»Za mnom. Tiho. Kako se ono kaže... na rubu prstiju.«
»Na prstim a«, šapn uo je.
Povel a ga je u svoju sobu. Tamo je – pol ako i nježn o – gurn ul a ormar i otkril a tajn u
sobu.
Red lutak a staklast ih očij u zurio je u nju.
»Ovo je jezivo, gosp ođ ic e«, rek ao je. »Ovdje je malo mjesta za krupn og muškarc a.«
»Ulaz ite. I budit e tiho. Mogu nas pret ražit i zbog svak og neob ičn og zvuk a. Mad ame
Leclerc, prek o puta, voli u sve zab ad ati nos i mogla bi biti kol abor ac ionist, razumijet e?
Usto, moj će se otac brzo vrat iti kući. On radi za njem ački vrh ovn i štab.«
»Ti bokc a.«
Nije imala blage veze što bi to znač il o, a znoj il a se toliko obiln o da joj se maj ica već
poč ela lijep it i za grudi. Ma što joj je, zab oga, bilo na umu kad je pon udil a ovom e mu-
škarc u pomoć?
»Što ako budem mor ao... znat e?« upitao je.
»Suzd rž ite se.« Ugurala ga je u prost oriju, davš i mu jastuk i deku sa svog a kreveta.
»Vrat it ću se čim bud em mogla. Tiho, oui?«
Kimn uo je. »Hval a vam.«
Nije mog la a da ne zav rt i glavom. »Luda sam. Budala.« Zat voril a je vrata i odg ural a
orm ar nat rag na mjesto, ne baš točn o gdje je i bio, no za sada je bilo dov oljno dobro.
Morala se nekako rij eš iti toga kombin ezon a i pločic a prije nego što se otac vrat i kući.
Bosonoga se kretala stanom, što je tiše mogla. Nije imala pojm a jesu li sus jed i na katu
isp od primijet ili strugan je orm ar a po podu, ili da se tamo gore mota previše ljud i. Bol je
da bude sig urn a nego da posl ije požali. Ugural a je kombin ezon u vreć u i prit isn ul a je uz
grudi.
Izl azak iz stana naje dnom joj se učini silno opasnim. Kao i ostanak.
Prišul jala se pokraj stana gospođe Leclerc i pot om pohit ala niz stube.
Vani je snažno uvukl a dah.
A što će sad? Nije to mogla bilo kamo bac it i. Nije željela nekoga drugog a uval iti u
nev ol je...
Prvi put je bila zah valna na zam račenju. Šmugnul a je na pločn ik i sasvim se stopil a s
tamom. Tek je nekol iko Par ižana bilo vani uoči poč etk a polic ijs kog sata, a Nijemc i su
bili odveć zau zet i isp ij an jem franc uskih vina da bi gled al i na ulic u.
Opet je duboko udahnula nast ojeći se primirit i. Razm islit i. Vjer ojatn o ju je samo ne-
kol ik o min uta dijelil o od policijskog sata, iako joj to nije bio najveć i prob lem. Otac će se
uskor o vratit i kući.
Rij ek a.
Bila je samo nekolik o blok ova udaljen a od rijeke, a uz obalu je bio drvored.
Pron ašl a je man ju, bar ikadam a opk oljenu uličicu i njome kren ul a prem a rijeci, pored
151
kolon e vojnih kamio na park ir an ih uz ulicu.
Nik ad se u živ otu nije ovak o sporo kretal a. Jed an korak, jedan dah. Pos ljedn jih pet-
nae st ak met ar a koji su je dij el ili od obal e Seine kao da su se produljiv ali svakim nov im
korak om, a onda pon ovn o dok se spuštala stubama do vode, ali najz ad je bila tamo, sto-
jeć i uz rijek u. U tami je čula škripu brods ke užad i, šum valova dok zapljus kuj u drv en a
kor it a. Opet joj se učin i da iza sebe čuje korake. Kad se umir il a, sve je utihnulo. Čekala
je da joj netk o priđ e iza leđa, glas koji će zatražiti isprav e.
Ništa. Samo je umišl jal a.
Prošla je jedn a minut a. Zatim još jedn a.
Bac ila je vreću u crnu vodu i potom zavitlal a i identif ik ac ijs ke ploč ic e. Mračan vode-
ni vrtlog u trenu je progutao dokaz e.
Svejedno, tresla se dok se penjal a stub am a i prelaz ila ulicu na putu prema kući.
Kod vrat a je zast al a, prs tim a češljajuć i znojem nat opl jenu kosu pa odignula vlažnu
pamučnu maj ic u s grudi.
Jedn o je svjetlo bilo upal jeno. Luster. Otac je sjed io zgrbl jen nad stolom u blagov a-
onic i, s pap ir im a rašir en im ispred sebe. Izg ledao je oronuo, premrš av. Najedn om se zapi-
ta kol ik o jede u zadn je vrijeme. U ovih nekoliko tjedan a otk ak o je došla kući, nijedn om
ga nije vidjel a da jede. Objed ovali su – kao što su i sve drug o čin ili – odvojen o. Pretpos-
tavl jal a je da se hran i ost ac im a u restoran u. Sad se, međutim, zapit al a je li to doi sta tako.
»Kasniš«, prom ukl o je rekao.
Prim ij etila je bocu vinjaka na stolu. Bila je napola prazna. Jučer je bila puna. Kako je
bilo mog uć e da bi se vinjak a uvijek nek ako domog ao? »Nij emc i nikak o da odu.« Prišl a je
stol u i spustil a nekol iko novčanica. »Danas je bio dobar dan. Vidim da su ti prij at el ji u
vrh ovnom štab u dali još vinjaka.«
»Nacisti ne daju prev iše«, rek ao je.
»Točno. Znači, zar ad io si.«
Začuo se zvuk, nešto je udar il o o drv eni pod, vjerojatno. »Što je to?« Otac je pod ig-
nuo pog led.
Zat im se još neš to začuje, kao da netko struž e po podu. »Netk o je u stan u«, rekao je
otac. »Ne budi šašav, tata.«
Brzo je ustao od stol a i napust io sobu. Isabell e poh ita za njim e. »Tata...«
»Tiho«, pros iktao je.
Kren uo je niz preds oblje prema neosvijetl jen om dij el u stana. Pok raj komode bliz u
ulazn ih vrat a, uzeo je svij eću iz mjed en og svijećn jaka i upalio je.
»Ne misl iš, valjd a, da je netko prov al io«, upit al a je.
Strogo ju je pog ledao, suz ivši oči. »Ne kan im te više mol iti da se utišaš. Umukni!«
Dah mu je zaudar ao na vinjak i cig aret e.
»Ali zaš to...«
152
»Zaveži!« Okrenuo joj je leđa i uskim hodnik om krenuo prema spav aćim sob ama.
Prošao je pokraj minij aturnog ormara (unut ra su bili samo kap ut i) i uz svjet lost svij e-
će otiš ao do bivš e Via nn eine sobe. Unut ra nije bilo ničeg osim krev eta, noćnog ormarić a
i pisać eg stol a. Ni tamo nije bilo nikoga. Polako se spustio na kol jen a i pogled ao ispod
krev eta.
Zadovol jan što je barem ta soba bila prazn a, krene prem a Isabell inoj.
Je li ovo čula lup anje vlast it a srca?
Provjer io je i njezin u sobu – ispod krev eta, iza vrat a, iza zastora od damast a koji su
prekriv ali zam rač en i proz or s pogledom na dvorište.
Isa belle se svim sil am a trud il a ne pog led avat i prem a orm aru. »Vid iš?« glasno je rekl a,
nadajući se da će pilot čuti glas ove i primir iti se. »Nema nik oga. Stvarn o, tata, od surad-
nje s nep rij at eljem postao si par an oi čan.«
Okren uo se prem a njoj. Pod sjajnom krunom svij eć e lice mu se doi malo siln o oronu-
lo, izn uren o. »Ni tebi ne bi škod ilo da se makar malo uplašiš, znaš?«
Je li to bila prij etn ja? »Tebe, tata? Ili nac ista?«
»Zar si tol iko smet en a, Isabell e? Treb al a bi se plaš it i svega. A sad, miči mi se s puta.
Treb a mi piće.«
153
Osamnaest
Isabell e je lež al a u krev et u, osluškuj ući. Kad je bila sig urna da je otac zaspao (pij an k’o
letva, nema sumnje), izvukl a se iz kreveta i dala se u pot rag u za bakinom porcul ans kom
noćnom posudom, i kad ju je pronašla, stala je pred ormar.
Pol ak o – mic po mic – odg ur ala ga je od zida, tek tolik o da može otk rit i tajn a vrata.
Unutra je bilo tiho i mračno. Tek kad je nap eto osl uhnula, čula ga je kako diše.
»Monsie ur?« šapnula je.
»Zdravo, gosp ođic e«, začul o se iz tame.
Upal il a je uljnu svjet iljku pok raj svog a krev et a i unij ela je u prostoriju.
Sjed io je uza zid, nogu opruž enih; obasjan svjedošć u, čin io se nekak o mekšim. Mla-
đim.
Dodala mu je noćn u posudu i opaz il a kako se rumenil o razlij eva njegov im obraz ima
dok ju je uzim ao.
»Hval a vam.«
Sjela je dolje, nasup rot njem u. »Rij eš il a sam se vaš ih pločic a i komb inezon a. Mor at
ćete odsjeći sare na čizm am a prij e nego što ih pon ovno obujet e. Evo noža. Sutra ujut ro
ću vam nabaviti neš to odjeće, od moj eg a oca. Misl im da vam neće baš odg ov arat i.«
Kimn uo je. »I, kakav vam je plan?«
To je natjera na nervozan smijeh. »Nisam sig urn a. Vi ste pilot?«
»Poručnik Torr ance Mac Lei sh. RAF. Moj je avion oboren nad Reims om.«
»I otad a ste sami? U onom let ačkom komb inez onu?«
»Srećom, brat i ja smo se čest o igral i skriv ač a kad smo bili dečki.«
»Ovdje nist e na sigurn om.«
»Toliko sam shvat io.« Nas mij eš io se i to mu je promij en ilo lice, pods jet ivš i je da je
zaprav o tek mlad ić, dal eko od kuće. »Ako će vas to utješ it i, usput sam oborio i tri nje-
mačk a avio na.«
»Morate se vratiti u Brit an ij u kako bist e s time mogli nastavit i.«
»U potpun osti se slažem s vama. Ali kako? Cijel a je obala ograđ en a bodl jik avom ži-
com, i čuv aj u je psi. A nije da mogu nap ust iti Francus ku brod om ili zrak oplovom.«
»Imam neke... prij at el je koji rade na tome. Sutra ćemo otići do njih.«
»Vrlo ste hrab ri«, nježn o je rekao.
»Ili glupa«, odv rat il a je, nesigurna što je od toga dvog a bila veća istina. »Čest o čuj em i
154
da sam nepromišljena i svoj eg lav a. Po svoj pril ic i, isto ću čuti i sutra, od svojih prijat e-
lja.«
»E pa, gosp ođice, od mene neć ete čuti ništa osim ›hrabra‹.«
* * *
Idućeg jut ra Isab ell e je čula oca dok je prol az io pored njez ine sobe, a nek oliko tren ut aka
posl ije do nje je dolebdio mir is kave. Zat im su se ulazn a vrata uz škljocaj zat vor il a.
Izišla je iz sobe i krenul a u očev u – koja je bila u strah ov it om ner edu, s odjeć om na
podu i nep osp reml jen im krevet om, te praznom boc om vin jaka na pisać em stolu. Otvo-
ril a je kapk e i zavirila prek o balk ona dol je na ulic u, gdje je vid jela oca koji se upravo po-
javio na pločn ik u. Crnu aktovk u privio je čvrsto na prsa (kao da je njeg ova poe zija iko-
me išta značila?), crna mu je beretk a bila nav učen a nisko na čelo. Zgur en pop ut izmo-
ždena činovnik a, uputio se prema Mét rou. Kad joj se izgubio iz vidokrug a, vratil a se do
orm ar a u njeg ovoj sobi i stala prek ap ati u potraz i za njegov om star om odjeć om. Pronašla
je bezo bličn u dolč evit u pohab anih ruk ava, stare hlače od samt a koj im a je ned ost ajalo ne-
koliko gumba i koje su bile zak rp ane na stražn jici, te sivu ber etk u.
Zat im je oprezn o pom aknul a orm ar i otvorila vrata. Tajn i sobič ak zau dar ao je na
znoj i mokrać u, tol ik o da je mor al a rukom prekrit i nos i usta, dok joj se dizao žel ud ac.
»Oprostite, gospođ ice«, MacLei sh je pos raml jen o rek ao.
»Obucite ovo. Oper it e se nad lavorom i dođit e u sal on. Vratit e ormar na mjest o i
tiho se kreć it e. Ljud i su ispod nas. Mož da znaju da mi je otac izišao i očekuj u da stan om
korač a samo jedn a osob a.«
Malo poslije ušao je u kuh in ju, odjeven u očev e dronjk e. Izgled ao je poput dječ ak a iz
bajk e koji je preko noći naglo izrast ao; džemp er je bio rastegn ut prek o njeg ovih šir ok ih
prsa, a samt an e hlače bile su prem ale da ih može zakopč at i u struk u. Ber etk u je namjes-
tio ravn o na glavi, kao da je bila jarmulk a.
Ovo im neće uspjet i. Kako ga može prov est i ovakv og a po grad u, usred bijel a dana?
»Mogu ja to«, rek ao je. »Slijed it ću vas. Vjerujt e mi, gosp ođ ic e. Pa hodao sam uokol o
u letačkom komb inezonu. Ovo će biti mač ji kaš alj.«
Sad je ionako bilo prekasno da od sveg a odustane. Dov ela ga je ovamo i sakrila. Sad
ga mora prebac it i nekamo na sigurno. »Budite barem jed an blok iza mene. Ako stan em,
zau stav it e se i vi.«
»Ako me ukeb aju, vi nast avit e svoj im putem. Nem ojte se ni osvrtat i.«
Ukeb ati je znač ilo uhvat iti. Prišla mu je i naheril a beretku. Pog led om je zad ržala nje-
gov. »Odakle ste, poručn ice MacLei sh?«
»Iz Ipswicha, gosp ođice. Javit ćete moj im roditel jima... Ako bude pot rebno?«
»Neće biti pot rebno, poručnice.« Dub oko je udahnul a. Ponovn o ju je pods jetio na ri-
zik kojem se izlož ila da mu pom ogn e. Lažne isp rav e u njez in oj torb ici, po koj im a je ona
Julie tte Gerv ai se iz Nice, kršten a u Marseilleu i studentica na Sorb on i, bile su joj jed in a
155
zaštita ako se dog odi ono najgor e. Otišla je do ulaznih vrata, otvor ila ih i prov ir il a. Na
odmor ištu nije bilo nik oga. Izgural a ga je van, gov oreći: »Pođit e. Ček ajt e me isp red na-
puš tenog dućan a kitn ič ara. Onda krenit e za mnom.«
Tet ur aj uć i je iziš ao iz stana, a ona je zatvor ila vrata.
Jedan. Dva. Tri...
Brojil a je u sebi, svakim novim korakom zamišljaj ući nev olje. Kad više nije mogla
podnijet i nei zvjesnost, i sama je nap ust ila stan pa krenula niz stub e.
Sve je bilo tiho.
Pronašla ga je vani, stajao je tamo gdje mu je bilo reč en o. Pod ignul a je bradu i prošl a
mimo njega, ni ne pog ledavš i ga.
Cij elim put em do Saint- Germ aina kor ač ala je žustro, nij ednom se ne okrenuvš i, ni-
jedn om se ne osv rn uvš i. Nekol iko je puta čula njem ačk e vojn ike kako uzvikuju hait! i
pušu u zviž daljke. Dvap ut je čula i pucn jev e, ali nije ni uspor il a ni pog led ala.
Kad je dosp jela do vrat a stana na Rue de Saint- Sim on e, bila je prezn ojen a i blago joj
se vrt jel o. Pok uc al a je četiri puta zar ed om. Vrat a se otvoriš e.
U procjepu se poj av i Anouk. Od iznen ađenja je rašir il a oči. Otvor ila je vrat a i uzmak-
nul a kor ak unatrag. »Otkud ti ovd je?«
Iza nje, nekol ik o muškar aca koje Isa b ell e nije prij e vidjel a sjed ilo je za stolovim a, sa
zemljov id ima raširenima pred sobom. Svijetlop lav e crte osv jedjav ao je plamen svijeće.
Anou k je kren ula zatvor it i vrat a kad je Isa bell e rekla: »Ost av i ih otvoren im a.«
Napet ost je zavl ad al a nak on njez ine upute. Vidjel a je kako je zapl jusnul a prostoriju,
preo braz il a lica onih oko nje. Za stolom je mons ieur Lévypoč eo sklanjati zemljovide.
Isa b eile je proviril a vani i vidjel a MacLeisha kako dol azi pril az om. Ušao je u stan i
ona je snažn o zalupil a vrat ima. Nitko nije prozborio ni riječ.
Svi su bili usred ot oč en i na Isab ell e. »Ovo je poručnik Torr anc e Mac Lei sh, iz RAF-a.
Pil ot. Pronašl a sam ga sinoć, dok se skriv ao u grmlju ned aleko od mojeg a stana.«
»I dovel a si ga ovamo«, rekla je Anou k pripal juj ući cig ar et u.
»Mora se vratiti nat rag u Brit an iju«, rekl a je Isab ell e. »Misl il a sam...«
»Ne«, prek ine je Anouk. »Nisi mislil a.«
Lévy se zavalio u svoj oj stol ic i i izvukao jed an Gau loi ses iz džepa na prsim a pa prip a-
lio, prou čavaj ući pil ot a. »Čuli smo i za druge pilot e u gradu, i još više onih koji su po-
bjeg li iz njemačk ih zat vora. Žel imo ih izvući, ali obale i zračn e baze se strog o nadziru.«
Povuk ao je jed an dug dim iz cigar et e; vršak se zas jajio, zapuck etao pa zac rnio. »To je
problem na kojem rad imo.«
»Znam«, jednol ičnim je glasom rekl a Isab ell e. Osjet il a je punu tež in u vlast it e odgo-
vornost i. Zar je opet bila ner azbor it a? Jesu li bili raz oč ar ani? Nije znala. Zar je trebala ig-
norir ati MacLei sha? Zaust ila je postaviti pit an je kad je čula nekog a u drug oj prost or iji.
Nam rštivši se, rekla je: »Tko je još ovdje?«
156
»Drugi«, odvratio je Lévy. »Drugi su uvij ek ovdje. Nitk o tko bi te trebao zanim ati.«
»Treb a nam plan za pilota, to je ist ina«, rekla je Anouk.
»Vjer uj em da bis mo ga mog li izv uć i iz Španjols ke«, rek ao je Lévy. »Kad bis mo ga ne-
kako mogli prebaciti u Španjolsku.«
»Pir enej i«, rekl a je Anou k.
Isa b elle je vidjel a Pir eneje pa je shvatil a Anoukin u prim jedb u. Naz ubl jeni vrhov i uz-
diz ali su se do nev jer oj atnih visina, među oblak e, i običn o su bili prekriveni snij eg om,
zaogrnut i maglom. Majka je obož aval a Bia rr itz, obližn ji obaln i gradić, i obit elj je dva-
put, u onim boljim vremenim a, davn o, davn o, tamo provela odm or.
»Granic u sa Španjolskom čuv aj u i Nij emc i i špan jolske oph odn je«, rekl a je Anouk.
»Cijel u gran ic u?« upit ala je Isa b elle.
»Pa, ne. Naravn o da ne. Ali gdje su, a gdje nisu, tko bi to znao?« rek ao je Lévy.
»Planin e su niže u okolic i Sai nt-Jean-de-Luza«, istaknul a je Isa b elle.
»Oui, ali što nam to vrijedi? I dal je su nep rohodn e, a nek oliko tamošn jih cesta se
nadz ire«, odv rat ila je Anouk.
»Najbolja prijat el jic a moje majk e je Baskijka, čiji je otac bio uzg ajiv ač koza. Cijelo je
vrij eme pješic e prel azio planinu.«
»I sami smo neš to sličn o imali na umu. Čak smo jedn om i pokušal i«, rek ao je Lévy.
