Federico Moccia-Tri metra iznad neba

Babi i Step dva su potpuno različita svijeta. Ona je dobro odgojena
srednjoškolka i romantična djevojka, a on buntovan i nasilan tip. Nju
automobilom voze u školu, a on gradom kruži na motoru. Step voli
opasnost i mrzi pravila, a Babi potpuno obrnuto. Igrom su se slučaja sreli i
počele su nevolje ...

Tri metra iznad neba je romantično-sociološka drama o zabranjenoj ljubavi
između dvoje mladih koji su se, premda različiti, a možda upravo zbog
toga, našli u nevjerojatnoj vezi koja je istovremeno bila i neizbježna.
Osjećaji koji su ih preplavili bili su iskustvo prve prave ljubavi, one koja se
pamti unatoč svim zabranama. U ovoj dirljivoj priči mladići su buntovnici
koji jure na motorima, izlažući se riziku i opasnostima dok djevojke
maštaju o muškarcu svog života. Federico Moccia napisao je snažnu i
dirljivu ljubavnu priču a istodobno i kroniku jednog doba i jedne generacije.
Atmosferu osamdesetih živopisno je oslikao nezaboravnim glazbenim
hitovima, odjevnim brendovima za kojima se otimalo i buntom mladih koji
je, zapravo, skrivao duboke traume. Ovim romanom, na temelju kojega su
snimljene dvije filmske verzije, talijanska i španjolska, ispisao je posvetu
tom nezaboravnom dobu prošlog stoljeća kojem se mladi i danas vraćaju sa
znatiželjom i zanimanjem.

Strastvena priča o Babi i Stepu jedna je od onih koje odolijevaju zaboravu
kao što mu odolijevaju i vječni Romeo i Julija, Tony i Maria iz Priče sa
Zapadne strane te Ryan O'Neal i Ali McGraw iz Ljubavne priče.

Nakladnik

HENA COM

Zagreb, rujan, 2012.
I. izdanje

Za nakladnika: Uzeir Huskovic
Urednica: Nermina Huskovic

Lektura: Suzana Janašic
Prevoditeljica: Mirna Cubranic
Graficko oblikovanje: Goran Stancic

Naslov izvornika
Federico Moccia, TRE METRI SOPRA IL CIELO
Giangiacomo Feltrinelli Editore, Milano 2004.
Copyright © 2004, Giangiacomo Feltrinelli Editore
Copyright © za hrvatsko izdanje NENA COM, 2012.

athia ima najljepšu guzu u Europi." Crveni grafit, plod kradomične
ruke potpomognute bočicom spreja pod okriljem noći, blista u svoj
svojoj bezočnosti na debelom stupu nadvožnjaka u Ulici Francia.
U blizini, jedan pravi orao, isklesan prije mnogo godina, zacijelo je vidio
krivca, ali nikad neće progovoriti. Malo niže, kao orlić zaštićen
grabežljivim mramornim kandžama, sjedi on.
Kratka kosa, ošišana gotovo na četkicu, na vratu visoko izbrijana kao u
marinca.
Tamnoj Levisovoj jakni nedostaje jedan gumb, ostavljen zajedno s malo
plavog laka njegova motora na asfaltu jednog preuskog zavoja.
Podignuti okovratnik, Camel u ustima, Ballorama na očima potcrtavaju
njegov izgled opasnog tipa, ali zapravo mogao je i bez njih. Imao je
predivan osmijeh, ali malobrojni su bili oni koji su imali sreće diviti mu se.
Promatrao je automobile u dnu nadvožnjaka koji su se prijeteći zaustavili
na semaforu. Nepomični, da nisu bili različiti izgledali bi kao poredani za
utrku, jedan 126, jedan Maggiolone, jedna Fiesta, jedan američki automobil
koji nije mogao pobliže odrediti, jedna 155-ica.
Nasmiješio se.
Malo dalje, u jednom Mercedesu 190, jedan vitak prst s kratkim,
izgriženim noktima lagano gurne kasetu koja je napola izvirivala iz
posljednjeg modela kasetofona Alpine. Buka motora uhvatila je vrpcu i
odnijela je sa sobom u unutrašnjost kasetofona. Iz bočnih zvučnika Pioneer
najednom se začuo glas neke mlade pjevačice.
Automobil je krenuo nježno prateći bujicu. U malenoj kabini ćutio se
miris vozačeva losiona poslije brijanja. Pomislila je kako niti da želi, nema
nikoga kome bi mogla reći "Odlazi, ljubavi", radije bi drage volje otjerala
svoju sestru koja je sa stražnjeg sjedala neumorno ponavljala: "Stavi Erosa,
daj, želim slušati Erosa".

Mercedes je prošao upravo u trenutku kad je ona cigareta, već popušena,
pala na tlo, odbačena preciznim trzajem ruke i potpomognuta laganim
vjetrom. Sišao je s mramornih stuba, popravio svoje Levisice 501 i zatim
zajahao plavu Hondu VF 750 Custom, lagano ogrebanu na blatobranu.
Okrenuo je ključ, jedva dodirnuo gumb, spustio papučicu.

Najednom je zeleni osvijetljeni natpis Neutral nestao i kao čarolijom,
ponovno se našao među automobilima. Njegova Tobacco tenisica mijenja
brzine, zaustavlja ili ubrzava motor koji ga snažno tjera poput vala, sad
desno, sad lijevo. Naginje se meko i lagano, prolazeći kroz uske prostore
između dva automobila kao kroz skijaška vrata.

Sunce je izlazilo, bilo je jutro, lijepo jutro. Ona je išla u školu, on je bio
još budan nakon neprospavane noći. Bio bi dan kao i svaki drugi da se, na
tom semaforu, nisu zaustavili jedno blizu drugoga.

Crveno.
On ju je pogledao. Kroz otvoreni prozor stršao je pramen pepeljastoplave
kose. Na mahove se otkrivao njezin nježan vrat, na kojem su pahuljaste
zlaćane dlačice slijedile smjer koji je utro vjetar prirode. Blag, ali odlučan
profil zaustavljao se na dva rumena obraza, a plave oči, nježne i vedre,
sanjivo su spuštenih vjeđa slušale drugu pjesmu Vita mia. Začudila ga je
tolika smirenost, možda je to bio razlog.
"Hej!"
Ona se okrenula prema njemu, gotovo iznenađena, otvarajući plave oči,
krupne, bezazlene. Promatrao ju je. Neobičan, zaustavljen blizu nje, na
motoru, širokih ramena, ruku već previše potamnjelih za sredinu travnja.
Njegove oči, skrivene tamnim naočalama, sigurno bi dodale još nešto
drskosti tom izrazu lica.
"Bi li se voljela malo provozati sa mnom?"
"Ne, idem u školu."
"Pa nemoj ići, markiraj. Pokupit ću te tamo naprijed."
"Oprosti." Usiljeno se nasmiješila. "Pogrešno sam odgovorila, ne bih se
voljela provozati s tobom."
"Vidi, sa mnom ćeš se zabaviti ..."
"Čisto sumnjam."
"Riješit ću sve tvoje probleme."
"Nemam problema."
"Ovaj put sam ja taj koji sumnja."
Zeleno.

Mercedes 190 pojuri, ostavljajući njegov samouvjereni osmijeh na
mjestu. Otac se okrene prema njoj: "Tko je to bio? Neki tvoj prijatelj?"

"Ne, tata, samo neki kreten ..."
Nekoliko sekundi kasnije, Honda se ponovno približila lijepoj djevojci.
Stavio je dlan na prozor i desnom dodao malo gasa, tek toliko da se ne mora
previše naprezati, iako pri brzini od četrdeset kilometara na sat s onom
svojom rukom sigurno ne bi imao problema.
Jedini koji je naizgled imao problema bio je njen otac.
"Što to radi ovaj vjetropir? Zašto se toliko približio?"
"Ništa ti ne brini, tata, ja ću to riješiti."
Odlučno se okrenula prema njemu.
"Čuj, zar doista nemaš nikakvog pametnijeg posla?"
"Ne."
"Nađi si ga."
"Već sam našao nešto što mi se sviđa."
"A to je?"
"Provozati se s tobom. Daj, odvest ću te na Olimpicu, jurit ćemo
motorom, nakon toga ti nudim doručak i vratit ću te pred školu. Obećajem
ti."
"Vjerujem da tvoja obećanja ne vrijede ni pišljiva boba."
"Istina," nasmiješi se, "vidiš, već toliko toga znaš o meni, priznaj, već ti
se sviđam, zar ne?"
Nasmiješila se i odmahnula glavom.
"Sad je dosta." Otvorila je knjigu koju je izvadila iz svoje Gherardinijeve
torbe. "Moram misliti na svoj stvarni i jedini problem."
"A to je?"
"Usmeni iz latinskog."
"A ja sam mislio da je seks."
Ozlojeđeno se okrenula. Ovaj put se više nije smiješila, čak ni usiljeno.
"Makni ruku s mog prozora."
"Gdje hoćeš da je stavim?"
Pritisnula je jedan gumb. "Ne mogu ti reći, otac mi je ovdje."
Električni prozor počeo se dizati. Čekao je do zadnjeg časa, tek tad
pomaknuo ruku i dobacivši joj posljednji pogled, odmaknuo se.
"Vidimo se."
Nije uspio čuti njezino suho "ne". Lagano se nagnuo udesno. Ušavši u
zavoj, dodao je gas i dobivši brzinu nestao između automobila. Mercedes je

nastavio ravno svojim putem, sad mirnijim, prema školi.
"Znaš li tko je on?" Glava njezine sestre najednom iskrsne između dva

sjedala. "Zovu ga Deset plus."
"Za mene je običan idiot."
Otvorila je knjigu iz latinskoga i počela ponavljati apsolutni ablativ. U

jednom trenutku prestala je čitati i pogledala kroz prozor. Je li latinski
uistinu njezin jedini problem? Naravno, nije ono što je rekao onaj tip.
Uostalom, nikad ga više neće vidjeti. Odlučno je nastavila čitati. Automobil
je skrenuo ulijevo, prema školi Falconieri.

"Da, nemam problema, i nikad ga više neću vidjeti."
Zapravo, nije znala koliko je u krivu. U obje tvrdnje.

jesec je bio visoko na nebu i blijed među najvišim granjem jednog
lisnatog stabla. Zvukovi neobično daleki. S jednog prozora dopirale
su pojedine note neke spore, ugodne glazbe. Jedan malo stariji
momak pripremao je ispit. Malo niže, bijele linije teniskog terena blještale
su ravne na bljedilu mjesečine, a dno praznog bazena tužno čekalo ljeto. U
međuvremenu, ponekom jesenjem listu bilo je dopušteno ostati još malo,
prije no što ga potjera cjepidlaka od pazikuće. Na jednom od prvih katova
otmjene stambene zgrade, među njegovanim biljem i podignutim drvenim
roletama, jedna plavokosa djevojka, ne naročito visoka, modrih očiju i
baršunaste kože, neodlučno se promatrala u zrcalu.
"Treba li ti ona crna majica, ona Onyxova s elastinom?"
"Ne znam."
"A plave hlače?" glasnije je povikala Daniela iz svoje sobe.
"Ne znam."
"A tajice, hoćeš li ih odjenuti?"
Daniela se sad zaustavila na vratima, promatrala Babi pred otvorenim
ladicama uz krevet i garderobom raštrkanom posvuda, kao kad se u
američkim filmovima osoba vrati kući, a netko je isprevrtao njegov stan od
poda do stropa. Dapače, još gore.
"Onda ću uzeti ovaj komplet ..."
Daniela se zaputila kroz Supergine tenisice raznih boja raštrkane na
podu, sve veličine trideset sedam.
"Ne! Njega nećeš obući jer mi je važan."
"Svejedno ću ga uzeti."
Babi se naglo uspravila, a zatim s rukama na bokovima rekla: "Oprosti,
ali nijednom ga nisam obukla ..."
"Mogla si to već učiniti."
"Osim toga, sve mi proširiš."

Daniela se zaustavila i polako okrenula prema sestri, ironično je
promatrajući.

"Molim? Ti se šališ? Ti si ta koja je neki dan obukla moju plavu suknju s
elastinom, a sad moraš biti vrač da bi u njoj vidio moje lijepe obline."

"Kakve to ima veze? Tu je suknju proširio Chicco Brandelli."
"Molim? Chicco je probao moju suknju, a ti mi nisi rekla ni riječ?"
"Nema se Bog zna što ispričati."
"Ne vjerujem, sudeći po mojoj suknji."
"Samo ti se čini. Što kažeš na ovaj plavi sako i ispod njega košulju boje
ružičaste breskve?"
"Ne mijenjaj temu. Reci mi kako je bilo."
"Oh, znaš kako idu te stvari."
"Ne znam."
Babi je pogledala mlađu sestru. Istina je, nije znala. Nije još mogla znati.
Bila je još previše bucmasta i na njoj nije bilo ničeg dovoljno lijepog da bi
nekoga uvjerila da joj proširi suknju.
"Ništa. Sjećaš se kako sam neko poslijepodne rekla mami da idem učiti
kod Palline?"
"Da, i onda?"
"I onda, otišla sam u kino s Chiccom Brandellijem."
"I?"
"Film nije bio Bog zna što, a kad sam ga malo bolje pogledala, nije bio ni
Chicco."
"Da, ali prijeđi na ono bitno. Kako to da se proširila suknja?"
"Pa, film je već trajao nekih desetak minuta, a on se stalno meškoljio na
sjedalu. Pomislila sam: istina da je ovo kino baš neudobno, ali čini mi se da
Ciccio nešto smjera. I doista, nakon kratkog vremena, primaknuo mi se
nekako bočno i prebacio ruku preko naslona mog sjedala. Slušaj, što kažeš
da obučem kompletić, onaj zeleni s gumbićima sprijeda?"
"Pričaj dalje!"
"Ukratko, s naslona se malo pomalo spustio na rame."
"A ti?"
"Ja ... ništa. Pravila sam se da ga ne primjećujem. Gledala sam film, kao
opsjednuta. A onda me je privukao k sebi i poljubio."
"Chicco Brandelli te poljubio? Vau!"
"Zašto si toliko uzbuđena?"
"Pa, zgodan je frajer."

