi-
anne. Uvijek sam se time pon os ila.«
»Znam. To je ono što sam i sama sebi rekla. Svejedno, nis am mu smjel a pomoći. Žao
mi je. Ne bih te povrij ed ila ni za što na svij etu. Nadam se da to znaš.«
»Nar avn o da znam«, tiho je odvrat il a Rach el. »Ali, V., mor aš biti oprezn ij a. Znam da
107
je Beck mlad, zgod an, ljubazan i pristoj an, ali nacist je, a oni su opasni.«
* * *
Nitk o nije pamt io zimu tako hladn u kao što je bila ta 1940. Snijeg je padao dan za da-
nom, bij el im pokrivačem zagrn uvš i stab la i polja; ledenic e su svjeduc ale na pov ijen im
gran ama drv eća.
Pa ipak, Isab ell e se budila svakog a petka ujut ro, sat ima prij e svit an ja, i razn osila svoj e
»teror ist ičke letke«, kako su ih sada zvali nac isti. Prošl ot jedn i članak gov or io je o vojnim
operacijam a u Sjevern oj Afric i, ukazujuć i franc uskom nar odu na činjen icu da zimska
nest ašica hran e nije rez ult at britans kih blokada – na čemu je inzist irala nac ist ička prop a-
ganda – nego pos ljedic a njemačke pljačke sveg a što je Franc us ka proizvodil a.
Isa bell e je letk e razn osila sad već mjesec ima, no, isk reno govoreć i, vid jel a je da nem a-
ju bogz n a kakav utjec aj na stan ovnike Carr iv ea ua. Mnogi od mještana i dal je su pod up i-
rali Pétainea. A još je više bilo onih koji kao da nisu mar il i. Uznemir ujuć i broj njezin ih
sumještan a gledao je u Nij emc e misleć i: tako su mladi, još uvij ek dječac i, te su se vukli
kroz vlastit e živ ote pogn utih glava, samo se trud eći izb jeg av at i nev ol je.
Nacistim a, dak ak o, letci nisu promakn uli. Neki franc uski muš karc i i žene iskor istil i
bi svaku pril iku da se dodvore – a pred av anje let ak a koje su pron al az il i u svoj im sanduč i-
ćima nacistim a bio je dobar poč et ak.
Isa belle je znala da Nijemci traž e one koji ih tiskaj u i razn ose, ali nisu ulag al i prev el ik
trud da ih pron ađu. Naroč ito ovih snježnih dana kad je Blitz nad Londonom bio sve o
čemu su svi govorili. Možda su Nij emci znali da riječ i otisn ute na list u papira nisu bile
dov oljn e da preu smjere plim u rata.
Dan as je Isabelle lež al a u krevet u, a pok raj nje Sophie, sklupč ana pop ut majušn og lis-
ta paprati, dok je na drug om kraj u krev eta Vianne duboko spav al a. Njih su tri sada spa-
vale zajedno u Via nneinu krev etu. Tij ekom prot eklog mjes ec a na krevet su nab acile sva-
ki prekrivač i deku koje su mogle pronaći. Isabell e je lež al a promatraj uć i kako joj dah
nast aj e pa nest aj e u tank im bijelim oblač ić ima.
Znala je kako će hlad an biti pod, čak i kroz vunen e čarape u koj ima je spavala. Znala
je da su ovo pos ljednji tren uci u danu kad će joj biti top lo. Odvaž ila se i izvukla isp od
gomile pokrivača. Pokraj nje Soph ie je zasten jala pa se okren ula prem a majč inu tij el u da
se ugrije.
Kad su Isa bellin a stop ala dotakn ula pod, bol joj prostrij el i cjev an ic e. Lecne se i šep a-
jući izi đ e iz sobe.
Silaz ak niz stube kao da je traj ao cij elu vječn ost; tol iko su je bol jel a stop al a. Vražj e
ozeblin e. Ove zime nema koga nisu muč ile. Navodno je to bilo zbog manjka maslaca i
masn oć e, ali Isa b elle je znala da su uzrok hladn oća i čarap e pune rupa i cipel e rasp adn u-
tih đonova.
Žel jela je potpaliti vat ru – čezn ula je za makar jedn im tren utkom top lin e – ali bili su
108
pri kraj u s drv ima. Potkraj sij ečnja poč el i su trg at i das ke sa štagl ja i kor ist iti ih za ogrjev,
zaj edno s kutij ama za alat i star im stolcim a te svime što su mog li pronaći. Zagrij al a je
sebi šalic u vode i isp il a, pustivši da joj vrućina i tež in a zavaraj u žel ud ac. Pojel a je kom a-
dić pljesnivog a kruh a, omot ala se nov inskim pap irom pa nav ukla Ant oineov kaput i svo-
je rukavice i čizme. Vuneni šal omotala je oko glave i vrat a, no i uza sve to, kad je kročila
vani, hladn oća joj je oduzel a dah. Zat vorila je za sob om vrat a i stala trom o gazit i kroz
snij eg. Ozebli nožni prsti pulsir al i su svakim korak om, a prs ti na rukama u trenu su se
sledil i, čak i u ruk avicama.
Bilo je avet injski tiho ovd je vani. Prob ij ala se kroz snijeg dub ok do kol jen a i otvorila
pol omljen e vratnic e pa izišla na bij el u cestu.
Zbog hladn oć e i snij ega, trebal o joj je tri sata da razd ij eli sve letk e (ovotjedni je sad r-
žaj bio o Blitz u – u samo jedn oj noći Švab e su na Lond on bac il i 32.000 bombi). Zora,
kad je svanula, bila je slabašna poput juhe bez mesa. Bila je prva u redu u mesnic i, ali
uskor o su došl i i drug i. U sed am je mes areva žena podignul a rol ete na staklen im vrat ima
i otključal a.
»Hob otnic a«, reče ona.
Isa belle osjeti ubod raz očar an ja. »Nema mesa?«
»Nema za Francuze, mad emoiselle.«
Iza leđa je čula gunđ anje žena koje su i same željel e meso, a dalje otrag a neg od ovale
su one koje su znal e da neće doč ek at i ni hob otnicu.
Isa belle je uzela hob otn icu omotan u pap ir om i napust ila mesn icu. Barem se neč ega
dom ogla. Mlijeko u konzerv ama više se nije mog lo nab av it i, ni bonov ima, ali čak ni kod
švercera. Bila je sretna što je usp jel a nabavit i malo sira cam embert a nakon još dva sata če-
kan ja u redu. Svoj e je dragoc jenost i u košari prekril a teš kim ručnikom pa šepaj ući kre-
nul a niz Rue Vict or Hugo.
Prol az eći pokraj kafić a punog njem ačkih vojn ik a i franc us kih žand ara, nan jušila je
mir is kuhan e kave i svjež e ispečen ih kroasana, i u želuc u joj zatutnji.
»Madem oiselle.«
Franc us ki pol ic aj ac ošt ro kimn e, ukaz ujuć i na pot rebu da je zaobiđe. Izm aknula se u
stranu, gled ajući ga kako lij epi plak at e na izl og napuštene trg ov ine. Na prv om je plakatu
pisal o:
OBAV IJEST
STRIJELJAN I ZBOG ŠPIJ UN AŽ E. ŽID OV JACOB MANS ARD, KOMUNIST VIKTOR YAB LONSKY I ŽIDOV LOUIS DEVRY.
A na drug om:
OBAV IJ EST:
109
OD SADA PA NADALJE, SVI FRANC US KI GRAĐANI UHIĆ ENI ZBOG BILO KAKVOG PRIJEST UPA ILI ZLOČINA, SMAT RAT ĆE SE ZAROBLJEN IC IMA. ZA SVAKI NEP RIJ ATELJSKI
ČIN USMJER EN PREMA NJEM AČK OJ, ZAROBLJENIC I ĆE BITI STRIJ ELJANI.
»Zar će strijel jati običn e Franc uze ni zbog čega?« upital a je.
»Zašto ste tako prob lijedjel i, madem oi selle? Ova se upoz orenja ne odn ose na ljepotice
kao što ste vi.«
Isa b ell e ga ošin e pog ledom. Bio je gori od Nij emac a, Franc uz koji čini takve stvar i
vlast it u narodu. Upravo je zato tol ik o mrz il a višijevsku vlad u. Kakv a korist od vladav ine
nad polov in om francus kog ter itor ij a ako su postal i njemački pij un i?
»Nije vam dobro, mad em oiselle?«
Tolik o uljud an. Tol iko brižan. Što bi joj učin io kad bi ga nazvala izd aj ic om i pljun u-
la mu u lice? Ruke u rukav icama stegn e u šake. »Dob ro sam, merc i.«
Prom atrala je kako pun sebe prel az i ulicu, leđa usp ravn ih, kape nam ješ tene kako tre-
ba na svojoj kratko ošiš anoj smeđ oj kosi. Njemački vojnic i u kaf iću top lo su ga pozd ra-
vili, pljesn ul i po leđima i povukli među sebe.
Isabell e se s gnuš an jem okren e.
I tada ga je ugled ala: sjajn i sreb rni bicikl naslon jen uz bočn i zid kafića. Ugledavš i ga,
glav om joj sijevne misao kako bi joj promij enio živ ot, olakšao patn ju, da se svak og a dana
može njim e voz iti do grad a i natrag.
Inače bi na bicikl motrili vojnic i u kaf ić u, ali ovoga mračn og, snježnog jutra, nitko
nije sjed io za vanjs kim stol ovim a.
Nem oj to učin it i.
Srce joj brže zak uca, dlanov i se ovlaž e i post anu vruć i u ruk avic am a. Osv rne se. Žene
u redu kod mesara paz il e su da ne vide niš ta i da nikoga ne gledaju u oči. Prozori kafića
prek o puta bili su zamagl jen i; unutra, muš karci su bili siluete u nij ansi masl inaste.
Tako sig urn i u sebe.
U nas, ogorčen o je pomislila.
Na to, i posl jednji trač ak dvou ml jen ja nestan e. Držeći koš aru čvrs to uza se, nes igurn o
kroč i na sklis ku kamen u ulicu. Od toga trena, nakon samo toga jednog kor aka, svijet
oko nje kao da se zam ag lio, a vrij eme usp oril o. Čula je vlast it i dah, vid jel a kako ispar ava
pred njezinim očima. Okolne zgrade postaj ale su nej asne, blijed eć i u bijel e olup ine, sni-
jeg je blij eštao, sve dok nije mog la vid jet i samo bljesak sreb rnih ručki na upravljaču i
dvij e crne gume.
Znal a je da postoj i samo jedan nač in da to učini. Brzo. Bez osvrtan ja ili zastajkivan ja.
Negdje je zal ajao pas. Vrata su se fres kom zatvor il a.
Isab elle je nastav il a hodat i; pet kor aka dijelil o ju je od bicikl a.
Četir i.
Tri.
110
Dva.
Stupila je na pločnik i mašila se za bic ikl pa na nj skoč il a. Odvezla se niz kam enu uli-
cu, šas ij a je zveket al a na uličn im rupam a. Naglo je skren ula za ugao, umalo pala, pa se
izravn al a, brzo pedal irajući prem a Rue La Grande.
Tamo je skrenula u pok rajn ju ulič icu, skočil a s bicikla i pok uc ala na vrata. Četiri
puta, snažn o.
Vrat a se polako otvor e. Henr i je ugleda i namrš ti se. Ona se progura unut ra.
Mal en a prost orij a za sast ank e bila je jed va osvij etljen a. Jedina uljna lampa bila je na
trošnom drv en om stol u. Nije bilo nik oga osim Henr ij a. Od mesa i sala na pladnju pra-
vio je kobas ic e. Kol ut ovi kob as ic a visjel i su s kuka na zidu. Soba je von jala na meso, krv
i duhanski dim. Pov ukla je bicikl za sob om i žest ok o zalup ila vrat im a.
»Pa, zdravo«, rekao je otiruć i ruke o ručn ik. »Jes mo li sazval i sast an ak za koji ne
znam?«
»Nis mo.«
Let im ice je pog led ao bicikl.»To nije tvoj bic ikl.«
»Ukrala sam ga«, rekl a je. »Točn o njima pred nosom.«
»To je – odnosn o bio je bicikl Alaina Desc hamp a. Ostav io je sve i pobjeg ao u Lyon s
obit elji kad je počela okupacij a.« Krenuo je prem a njoj. »U zadnje vrij eme viđ ao sam
jedn og esesovca da ga vozi po gradu.«
»Esesov ac?« Isa b ell in ushit nag lo izb lij edi. Jeziv e su glas in e kol al e o prip adnicima SS-a
i njih ov oj okrutn ost i. Mož da je ipak treb al a najprij e prom isl iti...
Prišao joj je, tol ik o da je mog la osjetit i toplinu njeg ova tijel a.
Nik ad dos ad nije ost ala nas amo s njim e, niti mu bila tako bliz u. Prvi put je opazil a
da mu oči nisu ni smeđe ni zel ene, nego sivokestenjaste, zbog čega je pomislila na maglu
u dub ok oj šumi. Vidjela je ožiljak na njeg ov u čelu koji je nekoć bio gol em a brazg ot ina,
ili je samo bila loše saš iv en a, a to je nagna da se zapit a kak av je živ ot vod io prij e i što ga
je ponukalo da dođe ovamo i prid ruž i se komun istim a. Bio je starij i od nje, najmanje
deset god in a, iako se, ruku na srce, katk ad doi mao i starij im, kao da je mož da pretrpio
nek akav veliki gub itak.
»Mor at ćeš ga preb oj iti«, rekao je.
»Nemam boju.«
»Imam ja.«
»Bi li...«
»Poljubac«, rek ao je.
»Poljubac?« ponov ila je ne bi li dobil a na vrem en u. Ovo je bilo nešto što je prije rata
uzim al a zdravo za gotovo. Muškarc i su za njom žud jeli; oduvij ek je tako bilo. Žel jel a je
to pon ovn o dož ivjeti; žel jela je kok et irati s Henrij em, pa ipak, sama pomis ao na to činil a
se nek ako otužn om i beznadn om, možda kao da joj poljupc i više nisu previše značil i, a
111
flert još i manje.
»Jedan pol jubac i oboj it ću ti bicikl još več er as, a sut ra mož eš doći po njega.«
Zakor ač il a je nap rijed i zabacila lice prema njegovu.
Lako su se spojil i, čak i sa svim onim kaputima i sloj ev im a nov ins kog papir a i vune
među njim a. Priv io ju je u naručje i pol jub io. U jednom prel ij epom času opet je bila Isa -
belle Ros sign ol, strast ven a djevojk a za koj om su muškarc i čeznuli.
Kad je zav rš ilo i kad se on pov uk ao, osjet il a se... isp uh an om. Žalosnom.
Treb ala bi nešto reći. Našal iti se, ili se mož da pretvarati da je osjet ila nešto više nego
što uist inu jest. To je ono što bi učinil a prije, kad su joj pol jupci značili više, ili možda
man je.
»Post oj i netko drugi«, rek ao je Henri prou čavajući je.
»Ne, ne post oj i.«
Henri joj nježn o dot akn e obraz. »Lažeš.«
Isa bell e pomisli na sve što joj je Henri omogućio. On je bio taj koji ju je uveo u mre-
žu Slobodne Franc uske i pruž io joj pril iku; on je bio taj koji je u nju vjerov ao, a ipak,
kad ju je poljub io, sjet il a se Gaëton a. »Nije me želio«, rekla je. Bilo je to prvi put da je
ikom e priznal a ist in u. Priznan je je osupne.
»Da su stvari drukčij e, nat jer ao bih te da ga zabor aviš.«
»A ja bih ti dop ustila da pok uš aš.«
Vidjela je kako se nas miješio na te rij eči, opaz ila tugu u njegov u osmijehu. »Plava«,
rekao je nakon stank e.
»Plava?«
»To je boja koju imam.«
Isa bell e se osmjehne. »Baš prikl adno.«
Kasn ij e toga dana, dok je ček al a u redov im a za premal o hran e, a onda u šumi skup-
ljal a drva i nosila ih kući, razmišljal a je o poljupcu.
Misao koja joj se nep rest ano vrtjela u glav i, bila je: Kad bi barem...
112
Trinaest
Jednog prelijepog dana koncem travnja 1941., Isab elle je lež al a opruž ena na vunenoj
deki, na livad i prek o puta kuće. Slatk ast mir is tek pok oš en a sijen a pun io joj je nosnic e.
Kad je sklopila oči, gotovo da je mog la zabor av iti da je bruj anje motor a u dal jin i dop ir a-
lo od njem ačkih kamio na koji odvoze vojn ike i francus ke proizvod e na željezn ički kol o-
dvor u Tou rs u. Nak on kat ast rof alne zime, užival a je drijem ajući na sunc u.
»Ah, tu si.«
Isabelle uzd ahn e i sjedn e.
Via nn e je na sebi imala izb lijed jel u plav u hal jin u kock astog uzorka, koja je bila posi-
vjel a od grub og domaćeg sap un a. Glad ju je oglod al a tij ek om zime, izo š tril a joj jag od ič-
ne kost i i još više prod ubila udubl jen je u dnu vrat a. Staru maram u omotal a je kao tur-
ban oko glave, skrivajuć i kosu koja je izgubila nekadašn ji sjaj i kovrč e.
