Gospodari Podzemlja 2 - Najmracniji poljubac

Trofej Knjiga| 0

Gospodari podzemlja
#2

Najmračniji poljubac

Trofej Knjiga| 1

Iskušavala je mnoge muškarce...ali nikad nije susrela sebi jednakoga.
Do sada.

Iako je živjela stoljećima, Anya, božica Anarhije, nikad nije upoznala
zadovoljstvo. Sve do Luciena, utjelovljenje Smrti - ratnik je osuđen da vječno
odvodi duše na onaj svijet. Privlači je kao nijedan drugi. I Anya će riskirati sve

da ga ima.
Ali kada bogovi nemilosrdnom Gospodaru podzemlja narede da uzme Anyu,

njihova nekontrolirana privlačnost postaje tjeskobna potraga. Sada moraju
pobijediti nenadmašne sile koje ih kontroliraju, prije nego što njihova žeđ zatraži

nezamislivu žrtvu ljubavi…

Trofej Knjiga| 2

Gospodari Podzemlja - likovi i pojmovi
Aeron - Čuvar Gneva

Sve Oko - pobožan artefakt s moći da se vidi i u nebu i paklu
Amun - Čuvar Tajni

Anya - (Manja) Boginja Anarhije
Ashlyn Darrow - Ljudska ženka s natprirodnim sposobnostima

Baden - Čuvar nepovjerenja (preminuo)
Kavez prisile - Božji artefakt sa snagom porobljavanja bilo koga zarobljenog

unutra
Cameo - Čuvar bijede; samo ženska ratnica
Ogrtač nevidljivosti - Božji artefakt sa snagom da zaštiti svog korisnika od

znatiželjnih pogleda

Cronus - Kralj Titana
Danika Ford - ljudska ženka, meta Titana
Dean Stefano - Lovac; desni čovjek Galena

dimOuniak - Pandorina kutija

Dr. Frederick McIntosh - Potpredsjednik Svjetskog instituta za
Parapsihologiju

Dysnomia - Grčka, Boginja bezakonja
Galen - Čuvar nade
Gideon - Čuvar laži
Trofej Knjiga| 3

Gilly - Ljudska ženka, Danikina prijateljica
Ginger Ford – Danikina sestra

Grci - Bivši vladari Olimpa, a sada zatvoreni u Tartarusu

Hera - Kraljica Grka

Lovci - smrtni neprijatelji Gospodara iz podzemlja
Hydra - zmija s više glava s otrovnim očnjacima

Kane - Čuvar katastrofe

Legija - Demon minion, prijatelj Aeron
Gospodari podzemlja - ratnici prognani grčkim bogovima; sada su dom

demonima u njima
Lucien - Čuvar smrti; vođa budimpeštanskih ratnika

Maddox - Čuvar nasilja

Mallory Ford - Danikina baka
Pandora - Besmrtni ratnik, nekadašnji čuvar dimOuniak (pokojnica)

Paring Rod - božanstveni artefakt, nepoznata snaga
Paris - Čuvar Promiskuiteta
Reyes - Čuvar boli

Sabin - Čuvar sumnje; vođa grčkih ratnika
Sienna Blackstone - Ženski Lovac
Strider - Čuvar poraza

Tartarus - grčki, Bog sabranosti; također besmrtnik zatvora na planini Olimp

Themis - Titan, Boginja pravde

Tinka Ford - Danikina Majka

Titani - trenutni vladari Olimpa
Torin - Čuvar bolesti

William - Besmrtan, Anyain prijatelj

Zeus - Kralj Grka

Trofej Knjiga| 4

PROLOG

ZNAN JE KAO MRAČNI. Malach ha-Maet. Yama. Azreal. Šetač u sjeni.
Mairya. Kralj mrtvih. Bio je sve to i više, jer on je bio Gospodar podzemlja.

Davno je otvorio dimOuniak, moćnu kutiju napravljenu od kostiju božice,
puštajući hordu demona na zemlju. Za kaznu, on i ratnici koji su mu pomagali bili
su prisiljeni uzeti te demone u sebe, stapajući svjetlost i tamu, red i kaos, sve dok
nisu bili sposobni zadržati bilo kakvu vezu s discipliniranim ratnicima kakvi su
nekada bili.

Zato što je on bio onaj koji je otvorio kutiju, dan mu je demon Smrt.
Pretpostavljao je da je to poštena razmjena, jer je njegova akcija skoro prouzročila
uništenje svijeta.

Sada je imao odgovornost da prikuplja ljudske duše i doprati ih do njihovog
posljednjeg počivališta. Čak iako mu se to nije sviđalo. Nije volio uzimati nevine
od njihovih obitelji, nije ga veselilo ni isporučivanje zlih njihovoj propasti, ali
oboje je radio bez pogovora i oklijevanja. Otpor, ubrzo je naučio, donosio nešto
gore od smrti pred njegova vrata. Otpor je donosio agoniju tako cjelovitu, tako
neumoljivu, da su čak i bogovi drhtali na tu pomisao.

Je li njegova poslušnost značila da je nježan? Brižan? Oh, ne. Nije si mogao
priuštiti meke emocije. Ljubav, suosjećanje i milosrđe bili su neprijatelji njegovog
zavjeta.

Trofej Knjiga| 5

Gnjev, doduše? Bijes? Njih je ponekad prigrlio.
Teško se onima koji su ga gurali predaleko, jer bi čovjek postao demon.
Zvijer. Zloban entitet koji se ne bi ustručavao prstima uhvatiti ljudsko srce i
stisnuti. Stisnuti toliko čvrsto da bi čovjek izgubio dah i molio za slatki poljubac
vječnog sna koji je samo on mogao ponuditi.
O, da. Čovjek je demona držao na kratkoj uzici. I ako niste bili oprezni,
došli bi po vas…

Trofej Knjiga| 6

PRVO POGLAVLJE

ANYA, BOGINJA ANARHIJE, kći bezakonja i trgovac nereda, stajala je na
rubu prepunog plesnog podija. Svi plesači bili su ljudske ženke, lijepe i gotovo
gole, koje je izabrao posebno Gospodar podzemlja kako bi osigurao noćnu
zabavu. Okomitu i horizontalnu.

Stupovi dima bacali su maglu iz snova oko njih, a kiša zvijezda padala je iz
vrtložnog stropa, osvjetljavajući sve u zamračenom klubu u sporim, lepršavim
krugovima. Krajičkom oka uhvatila je blještavi pogled besmrtnika koji se
naprijed, natrag, naprijed – natrag zabijao u ushićenu ženku.

Moja vrsta zabave, pomislila je zlobno. Nije bila pozvana.
Kao da me nešto moglo spriječiti da dođem.

Gospodari podzemlja bili su ukusni besmrtni ratnici koji su bili opsjednuti
demonima koji su nekada obitavali u Pandorinoj kutiji. A sada, nakon nekoliko
rundi alkohola i seksa, pozdravljali su se s Budimpeštom, gradom koji su zvali
domom stotinama godina.

Anya je htjela malo akcije. S jednim ratnikom posebno.
„Maknite se,“ šapnula je, boreći se sa svojom moći prisile da vikne „Vatra“
i gleda kako ljudi panično bježe, histerično vrišteći. Neka dobra vremena
započnu.

Trofej Knjiga| 7

Nepravilan puls rok glazbe koji je odgovarao nepravilnom ritmu njezina
srca odzvanjao je iz zvučnika, onemogućujući da je netko čuje. Poslušali su
svejedno, primorani na razini koju nisu razumjeli.

Put se očistio, polako… tako sporo….

Napokon je ugledala objekt svoje fascinacije. Dah joj je zastao u plućima i
ona je zadrhtala. Lucien. Tako slasno pun ožiljaka, neodoljivo stoički i opsjednut
duhom smrti. Trenutno je sjedio za stolom u pozadini, bezizražajnog lica i zurio
u Reyesa, svog prijatelja i besmrtnika.

Što su govorili? Ako je Lucien želio da mu čuvar boli nabavi jednu od onih
smrtnih žena, lažna izjava „vatra“ biti će im najmanja briga. Stisnuvši zube, Anya
je nagnula glavu u stranu, usredotočila se na njih, odbacujući okolnu buku i
slušala.

„-bila je u pravu. Provjerio sam satelitske fotografije na Torinovom
računalu. Oni hramovi se izdižu iz mora.“ Reyes ispije sadržaj srebrene boce koju
je držao. „Jedan je u Grčkoj, a drugi u Rimu i ako nastave rasti tako brzo, bit će
dovoljno visoki da ih se istraži sutra.“

„Zašto ljudi ne znaju za njih?“ Lucien je iz navike protrljao čeljust s dva
snažna prsta. „Paris je gledao vijesti i nema ništa. Čak ni nagađanja.“

Blesavi momče, pomislila je, laknulo joj je što seks nije bio tema. Znaš za
njih jer ja želim da znaš. Nitko drugi neće – ne može – vidjeti. Pobrinula se za to
sa slatkom sitnicom koja se zove kaos, njezinim najjačim izvorom moći,
sakrivajući hramove olujama, kako bi držala ljude podalje, a s druge strane davala
Gospodarima dovoljno informacija da ih odvuče iz Bude.

Htjela je Luciena odvući iz Bude i izbaci ga iz njegove igre. Samo nakratko.
Nesretnog čovjeka je lakše kontrolirati.

Trofej Knjiga| 8

Reyes je uzdahnuo. „Možda su odgovorni novi bogovi. Većinu dana sam
uvjeren da nas mrze i žele uništiti, samo zato što smo polu-demoni.“

Lucienov izraz lica ostao je prazan. „Nije važno tko je odgovoran.
Otputovat ćemo ujutro kako smo i planirali. Ruke me svrbe da pretražim jedan od
tih hramova.“

Reyes je bacio praznu bocu na stol. Uhvatio je prstima jednu stolicu, članci
na prstima su mu polako blijedjeli. „Ako budemo imali sreće, naći ćemo prokletu
kutiju dok smo tamo.“

Anya je jezikom prešla preko zuba. Prokleta kutija ili dimOuniak ili
Pandorina kutija. Izrađena od kostiju boginje ugnjetavanja, kutija je bila dovoljno
snažna da zadrži demone tako odvratne da ih čak ni pakao nije mogao zadržati.
Bila je također dovoljno jaka da isisa te iste demone iz Gospodara, njihovih nekad
nevoljnih domaćina. Sada su ovi predivno agresivni ratnici ovisili o zvijerima
kako bi preživjeli, a nepotrebno je reći da su htjeli kutiju za sebe.

Ponovno je Lucien kimnuo, „Nemoj razmišljati o tome; bit će dovoljno
vremena za to sutra. Idi i uživaj u ostatku svoje večeri. Nemoj se ni trenutak više
zadržavati u mojoj dosadnoj prisutnosti.“

Dosadan? Ha! Anya nikada nije upoznala nekoga tko ju je više uzbuđivao.

Reyes je oklijevao prije nego je odšetao, ostavivši Luciena samog. Nijedna
od ljudskih ženki nije mu prišla. Da, gledale su ga. Naravno, ustuknule kada su
vidjele njegove ožiljke. Ali nijedna nije htjela imati ništa s njim – a to im je spasilo
živote.

Zauzet je, kuje.

„Primijeti me,“ Anya je nježno zapovjedila.

Prošao je trenutak. Nije se povinovao.

Trofej Knjiga| 9

Nekoliko ljudi pogledalo je u njenom smjeru obazirući se na njezin zahtjev,
ali Lucienov pogled je ostao prikovan za praznu bocu pred njim, postajući pomalo
sjetan. Na njezinu žalost, besmrtnici su bili imuni na njezine zapovijedi. Dar
bogova.