"Da, ali on je u to previše uvjeren ... Stalno se provjerava, gleda u
ogledalu ... No, ukratko, nakon pauze gotovo je odmah zauzeo gard. Kupio
mi je kornet Algida. Film se znatno poboljšao, možda malo i zaslugom
gornjeg dijela korneta, onog s lješnjacima. Bio je fenomenalan. To mi je
odvuklo pozornost, i uhvatila sam ga s rukama malo previše nisko za moj
ukus. Pokušala sam ga odmaknuti, ali on se ne da, uhvatio se za tvoju plavu
suknju i ne pušta. I tamo se proširila!

"Koja svinja!"
"Baš, zamisli, nije popuštao. A znaš što je nakon toga učinio?"
"Ne, što je učinio?"
"Otkopčao je hlače, uhvatio me za desnu ruku i gurao je prema rasporku.
Da, ukratko, prema svojoj stvari ..."
"Ne! Stvarno je prava svinja! I onda?"
"Onda sam ja, da bih ga smirila, morala žrtvovati svoj kornet. Gurnula
sam mu ga u raskopčane hlače. Da si samo vidjela kako je skočio!"
"To, sestro! Algidin kornet ..."
Prasnule su u smijeh. Zatim se Daniela, koristeći nastalo veselje, udaljila
iz sestrine sobe s njezinim zelenim kompletom.

Malo dalje, u radnoj sobi, na mekoj sofi s kašmirskim uzorkom, Claudio je
napunio lulu. Silno ga je zabavljalo to veliko petljanje s duhanom, ali
zapravo je bila riječ samo o kompromisu, budući da mu u kući više nisu
dopuštale da puši svoj Marlboro. Supruga, strastvena tenisačica, i kćerke,
previše opsjednute zdravim životom, korile su ga zbog svake zapaljene
cigarete pa je zbog toga prešao na lulu. "Daje ti više otmjenosti, s njom
djeluješ intelektualnije!" rekla je Raffaella. I dobro je promislio. Bolje
držati taj komad drveta među usnama i kutiju Marlbora skrivenu u džepu
sakoa, nego raspravljati s njom.

Povukao je dim iz lule gurnuvši u nju upaljenu šibicu i pregledavao
televizijske kanale. Već je znao na kojem će se zaustaviti. Nekoliko
djevojaka silazilo je bočnim stubama pjevušeći neku glupu pjesmicu i
pokazujući svoja bujna, čvrsta poprsja.

"Claudio, jesi li spreman?"
Brzo je promijenio program. "Naravno, dušo."
Raffaella ga pogleda. Claudio ostane sjediti, malo pomalo gubeći
samouvjerenost.
"Slušaj, promijeni kravatu, stavi onu bordo."

Raffaella je izašla iz sobe ne ostavljajući mogućnost rasprave. Claudio
razveže čvor svoje omiljene kravate. Zatim na daljinskom pritisne broj
deset. Nadao se da će se vratiti one lijepe djevojke. Ali umjesto njima,
morao se zadovoljiti nekom sirotom kućanicom koja je, plešući posve bez
ritma, pokazivala bijeli, dežmekasti trbuh. Neki beznačajan tip promatrao ju
je s obližnjeg stola, odjeven u groznu kvazi nebeskoplavu kinesku opravu.
Claudio stavi oko vrata bordo kravatu i svu svoju pozornost posveti novom
čvoru.

"Babi, može li se znati gdje si stavila onu tanku olovku?"
"U ladici je sa šminkom."
"Ali gdje?"
Tišina koja je uslijedila značila je da je Daniela pronašla što je tražila. U

maloj kupaonici koja je razdvajala sobe dviju sestara, Daniela je pretjerivala
Rimmelovom olovkom, nagnuvši se iznad umivaonika posve se približila
zrcalu, možda se nadajući da će zahvaljujući tome rezultat biti bolji.

Uzalud. Babi se pojavila pokraj nje.
"Kako ti se čini?"
Odjenula je haljinu s cvjetnim uzorkom, ružičastu i laganu. Bila je
diskretno stegnuta u struku, a ostatak je, najbolje što je mogao, slobodno
padao na njezine nježne bokove.
"Onda, kako izgledam?"
"Dobro."
"Ali ne super?"
"Veoma dobro."
"Da, ali zašto ne kažeš super?"
Daniela je i nadalje pokušavala povući ravnu liniju koja joj je trebala
malo produljiti oči.
"Pa, meni se ne sviđa ta boja."
"Dobro, ali zanemariš li boju ..."
"Ne sviđaju mi se baš tako široke naramenice."
"Dobro, ali zanemariš li naramenice ..."
"Pa, ti to znaš, ne volim cvijeće."
"Istina, ali ne obaziri se na njega."
"U tom slučaju da, izgledaš super."
Nimalo zadovoljna sestrinim sudom i ni sama ne znajući što bi bila
voljela čuti, Babi je uzela bočicu parfema Caronne koju je kupila sa svojima

u duty-free trgovini na povratku s Maldiva. Na izlasku je okrznula Danielu.
"Hej, pazi malo!"
"Ti pazi! Ja ti za kraće vrijeme mogu napraviti modricu na oku. Pogledaj

kako se šminkaš!"
"Činim to zbog Andree."
"Kojeg Andree?"
"Palombija. Upoznala sam ga ispred Falconierija. Razgovarao je s

Marom i Francescom, onim curama iz kvarta. Kad su one otišle, rekla sam
mu da i ja idem s njima u razred. Ovako našminkanoj, koliko bi mi godina
dala?"

"Pa, istina, izgledaš starije. Najmanje petnaest."
"Ali ja imam petnaest godina!"
"Razmaži malo ovdje ..." Babi gurne kažiprst u usta i navlaži ga, a zatim
njime protrlja sestrine vjeđe.
"Evo, gotovo!"
"A sad?"
Babi se zagleda u sestru podigavši obrvu.
"Sad izgledaš kao da ti je skoro šesnaest."
"Još uvijek je premalo."
"Cure, jeste li spremne?"
Na ulaznim vratima stana, Raffaella utipka šifru u alarm. Claudio i
Daniela brzo prođu pokraj nje, zadnja stiže Babi. Raffaella dvaput okrene
ključ u bravi i pritisne gumb alarma. Crveno svjetlo počne treperiti, dajući
joj osjećaj sigurnosti i mira. Claudio, Daniela i Babi uđu u dizalo s
potmulom bukom opasne praznine ispod stopala. Zadnja stiže Raffaella,
koja uđe i pritisne gumb za prizemlje. Večer tek što nije započela. Claudio
popravi čvor kravate. Raffaella nekoliko puta brzo provuče desnu ruku
ispod kose. Babi namjesti tamnu jaknu širokih ramena. Daniela se
jednostavno gleda u zrcalo, već znajući da će naići na majčin pogled.
"Ne misliš li da si se previše našminkala?"
Daniela pokuša odgovoriti.
"Nema veze, kasnimo kao i obično." Ovaj put se Raffaellin pogled u
zrcalu susreo s Claudijevim.
"Ali ja sam vas čekao, bio sam spreman od osam!"
U šutnji se spuštaju ka prizemlju. U dizalo ulazi vonj pirjanog mesa koje
je pazikućina supruga spremila za večeru. Taj miris Sicilije pomiješa se

načas s neobičnim francuskim društvom Caronnea, Drakkara i Opiuma.
Claudio se nasmiješi. "To je gospođa Terranova. Kuha izvrstan ragu."

"Stavlja previše luka", glasi postojana osuda Raffaelle, koja se od nekog
vremena odlučila za francusku kuhinju, čime je sve njih iskreno zabrinuta i
dovela u očaj sobaricu sa Sardinije.

Na drugom katu, onaj momak koji je učio, napravio je malu stanku.
Razgovarao je bežičnim telefonom, nervozno hodajući stanom,
provjeravajući kavu koja još nije izlazila iz kafetijere i neki stari vestern na
četvrtom programu. Neki tip na kojeg je pao krov kuće umro je ne baš
uvjerljivo.

"Ne, rekao sam ti, dušo, ne možemo se vidjeti. Imam još samo dva tjedna
do ispita, a još nisam ni pipnuo treću knjigu."

Isključio je štednjak proklinjući kafetijeru. Samo ju je načas izgubio iz
vida, a ona je, njemu u inat, rasula naokolo kapljice kave. Grgljanje zadnjih
štrcaja kave kao da je oponašalo sladunjav glas djevojke. "Ali ja te želim
vidjeti ..."

Riječi i prijetnje, bezuspješni pokušaji da ga učini ljubomornim, samo su
isticali kako je umjesto svojoj mladenačkoj želji punoj obećanja dao
prednost staroj, već iscrtanoj knjizi iz prava. Njoj glupo, a za njega i njegov
plan studiranja, temeljno.

Mercedes se zaustavio ispred ulaza u zgradu.
Uz zveckanje zlatnog nakita, oznake manje ili više sretnih obljetnica i

Božića, gotovo uvijek veoma skupocjenih, Raffaella se smjestila na
suvozačko sjedalo, a dvije djevojke straga.

"Može li se znati zašto Vespu ne parkirate bliže zidu?"
"Još više zalijepljenu za zid? Tata, ali ti si zabranio ..."
"Daniela, da se nisi usudila tako razgovarati s ocem."
"Slušaj, mama, možemo sutra Vespom u školu?"
"Ne, Babi, još je previše hladno."
"Ali imamo vjetrobran."
"Daniela ..."
"Ali mama, sve naše prijateljice ..."
"Te sve vaše prijateljice s Vespama tek trebam vidjeti."
"Ako je zbog toga, Danijeli su frizirali novu Vespu Peugeot, koja sad,
budući da toliko brineš, juri još brže."

Vratar Fiore podigao je brklju. Mercedes je pričekao, kao i svake večeri,
da se taj dugi komad željeza s crvenim prugama polako podigne. Claudio je
kimnuo glavom u pozdrav. Raffaella se bavila isključivo time da završi
raspravu.

"Bude li sljedeći tjedan toplije, vidjet ćemo."
Mercedes je krenuo s trunčicom nade više na stražnjim sjedalima i
ogrebotinom na desnom bočnom retrovizoru. Brklja se, udaljavajući,
spustila jednako smireno. Vratar se iznova posvetio gledanju svog malog
televizora.
Voditelj, štrkljavi dugonja s nešto kose na glavi, većinom skuplje od kose
drugih, s velikim je iznenađenjem najavio jednog davno nestalog pjevača i
njegovu novu long plejku. Kat iznad, možda jedan budući odvjetnik, a
svakako momak sa šalicom vrele kave u rukama i knjigom pred očima
pokušavao se iznova usredotočiti.
Vratar je požalio što ne razumije sve te američke riječi. Malo se
oraspoložio kad je zapjevao Azzuro i progutao žlicu nedovoljno začinjenog
ragua, barem za njegov ukus.

"Onda, nisi mi rekla kako izgledam ovako odjevena."
Daniela je pogledala sestru. Naramenice su joj bile preširoke i izgledala

je preozbiljno.
"Super." Savršeno je shvatila kako je zadirkivati.
"Nije istina, naramenice su preširoke i previše sam tip-top, kako ti kažeš.

Lažeš, i znaš što ću ti reći? Bog će te kazniti zbog toga. Palombi te neće ni
pogledati. Dapače, pogledat će te, ali te sa svim tim tušem za oči neće
prepoznati i otići će s Giulijom."

Daniela je pokušala odgovoriti, ponajprije u pogledu Giulije, svoje
najgore prijateljice. Ali Raffaella je tu temu privela kraju.

"Cure, prestanite, jer ću vas inače odvesti natrag kući."
"Da se okrenem?" Claudio se nasmiješio supruzi, hineći da okreće
upravljač. Ali bio mu je dovoljan njezin pogled da shvati kako nije vrijeme
za šalu.

pretan i brz, taman poput noći, jurio je. Svjež i suh vjetar vijorio mu je
kratkom kosom. Svjetlo i odrazi pojavljivali su se i nestajali s malih
retrovizora njegova motora. Stigao je na trg, usporio samo na trenutak,
koliko je bilo dovoljno da se uvjeri kako s desne strane nitko ne dolazi, a
zatim dodao gas i punom brzinom ušao u Ulicu Vigna Stelluti.
"Želim ga vidjeti, već se dva dana nismo čuli."
Jedna lijepa crnokosa djevojka zelenih očiju i zgodne okrugle stražnjice,
zarobljene u krutim Avirexovim hlačama, nasmiješila se prijateljici, plavuši
visokoj kao i ona, ali malo punašnijoj.
"Madda, znaš kakav je, čak i ako je postojalo nešto između vas, ne znači
da sad postoji."
Sjedile su na svojim bijelim Vespicama, pušile previše jake cigarete i
pokušavale zvučati malo starije od svojih godina.
"Ako to išta znači, njegovi prijatelji su mi rekli da on obično nikad ne
zove."
"Što, zar je tebe nazvao?"
"Da!"
"Možda je pogriješio broj."
"Dva puta?"
Nasmiješila se sretna što je ušutkala prijateljicu brzog jezika, ali ova se
nije obeshrabrila.
"U svakom slučaju, u prijatelje se ne možeš pouzdati. Jesi li im vidjela
face?"
Upravo tog trenutka, Pollo se glasno nasmijao, iskapio zadnji gutljaj već
pretoplog Heinekena i bacio praznu limenku Luconeu u glavu.
"Hej, jesi li lud? Vidi što si mi napravio."
Pokazao je nešto nasred svoje rijetke, tamne, kovrčave kose. "Za to ti i
služi ta glavurdača!"

"Sad se javio pravi Einstein", odgovori Lucone masirajući ne baš točno
ono mjesto na koje je limenka sletjela.

Motori su bili snažni, njihovi mišići također. Polio, Lucone, Hook,
Sicilijanac, Bunny, Schello i još mnogi. Nevjerojatnih imena, teških priča.
Možda nisu imali stalni posao. Neki nisu imali ni previše novca u džepu, ali
zabavljali su se i bili prijatelji. To je bilo dovoljno. Osim toga, voljeli su se
prepirati, a toga nikad nije manjkalo. Zaustavljeni na Trgu Jacini, posjednuti
na svoje Harleye, na stare 350 Four s četiri izvorna ispušna prigušivača, ili s
klasična četiri u jednom, jačeg zvuka. Sanjane, željene i na kraju dobivene
od roditelja iscrpljujućim molitvama. Ili žrtvom iz vlastitog džepa, uz
pomoć džepa nekog od onih nesretnih naivaca koji bi ostavili lisnicu u
pretincu Vesponea s krhkom bravom, ili još gore, u unutarnjem džepu neke
Henry Lloyd jakne koju je tijekom školskog odmora i prelako opelješiti.