»Ovo je stiglo za tebe.« Via nne joj pruži list pap ir a. »Dost av io je to neki čov jek. Za
tebe«, rekl a je kao da je to nešto vrij edno ponavljan ja.
Isa belle se nespretn o osovi na noge i ist rgne pap ir iz Viann ei na stis ka. Tamo je, na-
črčkan o rukom, pisal o: Zastor i su razmaknut i. Pos egnula je dolje za dek om i stala je sla-
gat i. Što je to znač ilo?
Nikad je nisu na ovaj nač in pozvali. Očigledno se dog ađa nešto značajn o.
»Isa belle? Bi li mi objasnila o čemu je rij eč?«
»Ne bih.«
»Bio je to Henr i Navarre. Gost ionič arov sin. Nisam znala da ga poznaješ.«
Isab ell e rast rgn e por uku na sićušne komadiće i pust i da se razl et e oko nje.
»On je komun ist, znaš«, šaptom je rekl a Via nn e.
»Moram poći.«
Via nne je ščep a za zap ešće. »Nije mog uće da si se cij el u zimu isk radala da bi se viđal a
s komun istom. Znaš što nacisti misle o njim a. Opasno je i samo da te vide s tim čov je-
kom.«
»Zar misliš da me je briga što nacisti misl e?« rekla je Isab ell e ist rgnuvši se iz sest rina
stis ka. Bosonog a je pojurila poljem. U kući je zgrabila cipele i popel a se na svoj bicikl.
Uz au revoir! upuć en zabezeknut oj Via nn e, otišl a je pedal irajuć i prašn javom cest om.
U grad u je proj urila pok raj napuš tene trg ov ine šeširim a – bogm e, zastori su zaista bili
razm akn ut i – pa skren ul a u ulič icu i zau st avila se.
113
Bicikl je nasl onil a na grub o ožb uk an zid i čet ir i puta pok uc al a. Tek kad je posl jedn ji
put pok ucala, sine joj da bi pos rijed i mog la biti zamka. Pom isao, kad joj je pala na um,
nagna je da ošt ro udahne i pogleda lij ev o-desno, mak ar je već bilo prekasno.
Vrata je otvorio Henri.
Isa b ell e se uvuče unutra. Prostorij a je bila zam agljen a od duh ans kog dima i zau darala
je na zagor en u kavu od cik orije. K tome, vonjalo je i na krv; miris zaostao nakon pravl je-
nja kobas ic a. Snag ator koji ju je prvi put ščep ao – Did ier – sjed io je na starom stolc u s
drv enim naslonjačem. Nagn uo se unat rag tol ik o da su predn je dvij e noge stolc a bile
odign ute od poda, a leđ im a je dotic ao zid.
»Nisi smio don ij et i poruk u u moju kuću, Henr i. Moja je sest ra počel a zap itk ivat i.«
»Bilo je važno da odmah s tob om razg ovaram o.«
Osjeti ubod uzb uđ enja. Hoće li joj najzad povjer iti neš to više od ubac iv anja letak a u
sandučić e? »Ovd je sam.«
Henri prip ali cig aretu. Mog la je osjetiti njeg ov pog led na sebi dok je ispuh ivao sivi
dim i spuštao šib icu. »Jesi li čula za pref ekt a iz Chartresa koji je uhić en i mučen jer je
kom un ist?«
Isab ell e se nam rš ti. »Nisam.«
»Radij e si je prer ez ao vrat kom adić em stakl a nego da oda imen a, ili bilo što prizna.«
Henri ugasi cigaretu đon om cipele, a ostatak sačuv a za poslije spremivš i je u džep kap u-
ta. »Okupl ja skup in u, ljud e poput nas, koji se žele odazvat i De Gau lleo vu poz ivu. On –
taj koji je sam sebi prerez ao vrat – pokušava se dom oć i London a kako bi osobno razg o-
var ao s De Gau lleo m. Želi organ iz ir ati pok ret Slobodna Franc uska.«
»Zar nije mrt av?« upit ala je Isab ell e. »Ili si je pres jek ao glasnic e?«
»Nije. Vele da je to prav o čudo«, odgovor io je Did ie r.
Henr i je proučavao Isa b elle. »Imam pismo – vrlo važn o – koje se mora dost avit i na-
šem kontakt u u Parizu. Naž alost, na mene budn o motre ovih dana. Kao i na Didie ra.«
»Oh«, rekla je Isab elle.
»Pomisl io sam na tebe«, rek ao je Did ier.
»Na mene?«
Henri pos egne u džep i izv uč e zguž van u omotn icu. »Hoćeš li ovo dost aviti naš em čo-
vjeku u Pariz u? Očekuj e poš iljku za tjedan dana.«
»Ali... nemam Auswie s.«
»Oui«, tiho je rek ao Henr i. »I ako te uhvate...« Ostav io je da nedovršena prij etnja od-
zvanja prost or ijom. »Sas vim je sig urno da ti nitko od nas neće zamjer it i ako odbij eš. Za-
dat ak je opas an.«
Malo je bilo reći da je opas an. Cijel i je Carr ivea u bio oblij epljen upoz or enjim a o
smakn uć im a koja se dog ađaju u okup iran oj zoni. Nacist i su strij el jali franc us ke građ an e i
za najm anje, beznačajne prij estup e. Uhvate li je da pomaž e tom pok retu Slob odna Fran-
114
cus ka, u najb ol jem bi je sluč aj u strp al i iza reš et ak a. Ipak, vjer oval a je u Slobodn u Fran-
cus ku kao što je njezina sestra vjer ov ala u Boga. »Dakle, želit e da se izvuč em, odem u
Pariz, dost av im pismo i vrat im se ovam o.« Kad je to na takav način izgovor ila, više joj se
i nije činil o toliko pog ibeljn im.
»Ne«, rekao je Henri. »Mor al a bi ost at i u Pariz u i biti naš... poš tanski sanduč ić, da se
tako izr az im. A u nadolaz ećim mjes ec im a, bit će mnošt vo takv ih dostava. Tvoj otac
tamo ima stan, oui?«
Pariz.
Bilo je to ono za čim je čezn ul a od trenutk a kad ju je otac otjer ao. Napust it i Carr ive-
au, vratiti se u Pariz i biti dio mrež e ljudi koji su pružal i otp or ovom ratu. »Otac mi neće
pon ud it i da s njim e živim.«
»Razuvjeri ga«, jednoličnim je glas om rek ao Didie r, net rem ice je gled ajuć i. Proc jenju-
juć i.
»On nije čovjek koji se da lako uvjerit i«, rekla je.
»Znač i, ne mož eš to učiniti. Voilà. Dob ili smo odg ov or.«
»Čekaj«, rekla je Isabell e.
Henr i joj priđ e. Vid jel a je koleban je u njeg ov im očima i znal a je da želi da ona odbij e
zadatak. Nije bilo sumn je u to da je bio zab rin ut. Pod ignul a je bradu i pog led ala ga u
oči. »Učinit ću to.«
»Mor at ćeš lag at i svima koje vol iš i uvij ek biti u strah u. Mož eš li tako živ jet i? Nigd je
se nećeš osjećati sigurnom.«
Isabell e se mračn o nasmije. Nije se to puno razl ik ovalo od živ ot a kojim je živ jela još
od djet injs tva. »Hoć ete li paz iti na moju sestru?« upit al a je Henr ija. »Pobrinut i se da je
sigurna?«
»Postoji cij en a za sve ovo što rad imo«, odvrat io je Henr i tužn a pog leda. U očima mu
je bila ist in a koju su svi oni shvać al i. Niš ta nije bilo sigurno. »Nadam se da to uviđaš.«
Sve što je Isa b ell e vidjela bila je prilika da učini nešto važno. »Kad odlazim?«
»Čim nab aviš Ausweis, što neće biti lako.«
* * *
Što je, pobogu, toj djev ojci na pam eti?
Zai st a, dječ ja por uk a jedn og muškarc a? Kom un ist a?
Vianne je izvad ila žilav komad brav etine iz pap irnat og omota, njih ov ovot jedn i mesn i
obrok, i spust il a ga na kuhinjsku radnu plohu.
Isa belle je oduvij ek bila nag la, silom prir ode, zap rav o; bila je djevojk a koja voli kršit i
prav il a. Koliko je samo časn ih sest ara ili učit eljic a shvat il o kako je se ne može ni kontro-
lirati ni zau zd at i.
Ali ovo. Nije to bilo ljub akan je s dečkom na plesnom pod ij u, ili bijeg od kuće da vidi
cirkus, ili odbij anje da nosi čar ap e i pod vez ice.
115
Ovo je bilo ratno doba, u okup ir an oj zemlji. Kako je mogla i dalje vjerovati da njez i-
ne odl uke za sobom neće pov uć i i pos ljed ice.
Vianne počn e sitno sjeckat i bravetin u. U mješ av in u je dodala i jedno drag ocjeno jaje,
i pljesniv i kruh, pa sve zač inil a solju i pap rom. Oblikoval a je mješ av inu u okrug lice kad
je čula brektanje mot ocikla koji se približavao kući. Krenul a je prema ulazn im vrat ima i
odškrinul a ih tek tolik o da može prov iriti.
Glav a i ram en a satn ika Becka mog la su se vidjeti izn ad kam en og zida dok je silaz io s
motocikl a. Nek ol ik o tren utaka posl ije, zelen i vojn i kamio n stao je iza njega i park ir ao se.
Troj ic a njemačk ih vojn ika pojavil a su se u njezin u dvor iš tu. Muškarci su međusobno
razg ov ar ali, a onda se skup il i kod kamenog zida obrasl og ružama, koji je još njez in pra-
pradjed dao izgrad it i. Jedan od vojnik a pod ign e malj i snažno zamahn e prem a zidu, koji
se pot resao. Kam en je se razlom i u sitne komad ić e, grm ruža padne, njihovi ruž ič ast i
cvjet ov i razl et ješe se na travi.
Via nn e poj uri u dvoriš te. »Herr satn ič e.«
Malj još jedn om udari.
»Mad am e«, rekao je Beck doiml juć i se silno nesretnim. Viann e uzn emiri to što ga je
očit o pozn aval a tol ik o da može išč itati njegov e osjećaje. »Dobili smo zap ov ijed da poru-
šimo sve zidove uz ovu cest u.«
Dok je jedan od vojnika ruš io zid, druga dvojic a kren u prema ulazn im vrat im a, smi-
jući se na neku zajedničk u šalu. Ne tražeć i dop uš tenje, prođu mimo nje i uđu u kuću.
»Moja suć ut«, rekao je Beck gazeć i preko ruš ev ina dok joj je pril az io. »Znam koliko
volit e svoj e ruže. I najiskrenij e žal im, ali moji ljud i imaju nal og za zapl jen u vaše imovi-
ne.«
»Zapl jenu?«
Vojn ici su izišli iz kuće; jed an je nosio ulje na platnu što je vis jel o nad kam in om, a
drugi glomazan nasl onjač iz salon a.
»To je bio omiljen naslonjač moje bake«, tiho je rekla Viann e.
»Žao mi je«, rekao je Beck. »Nisam mogao to sprij ečiu.«
»Što je, pob ogu...«
Viann e nije bila sig urna je li joj laknul o ili se još više zab rin ula kad je Isab elle pren ij e-
la bic ikl prek o hrpe kamenja i naslonila ga na stab lo. Već sada više nije bilo prep rek e iz-
međ u njez ina imanja i ceste.
Isab ell e je izg ledal a prel ijep o, čak i s licem ruž ič ast im od nap or a i svjet lucav im od
znoja. Sjajni plavi uvojci uokv iril i su joj lice. Izblijed jela crven a haljin a pria njal a joj je uz
tij el o na svim prav im mjestima.
Vojnici su zastal i i zap il jili se u nju, zam ot an i Aubus sonov sag iz dnevn e sobe objes io
se među njim a.
Beck skin e svoju kapu. Rek ao je nešto vojnic ima koji su nosil i sag i oni pož ur e prem a
116
kamionu.
»Srušili ste naš zid?« upit ala je Isa b ell e.
»Sturm b annfüh rer želi da se sve kuće mogu vidjeti s cest e. Netko dijeli antin jemačk e
prop ag andne letk e. Pron ać i ćemo ga i uhit iti.«
»Misl it e da su bezo p asn i papir i vrijedni sveg a ovog a?« upit ala je Isab ell e.
»Daleko su oni od bezo pasn ih, mad emoi sell e. Potič u teror izam.«
»Ter or iz am se mora izbjeć i«, reče na to Isa bell e, prekriž ivš i ruke.
Via nn e nije mogla odvrat iti pog led sa sest re. Nešto se tu kuh alo. Njezin a sestra kao
da je pot iskival a emocij e, umir il a se, pop ut mačk e koja se sprema na skok. »Herr satni-
če«, nakon nek og vrem en a reče Isa bell e.
»Oui, madem oisell e?«
Pored njih su prol az ili vojnici, izn os eći stol iz kuh in je. Isabell e ih propusti, a onda
ode do satn ik a. »Moj otac je bol est an.«
»Zar jest?« reče Vianne. »Zaš to ja to ne znam? Što mu je?«
Isabelle ju je ignor iral a. »Traž io je da dođ em u Par iz da ga njeg uj em. Ali...«
»Želi da ga ti njeguj eš?« s nev jericom je prek in e Vianne.
Beck reče: »Treb a vam prop usnic a da odete iz grada, mademoisell e. To znat e.«
»Znam«, Isa belle kao da je jed va dis al a. »Ja... Mislila sam da biste mi je mož da vi mo-
gli prib av it i? Vi ste obiteljski čovjek. Zasig urn o shvać at e kolik o je važn o uzvrat it i na očev
poziv?«
Začudo, dok je Isab ell e gov or il a, satnik se blago okrenuo da pogleda Via nne, kao da
je ona bila ta čije je mišl jenje važno.
»Mogao bih vam pribaviti prop usn icu, oui«, rek ao je satn ik, »Za hitn u obit eljsku si-
tuacij u kao što je ova.«
»Vrlo sam zah valna«, rekl a je Isabell e.
Vianne je bila zap an jen a. Zar Beck nije uviđ ao da njez in a sestra njim e man ip ul ir a? I
zaš to je gled ao u Viann e dok je don os io odluk u?
Čim je Isa b elle dobila što je željela, vrat il a se do svog bicikla. Uhvat ila ga je za ručke
upravl jač a i odgur ala do štagl ja. Gume na kot ačima udar al e su i poskakiv ale na nerav-
nom tlu.
Via nn e poj ur i za njom e. »Tata je bolestan?« rekla je kad ju je sust igla.
»Tata je dobro.«
»Lagal a si? Zaš to?«
Isa bellino oklijevan je bilo je kratk o, ali uočljiv o. »Valjd a nema razlog a da i dal je la-
žem. Sad je sve izi šlo na vid jel o. Isk radala sam se da se nalaz im s Henr ij em i sad želi da s
njime pođ em u Pariz. Ima div an stančić na Mont m artreu, navodno.«
»Jesi li polud jel a?«
»Mislim da sam zaljubl jen a. Malo. Mož da.«
117
»Kaniš prij eć i pola okup iran e drž ave da prov edeš nek ol iko noći u Par izu, u krevet u
muškarca kojeg možda voliš. Malo.«
»Znam«, rekl a je Isabelle. »Baš je to rom ant ičn o.«
»Sig urno buncaš. Mož da imaš neko oboljenje mozga.« Stav il a je ruke na bokov e pri-
jekorno otpuhujuć i.
»Ako je ljub av bolest, onda sam valjd a zaražen a.«
»Mili Gospod e«, Vianne je prekriž il a ruke. »Post oji li makar nešto što bih mogla reći
i sprij eč it i tu lud ost?«
Isa b elle je pogleda. »Vjeruješ mi? Vjeruješ da bih prešl a okupiranu Francusku samo
radi zabav e?«
»Nije to isto kao kad si pob jegla da vid iš citkus, Isa bell e.«
»Ali... vjeruj eš da sam takv a?«
»Nar avno.« Via nn e slegn e ram en ima. »Šašav a.«
Isab elle se doi mal a neobično snuž denom. »Samo se drži podalje od Becka dok me
nema. Ne vjeruj mu.«
»Nije li ovo baš nal ik tebi? Brineš se dovoljn o da bi me upozorila, ali ned ov oljn o da
bi ostal a sa mnom. Važno je samo ono što ti želiš. Sophie i ja možemo istrun uti što se
tebe tiče.«
»Nije ist ina.«
»Nije? Pođi u Pariz. Zabav i se, ali nem oj ni jednog tren a smetn uti s uma da si napus-
til a neć ak inju i mene.« Via nne prek riži ruke i osv rne se prem a muš karcu u dvorištu koji
je nadg led ao pljačku njezine kuće. »I ostav il a nas s njime.«
118
Četrnaest
27. travn ja 1993.
Obal a Oregon a
Sapet a sam poput pileta u pećnici. Znam da su ovi suvremeni pojasev i u automobil ima
dobra stvar, ali izaziv aj u mi klaust rof obij u. Pripadam naraš taj u koji nije navik ao biti za-
štić en od svake opasnost i.