„Gadovi,“ mrmljala je. Postavili su na nju sva ograničenja koja su mogli.
„Sve kako bi zajebali slabu anarhiju.“

Anya nije bila omiljena u svojim danima na planini Olimp. Boginje je nisu
voljele jer su pretpostavljale da je replika svoje „majke kurve“ i da će se baciti na
njihove muževe. Isto tako, bogovi je nisu poštovali zbog njezine majke. Iako,
frajeri su je htjeli. Sve dok nije ubila njihovog dragocjenog kapetana straže i oni
su je proglasili previše divljom.

Idioti. Kapetan je zaslužio što mu je učinila. Dovraga, zaslužio je i gore.
Malo govno ju je pokušalo silovati. Da ju je ostavio na miru i ona bi njega ostavila
na miru. Ali neeeeee. Nije žalila što mu je izrezala crno srce iz grudi, nije žalila
što je spomenuto srce nabila na koplje ispred Afroditinog hrama. Baš nimalo.
Sloboda izbora bila je dragocjena i svatko tko bi joj je pokušao oduzeti osjetio bi
ubod njenih bodeža.

Izbor. Riječ je odjeknula u glavi, vraćajući ju u sadašnjost. Što bi, dovraga,
trebalo da nagovori Luciena da ju odabere?

„Primijeti me, Lucien. Molim te.“

Još jednom ju je ignorirao.

Lupila je nogom o pod. Tjednima se obavijala nevidljivošću, pratila

Luciena, gledala, proučavala. I da, žudjela. Nije imao pojma da je blizu, čak i dok
ga je podčinjavala svojoj volji da čini sve nestašne stvari: svuče se, zadovolji
se…nasmiješi se. Dobro, ovo zadnje nije bilo nestašno. ali htjela je vidjeti njegovo

prelijepo lice s manama kada se osvijetli humorom isto koliko je htjela njegovo

tijelo vidjeti golo.

Trofej Knjiga| 10

Je li joj ispunio i taj najneviniji zahtjev? Ne!
Dio nje poželio je da ga nikad nije vidjela, da nije dopustila Cronusu,
novom kralju bogova, da ju zaintrigira pričama o Gospodarima prije nekoliko
mjeseci. Možda sam ja idiot.

Cronos je upravo bio pobjegao iz Tartara, zatvora za besmrtnike i mjesta
koje je dobro poznavala. Zarobio je Zeusa i njegovu kohortu tamo kao i njezine
roditelje. Kada se Anya vratila po njih, Cronos ju je čekao. Zahtijevao je Anyino
najveće blago. Kada je odbila – naravno – pokušao ju je prestrašiti.

Daj mi što želim ili ću poslati Gospodare podzemlja za tobom. Oni su
opsjednuti demonima, gladni krvi kao i izgladnjele životinje i neće oklijevati
oguliti ljupko meso s tvojih kostiju. Bla bla bla. Što god.

Daleko od toga da ju je uplašio, njegove riječi su prouzrokovale uzbuđenje.
Na kraju je sama potražila ratnike. Mislila ih je poraziti i nasmijati se Cronusu u
lice, na način pogledaj - što - sam - učinila - tvojim - strašnim - demonskim -
ratnicima.

Jedan pogled na Lucien i ona je postala opsjednuta. Zaboravila je razloge
zašto je tamo i čak je pomagala navodno zlobnim ratnicima.

Upravo su ju proturječnosti izluđivale, a Lucien ih je imao toliko mnogo.
Bio je pun ožiljaka, ali ne i slomljen, ljubazan, ali neumoljiv. Bio je miran, pravi
besmrtnik, nije bio krvožedan kako je Cronos tvrdio. Bio je opsjednut zlim
duhom, a ipak nije odstupao od svog osobnog kodeksa časti. Svakodnevno se
bavio smrću, a ipak se borio kako bi živio.

Zanimljivo.

Trofej Knjiga| 11

Kao da to nije bilo dovoljno da joj pobudi zanimanje, njegov cvjetni miris
ju je ispunio dekadentnim, zlim mislima svaki put kada bi mu se približila. Zašto?
Svaki drugi muškarac koji je mirisao na ruže bi ju nasmijao. S Lucienom, slina
joj je curila da ga okusi, a kožom su joj prolazili trnci, očajna za njegovim
dodirom.

Čak i sada, jednostavno ga gledajući i zamišljajući taj miris koji joj ulazi u
nos, morala je protrljati ruke jer se naježila. Ali onda je počela razmišljati kako ju
on trlja i jeza nije odlazila.

Bogovi, bio je seksi. Imao je najluđe oči koje je ikad vidjela. Jedno je bilo
plavo, drugo smeđe, a oba su sadržavala srž čovjeka i demona. A njegovi ožiljci…
Sve o čemu je mogla razmišljati, sanjati, žudjeti bilo je da ga poliže. Bili su
prelijepi, dokazi sve boli i patnje koju je preživio.

„Hej, prekrasna. Pleši sa mnom,“ jedan od ratnika je iznenada rekao pokraj
nje.

Paris, shvatila je, prepoznala je obećanje senzualnosti u njegovom glasu.
Zacijelo je završio jebanje one ženke uz zid i sada je tražio drugu glupaču kojom
bi se zadovoljio. Morat će nastaviti tražiti. „Odlazi.“

Netaknut njezinim nedostatkom interesa, zgrabio ju je oko struka. „Svidjet
će ti se, kunem se.“

Odbila ga je pokretom zgloba. Opsjednut Promiskuitetom, Paris je bio
blagoslovljen blijedom, gotovo blistavom kožom, električno plavim očima i licem
o kojem su anđeli pjevali aleluja, ali on nije bio Lucien i nije joj ništa značio.

„Drži ruke za sebe,“ promrmljala je, „Prije nego što ih odsiječem.“

Trofej Knjiga| 12

Nasmijao se kao da se šali, nesvjestan da će učiniti to i još više. Ona se
možda bavila sitnim neredom, ali nikada nije izrekla prijetnju koju nije mislila
izvršiti. Kada bi to učinila pokazala bi slabost, a Anya se davno zaklela da neće
pokazati ni najmanji nagovještaj slabosti.

Njezini neprijatelji bi voljeli to iskoristiti.

Srećom, Paris više nije posezao za njom. „Za poljubac,“ reče on mrko,
„Dopustit ću ti da mojim rukama učiniš što želiš.“

„U tom slučaju, također ću ti odsjeći i kurac.“ Nije voljela kada su je
prekidali u gledanju, jer je rijetko imala vremena da si ugodi. Ovih dana, provodila
je vrijeme izbjegavajući Cronusa. „Kako ti se to čini?“

Parisov se smijeh pojačao i uspio je privući Lucienovu pažnju. Lucien je
podigao pogled, prvo pogledavši Parisa, a onda sletio na Anyu. Zamalo su je
izdala koljena. O, slatka nebesa. Paris je bio zaboravljen dok se ona borila s
disanjem. Je li zamislila vatru koja je izbila u njegovim neusklađenim očima? Je
li zamislila da su mu se nosnice raširile kada je postao svjestan nje?

Sad ili nikad. Ona poliže usne, ne skidajući pogled s njega, smirila se i
uputila prema njegovom stolu. Na pola puta, zaustavila se i pozvala ga prstom da
joj se pridruži. Trenutak kasnije, stao je pred nju, kao da ga je netko povukao
nevidljivim lancem, nesposoban da se odupre.

Ovako blizu, bio je dva metra mišića i opasnosti. Čisto iskušenje.

Usne su joj se izvile u osmijeh. „Napokon se upoznajemo, Cvjetiću.“

Anya mu nije dala vremena da odgovori. Lijevim kukom prešla je po tvrdoj
izbočini između njegovih nogu, erotski se okrećući i pokazujući mu svoja leđa.
Njezin ledeno plavi korzet spajale su tanke vrpce i znala je da joj suknja stoji
dovoljno nisko na struku da joj se vide vezice tangi. Ups.

Trofej Knjiga| 13

Muškarci, smrtni ili drugačiji, obično su se topili kad bi opazili nešto što ne
bi smjeli.

Lucien je šištavo uzdahnuo.
Osmijeh joj se proširio. Ah, slatki napredak.

Njezini spori pokreti bili potpuno suprotni s brzim pulsom, ali nije
prestajala sa sporim izvijanjem svoga tijela dok je podizala ruke u zrak i prolazila
njima kroz gustu masu svoje snježnobijele kose, dolje niz svoje ruke, milujuću
svoju kožu, ali je zamišljala njegove ruke. Bradavice su joj se stvrdnule.

„Zašto si me pozvala, ženo?“ Glas mu je bio tih, ali discipliniran kao sam
ratnik.

Slušati ga kako govori bilo je uzbudljivije nego dodiri drugog muškarca,
trbuh joj se stisnuo. „Željela sam plesati s tobom,“ rekla je preko svog ramena.
Dodir, dodir, sporoooo trljanje. „Zar je to zločin?“

Nije oklijevao sa svojim odgovorom. „Da.“
„Dobro. Uvijek sam uživala u kršenju zakona.“
Nastala je zbunjujuća stanka. A onda, „Koliko ti je Paris platio za ovo?“
„Bit ću plaćena? O, super!“ Odmaknula se, smiješeći se, prešla je svojom
stražnjicom uz njega, izvijala se i ljuljala koliko je mogla. Zdravo, erekcijo.
Njegova toplina joj je gotovo otopila kosti. „Koja je valuta? Orgazmi?“

U snovima ju je u ovom trenutku uvijek hvatao i gurao tvrdu duljinu svoga
kurca uz nju. U stvarnosti, skočio je unatrag, kao da je ona bomba koja bi u
svakom trenutku mogla eksplodirati, stvarajući više omražene udaljenosti između
njih.

Odmah ju je pokrio osjećaj gubitka.

Trofej Knjiga| 14

„Nema diranja,“ rekao je. Vjerojatno se jako trudio da zvuči smireno, ali
zvučao je kao da je i on na rubu. Usiljen. Više napet nego uzbuđen.

Suzila je oči. Oko njih su ljudi gledali njihovu interakciju i njegovo
odbijanje. Ovo nije premijerno vrijeme, projicirala je to na njih s podsmijehom.
Jebeno se okrenite.

Ljudi su jedan po jedan poslušali. Međutim, ostali su se Gospodari
približili, zureći u nju, bez sumnje znatiželjni tko je ona i što radi ovdje.

Morali su biti oprezni, a ona je to razumjela. Još su ih progonili Lovci, ljudi
koji su imali blesavo uvjerenje da mogu stvoriti utopiju mira i sklada tako da
uklone Gospodare i demone koje su nosili u sebi.

Ignoriraj ih. Nestaje ti vremena, chica. Vratila je pažnju na Luciena, tako
što je okrenula glavu da ga pogleda bez da se potpuno okrene. „Gdje smo ono
stali?“ Pitala je hrapavim glasom. Prešla je prstom preko gornjeg ruba svojih
tangi, ne stajući sve dok nije privukla njegov vreli pogled na svjetlucava anđeoska
krila u sredini.

„Upravo sam namjeravao otići,“ protisnuo je.

Na njegove riječi, nokti su joj se izdužili u malene kandže. Još uvijek ju je
mislio odbiti? Ozbiljno?

Pokazala im se, znajući da bogovi mogu točno odrediti njezinu lokaciju –
nešto što je bilo najbolje izbjegavati jer su je planirali istjerati poput bijedne
životinje. Neće izaći iz ovog kluba bez nagrade.