John Milius bi poludio za njima. Isklesani i nasmiješena, brzi na jeziku,
kršnih ruku s pokojim ožiljkom, uspomenom na neku tučnjavu. Ožiljci bi
bili još vidljiviji na licu nekog drugog tko je u toj tučnjavi bio slabije sreće,
a sad se više ne želi smiješiti, ne toliko što mu nedostaje nešto u životu,
koliko zbog toga što pati od stanovite praznine u ustima.

Skupina djevojaka, tiših, kosa skupljenih kopčama od štrasa ili šarenim
gumicama koje su svijetlile u noći, čavrljala je nedaleko od njih. Smijale su
se, gotovo sve izvukle su se iz kuće izmislivši mirno noćenje kod
prijateljice koja je pak sjedila ondje blizu, i sama roditeljima prodavši istu
priču.

"Jučer sam se silno zabavila s Dariom. Proslavili smo šest mjeseci
hodanja."

Gloria, djevojka u plavim tajicama i majici iste boje s malim srcima boje
neba, pokazala je blistav osmijeh.

Šest mjeseci, pomislila je Maddalena. Da bar. Meni bi bio dovoljan i
samo jedan ... Spustila je pogled. Na bijeloj Vespi, tik uz crni kvadrat s
logotipom Piaggia, napisala je: "Step, obožavam te". Nakon prvog poljupca,
kad se vratila kući, poželjela je to povikati nekoj prijateljici, ali nije
pronašla nikoga, samo jedan crni neizbrisiv flomaster koji je kao sudbinom
ostao na dnu njezina Invictinog narančasto-modrog ruksaka.

I tako su njezine riječi ostale ondje, da traju zauvijek. Madda uzdahne i
nastavi sanjariti u prijateljičinim riječima. "Pojeli smo pizzu u Baffettu."

"Zezaš se, i ja sam bila ondje."
"U koliko sati?"

"Pa ... negdje oko jedanaest."
Mrzila je ovu prijateljicu koja je stalno prekidala priču. Uvijek postoji
netko ili nešto što prekida snove.
"A, ne, mi smo već dotad otišli."
"Ukratko, želite li čuti ili ne?"
S usana, malih ili mekanih, neobičnih voćnih okusa od sjajila ili ruževa
ukradenih rastresenim trgovcima ili iz majčinih kupaonica bogatijih od
mnogih malih parfumerija, otelo se gotovo jednoglasno da.
"U jednom trenutku došao je konobar i donio mi buket ogromnih crvenih
ruža. Dario se nasmiješio, a ostale cure su me gledale dirnute i pomalo
ljubomorne."
Gotovo se pokajala zbog te rečenice, primjećujući kako oko sebe
ponovno vidi gotovo jednake takve poglede.
"Ali ne zbog Darija, nego zbog ruža."
Sve ih je ponovno ujedinio budalaste smijeh, samo tako, jednostavno. Ili
možda ne. Ali nije bilo važno.
"Nakon toga me je poljubio u usta, uhvatio za ruku i stavio mi ovo."
Pustila je Vespinu ručicu od brušene kože, s oblogom punom rupa od
brojnog struganja o zidove i pokojeg prijašnjeg pada, i pokazala
prijateljicama tanki prsten s malim svijetlo-plavim kamenom veselog
odsjaja, gotovo kao onaj njezinih zaljubljenih očiju. Kupio ga je kod
Maggija, onog draguljara u Parioliju za kojeg su svi, ne zna se zašto,
vjerovali da je jeftiniji, iako je zapravo imao iste cijene kao i ostali. Taj
jednostavan prsten dočekali su izrazi čuđenja i jedno "Prekrasan je!"
"Zatim smo otišli k meni i bili zajedno. Mojih nije bilo kod kuće, bilo je
božanstveno. Stavio je kasetu Prefab Sprouta, luda sam za njima. Ispružili
smo se na terasi ispod popluna i gledali zvijezde."
"Je li ih bilo puno?"
Maddalena je nedvojbeno bila najromantičnija u skupini. "Jako puno!"
Malo dalje, drugačija priča.
"Onda, što si sinoć radio?"
Hook. Snažni i krupni prsni mišići, glatki i napeti kao i ostatak tijela.
Avijatičarska jakna s oznakom USA, posuđena od nekog Amerikanca malo
starijeg od mladog junaka Top Guna i sigurno naivnijeg od njega. Zapravo
mu nikad nije bila vraćena. Hook. Kožni povez na oku. Kovrčava i duga
kosa, lagano posvijetljena na vrhovima, dala bi mu izgled anđelčića, da ga
nije bio glas momka iz pakla.

"Onda, može li se znati što si radio sinoć?"
"Ništa. Otišao sam s Glorijom jesti kod Baffetta i kako njezini nisu bili
kod kuće, otišli smo k njoj i obavili posao. Kao i obično, ništa posebno."
Dario je odmah pokušao nešto predložiti, nešto što će ih skrenuti s teme
prethodne večeri, ali Hook nije popuštao.
Sjedio je raskrečenih nogu na svom starom motoru Boll Dor 900,
odnedavna friziranom, još bržem, sa žutim rezervoarom, i zbog toga
jedinstvenim i rijetkim. Svi su se bojali tog motora, ne toliko zbog njegove
snage, koliko zbog snage šaka onoga koji ga je obično vozio.
"Kako to da nas niste nazvali?"
"Izašli smo neplanirano, onako, iznenada."
"Baš čudno, ti nikad ništa ne činiš iznenada, neplanirano."
Taj ton nije obećavao ništa dobro. Ostali su to zamijetili. Polio i Lucone
prestali su igrati nogomet zgnječenom limenkom. Onom istom koju je
maločas Lucone pogodio glavom, bolje rečeno, ona pogodila njega. Prišli
su nasmiješeni, Schello je povukao malo duži dim cigarete i cerio se kao i
inače, i dok mu je dim izlazio kroz rijetke zube, šištao je poput zmaja,
možda malo predebelog da bi se neki vitez pomučio ubiti ga.
"Znate, dečki, jučer je Dariju i Gloriji bilo šest mjeseci i on je želio
proslaviti sam."
"Nije istina."
"Kako nije? Vidjeli su te kako jedeš pizzu. Je li istina da se želiš stvarno
uvaliti?"
"Da, kažu da želiš biti cvjećar."
"Ua!" Svi su ga počeli udarati i pljuskati po leđima, a Hook ga je rukom
uhvatio u kravatu i stisnutom mu šakom snažno trljao glavu.
"Koji mekušac ..."
"Jao! Pustite me ..."
I ostali su nasrnuli na njega, suludo se smijući, gotovo ga gušeći svojim
prenapumpanim mišićima. Zatim je Bunny, pokazujući dva velika prednja
zuba zbog kojih je dobio nadimak po liku iz crtića, povikao ne odstupajući
od svojih načela: "Ščepajmo Gloriju!"
"Madda, upomoć!"
Svjetloplave All Starke, s malom crvenom zvijezdom na sredini gumenog
kruga na gležnju, sišle su s Vespe i spretno dodirnule tlo. Gloria je uspjela
odmaknuti samo dva koraka prije no što ju je Sicilijanac ščepao. Njezina
plava kosa, slobodnija sad kad je izgubila češljić, bila je u neobičnoj opreci

s tamnim Sicilijančevim okom, s njegovom nestručno zašivenom obrvom, s
onim spljoštenim, mekanim nosom koji je ostao bez tanke kosti jednim
sjajnim direktom nekoliko mjeseci ranije u pivnici Fiermonti.

"Pusti me, daj, prestani."
Schello, Pollo i Bunny odmah su mu pritrčali i hineći da mu pomažu
odbaciti uvis tih lijepo raspoređenih pedeset pet kilograma, dobro su pazili
da ruke stave na prava mjesta.
"Dajte, prestanite."
I ostale djevojke su im se približile.
"Ostavite je na miru."
"Zabavljali su se sami, umjesto da proslave s nama? Dobro, proslavit
ćemo sad, na naš način."
Ponovno su bacili Gloriju uvis, smijući se i šaleći. Padala je praćena
svojom dugom plavom kosom i sletjela na raširene ruke s tvrdim žuljevima
koje su se, naviknute na željezne šipke i prekomjerno opterećene utege, sad
zabavljale glumeći joj intimno rublje.
Iako je bio neznatno niži od ostalih i darivao ruže, Dario se progurao
između njih. Uhvatio je Gloriju za ruku u trenutku dok se ponovno spuštala
i zaklonio je svojim leđima.
"Sad je dosta, prestanite."
Pokušao se udaljiti s njom.
"Jer ako to ne učinimo?"
Sicilijanac se nasmiješio i postavio ispred njega raskrečenih nogu.
Njegove, na krupnim bedrenim mišićima izlizane traperice, napele su se.
Gloria, naslonjena na Darijeva leđa, napola je virila. Do tog trenutka
susprezala je suze, sad suspreže i dah. Njezine modre oči suzne su od
straha. Prstići s novim prstenom bojažljivo se stežu oko jakne njezina
muškarca.
"Onda, što ćeš učiniti?"
Dario pogleda Sicilijanca u oči.
"Odlazi, koji kurac hoćeš, uvijek nešto sereš."
Na te su se riječi Sicilijančeve usne sporo spustile, osmijeh nestao. Lijeva
obrva približila se desnoj manje sretnoj i prsa mu naduo uzdah dublji od
ostalih.
"Što si rekao?"
Od bijesa su mu drhtali prsni mišići. Dario je stisnuo šake. Jedan prst
skriven između ostalih potmulo je zapucketao. Gloria je zatvorila oči,

Schello je stajao s cigaretom koja mu je visila iz otvorenih usta. Ne dišući,
bez dima, bez zraka. Tišina. Najednom je zrak proparala rika. Stepov motor
bučno je stigao. Skrenuo je u dnu zavoja i potom jurnuo, da bi se tren
kasnije zaustavio nasred skupine.

Step je pritisnuo crveni gumb i dok se motor gasio zadnjim trzajem, na
njegovom licu zabljesnuo je osmijeh.

"Onda, što se lijepoga radi?"
Gloria napokon udahne, popusti stisak oko Darijeve jakne i normalno
prodiše. Sicilijanac odmjeri Darija.
Lagani smiješak odgodio je pitanje za neko drugo vrijeme. Dario se
okrenuo oko svoje osi i zagrlivši Gloriju izašao iz skupine. Sicilijanac ga je
načas pratio pogledom, a zatim progovorio svojom neuljuđenom glasinom.
"Ništa, Step, previše se brblja i nikad nema nikakve akcije."
"Bi li se htio malo protegnuti?"
Papučica je iskočila kao po nalogu, čim ju je okrznuo. Poput oštrice
skakavca ukopala se u tlo, podnoseći težinu motora. Step skoči s motora i
skine jaknu.
"Prihvaćaju se konkurenti."
Prođe blizu Schella i, zagrlivši ga, izvuče mu iz ruke Heineken koji je
netom otvorio.
"Bog, Sche."
"Bog."
Schello se nasmiješi, sretan što mu je prijatelj, nešto manje sretan što mu
je dao pivo. Schello je nalikovao Johnu Belushiju, iako je bio nekako
bezizražajan. Zapravo bi mu on volio mnogo više nalikovati, ali nije imao
hrabrosti.
Kad se Stepovo lice uozbiljilo nakon dugog osmijeha, njegove su oči
susrele Maddalenine.
"Bog."
Njezine meke usne, blago narumenjene i blijede, jedva su se pomaknule
pozdravljajući ga tihim glasom. Sitni bijeli zubići, svi jednaki, zablistali su
dok je zelenim, predivnim očima pokušavala prenijeti mu svu svoju ljubav.
Uzalud. Iako je bio mlad, već je bio jako star i još uvijek pun snova.
Step se zaputi prema njoj, gledajući je u oči. Maddalena ga je netremice
promatrala, nesposobna spustiti pogled, pomaknuti se, učiniti bilo što,
zaustaviti to malo srce koje je bubnjalo kao ludo, kao neki Collinsov "solo".

Step je neobično pomiluje, naslonivši ruku na njezin obraz i prešavši
palcem po jagodici.

"Pridrži mi ovo." Skine sat Dayton s remenom od čelika i položi ga u
njezine ruke. Maddalena je gledala kako se udaljava, a zatim stisnula sat i
prinijela ga uhu. Čula je ono lagano brujanje, ono isto koje je slušala
nekoliko dana ranije ispod njegova jastuka dok je on spavao, a ona bila
budna i netremice ga promatrala, minutama u tišini. Tad se, međutim, činilo
kao da je vrijeme stalo. Step se lako popeo na nadstrešnicu iznad
Lazzareschija. Prebacio se na rešetku starog kina Vigna Clara koje se
odnedavna ponovno otvorilo pod imenom Odeon.