»Za nikog a od njih se više nije čulo. Teško da bi se i jedn a osoba mog la provući pored
njemačk ih stražar a u Sain-Jean-de-Luzu, a kamol i više njih. Usto, valja cij el u planin u
prij eći pješic e. Što je gotovo nemoguće.«
»Gotovo nemoguće i nem oguć e nisu isto. Ako koz ar može prij eći planinu, zasigurno
je mogu i pilot i«, rekla je Isab elle. Dok je gov orila, na um joj sine ideja. »A žena se može
lako kret at i uz kontroln e točke. Nar oč it o mlad a žena. Nitko neće pos umn jati u lij epu
djev ojku.«
Anou k i Lévy razmij ene pog led e.
»Ja ću to učiniti«, rekl a je Isabelle. »Barem ću pok ušati. Povest ću ovog a pil ota. Ima li
ih još?«
Mons ie ur Lévy se namršti. Očit o ga je ovaj preo kret dog ađaja zatekao. Cigaretni dim
među njim a je stvorio plavičastos iv oblak. »A jesi li se ikad prije penjal a po planinam a?«
»U dob roj sam kond iciji«, bio je njez in odgov or.
»Ako te uhvate, zarobit će te... ili ubit i«, tiho je rekao. »Nač as ostav i sa strane svoj u
svoj eg lavost i promisli o tome, Isa b ell e. Ovo nije dostavljanje let aka. Vidjela si upozore-
nja oblijepljena po cijel ome gradu? Nag rad e koje se nude za one koji pom až u neprijat e-
lju?«
Isab ell e ozbiljno kimne.
Anou k teško uzdahne, zabivš i svoj u cig aretu u prep unu pep el jaru. Dugo je zurila u
Isa b ell e, suž enih očij u, a pot om ode do vrata iza stol a. Gurne ih, malo odškrine pa za-
157
fućk a, poput veselog cvrk uta ptič ice.
Isab elle se nam ršti. Čula je neš to u drugoj sobi, odmic anje stol ice, korake.
U prost oriju uđe Gaëton.
Bio je odjeven u dronjk e – samtan e hlač e, zak rp ane na koljenim a, ofuc an e na rubov i-
ma i malo prekratke; džemper je vis io s njeg ov a suhonjavog obličja, rast egnut a ovratn i-
ka. Njeg ova crna kosa, sada dul ja, vap il a je za šišan jem i bila zal izan a od lica, koje je sada
bilo oštrij e, got ovo vuč je. Gled ao ju je kao da su samo njih dvoj e u prostor iji.
U tren u ju je sve zapl jusn ul o. Osjeć aj i koje je zat omila, pokuš al a zakopati, ignor irati,
bujal i su natrag na površ inu. Jed an pogled na njeg a i jed va da je bila kadra disat i,
»Poznaj eš Gaëta«, rekla je Anouk.
Isabelle je proč istil a grlo. Shvat il a je najednom kako je on cij el o vrijeme znao da je
ona tu, ali je odabrao drž at i se podal je. Prvi put otkak o se prid ruž ila ovom ilegaln om po-
kret u, Isab elle se osjetila prem ladom. Osamljenom. Jesu li ost al i znali? Jesu li se iza leđa
rug ali njezinoj naivn ost i? »Poznaj em.«
»Onda«, rekao je Lévynak on neu godne stanke. »Isabelle ima plan.«
Gaëton se nije nas miješio. »Stvarn o?«
»Želi povesti ovog pil ot a i ostale prek o Pir enej a, pješic e, i preb ac iti ih u Španjolsku.
Do britanskog a konzulata, pretp ostavljam.«
Gaëton ops uj e ispod glas a.
»Nešto mor amo pok ušat i«, rekao je Lévy.
»Shvać aš li zai st a sav riz ik, Isabell e?« upitala je Anou k korakn uvši naprijed. »Ako us-
pij eš, nacisti će za to čuti. Prog onit će te. Nude nagradu u iznosu od des et tis uć a fran aka
za svak og a, počevši od onih koji su nadm udril i nacist e pa sve do onih koji pom až u pil o-
tim a.«
Isa belle je dos ad u živ otu uvijek jedn ost avn o rea giral a. Netk o bi je ostav io, ona bi
krenula za njime. Netko bi joj kaz ao da neš to ne može, ona bi to učinil a. Svak i je poku-
šaj ogran ičav an ja pret var al a u priliku.
Ali ovo...
Pust il a je da je strah malo prot rese i umalo da mu se nije prepustil a. Potom je pom is-
lila na svastike što su vis jel e s Eiffelov a torn ja, i Via nn e koja živi s nep rijat el jem, i Anto-
inea izgubljen og u nekom ratnom log or u. I na Edith Cavell. Zac ij el o se i ona sama ne-
kad prep al a. Ali Isa bell e nije kan il a dop ust iti da joj se na putu isp riječ i strah. Pil ot i su
bili nužn i kako bi bacali još više bombi na Njemačk u.
Isabelle se okrene pilot u. »Jest e li u dobroj kondicij i, poručniče?« upita ga na eng le-
skome. »Biste li mogli s jednom djev ojk om prij eć i planin u?«
»Mog ao bih«, rekao je. »Nar očito ako je tako lijep a kao vi, gosp ođ ic e. Ne bih vas is-
puštao iz vida.«
Isabell e se okren e svoj im sun arodn jacima. »Odvest ću ga do konzul ata u San Seb as-
158
tiánu. A onda je na Britanc im a da ga preb ac e kući.«
Isabell e je vid jela nij emi razgov or koji se oko nje odvij ao, nei zrečen u zab rinutost i pi-
tanja. Odl uk e don es en e u tiš ini. Neki se riz ici jednost avno mor aj u poduz et i, svi su u
ovoj sobi to znal i.
»Treb at će tjedn i planir an ja. Mož da i dul je«, rek ao je Lévy. Okren uo se Gaëtonu.
»Trebat će nam novac, odm ah. Razg ovarat ćeš sa svoj im kont akt om?«
Gaëton kimn e. Dog rabio je crnu ber etk u s komod e i nam jest io je.
Isabell e nije mog la odvratiti pog led a. Bila je bij esn a na njeg a – znal a je to, osjeć ala –
ali dok joj je prilazio, taj se gnjev sas uš io i rasp ršio, poput prašine, pod čežnjom koja je
značila kud ikamo više. Njih ovi se pog ledi sus retn u i zad rže, a onda je prošao por ed nje,
posegn uvši za kvakom i izi š avš i. Vrata su se za njime zat vorila.
»Dakl e«, rekl a je Anouk. »Plan. Trebali bismo poč et i.«
* * *
Šest sati Isa b ell e je sjed il a u stanu u Rue de Sai nt- Sim on e. Poz val i su i drug e iz mreže i
razdij elili im zad atke: da skupe odjeć u za pilote i prikupe zal ih e. Prou čav al i su zemljov i-
de i smišljal i rute, te otp oč el i s muk otrpnim, nes igurnim proc esom osigur avan ja sig urnih
kuća. U nek om tren utku, poč eli su na sve gled at i kao na stvarnost, umjesto kao na puku
odvažnu, izaz ovnu zamisao.
Tek kad je monsie ur Lévysp om en uo pol ic ijs ki sat, Isabelle se odm aknula od stola. Po-
kuš al i su je nagovorit i da ost an e prespav ati, ali time bi samo potaknul a očevu sumnju.
Umjest o toga, posudila je teš ku pil ots ku jakn u od Anouk i obukla je, zah valn a na tome
kako ju je usp ješn o kamuf lir al a.
Bou levard Sai nt- Germain bio je avetinjski tih, kapci su bili čvrs to zat voreni, prozor i
zamrač en i, uličn e svjet iljke pog aš ene.
Držal a se blizu zgrad a, zahvaln a što izlizane potpet ic e bijel ih oksford ica nisu klepetal e
po pločn ik u. Proš uljala se pokraj barikade i mimo skup ina njem ačkih vojnik a koji su bili
u oph odn jama.
Bila je tak oreć i već pred zgrad om kad je čula bruj an je motor a. Njem ačk i kamio n mi-
lio je ulic om iza njezinih leđa, njeg ova plavom prebojen a svjet la bila su ugašena.
Klizn ul a je uz grubi kam en zid, čučnuvši, i fant oms ki je kam ion proš ao tutnjaj ući u
mrak u. Onda je sve pon ovno utihn ul o.
Ptic a je zacvrk ut ala, veselu mel odiju. Poznat u.
Isabell e je tada znal a da ga je ček ala, nadala se...
Pol ak o se usprav ila i osov il a na noge. Biljk a u lonc u pored nje otpustil a je cvjetni mi-
ris.
»Isabelle«, rek ao je Gaëton.
Jedva je mog la raz abrati njegov o lice u tami, ali mogla je nam irisan krem u u njeg ov oj
kosi, grub mir is sapuna za rubl je i cigaret u koju je netom popušio. »Kako si znao da ra-
159
dim s Paulom?«
»Što misliš, tko te je prep or učio?«
Namrštila se. »Henr i...«
»A tko je rek ao Henr ij u za tebe? Rekao sam Did ieru neka te prati od sam oga početka,
neka te nadzir e. Znao sam da ćeš pron ać i put do nas.«
Ispružio je ruku i zat akn uo joj pramen kose iza uha, a intimn ost pok reta prožme je
nadom. Sjet ila se kako mu je onom ad kaz al a »Volim te«, i utrob a joj se zgrči od stida i
gub itka. Nije se željel a pris jećat i kako se osjeć al a, kad ju je hran io pečenom zeč etinom i
nos io kad je bila previš e izm oždena da bi mog la hod at i... i kako joj je pokazao da samo
jed an poljubac itek ako može biti važan.
»Žao mi je što sam te povrij ed io«, rek ao je.
»Zaš to jesi?«
»Sada to više nije važn o«, uzdahnuo je. »Treb ao sam danas ostat i u onoj stražn joj
prostor iji. Bol je bi bilo da te nis am vidio.«
»Meni nije.«
Nas mij ešio se. »Imaš nav ik u gov orit i sve što ti je na umu, je li, Isab ell e?«
»Uvij ek. Zaš to si me nap ustio?«
Dotakn uo joj je lice nježnošću zbog koje je požel jela zap lak at i; osjet ila je da je ovo
rastan ak, ovaj dod ir, a znala je sve o rast ancim a. »Žel io sam te zab orav it i.«
Htjela je nešto reći, možda »poljubi me«, ili »nem oj ići«, ili »reci mi da ti je stal o do
mene«, ali već je bilo prekasn o, trenutak – ma kak av bio – proš ao je. Udaljavao se od nje
gubeć i se među sjenkama. Čula je kako gov or i: »Budi oprezn a, Iz«, i prij e nego što je
dospjel a odgov or iti, znal a je da je otiš ao; u kost im a je ćut jela njeg ovu odsutn ost.
Prič ek ala je još jedan trenutak, da joj se otkuc aji srca uspore i osjeć aji smire, a zat im
se uputil a kući. Jed va da je otp ustila bravu na ulazn im vrat ima kad je osjetila kako je
netko povl ač i unut ra. Vrat a se tres kom zatvore.
»Gdje si dos ad, dov rag a?«
Zapahn e je očev alkoh olni dah, pod njegovom slatkoćom skrival o se neš to mračno,
gork o. Kao da je žvakao aspirin. Pokuš al a se osl oboditi, ali držao ju je čvrsto i bliz u, go-
tov o kao da ju je grlio. Stis ak na njez in u zap ešć u bio je dovoljno snaž an da joj ostavi
mod ricu.
Potom, brzo kao što ju je i zgrabio, pust i je. Zatet ur ala je unat rag, pipaj uć i, traž eći
prekidač za svjetlo. Kad je pritisn ula, ništa se nije dog odil o.
»Nemamo više novc a za struj u«, rekao je njezin otac. Upalio je uljn u svjetiljku držeći
je između njih. Na trep er avoj svjet losti izgledao je poput skulpt ur e od rast opljen og vo-
ska; njegovo izboran o lice bilo je opušten o, vjeđ e podbuh le i plav ičaste. Šir ok i nos pre-
pun crn ih pora, vel ičine glav ica čio de. No čak i uza sve to, ma kolik o se... izmuč en i star
naje dnom čin io, pogled u njeg ov im očim a nagna je da se namršti.
160
Nešto nije bilo u redu.
»Pođi sa mnom«, rekao je, glasa hrapavog i oštrog, neprepoznatl jiv og u ovo doba
noći, liš en og alk oholn og frfl janja. Pov eo ju je por ed ormara, pa su skrenul i prema njez i-
noj sobi. Tamo se okren uo.
Iza njeg a, pod svjedošću lampe, vidjela je da je ormar pomaknut, a vrat a tajnog sob ič-
ka odškrinuta. Vonj urin a bio je žest ok. Hvala Bogu da je pilot otiš ao.
Isa b elle zavrti glavom, nesposobn a prozb or iti.
Trom o se sval io na rub kreveta pogn uvš i glavu. »Isuse, Isa b ell e. Prava si gnjavaž a.«
Nije se mogla ni pomakn ut i. Ni misliti. Krajičk om oka pog led a prema vrat ima pita-
jući se kako bi mog la klisnut i. »Nije to ništa, tata. Dečko.« Oui. »Moj mom ak. Ljub ili
smo se, tata.«
»Piš aju li svi tvoj i momci u ormar? Onda mora da si siln o popul arn a.« Uzd ahn uo je.
»Dosta s ovom lakrdij om.«
»Lakrdijom?«
»Sin oć si pron ašla pil ota i sak rila ga u ormar, a dan as si ga odvel a mons ieuru Lévyju.«
Nije bilo moguće da je dobro čula. »Molim?«
»Tvoj oboreni pil ot – onaj koji je pišao u ormar i ost avio blatn jave otis ke u hodnik u
– odvel a si ga gosp odinu Lévyju.«
»Nem am pojm a o čemu ti to?«
»Svak a čast, Isa belle.«
Kad je utihn uo, ona nije mogla podnij eti napetost. »Tata?«
»Znam da si došla ovam o kao kur irka i da radiš za ileg aln u mrežu Paula Lévyja.«
»K- kako...?«
»Mons ieur Lévy je moj stari prijat elj. Štov iš e, kad su nas nacist i napali, doš ao je i izv u-
kao me je od boce vinjaka, što je bilo jed ino za što sam mario. Nat jerao me je da radim.«
Isa b ell e je bila tolik o nest abiln a da nije mogla stajati na nogama. Bilo je previš e pris-
no da sjedne pok raj oca, pa je polak o pot onula na sag.
»Ne želim da bud eš u ovo umij ešana, Isab ell e. Uprav o sam te zato i poslao iz Pariza.
Ne žel im da zbog moga djelovanja budeš izl ož en a riz iku. No trebao sam znati da ćeš sve-
jedno sama pron ać i put do nevolja.«
»Kolik o si me samo puta otjer ao od sebe. Što je s time?« Smjesta pož eli da nije post a-
vila to pit anje, ali onog trena kad joj je palo na um, dobil o je glas.
»Nisam dobar otac. Oboj e to znam o. Barem nis am bio dobar otk ako ti je majk a
umrl a.«
»Kako to možemo znati? Nikad nisi ni pokuš ao.«
»Pok uš ao sam. Samo se toga ne sjećaš. Uost al om, bilo pa prošlo. Sad su mi veće brige
na pamet i.«
»Oui«, rekl a je. Čin ilo se da je njez ina prošlost izokren uta naglavce. Nije znala što bi
161
mislila ni osjeć ala. Pam etnije je bilo promij en iti temu. »Ja... Plan iram nešto. Neće me
biti neko vrij em e.«
Pogledao je u nju. »Znam. Razg ovarao sam s Paulom.« Nekol iko je tren utak a bio tih.
»Svjesn a si da će ti se živ ot stub ok om prom ij eniti. Morat ćeš živjet i u ilegali. Ne ovdje sa
mnom, ni s bilo kime. Nećeš moći provesti više od jedne noći na ist ome mjestu. Nećeš
moći vjer ov ati ama baš nik om e. I više nećeš biti Isa bell e Ros signol; bit ćeš Jul ie tte Ger-
vai se. Nac ist i i kol ab oracionist i staln o će te tražiti, a ako te pronađ u...«
Razmijen e pog led, i Isa bell e u njem u osjet i bliskost koja nikad prije nije post ojala.
»Znaš da ratni zar obljen ic i mogu očekivati kakv u-takv u milost. Ti ne možeš.«
Kimn ul a je.
»Jesi li sigurn a da možeš to, Isab ell e?«
»Jesam, tata.«
Kimn uo je. »Ime koje ti treb a je Mich eline Bab in eau. Prijat eljica tvoj e majke iz Ur-
rugnea. Muž joj je pogin uo u Velikom ratu. Mislim da će te doč ek at i raš iren ih ruku. I
prenesi Pau lu da nam trebaj u fotog raf ij e, čim prij e.«
»Fotog raf ij e?«
»Pil ot a.« Kad je ost ala šutk e, on se nasmij eši. »Stvarn o, Isa b elle? Zar nisi dos ad sklo-
pil a kom ad iće slag alic e?«
»Ali...«
»Ja sam onaj koji krivot vori isp rav e, Isab ell e. Zato i radim za vrhovni štab. Poč eo sam
tako što sam pis ao letk e, upravo one koje si raznos il a po Carr ivea uu, ali... pa ispostavil o
se da je pjesn ik vješt i kao kriv otvorit elj. Što misliš, tko ti je smisl io ime Jul iette Gerv a-
ise?«
»A- ali...«
»Vjeroval a si da surađuj em s neprij atel jem. Teško da ti mogu zamjer it i.«
Naje dn om, vidjel a je nek og nep ozn atog, sloml jenog čovjek a na mjestu gdje je uvijek
stajao okrut an, bezobz iran otac. Usudil a se ust at i, prići mu, kleknuti pred njim e. Zur il a
je u njeg a, osjetivši kako joj se vruće suze cakle u očim a. »Zaš to si odb ac io mene i Via n-
ne?«
»Nadam se da nikad nećeš otkriti kolik o si krhk a, Isabelle.«
»Nisam krhka«, rekla je.
Njeg ov je osmijeh bio jed va prim jetan. »Svi smo mi krhki, Isab ell e. To je nešto što
tek u ratu shvat im o.«
162
Devetnaest
UPOZOR EN JE
Svi muš karci koji pomažu, bilo izr avn o ili neizr avn o, posadam a neprijat eljs kih zrakop lov a koje se spuš taj u padobran im a ili su prisiln o sletjele, te im pomažu u
bij eg u, skrivaj u ih, ili im pruž aju pom oć na bilo koji drugi način, bit će strij el jani na licu mjesta.
Žene koje pružaju istu pomoć bit će posl ane u koncentracijske logor e u Njemačk oj.
Valjd a imam sreć u što sam žena«, promrs ila je Isab ell e sebi u bradu. Kako je mog uć e
da Nij emci dosad nisu primijet ili – do listop ad a 1941. – da je Francus ka post ala zeml ja
žena?
Čak i dok je izgovar ala te riječ i, u njim a je prep oznala lažn o jun ač en je. Žel jela se osje-
ćati hrab rom u tom tren utk u – poput Edith Cav ell koja riskira vlastiti život – ali ovd je,
na ovom žel jezničkom kolod voru kojim su patrolir ali njemački vojnic i, bila je uplaš ena.
Sad nije bilo povratk a, nije mog la odustat i. Nakon mjes ec i planiranja i prip rem a, ona
i čet ir i pilota bili su spremn i najzad iskuš at i plan za bij eg.
Ovog a hladnog listop ads kog jut ra njez in će se živ ot promijeniti. Od onog tren utka
kad se ukrc a na ovaj vlak za Sai nt-Jean-de-Luz, neće više biti Isabelle Ros signol, djevojk a
iz knjiž are koja je živ jel a na Avenue de La Bou rdonnai s.
Bit će Julie tt e Gervai se, kodn a imena Slavuj.
»Dođi.« Anou k je provukl a ruku isp od Isab elline i povel a je od znaka upozor enja pre-
ma šalter u za prod aju kar at a.
Tol iko su puta prošle kroz priprem e da je Isa belle izvrs n o pozn av ala plan. Post ojala je
samo jedna mana: svi njihovi pok ušaj i da stup e u kontakt s madame Babin ea u dosad su
bili neu spješn i. Taj ključni zadat ak – pronal azak vodiča – Isa b elle će morat i obavit i
sama. Tamo s njezine lijeve strane, čekaj ući njez in znak, por učn ik MacLei sh stajao je
odjev en u seljačk u odjeću. Sve što je zadržao iz svoje vojničke vreće bile su dvij e tab let e
Benz ed rine3 i maj uš an komp as, koji je izgled ao pop ut gumb a i bio prič vrš ćen o njegov
ovratnik. Dali su mu kriv otvorene isprav e – sad je bio flamans ki nadn ič ar. Imao je osob-
nu isk azn ic u i radnu doz vol u, ali njezin otac nije mogao jamčit i da će dok um enti proć i
pomnu prov jeru. Mor ao je odrezati šare svoj ih vojničkih čiz ama i obrij ati brk ove.