Odlučnost joj se pojačala, okrenula se sa zamahom svojih bokova, dužina
njezine blijede kose pomilovala mu je prsa. Dok je grickala donju usnu, isprsila
se. „Ali ne želim da odeš,“ rekla je dureći se.

Ustuknuo je korak.

Trofej Knjiga| 15

„Što nije u redu, slatkišu?“ Nemilosrdno je krenula naprijed. „Bojiš se
djevojčice?“

Stisnuo je usne, ali nije odgovorio. Srećom, nije se odmaknuo dalje.

„Bojiš li se?“

„Nemaš pojma kakvu igru igraš, ženo.“

„Oh, ali mislim da znam.“ Prešla je pogledom po njemu i ostala iznova
začuđena. Bio je krajnje veličanstven. Isprekidana svjetla duginih boja slijevala
su mu se niz lice i tijelo, tijelo tako fino oblikovano da je moglo biti isklesano od
kamena. Nosio je crnu majicu i isprane traperice, a oboje su obgrlili predaj - mi -
svoje - gaćice mišiće. Moje.

„Rekao sam bez diranja,“ zarežao je.

Njezin se pogled vratio na njegov i podignula je ruke s dlanovima
okrenutim prema van. „Ne diram te, slatkišu.“ Ali želim…planiram…hoću.

„Tvoj pogled govori drugačije,“ rekao je ukočeno.

„To je zato što -“

„Ja ću plesati s tobom,“ rekao je drugi ratnik i prekinuo je. Paris opet.

„Ne.“ Anya nije skrenula pozornost. Htjela je Luciena i samo Luciena.
Nikog drugog.

„Možda je mamac,“ rekao je drugi Gospodar, vjerojatno ju promatrajući
sumnjivo. Prepoznala je duboku boju glasa. Sabin, čuvar sumnje.

Molim vas. Mamac? Kao da bi ona namamila nekoga negdje zbog razloga
koji nisu bili potpuno sebični. Mamac, glupe djevojke kakve jesu, bile su za
samopožrtvovanje; njihov posao je bio zavesti Gospodara, odvući mu pažnju kako
bi se Lovci mogli uvući i ubiti ga. I stvarno, kakav bi kreten želio ubiti Gospodare
umjesto da se malo ljube s njima?

Trofej Knjiga| 16

„Sumnjam da su se Lovci uspjeli organizirati tako brzo nakon kuge,“ rekao
je Reyes.

O da. Kuga. Jedan od Gospodara bio je opsjednut demonom bolesti. Ako
bi dodirnuo smrtnika, zarazio je tu osobu strašnom bolesti koja se širila i ubijala
nevjerojatnom brzinom.

Znajući to, Torin je uvijek nosio rukavice i rijetko napuštao utvrdu,
samovoljno se zatvorio kako bi zaštitio ljude od svoga prokletstva. Nije njegova
krivica što se prije nekoliko tjedana skupina Lovaca ušuljala u utvrdu i prerezala
mu grlo.

Torin je preživio; Lovci nisu.

Nažalost, vani je bilo još puno, puno Lovaca. Ozbiljno, bili su poput muha.
Ubijete jednog, a još dvojica ubrzo zauzmu njegovo mjesto. Čak i sad, oni su bili
negdje vani i čekali priliku za napad. Gospodari su morali biti oprezni.

„Osim toga, ne mogu smisliti način da zaobiđu našu zaštitu,“ dodao je
Reyes, svojim oštrim glasom izvukao je Anyu iz njezinih misli.

„Kao što nije bilo načina da se uvuku u utvrdu i zamalo obezglave Torina?“
Sabin je odgovorio.

„Prokletstvo! Paris, ostani ovdje i pazi ju dok ja ne pregledam sigurnost.“
Koraci, prigušene kletve.

Sranje. Ako ratnici pronađu bilo kakav trag Lovaca, neće ih moći uvjeriti u
svoju nevinost. Barem toga zločina. Lucien joj neće nikada vjerovati, opustiti se
pokraj nje. Neće ju dotaknuti osim u ljutnji.

Nije dopustila da joj se strepnja vidi na licu. „Možda sam vidjela gužvu i
ušuljala se unutra,“ rekla je Parisu i još jednom Gospodaru koji ju je proučavao,
dodajući odlučno, „A možda bi veliki momak i ja mogli provesti nekoliko minuta
bez ometanja. Nasamo.“

Trofej Knjiga| 17

Možda su i shvatili, ali nisu otišli.
Dobro. Radit će oko njih.
Opet se počela sporo uvijati, držeći pogled na Lucienu i prelazeći rukama
niz svoj trbuh. Zamijeni moje ruke svojima, projicirala je.
Naravno, nije. Ali nosnice su mu se raširile dok je očima pratio svaki pokret
njezinog dlana. Progutao je.
„Pleši sa mnom.“ Ovaj put, rekla je riječi naglas, nadajući se da ju neće tako
lako ignorirati. Liznula je usne vlažeći ih.
„Ne.“ Rekao je hrapavo, gotovo nečujno.
„Lijepo te molim, s višnjom na vrhu mene.“
Oči su mu bljesnule vatrenom provokacijom. Shvatila je da to nije njena
mašta. Preplavila ju je nada. Ali kada ni nakon nekoliko trenutaka nije posegnuo
za njom, ta nada se okrenula u frustraciju. Vrijeme je zaista bilo njezin neprijatelj.
Što je duže ostajala ovdje, veći su bili izgledi da ju uhvate.
„Zar me ne smatraš poželjnom, Cvjetiću?“
Mišić mu je trznuo ispod oka. „To nije moje ime.“
„Dobro onda. Zar ti nisam poželjna, muffine?“
Tik se proširio na njegovu čeljust. „Ono što mislim o tebi manje je važno.“
„To zapravo ne odgovara na moje pitanje,“ rekla je, gotovo se dureći.
„Nije ni trebalo.“
Grrr! Kakav iritantan čovjek. Pokušaj s nečim drugim. Nečim izravnim.
Kao da već nisam bila izravna.

Trofej Knjiga| 18

Dobro onda. Okrenula se i sagnula. Suknja joj se podignula na bedrima i
dala mu još jedan, bolji pogled na njezine plave tange i krila na sredini. Dok se
podizala da ustane, oponašajući pokrete seksa dok je to činila, polako se okrenula,
nudeći mu pogled na cijelo tijelo.

Udahnuo je, svaki mišić u njegovom moćnom tijelu bio je napet. „Mirišeš
na jagode i šlag.“ Dok je govorio izgledao je poput predatora koji se sprema
napasti.

Molim te, molim te, molim te, pomislila je. „Kladim se da mi je i ukus
takav,“ rekla je, trepćući, usprkos činjenici da je učinio da miris izgleda kao
stravična nevolja.

Zarežao je i prijeteći krenuo prama njoj. Podigao je ruku da – ju zgrabi?
Udari? Opa, o čemu se tu radi? – prije nego što se zaustavio i stisnuo šake. Prije
komentara o njezinom mirisu, bio je udaljen, ali možda zainteresiran. Sada se
činio zainteresiranim da ju udavi.

„Imaš sreće što te ne udarim ovdje i sada,“ rekao je, kao da joj je čitao misli.
Ipak, ruke su mu se spustile niz tijelo.

Anya se prestala kretati, zurila je u njega iznenađena. Budući da je mirisala
na voće, on ju je želio povrijediti? To je bilo - to je bilo krajnje…razočaravajuće.
Njezin um joj je pokušao pružiti riječ razarajuće, ali nije slušala. Jedva je
poznavala čovjeka; moga bi ju uništiti.

Nije kao da je očekivala da će joj pasti pred noge, ali očekivala je da će
reagirati prigodno. Barem malo.

Muškarci su voljeli žene koje su se bacile na njih. Zar ne? Promatrala je
smrtnike godinama i to je oduvijek činilo istim. Ključna riječ, chica – smrtnici.
Lucien nije, nikad nije bio, smrtnik.

Zašto me ne želi?

Trofej Knjiga| 19

Svih dana kad ga je gledala, nije favorizirao nijednu ženu. Prema Ashlyn,
ljubavnici njegovog prijatelja, odnosio se s ljubaznošću i poštovanjem. Prema
Cameo, jedinoj ženskoj ratnici, ponašao se nježno i gotovo roditeljski. Bez želje.

Nije preferirao muškarce. Njegov pogled se nije zadržavao na muškarcima
s glađu ili nagovještajem nježnih osjećaja. Je li bio zaljubljen u neku određenu
ženu? Ako je tako, kuja je gotova!

Anya je jezikom prešla preko zubi, a ruke stisnula uz bokove. Dim se i dalje
širio kroz zgradu, maglovit, poput sna. Ljudske ženke su se počele gomilati na
plesnom podiju, pokušavajući ponovno zavesti Gospodare. Ali ratnici su nastavili
promatrati Anyu, čekajući konačnu presudu o tome tko i što je ona.

Lucien se nije pomaknuo ni centimetar; bilo je kao da mu je cijelo tijelo
ukorijenjeno na mjestu. Trebala bi odustati, otići, smanjiti gubitke prije nego što
ju Cronos pronađe. Samo slabi odustaju. Istina. Odlučno je podignula bradu.
Mislima je promijenila pjesmu koja se čula kroz zvučnike. Ritam je odmah
usporio, omekšao.

Navukla je bezizražajan izraz, prešla ostatak puta do njega, smanjujući
omraženu udaljenost. Prešla je prstima preko njegovih tvrdih prsa i zadrhtala.
Nema diranja – ha! Naučit će. Anarhija nije bila poslušna.

Barem se nije povukao.

„Plesat ćeš sa mnom,“ prela je. „To je jedini način da me se oslobodiš.“
Kako bi ga izazivala, popela se na prste i ugrizla ga za ušnu resicu.

U grlu mu se začula tutnjava i ruke su mu se konačno omotale oko nje.
Najprije je pomislila da ju želi odgurnuti. Onda ju je privukao dublje u krivulju
njegovog tijela, spljoštio joj grudi uz svoj torzo i prisilio ju da mu zajaši lijevo
bedro. Tako brzo je bila vlažna.

Trofej Knjiga| 20

„Ako želiš plesati, onda ćemo plesati.“ Polako, dekadentno, ljuljao ju je s
jedne na drugu stranu, tijela su im bila spojena, njezina jezgra se trljala tik iznad
njegovog koljena. Koplja užitka su se zapalila, putujući njezinim krvotokom i
nijedan dio nje nije ostao netaknut.

Bogovi na nebu, ovo je bilo bolje nego što je zamišljala. Oči su joj se
zatvorile. Bio je velik. Posvuda. Ramena su mu bila tako široka da se osjećala kao
patuljak; njegov torzo tako mišićav da ju je cijelu obgrlio. A cijelo vrijeme,
njegovi topli izdisaji su joj milovali obraz poput pažljivog ljubavnika.

Drhteći, pomaknula je ruke uz njegova leđa i umotala ih u njegovu tamnu,
svilenu kosu. Da. Više.

Uspori, djevojko. Čak i ako ju je želio onako kako je ona željela njega, nije
ga mogla imati. Ne potpuno. U tom pogledu bila je prokleta kao i on. Ali ipak je
mogla uživati u trenutku. O, kako bi mogla uživati. Napokon je reagirao na nju!

Nosom je prelazio uz njezinu čeljust. „Svaki čovjek u ovoj zgradi te želi,“
rekao je tiho, ali njegove su riječi bile tako oštre da su mogle rezati poput noža.
„Zašto ja?“

„Zato,“ rekla je udišući njegov opojni miris ruže.