"Onda, tko će sa mnom?"
Stojeći na nadstrešnici, Step je promatrao svoju skupinu prijatelja u
podnožju.
"Daj, koji kurac još radite tamo dolje?"
Bili su čudni, ovako s visine, kratko ošišane kose, neki više, drugi manje.
Polio je kao i obično pretjerao. Njegova je kosa ponajviše nalikovala
rijetkoj, plavkastoj bradi koja je napustila obraze i penjući se prekrila mu
kompletan zatiljak. Schello je imao nešto dužu kosu od ostalih, ali njega se
nikako nije moglo smatrati prijateljem. Međutim, bio je jedini koji je bio
nešto manje zdepast od ostalih. Naravno, i on je odlazio u teretanu Flex
Appeal, ali samo kako bi se glupirao dok ostali treniraju. Gotovo svi su
imali zamjetan stas. Cerekali su se, hvalili se centimetrom više u odnosu na
ruke drugih. Njihovi očevi, odvjetnici i bankari, vratari i prodavači benzina,
nisu mogli pojmiti tu njihovu fiksaciju. Toliko različitih zanimanja,
poslova, prihoda, a svatko je u svojim sinovima otkrio čudne tipove,
ujedinjene snažnim prijateljstvom, nevjerojatnom manijom da se za doručak
jedu sirova jaja, piju strašni frapei od bjelančevina u prahu, pivskog kvasca,
pšeničnih klica i jetre bakalara.
Naravno, ako su imali ikakva posla s iglom, bilo je to samo kako bi
uštrcali anabolike i to ih je malo smirivalo.
"Dajte, idemo, penjite se. Što je, čekate pismene pozivnice?"
Sicilijanac, Lucone i Polio nisu se morali dalje moliti. Jedan za drugim,
poput majmuna koji umjesto krzna imaju Avirexove jakne, spretno su se
popeli na rešetku. Svi su stigli na nadstrešnicu, Schello posljednji, već
svijen u struku kako bi došao do daha.
"Oh, ja sam već gotov, bit ću sudac", rekao je i otpio gutljaj Heinekena
koji nekim čudom nije prolio tijekom mučnog uspona, uspona koji je

ostalima bio mačji kašalj, a njemu pothvat u stilu najvrsnijeg planinara kao
što je Messner.

"Spremni?"
Nejasni likovi, kao da su braća, isticali su se u polumraku noći. Iza njih,
neonski natpisi mesnica i trgovina povrćem, plava i crvena blještava slova i
raspršeno žuto svjetlo stvarali su nestvarnu atmosferu.
Malo niže, cure koje su već ranije vidjele ovaj prizor razdragano su se
smijale. One nove, znatiželjne, još neupućene, tražile su objašnjenja.
"Miči se!" zaurla Schello zamaknuvši rukom. Mlaz piva stigao je u
podnožje do Valentine, lijepe brinete s visokim repom, koja je odnedavna
hodala s Gianluom, niskim tipom, sinom nekog bogatog lihvara.
"U kurac!" izletjelo joj je, u smiješnom proturječju s njezinim otmjenim
licem. "Daj pazi, može?"
Ostale djevojke su se smijale, brišući pivske kapi.
Gotovo istodobno, desetak mišićavih i istreniranih tijela spustilo se na
tlo, ispruživši ruke uporedo ispred tijela, napetih lica, nadutih prsiju,
spremni za veliko iskušenje.
"Jedan!" zaurlao je Schello i sve su se ruke savile, bez napora. Šutljivi i
još odmorni, stigli su do hladnog mramora, ali ne na vrijeme da se vrate
gore. "Dva!" Ponovno dolje, brži i odlučniji. "Tri!"
Još jednom, kao ranije, brže nego ranije. "Četiri!" Njihova lica, gotovo
nadrealne grimase, njihovi nosovi sa sitnim boricama, svi su se spuštali kao
jedan. Brzo su silazili, s lakoćom, dosegli nekoliko milimetra od tla i zatim
se ponovno vraćali na ispružene ruke. "Pet!" zaurlao je Schello posljednji
put potegnuvši iz limenke prije no što ju je bacio uvis. "Šest." Pogodio ju je
preciznim zamahom. "Sedam!" Limenka je poletjela uvis. Kad se vratila,
"Osam!", Schello je pogodi glavom.
Limena golubica punom snagom pogodi Valentininu Vespu i Valentina
mu ovaj put bez kolebanja odvrati:
"U kurac, baš si pravi idiot, odlazim." Njezine prijateljice prasnule su u
smijeh.
Gianluca, njezin dečko, prestao je raditi sklekove i skočio s nadstrešnice.
"Hej, Vale, nemoj tako."
Uhvatio ju je u naručje i pokušao zaustaviti nježnim poljupcem koji je
ugušio njezine riječi.
"U redu, ali reci nešto onom tamo."
Gianluca se okrenuo.

"Devet!" Schello je plesao po nadstrešnici veselo mašući rukama.
"Dečki, još jedan s isprikom da se ženska raspizdila podvukao je rep. Ali
natjecanje se nastavlja."
Svi su se nasmijali i spremnije spustili u sklek. Gianluca pogleda
Valentinu.
"Što hoćeš da kažem jednom takvom tipu?" Obuhvatio joj je lice
dlanovima. "Zlato moje, oprosti mu, ne zna što čini" rekao je pokazujući
diskretno vjersko znanje, ali groznu praksu, budući da se naslonjen na
Valentininu Vespu počeo pipkati s Valentinom pred drugim djevojkama,
koje su između ostaloga sve bile maloljetne.
Sicilijančev snažan glas s onim osebujnim naglaskom njegova kraja po
kojemu je, uz maslinastu kožu, i dobio nadimak, odjeknuo je trgom.
"Hej Sche, daj malo ubrzaj, zaspat ću."
"Deset!"
Step se lako spustio u sklek. Kratka plava majica s bordo uzorkom
prekrivala mu je ruke. Mišići su mu nabrekli, a srce u žilama snažno
pulsiralo. Ali srce mu je bilo sporo i mirno, ne kao onda. Onog je dana
njegovo mlado srce lupalo brzo, kao poludjelo.

ajem ti deset sekundi da nestaneš odavde."
Ispred njega je stajao neki Poppy, viši od njega. U rukama je držao

njegov šešir. Takav je šešir bio u modi. U Villa Flaminiji svi su ga
imali, u boji, ručno ispleten prstima neke djevojke. Ovaj ovdje darovala mu
je majka, zamjenjujući djevojku koju još nije imao.

A sad nije imao ni šešir, držao ga je Poppy, i bilo je lako shvatiti zašto.
Htio je svađu.

Tog poslijepodneva, dok je prolazio ispred lokala Anzuinijeve svojom
novom novcatom, još nefriziranom Vespom na probnoj vožnji, čuo je kako
ga netko doziva:

"Stefano, bog!"
Annalisa, predivna plavuša koju je upoznao u piceriji Gattopardo,
dolazila mu je u susret.
"Što radiš u ovom kraju?"
"Ništa, učio sam kod jednog prijatelja i sad se vraćam kući."
Pogledao ju je, ona se nasmiješila. Pomislio je da, bude li sve išlo kako
treba, njegova majka uskoro neće više morati plesti njegove šešire. Ali,
netko je to spriječio. Poppy, krupan tip, tamne kose, najmanje dvije godine
stariji od njega, približio mu se.
"Odlazi."
I to rekavši, skinuo mu je šešir s glave. Annalisa se okrenula i shvativši
situaciju, udaljila. Stefano je sišao s Vespe. Oko njega se stvorila skupina
Poppyjevih prijatelja koji su se smijući nabacivali njegovim šeširom, dok se
ponovno nije vratio u ruku Poppyju.
"Vrati mi ga!"
"Dođi ga uzeti."
"Rekao sam da mi daš šešir."

"Jeste li čuli? Baš je tvrdoglav. Daj mi šešir!" Oponašao je njegov glas i
izazvao smijeh okupljenih. "Ako ne, što ćeš učiniti? Udarit ćeš me? Hajde,
udari me! Što čekaš?"

Poppy mu se približio, spuštenih ruku, zabačene glave. Rukom u kojoj
nije držao šešir pokazao je na svoju bradu.

"Hajde, tu me pogodi." Približili su se i ostali. "Hajde, opali me."
Stefano ga je gledao. Od bijesa više nije vidio ništa drugo. Zamahnuo je
ne bi li ga udario, ali čim je pomaknuo ruku, netko ga je uhvatio s leda.
Netko mu je obuhvatio ruke i sputao ih uz njegovo tijelo. Poppy je dodao
šešir nekome u blizini i pogodio ga svom snagom u desno oko, razbivši mu
arkadu. Zatim ga je onaj gad koji ga je sapeo s leđa gurnuo naprijed, prema
željeznoj rešetki na vratima Anzuinijeve koja je, vidjevši što se sprema,
zatvorila prije no što je trebala. Stefano je udario prsima o rešetku, a rešetka
glasno zaštropotala. Odmah ga je zasula kiša udaraca šakom u leđa, a onda
ga je netko okrenuo. Ošamućen, leđima se oslanjao na rešetku. Pokušao se
zaštititi rukama, ali nije uspio. Poppy se šakama uhvatio za rešetke iza
njegova vrata i čvrsto ga stisnuo. Počeo ga je udarati glavom. Stefano se
pokušao obraniti kako je mogao, ali u tome su ga priječile one ruke, nije ih
uspijevao maknuti sa sebe. Osjetio je kako mu krv curi iz nosa i čuo ženski
glas koji je vriskao:
"Dosta, prestanite. Ubit ćete ga!"
Sigurno je Annalisa, pomislio je. Pokušao se ritnuti, ali noge mu se nisu
uspijevale pomaknuti. Sad je samo slušao potmule udarce. Više ga gotovo
nisu boljeli. Zatim su došli neki odrasli, nekoliko prolaznika i vlasnica bara.
"Brišite, odlazite." Izgurali su one mladiće, vukući ih za majice, za jakne,
skidajući ih. Stefano se polako pridigao, oslanjajući se leđima o rešetku,
dok nije sjeo na stubu. Njegova Vespa bila je ispred njega, na zemlji kao i
on. Bočni kovčežić sigurno je bio ulubljen. Uvijek je pazio na njega, kad je
izlazio kroz vrata.
"Dečko, je li ti loše?" Jedna se lijepa gospođa približila njegovom licu.
Stefano je niječno odmahnuo glavom. Šešir njegove majke ležao je na tlu.
Annalisa je otišla s ostalima. Ali tvoj šešir, mama, njega još uvijek imam.
"Evo, pij." Netko je stigao s čašom vode. "Polako to popij. Kakvi
bijednici, rulja s ulice, ali znam ja tko je to bio, uvijek su isti. Zgubidani
koji svakodnevno dolaze ovamo u bar."
Stefano je otpio i zadnji gutljaj, s osmijehom zahvalio obližnjem
gospodinu koji je prihvatio praznu čašu. Neznanci. Pokušao je ustati, ali

noge kao da su ga na trenutak napustile. Netko je to zamijetio i odmah
priskočio, pridržavajući ga.

"Dečko, jesi li siguran da ti je dobro?"
"Dobro mi je, hvala. Stvarno."
Ruke neznanca pustile su njegova pazuha, a oči oko njega, zabrinute i
sumnjičave u njegovo stanje, promatrale su ga neopažene. Stefano se lupio
po hlačama. Prašina je odletjela s nogu. Obrisao je nos rukavom razderane
jakne i duboko udahnuo. Pribranost mu se vratila. Sagnuo se podići Vespu.
Netko mu je pomogao. Jedna nježna, ženska ruka podigla je njegov šešir i
pružila mu ga.
"Žao mi je." Bila je to Annalisa.
"Oh, ništa ti ne brini." Bio je sretan što se vratila. "Ti s time nemaš
nikakve veze. Nisi ti kriva. A sad moram ići." Stavio je šešir na glavu i
upalio Vespu. Izgledao je nakaradno: nabrekle usne i otečeno oko, odjeća
prljava i, kao da to nije dovoljno, šareni šešir s kamenčićima i blatom
zapelim u vuni. Dva puta je stisnuo papučicu Vespe. Prezasitila se gorivom
nakon pada. Nekoliko je minuta držao gas na maksimumu, naginjući se
naprijed kako bi zrak izašao.
Bijeli, gusti dim uz veliku je buku suknuo iz prigušivača, desni bočni
retrovizor vibrirao više nego inače, bio je natučen. "Slušaj, mogu te večeras
nazvati?"
"Ako želiš ..."
Annalisa se sagnula prema njemu i načas mu dodirnula ruku, ali ju je
odmah povukla, ugledavši oguljenu kožu na prstima. "Oh ... oprosti."
Stefano joj se pokušao nasmiješiti: "Nije to ništa ..." Zatim je ubacio u
prvu i dok su se i zadnji ljudi udaljavali, sporo je otpustio kvačilo. Ne
okrenuvši se, počeo se spuštati cestom.
Sjećanja.
Ponovno dolje.
Šibica kresne i približavajući se osvijetli Schellovu cigaretu. "Trideset!"
Svi su se podigli, ne više onako svježi i u istom ritmu.
Šibica je poletjela poput zvijezde repatice, plamenčić se ugasio i neko ga
je vrijeme slijedila brazda dima. Pala je na tlo ne ozlovoljivši nijednu
djevojku. "Trideset jedan!" Polio je savio ruke i spustio se na dlanove.
Nekoliko kapi znoja kliznulo mu je iz kose, čas sporo, čas brzo prateći
njegove crte lice. Jedna se spustila niz njegov debeli nos i stigavši na rub
gornje usne, kratko se kolebala. Pollo je uhvatio dah i odgurnuo se svim

mišićima. Prsa, koja su bila na nekoliko centimetara od tla, snažno su se
podigla, a ona kapljica odvojila od usne i pala, pogodila šaricu na mramoru,
i širom se razlila. Ostala je ondje, blizu drugih. "Trideset dva!" Schello se
nasmiješio povukavši dim svog netom zapaljenog Marlbora i sjeo na niski,
zdepasti mramorni stup.

"Odlično, momci, doista odlično. Vješto vi to radite. Nastavite tako i
vidjet ćete da ćete postati lijepi Konani."

Skupina se ponovno spustila na dlanove. Spuštanje je bilo lakše od
dizanja, ali i ono je bilo kontrolirano, upravo ono što Pollo nije učinio.
Spustio se prebrzo i nije se uspio zaustaviti na vrijeme pa je tresnuo na tlo.
Schello ga je pogledao.