Sjećam se kako je bilo nekad, u onim vremenim a kad je čov jek trebao don osit i mu-
dre odluk e. Bili smo svjesni rizika, no svejedno smo srl jali u opasn ost. Sjećam se kako
sam preb rz o upravl jala svojim starim Chevrol et om, pap uč icu gasa pritišć uć i do daske,
puš eć i cig aret u i slušajući Pric e kako pjev a Lawdy, Miss Clawdy kroz male crne zvučnik e,
dok su se djeca na stražn jem sjedal u kot rljala poput čun jev a.
Moj sin strepi da ću pobjeć i, pretpostavljam, i to je raz um an strah. U zadnjih mjes ec
dana život mi se okrenuo naglavce. U mome je dvor iš tu znak prodaje se i napuštam svoj
dom.
»Pril az je baš lij ep, zar ne?« kaže moj sin. To je ono što on čini: praznin e puni rij eči-
ma i pomno ih bira. To je ono što ga čini dobrim kir urg om. Prec iznost.
»Da.«
Skren uo je na park ir ališ te. Poput pril az a, i ono je omeđeno stablim a u cvat u. Bij el i
cvjetići pad aju na do poput komad ić a čipke na kroj ačev pod, blistav o bijel i na crnom
asfalt u.
Petljam s pojasom dok se parkir am o. Ruke me ne sluš aju ovih dana. Toliko me to iz-
luđuje da bih najr ad ije glasno ops oval a.
»Daj da ti pom ogn em«, kaže moj sin posegn uvš i da mi otkopča poj as.
Iziš ao je iz autom ob il a i naš ao se pok raj mojih vrata prij e nego što sam uspjela uzeti
torb u.
Vrata se otvaraj u. Uzima me za ruku i pomaže mi izi ći iz autom obil a. U toj kratk oj
razdal jini izmeđ u parkirališta i ulaza moram dvaput zastati da dođem do daha.
»Stab la su tako lij ep a u ovo doba godin e«, kaže on dok zajedn o prel az imo preko par-
kir al iš ta.
»Da.« To su šljive u cvatu, prekrasn e i ružičast e, ali najednom se sjet im procvjet alih
stab ala kestena duž Eliz ejs kih pol jana.
119
Sin mi čvrš će steže ruku. Pods jetnik je to da razumij e bol zbog napuš tan ja doma, koji
je bio moje utočište got ov o pedeset godina, ali sada nije vrijem e da se osv rć em, nego da
gledam nap rijed.
U Dom za starije i nem oćne Ocea n Crest.
Ruku na srce, mjest o se ne čini tako loše, možda pom al o industrijski, s onim visokim
proz orim a, besp rij ekorno održ av anim travn jacima i amer ičkom zast av om što se vij or i
nad vratima. Zdan je je dugačko i nisko. Izgrađ en o sed amd esetih, rekl a bih, onom ad kad
je sve bilo ružn o. Sast oj i se od dva krila koja se prot ež u s obiju stran a središn jeg dvor iš ta,
gdje, pretpost avljam, star ij i ljud i sjede u kol ic ima s lic im a okrenutima sunc u, ček aju.
Hval a Bogu, nis am smješten a u ist očn om dijelu zgrade – kril u za nem oćne. Bar em ne
još. I dalje se mogu brin uti za sebe, hval a lij epa, i za svoj apartman.
Jul ie n mi otvar a vrat a i ulazim unutra. Prvo što opaž am golema je recepc ij a, uređena
na način da podsjeć a na prij amn i pult kakvog hot el a pokraj mora, zidov a ukraš enih ri-
barskim mrežam a pun im škol jak a. Zam išljam kako za Božić o mrež e vješaju ukras e, a
čizm ice o rub prij amn og pult a. Na zidovim a su najvjer ojatnije šljok ičast i natp isi ho-ho-
ho dan nakon Dana zah valn ost i.
»Hajd e, mama.«
O, da, ne smij em zast ajkiv at i.
Mjesto miriš e... na što? Pud ing od tapio ke i pileć u juhu s knedl am a.
Kašasta hrana.
Nekako se vuč em naprijed. Ako postoj i neš to što nik ad ne čin im, to je da se zaust av-
ljam.
»Stig li smo«, kaže moj sin otvarajući vrata 317A.
Lijepo je, mor am priznati. Malen i jednos obn i apartm an. Kuh in ja je zab ačen a u kutu,
pored vrata, i iz nje mogu gledat i prek o šank a i vid jet i stol za blagovan je s četir i stolic e i
dnevnu sobu, gdje su stol ić, kauč i dva naslon jača s obij u stran a plinskog a kam ina.
Tel eviz or u kutu je nov novc at, s ugrađ en im vid eorek orderom. Netk o – moj sin, po
svoj prilici – napun io je polic e za knjige hrpom moj ih omil jenih filmova. Jeand e Flor ette,
Do posljednjeg daha, Zam eo ih vjet ar.
Vidim, tu su i moje stvar i: prekriv ač koji sam isplel a prebač en je prek o naslona kau ča,
moje knjig e na polic am a. U spav ać oj sobi, koja je prist ojn e velič ine, noćni orm arić po-
red kreveta pun je kut ijic a s prep isanim lijekovima, prav a mala džung la plastičn ih nar an-
čast ih bočic a. Moja strana kreveta. Smij ešn o, ali neke se stvari ne mijen jaj u ni nak on
smrt i supružnika, a ovo je jedn a od njih. Lij ev a stran a krev eta još je uvij ek moja, iako
sam u njemu sama. U podnožj u krevet a moj je kovčeg, baš kao što sam i pož el jel a.
»Još uvijek mož eš promijenit i mišl jen je«, tiho je rekao. »Pođi sa mnom kući.«
»Razg ov aral i smo o tome, Jul ie ne. Prev iš e si zau zet. Ne mor aš još po cij el e dane bri-
nut i o meni.«
120
»Misl iš da ću se man je brinut i ako si ovd je?«
Pogled am ga s ljub avl ju, to moje dij ete, znajuć i kol ik o će ga moja smrt shrvati. Ne
žel im da me gleda kako post upn o nest ajem. Ne žel im to ni njeg ovim kćerima, tak ođer.
Znam kako je to; neki prizor i, jedn om viđeni, nikad se ne mogu zaboraviti. Žel im da me
se sjeć a ovakv e kakva sam sad, a ne kakva ću biti kad rak učini svoje.
Povede me u mali dnevn i borav ak i posjedn e na kauč. Dok ček am, nat oč io nam je
malo vina i sjeo pokraj mene.
Razmišl jam kako ću se osjeć ati jednom kad ode, i sig urn a sam da se iste misli motaju
i njegovom glavom. Uz uzdah, pos eže u svoj u aktovku i izvlač i svež anj omotn ic a. Uzdah
je namjesto rij eči, dah prijel az a. U njem u čuj em taj trenutak kad ću iz jednog život a pri-
jeći u drug i. U ovoj novoj, ogran ič enoj verzij i moga život a, o meni će se brinut i sin,
umjest o da bude obrnut o. Nije baš ugodno nij edn om e od nas. »Platio sam rač un e za
ovaj mjes ec. S ovima ne znam što ću. Uglavn om smeće.«
Uzimam hrpic u omotnica od njega i preg led avam ih. »Osobno« pis mo iz Odbor a Pa-
rao limpijs kih igar a... Ponuda za izr ad u cer ade... Obavijest mog zub ara da šest mjes ec i ni-
sam bila na pregledu...
Pismo iz Par iza.
Na njem u su crveni pečati, kao da ga je poš tans ka služb a slala s jednog mjest a na dru-
go, ili su ga uručil i na pog rešnu adresu.
»Mama?« kaže Jul ien. Kako li je samo pron icl jiv. Ništa mu ne prom ič e. »Što je to?«
Kad je posegnuo za omotn icom, kanila sam ga sprij ečit i, ali prsti me ne sluš aju. Srce
mi žest oko kuca.
Jul ien otvar a omotnic u i izvlač i svij et li, tvrd i pap ir. Pozivnic a. »Na franc us kom je«,
kaže. »Nešto u vezi Croi x de Gue rre. Dakle, rij eč je o Drug om svjets kom ratu? Je li ovo
za tatu?«
Nar avn o. Muškarci uvijek misle da se sve vrti oko njih.
»Nešto je rukom dop is an o u kutu? Što je to?«
Gue rre. Rij eč buja oko mene, odm otava svoj a crna gav ranova kril a, post aje toliko ve-
lik a da ne mogu odvrat it i pogled. Protiv vol je uzim am pozivnic u. Poz ivn ic u za okuplja-
njepasseu ra u Par izu.
Žele da dođem.
Kako bih mog la otić i a da se svega ne sjetim. Svih jeziv ih stvar i koje sam učin ila, tajn i
koje sam čuv al a, muš karca koj eg sam ubila... i onog a kojeg sam treb ala ubit i?
»Mama? Što je to passeu r?«
Jed va uspij ev am pron aći glas da odg ov orim: »To je osoba koja je pomagal a ljudim a u
ratu.«
121
122
Petnaest
Postavite sebi pitanje, jer tako počin je otp or.
A onda to isto zap itajt e i druge.
REMC O CAMP ERT
Svibanj 1941.
Francus ka
One sub ote kad je Isab elle otišla u Pariz, Vianne se zaokupil a poslom. Oprala je odje-
ću i objes il a je na suš il o; poč upala je kor ov iz vrta i ubrala neš to dozr ela povrća. Na kraj u
dug oga dana poč astila se kupk om i opral a kosu. Suš ila ju je ručn ikom kad je začul a ku-
can je. Zateč ena neoč ekivanim pos jet om, zak opčal a je stezn ik i krenul a prem a vratim a.
Voda joj je kap ala po ramen im a.
Kad je otvoril a vrata, ugled ala je satnik a Beck a, odjevena u terensku unif orm u, lica
pos uta praš inom. »Herr satn ič e«, rekl a je odm aknuvš i mok ru kosu s lica.
»Mad ame«, rek ao je. »Kolega i ja smo dan as bili u rib olovu. Don io sam ulov.«
»Svjež a riba? Divn o. Isp eć i ću vam je.«
»Nama, mad am e. Vama, meni i Soph ie.«
Via nn e nije mogla odvrat iti pog led ni s Becka ni s ribe u njeg ov oj ruci. Nije nim al o
sumn jal a u to da bi Isabelle ovaj dar odb ila. Baš kao što je znal a da bi njezine prijat eljice
i sus jedi tvrd il i da bi odb il i. Hrana. Od neprijatelja. Odbit i je bila stvar ponos a. Svi su to
znal i.
»Nis am je ni ukrao niti je od nekoga tražio. Imam prav o na nju kao i svaki Francuz.
Nema ništa neč asno u tome da je uzmet e.«
Bio je u pravu. Bila je to riba iz obližn je rijek e. Nije ju nik ome zaplijenio. Čak i kad
je pos egn ula za rib om, osjet il a je kako je poklap a sva težin a racioniranja.
»Rij etk o nas poč astit e svoj im društ vom za objedom.«
»Sad je drukč ij e«, rek ao je. »Kad vam je sest ra otišl a.«
Via nne se povuče kor ak unatrag i prop usti ga. Kao i uvij ek, skinuo je kapu čim je
kroč io unut ra pa ods tupao prek o drvenog poda do svoj e sobe. Via nn e nije ni prim ijet il a,
sve dok nije čula škljocaj njeg ovih vrat a, da i dal je stoji u mjest u drž eć i ribu omotanu
najn ov ijim izd an jem Par is er Zeitunga, njem ačkog dnevn og lista tis kan og u Parizu.
Vrat ila se u kuhin ju. Kad je izv adila iz novin a ribu i položil a je na das ku za rezan je,
123
vid jela je da ju je već očist io, pa čak i ukl onio ljuskice. Upal il a je plin na štednjak u i na
kolo stavila tavu od lij ev an og žel jez a, dod avš i u nju dragocjen u žlic u ulja. Kad su kockic e
krumpira pop rimil e smeđ u boju, a luk se karamel iz ir ao, začin ila je ribu solju i paprom
pa je odložil a sa stran e. Za tili čas zamamn e su arome ispun il e kuću, a Soph ie je dot rč ala
u kuhin ju, nag lo se zau stavivš i u praznom prost oru gdje je nekoć bio stol.
»Riba«, pob ožno je rekla.
Via nne je žlic om nap rav il a malo udubl jen je među povrćem i ribu stav il a u sredinu da
se isprži. Majušne kapljic e ulja prs kale su; kož ic a je cvrč al a i post aj ala hrs kav a. Na samo-
me kraj u, u tavu je ubac ila nekol ik o kriški konzerv iranog limun a, prom atrajući kako se
rast apaj u nad svim e.
»Pođi i kaži satn ik u Beck u da je večera spremn a.«
»Zar će on jest i s nama? Teta Isab ell e bi ti sad svašta izg ov or il a. Prij e nego što je otiš-
la, rekl a mi je da ga nikad ne gled am u oči i da se trud im ne biti u ist oj prost or ij i s nji-
me.«
Via nne uzd ahn e. Duh njezin e sestre ostao je među njima. »Donio nam je ribu, Sop-
hie, i živi ovdje.«
»Oui, mama. Znam to. Ali, rekla je...«
»Idi i reci satniku za več er u. Isabell e je otišl a, a s njom i njezina pret jer an a zabrinu-
tost. Sada, pođi.«
Vianne se okren ul a prema štednjaku. Nekol iko tren utaka poslije izvadila je teš ki ke-
ram ički plad anj s isprž en om ribom, okruž enom pečen im pov rć em i limun om, i sve to
začin jeno svježim peršin om. Kis elk ast i umak od lim un a na dnu tave, u koj em su plivali
hrskavi smeđ i komad ić i, mogao bi biti još i bolji da je bilo masl ac a, ali i ovak o je mir is a-
lo božanstven o. Odn ijela je plad anj u blag ov ao nicu i zatekla Sophie kako već sjedi za
stol om, a pok raj nje satn ik Beck.
Na Antoi neo voj stol ici.
Vianne malo posrne.
Beck uljudno ustane i brzo joj izv uče stol ic u. Zast al a je samo na čas dok je od nje uzi-
mao pladanj.
»Ovo izg led a vrlo odg ovarajuć e.« U glas u mu je bilo oduš evljenje. Opet njeg ov fran-
cus ki nije bio baš dob ar.
Via nne je sjel a na svoj e mjesto. Prij e nego što je uspjel a smislit i što bi rekl a, Beck joj
je nat očio vino.
»Divan Mont rachet ’37«, rekao je.
Via nn e je znal a što bi mu na ovo odgov or il a Isa bell e.
Beck je sjed io prek o puta nje, a Sophie s njez ine lij eve stran e. Gov or ila je o nečemu
što se toga dana dogod ilo u škol i. Kad je prest ala, Beck je rek ao nešto o ribolov u i Sop-
hie se nasmij ala, a Via nn e je osjet ila Isa bellinu ods utnost, snažn o kao što je maloč as osje-
124
til a njezinu prisutnost.
Drži se pod alje od Beck a.
Via nn e je čula upoz or enje jasn o kao da joj je izg ovoreno nag las pored uha. Znal a je
da je u tome njez ina sest ra imala prav o. Via nn e nije mogla zab orav it i pop is, na kraju
kraj eva, kao ni otkaz e, ili prizor Beck a kako sjedi za stol om sa sand uc im a punim hran e
por ed njegovih nogu i slikom Füh rern iza njeg ov ih leđa.
»... moja žena je očaj av al a s mojim rib ičkim vješ tin ama nakon toga...« Gov orio je
smiješeći se.
Sophie se nasmijala. »Moj tata je pao u rij eku jedn om kad smo lov ili ribu, sjeć aš se,
mama? Rekao je da je riba bilo toliko velika da ga je povukl a, je li tako bilo, mama?«
Vianne polako trepn e. Treb ao joj je jed an trenut ak da shvati kako se razgov or vratio i
na nju.
Osjeć ala se... neobično, blag o rečeno. Za svih njihovih protekl ih zajedničkih objed a, s
Beck om u društvu, rij etko se razg ovar alo. Ta tko bi mogao bilo što reći por ed onog oči-
tog Isab ell ina gnjeva?
Sad je drukčije, kad vam je sest ra otišla. Via nn e je shvatil a na što je mislio. Napet ost u
kući – za ovim stol om – nest ala je.
Kakv e će još promjene don ijet i njezino izbivanje? Drži se podalje od Becka.
A kako bi Via nn e to mogla? I kad je zadn ji put pojela nešto ovak o slasno... ili čula
Soph ie n smij eh?
* * *
Gare de Lyon vrvio je njem ačkim vojnicim a kad se Isab elle isk rcal a iz vag on a. Pot om je
s muk om iznijela svoj bicikl; nije to bilo lako s putn om torb om koja joj je cij el o vrij eme
udarala o bed ra te nestrpl jivim Pariž anim a koji su je nag urav al i. Mjesecim a je sanjal a o
pov ratku.
U njezinim snovima Par iz je bio Pariz, netakn ut rat om.
Ali tog poned jeljka pop odn e, nak on dug og dana put ovan ja, vid jela je istinu. Okup a-
cija mož da nije porušila građ ev in e, i nije bilo dokaz a o bombard ir an ju isp red Gare de
Lyona, ali vladao je mrak, čak i na punoj danjoj svjetlost i, muk gubitk a i očaj a dok je
voz ila bicikl niz bulev ar.