„To nije odgovorilo ništa.“

„Nije ni trebalo,“ rekla je, ponavljajući njegove riječi. Bradavice su joj i
dalje bile tvrde, tako tvrde i trljale su se uz njezin korzet, pojačavajući želju. Koža
joj je bila predivno osjetljiva, njezin um bio je previše svjestan Lucienovog
svakog pokreta. Je li ikad išta bilo ovako erotično? Tako…ispravno?

Lucien ju je čvrsto uhvatio za kosu, gotovo kidajući neke pramenove s
njezina skalpa. „Je li ti smiješno zadirkivati najružnijeg čovjeka ovdje?“

„Najružnijeg?“ Kada ju je privukao kao nitko drugi? „Ali nisam ni blizu
Parisa, šećeru.“

Trofej Knjiga| 21

To ga je zaustavilo. Namrštio se i pustio ju. Onda je odmahnuo glavom, kao
da ju pokušava raščistiti. „Znam što sam,“ zarežao je s najsitnijim tragom gorčine.
„Ružan je znak ljubaznosti.“

Ona se ukočila i zagledala u njegove zavodljive obojene oči. On zaista nije
imao ideju koliko je privlačan? Zračio je snagu i vitalnost. Isijavao je divlju
muškost. Sve o njemu ju je oduševljavalo.

„Ako znaš što si, slatkišu, onda znaš da si seksi i neodoljivo prijeteći.“ I
trebalo joj je više. Još jedna od onih drhtavica koje joj se spuštaju niz kralježnicu,
vibrirajući njezinim udovima. Dodirni me opet.

Zurio je u nju. „Prijeteći? Znači li to da želiš da te povrijedim?“

Polako se nacerila. „Samo ako to uključuje udaranje po guzi.“

Nozdrve su mu se ponovno raširile. „Pretpostavljam da ti ožiljci ne smetaju,“
rekao je, bez emocija.

„Smetaju mi?“ Ožiljci ga nisu upropastili. Učinili su ga neodoljivim.

Bliže…bliže…da, kontakt. O, veliki bogovi! Prelazila je rukama po
njegovim prsima, uživala u osjećaju njegovih bradavica kada je prešla preko njih,
kao da posežu za njom, uživajući u snazi koja ju je pozdravljala. „Uzbuđuju me.“

„Lažljivice,“ rekao je.

„Ponekad,“ priznala je, „ali ne o ovome.“ Proučavala mu je lice. Kako god
da je zadobio ožiljke nije bilo ugodno. Patio je. Mnogo. To znanje ju je odjednom
naljutilo koliko i oduševilo. Tko ga je ozlijedio i zašto? Ljubomorna ljubavnica?

Izgledalo je kao da je netko uzeo nož i izrezao Luciena kao dinju, a onda
ga pokušao sastaviti bez redoslijeda. Ipak, većina besmrtnika brzo je zacjeljivala,
ne ostavljajući dokaze o svojim ozljedama. Pa čak i ako je bio izrezan, Lucien je
trebao ozdraviti.

Trofej Knjiga| 22

Je li imao slične ožiljke na ostatku tijela? Koljena su joj oslabila kako ju je
preplavio novi val uzbuđenja. Gledala ga je tjednima, ali nijednom nije vidjela
njegov ukusni oblik. Je li ju osjetio i držao se skrivenim?

„Da ne znam bolje, mislio bih da si ti mamac, kao i moji ljudi,“ rekao je
strogo.

„Zbog čega znaš bolje?“
Izvio je obrvu. „Jesi li?“

Morao si krenuti tim putem, zar ne? Ako ga bude uvjeravala da nije
mamac, to će bit kao priznanje da jest. Mislila je da ga zna dovoljno dobro, u
njegovim očima, priznanje će negirati tvrdnju da nije. Hoće li se osjećati
obveznim da je ubije. Ako bude tvrdila da je mamac, pa, i dalje će se osjećati
obveznim da je ubije.

Totalni poraz.
„Želiš li da budem?“ Rekla je najzavodljivijim tonom. „Bit ću sve što želiš,
ljubavniče.“
„Prestani,“ zarežao je, a maska spokoja na trenutak je oslabila, otkrivajući
zapanjujuće snažnu vatru. O, biti spaljena. „Ne sviđa mi se ova igra koju igraš.“
„Nije igra, Cvijetiću. Obećavam ti.“
„Što želiš od mene? Nemoj lagati.“
Pa sada, to je bilo dobro pitanje. Željela je svu njegovu muževnost
usredotočenu na sebe. Željela ga je da ju raspremi i istraži. Željela je da joj se
nasmiješi. Željela je njegov jezik u svojim ustima.
U ovom trenutku samo se posljednje činilo ostvarivim. I to samo ako bude
varala. Dobra stvar je što joj je Neiskrenost bilo srednje ime.

Trofej Knjiga| 23

„Uzet ću poljubac,“ rekla je, promatrajući njegova meka, ružičasta usta.
„Zapravo, inzistiram na poljupcu.“

„Nisam u blizini pronašao lovce,“ rekao je Reyes, iznenada stajući pored
Luciena.

„To ne znači ništa,“ odgovori Sabin.

„Ona nije lovac i ne radi s njima.“ Lucienova pažnja se nije maknula s nje,
dok je odmahivao prijateljima. „Treba mi trenutak nasamo s njom.“

Njegovo uvjeravanje ju je zaprepastilo. I želio je biti sam s njom? Da! Osim
što su njegovi prijatelji ostali na mjestu. Kreteni.

„Mi smo stranci,“ rekao joj je Lucien, nastavljajući njihov razgovor kao da
nikad nije ni prestao.

„I? Stranci se mogu povezati.“ Izvila je leđa, pritišćući svoju jezgru o
njegovu erekciju. Mmm, erekcija. Nije je izgubio i dalje je bio uzbuđen. „Nema
štete u malenom poljupcu, zar ne?“

Prsti su mu potonuli u njezin struk, držeći je mirno. „Otići ćeš? Poslije?“

Njegove riječi trebale su je vrijeđati, ali bila je previše zaokupljena plimom
užitka koji je jednostavan zagrljaj izazvao, da bi marila. Svi njezini živčani
završeci počeli su divlje plesati. Čudna, bujna toplina lepršala je u njezinu trbuhu.

„Da.“ To je bilo sve što može dobiti od njega, svejedno, bez obzira koliko
željela više. Uzet će to kako može: prisilom, silom, varanjem. Bila je umorna od
zamišljanja njegovog poljupca i žudila je za tom stvarnošću. Morala je imati tu
stvarnost. Napokon. Zasigurno neće imati isti okus kao što je sanjala.

„Ne razumijem ovo,“ mrmljao je, poluzatvorenih očiju. Tamne trepavice
bacale su sjene ne njegove šiljaste obraze, čineći ga još opasnijim.

„To je u redu. Ni ja.“

Trofej Knjiga| 24

Nagnuo se prema njoj, vruć dah, cvjetnog mirisa spalio joj je kožu. „Što će
postići jedan poljubac?“

Sve. Očekivanje je pulsiralo kroz nju, prešla je vrhom jezika duž šava svojih
usana. „Jesi li uvijek ovako pričljiv?“

„Ne.“

„Poljubi je, Luciene, prije nego što ja to učinim. Mamac ili ne,“ kroz smijeh
je viknuo Paris. Koliko god je smijeh bio prirodan, ipak je bio ispunjen čelikom.

Lucien se i dalje opirao. Mogla je osjetiti kako mu srce tuče o rebra. Je li
bio posramljen zbog publike? Šteta. Riskirala je sve zbog ovoga i neće mu
dopustiti da se povuče.

„Ovo je promašaj,“ rekao je.

„Pa što. Promašaj može biti zabavan. Sada, nema više odugovlačenja. Samo
rad.“ Anya je povukla njegovu glavu dolje i pritisnula svoje usne na njegove.
Njegova usta su se odmah otvorila i njihovi jezici su se susreli u dubokom,
vlažnom potisku. Intenzivan nalet vrućine prošao je kroz nju kada ju je okružio
zarazni miris ruža i mente.

Pritisnula se jače, trebajući ga više. Cijelog. Jezičci vatre prožimali su cijelo
njezino tijelo. Trljala se uz njegov kurac, nije se mogla zaustaviti. Uhvatio je
njezinu kosu u šaku, preuzimajući kontrolu nad njezinim ustima. Samo tako, bila
je uhvaćena u vrtlog strasti i žeđi koju je ugasiti mogao samo Lucien. Prošla je
kroz nebeska vrata bez ijednog koraka.

Netko je navijao. Netko je zazviždao.

Na trenutak je osjetila kao da joj stopala ne dotiču zemlju i nije imala
uporište. Trenutak kasnije, leđa su joj dodirnula hladni zid. Navijanje je odjednom
nestalo. Hladni zrak joj je grickao kožu.

Trofej Knjiga| 25

Vani? pitala se. A onda je zastenjala, nezabrinuta, omotavala noge oko
Lucienova struka dok je njegov jezik vodio borbu s njenim. Jednom rukom ju je
čvrsto stisnuo za bok - bogovi, kako je to voljela - a drugom joj je prolazio kroz
kosu, prstima čvrsto hvatajući njezine kovrče, nagnuvši joj glavu u stranu radi
dubljeg kontakta.

„Ti si - ti si -,“ šapnuo je žestoko.

„Očajna. Manje priče, više ljubljena.“

Njegova kontrola je nestala. Gurnuo je jezik u njezina usta, zubi su im se
sudarili. Strast i uzbuđenje bili su vreli žar između njih, razjareni pakao. Zaista,
bila je zapaljena. Mahnita. Bolna. Bio je svuda po njoj, već dio nje.

Nije htjela da to ikad završi.

„Još,“ rekao je grubo, hvatajući joj grudi.

„Da.“ Bradavice su joj se stisnule, žudeći za njegovim dodirom. „Više, više,
više.“

„Tako dobro.“

„Nevjerojatno.“

„Dodirni me,“ zarežao je.

„Jesam.“

„Ne. Mene.“

Razumijevanje je zaživjelo, a s njim i intenziviranje njezine želje. Možda
je nije želio. Uostalom, čeznuo je da mu svojim rukama dodirne kožu, što je
značilo da je čeznuo za više od običnog poljupca.

„Moje zadovoljstvo.“ Jednom rukom je uhvatila rub njegove košulje i
podignula je. S drugom, milovala je mišiće njegova trbuha. Ožiljci. Osjetila je
ožiljke i zadrhtala, oštećeno tkivo bilo je divno vrelo.

Trofej Knjiga| 26

Mišići su mu se stezali sa svakim dodirom, a on ju je ugrizao za usnu. „Da,
tako.“

Skoro je svršila, njegova reakcija bila je poput goriva na već plamteću
vatru. Zastenjala je. Prsti su joj pratili krugove njegovih bradavica, prije nego što
je dodirnula vrhove. „Sviđa mi se osjećati te.“

Lucien je lizao svoj put niz njezin vrat, njegov jezik je ostavljao trag
senzualne munje. Otvorila je oči i zamalo dahnula kada je shvatila da su uistinu
vani, naslonjeni na zid kluba, u sjenovitom kutu. Sigurno ih je teleportirao tamo,
zločesti dječak.

On je bio jedini Gospodar koji je bio sposoban prenijeti sebe s jednog
mjesta na drugo, na samu pomisao. Vještina koju je i ona posjedovala. Samo je
željela da ih je prenio u spavaću sobu.