Isa b ell e i Anouk provele su bezbrojn e sate pod učav aj uć i ga pravilnom pon aš anju.
Odjenule su ga u vreć ast i kaput i iznošen e, prljave radne hlače. Izb lijed il e su mu mrl je
od nik ot in a s kaž ip rs ta i sredn jeg prs ta njeg ove desne ruke i učil e ga da puši kao Fran-
cuz, kor isteći pal ac i kažiprst. Znao je da treb a pogledati lij ev o prij e nego prijeđ e ulic u –
163
ne desn o – i nije smio nip ošto prić i Isab ell e, osim ako ona ne priđe njemu prva. Morao
je glum it i da je gluhon ij em i čitat i novin e dok je u vlak u – cijel im put em. Tak ođ er je
mor ao kup iti sam sebi kart u i sjesti što dal je od Isa b ell e, Kao i ostal i. Kad se iskrcaju u
Saint-Jean-de-Luzu, pil ot i će morati hodati dalek o iza nje.
Anou k se okrenula prem a Isabell e. Jesi li spremna? Pital a ju je pog led om.
Pol ak o je kimnul a.
»Rođ ak Etie nn e će se ukrcat i na vlak u Poitiers u, ujak Emil e u Ruff ecu, a Jean- Cla-
ude u Bordea uxu.«
Drugi pil oti. »Oui.«
Isa b ell e se treb al a isk rcati u Saint-Jean-de-Luzu s četvor icom pilot a – dvojicom Brit a-
naca i dvojicom Kanađ ana – i prij eći plan ine do Španjolske. Kad jedn om bude tamo,
mora posl at i tel eg ram. »Slav uj je prop jev ao«, znač ilo je uspjeh.
Poljub il a je Anou k u oba obraz a, prom rml jal a au revoi r, pa žust rim kor ak om kren ula
prema šalt er u. »Saint-Jean-de-Luz«, rekl a je i pred ala službenic i nov ac. Uzevši kartu,
uputila se prema per on u C. Nijedn om se nije osvrnul a, iako je željel a.
Zap iš tal a je zviždaljk a.
Ukrcala se i zauzel a mjesto s lijev e stran e. Ušli su i drug i putnici i zauzeli mjesta. Ne-
kolik o njemačkih vojnika ukrcalo se na vlak i sjelo preko puta nje.
Mac Lei sh je ušao pos ljednji. Prov uk ao se pored nje nijednom je ne pogled avš i, rame-
na zgur en ih u pokušaj u da se doi ma nižim. Kad su se vrata zat vor il a, smjest io se na sje-
dal o na drug om kraj u kupea i smjest a rast vor io nov in e.
Zviž daljka se pon ovno oglas il a i gor ostasn i kot ači poč el i su se okretati, polak o ubrz a-
vaj uć i. Kupe se blago zat res ao, nagnuo ulijev o pa udesno, a onda se počeo ravnom jerno
kretat i dok su kotači štrop otal i na žel jeznim tračn icam a.
Njemačk i vojn ik preko puta Isa b elle pog leda po kup eu. Oči mu se zau stav e na Ma-
cLei shu. Pot apš ao je prijatel ja po ramen u i obojica muš karac a počnu se ustajati.
Isa belle se nagn e naprijed. »Bon jour«, rekl a je uz osmij eh.
Vojnic i smjesta pon ovn o sjednu. »Bon jour, mademoi sell e«, odv rat iš e uglas.
»Vaš francuski je prilično dobar«, lagala je. Pokraj nje, krupna žena u sel jačk oj odjeći
s gnušanjem se nakašl je i na franc us kom šapne: »Sram vas bilo.«
Isab ell e se ljupk o nasmij e. »Kamo ćete?« upita ona vojn ike. Bit će u ovom e kup eu sa-
tim a – i bilo bi poželjno da im pažn ja bude usmjerena na nju.
»Tou rs«, rek ao je jed an, a drug i: »Onz ai n.«
»Ah. A znat e li kakve kart aš ke igre da nam prođ e vrij eme? Imam sa sobom špil kar a-
ta.«
»Da, Da!« gorljiv o će mlađi.
Isab elle pos egne u torbic u za kartama. Dij elil a je karte – i smij ala se – kad se drug i pi-
lot ukrcao na vlak i prošao por ed Nijem aca.
164
Poslije, kad je prol azio kondukt er, pružil a mu je svoju kartu. Uzeo ju je i nastav io da-
lje.
Kad je došao do pil ot a, MacLei sh je učin io točn o ono što mu je bilo i reč eno – pre-
dao je kart u ne pod ižući pogled s nov in a. Drugi je pilot učinio isto.
Isa b elle isp ust i dah olakš anja i zav al i se nat rag na sjed al o.
* * *
Isa b ell e i čet ir i pil ot a stigli su do Saint-Jean-de-Luza bez teškoć a. Dvap ut su prošli –
odvoj en o, dakako – njem ačk e kontroln e točke. Vojn ici na straži jed va da su i pog ledali
niz lažnih isprav a, govoreći danke sch ön ni ne pod ižući pog led. Nisu traž ili odb jegle pil o-
te i očito nisu ni pomišl jali na plan odvažan pop ut ovoga.
Ali sad su se Isab ell e i muš karci prib ližavah planin am a. Stig avši do podn ožja, krenul a
je prem a malenom park u uz rij eku i sjela na klupu s pog ledom na vodu. Piloti su pristi-
zali prem a planu, jedan po jed an, prvi je bio Mac Lei sh. Sjeo je por ed nje.
Drug i su sjeli dovoljn o bliz u da ih mogu čuti. »Imate li svoje natp is e?« upit ala je.
MacLeish je izv ukao komad ić papira iz džep a koš ul je. Na njem u je pisalo: gluhon i-
jem. ček am da majk a dođe po mene. Drugi pil ot i učine isto.
»Budu li njem ačk i vojn ici gnjav ili ijednoga od vas, pok ažite im isprav e i taj pap ir. Ne
progov ar ajt e ni za živu glav u.«
»I ponašat ću se glup av o, što mi neće biti teš ko«, MacLeish se isk esio.
Isa b elle je bila odveć nervozna da se nas mij eši.
Skin ul a je platnen u naprtn jač u i predal a je Mac Lei shu. Unut ra je bilo nekol iko nuž-
nih sitn ica – boca vina, tri pozamašne kob asice, dva para debel ih vun en ih čarap a i neko-
lik o jab uk a. »U Urr ugneu pronađ it e mjesto gdje mož ete sjesti. Ne zajedn o, dakak o. Dr-
žite glavu dolje i pret varajt e se da čitate. Ne podižit e pog led sve dok me ne čujet e da go-
vor im: ›A tu si, rođ ač e, posvud a smo te traž ili.‹ Razum ijet e li?«
Svi su kimnuli glav ama.
»Ako se ne vratim do zore, otp ut ujt e odvojen o do Paua i otiđ ite u hot el o koj em sam
vam gov oril a. Pomoć i će vam žena po imen u Eliane.«
»Čuv ajt e se«, rek ao je Mac Leish.
Duboko udahn uvši napustil a ih je i kren ula prema glavnoj cesti. Nakon nek ih kil o-
metar i pol, kad se poč el a spuštat i noć, prešl a je klimavi most. Asfalt je ustupio mjest o
blat u, suž av aj ući se u utaban u zeml jan u cestic u koja se usp in jal a prem a podn ožj u plan i-
ne. Mjes ečin a joj je pristig la u pomoć, osvjetljujuć i stot in e bijelih točk ic a – koze. Nije
bilo brvn ara na toj visin i, samo skloništa za život in je.
Najz ad je ugleda: dvok atn ic a, od drva i kamen a, s crv en im krovom, točn o onakva
kakv om ju je otac opisao. Nije ni čudn o što nisu usp jeli stupiti u kont akt s madame Ba-
bin eau. Brvnara kao da je i bila izg rađ ena s ciljem da je ljudi zaobil az e – baš kao i staz u
koja je do nje vodila. Koze stan u mek et at i kad se pojav il a i nervozno se sudar ati jedna s
165
drugom. Svjetlost je dop iral a kroz djelomičn o zamrač en e proz ore, a dim iz dimnjak a ve-
sel o se uzd izao zrak om šir eć i miris.
Kad je zak ucala na teš ka drv en a vrat a, otvor il a su se tek tolik o da otk rij u jedn o oko i
usta skrivena iza sij ed e brad e.
»Bons oir«, pozdrav ila je Isa belle. Priček al a je tren utak da joj starac odzd ravi, ali on je
ostao šutk e. »Došl a sam vidjeti madam e Babineau.«
»Zaš to?« upitao je čovjek.
»Poslao me je Jul ien Rossignol.«
Star ac zac okć e jezikom i onda otvor i vrata.
Prvo što je Isa b ell e unut ra prim ij et il a bila je juha što se krčk ala u velik om crnom lon-
cu koji je visio s kuke u golemom kam en om kamin u.
Žena je sjedila za vel ikim, izgreb anim stolom u stražnjem dijel u prost ran e sobe s dr-
venim podnim daskama. Odavde, čin ilo se kao da je odjevena u ugl jenocrne dronjke, ali
kad je starac upalio fenjer, Isa bell e je vidjela da je zapravo odjeven a kao muškar ac, u ši-
rok e hlač e od grubog a platn a i lanenu koš ulju s kožn om vez icom na ovratniku. Kosa joj
je bila boje žice za strug anje i puš ila je cigar et u.
Svej edno, Isa b ell e je ženu prepozn al a, iako je prošlo petn aest godina. Sjet il a se kako
je sjedil a na plaži u Sai nt-Jean-de-Luzu. Čula je kako se žene smiju. I madame Bab in eau
kako gov ori: Ova mala ljepot ic a bit će prav a nev olja, Madelaine, momci će oblij et ati oko
nje. A mama odg ov ara: Prev iš e je pametn a da trati život na momk e, zar ne, moja Isa b elle?
»Blatn jav e su ti cipele.«
»Hod ala sam dovd e od žel jezn ičk oga kol od vor a u Sai nt-Jean-de-Luzu.«
»Zan iml jiv o.« Žena nog om dog ur a stolic u preko puta sebe. »Ja sam Mich eline Bab i-
neau. Sjedn i.«
»Znam tko ste«, reka je Isab ell e. Nije dodal a niš ta drug o. Informacij e su ovih dana
bile opasne. Razm jen jivale su se s oprezom.
»Zbil ja?«
»Ja sam Jul ie tt e Gerv ai se.«
»Zašto bi me za to bila briga?«
Isabell e nervozn o pog led a starc a, koji ju je budn o prom at rao. Nije joj se svid jela po-
misao da mu okren e leđa, ali nije imala izb ora. Sjela je preko puta žene.
»Žel iš li cig ar etu? Gauloises Bleu. Koš tale su me tri frank a i kozu, ali isp latil o se.«
Žena pov uče dug ač ak, senzua lan dim iz cig ar ete pa isp uhn e plav ič ast oblač ić izrazit a mi-
risa. »Dakle, zašto bi me bilo brig a tko si?«
»Jul ie n Ros sign ol misli da vam mogu vjerovat i.«
Madame Babin ea u povuč e još jed an dim, a onda ugasi cig ar et u o petu čizm e. Ost atak
ubaci u džep na prsim a.
»Kaže da je njeg ov a žena bila vaša blis ka prijat eljica. Vi ste kuma njeg ov oj starij oj
166
kćeri. On je kum vaš em najm lađ em sinu.«
»Bio je. Nij emc i su ubili oboj icu moj ih sinova na fronti. Kao i moga suprug a u proš-
lome ratu.«
»Ned avno vam je posl ao pisma...«
»Poš ta je sranje ovih dana. Što želi?«
I eto ga. Najv eć a mana ovog a plana. Ako je madame Bab inea u bila kol aboracio nist,
cij el i plan pada u vodu. Isa b ell e je tis uću puta zam išljala ovaj tren utak, plan irala ga do u
tančin e. Smišl jala nač ine kako će se zaš titit i rij ečim a.
Sad je shvatil a koliko je sve to bilo ludo, besmisleno. Nije bilo druge doli skočiti.
»Ost av ila sam čet ir i obor en a pil ot a u Urr ugn eu, čekaju me. Žel im ih preb acit i do bri-
tanskoga konzulata u Špan jolskoj. Nadam o se da će ih Brit anc i vrat it i natrag u Engle-
sku, kako bi mogli i dalje let jet i nad Njemačkom, nastav it i s bombard ir an jem.«
U tišin i koja je usl ijedil a, Isa b elle je čula lup anje svoga srca, otkuc aje sata na kam inu,
mek etanje koza u daljini.
»I?« najzad je progov orila madam e Bab inea u, got ovo pret iho da bi se čulo.
»I treba mi Bask, vod ič koji bi mi pomogao prij eć i Pir eneje. Jul ien misl i da mi vi mo-
žete pom oći.«
Bio je to trenutak kad je Isa b elle prvi put zadob il a svu ženin u pažnju. »Doved i Edu-
ard a«, rekla je mad am e Babin eau starcu, koji je smjesta skoč io. Vrat ima je toliko snažn o
zalupio da se strop zatresao.
Žena pon ovno izv uč e nap ola pop uš enu cigar etu iz džep a i prip al i je, nekol ik o puta u
tišini uvuk avš i pa isp uhn uvši dok je prou čav ala Isa bell e.
»Što...« poč el a je Isab ell e.
Žena na usta prit isn e prst požut io od nikotin a.
Vrata brvn ar e nag lo se otvore i unut ra nah rup i muškar ac. Sve što je Isab elle mogla ra-
zabrat i bila su njegov a široka ram en a, jutena vreć a, te osjet iti mir is alkohola.
Zgrab io ju je za ruku i pod ignuo sa srolc a i pritisnuo o grube das ke na zidu. Bolno je
zastenjal a i pok ušala se oth rv at i, ali prik uc ao ju je u mjest u i uglavio kol jeno među njezi-
ne noge.
»Znaš li što Nijemci rade takv im a poput tebe?« šapn uo je, lica toliko blizu njez inu da
ga nije mogla fok usirat i, nije mogla vidjeti niš ta doli par crnih očij u i gustih crnih trep a-
vica. Von jao je na cigaret e i vin jak. »Znaš li kolik o će nam platiti za tebe i pil ot e?«
Isa b ell e okren e glav u ne bi li mak ar malo izbjeg la njegov kis elkast dah.
»Gdje su ti tvoji pilot i?«
Prsti su mu se zakopal i u meso njezin e nadl akt ice. »Gdje su?«
»Koji piloti?« dahn ul a je.
»Piloti koj im a pom až eš u bijegu.«
»K... kakvi pilot i? Ne znam o čemu govor it e.«
167
Pon ovn o je zarež ao i udario joj glavom o zid. »Traž il a si pom oć da prebac iš pilote
prek o Pireneja.«
»Ja, žena, da se penjem po Pirenej ima? Sig urno se šal ite. Ne znam o čemu gov or it e.«
»Želiš reći da madam e Babineau laže?
»Ne pozn ajem nik akvu madame Babin eau. Samo sam svratila ovd je jer sam zal ut al a.«
Nas miješ io se, otkrivš i zube s mrl jama od duh an a i vina. »Mudric a si ti«, rek ao je
pustivš i je. »I nimal o slaba u kol jen im a.«
Madam e Bab in ea u ustan e. »Svak a čast.«
Muškarac uzmakn e korak unat rag, oslob odivš i je. »Ja sam Eduardo.« Zat im se okrene
staric i. »Vrij eme je dobro, a ona ima snažnu volju. Muškarci mogu ovdje več er as prespa-
vat i. Ako nisu slab ići, sutra ću ih pov est i.«
»Povest ćeš nas?« reče Isa bell e. »U Špan jolsku?«
Eduardo pogleda madame Babineau koja je gledal a u Isa b elle. »Bit će nam velik o za-
dovoljstvo da ti pomogn emo, Julie tt e. A sad, gdje su ti tvoj i pil ot i?«
* * *
Nek olik o sati prij e zore, mad ame Babineau probudil a je Isabelle i pov ela je do kuhin je,
gdje je vat ra već plamt jel a na ogn jištu. »Kava?«
Isa belle prstima raščešlja kosu i priv eže pamučn u mar am u oko glave. »Ne, merci, pre-
više je drag ocjen a.«
Star ica joj uput i osmijeh. »Nitk o ne sumnja u ženu moj ih godina. Zato sam dob ra u
trg ovan ju. Izvol i.« Pružila je Isabell e otkrhnutu porc ul ans ku šalicu punu vruće crne
kave. Prave kave.
Isab elle obuh vat i šal icu i duboko udahne poznatu arom u, koju više nikad neće uzi-
mat i zdravo za gotov o. Madame Bab ineau sjedne pok raj nje.
Pogledala je u žen in e tamn e oči i vidjel a suo sjeć anje koje ju je pods jet ilo na majku.
»Bojim se«, priznal a je Isa bell e. Bilo je to prvi put da je ikome to rekl a.
»I trebal a bi. Svi se mi mor am o bojat i.«
»Ako neš to pođe po zlu, hoćete li jav it i Julienu? On je još u Parizu. Ako... ne uspije-
mo, poruč it e mu da Slav uj nije pol etio.«
Madam e Bab in ea u kimn e.
Dok su tamo sjedile, pil oti uđoše u prostorij u, jed an za drugim. Bilo je gluho doba
noći, i nijed an nije izg ledao kao da je dobro spav ao. Svejedno, kucnuo je čas za njihov
dogov oren i polazak.
Mad am e Bab ineau posl už i im kruh, slatk i med od lav ande i mladi koz ji sir. Muš karc i
se posjednu na različ ite stolce i primaknu ih stol u, svi uglas razg ovar ajuć i, i smjest a se
bace na hranu.
Vrata se nag lo otvore i sve ih zapahn e hlad an noćni zrak. Suho lišće dol etjel o je unu-
tra, plešuć i na podu, zalijepivši se poput sićušn ih crnih ručica na cig le kam in a. Plam en je
168
zad rhtao i smanjio se. Vrata se tres kom zat vore.
Tamo je stajao Eduardo, izgledajuć i poput zlov oljn og a gorostasa u prost or iji niskog a
stropa. Bio je tipičan Bask – ram en a dov oljno šir ok ih da nose muškarc a prek o divl jih br-
zac a rijek e Bid as soa, te lica koje kao da je bilo iskles an o u kam enu tupom oštric om. Ka-
put koji je nosio bio je pret an ak za vrem ens ke prilike i pun zakrpa.
Pred ao je Isa b elle par baskijskih cipela, zvan ih esp adrile, s potplatom od kon opa, koje
su nav odn o bile izvrs n e za hod an je po grubom ter enu.
»Kakvo vas vrij em e očekuje, Eduard o?« upit al a je mad ame Babinea u.
»Dol az i hladnoća. Ne smij em o odugovl ačit i.« Stres ao je nap rtnjaču s ramena i spust io
je na pod. Pilot ima je rekao: »Ovo su espadrile. Pomoć i će vam. Pronađ it e par koji vam
odg ovar a.« Isabelle je stal a pokraj njega prevodeć i im.
Muš karci su poslušn o prišli i čučnuli oko naprtn jače, te stali izv lačit i cip ele i dodavat i
ih jed an drugom e.
»Nijedn e mi ne odg ovaraj u«, požalio se MacLei sh.
»Uzmi što ti se nudi«, rekla mu je madam e Babin eau. »Naž alost, nismo trg ov in a obu-
će.«
Kad su muš karc i zamij enili svoj e let ačke čizm e cip elam a za hod anje, Edua rd o im je
rek ao neka se pored aj u u crtu. Prou čavao je svakoga pilota pon aosob, provjer avajuć i im
odjeć u i male zav ež l jaj e. »Sve što imate izvad it e iz džep ov a i ost av it e ovd je. Špan jolci će
vas uhititi za svak u sitn ic u, a ne žel it e valjda pob jeći Nijemcim a da biste zaglav il i u špa-
njols kom zatvoru.« Svakom je pred ao mješ in u od kozje kože punu vina i štap za hodan je
koji je način io od kvrgav ih gran a prekriven ih mahovin om. Kad je dov rš io, pljesn uo ih je
po ramen ima toliko snažno da su zat et urali nap rijed.