Njez in je ljubl jen i grad nal ik ovao nekoć prelijep oj kurt izan i, ost arjeloj i omršav jel oj,
iznurenoj, napuštenoj. U manje od god inu dana, taj je velič anst veni grad bio otrgn ut od
svoje suš tin e beskon ačnim topotom njem ačkih čizama na ulic am a, unak až en zastavama s
kuk astim križev ima koje su se vij orile sa svakog spomenik a.
Jed in i autom obili koje je viđ al a bili su crni Merc ed esi s minijat urn im zast av ic ama sa
svast ik ama koje lep ršaj u na blat obranima, Wehrrn ach tov i kamioni te, tu i tamo, sivi
tenk Panz er. Cijelom duž inom bul evar a prozori su bili zamrač en i, zast ori navučen i. Na
svak om drugom uglu, činil o se, bar ikade su prij ečile prol azak. Znak ov i ispis an i masnim,
125
crnim slovim a pok az ival i su smjer na njemačk ome, a satov i su bili nam ješteni dva sata
nap rijed – po njem ačkom vrem enu.
Glav u je držala pognut om dok je pedal irala mimo čop ora njemačk ih vojn ik a i ter asa
kafića na pločn icima prep un ih muškarac a u vojn im odor ama. Kad je skrenula na Bou le-
vard de la Bastille, vidjela je staricu koja je na bic iklu pok ušavala proći barikadu. Na
putu joj se isp riječ io nac ist, koreći je na njemačk om – jezik u koji očit o nije razumjel a.
Žena je okren ula bicikl i udal jila se.
Put do knjiž ar e pot rajao je dul je nego inače i u tren utku kad se sjur il a cest om pa za-
ustavil a pred ulazom, živci su joj bili nap eti pop ut struna. Nasl on ila je bic ikl na stab lo i
zak ljučal a ga lok otom. Stežući torbu znojn om ruk om u rukavici, prišla je knjižari. U iz-
log u je uhvatila vlast iti odraz: plava kosa ner avnih vrhova, lice blijed o, usne jark o crven e
(jed ina njezina šmink a). Imal a je na sebi svoj u najb ol ju odjeć u za put ovanje – mod ro-
bež sako s pripadaj uć im šeš ir om i morn ars kop lavom suknjom. Rukav ic e su bile pom alo
iznošen e, ali u ovim vrem en ima nitk o nije prim jećiv ao takv e trič ar ije.
Žel jel a je biti u najb oljem izdan ju da zadiv i oca. Izgled at i odraslo.
Kolik o je samo puta u živ otu očajav ala zbog svoj e kose i odjeće prije pov ratka u par i-
ški stan, da bi nakon dolas ka otkril a kako oca nema, da je Via nne bila previš e »zau zet a«
svoj im obavezam a na selu, te bi se o njoj brinula neka očev a prij at el jica dok je kod kuće
provodil a školske prazn ik e. I previš e, tako da je već u svoj oj trinaestoj prest al a i dolaz it i
kući za praznik e; bilo je bol je sjedit i sama u prazn oj spav ao nic i nego se vrzm at i među
onim a koji nisu znal i što bi s njom.
Ovo je bilo drukč ij e, međ utim. Henr i i Didier – i njihov i tajanst veni drugovi iz po-
kret a Slob odna Francuska – trebali su da Isab ell e živi u Parizu. I nije ih kanila iznev jeri-
ti.
Izl ozi knjižare bili su zamračen i, a rešetk e koje su štit il e staklo bile su navuč ene i za-
ključ an e. Maš ila se za kvak u i otkril a da je i brava zak ljučana.
U četir i popodne, u poned jeljak? Ode do pukot ine u fas ad i koja je oduv ijek bila oče-
vo skrov ište, tamo pronađ e zahrđal i ključ, otk ljuča vrata i uđe.
Uska trgov in a kao da je u mraku zadržav ala svoj dah. Do nje nije dopir ao nikak av
zvuk. Nije se čuo otac kako lista stran ic e omil jene knjig e, ili olovka kako škrip i po pap i-
ru dok se bori s poezijom koja mu je bila strast još i dok je majk a bila živa. Zat vor ila je
za sobom vrat a i pritisn ula prek idač za svjetlo.
Ništa.
Nap ipal a je put do stola pa pron ašl a svij eć u u starom mjeden om svij ećn jak u. Dalj-
njim pret raž ivan jem ladica pronašla je šib ic e i upal ila svijeću.
Svjetlost, ma kol ik o bila oskudna, otkrila je nered u svak om kutku trgov ine. Pola je
pol ica bilo prazno, mnoge su od njih vis jel e, polomljen e, a ispod razasut e knjig e na hrpi
poput obrn ut e piram id e. Plak ati strgani i išaran i. Mjest o je izgled al o kao da su ga razb oj-
126
nici poharal i traž eć i nešto skriveno, pritom uniš tivš i sve što im se našl o na putu.
Tata.
Isa belle brzo nap ust i knjiž ar u, ni ne gnjav eć i se vratit i ključ na skrovit o mjesto.
Umjesto toga, ubac i ga u džep sakoa, otk ljuč a lokot na bic iklu i popn e se. Drž ala se spo-
redn ih ulič ica (onih nek ol ik o koje nisu bile pod bar ikad am a), sve dok nije dospjela do
Rue de Grenell e; tamo je skrenul a i odvezl a se do kuće.
Stan na Aven ue de la Bou rdonnais očev oj je obitelji prip adao više stol jeć a. S obje
stran e gradske ulic e nizale su se svijetle zgrade s proč el jima od pješč anik a, balk on ima od
crn oga kovan og željeza i strmim krov ov im a. Kamen e fig ure kerubin a res il e su korniše.
Koj ih šest blokov a dalje Eiff elov toranj uzd iz ao se vis oko u nebo, dominir aj uć i grad-
skom viz urom. Na uličnoj raz ini bili su des eci izl oga trgovin a s lij epim nadstrešn ic ama i
kafić i sa stolov ima pored an im na pločnik u; viši su kat ovi bili stamb en i. Obično bi Isa-
belle polako hodala pločnikom, zav irujuć i u izl og e, uživaj ući u vrev i i žamor u. Ne i da-
nas. Kafić i i bist roi bij ahu prazni. Žene u izn ošen oj odjeći, umornih lica, stajal e su u re-
dov im a za hran u.
Pog led al a je gore na zam račene prozore dok je prek ap al a po torb i tražeći ključ eve.
Otvor ivši vrat a, uvukl a se u polum račn u vežu pa za sob om povukl a i bicikl. Zaključal a
ga je o cijev u veži. Ne obaz ir ući se na diz al o veličin e lijes a – po svoj pril ic i nije ni rad il o
u ovim vremen ima ogran ič en e potrošnje električne energij e – uspel a se uskim, strm im
stubiš tem koje se uvij alo oko okna diz ala, gore do petog kata gdje su bila dvoj a vrat a,
jedna s lij eve stran e, i njih ov a, s desne. Otk ljuč al a ih je i ušla unut ra. Učin i joj se da je
iza sebe čula kako se sus jedn a vrat a otvaraju. Kad se okren ula da pozd ravi madam e Le-
clerc, vrat a se uz tih škljoc aj zatvore. Očito je star o zab ad alo budno mot ril o tko ulaz i i
izlazi iz stan a 6B.
Ušla je u stan i zatvor ila vrat a.»Tata?«
Iako je bilo podne, unut ra je, zbog zamračen ih prozor a, vladao mrak. »Tata?«
Nije bilo odgovora.
Isk ren o govor eć i, laknulo joj je. Unijela je svoju torbu u sal on. Polut am a je podsjeti
na jedn a druga vrem ena, davn a. Stan je bio pun sjen a, zrak ustaj ao; čulo se dis an je i škri-
pa koraka na drven om podu.
Psst, Isab ell e, budi tiho. Tvoja je mama sada s anđel ima.
Prit isnul a je prekid ač za svjetlo u dnevnoj sobi. Bogat o ukrašen i lust er od puhanog
stakla treperavo je oživ io, izr ezb areni stakl en i oblic i svjetlucali su kao da su s nek og dru-
gog svij eta. Na slaboj svjetlost i ogledal a se nao kol o, zam ijet ivš i da na zidov ima nedostaj e
nek oliko umjetničk ih slika. Soba je odisal a majč inim nepogrešiv im osjeć aj em za stil, ali i
strast venim skupl janjem antikv itet a pred ak a. Iza dva franc uska prozor a – sada zamračena
– bio je balkon s kojeg je puc ao prel ij ep pogled na Eiffelov tor anj.
Isa bell e utrne svjet lo. Nije bilo razlog a da troš i drag ocjen u električn u energ ij u dok
127
čeka. Sjel a je za okrugli drv eni stol isp od lust era; njegov a površina ogrub jel a je od tisuća
več era tijek om godin a. Ruka joj s ljubavl ju krene po oštećen om drvu.
Pust i da ost anem ovdje, tata. Mol im te. Neću ti stvar at i nev ol je.
Kol iko joj je bilo tada? Jedanae st? Dvanaest? Nije bila sigurna. Ali znal a je da je bila
odjeven a u plav o morn arsko odijelc e, uniform u samost ans ke škol e. Sada se sve to čin ilo
tako davn im. Pa ipak, evo je, opet, spremn a prekl in jat i da je – voli? - pust i da ostan e.
Kasnij e – kol ik o je uopće vrem en a prošl o? Nije bila sig urn a kol iko je dugo sjed ila ov-
dje u tami prisjeć ajuć i se dog ađ aja vezan ih uz majk u, jer joj je lice zab or av il a, kad je za-
čul a korak e, a onda i zveck an je ključ ev a u brav i.
Čula je zatim kako se vrat a otvar aj u i ustala. Vrat a se uz škljocaj zatvor e. Uslijed ilo je
kom ešan je u preds obl ju.
Sad je mor ala biti snažna, odl učn a, ali hrab rost, koja je bila dio nje baš kao i zel en il o
njezinih očij u, uvijek bi nek ak o izb lij edjel a u očev oj blizini, a to se dog odil o i sada.
»Tata?« rekla je u tami. Znal a je da ne podn os i iznenađ en ja.
Čula je kako se ukipio.
Onda je škljocn uo prekid ač za svjet lo i luster se upal io. »Isab ell e«, uzd ahn uo je. »Što
ćeš ti ovdje?«
Bila je dov oljno pam etn a da ne otkrije nes ig urnost tom čovjek u koji je tako malo ma-
rio za njezine osjećaje. Sad je imala pos ao koji treb a obaviti. »Došl a sam živ jet i s tobom
u Parizu. Opet«, dometnul a je.
»Ost avila si Viann e i Sophie same s nacistima?«
»Sigurn ije su kad me nema, vjer uj mi. Izg ub ila bih živce, prij e ili posl ije.«
»Izg ubila bi živc e? Što je tebi? Vrać aš se u Carriveau odm ah ujutro.« Prošao je pokraj
nje i otišao do drv ene komode koja je stajala uza zid oblijepljen tapet am a. Natočivši si
čašu vin jaka, isk api ga u tri vel ika gutl jaj a i nat oč i još jed an. Kad je dovršio drugo piće,
okrenuo se prem a njoj.
»Ne«, rekla je. Ta ju je mala rij eč samo još više osok ol ila. Je li mu ikad to rekl a? Po-
nov i još jedn om za svak i sluč aj. »Ne.«
»Molim?«
»Rekl a sam – ne, tata. Ovaj put se ne kanim pov in ov ati tvojoj vol ji. Ne kanim otić i.
Ovo je moj dom. Moj dom.« Glas joj na to osl abi. »Ono su zav jes e koje je mama šila na
šivaćem stroj u, a ja sam je gledala. Ovo je stol koji je naslij ed ila od svoga prastric a. Na
zidov ima moje sobe pronać i ćeš moje inic ijal e koje sam kriš om nap is ala majčin im ruž em
za usne. U moj oj tajnoj sobi, mojoj utv rd i, kladim se da su lutke i dalje por edan e uza zi-
dove.«
»Isa b elle...«
»Ne. Nećeš me otjerat i, tata. Previše puta si to učin io. Ti si mi otac. Ovo je moj
dom. U ratu smo. Ost aj em.« Sagnula se i maš ila za torb u pored nogu, pod ignuvši je.
128
Pod blijed om svjetlošć u luster a vidjela je kako poraz produbl juj e bore na očevim
obrazima. Ram en a mu se objese. Nat oč i još jedan vin jak i poh lepno ga iskapi. Očit o nije
mog ao podn ij et i ni da je pogleda bez pom oći alkoh ol a.
»Ovdje više nema zab ava«, rekao je, »i tvoji dečki sa sveučil iš ta su pobjegli.«
»Zar stvarn o tako misliš o meni?« rekl a je. Onda je prom ijenil a temu. »Svratil a sam
do knjižare.«
»Nac ist i«, rek ao je kao odg ov or. »Nahrup il i su jedn og a dana i izvukli sve, od Freuda,
Manna, Trockog, Tols toja, Mau riosa – sve su spal il i – kao i glazbu. Rad ij e ću zaključati
vrat a nego prod avati samo ono što mi je dop uš teno. I zato sam uprav o to učinio.«
»Pa od čega onda živ iš? Od poezij e?«
Nasmijao se. Bio je to ogorč en, frfl jav zvuk. »Teško da su vremena za kup ov an je po-
ezij e.«
»Kako onda plaćaš struju i hran u?«
Neš to se prom ij en ilo na njeg ov u licu. »Imam dob ar pos ao u hotelu De Crill on.«
»Kao poslug a?« Nije mog la povjer ov at i da posl už uj e pivo njemačk im zlot vorim a.
Odvratio je pog led.
Isab elle osjet i mučninu u želucu. »Za koga rad iš, tata?«
»Za njemačk o vrh ovno zap ovjedn išt vo u Par iz u«, rek ao je.
Isa b ell e je sad prep ozn al a onaj osjećaj u želuc u. Bio je to sram. »Nakon sveg a što su ti
učin il i u Vel ik om ratu...«
»Isa b elle...«
»Sjećam se sveg a što nam je mama ispričal a, o tome kakav si bio prij e rata i kako te je
rat slom io. Znala sam nek oć maštat i da ćeš se jedn oga dana sjetit i da si otac, ali sve je to
bila laž, nije li? Ti si najo bičnij a kukav ic a. Onog tren a kad su se Nij emci vratil i, poh rlio
si im služiti.«
»Kako se usuđ uj eš osuđivati mene i ono što sam prošao? Imaš osamnae st godin a.«
»Dev etn aest«, rekl a je.»Kaži mi, tata, poslužuješ li našim okupatorima kavu ili im do-
ziv aš taks i do Maxima? Jedeš li ostatk e njihova ručka?«
Kao da se ispuhao pred njez inim očima, ostar io. Čudno, ali zaž al ila je zbog svoj ih ri-
ječ i, iako su bile istinit e i zasl užen e. Ali nije ih više mog la pov uć i. »Onda, slož il i smo se?
Usel javam se u svoj u star u sobu? Ost aj em ovd je? Ne moramo ni razg ov arati ako je to
tvoj uvjet.«
»Nema hran e ovd je u grad u, Isa b elle. Odn osno, bar em ne za nas Par iž an e. Po cijel om
su gradu znakov i koji upozorav aj u da ne jed em o štak ore, i ti su znak ovi upozoren ja nuž-
ni. Ljudi uzgaj aj u zam orc e za hran u. Bit će ti udobn ij e na selu, tamo gdje ljud i sade voće
i pov rć e.«
»Ne tražim udobn ost. Ni sig urnost.«
»Što onda traž iš u Pariz u?«
129
Shvat ila je svoj u pogreš ku. Upala je u vlastit u zamku zbog nepromišljenost i. Njez in je
otac bio štošta, ali nije bio glup. »Došl a sam se naći s prijat el jem.«
»Samo mi reci da ne gov orimo o nekom dečku. Reci mi da imaš više soli u glavi.«
»Na selu je bilo dosadn o, tata. Znaš mene.«
Uzdahn uo je i nat očio još jedno piće iz boce. Sjaj u njeg ov im očima bio je znakovit.
Uskoro, znala je, otjerat će je da bi ost ao sam sa svojim misl ima, ma kakve one bile.
»Ako ostan eš, postoj e pravila.«
»Pravil a?«
»Bit ćeš doma do pol icijs kog sata. Uvijek i bez iznimk e. Poštov at ćeš moju priv atnost.
Ne mogu podn ijet i pomis ao da mi vis iš nad glav om. Odlazit ćeš u trgovin e svak og a ju-
tra i vid jet i što se može nab avit i za bon ov e. I pron ać i ćeš posao.« Zastao je i pog ledao je,
suz ivš i oči. »A ako se uvališ u nev ol je kao tvoja sestra, letiš odavde. Točk a.«
»Nis am...«
»Ne zanim a me. Pos ao, Isa belle. Pron ađ i ga.« Još uvijek je gov or io kad se okren ul a na
peti i udal jil a. Otišl a je u svoju sobu i snažno zal upil a vratima.