Ne, prisilila se dodati, boreći se s valom očaja. Spavaća soba, loše. Loše,
loše, loše. Zločesta Anya što je pomislila drugačije, čak i na sekundu. Druge žene
bi uživale u električnom pritisku kože na kožu i golim tijelima koja se naprežu za
oslobađanje, ali ne Anya. Nikad Anya.

„Želim te,“ izrekao je grubo.
„Bilo je i vrijeme,“ šapnula je.
Podigao je glavu, plava i smeđa šarenica bile su žestoke, prije nego što ju
je prikliještio s još jednim gorućim poljupcem. Trajalo je i trajalo, sve dok nije
bila voljna, blaženo se utapajući u njemu. Obilježena u duši, gdje više nije bila
Anya, nego Lucienova žena. Lucienov rob. Možda ga se nikada neće zasititi,
dopustila bi mu da prodre u nju upravo tamo. Bogovi, stvarnost je bila toliko bolja
od mašte.

Trofej Knjiga| 27

„Trebam te više osjetiti. Trebam tvoje ruke na sebi.“ Spustila je noge s
njega, stajući, upravo je posezala za njegovim rajsferšlusom da oslobodi njegov
kurac i omota svoje prste oko njegove nabrekla debljine, kada je začula zvuk
koraka u blizini.

Sigurno ih je i Lucien čuo. Ukočio se i odgurnuo od nje.

Dahtao je. I ona također. Koljena su joj skoro popustila kada su im se
pogledi sreli, vrijeme je stalo. Strastvene munje su iskrile među njima; nikad ne
bi pogodila da poljubac može biti tako zapaljiv.

„Popravi svoju odjeću,“ zapovjedio je.

„Ali…ali…“ Nije bila spremna stati, s publikom ili bez. Ako joj da samo
trenutak, prebacit će ih na drugo mjesto.

„Učini to. Odmah.“

Neće biti prebacivanja, shvatila je razočarano. Njegov žestoki izraz
proglasio je da je gotov. S poljupcem, s njom.

Skidajući pogled s njega, spustila je pogled na sebe. Njezin top je bio ispod
njezinih grudi. Nije nosila grudnjak, tako da su tvrdi ružičasti vrhovi njezinih
bradavica bili vidljivi, dvije malene svjetiljke u noći. Suknja joj je bila oko struka,
pokazujući prednji dio njezinih jedva vidljivih tangi. Popravila je odjeću, crveneći
se prvi put u stotinama godina. Zašto sada? Zar je bitno? Ruke su joj se tresle,
neugodna slabost. Pokušala ih je zaustaviti snagom volje, ali jedina zapovijed koju
je njezino tijelo htjelo slušati je baciti se natrag u Lucienovo naručje.

Nekoliko Gospodara zaobišlo je ugao, svaki blistav i mrzovoljan.

„Volim kad tako nestaneš,“ rekao je Gideon, razdraženi ton njegova glasa
jasno je dao do znanja da mu se to uopće ne sviđa. Anya je znala da je bio
opsjednut demonom laži, tako da nije bio sposoban izgovoriti nijednu istinu.

Trofej Knjiga| 28

„Začepi,“ odvrati Reyes. Jadni, izmučeni Reyes, čuvar boli. Voli se rezati.
Jednom ga je čak vidjela kako skače s vrha tvrđave i uživa u raskošnom osjećaju
svojih slomljenih kostiju. „Možda se čini nevinom, Lucien, ali nisi provjerio ima
li oružja na sebi, prije nego si progutao njezin jezik.“

„Skoro sam gola,“ istaknula je, iznervirana. Ne kao da ju je netko slušao.
„Koje bih oružje mogla skriti? “ U redu, krila je nekoliko. Velika stvar. Djevojka
se mora zaštititi.

„Imao sam sve pod kontrolom,“ rekao je Lucien neusiljenim glasom.
„Mislim da mogu podnijeti jednu ženku, naoružanu ili ne.“

Anya je oduvijek bila fascinirana njegovom smirenošću. Do sada. Gdje su
bili ostatci njegove strasti? Nije bilo pošteno što se tako brzo oporavio, dok se ona
borila za dah. Udovi su joj još uvijek drhtali. Još gore, srce joj je lupalo kao ratni
bubanj u grudima.

„Pa, tko je ona?“ Pitao je Reyes.

„Možda nije mamac, ali je nešto,“ rekao je Paris.

„Prebacio si ju, ali ne vrišti.“

Tada su se svi njihovi pogledi konačno prebacili na Anyu. Nikad se nije
osjećala sirovijom, ranjivijom u svim stoljećima svog života. Lucienov poljubac
bio je vrijedan zarobljavanja, ali to nije značilo da mora trpjeti ispitivanje. „Svi
možete začepiti. Neću vam reći nijednu prokletu stvar.“

„Nisam te pozvao, a Reyes mi je rekao da nitko ne tvrdi da si mu prijatelj,“
rekao je Paris.

„Zašto si pokušala zavesti Luciena?“

Jer se nitko ne bi dobrovoljno družio s ratnikom punim ožiljaka, rekao je
njegov ton. To ju je iritiralo, iako je znala da nije mislio biti bezobrazan ili
povrijediti, samo je iznosio ono što je smatrao činjenicama.

Trofej Knjiga| 29

„Što je s ispitivanjem trećeg stupnja?“ Pogledala je jednog po jednog. Sve
osim Luciena. Njega je izbjegavala. Mogla bi se raspasti kad vidi da je hladan i
bez emocija. „Vidjela sam ga, privukao me pa sam krenula na njega. Velika stvar.
Kraj priče.“

Svaki od Gospodara prekrižio je ruke na prsima, u maniri – da, istina.
Shvatila je da su formirali polukrug oko nje, iako ih nije vidjela da su se pomjerili.
Jedva se zaustavila da ne prevrne očima.

„Ne želiš ga zapravo,“ rekao je Reyes. „Svi to znamo. Reci nam što želiš,
prije nego te natjeramo da nam kažeš.“

Natjeraju je? Molim te. Ona je također prekrižila ruke. Prije nekoliko
trenutaka navijali su da ju Lucien poljubi. Zar nisu? Možda je navijala za sebe.
Ali sada su željeli reprodukciju njezinog misaonog procesa. Ponašali su se kao da
Lucien ne bi mogao privući slijepu ženu? „Željela sam njegov kurac u sebi.
Razumijete li sada, seronje?“

Nastala je šokirana stanka.
Lucien je stao ispred nje, blokirajući je od muškaraca. Zar ju je…štitio?
Kako potpuno slatko. Nepotrebno, ali slatko. Nešto njezine ljutnje je isparilo.
Željela ga je zagrliti.
„Ostavite ju na miru,“ rekao je Lucien. „Ona nije bitna. Nevažna je.“
Anyina sreća je nestala. Nije bitna? Nevažna? Držao je njezine grudi u
rukama i trljao svoju erekciju između njezinih nogu. Kako se usuđuje reći nešto
tako?

Trofej Knjiga| 30

Zacrvenilo joj se pred očima. Ovako se zasigurno njezina majka uvijek
osjećala. Gotovo svi muškarci koje je Dysnomia odvela u krevet, vrijeđali su ju,
kada su se zasitili. Laka, rekli su. Nije dobra za ništa drugo. Anya je poznavala
dobro majku, znala je da je Dysnomia robovala svojoj prirodi bezakonja, kao i što
je jednostavno tražila ljubav. Upareni bogovi, bogovi koji su bili sami, nije bilo
bitno. Ako su ju poželjeli, dala im se. Vjerojatno jer je za tih nekoliko sati u
rukama svojih ljubavnika ona bila prihvaćena, voljena i njezini su tamni porivi
bili zasićeni.

Što je izdaju poslije činilo još bolnijom, Anya je pomislila, gledajući
Luciena. Od svih stvari koje je očekivala da će reći i žudjela da kaže, nevažna nije
bila ni blizu. Ona je moja, možda. Trebam ju, možda. Ne diraj moje vlasništvo,
definitivno.

Nije željela isti život kao majka, iako ju je voljela, odavno se zavjetovala
da neće dopustiti da ju iskorištavaju. Pogledaj me sad. Preklinjala sam i molila
za Lucienov poljubac, a on me nije vidio nikako drugačije osim nevažne.

Gunđajući, usmjerila je svu svoju veliku snagu, bijes i povrijeđenost i
gurnula ga. Poletio je kao metak iz pištolja i zabio se u Parisa. Obojica su
zastenjala prije nego su se odbili jedan od drugoga.

Krenula je prema njemu, podignutih šaka. Uskoro će progutati svoje
savršene bijele zube.

„Anya,“ rekao je, prozvavši je nježnom zamolbom. „Stani.“

Zaustavila se, šok se osjetio u svakoj kapi krvi u njezinim venama. „Znaš
tko sam.“ Izjava, a ne pitanje. „Kako?“ Razgovarali su jednom, tjednima ranije,
ali je nikad ranije nije vidio. Uvjerila se u to.

„Pratili si me. Prepoznao sam tvoj miris.“

Trofej Knjiga| 31

Jagode i šlag, rekao je ranije, s optužbom u glasu. Oči su joj se raširile.
Užitak i poniženje su se pomiješali, pogađajući je do kosti. Cijelo vrijeme je znao
da ga promatra.

„Zašto sam dobila ispitivanje trećeg stupnja ako si znao tko sam? I zašto
nisi, ako si znao da te pratim, tražio da ti se pokažem?“ Pitanja su bila grubo
izrečena.

„Prvo,“ rekao je. „Nisam shvatio tko si, do poslije rasprave o Lovcima.
Drugo, nisam te želio uplašiti dok ne saznam tvoju svrhu.“ Zaustavio se, čekajući
da progovori. Kada nije, dodao je. „Koja je tvoja svrha?“

„Ja - ti...“ Prokletstvo! Što bi mu trebala reći? „Duguješ mi uslugu! Spasila
sam ti prijatelja, oslobodila te njegova prokletstva.“ Eto. Racionalno, istinito i
nadala se da će to odvesti razgovor dalje od njezinih motiva.

„Ah.“ Kimnuo je, ramena su mu se ukočila. „Sada sve ima smisla. Došla si
po naplatu.“

„Ne baš.“ Iako bi joj to spasilo ponos, shvatila je da ne želi da on misli kako
daje svoje poljupce olako. „Ne još.“

Namrštio se. „Ali upravo si rekla-“

„Znam što sam rekla.“

„Zašto si onda došla. Zašto si me vrebala u svakom trenutku?“

Pritisnula je jezik uz nepce, frustracija se vratila. Nije bilo vremena da
odgovori jer su joj se Reyes, Paris i Gideon približili. Sva trojica su ju mrko
gledala. Jesu li je mislili uhvatiti i držati na mjestu?

Umjesto da odgovori Lucienu, okrenula se muškarcima, „Što? Ne sjećam
se da sam vas pozvala u razgovor.“

„Ti si Anya?“ Reyes ju je pogledao s prijezirom.

Trofej Knjiga| 32

Prijezirom? Trebao bi biti zahvalan! Da ga nije oslobodila prokletstva koje
ga je tjeralo da svaku večer izbode najboljeg prijatelja? Da, dovraga. Jest. Ali
njegov pogled je dobro znala, zbog toga je bila u pripravnosti. Zbog ljubavne
prošlosti svoje majke i zbog široko rasprostranjenog očekivanja da bi ona sa
svojim slobodoumnim načinima, mogla učiniti isto, svaki grčki bog na Olimpu je
projicirao taj isti prijezir na nju u nekom trenutku.