»Tišina«, rek ao je Edua rdo. »Uvijek.«
Nap ust ili su kolib u i našli se na ner avnoj kozjoj stazi. Nebo je bilo osvijetljeno sla-
bom plavičast om mjeseč in om. »Noć je naš štit«, rek ao je Edua rd o. »Noć, brzin a i tiš i-
na.« Okren uo se i zau st av io ih podignuvši ruku. »Juliette će biti na kraj u kol one, a ja na
početku. Kad ja hodam, hodajt e i vi. Ići ćete jedan iza drug og a. Nema razgovora. Nik ad.
Bit će vam hladno – sledit ćete se ove noći – i bit ćete gladn i i brzo ćete se umorit i. Ali
mor at e nastavit i hodati.«
Okren uo je leđa muš karcima i stao se uspinjat i uzbrd o.
Isa b ell e je smjest a osjetil a hladnoć u; grizla je njezin e otk riv ene obraze i zavlač ila se
kroz šavove njez in a vun en oga kap uta. Zat egn ula je ovratnik i počela s dugim usp on om
uz travnat u padin u.
Negd je oko tri ujut ro, njih ov o hodanje postan e pravi usp on. Ter en je postaj ao sve
strmij i, mjes ec je klizio iza nev idljivih oblak a i treperio ostavl jaj ući ih u got ovo mrklom e
mrak u. Isa b ell e je čula kako disan je muškar aca ispred nje post aj e otež an o. Znala je da im
je hladn o; nisu imal i odgovaraj uć u odjeć u za ovu studen, a samo su jedan ili dvojica
169
imali cip ele koje su im prist ajale. Granč ice su pucketale pod njihovim stopal ima, kam e-
nje se kot rljal o niz strm e pad ine, zvuč eći pop ut kiše na lim enom krovu. Glad je počela
grč it i njez in prazan želud ac.
Poč elo je kiš it i. Zubati vjet ar meo je sve pred sobom, šib ajuć i društ vanc e što je hod a-
lo u kol oni. Kišu je pret vor io u leden e krhot ine koje su se obrušil e na njih ovu otkrivenu
kožu. Isa bell e je poč ela nekont rolir an o drhtati, dah joj je izlaz io u vel ik im, teškim izdis a-
jima, no i dalje se penjal a. Sve više, i više, uz stabla.
Tamo nap rijed netko je podvikn uo i pao. Isa b elle nije mogla vidjeti o kome je rij eč,
noć ih je sve zao grnul a. Muš karac ispred nje se zau st av io; nal etjela je na njeg ova leđa i
on se zatet ur ao u stran u, pao na stijen u i ops ovao.
»Ne zau stavljajte se, ljud i«, rekl a je Isa b elle nastoj eć i zad ržati vedar duh u svom e gla-
su.
Uspinjal i su se sve dok Isabell e nije poč ela dahtat i svak im nov im korakom, ali Eduar-
do im nije dopuštao predah. Zau st av io bi se tek tol ik o da prov jer i jesu li i dal je svi iza
njeg a, pa bi nast av io dalje pentraj uć i se kamen im pad inama pop ut koze.
Isab ell in e noge kao da su gorjel e od bola, a čak i s esp ad rilam a stvoril i su se žuljevi.
Svaki je kor ak bio agonij a i kušn ja vol je.
Sati i sati su prolaz il i, a ona je već tol ik o teš ko disala da nije mog la uoblič iti rij eč i po-
trebn e da zamoli za vodu, ali znal a je da je Edua rdo ionako ne bi poslušao. Čula je Ma-
cLeisha ispred sebe kako dašće, psujuć i svaki put kad bi se posk lizn uo, jau čuć i od bola
zbog žuljev a za koje je znal a da će mu pret vor it i stopal a u otvor en e rane.
Nije mogla više ni vidjeti stazu. Samo se vukl a naprijed, s muk om držeći oči otvore-
nima. Zgurivši se pred vjet rom, nav ukla je šal preko nosa i usta i nast av ila dalje. Oblač ići
daha ugrij al i su joj šal. Tkan ina je postal a vlažna i onda se zal edil a u tvrd e, led en e nab o-
re.
»Evo nas«, Edua rdov prod oran glas zač uo se iz tame. Bili su tol iko vis oko u planin a-
ma da su bili sigurni kako nigdje u bliz ini nema njemačkih ni špan jolskih ophodnja.
Ovd je gore, jed in a opasn ost bile su prir odn e sile.
Isab ell e je kol ab ir al a, svom snagom zviznuvši o stijenu, tol ik o da je krikn ul a, no bila
je odveć izm ožden a da bi marila.
MacLeish se svalio pored nje, zastenjavši: »Mili Gosp ode«, pa se nagnuo naprijed.
Zgrab il a mu je ruku i umir il a ga kad je poč eo kliziti dolje.
Zatim je čula kakof onij u glasova – »Hvala Bogu... bilo je već i vrij em e« – a onda i ti-
jel a kako udar aju o tlo. Pop adal i su svi zaj edno, kao da ih noge više nisu mogle držati.
»Ne ovd je«, rekao je Edua rdo. »Koz ar eva kolib a. Ovamo.«
Isab ell e se teškom muk om osovi na noge. Na kraj u kolone, ček al a je, drhteć i, ruku
ovij enih oko tijel a kao da bi tako mogla zadrž at i toplinu, ali toplin e nije bilo. Osjećal a se
kao led en ica, ošt ra i smrzn uta. Um joj se borio prot iv obamrlost i koja ju je žel jel a svla-
170
dati. Moral a je neprestan o tresti glav om kako bi razbist ril a misl i.
Čula je korake i znal a da pokraj nje, u tami, stoj i Eduardo; lica su im bila mokra od
leden e kiš ice.
»Jesi li dobro?« upitao ju je.
»Sled il a sam se. I strah me je i pogledati u noge.«
»Žul jev i?«
»Velič ine tanjur a, sigurna sam. Ne znam jesu li mi cipel e mokre od kiše ili to krv na-
vir e kroz tkan inu.«
Osjet il a je kako joj suze peku oči i u tren u se lede, slij ep ivš i joj trep av ic e.
Eduardo je uze za ruku i pov ed e prema koz ar evoj kol ib i, gdje je potp alio vat ru. Led u
njezinoj kosi otap ao se i stao kap ati na pod skupljaj ući se u lokv ic e uz njezina stop ala.
Gledal a je kako se muš karci ruše tamo gdje su stajal i, leđima kliz eć i niz grub e drv ene zi-
dov e. Pov ukli su naprtnjač e u kril a i počel i po njima prek ap ati traž eć i hran u. MacLeish
joj dom ahne.
Prošla je između pil ota pa se i sama svalila pok raj MacLeisha. U tišini, sluš aj ući kako
muškarci žvač u, pod riguju i uzdišu oko nje, jela je sir i jab uk e koje je sa sobom pon ijela.
Nije imal a pojma kad je zasp ala. U jedn om je tren utk u bila budn a, jela ono što se u
plan in ama smatralo večerom, a iduće čega je bila svjesna bilo je to da je Eduardo pon ov-
no budi. Sivkasta svjet lost prit is kal a je prl jav i proz or kolib e. Prespav al i su cij el i dan i
probud ili se kasno pop odn e.
Edua rdo je ponovno zap alio vatru, skuh ao lonč ić zamjenske kave, i dod ao im. Doru-
čak je bio ustaj ali kruh i tvrd i sir – dob ar, ali ni blizu dovoljan da zav ara glad koja je još
od juč er bila neu mol jiv a.
Edua rdo je prvi izi š ao i pop ut jarc a se stao penjat i uz klizav, mraz om prekriv en i škri-
ljev ac na opasnoj stazi.
Isa b elle je bila pos ljedn ja koja je izišl a iz kol ibe. Pog led ala je niz staz u. Sivi oblac i za-
krilili su vrh ove, a snježne pah ul jice utišal e su svijet, i nije se čuo nij edan zem aljski zvuk
osim disan ja. Muš karc i su nestali ispred nje, postajuć i crne točkice na bjelini. Uron ila je
u hladnoću, oprezn o se pen jući i slijed eć i muš karc a ispred sebe. Bio je sve što je mogla
nazr ijet i u snijegu.
Edua rd ov rit am bio je nem il osrdan. Penjao se zavojitom stazom bez zast ajk iv anja, na-
izgled nesv jestan zub at e, ognjen e stud en i koja je svak i dah pret varala u vatru što bi eks-
plod iral a u pluć im a. Isa b ell e je stenjala i nast av ila se pen jat i, bod reći muš karc e kad bi
poč el i zaost ajat i, moleći ih, zad irkujuć i i tjeraj uć i ih naprij ed.
Kad se noć ponovn o spust il a, udvostruč il a je napor da održ i mor al. Iako joj je od is-
crpl jen osti bilo mučno u želuc u, a grlo suho od žeđi, nast av il a je. Ako bi se bilo koji od
njih udal jio samo nek ol iko metar a od osobe ispred sebe, mog ao bi biti zauvijek izg ubljen
u ovoj led enoj tmini. Skren uti sa staze samo nek ol iko metara značil o je smrt.
171
Nastav ila je tet ur at i kroz noć.
Netk o je pao isp red nje, jau kn uo. Pož uril a je nap rij ed, zatekla jedn og Kan ađ an ina na
koljen im a, koji je teš ko disao, smrzn ut ih brk ov a. »Got ov sam, lutko«, rek ao je pokušav a-
jući se nasmij ešit i.
Isa b ell e je klizn ula uz njega, u trenu osjetivš i kako joj se leđa hlade. »Teddy, je li
tako?«
»Pog odila si. Čuj. Meni više nema dalje. Ti nast av i.«
»Imaš li ženu, Teddy, ili djev ojku tamo u Kanadi?«
Nije mu mog la vid jeti lice, ali čula je kako je uvuk ao dah na njez in o pit anje. »Ne
igraš pošten o, lutko.«
»Nema poštenoga u živ ot u i smrti, Teddy. Kako se zove?«
»Alice.«
»Diži se na noge, zbog Alic e, Tedd y.«
Osjetil a je kako prem ješ ta tež inu i povl ači noge ispod sebe. Pod uprl a ga je svoj im tije-
lom, pust ila da se na nju oslon i dok je ust aj ao. »U redu, onda«, rek ao je snažn o zad rh-
tavš i.
Pustil a ga je i čula kako je nast avio hodat i.
Teško je uzd ahn ula, na kraju i sama drhteći. Glad joj je glod al a želudac. Suho je pro-
gutal a, pož eljevši da mogu stat i mak ar na minutu. Umjest o toga, okren ula se u smjeru
muš karaca i nast av il a hodat i. Um joj se ponovn o maglio, misl i bile zbrk an e. Sve na što
je mog la misliti bio je korak, pa iduć i, pa iduć i.
Negdje pred zoru snij eg je postao kiša, koja je njihove vun ene kap ut e pretvorila u na-
topljen ter et. Isabell e jed va da je zamijetila kad su se počeli spuš tati. Jedina stvarna razl i-
ka bila je u tome što su muš karc i počel i pad at i, kliz eć i na mok rom kam enju niz stjenov i-
te, opasne padine. Nije ih mogla zaustav iti; mogla je samo gledati kako padaj u i pomoći
im da ustan u kad bi se zadihani nag lo prestal i kot rljat i. Vidl jivost je bila tolik o slab a da
su nep restano strepil i da će iz vida izgub it i muš karc a na čelu kolone, ili da će sletjet i sa
staz e.
U cik zore, Edua rd o se zau st avio i pok azao na otvor crne peć in e na obronk u. Mu-
škarci su se okupil i unut ra, puš uć i i stenjuć i dok su sjedal i, opruživši noge. Isabelle je
čula kako otvar aju naprtn jač e i prekapaju po posl jedn jim mrvic am a hrane. Negd je du-
bok o unut ra, šmugn ul a je neka živ ot injic a, pandžama struž uć i po tvrd om zemljanom
podu.
Isab ell e je krenula za muš karc im a unutra; kor ij en je je vis jelo sa stjen ovitih, blatnjavih
zid ova. Eduardo je kleknuo i potpalio vatric u korist eći mahovinu koju je tog jut ra na-
brao i zat akn uo za poj as hlač a. »Jed it e i spav ajte«, rek ao je kad su plam ičc i zap les ali. »Su-
tra nas čeka posl jednji dio puta.« Pos egn uo je za svoj om mješ inom od koz je kože i pošte-
no potegnuo, a zat im napustio pećin u.
172
Vlažn a drva puck etala su i praskala, odz vanjaj ući pećinom pop ut puščane paljb e, ali
Isa bell e i piloti bili su odveć izmož den i i da trepnu. Sjel a je pored MacLei sha i umorno
se naslon ila na njega.
»Ti si pravo čudo«, rekao je prig uš enim glasom.
»Reč eno mi je da ne don os im mudre odluke. Ovo bi mog ao biti dok az.« Zadrhtala
je, bilo od hladn oć e ili iscrpl jen osti, nije znala.
»Bles ava, ali hrab ra«, rek ao je uz osmijeh.
Bila mu je zah valna na razgovor u. »Bome, to sam ja.«
»Mislim da ti nis am poš teno ni zahval io... što si me spas ila.«
»Mislim da te još uvijek nis am spasila, Torrance.«
»Zovi me Torry«, rekao je. »Kao i svi moji prij atelji.«
Rek ao je još nešto – o djevojci koja ga čeka u Ips wich u, mož da – ali bila je preumor-
na da čuje. Kad se prob udila, kiš il o je.
»Sran je«, rekao je jed an od muškar aca. »Vani lije kao iz kab la.«
Edua rdo je staj ao pred peć in om, snažn ih nogu u ras kor ak u, lica i kose oroš en e kiš om
koju kao da nije ni zamjećiv ao. Iza njeg a, bila je tama.
Piloti su otvoril i svoje naprtnjač e. Nitk o im više nije mor ao govorit i da jedu; znal i su
rut in u. Kad ti je dop uš teno da stan eš, tada pij eš, jed eš, spavaš – tim redosl ij edom. Kad
se prob udiš, tada jed eš i piješ i ustaj eš, ma kol ik o te noge boljel e.
Kad su ust al i, među njim a se razlegn e sten jan je. Neki su i ops ov al i. Noć je bila kišn a,
bez mjes eč ine. Bilo je mračno kao u grobu.
Uspjel i su prij eć i plan inu – got ovo tisuću metar a vis ine na točk i gdje su je prešl i pret-
hodne noći – i sad su bili na pola puta do dolje, ali vrij em e se pogorš avalo.
Kad je Isabell e nap ust il a peć inu, mok ro granje ošinul o ju je po licu. Odgurn ul a ga je
i nastavila dalje. Njez in štap za hodanje udarao je svakim korak om. Od kiše je škril jev ac
bio skliz ak poput leda, nošen potoč ićima koji su prot jec ali uz njih. Čula je isp red sebe
kako muš karci gunđaj u. Vukl a se naprij ed na žuljevitim, bolnim nog ama. Ritam koji je
drž ao Eduardo bio je strahovit o nap oran. Ništa nije zaust avl jalo ni usp orav al o toga čo-
vjeka, i piloti su se boril i da idu ukor ak s njim e.
»Gledajt e!« čula je kako netk o govor i.
U dal jini, tamo dalek o, treperil a su svjetla, pau činasta mreža bijel ih točkic a prot ez al a
se u tami.
»Špan jolska«, rekao je Edua rd o.
Pog led kao da je osvježio umornu družin u. Nastavil i su dal je, zabijaj uć i štapov e, čvr-
sto gaz eć i stop al ima dok je nizbrd ic a postupn o ustup ala mjest o zaravn i.
Kol ik o je sati prošl o? Pet? Šest? Nije znal a. Dov oljno da je noge počnu bol jet i, a sla-
bin e post an u jama bola. Neprestano je pljuv al a kišu i brisala je s očiju, a prazn ina u nje-
zinu želuc u bila je pomahnit al a zvijer. Blijed sjaj dnevn e svjet lost i odjednom se ukazao
173
na obz oru; ošt ric a boje lav ande, potom ruž ič aste, a onda žute. Stop al a su je tol ik o bol jel a
da je zaškrgutala zubima ne bi li zat om il a vris ak.
Do četvrtog sumraka, Isa b elle je izg ub il a sav pojam o vrem enu i prost oru. Nije znal a
gdje se nal aze ni koliko će ova agon ija potraj at i. Misli joj postad oše jedn ostavna molba
što se kovit lala umom, u ritmu njez inih mučn ih korak a. Konzulat, konz ulat, konzulat.
»Stanite«, rekao je Eduardo pod ign uvš i ruku.
Isa belle se sud aril a s Mac Lei shom. Obrazi su mu bili jarkoc rv en i od hladnoć e, usne
isp uc al e, a dis an je isprekid an o.
Ned alek o, iza zamagljenih zel en ih padina, vidjel a je vojnik e u svij et loz el enim odora-
ma.
Prva joj je pomis ao bila u Špan jolskoj smo, a tada ih je Eduardo pov ukao iza drveć a.
Skrivali su se dugo vrem en a, zatim nastavili dalje.
Satim a posl ij e čula je grml jav inu divl je rij ek e. Kad su se prib ližil i, zvuk vode nadg la-
sao je sve ostal o.
Najzad, Eduardo se zaust av i i skup i muškarce oko sebe. Stajao je u blatnjav oj lokvici,
espad rile su mu bile utonule u blat o. Iza njeg a, granitne stijene bile su obrasle vitk im sta-
blim a koja su prkosil a svim zak on ima gravitacij e, a tu i tamo na vel ič anstvenim siv im
klis urama izniklo je grml je.
»Ovd je ćemo se pritaj it i dok ne padn e noć«, objav io je Edua rdo. »Iza onoga greb ena
je rijek a Bid assoa. Na drugoj obali je Španjolska. Blizu smo, ali to ništa ne znač i. Izm eđu
rijek e i vaše slobode su pat role i psi. Puc at će na sve što se kreć e. Ne mič ite se.«
Isabell e je gledala kako se Edua rdo udaljava od skup ine. Kad je otiš ao, ona i pilot i
čučnu iza divovskih stij ena, zakl onjeni por ušenim stab lim a.
Satim a ih je kiša mlat il a, blat o pod njima pretvor ivš i u bar uš tinu. Stresl a se, privukla
koljena uz prsa i sklop ila oči. Nemog uć e, ali uton ula je u dub ok, premor en san, koji je,
međut im, preb rzo bio prekinut.
Eduardo ju je probudio u pon oć.
Prvo što je Isa b ell e prim ijet il a kad je otvor ila oči bilo je to da je kiša prestala. Nebo
nad njim a bilo je posut o zvij ezd am a. Umorno se osov ila na noge i smjest a lecnula od
bola. Mog la je samo zam islit i kol iko su pil ot e bol jele noge – ona je bar em imal a sreću pa
je pron ašla esp adril e koje su joj odgovarale.
Pod okriljem noći nast av il i su dal je, njih ove korak e gutala je grmljavin a rijek e.
A onda su dosp jeli tamo, stojeći među stablim a na rubu gol emoga klanca. Tamo da-
lje, voda se obrušavala, vrtlož il a i tutnjala, zapl juskujući stjen ov it u obalu.
Edua rd o ih je pon ovno okupio. »Ne možemo prep liv ati na drug u obalu. Rijek a je
zbog kiša post ala zvijer koja će nas prog utati. Za mnom.«
Hodal i su uz rijek u kojih dva-tri kilom et ra, a onda se Edua rdo pon ovno zau stavio.
Čula je škripanje, pop ut brods kog užeta koje je zategn ulo uzb urk ano more, te pov rem e-
174
no klep etan je.
Isprva se nije moglo vid jeti ništa, a onda je jark obij ela svjet lost s drug e stran e bljesn u-
la preko bijel ih kresta brz aca i obasjal a klimav i most koji je spajao ovu stranu klanca sa
suprotn om obal om. Ned al eko je bila špan jols ka kont roln a točka, stražar i su koračali
amo-tamo.
»Svet a majčic e«, rek ao je jed an od pilot a.
»Jebote«, rekao je drugi.
Isa bell e se pridruž il a muš karcim a u čučnju iza grmlja, gdje su čekal i prom atraj ući
kako snopovi svjetlosti križ aju rij eku.
Tek nakon dva sata ujut ro, Eduardo je najz ad kimn uo. S druge stran e klanc a bilo je
potpun o mirno. Posl uži li ih sreća – odn osn o budu li je uopć e imal i – straž ari će spavati
u svojim karau lam a.