Uspjel a je! Bar em je jednom bilo po njez inu. Koga brig a što je muš karac i osuđ uje je.
Bila je ovdje. U svojoj sobi, u Par iz u, i ostaje.
Soba je bila manja nego što se sjeć al a. Olič ena žućk ast o-bij el om, s dvost rukim željez-
nim krevet om i izb lijedjelim sag om na drv en om podu te nasl onjačem u stil u Luja XV.
koji je vid io i bolje dane. Proz ori – zamračen i – gledal i su na unut rašn je dvor iš te stamb e-
ne zgrade. Kao djevojčic a, uvijek je znala kad sus jed i iznos e smeć e jer ih je mogla čuti
kako klep eć u dolje i lup aj u pokl opc im a koš ev a. Bac ila je svoj u torb u na krev et i stala se
rasp remat i.
Odjeća koju je pon ijel a na egzodus – i koju je vrat ila u Pariz – bila je ofucan a od ne-
prestan og noš enja, i jed va vrij edna vješanja u ormar zaj edno s odjeć om koju je nasl ijed ila
od majke: prelij ep e starins ke hal jin e s res icam a, suknje, svil om por ubl jen e več ern je opra-
ve, vuneni kostimi prekroj eni po njez in oj mjeri i dnevne haljin e od krepa; niz odg ovar a-
jućih šešira i cip elica namij en jenih za ples u plesnim dvor anama ili šetnje kroz vrt ov e
Rod in, ruku pod ruku s »pravim« dečkom. Bila je to odjeć a za svij et koji je nest ao. Više
nije bilo »pravih« mom ak a u Par izu. Nije ih bilo tak oreći uopć e. Svi su bili u log orima u
Njemačk oj ili se negd je skriv al i.
Kad je vratila odjeć u na vješ al ice u orm ar u, zatvorila je vrata od mahagon ij a i gurnula
ga malo u stranu, tek tolik o da otk rij e tajna vrat ašc a.
Njezinu utv rd u.
Sagn ula se i otvor ila vratašca, uglavl jena u bijeli zid, tako što je blago gurn ul a gornji
desni ugao. Raširil a su se, uz škrip u otvoril a, otk rivš i prostoriju vel ič in e dva puta dva
met ra, sa strop om tol ik o kosim da se i kao desetogod išnja djevojčic a mor al a zguriti da bi
mog la pod njega stat i. Sas vim sigurn o, njez ine su lutke i dal je bile tamo, neke klonule, a
130
neke uspravne.
Zatvor il a je vrat ašc a svoj ih uspom en a i vrat il a ormar na mjesto. Brzo se razod jen ul a i
klizn ul a u ruž ič ast u svil en u spav ać ic u, koja ju je pods jet il a na majku. Još je blago miris a-
la na ružin u vod icu ili se barem pretvar al a da je tako. Kad je izišla iz sobe kako bi išč et-
kala zube, zastan e pred zat voren im vratim a očeve sobe.
Mogla je čuti kao piše; njeg ovo nal ivpero strugal o je po grubom pap ir u. Svako malo
bi ops ov ao i onda utihn uo. (Tada bi potegn uo iz boce, nema sumn je.) Onda se zač uo
udarac boce – ili šake – po stolu.
Isa bell e se spremi za krev et, uvivši kosu vikl erim a, isp lahn uvši lice i opravš i zube. Na
putu do krevet a, čula je kako otac opet psuje – ovaj put glasn ije, možda je pij an – pa se
uvuč e u svoj u sobu i zalupi vrat im a.
* * *
Ne mogu podn ij et i pomis ao da mi netk o visi nad glav om.
Očito je to značil o da njezin otac ne može podnijeti pom isao da bude s njom u istoj
prostor ij i.
Smiješno da to nije zam ij etil a prošle godin e, kad je živjel a s njim e onih nek olik o tje-
dana nakon što su je izb acil i iz škol e, a prije bij ega na selo.
Ist ina, tada nij ednom nisu sjeli i zajedno objed ov ali. Niti su vodili razgovor dov oljno
važan da ga se pris jet i. Ali nekak o to nije bila primijet il a. Bili bi zaj edno u knjiž ar i, rad e-
ći jedn o pored drug oga. Zar je bila tol iko otužn o zahvalna zbog njegove prisutnost i da
joj je prom aknula njeg ova šudjiv ost?
E pa, sad ju je itekak o zamjećiv al a. Bila je već tri dana u Parizu. Tri mučno tiha dana.
Zakuc ao je na njez ina vrat a toliko snažn o da je blago uzviknul a od izn enađen ja.
»Idem na posao«, rek ao je njez in otac kroz vrat a. »Bonovi su na radnom stol u u kuh i-
nji. Ost av io sam ti stotinu franak a. Nab avi što mož eš.«
Čula je njeg ove kor ak e kako odjekuj u drv en im hodnik om, dov oljn o teš ke da zat resu
zid ov e. Onda se vrata treskom zatvore.
»Doviđ enja i tebi«, promrmljala je Isa b ell e, uvrijeđ ena ton om njeg ova glasa.
Tada joj sine.
Danas je bio taj dan.
Odb aci prekriv ač, iskob el ja se iz krev eta i odjen e, ni ne gnjav eći se upaliti svjetlo. Već
je bila isplaniral a što će odjen uti: masl inastos ivu hal jinu, crnu ber etku, bij el e ruk av ic e i
posl jedn ji par crnih sal onk i. Nažal ost, čarap e nije imala.
Proučav ala je svoj izgled u zrc al u u salon u, trudeć i se kritički ocijeniti, ali sve što je
vid jela bila je običn a djev ojk a u običn oj hal jin i s crn om ručnom torb ic om.
Otvor il a je torbicu (opet) i zagledala se u svil enkast u mrežastu podstav u. Rasp oril a je
mal eni prorez u pods tav i i unut ra umetnul a deb el u omotn icu. Kad bi se torbica otvor il a,
čin il a se prazn om. Čak i ako je zau st ave (što neće – zaš to bi, pa bila je mlad a djev ojk a
131
odjevena kao da ide na ručak), u njezinoj torb ic i neće vid jet i ništa osim bonova, osobne
isk azn ic e, pot vrd e o državljanstvu i Ausweisa. Uprav o ono što bi tamo treb al o i biti.
U deset je nap ust ila stan. Vani, pod jarkim, vrelim suncem, popne se na svoj bic ikl i
odvez e prema obali rij eke.
Kad je dospjela do Rue de Rivoli, ulica je bila puna crnih automobila, zelen ih vojn ih
kam io na spojenih s cist ernama za goriv o i muš karaca na kon jim a. Bilo je tu i Par ižan a
što su kor ačal i pločn icima, vozili bic ikle onim rij etk im ulic am a kroz koje je bio dop u-
šten prolaz, čekal i u redovima za hranu koji su se prot ez al i niz blok. Mog li su se raz azn a-
ti po por az u na lic im a i nač inu kako su užurbano prol azil i pored Nijemaca. U rest or anu
Maxim, isp od čuv ene crven e tend e, vidjela je skupin u nacist ičkih časn ika kako čekaju da
uđu unut ra. Kolal e su glas ine da se najbolje meso i prehramb en i proi zvodi iz cijel e zem-
lje dop rem aju ravn o u Maxim, kako bi se posl užil i njem ačk im visokim časnic ima.
A onda je ugledal a žel jeznu klup u pokraj ulaza u Comédie Françai se.
Stisn e kočnice i naglo se, nestabilno zau stavi, te spusti jednu nogu s ped ale. Glež anj
joj se malo iskrivi kad je na njega preb ac ila cij el u težinu. Prvi put je njez ino uzbuđ enje
blago podb o strah.
Naje dn om joj se torb ica učini preteškom, i to zamjetno. Znoj joj je izb io na dlanov i-
ma i uz rub beretke.
Dosta s time.
Bila je kurirka, a ne plaha škol ark a. Kak av god riz ik post ojao, ona ga je prih vat ila.
Dok je tako stajala, klupi priđe neka žena i sjedne leđ im a okren uta Isa b elle.
Žena. Nije očekiv ala da će joj kont akt biti žena, no bilo je to neobično utješn o.
Dub oko udahne da se smiri pa nastav i dal je pješic e, gur aj ući bic ikl preko pješačkog
prij el az a i pokraj kioska u kojem su se prod avali šalov i i koj ek akve drangulije. Kad se
našla točn o pokraj žene na kupi, izr ekn e ono što su joj zap ov jedil i: »Misl it e li da će mi
danas treb ati kišobran?«
»Oček ujem da će ostati sunčan o.« Žena se okren e. Imal a je tamnu kosu koju je briž -
ljiv o zategnula i istočnoe uropske crte lica. Bila je starija – možda trideset – ali pogled u
očim a bio je još star iji.
Isab ell e se mašila za torb icu da je otvori kad je žena oštro rekla: »Ne.« Zat im: »Slijed i
me.« Brzo je ustal a.
Hod ala je iza žene dok je ova prelazil a šljunčan u širin u ispred Coe ur Napoléona s
grand io znom eleg ancijom Lou vrea što se vel ičanst veno oko njih uzd iz ao. Iako, sada se
nije činio kao mjesto gdje su nekoć stoloval i vladari i kral jevi, zasigurno ne sa svim tim
nac ist ičk im zast avama i njemačk im vojn icim a koji su zau zeli klupe u vrtu Tui ller ies. U
spor ednoj ulici žena uđe u mal en i kafić. Isab ell e zaključ a bicikl za stablo pred kaf ić em i
kren e za njom unut ra pa sjedn e prek o puta nje.
»Imaš li omotn ic u?«
132
Isab ell e kimn e. Otvori torbic u u krilu i izvuč e omotn ic u, koju pot om doda isp od sto-
la.
Dvoj ica njem ačkih časn ika uđu u bist ro i sjedn u za obližn ji stol.
Žena se nagn e naprijed i pop ravi Isa b ellin u kapu. Bila je to neob ično prisn a gesta,
kao da su bile sest re ili najb ol je prijat el jice. Nagnuvši se nap rij ed, šapne joj na uho: »Jesi
li čula za les collab os?«
»Nisam.«
»Kolab or ac ionist i. Francus ki muškarci i žene koji surađuju s Nijemcim a. Nisu to
samo oni u Vich yju. Budi na oprez u, uvijek. Ti nas kolab or acionisti vole prij avl jivat i
Gest apu. A jednom kad ti dozn a ime, Gest apo te uvij ek motri. Ne vjer uj nik om e.«
Kimn ula je.
Žena se odmakne i pogled a je. »Čak ni vlast it u ocu.«
»Kako znaš za moga oca?«
»Želimo se sastati s tob om.«
»Upravo smo se sast ale.«
»Mi«, tiho je rekla. »Budi na križ anju Boulevarda Sai nt- Germ ain i Rue de Saint- Si-
mon sut ra u podne. Nem oj kasnit i, nemoj doći bic ikl om i pazi da te nitk o ne slijed i.«
Isabelle je bila iznenađen a kako se brzo žena osov ila na noge. U trenu se izg ubil a, a
Isa b elle je ostala sama, pod budn im okom njem ačkog vojnika za susjedn im stolom. Pri-
sil il a se nar učit i café au lait, iako je znala da neće biti mlij ek a i da će kava biti od cikorije.
Isk api je na brz in u i iziđe iz kaf ića.
Na uglu je ugledal a plakat zalij epljen na izl og koji je upoz orav ao na smaknuća zbog i
najm anjeg prij estup a. Pokraj njega, na izlog u kina, bio je žuti plakat na kojem je pis alo:
int erd it aux jui fs – zab ranjen ulaz židov im a.
Dok je otključaval a svoj bic ikl, pored nje se poj av io njem ački vojn ik pa se s njim e su-
dar ila.
Zab rin ut o je pitao je li sve u redu. Njezin je odg ov or bio osmijeh glum ic e uz kim a-
nje: »Mais oui. Merci.« Zag ladil a je haljinu i stegn ula torbicu pod paz uhom dok se pe-
njala na bic ikl. Udal jil a se nijedn om se ne osv rnuvši.
Usp jel a je. Nab av ila je Ausweis, dom ogla se Par iz a, priv ol jela oca da joj dop usti da os-
tan e i dostav ila je prvu tajn u poruku za pokret Slob odn a Francuska.
133
Šesnaest
Isab elle je otišl a prij e tjed an dana, i Viann e je moral a prizn at i da je život u Le Jardin u
bio bitno lakši. Nije više bilo gnjevnih ispad a, dvos misl enih prim jedb i izr ečen ih u bliz in i
satnika Beck a. Sve u svemu, Via nne više nije mor ala vodit i besmislene bitk e u već izg ub-
ljenom ratu. Svejedno, kuća se bez Isa bell e ponek ad činil a pret ih om, a u tiš in i, Via nn e
bi se zat ekl a kako preglasn o razmišlja.
Kao, primjer ice, sada. San joj već satima nije dol azio na oči, samo je zur ila u strop
svoje spav ać e sobe i čekala zoru.
Najz ad je ustal a iz kreveta i kren ul a dol je. Natočila je sebi šal icu gorke kave od mlje-
ven ih žirova i iznij el a je u stražnje dvoriš te, gdje je sjela na Antoi neo v omiljeni stol ac
pod bog at om krošn jom tise, slušaj ući letargičn o kljuc an je pil ića po zemlji.
Nov ac se već sasvim istopio. Odsad će mor at i živ jeti od njezine bij edn e učit eljs ke pla-
ćice.
Kako će prež iv jeti? I to sama...
Dov ršil a je kavu, ma koliko bila užasna. Odn ij evši praznu šalic u nat rag u polum rač-
nu, već zagrijan u kuću, opaz i da su vrat a satnikove sobe otvor ena. Otiš ao je dok je ona
bila tamo otrag a. Dobro.
Probud il a je Soph ie, poslušal a što je san jal a i priprem il a joj dor uč ak od suhog dvop e-
ka i džema od šljiva. Zatim njih dvij e krenuše prem a gradu.
Viann e je požuriv ala Sophie kol ik o god je to bilo mog uće, ali mala je bila nerasp olo-
žen a, staln o je zanovijet al a i vukla noge. I tako je već bilo kasn o poslij ep odne kad su naj-
zad stigle pred mesnicu. Red se pop ut zmije uvijao kroz vrat a i niz ulic u. Via nne je za-
uzel a svoj e mjest o na kraj u i nerv ozno pog ledaval a Nijemce na trgu.
Žene u redu kom ešajuć i su se pom akn ule naprij ed. Na izlog u, Via nne je zamij etila
novi propag and ni plakat na kojem je nasmiješen i njem ačk i vojnik nud io kruh skupin i
franc uske djec e. Pokraj njega je bio znak na koj em je pis al o: žid ovim a ulaz zab ran jen.
»Što to znači, mama?« upit ala je Sophie pok azuj uć i na znak.
»Psst, Sophie«, oštro je prekori Via nne. »O ovome smo već razg ovar al e. O nek im se
stvar im a više ne govor i.«
»Ali otac Jos ef je rek ao...«
»Tiho«, nestrpl jivo će Via nne povuk avš i Sophie za ruku.
Red se opet pom akn uo. Via nne je koraknula naprij ed i zat ekla se kako zuri u sjedo-
134
kosu ženu čija je koža imala boju i tekst uru zoben e kaše.
Via nn e se nam rš tila. »Gdje je madame Fou rnier?« upitala je pružajuć i bon za današn ji
obrok mesa. Nad al a se samo da je još mak ar neš to ostalo.
»Židov im a je ulaz zab ranjen«, rekl a je žena. »Ost ao nam je samo kom adić diml jen oga
goluba.«
»Ali ovo je mesn ic a Fournie rov ih.«
»Više nije. Sad je moja. Želite li gol uba ili ne?«
Via nne uzme malu konz ervu s diml jen im golub om i spust i je u košaru od pruć a. Ne
rekavši ni rij eč, pov ede Sophie van. Na suprotnom uglu njem ački vojn ik čuvao je stražu
ispred banke, pods jeć ajuć i Franc uz e da je i ona pod uprav om Nijemaca.
»Mama«, zacviljel a je Soph ie. »Nije u redu...«
»Pssst.« Via nne je zgrabi za ruku. Kad su izi šle iz grad a pa nast av il e korač at i prašn ja-
vim putem do kuće, Sophie se nije libil a pokaz at i mrzovol ju. Puh al a je, uzd isal a i gunđ a-
la.
Via nne ju je ign orir ala.
Kad su najzad stigle pred pol oml jenu kap ij u Le Jard ina, Soph ie ist rgn e ruku iz majči-
na stis ka i nag lo se okrene prema njoj. »Kako mogu tek tako uzeti mesnicu? Teta Isa b ell e
bi neš to poduzel a. Ti se uvij ek plašiš!«
»A što bih treb ala? Dotrč at i na trg i zahtijevati da se mesnica vrat i madam e Fou rn ier?
I što bi mi učinili? Vidjela si plakat e u grad u.« Stišal a je glas. »Ubijaju Franc uz e, Soph ie.