Isprva, Anyu je povrijedio njihov samozadovoljni prezir. I nekoliko stotina
godina, pokušala je biti dobra djevojka: odijevala se poput proklete redovnice,
govorila samo kad joj se govori, držala oboren pogled. Nekako bi čak i ugušila
svoju potrebu za kaosom. Samo da bi zaslužila poštovanje bića koji će ju uvijek
gledati kao kurvu.

Jednog sudbonosnog dana kad bi se vratila kući s treninga glupih boginja,
plačući jer se nasmiješila Aresu i ta kuja Artemida ju je nazvala ta ma de,
Dysnomia ju je povukla u stranu. Što god radila, bez obzira kako se ponašala.
Oni će ti suditi oštro, rekla je boginja. Ali svi mi se moramo ponašati po našoj
prirodi. Ponašati se kao netko drugi samo ti donosi boli i čini da izgledaš
posramljena onim što si. Drugi će se hraniti tim sramom i to će uskoro biti ono
što jesi. Ti si predivno biće, Anya. Budi ponosna na ono što si. Ja jesam.

Od tada se Anya oblačila seksi koliko je htjela i razgovarala kad god i kako
god je htjela i odbijala gledati u noge zbog bilo kojeg razloga, osim da se divi
svojim štiklama. Više si nije uskraćivala potrebu za kaosom. Improvizirani način
da kaže „jebi se“ onima koji su je odbacili, da, ali najvažnije, sviđalo joj se tko je.

Nikad se više neće stidjeti.

„Bilo je... zanimljivo vidjeti te u tijelu nakon svih istraživanja koja sam
radio u posljednje vrijeme. Ti si kći Dysnomie,“ nastavio je Reyes. „Ti si minorna
boginja anarhije.“

Trofej Knjiga| 33

„Nema ništa minornog o meni.“ Minorno je značilo nevažno, a ona je bila
jednako važna kao i drugi, „viša“ bića, dovraga. Jer nitko nije znao tko joj je otac
– pa, ona jest - sada - označena je kao takva. „Ali da. Ja sam boginja.“ Podignula
je bradu, ne pokazujući emocije.

„One noći kada si nam se pokazala i spasila život Ashlyn, rekla si nam da
nisi,“ rekao je Lucien. „Rekla si nam da si obični besmrtnik.“

Slegnula je ramenima. Toliko je mrzila bogove da je rijetko koristila taj
naslov. „Lagala sam. Često to radim. To je dio mog šarma, zar ne mislite tako?“

Nitko nije odgovorio. I mislila je.
„Nekad smo bili ratnici bogova i živjeli smo na nebesima, kao što sam
siguran da znaš,“ rekao je Reyes kao da nije govorila. „Ne sjećam te se.“
„Možda nisam bila rođena, pametnjakoviću.“
Iritacija mu je treperila u tamnim očima, ali nastavio je mirno. „Kao što sam
rekao, od tvog pojavljivanja prije nekoliko tjedana istraživao sam te, učim sve što
mogu. Davno su te bili zatvorili zbog ubojstva nevina čovjeka. Zatim, stotinu
godina nakon tvog utamničenja, bogovi su dogovorili odgovarajuću kaznu za
tebe. Prije nego što su uspjeli provesti presudu, učinila si što drugi besmrtnik
nikad nije uspio. Pobjegla si.“
Nije to pokušala poreći. „Tvoje istraživanje je točno.“ Većim dijelom.
„Legenda kaže da si zarazila čuvara Tartara nekom bolesti, jer je odmah
nakon tvojeg bijega oslabio i izgubio pamćenje. Stražari su postavljeni u svaki
kuta kako bi se povećala sigurnost, jer su se bogovi bojali da snaga zatvora ovisi
o snazi čuvara, tijekom vremena zidovi su se počeli rušiti i pucati, što je na kraju
dovelo do bijega Titana.“

Trofej Knjiga| 34

I za to će ju okriviti? Suzila je oči. „Stvar o legendama,“ rekla je strogo, „Je
da je istina često iskrivljena da se objasne stvari koje smrtnici ne mogu razumjeti.
Smiješno je da ti, koji si dio legendi, to ne znaš.“

„Sakrila si se ovdje, među ljudima,“ rekao je Reyes, ne obazirući se na nju.
Opet. „Ali nisi mogla živjeti u miru. Započela si ratove, krala oružje, čak i
brodove. Uzrokovala si velike požare i druge katastrofe, što je dovelo do masovne
panike i nemira među ljudima, a stotine ljudi su zatvoreni.“

Toplina joj se razlila licem. Da, učinila je to. Kada je prvi put došla na
zemlju, nije znala kako kontrolirati svoju buntovnu narav. Bogovi su bili sposobni
zaštititi se od toga, ali ljudi nisu. Osim toga, bila je gotovo…divlja od godina
provedenih u zatvoru. Njezin jednostavan komentar – nećeš dopustiti da brat tako
razgovara s tobom, zar ne? – i između klanova su izbile krvave svađe. Nastup na
sudu – možda smijući se vladarima i njihovoj politici – i lojalni vitezovi su
pokušali ubiti svoga kralja.

Što se tiče požara, pa, nešto u njoj ju je prisililo da „slučajno“ baci baklje i
gleda kako plamenovi plešu. A krađa...nije se mogla boriti protiv glasa u glavi
koji je šaptao, Uzmi to. Nitko neće znati. Naposljetku je naučila da ako hrani svoje
potrebe za kaosom malenim stvarima – sitna krađa, bijele laži i povremena ulična
borba – može spriječiti veće katastrofe.

„I ja sam radila domaću zadaću, o tebi, također,“ rekla je nježno. „Nisi li
jednom uništavao gradove i ubijao nevine?“

Reyes se zacrvenio.

„Nisi isti čovjek kao nekada, kao što nisam ni ja -“ Prije nego što je uspjela
dovršiti rečenicu, iznenadni vjetar se podignuo oko njih, zujajući i oštar. Anya je
trepnula protiv njega, zbunjena na trenutak. „Prokletstvo!“ pljunula je, znajući što
slijedi.

Trofej Knjiga| 35

Ratnici su se smrznuli na mjestu kada je vrijeme za njih prestalo postojati,
moć veća od njihove je preuzela svijet oko njih. Čak se i Lucien, koji je pažljivo
pratio njezin razgovor s Rayesom, pretvorio u živi kamen.

Dovraga, čak i ona.
O, ne, ne, ne, pomislila je i s riječima, nevidljiva zatvorska rešetka pala je
s nje poput lišća sa zimskog stabla. Nitko i ništa ju neće zarobiti. Ne više. Njezin
se otac pobrinuo za to. Anya je krenula prema Lucienu kako bi ga pokušala
osloboditi – zašto, nije znala, nakon stvari koje joj je rekao – ali vjetar je odjednom
stao.
Usta su joj se osušila, a srce joj je počelo nestabilno plesati u grudima.
Cronos, koji je prije nekoliko mjeseci zauzeo nebesko prijestolje, donoseći nova
pravila, novu želju i nove kazne, spremao se stići.
Pronašao ju je.
Jebeno sjajno. Kada se pred njom pojavila žarka, plava svjetlost, tjerajući
tamu i zujala sa nezamislivom snagom, ona se prebacila. S osjećajem žaljenja,
koji nije trebala osjećati, ostavila je Luciena iza sebe – noseći sa sobom okus i
sjećanje njihovog poljupca.

Trofej Knjiga| 36

DRUGO POGLAVLJE

CRNA MAGLA SE SPUSTILA preko Luciena, u njegovom umu ostala je samo
jedna misao: Anya

Bio je usred razgovora s njom, pokušavajući zaboraviti kako je dobro pasala
uz njega, koliko je oštra bila njegova žudnja za njom, kako bi, za nekoliko kratkih
minuta koje provela u njegovom naručju, on izdao sve koje je poznavao za još
malo vremena s njom.

Nikad poljubac nije toliko utjecao na njega. Njegov demon je preo u
njegovoj glavi. Preo. Kao prokleta kućna mačka. To se nikad prije nije dogodilo,
a on nije razumio zašto baš večeras.

Nešto sigurno nije u redu s njim.
Zašto bi ga inače ono što je rekao, da Anya ništa ne znači, da je ništa, gotovo
ubilo. Ali morao je to reći. Za njezino dobro, a i za njegovo. Takva potreba bila
je opasna. A prepustiti joj se, bilo bi smrtonosno za njegovu slavnu kontrolu.
Kontrola. Šmrknuo bi da se mogao pomaknutu. Nije imao kontrole s tom
ženom.
Zašto se pretvarala da ga želi? Zašto ga je poljubila kao da će umrijeti bez
njegovog jezika? Žene ga jednostavno nisu željele tako. Ne više. Znao je to bolje
od ikoga.

Trofej Knjiga| 37

Ipak, Anya ga je doslovno preklinjala. A sada nije mogao izbrisati njezinu
sliku iz svoje glave. Bila je visoka, savršene visine, sa slatkim licem i savršeno
osunčanom kremastom kožom, glatkom i sjajnom i erotičnošću od koje je išla
voda na usta. Zamišljao je kako prelazi jezikom preko svakog centimetra njezinog
tijela.

Grudi su joj se gotovo izlile iz tamnoplavog polu-korzeta koji je nosila i
milje slatkih bedara bile su vidljive zahvaljujući njezinoj crnoj mini suknji i crnim
čizmama na petu.

Kosa joj je bila toliko blijeda, podsjećala je na snježnu oluju dok joj je u
valovima padala niz leđa. Oči su joj bile široke i iste tamno plave boje kao i njezin
top. Maleni nos. Pune i crvene, usne za sisanje. Ravni bijeli zubi. Zračila je
zloćom i užitkom, bila je ostvarenje svih muških snova.

U stvari, nije ju mogao izbaciti iz glave otkada je ušla u njihove živote
tjednima prije i spasila Ashlyn. Tada nije otkrila svoju zanosnu ljepotu, ali njezin
opojni miris jagoda utisnuo se u njega sve do kosti.

Sada, kada ju je okusio, Lucien je osjetio kako mu srce kuca u grudima, a
dah pali grlo, žestok i gorući. Iskusio je ono što je vidio, kada bi pogledao svoje
prijatelje Maddoxa i Ashlyn zajedno, tepanje, maženje, kao da se plaše pustiti
jedno drugo.

Neočekivano, magla se dignula, oslobađajući njegov um i tijelo i vidio je
da je još vani. Anya je nestala, a njegovi prijatelji su bili zaleđeni oko njega. Oči
su mu se suzile dok je posezao i omotao prste oko jednog od bodeža kojeg je nosio
na leđima. Što se događa?

„Reyes?“ Nije bilo odgovora. „Gideon? Paris?“

Ništa.

Trofej Knjiga| 38

Nešto se kretalo u sjenama. Lucien je polagano izvukao oružje i
čekao…spreman učiniti sve što je potrebno…čak i kada mu je misao ušla u glavu.
Anya je mogla uzeti njegove bodeže i iskoristiti ih na njemu, a on ne bi ni znao.
Ne bi mario. Bio je previše zaokupljen njome. Ali nije ih uzela. Što je značilo da
mu nije namjeravala nauditi.

Zašto mu je prišla? Pitao se ponovno.

„Zdravo, Smrti,“ rekao je muškarac koji je zvučao ozbiljno. Nitko se nije
pojavio, ali oružje je bilo istrgnuto iz Lucienovog stiska i palo na pod. „Znaš li
tko sam ja?“

Iako Lucien nije pokazao nikakvu reakciju, užas je prošao kroz njega,
proždirući sve na svom putu. Nije prije čuo taj glas, ali znao je kome pripada.
Duboko u sebi, znao je. „Gospodar Titan,“ rekao je. Ne tako davno Lucien bi
prihvatio priznanje od ovoga boga. Sada je znao bolje.