»Idemo«, šapn uo je Eduard o, nat jer avš i muškarce u pokret. Pov eo ih je prema poč et-
ku viseć eg drv en og most a s ogradom od užadi. Kroz pukotin e se mogla vid jet i zap jenje-
na bij ela voda, a nekolik o je dasaka i nedostaj al o. Most se na vjetru njih ao s jedn e stran e
na drugu, cvil io i škripao.
Isabell e je pogledala muškarc e, od koj ih su već ina bili blij edi pop ut duh ov a.
»Korak po kor ak«, rek ao je Edua rdo. »Daske izgledaj u trošn o, ali izdrž at će vašu teži-
nu. Imate točno šezd es et sek und i da prijeđ et e – tol iko treba ref lekt oru da prij eđ e s jedn e
stran e na drug u. Čim dospijet e na drugu stranu, klekn ite i otpuž ite isp od proz or a stra-
žarnic e.«
»Ovo si i prije radila, ha?« upitao je Tedd y, a glas mu je pukao na riječ »prij e«.
»Mnog o puta, Teddy«, slagala je Isabell e. »I ako to može jedna djevojk a, onda ni jed-
nom izd ržl jivom pil otu ne bi trebao biti prob lem.«
Kimn uo je. »Možeš se u to okladiti.«
Isabelle je gled al a kako Edua rd o prel azi. Kad je dospio na drug u stran u, ona okupi
muš karc e oko sebe. Jedn og po jednog, u intervalim a od šezdeset sek und i, usmjerav al a ih
je prem a visećem u mostu, prom at raj uć i kako prel aze, zad ržavaj uć i dah i stež uć i šake sve
dok se svi nisu našli na suprotn oj obali.
Najzad je i na nju doš ao red. Pov ukla je nat opljen u kapul jaču s glave, čekala prol az ak
snop a svjet lost i, pa krenula. Most je izg ledao silno troš an i nesig ur an. Ali ako je izd rž ao
tež in u muškarac a, izd rž at će i njez in u.
Uhvatila se za užad s obje strane i kročila na prvu dasku. Most je pod njom malo po-
ton uo, zanjih ao se lij evo pa desno. Pog ledala je dol je i vidjela trak ic e zap jenjene bijele
vode na trid es etak metara ispod sebe. Skrguć ući zubima, krenul a je odl učn o naprijed, od
jedne daske do drug e, sve dok se nije našl a na drugoj strani, gdje je smjesta pala na kol je-
na. Izn ad nje prijeđe snop svjetlost i. Otpuz ala je naprij ed obal om, pa u grmlje s drug e
stran e gdje su pil oti čučali por ed Eduard a.
175
Edua rd o ih je poveo do zab ačen og brežuljk a i najz ad im dop ustio da zasp u.
Kad je sunc e pon ovn o izi šl o, Isa b elle se probud il a, zbun jeno trepćući.
»Nije loše ovdje«, šapnuo je Tony pok raj nje. Gled ala je oko sebe, mutn a pogleda.
Bili su u jark u nad blatnjav om cestom, skriv eni stab lima.
Eduard o im preda vino. Njegov osmij eh bio je blist av pop ut sunca što im je blještal o
u oči. »Tamo«, pokazao je prema mlađ oj ženi na biciklu nedalek o od njih. Iza nje, grad
je svjet luc ao na sunc u bjel ok osnobijelom; izgled ao je poput neč eg iz dječ je slik ovn i-
ce,pun kup ola, tornjev a i zvonik a. »Alm ad ora će vas odvesti do konzulata u San Sebasti-
anu. Dobro došli u Špan jols ku.«
Isa belle je u tren u zabor av ila svu patn ju muk otrp n og put ov an ja i strah koji ju je pra-
tio svak im kor akom. »Hvala ti, Eduardo«.
»Neće biti ovako lako idući put«, rek ao je.
»Nije bilo lako ni ovaj put«, odv rat il a je.
»Nisu nas očekival i. Uskor o hoće.«
Bio je u prav u, dakako. Nisu se moral i skriv at i pred njem ačk im ophodnjam a, niti
prikriv ati svoje mir is e zbog pasa, a i španjolski gran ič ari bili su priličn o opuš ten i.
»Ali kad se drugi put vrat iš, s novim pilotima, bit ću tu«, obeć ao je.
Kimn ula je u znak zahvalnosti i okrenul a se muškarcima oko sebe, koji su izgled al i is-
crpl jen o kao što se i sama osjeć ala. »Idemo, dečki.«
Isa b elle i pil oti oteturaj u niz cestu do mlade žene koja je staj al a pored zahrđ al og sta-
rog bic ikl a. Nakon lažnih preds tavl janja, Alm ador a ih pov ede lab irintom prašn javih ces-
tica i pok rajnjih ulič ic a; hod al i su kilom et rim a prije nego što su se našl i ispred raskošne
građ evin e boje karam el e u Parte Vijeou, starom dijelu San Sebastiana. Isabell e je mog la
čuti kako u dal jin i val ov i zapl jus kuju luk ob ran e.
»Merc i«, rekl a je Isa bell e djev ojci.
»De nada.«
Isa b elle pog led a na sjajna crna vrat a. »Idem o, dečk i«, rekl a je kren uvši prem a kam e-
nim stubam a. Na vrata je snažn o pok uc al a, tri puta, i pot om poz vonil a na zvonc e. Kad
je muš kar ac u besp rijek orn om crnom odijelu otvor io, rekl a je: »Došla sam vid jeti britan-
skoga konz ula.«
»Oček uje li vas?«
»Ne.«
»Mademoisell e, konzul je zau zet...«
»Dovela sam RAF-ove pilote iz Par iza.«
Muškarč eve oči blag o se rašir e.
MacLeish stup i naprijed. »Poručn ik Torr anc e MacLeish. RAF.«
Drugi učine isto, stoj eć i rame uz rame dok su se predstavl jal i.
Vrata se otvore. Za svega nekol iko tren ut aka, Isa belle se našla kako sjedi na neudob-
176
noj stolici, suč elic e umornom e muš karc u s druge strane dugačkoga stola. Pil oti su mirno
stajali iza nje.
»Dov ela sam vam oboren e pil ote iz Pariz a«, pon ovn o je kazal a Isab ell e. »Kren uli smo
vlakom prema jugu i onda pješ ice prešl i Piren ej e...«
»Pješ ke?«
»Pa, mož da bi pentranje bio točnij i izraz.«
»Prešl i ste prek o Pir en eja iz Franc us ke u Špan jolsku?« Zav alio se u svojoj stolic i, a
svak i nag ov ješ taj osmijeh a iščeznuo je na njegovu licu.
»Mogu to učin it i opet. Uz pov eć ana djel ovan ja RAF-a, bit će sve više obor enih bom-
barder a. Kako bih spasila pil ote, treb at će nam fin ancijs ka pomoć. Nov ac za odjeću, is-
prav e i hranu. I neš to za ljud e koji nam usput pruž aj u utočiš te.«
»Mor at ćete obav ij estiti MI9«, rekao je MacLeish. »Plat it će sve što je potrebn o Juliet-
tin oj skup in i.«
Čovjek zat res e glav om i zac okće jez ikom. »Jedn a djev ojk a da prev ede pilote prek o Pi-
renej a? Ima li kraja čud im a?«
MacLei sh uputi osmij eh Isabell e. »Prav o čudo, zbil ja, gospodine. I sâm sam joj to re-
kao.«
177
Dvadeset
Izlazak iz okup irane Francuske bio je tež ak i opasan. Pov rat ak – bar em za dvad esetogo-
dišnju djev ojku s uvij ek spremn im osmijeh om – bio je priličn o lagan.
Samo nekolik o dana nakon dolaska u San Seb ast ian, te nakon beskrajn ih sastanaka i
obavješ tajn ih razgov or a, Isa b ell e je bila u vlak u za Par iz, sjed eći na jednoj od drvenih
klupa u vagon u treće klase – jedin om slobodn om mjestu koje se mog lo dob iti u posl jed-
nji čas – u prol azu prom atrajuć i dol in u Loire. U vagon u je bilo led eno hladno, i bio je
krc at brbl javim njemačkim vojnic ima i uplaš enim francus kim muškarcima i ženam a,
koji su držali glave pogn ut ima, s rukama u kril u. Imal a je komad ić tvrdoga sira i jab uk u
u ručn oj torb ic i, no iako je bila gladna – pregladn jel a, zaprav o – nije otvor il a torbic u.
Osjećal a se upadl jiv o u svoj im odrp anim, poc ij epanim smeđ im hlač ama i vun enom
kaputu. Obrazi su joj bili opaljeni vjet rom i izg reben i, a usne isp uc al e i suhe. No prave
promjene dogodile su se u njoj. Osjeć al a je ponos zbog onog a što je post igla u Piren ej i-
ma. Prom ijen ila se, sazrel a. Prvi put u živ ot u znal a je točn o što želi.
Sus rel a se s agent om iz MI9 te su usp ost av ili služb en u rutu za bijeg. Bila je njih ov
najvažn iji kont akt – zval i su je Slavuj. U svoj oj je ručnoj torb i, ušiv eno u podstavu, ima-
la sto čet rdes et tisuć a fran aka. Dovoljno da odredi sigurne kuće, kupi hran u i odjeć u za
pilot e te da plati onim a koji su bili tol ik o odvažni da ih put em smjest e i sakriju. Zakl ela
se svom kontakt u Ianu (kodna imena Utorak) da će uskoro stići i drugi pil oti. Kad je
Paulu posl ala vij est – »Slavuj je propjevao« – bio je to možda najponosniji trenut ak u
njez in u živ ot u.
Bilo je skor o vrijem e pol icijs kog sata kad se iskrc ala u Par izu. Grad zag rnut jes en i
drhturio je pod hladn im, tamn im nebom. Vjet ar je huj ao kroz granje ogoljel ih stab ala,
klepetao prazn im koš arama za cvij eć e, pod ižuć i i nap in juć i tende.
Skrenul a je s puta kako bi prošla pokraj svog a bivšeg stana na Avenue de La Bour-
donnai s i dok je prol az il a, osjetil a je val... čežnje, pretpost avila je. Bilo je to nešto najb li-
že domu, a nije ušla unutra – ili vidjela oca – mjes ecim a. Još otk ak o je uspost avljena ruta
za bijeg. Nije bilo sig urno da se sus retn u. Umjest o toga, otišl a je u mrač an stančić koji
joj je bio najn oviji dom. Stol i različit e stol ic e, madrac na podu, hladnjak koji niš ta nije
hlad io. Sag je vonjao na duhan bivšega stan ara, a zid ov i su bili puni mrl ja od vlage.
Na ulazn im vratim a zgrade zast al a je i ogled al a se oko sebe. Ulica je bila tiha, mračn a.
Ugur al a je ključ u ključ anicu i okren ula ga. Kad je čula škljoc aj, osjetila je opasn ost. Ne-
178
što nije bilo kako val ja – sjen a tamo gdje nije treb al a biti, zveket metal a iz obližn jeg bis-
troa, već mjesec ima napuš ten og.
Pol ak o se okren ul a, zaviril a u mrak, na tihu ulic u. Nev idljivi kamio ni bili su tamo
park iran i, a nek ol iko tužnih kaf ića bacal o je trok ute svjed ost i na pločnik; pod svjet lošć u,
vojnici su bili siluete koje su se vrz mal e amo-tamo. Nek oć živahn o sus jedstvo sad je bilo
pust o, nap ušteno.
Prek o puta ulice, uličn e lampe bile su ugaš ene, nezn atno tamnij e crte u noći.
Bio je tamo. Znal a je to iako ga nije mogla vidjet i.
Krenul a je niz stub e, polak o, napevš i sva čula, oprezn o sil az eći, korak po kor ak. Bila
je sig urna da može čuti njegovo disan je, u blizin i. Motri je. Nagonski je znala da je če-
kao da se vrati, zab rin ut.
»Gaëton«, mekano je rekla pust ivši da joj glas bude zamam an, pokušavaj ući ga uhva-
tit i. »Mjes ec ima me prat iš. Zaš to?«
Ništa. Tišina je huj al a u vjet ru oko nje, zubatom i hladn om.
»Dođi ovam o«, zam ol ila je pod ign uvši brad u.
I dal je ništa.
»Onda, tko nije spreman?« rekl a je. Bol jela ju je ta tiš ina, ali i razum jel a je. Uza sve
rizike koj ima su se izlagal i, ljub av je vjer oj atno bila najopasn ija.
Možda se prevar ila, mož da zaista nije tamo, nik ad nije ni bio, nije ju ni gledao niti ju
je čekao. Možda je samo bila bles ava djev ojka što čezn e za muškarcem koji je ne želi, sto-
ji sama na pustoj ulic i.
Ne.
Bio je tamo.
* * *
Ta zima bila je još strašn ij a od one lanjs ke. Gnjevni Bog šibao je Europu mračn im ne-
bom i snij egom, dan za dan om. Stud en je bila okrutna kul isa svij et u već turobn om i
ružn om.
Carriv ea u je, poput mnog ih gradić a u Okup ir an oj zoni, post ao otok očaj a, odsječ en
od sveg a. Mješ tan i su imal i ogran ič en e inf orm acije o onome što se događa u svij etu oko
njih, i nitko nije imao vremen a čitati prop agandne letke u pot raz i za istin om kad je i
puko preživljav anje bilo tolik o tegobn o. Sve što su zapravo znali bilo je to da su nac ist i
postaj ali sve bjesnij i i zlobnij i otk ak o su se Amerik anci pridruž il i ratu.
Jedne mračn e i ledene zore početkom veljače 1942., kad su udovi stabal a pucal i, a
proz ors ka stakla izg led ala poput napukl ih, zal eđenih lokv ica, Via nn e se ran ij e prob udil a
i zagledal a u kosi strop svoj e sobe. Glavob ol ja je tukl a u poz adini njez inih očiju. Osjetil a
se znojn om i boln om. Kad je uvukl a dah, zapekao joj je pluća i nat jerao u kaš alj.
Izlaz ak iz krev et a nije bio nim al o privlač an, ali nije bilo ni skap avan je od glad i. Te
zime su njezin i bon ovi sve češće postajal i beskorisn i; nam irn ic e se jednostavn o više nisu
179
mogle nab av it i, kaoni obuć a, tkanina i koža. Nije više imal a drva za ogr jev ni novca da
plat i struj u. S plin om, koji je bio tol ik o dragoc jen, najo b ičnij e kupan je postal o je muč an
zad at ak koji valja izd ržat i. Ona i Sophie spav al e su zajedno, ispreplet en e pop ut mač ić a,
pod brdom prek rivača i deka. Prot ekl ih nekol ik o mjeseci Vianne je počela spal jiv ati sve
od drva i prod av ati svoje dragocjenost i.
Sada je na sebi imal a gotov o svaki kom ad odjeć e koji je posjed ovala – hlač e od flane-
la, don je rubl je koje je sama isp lel a, te stari vun eni džemper i šal oko vrata, no svej edn o
se tresla kad je izi šl a iz kreveta. Kad su joj noge dotakn ule pod, trgnul a se zbog bolnih
ozeb iina. Dograbil a je vunenu suknju i nav ukl a je prek o hlač a. Tol ik o je ove zime izg u-
bil a na težin i da je suknju morala zakvačit i ziher ic om na struk u. Kašl juć i, krenul a je do-
lje. Dah joj je izl azio u bij el im oblač ić ima koji su got ov o u tren u nest ajal i. Šepaj ući je
prošl a pokraj vrat a gostins ke sobe.
Satnik a nije bilo tamo, izb iv ao je već tjednim a. Koliko god Vianne to bilo mrs ko
prizn at i, ovih je dana njeg ova odsutnost bila gora nego njegov a pris utnost. Bar em je, kad
je bio ovd je, na stolu bilo hran e, a u kaminu drva. Nije pristajao na to da kuća bude
hladn a. Via nne je jela što je man je mogla hran u koju im je nabavl jao – govor il a je da je
njez ina dužn ost biti gladn a – ali kakva bi to majk a mogla pustiti da joj dij ete pati? Zar je
doist a treb al a pust it i da Sophie skapav a od gladi kako bi time dokazala svoju odan ost
Francuskoj?
U tami je navukla još jedan par čar apa s rup am a, na ona dva para koja su već bila na
nogama. Zat im se umot ala u deku i navukl a ruk avice koje je ned avn o isp lela od Soph i-
ene dječ je dek ice.
U ledenoj kuhinji upal ila je fen jer i izn ij el a ga van, pol ak o se krećući, teš ko dišuć i
dok se penjala sklis kim, zaleđ en im obronkom prema štagl ju. Dvaput se pos k liznula i
pala na smrzn ut u trav u.
Metaln a kvaka na vrat im a štagl ja zapekla ju je od hladn oće, čak i kroz deb el e ruk av i-
ce. Valjal o joj je upregnuti svu snagu da gurn e vrata u stran u. Unut ra je spustila svjetilj-
ku. Pom is ao da mora pom akn uti autom ob il bila joj je takor eć i nep odnošljiv a sad kad je
bila ovoliko slab a.
Uvukl a je dub ok, bolan dah, ispravila se i kren ula prema automob ilu. Izb ac ivši mje-
njač iz brzine, sagnul a se prema blatobranu i gurn ul a svom snagom. Autom ob il je pol a-
ko otkliz ao nap rij ed, kao po naredb i.
Kad su se vratnice pod ruma otk ril e, uzela je fenjer i pol ak o sišla niz ljestve. Nak on
što je ost ala bez posl a i bez novc a, poč ela je rasp rod avat i obiteljske drag ocjenost i, jedn u
po jedn u: slike kako bi nahran il a zeč eve i piliće tijek om zime, serv is za čaj od porc ulana
Limoges za vreću brašna, a srebrn e posudic e za sol i pap ar za dvij e žil ave kokoš i.
Otvorivš i majčinu kut ij ic u za nakit, zagled al a se u baršunastu unutrašn jost. Ne tako
davno ovdje je bila hrpa koj ekakvog finog nakita, kao i nekoliko doi st a vrij edn ih kom a-
180
da. Naušnice, fil ig rans ka srebrna nar ukvic a, broš od rubina i kovanog metal a. Ost al i su
samo biseri.
Skin ula je jedn u ruk av icu, te ih izv adila i stav il a na dlan. Sjajil i su na svjet losti, blist a-
vi pop ut kože mlad e djev ojk e.
Bili su posl jedn ji spomen na majk u – i njihov o obit eljs ko nasl ijeđe.
Sad ih Soph ie više neće moći nos it i na dan vjenč an ja niti ih pred ati svojoj kćer i.
»Ali zato će moći jest i ove zime«, naglas je rekl a Via nne. Nije bila sigurna je li to kaja-
nje nag rizlo njez in glas, ili tuga, ili olakšanje. Bila je sretn a da uopće ima što prod at i.
Zurila je u bisere osjećaj ući njih ovu težinu na dlan u, i nač in kako su crpili toplinu
njez ina tij el a. U jedn om djeliću sek unde vid jel a je kako su zasvjetluc al i. Onda je, mrgod-
no, navukl a rukav icu i pop el a se ljest vama.
Još su tri tjedn a prošla u nep odn ošl jivoj hladnoć i, a od Beck a nije bilo ni traga ni gla-
sa. Jednog led enog jutra u veljači, Viann e se prob ud il a sa strahovitom glavob ol jom i
grozn icom. Kašl jući, izvukla se iz postel je, pa se stresl a, polako podižući deku. Omotala
ju je oko sebe, ali uzal ud. Nekont roliran o je drhtal a iako je imal a nasebi hlače, dva
džemp era i tri para čar apa. Vani je vjet ar zavij ao, klep ečući o proz orske kapk e, zveck aj u-
ći o led om okovan e proz or e isp od zastor a za zamrač en je.
Pol ako se kret ala i obavljala svoj e rutinske jut arn je poslove, pok ušavajuć i ne dis ati
pred ubok o kako joj kašalj ne bi prov al io iz grud i. Na stop al ima pun im ozeblin a što su
šir il e bol svakim korak om, priprav ila je Sophie oskud an doruč ak, vod enast u kuk ur uznu
kašu. Zatim njih dvij e izi đ oš e na snijeg.
U tiš in i su se vukle do grada. Snij eg je nemil os rdn o pad ao, zab ijelivši cestu pred nji-
ma, prek rivš i stab la.
Crkva je bila na mal en om, izd voj enom kom adiću zeml je na rubu grada, s jedn e stra-
ne omeđ ena rijek om, a otrag a zid ovima od vapnenca star e opatije.
»Mama, jesi li dob ro?«
Vianne se oper zgur ila. Stegnula je kćerin u ruku, osjećajući niš ta doli rukavic u na ru-
kav ic i. Dah je zast ajkivao u njez in im plućim a, vatren. »Dobro sam.«
»Trebal a si doručk ovati.«
»Nisam bila gladn a«, odv rati Via nne.