Strijeljaj u ih.«
»Ali...«
»Nema ali... Ovo su opasn a vremena, Soph ie. Mor aš to shvat iti.«
Sophiene oči cakl il e su se od suza. »Kad bi bar em tata bio ovd je...«
Vianne povuč e kćer u nar učje i čvrsto je zagrli. »I ja bih to voljela.«
Dugo su stajal e tako zag rl jen e, a onda se polak o razdvoj e. »Dan as ćemo kisel it i kras-
tavc e, što misl iš?«
»Oh, kako zabavn o.«
Via nn e joj nije mogla proturječ it i. »Ti pođi nab rat i krastavce, a ja ću prip rem iti
ocat.«
Prom atral a je kćer dok je trčkar al a ispred nje, sagin jući se pod teškim gran am a jab uke
i odl az eć i prema vrtu. Onoga trena kad joj se izg ub ila iz vidok ruga, Vianneina se zabri-
nut ost vrat ila. Kako će bez novca? Urod je bio dob ar, tako da neće oskud ijevati u voću i
pov rć u, ali kako će preživjeti nadolazeć u zimu? Kako će Soph ie sač uv ati zdravlje bez mli-
jek a, mesa ili sira, kako će nabav it i nove cipele? Tresl a se dok je ulazil a u toplu, zam rač e-
nu kuću. U kuh inji se uhvat il a za rub radnog stol a i pognul a glavu.
»Madam e?«
Okren ul a se tolik o nag lo da se umalo nije spotakn ula o vlastita stopala. Bio je u
135
dnevn oj sobi, sjedio je na divanu i čitao knjig u pokraj upal jene uljn e lamp e.
»Satn iče Beck«, tiho je izg ovoril a njegovo ime. Kren ul a je prem a njemu, spoj ivši drh-
tav e ruke. »Vaš motoc ikl nije ispred.«
»Dan je bio tako lij ep da sam odluč io proš etati od grad a.« Ust ao je. Zamijetila je da
se ned avn o ošiš ao i da se porez ao dok se jutros brij ao. Sićušna crvena pos jeklin a bila je
na njeg ov u blij edom obrazu. »Doi mat e se uzr ujan o. Možda zato što ne spav at e dob ro
otk ak o vam je sestra otišla.«
Iznenađeno ga je pogled al a.
»Čujem kako hod at e uokolo po noći.«
»I vi ste budni«, rekl a je glup av o.
»Čest o ni sam ne mogu spavati. Misl im na ženu i djec u. Moj sin je tako mal ešan. Pi-
tam se hoće li me ikad upoznati.«
»I ja misl im na Antoinea«, rekl a je, izn en adivš i samu sebe tim priznanjem. Ne bi
smjela biti tako otvor ena s ovim muškarcem – nep rijat el jem – ali sada je samo bila odveć
umorna i uplaš en a da bi mogla bila čvrsta.
Beck je zur io u nju, u njegovim je očim a prep oznal a gubitak koji su dij el ili. Oboje su
bili dal eko od onih koje su vol jeli. Oboje su bili usamljeni.
»Pa, ne bih vas htio ometat i, dak ako, ali imam za vas jedn u vijest. Nak on mnogo is-
traživ anja, otkrio sam da je vaš sup rug u njemačkom Oflag u. Moj prij atelj je tamo čuv ar.
Vaš sup rug je časn ik. Jest e li to znal i? Nema sumn je da je bio hrab ar na bojištu.«
»Pronašli ste Antoi nea? Živ je?«
On ispruž i zguž vanu, umrljan u omotn ic u.»Evo pis ma koje vam je nap is ao. A sada
mu možete posl at i paket, što će ga, vjer ujem, nei zreciv o razveselit i.«
»O... Bože.« Osjetila je slab ost u nog ama.
Uhvat io ju je, umir io i pov eo prema divanu. Kad se sval il a dolje, osjetila je kako joj
suze nav iru na oči. »Tako ste ljub azn i«, šapn ul a je, uzevš i od njeg a pis mo i pritisn uvš i ga
na grudi.
»Moj mi je prijatelj dostav io pis mo. Od sada pa nad alje, moje isprike, ali mor at ćete
se dop is iv ati jed ino dop isn ic ama.«
Nas mij eš io joj se i nju obuz e neob ič an osjećaj da on zna za sva ona dug ačk a pisma
koja bi noću smišljal a.
»Merci«, rekl a je pož el jevši da to nije tako mal en a riječ.
»Au rev oi r, madame«, rekao je, a onda se na peti okrenuo i ost av io je nasam o. Zgužva-
no, umrl jan o pismo drht urilo je u njezin oj šaci, slova njez ina imena mag lil a su se i ples a-
la dok je otvaral a omotn ic u.
Via nn e, ljubl jen a moja,
prije sveg a, ne brini se za mene. Na sig urnom sam i dobro me hran e. Nisam ozl ijeđ en. Is‐
136
tina je – nema u meni rupa od metaka.
U barak ama sam imao dovoljno sreć e da zau zmem gornji krevet, pa sam im time imam ne‐
što privatn ost i u tom mjest u prepun om muš karaca. Kroz malen i prozor mogu vid jet i mjesec i
nimberške zvon ik e. Ali mjesec je ono zbog čega mislim na tebe.
Hran a koju dob iv am o dov oljn a je da preživimo. Nav ik ao sam se na pop ečk e od brašna i
kom adiće krump ira. Jedva ček am da mi nešto skuh aš kad dođem kući. San jam o tome. I o tebi
i Soph ie. Cijel o vrij em e.
Mol im te, ljubl jen a, nemoj strahov at i. Samo ost ani snažna i budi tamo za mene kad kucne
čas da nap ustim ovaj kav ez. Ti si moja svjetlost u tami i tlo pod mojim nog am a. Zbog tebe
mogu prež iv jet i. Nad am se da ćeš moći pronać i snagu u meni, takođ er, V. Da ćeš zbog mene
pron ać i način a da ostaneš snažn a.
Več eras čvrs to zagrli moju kćer i kažij oj da, negdje daleko, njez in tata misli na nju. I kažijoj
da ću se vratiti.
Volim te, Via nne.
P.S. Crven i križ dost avlja pakete. Kad bi mi mog la posl at i moje lovačk e ruk av ic e, bio bih siln o
sretan. Zime su ovd je hladne.
Vianne dov rši s čitan jem, pa smjest a stane čit at i ispoč etka.
Točno tjed an dana nak on dolaska u Par iz, Isa b ell e se treb ala sast ati s drug ima koji su
dij elili njez in u strast za slob odnom Franc us kom, i bila je nerv ozna dok je koračala među
bljed un jav im Par ižan im a i dob ro uhranjen im Nij emcim a prem a nepoznatom odredištu.
Jutros se s pažnjom odjenul a, u usku plav u hal jinu od raj ona s crn im rem enom. Kosu je
sinoć uvila viklerima pa ju je jut ros raščešl jala u prec izn e val ove i ukosn icama je pričvr-
stil a, začešl javši je od lica. Nije se naš minkal a; stara plava ber etk a, dio školske unif orm e,
i bij ele rukav ice upotp unile su dojam.
Ja sam glum ica, ovo je moja ulog a, misl il a je grab eći ulicom. Zal jubljen a škol arka koja
ide na tajn i spoj s dečk om...
Bila je to prič a koju je smisl il a i za koju se odjen ul a. Bila je sigurna da će – bude li is-
pitivan ja – moći uvjer it i Nijemce u to.
Uza sve one ulice pod bar ik adam a, trebal o joj je dulje nego što je očekivala da dosp ij e
do odredišta, ali najz ad je zaobišla pos ljedn ju barikadu i spustila se na Bou lev ard Saint-
Germain.
Stajal a je pod uličn om svjetiljk om. Iza nje, promet se bul evarom odvij ao usp oren o;
trube su trub ile, mot ori grmjeli, konjs ka kopita top otala, zvonca na biciklim a zvonil a.
No čak i uza svu tu buku, nekoć ves el oj ulic i kao da je netko zgulio boje i živ ot.
Pok raj nje se zaustavil o polic ijs ko voz il o i iz njega je izi š ao žand ar, ramena ogrnutih
kab anicom. U ruci je imao bijelu palic u.
137
»Mislit e li da će mi dan as trebati kišobran?«
Isabell e poskoči i tiho uzvikne. Toliko je bila usredot oč ena na polic ajca – sad je prel a-
zio ulicu uput ivš i se prema ženi koja je uprav o izl azil a iz kaf ića – da je sas vim zab or avil a
na svoj zad at ak. »Ja... Očekuj em da će ost at i sunčan o«, rekl a je.
Muš kar ac joj stegn e nadlakt ic u (i nije, zapravo, bilo bolje rij eči za to; stis ak mu je bio
čelič an) te je povede niz najedn om opust jel u ulicu. Smiješn o je kako jedn o polic ijs ko vo-
zilo može natjerati Pariž ane da se razb ježe. Nitko nije želio pris ust vovat i uhićen ju, bilo
kao svjed ok ili kao netk o tko bi pom og ao.
Isabell e je pokuš aval a vidjeti muš karc a iza sebe, ali preb rz o su se kret al i. Načas mu je
vidjel a čizme – dok su žurn o grab ile pločnikom – izliz ane kože, pokidan ih vez ica, s ru-
pom na lij evom palc u.
»Zatvori oči«, nared io joj je dok su prelazil i ulicu.
»Zaš to?«
»Učini to.«
Nije bila od onih koji su slij ep o slušal i zapov ijedi (zanimljiva igra riječ i koju bi mo-
žda ist aknul a pod drugim okoln ost im a), ali tol iko je očajnički željela biti dio svega ovog a
da je učin il a kako joj je nar eđ eno. Zatvoril a je oči i tet ural a uz njeg a, i više nego jednom
umalo se spot aknuvši o vlastita stopal a.
Najzad su se zaustav il i. Čula je kako kuca četiri puta na vrat a. Zat im je čula kor ake i
fijuk vrat a kako se otvaraj u i kiselkast vonj duhanskog dima koji joj je zapahnuo lice.
Tek joj tada sine – upravo u tom trenutku – da bi mogla biti u opasn ost i.
Muš karac ju je povukao unutra i vrata su se za njima tres kom zalupil a. Isab elle je
otvor il a oči, iako joj nije bilo tako reč en o. Najbolje da odm ah pokaže svoju nar av.
Soba joj nije ist og a trena došl a u fokus. Bilo je mračno, zrak težak od dima. Svi su
proz ori bili zamrač eni. Jedina svjetlost dopir ala je od dvij u uljn ih svjetiljk i, junački se
probij ajuć i među sjen ama i dim om.
Troj ica muškaraca sjedila su za drv en im stol om, nas red kojeg je staj ala dupkom puna
pep el jar a. Dvoj ica su bila mlađa. U pok rpanim kaputima i poderan im hlačam a. Među
njim a je sjed io suh on jav star ac – tan an pop ut olovke, voskom oblik ovanih sijedih brko-
va – koj eg je prep ozn ala. Žena koja je bila Isabell in kontakt staj ala je oslon jena o stražnji
zid. Bila je od glave do pete u crn ome, pop ut udov ic e, i pušil a cig ar et u.
»Mons ie ur Lévy«, obrat il a se starc u. »Jest e li to vi?«
Skinuo je ofucanu beretk u sa svoj e sjajne ćel av e glav e i zad rž ao je u spojen im rukama.
»Isab ell e Ros signol.«
»Pozn ajete ovu ženu?« upitao je jedan od muš kar ac a.
»Bio sam red ov it i kupac u knjiž ar i njez in a oca«, rek ao je Lévy. »Zadn je što sam čuo o
njoj jest da je nag la, svoj eglav a i šarm antn a. Iz kolik o si škol a izb ač en a, Isa belle?«
»Iz prev iš e, rekao bi moj otac. Ali zar bi mi se ovih dana isplat ilo znat i gdje na zabavi
138
posjest i drug og sina nek og vel ep osl anika?« kao iz topa isp al i Isabelle. »Još uvij ek sam šar-
mantn a.«
»I još uvijek drska. Usij an a glav a i nep rom išl jen e riječi mogle bi biti kobn e za svakoga
od nas u ovoj sobi«, oprezn o je rek ao.
Isab ell e smjest a uoči svoju pogreš ku. Kimn ul a je.
»Vrlo si mlada«, primij et il a je žena, isp uhnuvš i dim cig ar ete.
»Više nisam«, rekl a je Isabell e. »Danas sam se odjen ula tako da izgled am mlađe. Mis-
lim da je to, zapravo, predn ost. Tko bi posumnjao da jedna devetn ae stogod išn jak inja
radi bilo što ileg alno? A upravo bist e vi, od svih, trebal i znat i da žena može sve što i je-
dan muš kar ac.«
Mons ieur Lévy se zavali u stolc u i stane je prou čav ati.
»Prij at elj te je top lo preporučio.«
»Henri.«
»Kaže da si mjes ec ima raznosila naše letk e. A Anouk kaže da si bila priličn o prisebn a
jučer.«
Isa belle dobaci pogled prem a ženi – Anou k – koja joj zau zvrat kimne. »Učin it ću sve
da pomogn em«, rekl a je. U grud im a joj se stegn e od išč ek ivan ja. Nije joj bilo ni na kraj
pam eti da bi mog la dospjeti ovako daleko a da bi joj na konc u prist up mrež i uskratil i
oni čiji je cilj bio isti kao i njezin.
Najz ad, monsie ur Lévy reče: »Treb at će ti kriv ot vorene isp rave. Novi identitet. Prib a-
vit ćemo ti sve, ali za to će treb ati nešto vremena.«
Isab ell e ošt ro uvuče dah. Prihvat ili su je! Slutnja sudbin e kao da je isp un il a prost ori-
ju. Sada će napokon moći učin it i neš to važno. Znal a je to.
»Za sada, nac ist i su tol iko bah ati da ne vjer uj u kako ijedna vrs ta otpora može biti us-
pješna«, rekao je Lévy, »ali vidjet će... vid jet će, a onda će se opasnost za nas pov ećati.
Nik ome ne smiješ gov orit i o pov ezanost i s nama. Ni živ oj duši. A to uključuje i tvoj u
obit elj. To je i radi njihove, ali i tvoje sigurn osti.«
Isa bell e neće biti teško zatajit i svoje aktivnosti. Nitk o nije osobit o mario kamo ide i
što radi. »Oui«, rekla je. »Onda... Što moram učin iti?«
Anou k se odm akne od zida i priđ e svežn ju ilegaln ih nov in a koje su bile na podu. Nije
mogla raz azn at i naslov – neš to o RAF-ovu bomb ard ir anju Hamburg a i Berl in a. Pos eg-
nula je u džep i izv ukl a paket ić, otp ril ik e vel ič in e špil a karata, umot an u zgužvani smeć-
kast i pap ir i povezan konopč ićem. »Ovo ćeš dost aviti u kiosk u starom središ tu Ambo-
isea, onom točno ispod dvorc a. Ne smij e stić i kasn ij e od sutra u četir i pop odn e.« Pred al a
je Isa bell e pak et ić i polov ic u isk idan e novčanice frank a. »Pon ud i mu novčan ic u. Ako ti
pok až e drug u pol ov icu, pred aj mu paket. Onda otiđ i. Ne osvrć i se. Ne razgovaraj s nji-
me.«
Dok je uzim ala pak etić i novčan icu, čula je oštro, kratko kucan je na vrat ima iza sebe.
139
Tren ut ačna napetost zategne zrak u prost orij i. Razmjenjivali su se pog led i, što je Isabell e
zorn o podsjetil o da je ovo opasn a rabot a. Mogao bi to biti polic aj ac s druge strane vrata,
ili nacist.
Zatim netk o zakuca triput.
Monsieur Lévymirno kimn e.
Vrata se otvore i unutra uđe gojaz an muškar ac, glave u oblik u jaj eta i lica ist očk an a
star ačk im pjegam a, »Pron ašao sam ga kako tumar a naokolo«, rek ao je starac kad se iz-
maknuo u stranu i otkrio pil ot a RAF-a, još uvijek u letačkom komb in ezonu.
»Mon Dieu«, šapnul a je Isabell e. Anouk kimn e.
»Pos vuda su«, reče Anouk ispod glasa. »Padaj u s neba.« Kruto se nas mij e na vlastit u
dos jetku. »Bjegunc i iz njem ačk ih zat vor a, piloti obor enih bombard era.«
Isa belle je zuril a u pil ota. Svatko je znao kakv a kazna slij edi onome tko pomaže bri-
tanskim pilotima. Plakati s upozoren jima bili su pos vuda: logor ili smrt.
»Nab avi mu nešto odjeć e«, rekao je Lévy.
Starac se okren uo pilot u i počeo govor iti.
Pil ot očit o nije raz um io franc uski.
»Nabavit će vam neš to odjeće«, reče mu Isab ell e.
Sob om zavl ad a muk. Osjet il a je kako svi u nju bul je.
»Govor iš eng les ki?« tiho je upit ala Anouk.
»Malo. Dvij e godin e u djev ojačkom internat u u Švicars koj.«
Opet muk. Pot om Lévy reče: »Kaži pil ot u da ćemo ga nekamo sakrit i dok ne pron a-
đemo nač in da napusti Francus ku.«
»Zar to mož et e?« upit a Isa belle.