Aeron, čuvar Gnjeva, dobio je takvo priznanje prije mjesec dana. Naređeno
mu je da ubije četiri ljudske žene. Zašto, Titani su to odbili otkriti. Aeron je odbio
taj zadatak i sada je nevoljni gost Gospodareve tamnice, prijetnja za sebe i svijet.
Žeđ za krvlju javljala se u ratniku svake minute svakog dana.

Lucien je mrzio vidjeti svoga prijatelja svedenog na takvo životinjsko
stanje. Još gore, mrzio je rastući osjećaj bespomoćnosti u sebi, znajući da, koliko
god bio jak, nije bilo ništa što može učiniti. Sve zbog bića koje se materijaliziralo
ispred njega.

„Čemu dugujem ovu...čast?“ Pitao je.

Fluidan poput vode, Cronus je zakoračio u snop jantarne mjesečine. Imao
je gustu srebrnu kosu i odgovarajuću bradu. Dugo platno omotavalo je njegovo
visoko, tanko tijelo, tako dobro tkano da je moglo biti svila. Oči su mu bile tamni,
bazeni bez dna.

Trofej Knjiga| 39

U lijevoj ruci držao je kosu smrti, oružje koje bi Lucien volio prisvojiti i
iskoristiti na okrutnom bogu, jer je moglo odrubiti glavu besmrtnika u sekundi.
Kao reinkarnirana Smrt, kosa je trebala biti njegova, kako bilo, ali je nestala kada
je Cronus zatvoren. Lucien se pitao kako ju je Cronus uspio naći – i može li naći
Pandorinu kutiju tako lako.

„Ne sviđa mi se tvoj ton,“ konačno je odgovorio kralj, varljivo smireno.
Karakteristika koju je Lucien dobro poznavao, jer je i on to koristio pokušavajući
držati osjećaje pod kontrolom.

„Ispričavam se.“ Gad. Usprkos oružju, Cronus nije izgledao dovoljno
moćno da bi sam uspio pobjeći iz Tartara i zbaciti prijašnjeg kralja, Zeusa. Ali
jest. S brutalnošću i lukavstvom, dokazujući da nije bio netko koga treba naljutiti.

„Upoznao si divlju i neuhvatljivu Anyu.“ Sada šaputavo, blagi glas je
plivao kroz noć, ali bio je toliko natopljen moći da je mogao oboriti cijelu vojsku.

Lucienova bojazan povećala se stotinu puta. „Da. Upoznao sam je.“

„Poljubio si je.“

Ruke su mu se stisnule - zbog sjećanja, u bijesu jer je tako strastven trenutak
promatrala ova omražena osoba. Miran. „Da.“

Cronus je kliznuo prema njemu, tih kao noć. „Nekako joj je uspjelo da me
izbjegava mnoge tjedne? Tebe, međutim, traži? Što misliš, zašto je tako?“

„Najiskrenije, ne znam.“ I nije. Njezina pažnja mu nije imala smisla.
Vatrenost njezina poljupca zasigurno je bila lažna. A ipak, uspjela ga je zapaliti,
tijelo, dušu i demona.

„Nema veze.“ Bog je posegnuo za njim i zastao da mu se duboko zagleda
u oči. Cronus je čak i mirisao na snagu. „Sad ćeš je ubiti.“

Na tu izjavu, Smrt je uzdrmala kavez Lucienovog uma, ali prvi puta Lucien
nije bio siguran je li demon to učinio u žudnji ili ogorčenosti.

Trofej Knjiga| 40

„Ubiti ju?“

„Zvučiš iznenađeno.“ Napokon ispustivši Lucienov pogled, bog je prošao
kraj njega kao da je razgovor završen.

Iako je to bio najmanji dodir, Lucien je poletio unatrag kao da ga je udario
automobil, mišići su mu se grčili, a pluća stezala. Kada se ispravio, pokušavajući
uhvatiti dah, okrenuo se. Cronus je odlazio u tamu, uskoro će nestati.

„Ako vam je drago,“ rekao je, „Mogu li pitati zašto ju želite...mrtvu?“

Bog se nije okrenuo kada je rekao, „Ona je Anarhija, problem svima koji je
susretnu. To bi trebao biti dovoljan razlog. Trebao bi mi zahvaliti na ovoj časti.“

Zahvaliti mu? Lucien je stisnuo čeljust kako bi utišao riječi koje su prijetile
izbiti na njegovim usnama. Sada, više nego prije, želio je odsjeći bogu glavu.
Ostao je na mjestu, znajući koliko brutalna može biti bogova odmazda. On, Reyes
i Maddox su tek nedavno bili oslobođeni drevne kletve zbog koje je Reyes bio
prisiljen svaku večer probosti Maddoxa, a Lucien je bio primoran ispratiti dušu
poginulog ratnika u pakao.

Grci su bacili kletvu smrti na njih nakon što je Maddox nehotice ubio
Pandoru. Koliko teža bi bila kazna Titana ako Lucien ubije njihovog kralja?

Iako Luciena nije bilo briga što će učiniti njemu, bojao se za svoje prijatelje.
Već su izdržali više mučenja nego što bi itko trebao u stotinu života.

Ipak se našao kako govori: „Ne želim činiti ovo djelo.“ Neću. Uništiti prekrasnu
Anyu bilo bi prokletstvo samo po sebi, sumnjao je tako.

Nije vidio da se Cronus kreće, ali u trenutku mu se bog unio u lice. Te svijetle,
nezemaljske oči probijale su Luciena poput mača, dok je kosom zamahnuo ispred
Reyesoveog vrata. „Koliko god bude potrebno, ratniče, što god budeš trebao
učiniti, donijet ćeš mi njezino mrtvo tijelo. Nemoj izvršiti moju zapovijed, ti i oni
koje voliš patit ćete.“

Trofej Knjiga| 41

Bog je nestao u zasljepljujućem azurnom svjetlu, nestao je brzo kako se i
pojavio, a svijet se pokrenuo kao da se nikada nije ni zaustavio. Lucien nije mogao
uhvatiti dah. Jednim zamahom zgloba mogao je – uzeo bi – Reyesevu glavu.

„Kog vraga?“ Zarežao je Reyes gledajući oko sebe. „Kamo je otišla?“
„Bila je upravo ovdje.“ Paris se vrtio u krugu, pregledavajući područje i
stežući svoj bodež.
Patit ćeš ti i svi oni koje voliš, rekao je kralj. Nije bilo hvalisanje. Apsolutna
istina. Lucien je stisnuo šake i progutao žuč. „Vratimo se unutra i uživajmo u
ostatku večeri,“ uspio je izgovoriti. Trebao je vremena da razmisli.
„Hej, pričekaj sekundu,“ Paris je počeo.
„Ne,“ Lucien je rekao odmahujući glavom. „Nećemo više pričati o ovome.“

Zurili su u njega nekoliko dugih, tihih trenutaka. Naposljetku je svaki od
njih kimnuo. Nije spomenuo posjet boga ili Anyin nestanak dok je prolazio pokraj
njih. Nije spomenuo Cronusa ili Anyu dok su ulazili u klub. Nije ih spomenuo ni
kada su se muškarci raštrkali u različitim smjerovima, gledajući ga začuđeno.

No kad je Reyes pokušao proći pokraj njega, ispružio je ruku zaustavljajući
ga.

Reyes se zaustavio nakratko i zbunjeno ga pogledao.

Lucien je pokazao prema stolu u pozadini, onaj za kojim je sjedio, s
pokretom brade. Reyes je kimnuo s razumijevanjem i krenuli su prema njemu i
sjeli.

„Reci,“ rekao je Reyes, sjedajući, zagledao se u plesni podij kao da ležerno
raspravljaju o vremenu.

„Istraživao si Anyu. Koga je ubila da je zaslužila zatvaranje? Zašto ga je
ubila?“

Trofej Knjiga| 42

Glazba je odjekivala, podrugljiv tempo u pozadini. Stroboskopska svjetla
plesala su preko Reyesove brončane kože i očiju tamnih kao noć. Slegnuo je.
„Svici koje sam pročitao ne govore zašto, samo tko. Aias.“

„Sjećam se njega.“ Lucianu se nikad nije sviđao arogantni gad. „Vjerojatno
je to zaslužio.“

„Kada ga je ubila bio je kapetan besmrtne straže. Pretpostavljam da je Anya
izazvala neku katastrofu, Aias ju je trebao uhititi i oni su se borili.“

Lucien je iznenađeno trepnuo. Samozadovoljan, arogantni Aias je zauzeo
njegovo mjesto? Prije otvaranja Pandorine kutije, Lucien je bio kapetan, čuvar
mira i zaštitnik kralja bogova. Jednom kada je demon smješten u njega, međutim,
on više nije bio prikladan i dužnost mu je oduzeta. Tada su on i ratnici koji su mu
pomogli ukrasti kutiju protjerani s neba.

„Pitam se želi li sljedeći udariti na tebe,“ odvrati Reyes.

Možda, iako je imala priliku to učiniti večeras, a nije to iskoristila. Zaslužio
bi to doduše, bez sumnje. Kada su prvi puta došli na zemlju, on i njegovi prijatelju
nisu prouzročili ništa osim tame i uništenja, boli i patnje. Nisu imali kontrolu nad
svojim demonima i ubijali su nasumice, uništavali domove i obitelji, donosili glad
i bolesti.

Do vremena kada je naučio suzbiti svoju zlobniju polovicu, bilo je
prekasno. Lovci su već ustali i započeli borbu protiv njih. U to vrijeme, nije ih
krivio, osjećao se kao da su to zaslužili. Onda su ti Lovci ubili Badena, čuvara
nepovjerenja kao i Lucienovog brata stjecajem okolnosti. Gubitak ga je uništio,
potresao ga do srži.

Razumjeti kako Lovci razmišljaju, nije više bilo važno, a on je pomogao
smanjiti broj odgovornih. Poslije je ipak želio mir. Slatki mir. Neki od ratnika
nisu. Oni su željeli uništiti sve Lovce.

Trofej Knjiga| 43

Tako su se Lucien i još pet ratnika preselili u Budimpeštu, gdje su živjeli
bez rata stotinama godina. Prije nekoliko tjedna ostalih šest Gospodara je stiglo u
grad, za petama Lovcima koji su bili odlučni jednom i zauvijek riješiti svijet
Luciena i njegovih ljudi. Samo tako zavladala je krvna osveta. Ovoga puta neće
moći pobjeći. Dio njega više nije htio bježati. Dok Lovci ne budu potpuno
uništeni, neće biti mira.

„Što si još otkrio o Anyi?“ pitao je Reyesa.

Ratnik je slegnuo ramenima. „Kao što sam spomenuo vani, ona je jedina
kći Dysnomie.“

„Dysnomie?“ Stavio je dva prsta na čeljust. „Ne sjećam je se.“

„Ona je boginja bezakonja i najomraženiji besmrtnik među Grcima.
Spavala je sa svakim muškarcem, bio on oženjen ili ne. Nitko ne zna tko je Anyin
otac.“

„Nema sumnji?“

„Kako je moglo biti kada je dotična majka svaki dan imala nekoliko
različitih ljubavnika?“

Pomisao da je Anya krenula majčinim stopama i uzimala različite muškarce
u svoj krevet ljutila je Luciena. Nije ju želio željeti, ali želio ju je – očajnički. Jest.
Uistinu, pokušao joj se oduprijeti. I uspio bi, da nije shvatio tko je ona i povezao
da je besmrtna. Pomislio je, Ne može umrijeti. Za razliku od smrtnika, ne može
biti uzeta od mene ako joj se prepustim. Nikad joj neću morati uzeti dušu.