"Dva manje, prerano sam vas pohvalio."
Pollo je ispustio nekakav prigušen uzdah i ostao dolje, blizu one kapljice
koja ga je maloprije napustila. "Jebemu!" Okrenuo se na obraz i ugledao
Luconea koji se cerekao.
"Previše drkanja, ne uzimaj to k srcu, Pollo."
"Trideset tri!" Ostali su se brzo podigli i učas ponovno spustili. Netko se
smiješio, djelovali su svježiji, kao da su u Pollovom porazu pronašli novu
snagu. "Trideset četiri!" Pollo je ustao i koračao po nadstrešnici.
"K vragu, bio sam previše umoran." Približio se Schellu i ukrao mu
cigaretu. Schello nije rekao ništa osim: "Trideset pet!" Pollo je snažno
povukao dim cigarete koju mu Schello nije ponudio. "Znaš što? Carlona mi
je jučer ispumpala trideset šest!" Svi su se spustili, uključujući Luconea koji
je s tom Carlonom sad već hodao duže od godinu dana. Schello je odmah
pristao uz Polla:
"Ma nemoj, kako je bilo? Trideset sedam!"
"Pa znaš kakva je, ima super dude! Navečer se pojavila na mojim vratima
i kako sam mogao odoljeti?"
"Trideset osam!"
Svi su se spustili, smiješeći se. Lucone je napravio sklek i podigao se
brže od ostalih. U njegovim je rukama sad bilo i bijesa.
"Onda, što se dogodilo? Pričaj."
Schello je zapalio novi Marlboro. S osmijehom je krajičkom oka
pogledao Luconea.
"Trideset devet!"
Pollo je podigao ruku s cigaretom u nebo i hodajući lagano se ljuljao, kao
da svoju erotsku priču prepričava mjesecu.

"Dakle, pokucala je na moja vrata, ja sam bio u kratkim hlačama s pivom
u ruci. Otišao sam otvoriti. Nisam je ni u snu očekivao. Lagano je mahnula
onom svojom plavom kosom." Pollo zanjiše glavom oponašajući je. "Njezin
se miris razlio sobom, a ona me provokativno gledala."

Obuzet pričom, pomalo uzbuđen, Schello se najednom sjetio svoje uloge
suca. "Četrdeset!" Rastreseno se okrenuo prema ostalima, a zatim odmah
natrag prema Pollu i ponajviše prema ostatku priče.

"Tad je raskopčala bluzu, izvukla one svoje ogromne sise i rekla mi:
`uzmi me, tvoja sam'." Pollo se najednom uozbiljio. "Ali ti, Sche, ti znaš
kakav sam ja prijatelj, zar ne?"

"Naravno. Četrdeset jedan! I onda?"
"I onda sam joj rekao: `Zar ne misliš na Luconea?' A ona će: 'Ne, ne
mislim, boli me briga za tog idiota, ja želim tebe, želim tvoje tijelo."' Pollo
načini stanku. "Znaš, Sche, u tome je čovjek itekako može shvatiti, zar ne?"
"Naravno. Četrdeset dva!"
"Tad sam ja bacio limenku, uhvatio je na vratima, prilijepio joj poljubac
na usta i stavio ruku između ..."
"Prilijepit ću ja tebi!"
Brzinom sprintera, Lucone je skočio. Pollo je pucnuvši prstima ispružio
upaljenu cigaretu kako bi se obranio, ali vidjevši da ničemu ne služi, otrčao
je do kraja krova.
Lucone mu se približavao razjarena lica i nosnica koje su se širile kao u
bika. "Razbit ću te."
Pollo je nespretno skočio. Čim je dodirnuo tlo, odmah se sabrao i dao u
trk, pronašavši ravnotežu koju samo što nije izgubio. Lucone ga je s krova
psovao. Pollo mu se počeo izrugivati: "Što ćeš sad? Dakle, Sche, ispričat ću
ti finale. Uhvatio sam Carlonu za uši ..." Pollo je podigao ruke. Stisnutim
šakama čvrsto je držao u zraku zamišljenu Carlonu za uši. "I bam!" Naglo
je isturio zdjelicu. "Nataknuo sam je!"
Na te riječi Luconeu se zamračilo pred očima i bacio se s krova urlajući
kao luđak: "Aaaaaa!"
Sletio je blizu Vespi djevojaka. Pao je na tlo, pridigao se i potrčao za
Pollom.
"Vraga ćeš me uhvatiti! Baš je dobro da sam ja taj koji je previše drkao,
ha?"
"Ubit ću te ..."

Nestali su tako, trčeći cik-cak između automobila, u dnu Ulice Jacini.
Ostali su se nasmijali i zatim zabrinuti, znojni i usredotočeni vratili
sklekovima. "Četrdeset tri!"

Step se polako spuštao u sklek. Spustio se na nekoliko centimetara od
hladnog mramora, sklopio oči, prikupio snagu i lako se odigao, odlučno se
odgurnuvši s obje ruke. Pogledao je ispred sebe. Daleko ispred njega, u dnu
ulice, Pollo i Lucone ganjali su se oko nekog crvenog Golfa. Lucone se
prenemagao. Pošao bi udesno, i zatim naglo brzo skrenuo ulijevo,
pokušavajući uhvatiti Polla.

Onako spretan kakav je bio, Pollo je naglo otrčao na drugu stranu
automobila. S obje se ruke oslonio na poklopac motora i sagnuvši se, počeo
zadirkivati Luconea. Step nije čuo što mu je govorio, ali mogao je zamisliti.
Bila je to uvijek ista priča, upravo kao i onaj prvi put kad ih je vidio u
teretani.

Odmah na ulazu, s lijeve strane, nekoliko djevojaka, uglavnom debelih,
plesalo je u ritmu neke frenetične disko glazbe. Njihove stražnjice teško su
se bibale, prekrivene elastičnim trikoima modre i ružičaste boje, boje
fuksije i bordo, ili jednostavno crne. Ispod njih, guste čarape s pokojom
rupom, u svakom slučaju ne čarape za večernji izlazak.

Na nogama gimnastičke papučice u boji, ili jednostavno bijele.
"Jedan, dva, tri, četiri! Naprijed, ovako ruke!" Jedna mlada, zgodna
djevojka plave kose skupljene gumicom ružičastom kao i njezine štucne,
promijenila je vježbu. Ostale, okrenute prema njoj, slijedile su njezin
primjer. Nekima je trebalo nešto vremena da uhvate ritam. Jedna u tome baš
nije posve uspjela. Nekoliko je puta krenula ispočetka, gledajući prijateljicu
koja joj je bila najbliže. Glavom je odbrojavala taktove i zatim krenula
desnom nogom kako je i trebalo, ali i lijevom rukom što je bilo pogrešno.
"Kunem se da od sutra prestajem jesti."
Jedino joj je to palo na pamet reći dok se pomalo očajno promatrala u
bočnom zrcalu podijeljenom napola drvenom baletnom prečkom.
Stefano je stao ispred neke žene teške crvene kose, pomalo dugačkog
nosa i izbuljenih očiju. Ni u kom slučaju nije bila ljepotica.
"Bog, trebaš se upisati?"
"Da."
"Dobro, raskomoti se."

Bacila je pogled na njegovo natučeno oko i uzela neku prijavnicu ispod
stola. Nije bila ni simpatična.

"Ime?"
"Stefano Mancini."
"Dob?"
"Sedamnaest, dvadeset prvog srpnja."
"Adresa?"
"Francesco Benziacci, 39." Zatim je dodao: "3.2.9.27.14", time
preduhitrivši sljedeće pitanje. Žena je podigla glavu: "Telefon, zar ne?
Samo za formular ..."
"Sigurno ne da bi se igrali Marsijanaca."
Njezine buljave oči netremice su ga promatrale jedan trenutak, a zatim
dovršile ispunjavanje formulara.
"Sto osamdeset tisuća, sto za upis i osamdeset svaki mjesec." Stefano je
stavio novac na stol.
Žena je uzela novčanice i stavila ih u vrećicu s patentnim zatvaračem
koju je zaključala u prvu ladicu, a zatim, prislonivši pečat o spužvicu
natopljenu tintom, odlučno lupila pečat na iskaznicu. Budokan.
"Plaća se početkom mjeseca. Svlačionica je na katu ispod. Zatvaramo
navečer u devet."
Stefano je vratio novčanik u džep, s novom iskaznicom u bočnom
pretincu i sto osamdeset tisuća lira manje. Morao ih je tražiti od majke, sa
svojim džeparcem ne bi mogao platiti teretanu.
Njegova majka. Sjeća se one večeri kad se vratio kući, nakon što su ga
Poppy i njegovi pretukli. Pokušao je doći do svoje sobe da ga ona ne čuje,
prolazeći kroz dnevni boravak. Ali izdao ga je parket. Jedna je daščica
zaškripala.
"Stefano, jesi li to ti?" Obris njegove majke pojavio se na vratima radne
sobe.
"Da, mama, idem spavati."
"Jesi li siguran da ti je dobro?" Majka se malo približila. "Mama, super
mi je."
Stefano je pokušao stići do hodnika, ali majčina ruka bila je brža.
Prekidač u dnevnom boravku škljocnuo je i osvijetlio ga. Stefano se
zaustavio, kao ovjekovječen na fotografiji.
"Moj Bože! Giorgio, brzo, dođi ovamo!" Otac je dotrčao, a majčina se
ruka sad bojažljivo približavala Stefanovom oku. "Što ti se dogodilo?"

"Ma ništa, pao sam s Vespe."
Stefano se povukao. "Jao, mama, to me boli."
Otac je pogledao ostale povrede na rukama, poderanu odjeću, prljavi
šešir. "Reci istinu, isprebijali su te?"
Njegov je otac oduvijek bio tip koji obraća pozornost na pojedinosti.
Stefano je više manje istinito prepričao što se dogodilo i majka je, naravno,
ne shvaćajući da već i sa sedamnaest godina mogu postojati pravila, upitala:
"Zašto mu nisi dao šešir? Bila bih ti napravila drugi ..."
Otac je zanemario pojedinosti i prešao na nešto krupnije: "Stefano, reci
istinu, to nije imalo nikakve veze s politikom, zar ne?"
Pozvali su obiteljskog liječnika, popio je klasični aspirin i otišao spavati.
Prije no što je zaspao, odlučio je: nitko više nikad neće staviti ruke na
njega, a da pri tome ne nastrada. I sad ga evo u teretani. Stavio je ruksak na
leđa i uputio se prema stubama. Dvije djevojke u prugastim dresovima
žurno su izašle iz svlačionice. Kasnile su na sat aerobika. Draži su im bili
slatkiši i to nisu skrivale, možda su se sad zbog toga i kajale, ali onih deset
izgubljenih minuta ne bi Bog zna što promijenile. Stefano se spustio
stubama. S donjeg kata čulo se kako metalne osovine stružu po drvenom
podu, koloturi, ploče koje udaraju jedna o drugu, spraye za svaki mišić.
Nekoliko tipova u uskim potkošuljama gledalo se u zrcalo, zadovoljni i
nasmiješeni. Drugi su vježbali kako bi postigli željeni rezultat. Treći pak,
sitniji, mršaviji i žgoljaviji, zavidno su prolazili ne gledajući iskrena zrcala.
Skidali su utege koji su za njih bili preteški ili ostajali u jednom kutu i
promatrali onog ogromnog tipa, obrijanog od glave do pete, kako poput
stupa drži više od sto kilograma bez imalo poteškoća.
Stefano je ušao u svlačionicu. Neki su se momci presvlačili, netom se
istuširavši, češljali još vlažnu kosu. Netko je ubacio sušilo za kosu u torbu,
povukao patentni zatvarač i izašao. Jedan se peder ispred zrcala pravio da
provjerava nešto što nije bilo kako treba na njegovom ostarjelom licu.
Zapravo je gledao odraz tijela nekog mladića koji se tuširao. Beskorisni
natpis upozoravao je da će ti netko, čim mu se ukaže prilika, prerovati jaknu
i torbu, i ukrasti ti sve što nađe, čak i ono najbeskorisnije. Naravno, nitko za
to neće biti odgovoran. Onaj mladić je primijetio starca. Iz poštovanja
prema njegovoj dobi nije ga tresnuo, ali se okrenuo pokazujući mu guzicu i
podigao srednji prst šaljući ga dovraga.
Stefano se presvukao.

"Pipni, pipni ovo, željezo je. Ma što govorim, čelik!" Jedan zdepasti,
niski tip simpatična lica pokazivao je velik, ali slabo definiran biceps. Već
je izgubio nešto kose, ali njegove modre oči nevjerojatno su sjajile.

"Zar još uvijek lupetaš? Ako te probušim pribadačom, nestat ćeš."
Njegov prijatelj se glasno lupio po bicepsima. "Ovo je prava roba: znoj,
napor, bifteci, to što ti imaš na sebi sama je voda."
"Ali ti si dječak, majušan si." Pollo mu se nasmiješi.
"Iako s klupe dižem 120."
"I onda?"
"Gledaj, dobro?" Pollo je pričekao da neki momak završi svoju seriju s
40 kilograma, a zatim uzeo dva utega od 25 kilograma i stavio po jedan sa
svake strane.
"Ne vjeruješ mi, je li? Gledaj."
Stavio je i zadnji uteg od 15 kilograma na šipku dvoručnog utega i
zavukao se ispod nje, obuhvatio rukama željezo. Bilo je hladno i izguljeno,
pomalo hrđavo. Raširio je dlanove i pronašao pravi balans. Duboko je
udahnuo, jednom, dvaput, zatim savio leđa i odvojio šipku s nosača. S
ogromnim naporom prsa, podigao je dvoručni uteg. Malo ga je iskušao,
zanjihavši se, i zatim ga spustio. Prije no što je dodirnuo prsa, brzo ga je
ponovno gurnuo uvis, svom snagom, urlajući. Šipka se smjestila na nosače,
s velikom bukom, uplesavši u utore i zanjihavši se, povijena pod teretom
utega.
"Onda? Kad ćeš ti to uspjeti?"
"Odmah. Što ti je, šališ se? Dvaput ću to učiniti kao od šale, samo me
gledaj."
Lucone se zavukao ispod dvoručnog utega, smiješeći se prijatelju.
Napravio je grimasu, kao da želi reći: ovo je sitnica. Raširio je ruke,
obuhvatio dugu šipku i odlučno je podigao s nosača. Polako je spustio šipku
i gledajući je na nekoliko centimetara iznad svoje brade, snažno je gurnuo,
naprežući prsne mišiće. "Jedan!" nasmiješio se. Zatim je, i nadalje držeći
sve pod kontrolom, ponovno spustio šipku, naslonio je na prsa i ponovno
gurnuo uvis. "Dva! I da želim, mogu to učiniti i s većim teretom."
Pollu nije trebalo ponavljati dvaput. "Ma nemoj? Probaj onda s ovim."
Prije no što je Lucone mogao spustiti šipku na nosače, Pollo je dodao
mali bočni uteg od dva i pol kilograma. Šipka se, najednom
neuravnotežena, počela savijati nadesno, gdje je bilo veće opterećenje.
"Hej, koji si to kurac napravio? Jesi li lud ...?"