»Ne ovoga časa«, odvrati Anouk. »Nemoj mu to reći, jasno. Samo mu kaži da smo na
njegovoj stran i i da je na sigurnom – relat ivn o. I neka čini što mu se kaže.«
Isa belle krene prema pilot u. Kad mu se približil a, vid jela je ogrebotin e na njegovu
licu i kako mu je nešto rasp oril o rukav let ačk oga kombin ez on a. Bila je pril ično sigurna
da mu je sasušen a krv zat amn il a korij en kose i pom isli: Bacao je bomb e nad Njem ačk om.
»Nismo svi pas ivni«, reče ona mladiću.
»Gov or it e eng les ki«, rekao je. »Hval a Bogu. Oboril i su moj avio n prije čet ir i dana.
Otad a se šul jam po mračn im kutovim a. Nisam znao kamo ću dok me ovaj tip nije šče-
pao i dovukao ovamo. Pom oći ćete mi?«
Kimnul a je.
»Kako? Kako me možet e vrat it i kući?«
»Nemam odg ovor e. Samo radit e kako vam kažu i, monsie ur?«
»Da, gosp ođo?«
»Ris kir aju živ ote da vam pom ogn u. To vam je jasn o?«
Kimn uo je.
140
Isa b ell e se okrene prem a svoj im novim kol eg am a. »Razumije sve i činit će kako mu
kažete.«
»Merc i, Isabelle«, rek ao je Lévy. »Kako mož em o s tobom stup iti u kont akt? Kad se
vratiš iz Amboisea?«
Onog a trena kad je čula pit an je, Isa bell e je imala odgov or, koji ju je i samu izn en a-
dio. »Knjiž ara«, čvrs to je odgovorila. »Kanim je ponovno otvoriti.«
Lévy je znač ajn o pogled a. »Što će ti otac na to reći? Misl io sam daju je zat vor io kad
su mu nacist i kazal i što smije prodav at i.«
»Moj otac radi za nacist e«, ogorčeno je uzv ratila. »Njegov o mi mišl jen je ne znač i pre-
viš e. Želi da pron ađ em pos ao. I to će biti moj posao. Bit ću vam dost upn a u bilo koje
doba dana i noći. To je sav rš eno rješenje.«
»Jest«, rek ao je Lévy, iako je zvuč al o kao da se sasvim ne slaž e. »U redu, onda. Anou k
će ti dost av iti nove isp rave čim usp ijem o napraviti novu osobnu iskazn ic u. Trebat će
nam tvoja fot og rafij a.« Pog led mu se suzi. »I, Isa bell e, dopust i mi da nač as bud em staro
gunđ alo i podsjet im mlad u djev ojk u koja je nekoć bila nepromišljena, da to više ne smi-
je biti. Znaš da sam prij atelj tvog oca, odn osno bio sam dok nije pok azao prav o lice, i
god inama sam slušao prič e o tebi. Sad je vrijeme da odrast eš i sluš aš upute. Uvij ek. Bez
iznimke. To je radi tvoje sigurnosti, pod jednako kao i radi naše.«
Isa bell e se posramil a što je imao potrebu ovo izreći, i to pred svima. »Naravn o.«
»A ako te uhvat e«, rekla je Anou k, »uhvatit će te kao ženu. Raz umij eš? Za nas imaju
posebne... neu godn osti.«
Isabelle teš ko progut a. Nakratko je pomisl il a na log or i smaknuće. Bilo je to neš to o
čemu nik ad nije razmišljal a. Dak ak o, trebala je.
»Ono što svi tražimo jedni od drugih – ili se, bar em, tomu nad am o – jesu dva dana.«
»Dva dana?«
»Budeš li uhić en a... i isp itiv ana, pok uš aj ne odat i niš ta dva dana. Tako ćemo imat i
vremen a da nest anem o.«
»Dva dana«, rekla je Isabelle. »To i nije prev iš e.«
»Tako si mlada«, rekl a je Anou k, nam rš tivši se.
U proteklih šest dana Isa bell e je nap ustil a Pariz čet iri puta. Dost avljala je pak et e u
Amb oise, Blois i Lyon. Više je vrem ena provel a na željezn ičkim kolod vorim a nego u
očev u stan u, što je bio raspored koji im je oboma odg ov arao. Sve dok je ček ala u redov i-
ma za hran u tij ek om dana i vraćala se kući prije policijs kog sata, njez in otac nije mario
što je čin ila. Sada se, međ utim, vrat il a u Par iz i bila je spremn a prij eći na iduću fazu svo-
jega plana.
»Nećeš otvor iti knjiž aru.«
Isabell e je zur ila u oca. Staj ao je pokraj zam rač enog proz ora. Na bljed un javoj svjet los-
ti stan se doimao otrcano gol em, onako ukraš en izr ezbaren im ant ikv it etim a koji su se
141
skupl jali nar aš taj im a. Odabrane slike u teškim pozlać en im okvir ima res ile su zid ov e
(neke su ned ostajal e, a nam jest o njih na zid ovima su visjel e crne sjene; otac ih je po svoj
prilic i prod ao), a kad bi se kapc i na proz or im a otvor ili, prekras an pogled na Eiff elov to-
ranj puc ao je točn o s njih ov a balk ona.
»Rek ao si da moram pron ać i posao«, tvrdoglavo je odvrat il a. Paket omot an pap irom
u njezin oj torb ici pruž ao joj je novu snag u da se usprotivi ocu. Uost al om, već je bio pri-
pit. Neće proć i dugo i izv alit će se u naslon jaču u salon u, cvileć i u snu. Kao djev ojčici, ti
su zvukov i u njoj budili čežnju da ga utješi. Više nisu.
»Mislio sam na plaćen posao«, suho je rekao i natočio sebi još jedn u čaš ic u vin jakom.
»Zašto jednostavno ne pij eš iz zdjel e za juhu?« upit al a je.
Ign or irao ju je. »Neću. Ovo je zadnja. Neć eš otvorit i knjiž ar u.«
»Već sam to učin ila. Danas. Cij elo današn je pop odn e provel a sam tamo čist eć i.«
Čin ilo se da se umirio. Njeg ov e čupav e, sij ede obrve izvil e su se na njegovu izb or a-
nom čelu. »Čist il a si?«
»Čistila sam«, rekl a je. »Znam da si iznen ađen, tata, ali više nem am dvanae st.« Kre-
nula je prem a njemu. »Učin it ću to, tata. Odluč ila sam. Tako ću imat i vremena da če-
kam u red ov ima za hran u i pril ik u da makar neš to zar adim. Nijemci će kup ov at i knjige
od mene. To ti obeć avam.«
»Koket ir at ćeš s njima?« rekao je.
Osjet ila je ubod njeg ove osude. »I to mi kaže netk o tko za ih radi.«
Zurio je u nju.
Ona je zur ila u njeg a.
»Dobro«, najzad je prog ovor io. »Čini što ti drago. Ali sprem iš te otraga je moje. Moje,
Isa b ell e. Zak ljučat ću ga i uzet i ključ, a ti ćeš poš tov at i moju želju tako što ćeš ga zao bi-
laz it i u šir okom luku.«
»Zaš to?«
»Nije važn o.«
»Sast aj eš se tamo sa žen am a? Na kauču?«
Zavrt io je glavom. »Baš si bud alasta. Hvala Bogu što ti majka nije pož ivjela pa da vidi
kakva si post al a.«
Isabell e je mrz il a kol ik o ju je dubok o ovo pogodilo. »Ili tebe, tata«, rekla je. »Ili tebe.«
142
Sedamnaest
Sredin om lipnja, dva dana prij e posl jednjeg dana školske god ine, Via nn e je stajala pred
pločom, sklanjajući glag ol, kad je čula sad već pozn at o brujan je njemačkog motoc ikla.
»Opet vojn ici«, gorko je rekao Gilles Fourn ier. U zadn je vrij em e dječak je bio vječito
ogorč en, i tko bi mu mogao zamjeriti? Nac isti su oteli obiteljsku mesn ic u i predali je ko-
lab or ac io nistima.
»Budit e mirn i«, rekl a je učenic im a i izišl a u hodn ik. Uto uđoš e dvojic a muškaraca –
gestapov ac u dug om, crnom kaputu i mjesni žand ar Paul, koji se dob rano ugoj io otkak o
je počeo surađiv at i s Nij emcima. Trb ušina mu je napinjal a rem en. Kol iko ga je samo
puta vid jel a kako prolazi Ulicom Vict or a Hug oa nos eći više hrane nego što bi njegova
obitelj mogla poj est i, dok je ona stajala u dug ačkom redu, u ruci stišć ući bon ov e kojim a
si je mog la tako malo priuštit i?
Vianne im kren e ususret čvrs to pritisn uvši ruke o struk. Bilo joj je neugodno u izn o-
šenoj haljin i, ofucan a ovratnika i orukv ic a, a iako je brižljivo olovkom pov ukla smeđ u
crtu duž stražnjeg dij el a noge, bilo je očito da je rij eč o prev ari. Nije imal a čar ap e i to ju
je čin il o neob ično ranjivom pred tim muškarcim a. S obje strane hodn ika, vrat a učio nic a
su se otvarala i učitelji su viril i da vide što žele časn ic i. Pog ledavali su jedn i u druge, ali
nitk o nije prog ov ar ao.
Agent Gest ap a odl učno se uput io prema učionici mons ieura Par etskog na kraj u hod-
nika. Deb el i Paul jedva ga je sust iz ao pušući iza njega.
Nek olik o tren utak a poslij e, francus ki je žandar iz učio nice izv ukao gosp od in a Par et-
skog.
Via nn e se namrš til a kad su prol azil i mimo nje. Star i Paretsky, koji je i nju nekad učio
zbraj ati – otada je prošl a čitava vječnost – i čija se suprug a brin ula o cvij eću u školi, upu-
tio joj je prestravl jen pogled. »Paul?« ošt ro je rekl a Via nne. »Što se događ a?«
Policaj ac se zaustav i. »Za nešto je osumn jič en.«
»Nis am niš ta skriv io!« krikn uo je Paretsky pokuš av aj ući se osl ob oditi Pau lov a stiska.
Gestap ovac zam ijet i kom ešanje i bah ato se isp rs i. Užurbano priđ e Via nne, potp et ice
su mu lupkal e po podu. Od bljeska njeg ov ih očiju njez in im tij elom prođ e drhtaj straha.
»Madame, zbog kakv og nas razl og a omet ate?«
»O... on mi je prijat elj.«
»Zaist a«, otegnuo je tako da je to zazvučal o kao pitanje. »Tada vam je pozn at o da raz-
143
nosi ant injem ačku prop agand u?«
»To su nov ine«, rek ao je Parets ky. »Samo govor im francuskom narodu istinu, Vianne!
Reci im!«
Via nn e osjeti kako se sva poz ornost prebac ila na nju.
»Vaše ime?« upitao je gestapov ac otvorivši not es i izv adivš i olovk u.
Ona nerv ozno ovl aži usn ic e. »Via nne Mauriac.«
On zap iše. »I vi surađ ujete s Paretskim? Razn osit e letk e?«
»Ne!« usk liknul a je. »On je moj kol eg a učitelj, gosp odin e. Niš ta drugo ne znam.«
Gestapov ac zaklop i bilježnicu. »Zar vam nitk o nije rekao da je najpam etn ije ne pos-
tavljat i pit anja?«
»Nis am htjela«, rekl a je suha grla.
On se polak o nas miješi. To je prest ravi, razoruž a, taj osmij eh. Do te mjer e da joj je
trebal o nekol iko tren utaka da shvati njegove iduće riječ i.
»Izbač eni ste, mad ame.«
Srce kao da joj je prest alo kucat i. »M- mol im?«
»Govorim o vaš em namješ ten ju. Otp ušten i ste. Pođite kući, madam e, i više se ne vra-
ćajt e. Ovim učen ic im a nije pot reban primjer kao što ste vi.«
* * *
Na kraju dana, Viann e je sa Sophie pješ ic e krenul a kući i čak bi se tu i tamo sjetil a odgo-
vor iti na jedn o od kćerinih bezb rojnih pitan ja, no cijel o je to vrij eme mislil a: Što ću sad?
Što sad?
Štand ov i i trg ovin e bili su zatvoreni u ovo doba dana, koš ar e i sand uci prazni.
Pos vuda su bili natp is i: nema jaja, nema maslaca, nema ulja, nema lim una, nema ci-
pela, nema konc a, nema pap irn atih vreća.
Bila je tank a s novcem koji joj je ostav io Antoine. I više nego tank a – got ovo da se sa-
svim istopio – iako se u početku čin il o kao priličn o velika svota. Troš ila ga je samo na
ono najnužnij e – drva, struju, plin, hran u. Ali svej edno se ist op io. Kako će ona i Soph ie
preživjeti bez njez in e učit eljs ke plać e?
U kući se kretala kao u snu. Skuh al a je lonac juhe od kup usa i nak rcal a ga izr iban om
mrkvom koja je bila gnjec av a pop ut knedl ic a. Čim je jelo bilo zgotovl jen o, opral a je rub-
lje, i dok je vis jel o na užetu, krp al a je čarape sve dok se nije smrknulo. Prer ano je spre-
mil a mrzov oljnu Soph ie u krevet.
Imajući osjećaj kao da joj je uz grlo prit isn ut nož, sjed il a je sama za stol om u blagov a-
onic i, sa služb en om dopisnic om i nalivp erom.
Najd raži Antoine,
ostal a sam bez novc a, i bez posl a. Što da radim?
A zima će za samo nekolik o mjesec i.
144
Odignula je nalivp ero s papir a. Plav om isp isane rij eč i čin ile su se previš e rastegnutim a na
bij elom papir u.
Ost al a sam bez novc a.
Kakv oj bi to ženi uopće palo na pam et posl at i takvo pis mo zarobljenom sup rug u?
Zguž vala je dop isnic u u lopt ic u i bac il a je u hladni, čađ om prek riven i kamin, gdje je
ostala lež at i na post el ji od siv oga pepela.
Ne.
Ne može ost at i u kući. Što ako je Sophie pronađe, pročit a? Izvadi dopisnic u iz pep ela
i odn ese je u stražn je dvoriš te, gdje je baci u sjen ic u. Pilić i će je izg az iti i iskljuc at i do ne-
prep ozn atljivosti.
Vani je sjela na Antoi neo v omil jen i stol ac, omamljen a nenadanom promjen om okol-
nost i, i ovim nov im jez iv im strah om. Kad bi bar em sve mog la pon ov iti. Još bi više šte-
djela... izd ržal a bi s man je novca... pust ila bi da odved u monsie ura Par etskog bez riječ i.
Iza njezin ih leđa, vrata se uz škripu otvor e, pa uz škljoc aj zatvore.
Koraci. Dis an je.
Treb ala bi ust ati i otići, ali bila je odveć umorna da se pom akne s mjesta.
Beck joj prije sleđa.
»Jeste li za čašu vina? Chat ea u Margau x ’28? Vrlo dobra godina, navodn o.«
Vino. Požel jela je reći da, mol im vas (možda joj nikad u život u nije toliko treb al a čaša
vina), ali nije to mog la preval iti prek o usana. Nije mog la ni reći ne, pa je ost ala šutke.
Čula je kako je izvad io čep, a onda grgl janje vina dok je toč io. Spustio je punu čašu
na stol pokraj nje. Slatk i, bog ati miris bio je opoj an.
Natoč io je i sebi čašu pa sjeo na stol ac pokraj njezin a. »Odlazim«, rek ao je nak on
duge šutnje.
Okren ul a se prem a njemu.
»Nem ojt e izg led ati tolik o vesel i. Samo na neko vrijeme. Nekolik o tjed ana. Nis am bio
kod kuće dvij e god ine.« Otp io je gutl jaj. »Moja žena mož da sada sjed i u našem vrtu pi-
tajuć i se tko će joj se vrat iti. Nis am onaj isti čov jek koji je otišao. Vid io sam stvar i...«
Zastao je. »Ovaj rat nije ono što sam očekivao. A stvar i se promijene kad te dugo nema,
slaž et e li se?«
»Oui«, rekla je. Čest o bi i sama isto pom isl il a.
U tišin i među njima, čula je krek etanje žabe i treper en je lišć a na pov jet arcu koji je
pron os io mir is jas min a nad njih ov im glav ama. Slavujeva pjes ma bila je žal obn a, usaml je-
na.
»Niste baš svoj i, madam e«, primij etio je. »Ako mi ne zamjer ate što vam to govorim.«
»Dan as sam dob ila otkaz u školi.« Bilo je to prvi put da je nag las izgov or ila te riječ i, i
to joj izmam i blist av e suze u očima. »Ja... Privukl a sam na sebe pažn ju.«
»Što je vrlo opasno.«
145
»Novac koji mi je sup rug ost av io je pot rošen. Nez ap oslen a sam, a zima je pred vrat i-
ma. Kako ću prež ivjet i? Nah ran iti Soph ie i ugrijat i je?« Okren ula se i pogledal a ga.
Njih ovi se pogled i spoj e. Željela je okrenuti glav u, ali nije mogla.
Spustio je prazn u čašu iz njezin e ruke i isprep leo prs te s njez in im a. Njeg ov je dod ir
bio vreo na njez in im hladnim rukam a, i ona zadrhti. Najednom se sjetil a njegova ured a
– i sve one hran e. »To je samo vino«, rek ao je, a miris crn ih treš anja i tamn e bogate zem-
lje s daš kom lavand e dopre do njez inih nosn ic a, pods jetivš i je na život kakav je živjela
prij e, na noći kad bi ona i Ant oi ne sjedili ovdje pij uć i vino.