»Ha«, izu st il a je Soph ie probij aj ući se naprijed kroz gust snijeg.
Vianne je povela kćer u kap el ic u. Unut ra je bilo dov oljno toplo da im para ne izl az i iz
usta. Središnja lađa crkvic e graciozno se izvij ala u luku, poput ruku sklopljenih u molit vi
koje su na mjest u držale skladne drven e gred e. Proz or i od vitraja svjetluc al i su šaren im
bojam a. Već ina klup a bila je zau zet a, ali nitk o nije progovarao, ne ovako hladn oga dana,
zime ovako teš ke.
Crkv ena zvon a su zag rmjel a, odz vanjaj ući lađ om, i golem a su se vrat a bučn o zat vor il a
prigušivš i i ono malo prir odnog svjet la što se moglo raz ab rat i kroz snij eg.
181
Otac Joseph, ljubaz an stari svećen ik koji je služb ov ao u ovoj crk v i cijel og Via nnei na
života, stupio je za prop ov jedaonicu. »Dan as ćemo se pom ol it i za naše pokojn e muškar-
ce. Pomol it ćemo se da ovaj rat ne pot raj e... i pom ol it ćemo se da nam drag i Bog podar i
snag u da se odup remo neprij at el ju i ost anemo dos ljedni sebi.«
Nije to bila prop ov ijed koju je Via nn e žel jel a čuti. Došl a je u crk v u – prk oseć i hlad-
noći – kako bi pron ašla utjeh u u očevim rij eč ima ove ned jelje, da je nadahn u rij eč i po-
put »čast«, »dužn ost« i »odanost«. Ali danas, ti su se idea li čin ili silno dalekim a. Kako se
netk o može drž at i idea la kad je bol estan, i gladan, i kad mu je hladno? Kako je mogla
pog ledati sus jedima u oči kad je sama uzimal a hran u od nep rij at elja, mak ar to bilo u
onako malen im kol ičin ama? Drug i su bili gladniji.
Bila je tol ik o zad ubljen a u misli da joj je treb ao jedan tren utak da shvati kako je misa
zav rš il a. Ustala je, no zapljusne je val vrtog lavice. Uhvatila se za klupu da se prid rži.
»Mama?«
»Dobro sam.«
U prolazu s njih ove lijeve strane, župl jan i – mah om žene – prol azili su pored njih.
Svak a je izg led al a slabo, mrš av o i napać en o kao što se i sama osjeć ala, omotan e slojevima
vune i novins kog pap ir a.
Soph ie uze majčinu ruku i poved e je prem a širom otvor en im dvost ruk im vrat im a. Na
pragu je Viann e zast ala, drhtur eć i i kašljući. Nije željela opet izići u hladan bijeli svijet.
Prešla je prag (prek o kojeg ju je Antoine prenio na dan njih ova vjenč anja... ne, bio je
to prag Le Jard ina; bila je sva smeten a) pa izi šl a u snježn u oluju. Prid rž avala je gusto is-
pleten i šal na glavi, čvrš će ga stegnuvši na vratu. Pognuvši se naprij ed, zaklan jaj ući se od
vjetra, stan e se probij ati kroz mok ar gusti snij eg.
Kad je dosp jela do pol omljenih vratnica svoga dvorišta, teš ko je dis ala i žestok o kaš-
ljala. Zao bišl a je snijeg om prekriveni mot ocikl s prik ol ic om i krenula voćnjak om, izm e-
đu ogol jenih stabala. Vratio se, tupo je pom islil a; sad će Soph ie moći jest i... Got ov o je
dosp jel a do ulazn ih vrata kad je osjet il a kako će se srušit i.
»Mam an!«
Čula je Sophie n glas, čula je strah u njem u i pomisl il a plašim je,pa je zaž alila, ali noge
su joj bile presl abe da je nose dalje, i bila je umorna... strahov ito umorn a...
Negd je u daljin i čula je vrata kako se otvar aj u, kćer kako zap om až e: »Herr satnič e«, a
onda je čula potplat e čiz am a kako struž u po drvu.
Svom je tež in om pala na pod, udarila glav om o snijegom prek riven u stub u, i ostal a
tamo lež ati. Mislil a je: Malo ću se odm orit i, onda ću ust at i i pripremiti ručak za Soph ie...
ali što imam za skuh at i?
Iduće čega je bila svjesn a bilo je to da je lebdjela, ne, možda je letjela. Nije mogla
otvorit i oči – bila je siln o isc rpl jen a i boljel a ju je glava – ali mogla je osjetit i kako se po-
mič e, kako ju je netk o prod rm ao. Ant oi ne, jesi li to ti? Drž iš li me?
182
»Otvori vrat a«, netk o je rekao i čulo se strugan je drveta o drvo, a zatim: »Svuć i ću joj
kap ut. Pozov i mad ame De Champ lai n, Soph ie.«
Via nne je osjet il a kako je polož en a na neš to mekan o. Krevet.
Ovlažila je svoj e ispucal e, suhe usnic e i pok ušal a otvorit i oči. Val jalo joj je upregn uti i
posl jednji atom snage, i dva pok ušaja. Kad je najzad u tome usp jel a, vid joj je bio zamu-
ćen.
Pok raj nje, na krevetu, sjedio je satn ik Beck, u njezinoj spavaćoj sobi. Držao ju je za
ruku i nagin jao se nap rij ed, lica bliz u njez in u.
»Madame?«
Na licu je osjetila njegov topao dah.
»Via nn e!« Čula je Rachel koja je trkom uletjela u sobu.
Satnik Beck smjest a je skočio na noge. »Onesvij est ila se na snij eg u, mad am e, i udar ila
glavom o stub u. Don io sam je ovamo gore.«
»Hval a vam«, rekla je Rach el kim ajući. »Sad ću se ja pobrinut i za nju, Herr satniče.«
Beck se nije pomaknuo s mjest a. »Niš ta ne jede«, krut o je rekao. »Svu hran u čuva za
Soph ie. Svjed oč io sam tome.«
»Takv e su majk e u ratu, Herr satn ič e. A sad... isp ričajt e me...« Zao bišla ga je i sjel a na
krev et por ed Via nn e. Ost ao je nam jestu još jed an tren ut ak, doi ml juć i se smeteno, a za-
tim napustio sobu. »Onda, sve daj eš njoj«, mek an o je rekla Rach el miluj uć i Viann ei nu
vlažn u kosu.
»Što mi drugo preostaj e?« odg ov ori Viann e.
»Živjeti«, reče Rach el. »Sophie te treba.«
Viann e teško uzdahne i sklopi oči. Utonula je u dub ok san u kojem je san jal a da leži
na mekoć i, usred nep reg ledn ih crn ih polja što su se prostirala oko nje. Mog la je čuti
kako je ljudi zaziv aj u iz tame, čula je kako joj prilaze, ali nije se imal a vol je pomaknut i;
samo je spav ala, i spavala, i spav al a. Kad se prob udil a, shvat il a je da je na svom divanu u
dnevn oj sobi, dok je nedal ek o od nje vat ra puck et ala u kam in u.
Polak o se usp rav il a, osjetivš i kol ik o je slab a i nest abilna. »Soph ie?«
Vrat a gost ins ke sobe su se otvor il a i pojavio se satnik Beck. Bio je u flan els koj pid ža-
mi, vun en om kardigan u i svoj im vojn ičk im čizmama. Rek ao je: »Bons oir, madam e«,i na-
smiješio se. »Lijep o je da ste nam se vratili.«
Ona je na sebi imala flanels ke hlače, dva džemp era, čarape i plet enu kapu. Tko ju je
odjenuo? »Kolik o sam spavala?«
»Samo jed an dan.«
Prošao je pored nje i otišao u kuhin ju. Nek oliko trenutaka posl ije vratio se sa šalic om
vruć e kave s mlij ekom, komad ić em plavog a sira, kom adom šunk e i kriškom kruha. Ne
govoreć i ništa, spust io je hran u na stol pok raj nje.
Pogledal a je dolje, a žel udac joj je boln o zak rul jio. Potom je pogled al a satn ik a.
183
»Udar ili ste glavom i mogli ste umrijet i.«
Via nne dot akn e čelo i napip a bolnu kvrgu.
»Što se događ a sa Sophie ako umret e?« upit ao je. »Jeste li o tome promisl ili?« Kren uo
je prema njoj.
»Nije vas bilo tolik o dugo. Nije bilo dov oljno hran e za nas obje.«
»Jedit e«, rekao je gled aj ući ju.
Nije željel a odv ratiti pog led. Osjeć aj olakš an ja zbog njeg ov a povratk a pos ram io ju je.
Kad je najz ad odl ijepil a pog led, posegnul a je za hranom.
Uzel a je tanjur prinijevš i ga bliž e. Slank ast, diml jeni mir is šunke, u kombin acij i s po-
malo ljepljiv om aromom sira, opio ju je, svlad ao je sve njezine ispravne namjer e, zaveo je
tol iko da nije imal a drugog izb ora.
* * *
Poč etkom ožujka proljeće se i dalje činilo dalekim. Prošle su noći Sav ezn ic i bomb am a
raznijel i tvorn icu Ren au lta u Bou logn e- Billanc ourtu, ubivši pritom stot ine ljud i u pred-
građim a Par iz a. Zbog toga su Par ižani – kao i Isa belle – post al i nervozni i napeti. Ameri-
kanc i su se pridružili ratu željn i osvete; zračn i nap adi sad su bili živ otn a čin jen ica.
Te hladne kišn e večeri Isa b ell e je vozil a bic ikl blatn javim seoskim putem kroz gust u
maglu. Kiša joj je slij epila kosu uz lice i zam ag lil a vid. Zvuk ov i su bih nag lašen i; krik fa-
zana uzn em ir en og šljapk anjem kot ač a bicikla po blatu, gotov o neprestan o brujan je avi-
ona nad glav om, mukan je stok e na polju koju nije mog la vidjet i... Vun en a kapul jač a
bila joj je jedina zaštit a.
Kao da je nesigurnom rukom povuč en a štapićem ugljen a po pergament u, crta je po-
lako došla u vid okrug. Vid jela je klupka bodljik ave žice i crno-bijela vrat a kar aule na
kontroln oj točk i. Uz vrata je na stolcu sjed io njem ački straž ar, puš ka mu je bila pol egnu-
ta prek o krila. Kad se Isa b ell e prib liž ila, ustao je i uperio u nju pušku.
»Halt!«
Usp oril a je bicikl; kotači su se zag lav il i u blatu i umal o da nije pol etjela sa sjed ala. Siš-
la je, stup il a nogom na blat o. Novčan ice u izn osu od pet stot in a franak a bile su ušiv en e
u podstav u njez ina kaput a, kao i krivot vor en e isprave za pilot e koji su se skriv ali u obliž-
njoj sig urnoj kući.
Nasmij ešil a se Nij emc u i, gurajuć i bic ikl kroz blatnjav e rupe, krenula prem a njem u.
»Dok um ent i«, rekao je.
Predala mu je svoj e lažne isp rav e.
Ovlaš ih je pogled ao, očito nezai nt eres iran. Mog la je uočit i kol ik o je bio nesretan što
mora nadgledati ovak o miran granični prijel az, i još k tome na kiši. »Prolaz i«, rek ao je,
zvuč eć i kao da se silno dos ađuje.
Sprem il a je isprav e natrag u džep i pon ovn o se popel a na bic ikl, udal jivši se što je
mogla brže na onako mokroj cesti.
184
Sat i pol posl ij e dosp jela je do predg rađ a grad ića Brant ômea. Ovdje, u Slobodnoj
zoni, nije bilo njemačkih vojn ika, iako se u zadnje vrij em e franc us ka policija pok azal a
opasn om kao i nac ist i, pa joj oprez nije bio nao dmet.
Stol jećim a se Brantôme smatrao svet im mjest om u koj em se moglo zal iječ it i tij el o i
prosvij etliti dušu. Nak on što su »crna smrt« i Stogodišn ji rat opust ošil i okol ic u, bened ik-
tinci su izgradili imp oz antnu opatiju od vapnenc a u čij oj su se poz adin i sive stijen e uzd i-
zal e nebu pod oblake, dok je s drug e strane protjec ala šir oka rij ek a Dronne.
Prek o puta pećin e, na kraj u grada, bila je jedna od najn ovijih sig urnih kuća: tajn a
soba skrivena u nap uš ten omu mlin u izgrađenom na trokut u zemlje izm eđ u pećin e i rije-
ke. Prastari drv en i mlin ritm ički se okret ao, njeg ov a vjedra i kot ač bili su oblož eni ma-
hovin om. Proz or i su bili zakov an i daskama, a kam eni zidovi išar an i protunjem ačk im
graf itim a.
Isa b ell e je zast al a na ulic i pog ledavš i lij evo pa desno ne bi li prov jeril a gled a li je tko.
Nije bilo nikog a. Zaključal a je bic ikl za stab lo i prešl a ulic u pa se pognul a pred vrat im a
pod rum a, tiho ih otvor ivši. Sva vrata mlina bila su zakov an a das kama; bio je to jedini
ulaz.
Sišl a je dol je u mrač an vlažn i podrum i posegn ul a za uljnom lampom koju je drž al a
na pol ic i. Upalivš i je, krenul a je tajnim prol az om koji je nek oć omog uć av ao ben ediktin-
cima da pobjegn u od tak oz van ih barb ara. Uske, strme stub e vodil e su u kuhin ju. Otvo-
rivši vrata, ušul jal a se u prašnjavu prost oriju punu paučin e pa se pop ela na gorn ji kat, do
tajn og sob ičk a iza jedne od starih smočnic a.
»Stig la je! Diži dupe, Perk ins.«
U mal en oj izbi, osvij ed jen oj tek jedn om svijeć om, dvojic a muš kar aca naglo ustan u.
Oboj ica su bila odjeven a kao francus ki seljac i, u odjeću koja im nije odgovar ala vel ič i-
nom.
»Satnik Ed Perk ins, gosp ođ ice«, krupniji od dvojic e reče. »A ovaj klip an ovdje je Ian
Truff ord, ili tako nekak o. Velšanin je. A ja sam Jenki. Obojica smo vraš ki sretni što vas
vid imo. Već smo napol a pošandrcal i u ovom sob ičku.«
»Samo nap ola?« upitala je. Voda je kap al a s njezin a ogrt ač a s kap uljačom, stvor ivši
lokvicu oko njez in ih stop ala. Sve što je željela bilo je da se zav uče u svoju vreć u za spava-
nje i zaspe, ali val jalo joj je najp rij e obav it i pos ao. »Perkins, kažet e.«
»Da, gosp ođ ic e.«
»Odakl e?«
»Iz Bend a, u Oregon u, gospođice. Moj star i je vod oi nstalat er, a mati pravi najb olju
pitu od jab uk a u četiri okolne držav e.«
»Kakv o je vrij eme u Bendu u ovo doba god ine?«
»Što je sad? Sredin a ožujka? Hladn o je, valjda. Više ne pada snijeg, možda, ali nema
ni sunca.«
185
Nagnul a je glavu, najprije na jednu stran u, pa na drugu, mas irajući bolno rame. Sve
ovo – vožn ja bicikla, ležan je i spav an je na podu – počelo je uzim at i svoj dan ak.
Isp it ivala je dvojic u muš karaca sve dok nije bila pos ve sig urn a da su oni za koje se
predstavl jaju – dvojica pil ot a obor en ih avio na koji tjednim a čekaj u priliku da pob jegnu
iz Francus ke. Kad je najzad bila sigurn a, otvorila je nap rtnjač u i izvukl a večeru, ma kak-
va ona bila. Njih troj e pot om sjednu na otrcan i, miš evim a izg rizen i sag, sa svijećom u
sredin i. Izv ad il a je baque tte, kom ad camemberta i bocu vina, koju su dod aval i jedno dru-
gom e ukrug.
Jenki – Perkins – got ov o da nije prestajao mljeti, dok je Velšanin žvakao u tiš in i, ne
zah valjuj ući na vinu.
»Sig urn o imate sup ruga koji se sad brine za vas«, rek ao je Perkins kad je zatvor ila na-
prtn jaču. Nasmij ešil a se. Ovo je već post alo uobič aj eno pit anje, nar oč it o od muškar aca
njezinih god ina.
»A vi sigurno imat e sup rug u koja čeka da joj piš et e«, uzv rat ila je. Bilo je to ono što je
uvijek govorila. Smisleni podsjetn ik.
»Ma kakvi«, rek ao je Perk ins. »Ja nem am. Tupana kao što sam ja ne ček aju djev ojk e
u red ov im a. A sad...«
Namrštila se. »Što sad?«
»Znam da ovo nije baš jun ačk i nač in razmišljan ja, ali mog ao bih išetati iz ove daska-
ma zakov an e kuće, u ovom gradu čije ime jeb eno ne mogu ni izgov oriti, i da me ukoka
neki tip prot iv kojeg nemam ama baš niš ta. Mog ao bih pog inut i pokušavajuć i bicikl om
prijeć i preko tih brda...«
»Planina.«
»Mogli bi me upuc at i kad bud em pješač io do Španjols ke, Španjolci ili nacisti. Kvra-
gu, vjer oj atn o bih mogao i krepat i od zime u tim vašim prokletim brd ima.«
»Plan in am a«, pon ovila je net rem ice ga gled ajuć i. »To se neće dogoditi.«
Ian uzd ahn e. »Eto, vidiš li, Perkinse? Ova sić ušna djev ojka će nas spasiti.« Velšanin se
umorn o osmjehn e. »Drag o mi je da ste ovd je, gospojic e. Ovaj tip me udavio svoj im ble-
betan jem.«
»Ma samo ga ti pust i da gov or i, Iane. Sutra, u ovo doba, treb at će vam svaki atom
snag e da mož ete dis at i.«
»Brda?« upitao je Perk ins razr og ačenih očij u.
»Oui«, rekla je smiješeći se. »Brda.«
Amer ikanc i. Jedn ostavn o nikad ne slušaju.
* * *
Konc em svibnja prol jeć e je udahnul o živ ot, boje i top linu natrag u dol inu Loi re. Viann e
je u svom e vrtu pron ašl a mir. Dan as, dok je čup ala kor ov i sad il a povrće, karav ana kami-
ona, vojnika i Merc ed es Benza kot rljal a se pok raj Le Jardina. U pet mjes eci otk ak o su se
186
Amer ik anc i pridružili ratu, nacisti su prestali hin it i prist ojn ost. Sada su vječ ito bili za-
posleni, marš iraj ući naokol o, okupljaj uć i se u sklad ištu strel jiv a. Gestapo i SS bili su po-
svud a, traž eći sab ot ere i pripadn ike Pok reta otpor a. Nije treb al o puno da nek og a optuže-
za teror izam – bilo je dov oljno da netk o samo doš apne inf orm acij u. Grmljavin a avio na
na nebu bila je gotovo nep restana, kao i bomb ard ir anja.
Kol ik o se samo puta ovoga proljeć a netko priš uljao Vianne dok je bila u redu za hra-
nu, ili hod ala grad om, ili ček al a u poštans kom ured u, i pit ao je za najnov ije vij est i s
BBC-ja?
Nem am rad io, zab ran jen o ga je imati, bio je uvij ek njezin odgov or, i bila je to istina.
Svejedno, svak i put kad bi joj netko postav io takvo pitanje, njom e bi proš ao drht aj stra-
ha. Čuli su za novu rij eč: Les coll ab os. Kol aboracionist i. Franc us ki muškarci i žene koji
su za nac iste obavljali prljav e poslove, špij uniral i prij at el je i susjed e, otkucav aj uć i sve ne-
prij atelju, prijavljuj uć i svaki prijestup, bilo stvaran ili izmišl jen. Na njih ov u rij eč, ljud e
su počel i zatvarati za najbezn ačajn ij e sitn ic e, a mnog i koji su odved eni u ured glavnoga
zap ovjedn ika net ragom bi nest ali.
»Mad am e Mauria c!« Sar ah je prot rčala kroz polomljen e vratn ice u dvor ište. Izg ledala
je krhk o i prem rš avo, koža joj je bila tol ik o blijed a da su se naziral e krvn e žile. »Morate
pom oć i mami.«
Viann e se naslon ila na pete i skin ula slamn ati šeš ir s glav e. »Što se dog od il o? Je li do-
bila pismo od Marc a?«
»Ne znam što joj je, madame. Mama mi ne želi niš ta reći. Kad sam joj rekla da je Ari
glad an i da mu treba prom ij en it i pel en e, samo je slegn ula ramenima i rekl a: ›Nije važno‹.