Lucone ga je pokušao zaustaviti, ali malo pomalo, dvoručni uteg se
počeo spuštati. Lucone je zabrinuto promatrao prijatelja. Uteg se posve
spustio. Mišići su ga izdali. Uteg se svom težinom smjestio na njegova prsa.

"Jebemu, skini ga sa mene, gušim se."
Pollo se sumanuto nasmijao: "Mačji kašalj, ja to mogu i sa dva utega
više. A gle, stavio sam ti samo jedan i već cviliš? Baš si curica. Gurni, daj,
gurni ..." urlao mu je gotovo u lice. "Gurni!" I ponovno se nasmijao, a za
njim i Schello koji je stajao po strani u jednom kutu. Stefano, koji je
prisustvovao čitavom ovom prizoru, odlučio je brinuti svoja posla.
"Skini ga sa mene, daj." Lucone je posve pocrvenjeo, malo od bijesa, a
malo zato što se doista gušio.
Dva žgoljavija momka koja su vježbala na obližnjoj spravi, pogledala su
se, neodlučna što učiniti. Vidjevši da Lucone počinje kašljati i da usprkos
životinjskim naporima ne uspijeva podignuti dvoručni uteg sa svojih prsa,
odlučili su pomoći mu.
Pollo se ispružio na tlu, potrbuške. Smijao se kao lud i udarao rukama o
drveni pod. Ona dva momka uhvatila su šipku utega, jedan s jedne, a drugi s
druge strane, i s nešto napora smjestili je na nosače. Lucone je došao k sebi
i ustao s klupe držeći se za grlo i kašljući.
Schello se prestao smijati. Pollo je još uvijek ležao na podu i valjao se,
ništa ne opazivši. Najednom se ponovno okrenuo prema Luconeu, suznih
očiju, ali ga je ugledao tik ispred sebe, na nogama, slobodnog.
"Oh! Kako si to koji kurac uspio izvesti?"
Pollo se istog trenutka dao u bijeg, još uvijek smijući se i spotičući o
utege i raštrkane spraye, gurajući one koji su se zabavljali, već naviknuti na
ovu staru priču, i druge, nedavno pristigle, iznenađene tom novošću.
Lucone ga je ganjao kašljući:
"Stani, razbit ću te, ubit ću te. Odalamit ću te po glavi pa ćeš postati još
gluplji nego što jesi."
Naganjali su se po čitavoj teretani kao dva luđaka. Trčali su oko sprava,
skrivali se iza stupova, naglo ponovno jurišali. U pokušaju da ga zaustavi,
Pollo je na Luconea bacio nekoliko bučica. Lucone, koji se nije ni pred čim
zaustavljao, izbjegao ih je i gumeni su utezi muklo jeknuli odbivši se od
poda. Polio je potrčao stubištem prema ženskoj svlačionici. Trčeći, gurnuo
je jednu djevojku tako da je udarila o vrata koja su se otvorila. Djevojke,
nage, koje su se presvlačile za novi sat aerobika, zavrištale su histerično.

Lucone je prestao trčati. Zaustavio se na zadnjim stubama, u ekstazi pred
tim prizorom mekih, ružičastih, ljudskih brežuljaka. Pollo se odmah vratio.

"Jebemu, ne mogu vjerovati, ovo je raj ..."
"Idite dođavola!"
Jedna djevojka malo pokrivenija od ostalih potrčala je prema vratima i
zalupila im ih u lice. Dvojica prijatelja načas su ostala bez riječi.
"Jesi li vidio onu desno u dnu, kakve ta ima sise?"
"A ona prva s lijeva ... Zar bi odbacio guzu te ženske?"
Pollo je uhvatio prijatelja ispod ruke odmahujući glavom. "Da čovjek ne
povjeruje, ha? Naravno da je ne bi odbacio ... Pa nisam peder kao ti!"
Tako su se, nakon ove kratke erotske stanke, počeli ponovno naganjati.
Stefano je otvorio svoj raspored, koji mu je dao Franco, instruktor u
teretani.
"Počet ćeš s četiri serije za zagrijavanje, na klupi broj jedan. Uzmi utege
od pet kilograma, najprije se moraš malo proširiti i otvoriti, momče. Nakon
toga dodavaj malo pomalo koliko budeš mogao." Stefanu nije trebalo
dvaput ponoviti.
Legao je na savijenu klupu i počeo. Ramena su ga boljela, utezi se činili
ogromnima, radio je bočne vježbe, spuštao se dok ne bi dodirnuo pod, i
zatim ponovno natrag. Nakon toga iza glave. Pa ponovno. Četiri serije od
deset ponavljanja, svakog dana, svakog tjedna. Nakon prvih mjeseci već je
bilo bolje, ramena ga više nisu boljela, ruke su ponešto ojačale. I prsni koš
počeo mu je jačati, noge postale snažnije, promijenio je prehranu. Ujutro
frape s bjelančevinama u prahu, jedno jaje, mlijeko, jetra bakalara. Za ručak
malo tjestenine, krvavi biftek i pivski kvasac, mnogo pšeničnih klica.
Navečer u teretani. Uvijek. Izmjenjivao je vježbe, jedan dan radio na
gornjem dijelu tijela, drugi na donjem. Njegovi mišići kao da su poludjeli.
Odmarali su se samo nedjeljom, kao dobri kršćani. U ponedjeljak sve
iznova. Nabacio je nekoliko kilograma, iz tjedna u tjedan, korak po korak,
zbog toga je i dobio nadimak Step. Sprijateljio se s Pollom i Luconeom, i
svima ostalima u teretani.
Jednog dana, dva mjeseca otkad je počeo trenirati, ušao je Sicilijanac.
"Onda, tko će sa mnom napraviti par sklekova?"
Sicilijanac je bio jedan od prvih članova Budokana. Bio je krupan i
snažan, nitko se nije želio natjecati s njim.
"Jebemu, pa nisam vas pozvao u pljačku, rekao sam samo da napravimo
nekoliko sklekova."

Pollo i Lucone nastavili su trenirati u tišini. Sa Sicilijancem bi se čovjek
uvijek na kraju posvadio. Ako bi izgubio, beskonačno bi te zadirkivao, ako
bi pobijedio, hm, nije se znalo što bi ti se moglo dogoditi. Nikome se nikad
nije dogodilo da pobijedi Sicilijanca.

"Onda, zar u ovoj usranoj teretani nema nikoga tko bi sa mnom napravio
par sklekova?"

Sicilijanac se ogledao oko sebe.
"Ja ću."
Okrenuo se. Ispred njega je stajao Step. Sicilijanac ga je odmjerio od
glave do pete, i ponovno do glave.
"U redu, idemo onamo."
Otišli su u malu sobicu u kojoj je bilo samo nekoliko bučica za ruke i dva
momka koja su pokušavala ojačati svoje bicepse.
Čim je Sicilijanac ušao, jedan od one dvojice odložio je utege i odmah
izašao. Drugi je nastavio trenirati.
Sicilijanac je stao ispred njega i s osmijehom ga netremice promatrao.
Momak je nastavio podizati bučice, gore-dolje, a zatim ugledao i druge koji
su ulazili. Stigao je do šestog ponavljanja. Zaustavio se. Pogledao je Polla,
Luconea, Schella, Bunnyja i ostale koji su posve zauzeli uski prolaz. Na
kraju je shvatio da mora otići iz prostorije. Odložio je bučice. S jednim
slabašnim "oprostite", provukao se kroz snažne mišiće koji su ga, ne
pomaknuvši se, primorali da se još više stanji kako bi izašao. Sicilijanac je
skinuo felpu i otkrio ogromne prsne mišiće i lijepo razvijene ruke.
"Onda, jesi li spreman?"
"Kad god želiš."
Sicilijanac se spustio na pod. Step ispred njega. Počeli su raditi sklekove.
Step je izdržao koliko je mogao i na kraju se, uništen, skljokao na pod.
Sicilijanac je napravio još pet brzih sklekova, podigao se i lagano ćušnuo
Stepa.
"Bravo, mali, nije loše. Sve si zadnje sklekove napravio s ovim", rekao je
i srdačno ga lupnuo po čelu. Step se nasmiješio, nije ga zadirkivao. Svi su
se vratili svom treningu. Step je protrljao bolne mišiće na rukama, nije se tu
imalo što reći, Sicilijanac je bio mnogo snažniji od njega, još je bilo
prerano. Tog dana.

"Osamdeset!" Lignja i Bunny, jedan za drugim, srušili su se na hladan
mramor krova. "Još dvojica manje." Schello se nasmiješio. Podigao je

prema njima novo pivo koje mu je donijela jedna plavuša iz skupine.
Nazvali su je Patsy zbog daleke sličnosti s tom engleskom pjevačicom.
Veoma daleke. "Osamdeset jedan." Lignja je prošao blizu Schella i uzeo mu
pivo. "Osamdeset dva!" Otpio je dug gutljaj i limenku dodao Bunnyju. Kad
se vratila u Schellove ruke, praktički je bila prazna. "Osamdeset tri!"
Limenka, bačena na tlo krova, odskočila je i pala s nekim metalnim,
praznim zvukom. "Osamdeset četiri!" Još se dvaput lakše odbila od tla i
otkotrljala prema žlijebu te se zaustavila kolebajući između velikih pukotina
u limu. "Osamdeset pet!" Ostala su samo četvorica: Step, Sicilijanac, Hook
i Dario. Svi su se spustili u sklek kao jedan. Odjeća im je bila natopljena
znojem, lančići se opasno njihali već izvan majica, ruke se svako toliko
premještale ne bi li pronašle bolji položaj. "Osamdeset šest!"

Bili su kao neki moćan, bučan stroj koji s vremena na vrijeme zabrekće u
preciznom ritmu.

"Osamdeset sedam!" Ponovno su se spustili u sklek. "Naprijed, Dario!"
povikala je Gloria iz podnožja, meškoljeći se na Vespi. "Naprijed, dragi,
najjači si!"

"Osamdeset osam!" Upravo se Dario, kojeg je njegova ženska maločas
obodrila, zaustavio u zraku podižući se iz skleka. Gloria je to opazila:
"Naprijed, Dario, ne daj se!" ponovno je zaurlala sa svoje Vespe. Dario se
odgurnuo s obje ruke, nastojeći vratiti izgubljenu snagu, ali više se nije
uspijevao pomaknuti.

Zaglavio je, nepomičan, napola puta, savijenih laktova, uzdrhtalih ruku.
Kapljice znoja brzo su mu se slijevale jedna za drugom s čela. Od muke se
ugrizao za usnu. Schello mu se približio, sagnuo i izbliza ga promotrio.

"Gospodo, tek što nismo izgubili još jednoga ..."
Gloria je ispustila jedno slabašno, ležerno:
"Daj, Dario, gurni!" ali to je bilo više namijenjeno njoj samoj, nego
Dariju. Dario se sve više tresao i na kraju su mu ruke popustile i on se
skljokao na mramor. Schello je ponovno sjeo i s osmijehom zadovoljno
zapalio cigaretu. "Pozivam one koji imaju slobodne ruke da si dodirnu
takozvano u Glorijinu čast."
Zatim je, obraćajući se Gloriji ispod krova i žestoko trljajući rasporak
hlača, rekao: "Glo, šuti, spalila si ga! Čim si ga zazvala, odmah se smeo.
Osamdeset devet!"
Maddalena je promatrala Stepa. Činio joj se prekrasan, bio je preplanuliji
nego inače, a oči su mu caklile od dugotrajnog napora. Mišići vrata iskočili

su mu od naprezanja. Maddalena je iz prednjeg džepića svojih traperica
izvadila jednu od svojih Vigorsol guma za žvakanje bez šećera i stavila je u
usta.

"Hej, daš mi jednu?" Ne gledajući, dodala je gume za žvakanje
prijateljici.

Ustima joj se razlio osjećaj svježine. Sitni bijeli zubići micali su se gore-
dolje, drobeći mali četverokut koji je odmah dobio oblik. Sjetila se večeri
nekoliko dana ranije, kad ju je Step odveo kod sebe i vodili su ljubav. Bilo
je predivno.

Ona gotovo priljubljena uz ta tako glatka, tako široka ramena. Dopustila
je da je odnese ta sila, taj val užitka, svježina njegova tijela. Osjetila je
njegove oči u sebi i činilo joj se da joj pogledom blago dodiruje srce, toliko
ga je voljela. Šaputala mu je riječi, izraze ljubavi, ljubila ga u vrat, iza ušiju,
po očima. On ni u jednom trenutku nije ništa rekao, čitavo ju je vrijeme
promatrao, milujući je po kosi, s osmijehom, nježno se zibajući u njoj,
unutra-van, pazeći da joj ne bude težak, oslanjajući se na laktove, jedva joj
okrzujući kožu. Maddalena ga je ponovno pogledala. "Devedeset!"