Otp il a je gutljaj i dahnul a; zab or av il a je na ovaj jednost avni užitak.
»Prelijep i ste, mad ame«, rekao je, glasa slatk og i bogat og pop ut vina. »Možda je proš-
lo previše vrem ena otkako ste to čuli.«
Via nne se osovi na noge, toliko nag lo da je udaril a o stol i prol ila vino. »Ne bist e
smjeli gov or iti takve stvar i, Herr satnič e.«
»Ne«, rek ao je i sam ust avš i. Stajao je isp red nje, daha s miris om crnog a vina i ment e.
»Ne bih smio.«
»Molim vas«, rekla je, nespos obn a dov rš it i rečenicu.
»Vaša kći neće glad ovati ove zime, mad am e«, rek ao je. Mek ano, kao da je to bio nji-
hov tajni spor azum. »U to mož ete biti sig urn i.«
Bog neka joj pom ogne, ali Via nne je lakn ul o. Nešto je promrml jala – nije čak bila si-
gurn a ni što – i vratil a se u kuću, gdje je leg la na krevet pokraj Soph ie, ali prošlo je dugo
prij e nego što je uspjela zasp ati.
* * *
Knjiž ara je nekad bila mjest o okupl jan ja pjesnika, pis ac a i akad em ika. Isa b ell in e najljep-
še usp om en e iz djetinjs tva vez ane su uz ove vlažn e prost or ije. Dok bi otac radio na svom
tis kars kom stroj u u stražn joj sobi, mala je Isab elle čitala prič e i bajk e i smišl jal a igrokaz e.
Bili su sretni tamo, bar em neko vrij em e, prij e nego što se majk a razb oljel a, a otac počeo
piti.
Evo moje Iz. Dođi, sjedni tati u krilo dok piš em mami pjesmu.
A mož da je sve to izmislila, sastav ila niti vlastit e potrebe i omot ala ih čvrs to oko ra-
mena. Ni sama više nije bila sig urna.
Sada su Nij emc i okup irali sjen ov ite kutk e.
U šest tjed ana otk ak o je Isa b elle ponovn o otvoril a knjiž aru, vijest se očit o proširila
među vojn ic im a – za pultom je bila prelijepa djev ojka.
Pristizali su u rijek am a, odjeven i u svoj e besprijek orne odor e, glasn i dok su se nagur a-
vali. Isa bell e je s njima nemil osrdno očij ukal a, ali brinula se da nikad ne nap ušta knjiža-
ru dok nije bila prazn a. I uvijek je izl azila na stražn ja vrata, u ugl jen oc rn om ogrt ač u s ka-
puljač om, koju bi navl ačila čak i na ljetnim vrućinam a. Vojn ici mož da jesu bili ves eli i
nasmiješ en i – još dječaci, zaprav o, razg ovor im se vrtio oko lij ep ih fräulei ne tamo doma
146
dok su kupov al i franc us ke klas ike »prih vatl jiv ih« autora za svoj e obitel ji – ali nikad nije
zabor avila da su neprijatel ji.
»Madem oiselle, tako ste lij epi, i tako nas ign orir ate. Kako ćemo prež iv jet i?« Mlad i nje-
mački časn ik pos egn uo je za njom.
Ljupk o se nas mijal a i okretn o izm aknul a izv an njegov a doseg a. »No, no, gosp odin e,
znate da ne smijem nikog a fav or iz ir ati.«
Ugur al a se na stolac iza pult a. »Vidim da drž ite knjig u poe zije. Sig urna sam da tamo
kod kuće imate djev ojku koja bi bila presretn a da prim i tako paž l jiv dar.«
Prij atelji ga gurn u nap rij ed, svi uglas govoreć i.
Isab elle je uzim al a njegov nov ac kad je zvonce nad ulazn im vrat ima veselo zaz veckal o.
Pod igne pogled, oček ujuć i da će vidjeti još njemačkih vojn ika, ali bila je to Anou k.
Odjev en a, kao i obično, više u skladu sa svoj om osobnošć u nego s vremenom – u crno-
me od glav e do pete. Na njoj je bila prip ij en a crna vest a s V izrez om i ravna suknja te
crna ber etk a i ruk av ic e. Cig aret a Gauloises vis jel a je neupaljen a s njezin ih jarkoc rv enih
usan a. ɃąȽkaņȡōŵņȽōąd
Zast al a je na otvorenim vrat ima, a iza njez in ih leđa vid io se kvadrat pust e ulic e, blje-
sak crvenih ger an ij a i zel enila.
Na zvuk zvonca, Nijemci se okrenu.
Anouk pust i da se vrata za njom zal upe. Opušteno je prip al ila cigaretu i dub ok o
uvukla.
Negd je na pola puta do pult a, dok su se nao kol o vrz m al i njemački vojnici, Isa bellin
pogled sretn e se s Anoukin im. U tjednima kad je Isa b ell e bila kur irka, a dos ad je bila u
Bloi su, Lyonu i Marsei ll eu, pa onda i u Amboiseu i Nici, a da ne spomin je desetk e ne-
davn ih dost ava diljem Pariz a (i sve to pod novim imen om – Jul iett e Gervai se – služ eć i se
lažnim isprav ama koje joj je Anouk proturila jednoga dana u bistrou, Nijemcim a pred
nos om), Anouk joj je bila red ovit i kontakt, i čak, uza svu razl ik u u godinama – što je
mor alo biti čit av o des etljeće, ako ne i više – postal e su prij at el jic e, žene koje žive dvost ru-
kim život ima; bez riječi, ali time ništa manje stvarn e. Isa bell e je naučila kako prod rijet i
ispod Anoukin a neumoljiv og izr aza i stisn ut ih usn ica, ign or ir at i njez inu suzdrž an ost. Iza
sveg a toga, Isa belle je misl ila da post oji tuga. Vel ika. I gnjev.
Anouk je kren ula nap rij ed kraljevskim, prez irnim držanjem koji bi sasjekao svak og
muškarca i prij e nego što bi prozb or ila. Nijemci su utihn uli prom at raj ući je, izmič ući se
u stranu da je prop ust e. Isab elle je čula kako jed an od njih gov or i »muškarača«, a drugi
»udov ica«.
Anou k kao da ih nije primjećiv al a. Pred pult om se zau st avila i snažn o pov ukl a iz ci-
garete. Dim joj je zam aglio lice i načas su se vidjel e samo njezine jark ocrvene usne. Po-
segn ula je za svojom torb ic om pa izv ukl a malu smeđu knjig u. Ime autor a – Baudel ai re –
bilo je urezb ar eno u kožu, a iako je pov rš in a bila tolik o izgreb an a i naslov izliz an do te
147
mjer e da ga nije bilo mog uće proč itati, Isa belle je znala o kojoj je zbirc i riječ. Les Fleurs
du mal. Cvjet ovi zla. Ta je knjiga bila znak za sastanak.
»Traž im još nešto od ovog autor a«, rekl a je Anou k ispuhnuvš i dim.
»Žao mi je, mad ame. Nem am više niš ta od Bau delai rea. Nešto od Verl ainea, možda,
ili Rimbauda?«
»Niš ta onda«, Anou k se okren e i napust i knjižar u. Tek kad je zvonc e zazvonil o, čar o-
lija se rasp ršil a, i vojn ic i poč eše razg ov arati. Kad nitk o nije gledao, Isab elle je dlan om
obujmila malenu zbirku poe zije. Unut ra je bila poruka koju je mor ala dostav iti, kao i
točn o vrij em e dost av e. Mjesto je bilo uobičaj en o; klup a isp red Comédie Française. Po-
ruka je bila skrivena ispod pap ira unut arnje korice, koji je bio odign ut i zal ij epl jen već
najmanje desetak puta.
Isa b ell e je gledal a zidni sat, snag om vol je želeć i ubrzat i vrij em e. Imal a je zadat ak.
Točno u šest poslij e podne istjeral a je vojnike iz knjiž ar e i zat vorila je. Vani je zatekl a
glavnog kuhara i vlasn ika sus jedn og bistroa, mons ie ura Depard ea, kako puši cig aret u. Si-
rot i je čov jek izgled ao umorno, baš kao što se po svoj prilic i i osjećao. Katkad bi se pita-
la, kad bi ga vidjela kako se znoj i nad tav om ili čist i kamen ic e, kako se osjeća kad hran i
Nijemce. »Bonsoi r, monsieur«, pozd rav i ga.
»Bons oir, mad em oisell e.«
»Napor an dan?« ona će suo sjećajno.
»Oui.«
Tada mu preda malen u rabl jen u zbirk u bajk i za djec u. »Za Jacque sa i Gigi«, reče s
osmij ehom.
»Samo trenutak.« Pož ur io je u bist ro i vratio se s masn om vrećic om. »Pržen i krump i-
rić i«, rek ao je.
Isabelle preplav i aps urdn i osjećaj zahvaln ost i. Ovih dana ne samo da je jela ost atk e od
nep rij at el ja, nego je na njima bila i zah valna. »Merci.«
Ost avivši bic ikl u knjiž ar i, odluč ila je zao bići prekrc an i, dep res ivn i Métro, i pješačit i
do stana uživaj ući put em u masn im, slasnim krumpir ićim a. Kamo god pogledal a, Ni-
jemc i su se slijevali iz bist roa i rest orana, dok su Parižani pepeljast ih lica žur il i kako bi
stig li kućama prij e pol ic ijs kog sata. Put em ju je dvaput bocnuo osjeć aj da je netk o prat i,
ali kad bi se okrenula, iza nje ne bi bilo nikog a.
Nije bila sigurna zaš to se zaust av il a na uglu blizu parka, ali odjednom, znal a je da ne-
što nije u redu. Neš to nije kako treb a. Isp red nje, ulic a je bila puna njem ačkih voz ila
koja su trub ila. Negdje je netk o vrisn uo.
Isab ell e je osjet il a kako joj se dlačice na zat iljku podiž u. Brzo se okren ula, ali nije ni-
kog a vidjel a. U pos l jednje vrijem e čest o je imal a taj osjećaj da je netk o slijedi. Zacijel o je
to zbog njezin ih napet ih živac a. Zlatn a kup ola Les Inval ides a svjeduc ala je blij edim zra-
kam a sunca. Srce joj stane snažn o tući. Preznojil a se od straha. Mošusan, kis elk ast vonj
148
miješao se s masnim mir isom krump irić a, i na tren utak njez in se žel ud ac zgrči od nel a-
god e.
Sve je bilo u redu. Nitk o je nije prat io. Baš je blesava.
Skren ula je u Rue de Grenell e.
Uto joj neš to zapne za oko i nagna je da se zau st avi.
Tamo naprij ed opazila je sjenku, na mjestu gdje ne bi treb ala biti. Pok ret, tamo gdje
je trebal o biti mirno.
Namrštivši se, prij eđ e ulicu probij ajući se kroz usporeni prom et. Na drugoj stran i,
žurno je prošl a pok raj skupine Nijemac a koji su pili vino u bist rou, uput ivši se prema
stamb enoj zgrad i na iduć em uglu.
Tamo, skriv en među gustim grmljem, por ed izr ezbar enih sjajnih, crn ih vrata, spazi
muškarca kako čuči iza stab la i golem og bak ren og kotla.
Otvor il a je vrat a i stupila u dvorište. Čula je kako muš kar ac tet ura unat rag, čizme su
mu gnječ ile šljunak pod nog ama. Pot om se umirio.
Isabell e je mogla čuti Nij emc e kako se smiju u kafić u niže niz ulic u, izvik ujući Sikt!
S’il vous plaît sir otim, prem oren im kon obaric ama.
Bilo je vrij eme več er e. Onaj jed ini sat u danu kad su nep rijat el ji marili samo za zab a-
vu i pun jenje vlastit ih želudaca hranom i vinom koji su pripad ali Francus koj. Došuljal a
se do stabla limun a zasađen og u lonc u.
Muš kar ac je čučao, nast oj eć i se što je mog uće više skupit i. Lice mu je bilo prašn javo,
a jedn o oko oteč en o i zatvor en o, ali nije ga mog la zam ij eniti za Franc uza: na sebi je imao
britanski pilotski komb inezon.
»Mon Dieu«, prom uc al a je. »Anglais?«
Nije ništa odgov or io.
»RAF?« upital a je.
Oči mu se raš ir e. Mog la ga je vidjeti kako pokuš ava odlučiti hoće li joj vjerov ati. Po-
lako je kimn uo.
»Kolik o se dugo skrivat e ovdje?«
Nak on jedn og dug og tren utk a, rek ao je: »Cij el i dan.«
»Uhvatit će vas«, rekla je. »Prije ili posl ije.« Znal a je da bi ga trebal a još malo ispit iv a-
ti, ali nije bilo vremen a. Svakom iduć om sek und om, s njim e i ovd je, opasn ost je bivala
sve većom. Bilo je pravo čudo da Brit anac već dos ad nije bio uhvać en.
Treb ala mu je ili pomoć i, ili otić i prij e nego što privuče pozorn ost. Bez sumnje, odl a-
zak bi bio pametan potez. »Avenue de la Bourdonnais 57«, tiho je rekla na engles kom e.
»Tamo idem. U dev et i trideset, izići ću pop ušit i cig ar etu. Tada dođ ite do vrat a. Ako
vam pođe za rukom da dođ ete nezamij ećeni, pom oć i ću vam. Razum ij ete li?«
»Kako mogu znat i da vam mogu vjerov ati?«
Na to se nasmijal a. »Ovo što rad im je vel ika glup ost. A još sam obeć al a da neću biti
149
nepromišl jena. No, dob ro.« Okrenula se na peti i izišl a iz vrta, a vrata su se uz zvek et za
njom zat vor il a. Pož uril a je niz ulic u. Putem do stana, srce joj je žestok o tuklo, tjer ajuć i
je da pon ovn o prom isl i o svoj oj odluc i. Ali sad je već bilo prek asn o. Nije se osvrtal a, čak
ni kad je stigla pred svoj u zgradu. Tamo se zau stavil a, lic em okrenuta prema mjeden oj
okrugloj kvak i nasred hrast ovih vrat a. Osjet il a je vrt oglav ic u i glav ob olju, tolik o je bila
uplaš en a.
Petl jal a je s ključ em u brav i, pa okrenula kvak u i pohit ala u mračn u, sjenovit u unu-
trašn jost. Uska veža bila je krcata bic ikl im a i kolicim a. Dov ukla se do podnožja zav oj it og
stubišta i sjela na prvu stub u, čekajući.
Tisuću je puta pog led al a na svoj ručni sat, i svaki bi put sebi rekla da to ne čini, ali u
devet i trides et ponovn o je izi šl a. Pala je noć. Uz zam rač en e proz ore i ugašene ulične
svjetiljke, ulica je bila mračna pop ut peć in e. Tu i tamo protutn jao bi pokoji automobil,
nev idl jiv zbog ugašen ih svjetal a; čuli bi se i nanjušili, ali nije ih se mog lo vidjet i osim ako
ih ne bi zahvat io zal utal i sjaj mjesečine. Pripal il a je svoju smeđu cig aret u, uvukl a dubok o
i pol ako isp uhnula, pok ušavaj ući se smir iti.
»Evo me, gosp ođ ice.«
Isa b elle zatet ura unatrag i otvor i vrat a. »Držite se iza mene. Oči dol je. Ne preb lizu.«
Pov ela ga je kroz vežu, oboj e su se sudar ali s biciklim a i kol ic im a, drveni sanduc i su
klep etal i. Nikad nije brže trčal a do petog a kata. Uvukla ga je u stan i snažno zal upil a vra-
tima.
»Svuc it e odjeć u«, rekl a je.
»Molim?«
Upal ila je svjed o.
Bio je puno viši od nje, tek je sada to vid jela. Imao je široka ramena, no istodobn o
bio je mršav; usko lice s nos om koji je naizg led jednom, ili dvaput, bio sloml jen. Kosa
mu je bila toliko kratk a da je nal ik ovala paperj u. »Letačk i kombin ezon. Svuc it e ga.
Brzo.«
Ma gdje joj je bila pam et? Otac će se vrat iti kući, pron ać i pil ot a i onda ih oboje pre-
dati Nijemcima.
Gdje će sak riti njegov let ačk i komb inez on? A one čizme su bile smrtna pres ud a.
Sagn uo se naprij ed i izv uk ao se iz kombinezon a.
Nikad nije vidjela odrasla muš karc a u donjim gać ic am a i majic i. Osjeti kako joj lice
oblij ev a rumen il o.
»Nema pot reb e da se crven ite, gospođ ic e«, rekao je cereći se kao da je na ovo već na-
vikao.
Ist t gnul a mu je komb inezon i ispruž ila ruku za njeg ove identifikac ijs ke ploč ic e. Pre-
dao ih je, dva maj ušna diska koje je nos io oko vrat a. Oba su sad ržav ala iste podatk e. Po-
ručnik Torranc e MacLeish. Njegovu krvn u grupu, vjer oi sp ovijest i broj.
150