Eno je u dvor iš tu. Samo zuri u svoj e pletiv o.«
Via nne se osov i na noge, svuč e vrt larske rukavic e i zat akn e ih za džep komb inez on a
od trap er a. »Idem o do nje. Pozovi Soph ie pa ćemo svi poći tamo.«
Dok je Sarah bila u kući, Vianne je opral a ruke i lice na vanjskoj slav in i, sa strane od-
loživš i šešir. Nam jesto njega, na kosu je privez al a rubac. Čim su djevojč ice došle, spremi-
la je vrtlarski alat u drvarnic u i njih tri krenuše do susjedne kuće.
Kad je Vianne otvor il a vrata, zatekl a je trogodišnjeg Arija kako spava na sagu. Pod ig-
nul a ga je u naruč je, pol jub ila u obrašč ićp a se okrenul a djevojčicam a. »Pođ ite se igrat i u
Sarin u sobu.« Pod ign ula je zast or za zamračen je i ugledal a Rachel kako sama sjed i u
stražn jem dvor ištu.
»Je li moja mama dobro?« upit al a je Sar ah.
Via nne ods utno kimn e. »Pođite sad.« Čim su se djevojč ic e našl e u sus jedn oj sobi,
uzel a je Arij a, odnijel a ga u Rach el in u sobu i pol ožil a u kolijevku. Nije se gnjavila pok ri-
ti ga, ne kad je dan bio ovak o topao.
Vani, Rach el je sjedil a u svoj oj omil jen oj drv enoj stolic i, pod kesten om. Pok raj nogu
bila je košar a sa šiv ać im prib or om. Ne sebi je imal a smeđ i kombin ezon od keper a te tur-
187
ban s orij ent alnim uzorkom. Puš ila je malenu, smeđu, rukom smot anu cigaret u. Pok raj
nje je bila boca vinjak a i prazn a šalica za kavu.
»Rach?«
»Sarah je otišla po pojač an je, vid im.«
Via nne se pom aknula i stal a iza Rach el. Položila je ruku na prij ateljičino rame. Mog la
je osjetiti kako Rach el drhti. »Je li nešto u vezi s Marcom?«
Rach el odm ahne glavom.
»Hval a Bogu.«
Rachel posegne za bocom vin jak a, nat očivši sebi čašu. Snažn o je pot egn ula, do kraja
isk apila, pa spustila čašu dolje. »Don es en je novi zak on«, najzad je prozb or il a. Pol ak o,
raš ir il a je lijev i dlan i otkril a dva zguž vana kom ad ić a žute tkanine izrez an e u obliku zvi-
jezde. Na objema je crnim slov im a bila isp is an a rij eč Juif. »Moram o ovo nos iti«, rekl a je
Rach el. »Moram o ih ušiti u odjeć u – ona jed ina tri odjevn a predmeta koja su nam do-
puš tena – i moram o ih nosit i kad god smo u javn ost i. Morala sam ih kup iti svoj im bo-
nov ima. Mož da se nisam trebal a prij av it i. Ali, ako ih ne budem o nos il i, podložn i smo
›ošt rim kazn ama‹. Ma što to znač ilo.«
Via nne sjedne na stol icu pok raj nje. »Ali...«
»Vid jela si plakat e po grad u na koj ima nas Židove prikazuj u kao štetočine koje treb a
ist rij eb it i, i gramzivce koji sve žele pos jedov at i. Ja se s time mogu nos iti, ali... što je sa
Sar om? Onać e biti tolik o posraml jena... I bez ovoga je teš ko biti u njezin im god inam a,
Vianne.«
»Nemoj to učinit i.«
»Uhitit će nas čim vide da to ne nos imo. A za mene već znaj u. Prijavl jena sam. Uos-
talom, tu je i... Beck. On zna da sam Židovka.«
U tiš ini što je uslij ed il a, Viann e je znal a da obje razmišljaju o uhić en jima koja su se
događ al a u Carrivea uu, o ljudima koji »nestaj u«.
»Mogla bi pob jeći u Slobodnu zonu«, mekan o je rekla Viann e. »To je samo šest kilo-
met ar a odavde.«
»Žid ovi ne mogu dob it i Auswei s, a ako me uhvat e...«
Via nn e kimne. Bila je to istina; bij eg je bio opas an, nar oč it o s djec om. Ako Rach el
uhvat e da prelaz i granicu bez Auswei sa, uhit it će je. Ili pogubit i.
»Bojim se«, rekla je Rachel.
Via nne pos egn e i uzme prij at eljičinu ruku. Zuril e su jedn a u drug u. Via nn e je poku-
šala smisl it i što bi kaz al a, pon ud it i joj mak ar djel ić nade, ali nije se mogla nič em u dosje-
titi.
»Bit će još gore.«
Via nne je uprav o isto pomisl il a.
»Mama?«
188
Sarah je došla u dvoriš te držeći Sophie za ruku. Djevojčice su izgled al e prest raš en o i
zbun jeno. Znal e su kolik o je ovih dana sve bilo pog rešn o i spoznal e su novu vrs tu strah a.
Viann e se slomil o srce kad je shvat ila koliko je rat već prom ij enio djevojčice. Prij e samo
tri godin e bile su obična djeca, pune smijeha, igrajuć i se i prk os eć i majkama iz puke za-
bave. Sad su im prilaz il e oprezna kor aka, kao da bi pod njih ovim nog am a mogle biti
ukopane bomb e. Obje su bile prem ršav e, poth ran jen ost je zat om il a njih ov pub ert et. Sa-
rina tamna kosa i dal je je bila duga, ali poč el a ju je čupat i u snu pa su se na nek im mjes-
tima već naz ir al i kom adić i kože. Soph ie, pak, nik amo nije išla bez Bébéa. Iz ruž ič aste
punjene igračke već je pos vud a po kući ispad al o pun jenje.
»Dođ ite«, rekla je Rach el. »Dođ ite ovamo.«
Djevojčic e su se trom o dov ukl e, toliko se čvrsto držeći za ruke da se čin il o kao da su
spoj en e. A na jed an su način i bile, baš kao i Rachel i Via nne, združene prijat eljstvom
tol ik o snažnim da je to možda bilo jedino preo stalo u što su mog le vjer ov at i. Sarah je
sjel a na stol icu pokraj Rachel, a Sophie je najz ad pust ila ruku svoj e prijatel jice. Prišl a je i
stala pored svoj e majke.
Rach el je pog ledala Via nne. U tom jedn om pog led u, među njima je prost rujal a tuga.
Kako su mog le objasn iti takve stvari svoj oj djec i?
»Ove žute zvijezd e«, počela je Rachel rast vorivš i šaku i otk rivši ruž an cvijetak ofuc ane
tkanine s crnim natp is om. »Moramo ih sada staln o nos it i na odjeći.«
Sarah se namršti. »Ali... zaš to?«
»Zato što smo Židovi«, rekla je Rach el. »I time se ponosimo. Moraš upamtiti koliko
se time ponosim o, makar ljud i...«
»Nacist i«, rekla je Via nn e ošt rije nego što je kan ila.
»Nac isti«, dom etn e Rachel, »žele da se zbog toga osjećamo... loše.«
»I ja ću je nosit i«, rekl a je Soph ie.
Na te riječi, Saru kao da je obasjala žalosn a nada.
Rachel posegne za kćer inom rukom i zad rži je. »Ne, dušo. Ovo je neš to što ti i tvoja
najb ol ja prij at el jica ne možet e dij eliti.«
Via nne je vidjel a Sarin strah i zbunjenost. Pokuš ala je svim silam a biti dob ra djev ojči-
ca, smiješiti se čak i kad su joj se oči zacaklile suzam a. »Oui«, najzad je rekla.
Bio je to najtužnij i zvuk koji je Viann e čula u ove tri tužn e god ine.
189
Dvadeset jedan
Kad je ljeto stig lo u dol inu Loi re, bilo je vruće kao što je zima bila hladn a. Viann e je
čezn ul a za tim da rastvori prozore svoje spav aće sobe kako bi unutra pustil a zrak, ali nije
bilo ni daška vjetra te vruć e lipanjs ke noći. Odmaknula je vlažn u kosu s lica i svalil a se u
nasl on jač pok raj kreveta.
Soph ie je u snu jauknul a. Via nne je čula ner azg ov ijetn o, otegnuto »mama«, pa je
umoč il a krpu u zdjelu s vod om koju je smjestil a na jed ini preostali noćn i ormar ić. Voda
je bila top la kao i sve drug o u ovim sob ama na katu. Ocij ed ila je krpu nad zdjelom, gle-
dajući kako viš ak vode pada natrag unutra. Zatim je stav ila mokru krpu na kćerino čelo.
Sophie je neš to ner az umljiv o prom uc ala i poč el a se bac akat i.
Via nn e je umir i, šapćući riječ i pune ljubav i na njez in o uho, osjećaj ući top lin u na us-
nama. »Sophie«, rekl a je, kao da izgov ara mol it vu bez početk a i kraj a. »Ovdje sam.« Po-
navljala je to izn ova i iznova, sve dok se Sophie nije ponovno smirila.
Grozn ica se pog orš aval a. Već je dan ima Soph ie bila bolež ljiv a, staln o se žaleći. Isp rva
je Vianne mislila da je time žel jel a izbjeć i zajedničke obavez e – vrtlaren je, pran je rublja,
sprem an je zimnic e, šiv an je. Viann e se nep restano trud ila što više rad iti, što više toga
obavit i. Čak i sad, usred ljeta, brin ul a se zbog nadol az eć e zime.
Ovo je jutro Vianne pok azal o ist inu, međ ut im (i zato se osjećal a kao grozn a majka,
jer nije to odmah uočil a). Sophie je bila bolesn a, i to jako. Grozn ic a ju je pokosil a, a
temp er at ura je samo rasla. Nije mogla ništa progutati, čak ni vodu koju je njez ino tijel o
očajnički treb al o.
»Što kažeš na malo limun ade?« upit ala je Vianne.
Nije bilo odg ovora.
Vianne se nagn ula naprij ed i pol jubil a kćer in vruć i obraz.
Ubacivš i krpu natrag u zdjelu s vodom, kren e dolje. Na stol u u blagovaonic i kut ij a je
čekala da se nap uni – njezin najnovij i paket za Antoi nea. Počela je juč er i već bi ga bila
dovršila i posl al a da se Soph ieno stanje nije pogorš al o.
Tek što je ušla u kuh inju kad je čula kako njezin a kći vriš ti.
Vianne poj ur i uza stube.
»Mama«, hripala je Sophie, kašljuć i. Bio je to jez iv, škripav zvuk. Bac ak al a se u kreve-
tu, trz ajuć i se pod pokriv ač em, pokušav ajuć i ga zbac it i. Vianne je pok uš ala umir iti kćer,
ali Sophie je bila poput divl je mačke, vrpoljeć i se, vris kaj uć i i kašljući.
190
Da je barem imala malo Chlor odynea4 dr. Coll is a Brownea. Bio je čud esan za kašalj,
ali dosad je sve već pot roš il a.
»Sve je u redu, Soph ie. Mama je ovd je«, utješn im je glas om rekla Vianne, ali njez ine
rij eči nisu imal e učink a.
Por ed nje poj avio se Beck. Znal a je da bi trebal a biti srd ita jer je bio ovd je – ovd je, u
njezinoj sobi – ali bila je odveć umorn a i prep laš en a da laže samoj sebi. »Ne znam kako
joj više pom oći. Nema asp ir in a ni za lij ek. Ne mogu se nabav it i u gradu, ni po koju cij e-
nu.«
»Čak ni za bis er e?«
Iznen ađeno ga je pogled ala. »Znat e da sam prodal a majčine bisere?«
»Živ im s vama.« Zastao je. »Moj je posao da znam što čin ite.«
Nije znala što bi na to odgov or ila.
Pog led ao je Sophie. »Kašl jala je cij el u noć. Čuo sam.«
Posegnuo je u svoj džep i izv ukao malu bočicu antibio tik a. »Izvol it e. Ovo će pom oći,
nadam se.«
Pogledala ga je. Je li pretjeran o misliti da je ovim spas io živ ot njez inoj kćer i? Ili je,
možda, žel io da ona tako misl i? Znal a je što je znač il o od njeg a uzimat i hran u – na kon-
cu konc a, i sam je mor ao jest i, a njez ina je zad ać a bila da mu kuha.
No ovo je bila usl ug a, vrlo jednostavn o, i nije imala cijen u.
»Uzmite«, nježno je rekao.
Uzela je boč ic u. Načas, oboje su je drž al i u rukam a. Osjet il a je njegov e prs te na svoj i-
ma.
Pogledi su im se zak ljuč ali. Nešto je među njima prostruj il o, pit an je post avljeno i od-
govor eno.
»Hval a vam«, rekl a je.
»Nema na čemu, zai st a.«
* * *
»Gospod ine, Slavuj je ovdje.«
Britans ki konzul kimn e. »Pošaljite je unut ra.«
Isa belle uđe u mrač an, mah ag on ijem namješ ten ured na kraj u raskošnog hodnika.
Prij e nego što je i dosp jela do stol a, čov jek za njime ustane. »Drag o mi je da se opet vidi-
mo.«
Uton ul a je u neu doban kožn i nasl on jač i prih vatil a čašu vin jaka koju joj je pon ud io.
Zadnji prol azak Pir enej a bio je silno nap or an, čak i na savrš en om srpanjs kom vrem enu.
Jed an od američkih pil ota nije žel io slušati upute jedne »djevojk e« pa je otiš ao svojim
putem. Čuli su poslij e da su ga uhitil i Španjolc i. »Jenk ij i«, rekla je vrt eć i glav om. Nije se
moral o više ništa reći. Ona i njez in kont akt Ian – kodna imen a Utorak – radili su zaj ed-
no od uspost av e Slav uj ev e rute za bij eg. Uz pomoć Paulove mreže, pron ašli su niz sigur-
191
nih kuća diljem Francuske, surađ ujući sa skupinom partiz an a spremn ih da polože živ ote
kako bi pom ogli obor en im pil ot im a da stign u svojim kućama. Franc us ki muš karc i i žene
noć ima bi promat raii nebo tražeć i avio ne u nev ol ji i padobrane kako se spuštaju. Češl jal i
su ulice, zaviruj ući u sjene, pret raž uj ući štagl jeve, traž eći savezn ičk e vojn ike koji su se
skrivali. Jedn om vraćen i u Eng les ku, piloti nisu mogli pon ovn o odl azit i u borb en e mis ije
– ne sa svoj im sazn an jima o mrež i. Umjest o toga, prip remali su svoj e suborce za ono
najgor e; pod učav al i ih tehn ik ama bij eg a, gov orili im kako će pron ać i pomoć te ih ops-
krbljiv ali francus kim novčan icam a, komp asim a i fotograf ij am a spremn ima za krivotvo-
ren e isprave.
Isa b elle je pijuckal a vin jak. Iskustvo ju je naučil o da bude oprezn a s alkoh ol om na-
kon prel as ka. Bila je običn o više deh id rir an a nego što bi bila i svjesna, nar očito za vrućih
ljetnih dana.
Ian gurn e omotn icu prema njoj. Ona je uzme, prebroj i frank e i ubac i nov ac u džep
svog a kaput a. »U prot ekl ih nekol iko mjes eci dov ela si nam osamdes et sedam pilot a, Isa-
bell e«, rekao je i ponovn o sjeo. Samo u ovoj prost orij i, kad su bili nas am o, zvao ju je
prav im imen om. U služben oj koresp ond enciji s agent ima MI9, bila je Slavuj. Drugim
zaposl enic ima konz ul at a, i u Vel ik oj Britan ij i, bila je Jul ie tte Gervai se, »Misl im da bi tre-
bal a malo usporit i.«
»Uspor it i?«
»Nijemci traže Slavuj a, Isa bell e.«
»To mi nije novost, Iane.«
»Pok uš av aju se ubaciti u tvoju rutu za bijeg. Nacisti su posvuda, pretvaraju se da su
sav ezn ički pil oti. Nal etiš li na jednog od njih...«
»Oprezn i smo, Iane. Znaš to. Osobno ispit ujem svak og pil ota. A pariš ka je mreža ne-
umorna.«
»Traže Slav uj a. A ako te pronađu...«
»Neće me pronaći.« Ust ala je.
Ust an e i on, pog ledavši je u oči. »Budi oprezn a, Isabelle.«
»Uvijek.«
Obiš ao je stol, uzeo je za ruku i poveo iz zgrad e.
Uzel a je malo vrem ena da se divi ljepot ama obal e San Seb ast iana, da šeće staz om nad
zap jenjenim bijel im valov ima i uživ a u pogledu na građev ine na koj im a se nisu vijoril e
zastav e sa svast ik ama, ali takvi tren uci priv id a običnog života bili su luks uz kojem se nije
mogla dugo prepuš tati. Po kurir u je posl ala por uku Paulu, u kojoj je pis al o:
Dragi ujač e,
nadam se da će te ovo pis mo zat eć i u dobru zdravl ju. Ja sam na našem omil jenom mjest u pored mora.
Naši prijat elji su sigurno dop utov ali. Sutra ću posjet iti baku u Par izu, točno u tri pop odn e.
192
S ljubavlju, Jul iett e
U Par iz se vratila obil azn om rutom; svratil a je u svaku od sigurn ih kuća – u Carrivea uu,
Brant ômeu, Pauu i Poitie rsu – te plat il a pom agač im a. Opskrb a hran om i odjećom za pi-
lote koji su se skrivali bila je priličan pothvat, a kako su svak i muškar ac, žena i dijete (no
mahom su to bile žene) koji su održav al i rutu za bijeg čin ili to ris kirajući život, mrež a se
trudil a da ih makar financijski ne opteret i.
Nikad nije prošla ulicama Carr iv eaua (skriv ena pod ogrtač em i kap uljač om) a da nije
pom isl il a na sest ru. U zadn je vrij em e poč ele su joj nedost ajati Vianne i Soph ie. Sjećan ja
na noći koje su provodile igraj ući belot ili damu pok raj vat re, Via nn e kako podučav a Is-
ab ell e plet en ju (odnosno barem pokuš av a) te Sophie n smijeh, pop rimil a su neku top lu
patin u. Ponek ad bi pomislila kako joj je Vianne pon udila mogućn ost koju tada nije uvi-
djel a: dom.
Ali sad je za sve ionako bilo prekasn o. Isab elle nije mog la riskirati i izložit i Vianne
opasn osti da se pojavi u Le Jard in u. Beck će se zac ij elo zapitat i što je tako dugo radila u
Pariz u. Mož da će biti i tolik o znatižel jan da počn e čačkat i.
U Pariz u je izišla iz vlak a među gomilom ljudi mračn ih pogleda i u tamn oj odjeć i,
koji su izgledali kao da su sišli s neke slik e Edvard a Muncha. Dok je prol az ila pokraj
svjetluc av e zlatne kup ole Les Inval id esa, lag ana izm aglica lebdjel a je ulicama gul eći boju
s drveć a. Većin a kafića bila je zat vor en a, njihovi stolc i i stolov i bili su nagurani ispod po-
hab an ih platnenih nads trešn ica. Prek o puta ulice bio je stan koji je zval a domom zadn jih
mjes ec dana; mrač an, zap uš ten, samot an maleni tav an izn ad napušten e trg ov ine suho-
mesnat ih proizvod a. Zid ov i su i dal je blag o mir is ali na svinjet inu i zač ine.
Čula je kako je netk o povik ao Halt!. Zviždaljk a je zapiš tala; ljud i su vriskali. Nekoli-
ko vojnika Weh rmach t a, u društvu franc uskih pol icaj aca, okruž il o je omanju skup in u
ljudi koji su smjest a pali na koljena i podign ul i ruke uvis. Na njih ov im je prs im a vidjela
žute zvijezde.
Isa b elle je usp or il a.
Pokraj nje se stvor il a Anouk, provuk avši ruku isp od njez ine. »Bonjour«, rekl a je groz-
nič av im glasom koji je Isa b elle odmah upozorio na čin jen ic u da ih prom at raju. Ili je ba-
rem Anou k tako mislila.
»Ti si kao neki od lik ov a u amer ičkim strip ovima, to kako se poj avl juj eš i nest aj eš.