Step se spustio u sklek, okrznuo mramor i ponovno se podigao na
ispružene ruke, snažno i odlučno. Zamislila je da je ondje, ispod njega, u
jednom drugom trenutku. Blago se zarumenjela i spustila pogled. Stavila je
natrag u džep paketić guma za žvakanje koji joj je djevojka pokraj nje
vratila.

oppy i njegovi prijatelji bili su ispred bara Anzuinijeve, smijali su se,
međusobno zadirkivali i pili pivo. Netko je jeo crvenu pizzu iz koje se
još pušilo, ližući rubove kako s nje ne bi pala rajčica. Netko je pušio
cigaretu. Nekoliko djevojaka zabavljeno je slušalo priču jednog tipa, u
samom središtu skupine. Previše je gestikulirao govoreći o svađi sa svojim
gazdom, dobio je otkaz, ali na kraju je dobio i zadovoljštinu. Razbio mu je
sve boce u lokalu, pri čemu prvu na jedan osobit način. "Znate što sam
učinio? Toliko mi je digao tlak da sam ga, umjesto prethodne obavijesti,
odvalio bocom u glavu."
Svi su se nasmijali. Neki raskalašeno. Jedan žestoki pušač grčevito se
zakašljao. Vidjevši da nailazi na odobravanje, onaj je tip nastavio: "A on,
umjesto da mi da otpremninu, prijavio me policiji." Prvi se nasmijao,
nastojeći malo osnažiti tu zadnju, prilično slabu foru.
I Annalisa je bila ondje. One večeri kad je pretučen, nije nazvala Stefana,
nije ga nakon toga nikad potražila. Ali to nije bilo važno. Step nije bio tip
koji bi patio zbog samoće. Otad je prošlo više od osam mjeseci i o njima
više ništa nije čuo. Tad se pomalo zabrinuo i jedne ih večeri otišao sam
potražiti.
"Poppy, prijatelju moj, kako si?"
Poppy je pogledao tog tipa koji mu je dolazio ususret. Nasmiješio se, ali
bilo je savršeno jasno da nema pojma tko je taj momak. Naravno, nešto na
njemu bilo mu je poznato, te oči, boja kose, crte lica, ali nije se mogao
sjetiti. Bio je dobro građen, imao krupne ruke i snažna prsa. Vidjevši njegov
upitan pogled, Step mu se nasmiješio, nastojeći u njemu ne izazvati
nelagodu.
"Nismo se vidjeli sto godina, ha? Što ima?"
Step je prijateljski prebacio desnu ruku oko Poppyjevih ramena.

Sicilijanac, Pollo i Lucone, koji su bili presretni poći s njime, stali su
nasred skupine. Annalisa se još uvijek smiješila kad je susrela Stepov
pogled. Bila je jedina koja ga je prepoznala. Osmijeh joj je malo pomalo
iščezao s usana. Step ju je prestao gledati i u cijelosti se posvetio svom
prijatelju Poppyju, koji ga je i nadalje zbunjeno promatrao.

"Oprosti, ali u ovom trenutku stvarno se ne mogu sjetiti."
"Kako ne možeš?" nasmiješio mu se Step i nadalje ga grleći, kao da su
dva dobra prijatelja koji se dugo nisu vidjeli. "Sad mi je neugodno. Čekaj."
Najednom mu je na pamet pala sjajna zamisao. "Možda ćeš se ovoga
sjetiti." Iz džepa traperica izvukao je onaj šešir. Poppy je pogledao to staro
vuneno pokrivalo za glavu. Zatim nasmiješeno lice snažnog tipa koji ga je
držao zagrljenog. Njegove oči, kosu. Pa naravno. Bio je to onaj šmokljan
kojeg je davno premlatio.
"Sranje!" Poppy se pokušao izvući ispod Stepove ruke, ali ga je ovaj
munjevitom brzinom uhvatio za kosu i ukopao u mjestu.
"Kratko pamćenje, ha? Bog, Poppy." Privukao ga je k sebi i životinjski
odvalio glavom, razbivši mu nos. Poppy se bolno savio i rukama uhvatio
lice. Step ga je svom snagom odvalio nogom u glavu. Poppy je odskočio i
zabio se u željeznu rešetku koja je zazvečala.
Step se istog časa našao na njemu i uhvativši ga rukom oko vrata
spriječio da se sruši. Desnicom mu je zadao niz snažnih udaraca šakom,
pogađajući ga odozgo nadolje, po čelu, razbio mu arkadu, razderao usnicu.
Zakoračio je korak unatrag i prije no što je Poppy pao, odvalio ga nogom
točno posred trbuha, posve mu oduzimajući dah.
Netko od Poppyjevih prijatelja pokušao se umiješati, ali Sicilijanac ga je
u tome odmah spriječio. "Mir, budi dobar, ostani na svom mjestu, može?"
Poppy je bio na tlu. Step ga je izudarao nogama po prsima, trbuhu. Poppy
se pokušao sklupčati, štiteći lice, ali Stepova noga bila je neumoljiva.
Pogađala je svuda gdje bi pronašla prostora, a zatim ga počela mlatiti
odozgo. Podizao je nogu i udarao ga petom. Odrješito, snažno, po uhu koje
se odmah rasjeklo i počelo krvariti, po mišićima nogu, po bokovima,
gotovo skačući po njemu čitavom svojom težinom. Gmižući nakon svakog
udarca, pomičući se s trzajima, Poppy je uspio molećivo prošapnuti:
"Dosta, dosta, molim te!" Gotovo kašljući od krvi koja mu se iz nosa
slijevala ravno u grlo, pljuckajući ono malo sline koja mu je curila s već
posve rasječene, krvave usne. Step se zaustavio. Povratio je dah i skočio na
noge, promatrajući svog neprijatelja na tlu, nepomičnog, dokrajčenog.

Zatim se naglo okrenuo i nasrnuo na jednog plavog momka iza svojih leđa.
Bio je to onaj koji ga je držao kad su ga napali. Pogodio ga je laktom nasred
usta, nasrnuvši na njega svom težinom svog tijela. Tipu su ispala tri zuba.
Dva su završila na tlu. Step ga je priklještio koljenima. Tako ga blokiravši,
zasuo mu je lice udarcima šakom. Zatim ga je uhvatio za kosu i silovito,
snažno, uzastopce udarao njegovom glavom o tlo. Najednom su ga
zaustavile dvije snažne ruke. Bio je to Pollo. Podigao ga je obuhvativši ga
ispod pazuha. "Dosta je, Step, idemo, masakriraš ga."

Približili su mu se i Sicilijanac i Lucone. Sicilijanac je već imao većih
problema od ostalih.

"Da, idemo, bolje je. Možda je neka budala pozvala muriju."
Step je počeo ponovno normalno disati. Prošetao je ispred Poppyjevih
prijatelja koji su ga promatrali u tišini. "Govnari!" I pljunuo je na jednoga
koji je stajao u blizini sa čašom Coca-Cole u ruci, pogodivši ga pljuvačkom
nasred lica. Prošao je ispred Annalise i nasmiješio joj se. Ona mu je
pokušala uzvratiti, pomalo preplašena, ne shvaćajući posvema što bi trebala
učiniti. Samo je pomaknula gornju usnu i izvila je u neku čudnu grimasu.
Step i ostala trojica sjeli su na svoje Vespone i otišli. Lucone je vozio kao
lud, sa Sicilijancem iza svojih leđa, obojica su urlala, naginjala se na sve
strane, gospodari ceste. Zatim su se približili Pollu, iza kojeg je sjedio Step.
"Jebemu, mogao si kresnuti onu plavušu ... Dala bi ti."
"Kako ti pretjeruješ, Lucone. Uvijek moraš sve odjednom. Daj se smiri.
Treba znati čekati. Postoji vrijeme za sve."
Te je večeri Step otišao k Annalisi i poslušao Luconeov savjet. Nekoliko
puta. Ona se kajala što ga nije ranije nazvala, zaklela se da joj je žao zbog
toga, da ga je željela nazvati, ali je imala hrpetinu posla. U narednim
danima, Annalisa ga je često zvala. Step je bio toliko zaposlen da nije uspio
pronači vremena ni da se javi na telefon.

lazba.
Jedna djevojka koja stanuje u blizini uključila je kasetofon. "I

Bunny je poklekao." Schello, već pijan, skakutao je po krovu i plesao
u svojim kožnim Clarksicama, mokrim od znoja i bez vezica, pokušavajući
plesati break-dance. Nije mu išlo za rukom. "Jupi!" snažno je pljesnuo
rukama. "Sto deset."

"Pažnja, rangirajmo najznojnije. Na broju jedan nalazi se Sicilijanac.
Vidijive mrlje ispod pazuha i na leđima, naizgled čitava fontana, luči
neugodan vonj, sigurno ne koristi dezić. Mogao bi izludjeti Deborah."

Jedna loše poblajhana plavuša, s visokom pletenicom s crnim i žutim
pramenovima, koja se odazivala na to ime, priprijetila mu je šakom s
previše nalakiranim noktima. "Daj Sche, začepi tu svoju gubicu."

"Oxford, u savršenom stilu sa svime ostalim." I nadalje pokušavajući
uhvatiti ritam, Schello je napravio još jedan tragičan korak i pokazao joj
stražnjicu. Tom potezu uslijedili su zvižduci odobravanja i povik "hoćemo
golu".

"Na broju dva nalazi se Hook. Nevjerojatno! Na našoj hit ljestvici
oznojenih strahovito se uspinje, ne u smislu sklekova, jer, kako i sami
vidite, u tome imaju poneki problemčić. Kad smo već kod toga ... Sto
trinaest!"

Step, Hook i Sicilijanac uložili su nadljudska napor. Sva trojica su se
podigli iz skleka, iscrpljeni, crveni i zadihani. "Kao što možete dobro
vidjeti, veličanstvena majica Ralph Lauren promijenila je boju. Rekao bih
da je sad neke blijedozelene boje, ili bolje rečeno, mokrozelene."

Mašući šakama uz prsa, Schello je glavom pratio novu pjesmu koju je DJ
na radiju najavio kao hit godine. Okrenuo se oko svoje osi i nastavio:

"Pomislili biste da se znoji toliko da je u njegovom povezu nastao bazen.
A znate tko u njemu pliva?"

"Ne, reci nam!"
Neki od poraženih sa svojim ženskama zaurlali su iz podnožja:
"Tko?"
Schello se okrenuo oko svoje osi u ritmu s glazbom. "Deborine picajzle",
rekao je i uperio kažiprst u nju.
Svi su se nasmijali kao ludi, osim Deborah koja je podigla limenku s
poda i pokušala ga pogoditi njome. Promašila je. Nekoliko komadića neona
skočilo je na Schellova ramena. "U sridu!" Razigrano svjetlo jednog F na
plavoj plastici izdahnulo je. Nekoliko je puta slabašno bljesnulo i zatim se
posve ugasilo.
Mahnuvši rukom kao da želi reći "to se tako ne radi", Schello je njišući
se u ritmu glazbe pokazao na zvijezde na nebu i ponovno zaplesao,
raspojasan, skačući, izvijajući usta u neobične grimase. Došao je ispod
natpisa koji je neprecizna Deborina ruka slučajno promijenila. Schello se
nasmiješio i pokazao na novi natpis: RIGANAC. Nije se dao nagovarati
dvaput, otvorio je usta i gurnuo prste u njih.
Njegovo podrigivanje odjeknulo je čitavim trgom. Taj je životinjski zvuk
odjeknuo u svakom kutku. Dug, moćan, s okusom piva. Svog onog piva
koje je Schello imao u tijelu. Zatim je, i nadalje podrigujući, ponovno
pozdravio svoju prijateljicu:
"Bog, Deborah."
Ovaj se put i ona nasmijala s ostalima, ne vjerujući, odmahujući glavom.
"Sto četrnaest! Dok se mi ovdje zabavljamo, dame i gospodo, neki se
pate. Ali vratimo se našoj rang-listi. Naravno, na zadnjem je mjestu Step ...
Gotovo savršen, kosa tek blago razbarušena, iako je toliko kratka da se
zapravo ne vidi ..." Schello se nagnuo kako bi ga bolje promotrio, a zatim
naglo odmaknuo prinoseći ruke licu.
"Nevjerojatno, vidio sam kapljicu znoja, ali uvjeravam vas, bila je jedna
jedina!"
Schello je napravio još jedan korak i podigavši ruke uvis, raširio noge u
trzavom plesnom ritmu. "Sto petnaest!" Raširio je noge do te mjere da je to
predstavljalo tešku kušnju za njegove već prilično iznošene traperice.
Opasno krckanje zglobova pomiješale se s prejakim napinjanjem šavova, ali
i jedno i drugo brzo je nadjačano jednim mnogo glasnijim zvukom, i ne baš
bezmirisnim.
"Sto šesnaest! Nevjerojatno, netko buči."

Dečki su grcali od smijeha, dok su cure, zgađene, gledale jedna drugu. S
uzdahom su odmahivale glavom, ali svoje nijemo neodobravanje nisu
uspijevale naglasiti ničim drugim.

"Sto sedamnaest! Pažnja, sto sedamnaest stoput donosi nesreću, hoćete li
moći dalje?"

Step se spustio u sklek i osjetio kako mu oči gore. Nekoliko kapljica
znoja kliznulo mu je niz sljepoočice i razlilo se među obrvama, kao dosadan
lijek za oči. Zatvorio je oči, osjetio bolna ramena, nabrekle ruke, pulsirajuće
žile, a zatim se odgurnuo i ponovno polako podigao na ispružene ruke.
"Daaa!" Step je pogledao u stranu. I Sicilijanac je izdržavao. Posve je
raširio ruke, bio mu je posve blizu. Hook je stigao zadnji, teškom mukom,
sporo se podižući i nekako nakoso, najprije je ispružio desnu i zatim lijevu
ruku. Sa svojevrsnim zadnjim trzajem posve se podigao iz skleka i
pogledao ostalu dvojicu. Step mu se nasmiješio. Sicilijanac ga je pogledao s
mržnjom punom bijesa i umora. Hook mu je uzvratio tek naznakom glupog
osmijeha.

"Sto osamnaest! To!!!" Schello, koji ih je promatrao iz blizine, skočio je
u zrak. "Postigli smo rekord, nevjerojatno, sto devetnaest. Idemo dalje,
samo hrabro."

Iz podnožja, glasovi okupljenih, djevojaka, poraženih, jedinih koji mogu
u cijelosti cijeniti to sporo, naporno podizanje i spuštanje, sudjelovali su u
nadmetanju i potičući svoje borce ispunili trg neujednačenim, ali ritmičnim
zbornim bodrenjem.

"Naprijed Step, samo dalje Sicilijanče, hrabro Hook!"
Ruke su pljeskale u zboru, odjekivale i radosno pjevale hvalospjeve. Na
krovu, suparnička ubrzana srca lupala su u različitim ritmovima,
patničkijim.
Step se teškom mukom podigao na ispružene ruke i pogledao u stranu.
Sicilijanac ga je čekao s osmijehom na licu, spreman ponovno se spustiti u
sklek.
Imao je nevjerojatnu snagu. Od onog dana u teretani nikad ga nije uspio
pobijediti. Ali, Hook je bio taj koji ga je iznenadio. Nikad ranije nije došao
tako daleko.
Bio je ondje, blizu njega, zabavljen svojom privatnom borbom, sa samim
sobom, sa svojim mišićima, sa svojom snagom volje. Polako se podizao,
centimetar po centimetar, sad na desnoj, sad na lijevoj strani, pomažući čas
jednu čas drugu ruku. Hook, otkad nosiš taj povez na oku? Ako se njega

pita, oduvijek. Step se sjetio kad ga je vidio prvi put. Bilo je to gore na
Serri, iz zabave su se provozali zajedno. Step ga je pohvalio.