Kakva je budala bio. Trebao je znati bolje. On je bio Smrt. Svi mogu biti
uzeti. On, njegovi prijatelji. Boginja. Vidio je više gubitaka u jednom danu nego
većina u cijelom životu.

„Iznenadilo me,“ rekao je Reyes, „Da takva žena ima kći koja izgleda kao
anđeo. Teško je povjerovati da je lijepa Anya u stvari zla.“

Trofej Knjiga| 44

Njezin poljubac bio je grešan. Tako divan. Ali žena koju je držao u svojim
rukama nije se činila zlom. Slatkom, da. Zabavna, apsolutno. I dovoljno šokantno,
ranjiva i divno zahtjevna. Njega.

Zašto ga je poljubila? Pitao se ponovno. Mučilo ga je pitanje i nedostatak
odgovora. Zašto je plesala za njega? S njim? Je li htjela nešto od njega? Ili joj je
bio samo izazov? Netko koga će zavesti i zarobiti i napustiti zbog nekoga
privlačnijeg, smijući se ružnom muškarcu koji je bio lakovjeran?

Na samu pomisao Lucienova krve se ohladila. Nemoj tako razmišljati.
Samo ćeš se mučiti. O čemu je onda trebao razmišljati? Njezinoj smrti? Bogovi,
nije bio siguran može li to učiniti.

Jer mu je pomogla prije nekoliko tjedna, dugovao joj je uslugu. Kako može
ubiti ženu kojoj je bio dužan? Kako može ubiti ženu koju je okusio? Ponovno?
Uhvatio se za koljena, stisnuo, pokušao podčiniti iznenadni nalet tame koja je
kolala kroz njega.

„Što još znaš o njoj? Sigurno postoji još nešto.“

Reyes je još jednom slegnuo. „Anya je prokleta na neki način, ali ne postoji
naznaka kakva je to kletva.“

Prokleta? Otkriće ga je šokiralo i naljutilo. Je li patila zbog toga? I zašto je
on mario? „Postoji li naznaka tko je odgovoran za kletvu?“

„Themis, boginja pravde. Ona je Titan, iako ih je izdala i pomogla Grcima
kada su zauzeli nebesko prijestolje.“

Lucien se prisjetio boginje, iako je slika u njegovoj glavi bila mutna.
Visoka, tamnokosa i vitka. Aristokratsko lice i nježne ruke koje su lepršale dok je
govorila. Ponekad je bila nježna, a ponekad nepodnošljivo oštra. „Čega se sjećaš
o Themis?“

„Samo da je supruga Tartara, zatvorskog čuvara.“

Trofej Knjiga| 45

Lucien se namrštio. „Možda je proklela Anyu kako bi je kaznila zato što je
povrijedila Tartara kako bi pobjegla?“

Reyes je odmahnuo glavom. „Ako je vremenski slijed u svicima točen,
kletva je bačena prije nego što je zatvorena.“ Kliknuo je jezikom. „Možda je Anya
kao i njezina majka. Možda je spavala s Tartarom i naljutila boginju. Nije li to
zašto većina žena želi zlo drugim ženama.“

Ta sumnja nije dobro sjela Lucienu. Prešao je rukom preko lica, ožiljci su
bili toliko naborani da su mu ogrebli dlan. Jesu li ogrebli Anyu? Pitao se iznenada.
Ispod oštećenog tkiva, obrazi su mu se zagrijali u poniženju. Vjerojatno je bila
naviknuta na savršenstvo kod svojih muškaraca i sjećati će ga se kao ružnog
ratnika koji je iritirao njezinu lijepu kožu.

Reyes je prešao prstom preko ruba prazne čaše na stolu. „Ne sviđa mi se
što joj dugujemo. Ne sviđa mi se što je došla u klub. Kao što sam ranije rekao,
Anya ostavlja trag uništenja i kaosa gdje god da krene.“

„Mi ostavljamo trag uništenja i kaosa gdje god da idemo.“

„Prije jesmo, ali nikada nismo uživali u tome. Ona se smiješila dok te
zavodila.“ Reyes se mrštio. „Vidio sam kako si ju gledao. Kao što sam ja gledao
Daniku.“

Danika. Jedna od ljudi koje je Aeronu bilo naređeno ubiti. Reyes ju je želio
više od sljedećeg daha, Lucien je sumnjao, ali je bio prisiljen pustiti je i nadati se
da će biti pošteđena božje brutalnosti. Lucien je mislio da ratnik od tada žali zbog
te odluke, želio ju je zaštititi izbliza i osobno.

Što ću učiniti? Lucien je znao što želi učiniti. Zaboraviti Anyu i ignorirati
Cronusa kao i Aeron. Ali ignorirati kralja bogova, bio je poziv za kaznu – kao i
Aeron. Njegov prijatelj nije mogao više trpjeti. U to je bio siguran. Već su bili na
rubu između dobra i zla. Malo ičega i oni će pasti, samo se prepustiti svojim
demonima i prestati se boriti s konstantnom potrebom za uništenjem.

Trofej Knjiga| 46

Udahne. Prokleti bogovi. Nebeska zapovijed došla je u najgorem trenutku.
Pandorina kutija je bila negdje vani, skrivena negdje, prijetnja njegovoj
egzistenciji. Ako ju lovac nađe prije njega, demon može biti izvučen iz njega,
ubijajući ga, jer su čovjek i demon bili neraskidivo vezani.

Dok Lucienu nije smetala pomisao na vlastitu smrt, odbio je dopusti da
njegova braća budu ozlijeđena. Osjećao se odgovornim za njih. Da on nije otvorio
kutiju kako bi osvetio svoj ranjeni ponos jer nije bio izabran da je čuva, njegovi
ljudi ne bi bili prisiljeni smjestiti demone u svoja tijela. Ne bi im uništio živote –
živote u kojima su nekada uživali kao elitni grčki ratnici. Veseli, bezbrižni. Čak
sretni.

Opet je izdahnuo. Da zaštiti prijatelje od daljnje patnje, on će morati ubiti
Anyu kako je naređeno, Lucien je odlučio sa žaljenjem. Što je značilo da mora
loviti boginju. Što je značilo da joj opet mora biti blizu.

Pomisao da bi još jednom bio u Anyinoj prisutnosti, mirisao njezin miris
jagoda, mazio njezinu mekanu kožu, privlačila ga je i mučila. Kao i nekada davno,
kada se zaljubio u smrtnicu imena Mariah, a ona u njega, nije osjećao ovakvu
želju. Snažan bol koji mu se razlijevao tijelom, odbijao je nestati.

Mariah...slatka, nevina Mariah, žena kojoj je dao svoje srce nedugo nakon
što je naučio kontrolirati svog demona. Do tada je na zemlji živio sto…dvjesto?
godina, vrijeme se činilo nepostojećim, svaki dan isti kao i prethodni. Onda je
vidio Mariah, život je postao bitan. Želio je nešto dobro, nešto čisto da izbriše
tamu.

Ona je bila zraka sunca njegovoj ponoći, sjajna svijeća u nemilosrdnom
mraku i nadao se da će provesti vječnost obožavajući ju. Ali ubrzo se razboljela.
Smrt je odmah znala da neće preživjeti. Lucien joj je trebao odmah uzeti dušu, ali
nije se mogao prisiliti da to učini.

Trofej Knjiga| 47

Tjednima joj je bolest plijenila tijelo uništavajući je dio po dio. Što je duže
čekao, nadajući se da će zacijeliti, ona je više patila. Pred kraj je molila,
preklinjala, plakala i vrištala za smrću. Slomljenog srca, znajući da nikad više
neće biti zajedno, slomio se i izvršio svoju dužnost.

Te noći je zadobio ožiljke.

Lucien je na sebi izrezao trake otrovnom oštricom; svaki put kada su rane
pokušale zacijeliti on je molio za ožiljke i opet se rezao. I opet. Čak se i zapalio
dok se koža nije prestala pomlađivati. U svojoj tuzi, nadao se osigurati da mu
nijedna ženka nikad više neće prići, da više nikad neće osjetiti gubitak voljene
osobe.

Nikad nije požalio tu odluku. Do sada. Uništio je svaku priliku da bude
muškarac kojega bi Anya uistinu željela. Žena, fizički savršena kao ona koja
zaslužuje takvog čovjeka. Namrštio se. Zašto je tako razmišljao? Morala je
umrijeti. Želja s bilo koje strane bi samo zakomplicirala stvari. Pa, zakomplicirala
ih još više.

Još jednom se Anyin lik urezao u njegov um, zaokupljujući mu misli.
Njezino lice je bilo seksualna gozba, a njezino tijelo seksualni vrhunac. Kao
čovjek, urlao je od bijesa na pomisao da to uništi. Kao besmrtni ratnik, pa, urlao
je također.

Možda bi mogao uvjeriti Cronusa da ukine svoju zapovijed.
Možda…Lucien je frknuo. Ne. To ne bi uspjelo. Pokušaj pregovaranja s
Cronusom bio je gluplji od ignoriranja. Kralj bogova naredio bi mu samo nešto
gore.

Dovraga s ovim! Zašto ju je Cronus želio mrtvu? Što je učinila?

Je li ga zamijenila drugim?

Trofej Knjiga| 48

Lucien je ignorirao izmaglicu ljubomore i posesivnosti koja mu je pala
preko očiju. Zanemario je ono moje koje mu je odzvanjalo u ušima.

„Čekam,“ rekao je Reyes, razbijajući njegove misli.
Trepnuo je pokušavajući raščistiti svoj um. „Za?“
„Da mi kažeš što se tamo dogodilo.“
„Ništa se nije dogodilo,“ lagano je lagao i mrzio se zbog potrebe.
Reyes je odmahnuo glavom. „Tvoje su usne još uvijek modre i natečene od
poljupca. Kosa ti je raščupana gdje je prolazila prstima kroz nju. Stao si ispred nje
kada smo je mislili uhvatiti, a onda je samo nastala. Ništa se nije dogodilo?
Pokušaj ponovno.“
Reyes je imao dovoljno briga bez da mora nositi i Lucienov teret. „Reci
drugima da ću ih sresti u Grčkoj. Neću putovati s njima kako je bilo planirano.“
„Što?“ Reyes se namrštio. „Zašto?“
„Dobio sam zapovijed da uzmem dušu,“ bilo je sve što je rekao.
„Uzmeš dušu? Ne da ju otpratiš do raja ili pakla? Ne razumijem.“
Kimnuo je glavom. „Ne moraš razumjeti.“
„Znaš da mrzim kad postaneš tajnovit. Reci mi tko i zašto.“
„Je li to bitno? Duša je duša, a ishod je isti bez obzira na razlog. Smrt.“
Lucien je pljesnuo Reyesovo rame i gurnuo ga na noge. Prije nego što je ratnik
mogao izgovoriti još jednu riječ, Lucien je izašao iz kluba, ne zaustavljajući se
dok nije stigao na mjesto na kojem ju je poljubio - i izgubio - Anya.
U zabačenom kutku svoga uma mogao je čuti njezino stenjanje. Gotovo je
mogao osjetiti njezine nokte u svojim leđima, a bokovi kako joj se uvijaju oko
njegove erekcije. Erekcije koja nije popustila. Usprkos svemu.

Trofej Knjiga| 49