Sjen a, možda.«
Anouk se nas mij eš i. »Onda, kako si provel a odm or u plan in am a?«
»Uobič aj eno.«
Anou k se prign e bliž e. »Čuli smo da se neš to planira. Nij emci će reg rut ir ati žene za
nek akav uredski posao u ned jel ju nav ečer. Dvostruka plać a. Sve je vrlo tajn ov ito.«
Isab elle iz džepa izv uče omotnic u punu fran aka i pred a je Anouk, koja je ubaci u svo-
193
ju otvor en u torbic u. »Noćni pos ao? I to ureds ki?«
»Paul ti je osig urao radno mjest o«, rekl a je Anou k. »Poč inješ u dev et. Kad bud eš go-
tova, pođi u očev stan. On će tamo ček ati.«
»Oui.«
»Moglo bi biti opasn o.«
Isab ell e slegne ramen ima. »A što nije?«
* * *
Te je več er i Isab ell e pješ ic e otišla do zgrade policijs ke uprav e. Pločnik pod njezin im no-
gam a bruj ao je od vozil a koja su se kretal a negdje u bliz in i. Puno vozil a. »Ej, ti!«
Isa b elle se zau stav i. Nas miješ i se.
Nij emac joj priđe, s puš kom u ruci. Pogled mu se spusti do njezinih grud i, tražeći
žutu zvij ezd u.
»Mor am rad iti več er as«, rekl a je pokaz avš i na zgrad u pol icijske uprave. Iako su prozo-
ri bili zamračen i, mjest o je vrvjelo akt ivn ost ima. Njemački časn ic i Weh rm acht a i franc u-
ski žand ari motal i su se uokolo, izl az eći i ulaz eć i u zgradu, što je bilo neobično u ovako
kasni sat. U dvor ištu je bio dugač ak red autob us a, parkiran ih od jednog kraja do drug o-
ga. Voz ač i su staj al i na okupu pušeć i i razg ov ar ajući.
Vojnik je naherio glavu. »Pol az i.«
Isa b eh e je čvršć e stegnuta ovratn ik svog a smeđ eg kap ut a. Iako je bilo toplo, nije želje-
la več er as na sebe privlačiti pozorn ost. Jed an od najb oljih načina da ne budeš uočl jiv jest
da se odijevaš poput vrapc a – smeđ e, smeđe i samo smeđ e. Svoj u plav u kosu prek ril a je
crn om mar amom, omotan om pop ut turb ana, s velikim čvor om na čelu, i nije se na-
šminkal a, nije nanij el a niti ruž za usne.
Drž al a je glav u pognutom dok je kor ačala kroz mnoštvo muškarac a u odor ama fran-
cus ke policije. Zaust av il a se tek kad je ušla u zgrad u.
Bio je to gol em prost or sa stubištem s obiju stran a i uredskim vratima svakih nek oli-
ko metara, no mjest o je več eras izg led alo poput tvornice, sa stot in ama žena smješ ten im a
za stol ovima postavljenima jedan uz drug i. Tel efoni su neprestan o zvonili, a franc uski
polic ajci užurban o su se vrz mal i uokolo.
»Došli ste pom oći sa sortiran jem?« upitao je žand ar za stolom najb ližem vratim a.
»Oui.«
»Pronać i ću vam mjest o. Pođite za mnom.« Poveo ju je uza zid prostorije.
Stolov i su bili tol iko bliz u jed an drugome da se Isa belle mor al a bočn o prov uć i uskim
prol az om do prazn og stola koji joj je pok azao. Kad je sjel a i privukla stolicu, lakt ima je
dod ir ival a žene s obij u strana. Pov ršina stol a bila je puna kartons kih kutij a.
Otvor ila je jednu i unutra ugled al a snop kart ica. Izv ukl a je prvu i zag ledal a se.
STERN H OLZ, IS SAC
Aven ue Rast 12
194
4. arondisman
Saboter (proi zvođ ač klomp i)
U nast avk u su bila imena njegov e suprug e i djece.
»Mor ate odvoj iti Žid ov e rođene u inozemst vu«, rek ao je žandar koj eg nije ni prim ije-
til a da je slij ed i.
»Isprič av am se«, rekla je uzevši drug u karticu. Na ovoj je bilo ime Berr Sim on.
»Ona kutija tamo. Ona prazna. Odvojite Žid ov e rođ en e u Francus koj od onih rođ e-
nih u drugim držav ama. Zanimaju nas samo stranci. Muš karci, žene, djec a.«
»Zaš to?«
»Židov i su. Koga brig a? A sad – na pos ao.«
Isa bell e se okrenul a na svojoj stolic i. Imala je stot in e kartic a pred sob om, i bilo je ba-
rem stot in u žena u ovoj prost orij i. Bilo je nem oguće pojmiti opseg ovog a zadatka. I što
bi uopć e ovo sve moglo znač it i?
»Kol iko ste već dugo ovd je?« upit ala je ženu pok raj sebe.
»Danim a«, rekla je ova otvaraj ući drug u kut iju. »Moja djec a sinoć nisu bila gladn a,
prvi put u nekol ik o mjes eci.«
»Što uopće rad im o?«
Žena slegn e ramenim a. »Čula sam da spomin ju nekakvu oper ac ij u Proljetn i vjet ar.«
»Što to znač i?«
»Ne žel im ni znati.«
Isa b elle je prebirala po kart ic ama u kut ij i. Jedna pri samom kraju nagn a je da se zau s-
tav i.
LEVY, PAUL
Rue Blandin e 61/C
7. arond is man
Prof es or književnost i
Tol ik o je brzo skočila na noge da je udar il a ženu pokraj sebe, koja je na to ops ov ala.
Kartic e s njezina stola počn u kaskadno padat i na pod. Smjesta klekne i stan e ih kup iti,
krio mice ugur avš i onu Lévyjev u u ruk av.
Onog tren a kad je ust al a, netko ju je zgrab io za ruku i odvuk ao niz uski prol az. Cij e-
lim je put em udarala o drug e žene.
U praznom prostor u pored zida, okren ul i su je i gurn uli toliko snažn o da je tresnul a
o zid.
»Što je ono značilo?« zar ežao je francus ki žandar, a njeg ov stisak na njez in oj ruci bio
je dov oljn o snaž an da joj ost avi mod ric u.
Je li mog ao osjet it i kart ic u pod rukav om?
»Žao mi je. Strašn o mi je žao. Moram rad iti, ali nije mi dob ro, znate. Gripa.« Zak aš-
195
ljala je što je glasnije mog la.
Zatim je prošla mimo njeg a i nap ust ila zgrad u. Vani je nastavil a kašljati dok nije zašla
za ugao. Zatim se dala u trk.
* * *
»Što bi to moglo značit i?«
Isa b ell e je viril a iza zastora u stanu, zureći dolje na avenij u. Otac je sjed io za stol om u
blagovao nic i nerv ozn o bubnjaj uć i po drvu prstim a umrl jan im tintom. Bilo joj je drago
što je opet bila ovdje – s njime – nakon svih onih mjeseci razdvoj enosti, ali bila je suv iše
uzn em irena da bi se mog la opust it i i uživati u osjeć aju da je napok on kod kuće.
»Sigurn o si nešto pog rešno shvat il a, Isab ell e«, rekao je otac pijuć i drug i vin jak od nje-
zin a dol as ka. »Kazala si da su tamo bili najm anje des ec i tisuć a kart ica. Pa to bi bili svi
Žid ov i u Parizu. Zac ijelo...«
»Zapit aj se što to sve znači, tata, a nem oj propitkivat i čin jenice«, odgovorila je. »Ni-
jemc i prik upl jaj u imena i adrese svakog Židov a rođenog u inozemst vu. Muš karc e, žene,
djecu.«
»Ali zašto? Paul Lévy je poljs kog pod rij et la, istina, ali živi ovd je des etljeć ima. Borio se
za Franc usku u Vel ik om ratu – brat mu je dao život za našu zeml ju. Viš ij evs ka vlada je
obećal a da su vet erani zaš tićeni od nac ista.«
»Viann e su pital i za popis imen a«, rekla je Isab ell e. »Traž ili su da im poi menc e kaže
koji su od njez inih kol eg a u školi Žid ovi, komunisti i slob odni zidari. A poslije su ih sve
otpustili.«
»Teš ko da ih mogu dvap ut otp ust iti.« Isk ap io je piće i natočio još jedn o. »Uost al om,
francus ka pol ic ij a je ona koja prik uplja imena. Da su Nijemci, to bi već bila drug a pri-
ča.«
Isabelle na to nije imala odgovor. Isti se razg ov or vrt io ukrug zadnja tri sata, najma-
nje.
Sad je bilo gotovo dva ujut ro, i nij edno se nije mog lo dovinuti razlogu zaš to su viš i-
jevska vlad a i franc uska pol icija prik upl jali imen a i adres e svak og Židov a koji je živio u
Parizu.
Opazila je srebrnkast bljes ak vani. Pod ignuvši zastor malo više, zag led al a se u mračn u
ulic u.
Red autobusa klizio je aven ijom, preboj enih i ugaš enih far ova, doimljuć i se poput us-
por en e stonog e koja se prot ez ala niz nek oliko uličnih blokova.
Već ih je vid jel a pred zgrad om polic ijske uprav e, desetke autobusa parkiranih u dvo-
riš tu. »Tata...« Prije nego što je dov rš il a, čula je korake na vanjskom stubištu.
Neka vrs ta pamflet a kliznula je u stan kroz proc ij ep isp od vrat a.
Otac je ust ao od stol a i sagnuo se da ga pokup i. Donio ga je i spust io pored svijeć e.
Isa belle je stal a iza njega.
196
Otac ju je pog ledao.
»Upozorenje. Piše da će polic ija uhit iti sve Židov e rođen e u inozems t vu i deport irati
ih u njem ačke logor e.«
»Razgovaramo umjesto da djeluj emo«, rekla je Isa b ell e. »Moram o sakrit i sve naše pri-
jatelje u zgrad i.«
»To je tako malo«, rekao je otac. Ruka mu se tresl a. Ponovno se zap it ala – bolno –
što je sve vidio u Vel ik om ratu, što je to znao a ona nije.
»To je ono što možem o učinit i«, rekla je Isab elle. »Bar em nek oga mož emo sak riti na
sigurn o. Barem več eras. Sutra ćemo biti pam etnij i.«
»Na sig urn o? A gdje bi to bilo, Isa belle? Ako je ovo djelo francuske pol icij e, got ov i
smo.«
Ona na to nije imal a odgovor.
Bez rij eč i su napust ili stan.
Nije se bilo lako pritajiti u zgradi staroj kao što je bila njih ov a, a ni njezin otac, koji
je koračao isp red nje, nikad nije bio laka koraka. Zbog vin jak a bio je još nestabiln ij i dok
ju je vod io niz usko, vij ug avo stub iš te do stan a točno isp od njih ova. Dvaput se spotak-
nuo pa opsov ao na samog a sebe. Pok uc ao je na vrat a.
Brojio je do des et, a zat im još jedn om pok ucao. Ovaj put snažn ij e.
Vrlo pol ako, vrat a su se najprij e tek odškrinula, a onda šir om otvoril a. »Oh, Juliene,
to si ti«, rekl a je Ruth Frie dman. Muški ogrtač ogrnul a je preko duge spavać ic e, isp od su
viril a bosa stop ala. Kosa joj je bila uvij ena vikl er ima i pov ezan a maram om.
»Vid jel a si pamf let?«
»Dobila sam ga. Ma je li to ist ina?« šapnul a je.
»Ne znam«, odv ratio je Jul ien. »Tamo vani autob us i i kam ioni tutnje cijelu noć. Isa-
belle je bila u polic ijskoj uprav i več eras, i skupl jaju imen a i adrese svih Židov a koji nisu
rođen i u Franc us koj. Mislili smo da bi trebala dov est i djecu kod nas, bar em zasad. Ima-
mo mjesto gdje vas možemo sakriti.«
»Ali... moj muž je bio ratni zarobljen ik. Vlada je obeć ala da će biti zaš tić en.«
»Nisam sigurn a možem o li vjer ov at i viš ij evskoj vlad i, mad am e«,uskoč il a je Isa bell e.
»Molim vas, samo se na neko vrijeme sak rijte.«
Ruth je stajal a jedan tren ut ak, očij u razr ogačenih. Žuta zvij ezd a na njezinu ogrt ač u
bila je bolan pods jetn ik na to kolik o se svijet prom ij enio. Isa b ell e je uočil a trenutak kad
je žena don ijel a odluk u. Okrenul a se na peti i napust ila sobu. Ni min ut u poslij e vodil a
je dvij e kćeri prema vrat im a. »Što da ponesem o?«
»Ništa«, rekl a je Isab ell e. Pov el a je Frie dm anove uz stub e. Kad su stig li u okrilje nji-
hova stana, otac ih je odveo do tajn og sobičk a pok raj spav ać e sobe i za njim a zatvorio
vrata.
»Ja ću dov est i Viznia kov e«, rekla je Isa bell e. »Nemoj još vrać at i ormar na mjesto.«
197
»Oni su na trećem katu, Isa bell e. Neć eš...«
»Samo ti zak ljučaj vrat a za mnom. Ne otvar aj ih, osim ako ne čuj eš moj glas.«
»Isa b ell e, nem oj...«
Već je nest al a, jureći niz stubiš te, u brzini jedva dotič uć i ogradu. Samo što nije kroč i-
la na odmor ište na treć em katu, kad je čula glasov e.
Pen jal i su se stubištem.
Zakasnil a je. Čučn ula je na mjest u, iza diz al a.
Dvoj ic a franc uskih polic aj aca stup il a su na odm or iš te. Mladi je dvap ut pok uc ao na
vrata Vizn iakov ih, prič ekao sek undu-dvije, a onda ih prov alio udarcem noge. Unutra je
žena zaj au kala.
Isa b ell e se doš uljal a bliž e, osluš kuj uć i.
»... vi, madam e Vizniak?« rekao je pol icajac. »Vaš sup rug je Emile, a djec a Ant on i
Hélène?«
Isabelle je prov irila iza ugla.
Mad am e Vizn iak bila je ljep otica, kože boje svjež eg a vrhnja i bujn e kose koja nikad
nije izg ledal a ovak o neuredno kao sad. Imal a je čipkasti svilen i negliž e koji je jednom za-
cij el o koš tao čit avo bogats tvo. Oči njez ina mlad og sina i kćeri, koje je sada priv ukl a bliž e
sebi, bile su razrog ačen e.
»Spakir ajte stvar i. Samo ono najn užn ij e. Sel im o vas na drugo mjesto«, rek ao je star ij i
polic aj ac dok je preg ledav ao pop is imen a.
»Ali... moj sup rug je u zatvoru bliz u Pithiv iers a. Kako će nas pron aći?«
»Vrat it ćete se nakon rata.«
»Oh.« Mad am e Vizn ia k se nam rštil a i prošla ruk ama kroz zapetl jan u kosu.
»Vaša djeca su francuski građ an i, rođen i u Francuskoj«, nastav io je pol icaj ac. »Njih
mož et e ost aviti. Oni nisu na mom popisu.«
Isa b elle se više nije mogla skriv ati. Osov ila se na noge i sjuril a niz stub e, do odm or i-
šta. »Ja ću vam ih pričuv ati, Lily«, rekla je trud eći se zvuč at i smiren o.
»Ne!« djeca su uglas zacvil jela objes ivš i se o majk u.
Pol ic aj ac se okrenuo prem a njoj. »Kako se zovete?« upit ao je jedan od dvoj ic e.
Sledil a se. Koje ime da im kaže? »Ros signol«, najzad je progovor il a, iako je, bez odgo-
varajućih isprav a, to bio opasan odabir. Svej edn o, prezime Gerv ai se bi ih moglo pon uk a-
ti da se zapit aj u što radi u ovoj zgrad i u tri sata ujutro zabad ajuć i nos u sus jed ine stvar i.
Pol ic aj ac je pogledao na pop is i onda je otp ravio ruk om. »Pođit e. Večer as me ne zan i-
mate.«
Isabelle pog leda mimo njih u Lily Vizniak. »Ja ću uzeti djecu, mad ame.«
Lily kao da nije dobro raz umjel a. »Zar misl ite da ću ih ost aviti?«
»Misl im...«
»Dosta«, stariji je policaj ac drekn uo udar ivši kundakom o pod. »Ti«, obrat io se Isa-
198
bell e. »Izl az i! Ovo te se ne tiče.«
»Mad ame, mol im vas«, mol ećiv im je glasom rekl a Isa belle. »Pob rinut ću se da budu
na sigurnom.«
»Na sig urn om?« Namrš til a se Lily. »Ali sig urni smo s francuskom policij om. To nam
je obećano. Uostalom, majka ne može napustit i djecu. Jedn og dana ćeš i sama to razu-
mjeti.« Preusm jerila je pažn ju na djec u. »Spak irajte samo nekol iko stvari.«
Pol ic aj ac koji je bio bliž e Isa belle nježn o joj dotakne ruku. Kad se okrenul a, rek ao je:
»Pođ ite.« Vid jela je upozoren je u njegovim očim a, ali nije mogla razab rat i želi li je zapla-
šit i ili zaš tit it i. »Odm ah.«
Isabell e nije bilo drug e – ost an e li, bude li zaht ijeval a objašn jen ja, prije ili posl ij e nje-
zino će ime biti proslijeđ eno pol icij i, možda čak i Nijemcima. Pored sveg a što su ona i
mreža čin il i, i onoga što je otac rad io s krivotvor enjem isprava, nije se mogla ni usud it i
privl ačit i poz ornost. Čak ni za neš to tako bezn ač ajno kao što je tražen je objašnjenja za-
što joj odvode susjede.
Šutke, pog led a prik ov an a za pod (nije vjeroval a u sebe da ih može pogledati u oči),
udalji se od polic ajac a i uputi prema stub am a.
199
Dvadeset dva
Nakon što se vratil a iz stan a Vizn ia kov ih, Isa b ell e je upalil a uljn u lamp u i krenul a u sa-
lon, gdje je oca zatekl a usnul a za stolom, glav e naslon jen e na tvrdom drvu, kao da se
ones vijest io. Pored njega bila je nap ola prazna boca vinjaka, koja je ne tako davno bila
puna. Uzela je bocu i spremila je na kom odu nadajući se da ujutro neće pom isl it i na nju
ako mu ne bude pri ruci.
Zamal o da nije posegnula za njim e i pomil ov ala mu sijedu kosu što mu je zaklan jal a
lice, malen i, ovalni ćelav i dio koji se u tom pol ož aju otkrio. Poželjela je da ga može na
taj nač in dot aknuti, utješn o, s ljub avlju, drugars ki.
Umjesto toga, otišla je u kuh inju gdje si je spravil a lončić gorke, crne kave od žira i
pron ašl a štručicu bezokusn og a siv og kruh a, jedin og koji su Par iž ani tih dana mog li na-
bav it i. Odl omila je komadić (što bi sad rekl a mad ame Duf our da je vidi da jede u hodu?)
i stal a pol ako žvak ati.
»Ta kava smrdi kao govn o«, rekao je otac, mutn a pog leda, podignuvši glavu kad je
ušla u blag ovao nicu.
Pred ala mu je šalicu. »Još je gor eg okusa.«
Isab ell e natoči drug u šalicu sebi i sjedn e pokraj njega. Svjet lost od lamp e nag las ila je
njeg ov o izb razd an o lice, prod ub ivši udubljen ja i bore, čineći da mu meso pod očim a iz-
gled a voš tan o i otečeno.
Ček ala je da joj nešto kaže, ali on je samo zur io u nju. Pod njeg ovim pron icl jivim po-
gledom dovrš ila je kavu (morala je progutat i suhi, užasni kruh) pa je odgurnula od sebe
praznu šalicu. Ostal a je tamo dok ponovn o nije uton uo u san, a zatim je otišl a u svoj u
sobu. Ali nije bilo šans e da bi i sama mogla zaspati. Ležal a je tamo satima, mozgaj uć i i
brinući se. Najz ad više nije mog la izd ržat i. Ust al a je i otišl a u sal on.
»Idem vani vidjeti«, objavila je.
»Nemoj«, rek ao je i dal je sjedeć i za stolom.
»Neću učinit i niš ta glup o.«
Vratil a se u sobu i presvukl a u plavu ljetn u sukn ju i bij el u bluzu kratk ih rukav a. Oko
rašč upan e kose ovila je blijedoplavu maram u, privez al a je pod brad om i nap ustil a stan.
Na treć em katu vidjela je da su vrata stan a Viznia kovih otvoren a. Zavir ila je unut ra.
Soba je bila opust oš en a. Samo su najv eći kom ad i nam ještaj a ostal i, a lad ic e crne ko-
mode bile su izv učen e. Odjeć a i bezvrijedn e drangulij e bile su razb acan e po podu. Pra-
200