"Imaš krasan motor. Jebemu, ovo žuto na tvom rezervoaru pravo je
remek djelo. Tko ti je to napravio?"

"Da Pistola." S tim riječima, Hook se udaljio sa svojim motorom i svojim
povezom, itekako držeći do jednog i do drugog. Kasnije je Step upitao
Polla: "Kakva je to priča s Hookom?"

"Ma znaš, netko kaže da se zakačio s nekim iz kvarta Talenti i dobio tako
snažan udarac u lijevo oko da mu je iskočila rožnica. Drugi govore da se
vozio sporednom cestom kad mu je u oko uletjela pčela ili neki insekt koji
je nekoliko dana ostao živ i plazio mu okom. Zatim je riknuo, ali on nije
imao hrabrosti otići na operaciju da ga izvade. Ja mislim da je istina da
otkad nosi taj povez, svi ga znaju, djevojke se zainteresiraju, neka sigurno
padne na njega i prije svega, otac ga više ne mlati. Ukratko, to mu je
svojevrsna maskota."

Step se nasmiješio. Pollo i njegove priče. Uvijek su bile nejasne.
Međutim, nekoliko dana nakon toga otišli su do Caccolara na pizzu.
Naručili su razna piva, kad je u jednom trenutku doletjela pčela.

Hook ju je počeo tjerati novinama, mlateći na sve strane, po tuđim
stolovima, po zidu, blizu prozora, sve dok je nije uspio ubiti u nečijoj
margheriti.

"Usrane pčele!" zaurlao je. "Uvijek mi dignete tlak!"
Hook se vratio na svoje mjesto. Svi su bili digli čaše u njegovo zdravlje.
Onaj tip je naručio novu margheritu, prigovarajući. Vlasnik ga je počastio.
Bolje platiti jednu pizzu nego preuređivati lokal, opravdao se supruzi.
Djevojka s kasetofonom u ruci malo je pojačala glasnoću. Glazba se
odmah jače razlila trgom. Hookovi navijači glasno su urlali:
"Daj, Ale, daj, gurni i uspjet ćeš!"
Step i Sicilijanac su u tišini stajali na rukama, blizu njega. Gledali su
kako se njihov prijatelj-neprijatelj podiže drhteći i brekćući, centimetar po
centimetar, sekundu po sekundu, dok su povici iz podnožja postajali sve
glasniji: "Ale, Ale, Ale ..." Zbor koji je veličao njegovo ime: činilo se da
mu daje više snage, dok mu je lice, pod krajnjim naporom, postajalo sve
crvenije i znojnije. Nepomična kosa, prilijepljena uz čelo, kao zaleđeni
kanali hladnog znoja koji se slijeva niz vrat i namače košulju. Step ga je
pogledao. Hook je otvorio oči. Razmijenili su pogled.

Step je lagano kimnuo glavom, prijateljski: gotovo kao da mu je šapnuo
"ne posustaj". Hook je shvatio i drhtavo odmahnuo glavom. "Ne, ne mogu
više." Na trenutak je ostao nepomičan i to je bila njegova zadnja misao.
Zatim su mu ruke popustile. Najednom se srušio na tlo, u zadnji čas
okrenuvši glavu. Skljokao se svom težinom, prsima o mramor. Njegovo
tijelo malo se trznulo i nakon toga ništa.

Šutnja.
Odozdo, razočaranje nekih. Glazba mu se učinila dalekom, prekrivena
njegovim zadihanim disanjem. Lice prislonjeno uz tlo. Oko, ono slobodno,
gotovo je dodirivalo mramor. Otvorio ga je i trepnuvši vidio ono što ga je
najviše boljelo. Više od njegove natučen brade, od njegovih bolnih ruku,
više od njegova umorna srca. Kao kroz maglu, mutnu i mliječnu, kroz svoje
bistre oči nadražene znojem, vidio ih je kako se spuštaju. "Sto dvadeset!"
Spustili su se, brzo, usporavajući tek na kraju, prije sraza s mramorom.
Zatim su se vraćali gore, naglo, silovito se uzdižući, na rukama u koje su
stavljali sve što im je preostalo: srdžbu, ponos, snagu volje. One iste stvari
koje su njega napustile.
Hook je ostao nepomičan, ispružen na hladnom mramoru, uživajući u
njegovoj glatkoj, hladnoj površini, u svježini noći, u sporom opuštanju
svojih mišića. Zamijetio je osjećaj normalnosti, osjećaj običnosti, osjećaj
poraženosti. Tad je zatvorio ono jedno oko koje mu je preostalo da ga
zatvori.
"Sto dvadeset jedan! Nevjerojatno, naša dva natjecatelja nastavljaju u
velikom stilu. Strašno nam je žao zbog Hooka koji se odlično borio, ali mi
moramo dalje. Sto dvadeset dva!"
Step i Sicilijanac brzo su se podigli iz skleka, kao da su pronašli novu
snagu, novu energiju. Da sami prođu kroz cilj. Ili prvi ili ništa. Ponovno su
se spustili. "Sto dvadeset tri!" Ritam se ubrzao. Kao da je shvatio, Schello je
ušutio. "Sto dvadeset četiri!" Jedan za drugim, izgovarao je samo brojeve.
Brzo. Čekajući da se njih dvojica podignu kako bi naveo sljedeći. "Sto
dvadeset pet!" i ponovno dolje. "Sto dvadeset šest!" Step je još više ubrzao,
dahćući. "Sto dvadeset sedam, osam!" Spustio se i podigao, brzo.
Sicilijanac ga je pratio, trudeći se svom silom, urlajući, sve crveniji. "Sto
dvadeset devet, sto trideset. Nevjerojatno, dečki!" Nitko više nije govorio.
Dolje je vladala tišina velikih trenutaka. "Sto trideset jedan." Samo glazba
iz podnožja. "Sto trideset dva ..."

Sicilijanac se zaustavio na pola puta, a zatim zaurlao, kao da ga nešto u
njemu razdire. Ispuštao je krikove ranjene, promukle životinje.

Navrh svog skleka, Step ga je pogledao. Sicilijanac je bio kao blokiran.
Drhtao je i dahtao urlajući, ali ruke ga nisu željele čuti, više ga nisu slušale.
Tad je zaurlao i zadnji put, ranjena zvijer kojoj otimaju komad mesa.
Njezino prvenstvo. I nesmiljeno, malo pomalo, počeo se spuštati. Izgubio
je. Iz podnožja se začuo krik. Glasovi su razbili tišinu pjesmom i povicima.
Netko je otvorio novo pivo: "Da, evo, imamo novog pobjednika, Stepa!"

Schello mu se slavljenički približio, dok se Sicilijanac ispružio svom
težinom na tlo i zavidno ga promatrao. Ali Step je ostao nepomičan na
rukama, pogledao dečke koji su dolje slavili. Hook je sjedio u blizini
obgrlivši rukama noge i smješkao se. Sicilijanac, koji se poražen ispružio na
tlo, polako se oporavljao. Tad je odlučio. Dobro je rasporedio težinu na
rukama i zatim, malo pomalo, okrenuo se nadesno, prebacujući čitavu svoju
težinu na desnu ruku. Zatim je gledajući ispred sebe, pritvorenih očiju,
lagano podigao lijevu ruku.

Kao na zapovijed, trgom je zavladala šutnja. Iz podnožja, iz kasetofona,
gotovo sudbinski znak. Začula se jedna Springsteenova stvar, I'm going
down. Step se nasmiješio u sebi, stavio lijevu ruku iza leda i spustio se na
tlo na jednoj ruci, uz urlik.

Okrznuo je mramor, pogledao ga raskolačenim očima i zatim se iznova
podigao, drhteći i odgurujući se samo na desnici, svom svojom snagom,
svim svojim bijesom. Iz njegova grla oteo se krik oslobođenja. Krik patnje i
veličine. Podigao se, sve do kraja urličući "toooo", želeći to, jer ono što nije
postigla snaga, postigla je njegova volja. Ostao je nepomičan, ispružen, s
čelom visoko uzdignutim ka nebu, kao kip koji urla mraku noći, ljepoti
zvijezda.

"Jupi!" sumanuto je zaurlao Schello. Na trgu su svi eksplodirati na taj
urlik, upalili svoje motore i Vespe, trubili, klicali. Pollo je počeo lupati po
rešetki trgovca novinama.

Lucone je bacio bocu piva o izlog. Prozori obližnjih kuća počeli su se
otvarati. Začuo se neki daleki alarm. Starice u noćnim košuljama izlazile su
na balkone i zabrinuto vikale: "Što se događa?" Netko je povikao da zašute.
Jedna gospođa koja je vjerovala u zakon zaprijetila je da će pozvati policiju.
Kao čarolijom, svi su se motori pokrenuli. Pollo, Lucone i ostali uzjahali su
ih trkom, skačući na svoja sjedala, dok je iz prigušivača sukljao bijeli dim.

Poneka limenka i nadalje je hučila kotrljajući se, djevojke su otišle kući.
Maddalena je bila još zaljubljenija.

Sicilijanac se približio Stepu. "Jebemu, dobar dvoboj, ha?"
"Nije bio loš."
Približili su im se i ostali motori i zauzeli čitavu ulicu, ne obazirući se na
poneki automobil koji je trubio brzo prolazeći pokraj njih. Schello se
podigao na svom izgaženom Vesponeu. "Saznao sam da je na Cassiji
tulum."
"Gdje?"
"Na broju 1130. U nekom finom kvartu."
"Hoće li nas pustiti unutra?"
Schello ih je razuvjerio: "Poznajem jednu koja stanuje ondje."
"Koju?"
"Francescu."
"U tom slučaju nas neće pustiti unutra." Smijući se, gotovo istodobno svi
su se popeli na motore. Kočeći i škripajući gumama, skrenuli su nalijevo.
Nitko se nije obazirao na crveno svjetlo. Do Cassije su stigli punom
brzinom.

relina u stanu, nekoliko velikih staklenih vrata kroz koja se vidjela
Olimpica. Lijepe slike na zidovima, nekog Fantuzzija. Iz četiri
zvučnika u kutovima primaćeg salona razlijegao se dobro izmiksan
disko. Glazba je ovijala mladiće koji su razgovarajući gotovo svi udarali
ritam. Prstima po čaši, ključevima u džepu, nemirna noga davala je život
donjem dijelu hlača koji je, bibajući se, pratio glazbu.
"Dani, hej, skoro te nisam prepoznala."
"Nemoj sad i ti."
"Govorila sam o odjeći, izgledaš izvrsno, ozbiljno ..." Daniela je
pogledala svoju suknju, Giulia ju je već znala, na trenutak je nasjela. "Daj,
Giuli!"
"Zašto se odmah ljutiš? Izgledaš kao Bonopaneova, ona kravetina iz
trećeg B koja ujutro dođe sva nalarfana ..."
"Kako uspijevaš uvijek biti tako simpatična?"
"Zbog toga i jesmo prijateljice."
"Nikad nisam rekla da sam tvoja prijateljica. To si sad izmislila!"
Giulia se nagnula prema njoj. "Pusa, da se pomirimo?" Daniela se
nasmiješila. Već je krenula prema njoj, kad je iza njezinih leđa ugledala
Palombija. "Andrea!" Zaboravila je Giulijin obraz nadajući se da će prije ili
kasnije pogoditi njegova usta.
"Kako si?"
Andrea ju je pogledao. Na trenutak je bio neodlučan. "Dobro, a ti?"
Razmijenili su brz poljubac.
"Odlično."
Zatim je on krenuo dalje pozdraviti nekog prijatelja. Giulia ju je sustigla i
nasmiješila se.
"Ne brini, klasično se preserava pred drugima."

Trenutak su ga promatrale. Andrea je razgovarao s nekim dečkima i
zatim se okrenuo prema njoj, ponovno je pogledao i na kraju se nasmiješio.
Napokon je shvatio.

"Vidi ti to! Stvarno si pretjerala ... Nije te prepoznao."
Babi je prošla kroz sobu. Nekoliko djevojaka je plesalo. U jednom kutu,
nešto kao DJ, Jovanottijev pseudo-takmac, puštao je rap bez naročitog
uspjeha. Jedna se djevojka luđački drmusala, skakućući sad na jednoj, sad
na drugoj nozi i podižući ruke prema stropu.
Babi je s osmijehom odmahnula glavom.
"Pallina!"
Jedno okruglasto lice duge smeđe kose s neobičnim pramenom na jednoj
strani okrenulo se na taj povik.
"Babi, hejjj!" Potrčala je prema njoj i zagrlila je ljubeći je, gotovo je
odigla od poda. "Kako si?"
"Super. Rekla si da nećeš doći!"
"Da, znam, bili smo na nekom tulumu u Olgiati, ali nemaš pojma kako je
bilo grozno. Bila sam s Demom, ali smo odmah pobjegli. I sad nas evo
ovdje, zašto, zar nisi sretna?"
"Šališ se, presretna sam. Jesi li naučila onu lekciju iz latinskog? Sutra će
te sigurno pitati, još samo ti nedostaješ da završi krug."
"Da, znam, učila sam čitavo poslijepodne, ali sam kasnije morala izaći s
majkom, bila sam u centru. Vidi, danas sam ga kupila, sviđa ti se?"
Napravila je neku neobičnu piruetu oko svoje osi, više kao balerina nego
kao manekenka, pokazujući zabavnu suknju od modrikastog satena.
"Jako ..."
"Dema mi je rekao da mi super stoji."
"Naravno da ti je on to rekao. Znaš moju teoriju, zar ne?"
"Još uvijek? Ali prijatelji smo čitav život!"
"Ostavi mi moju teoriju."
"Bog, Babi." Približio im se jedan momak simpatičnog izgleda, smeđih
kovrči i svijetle puti.
"Bog, Dema, kako si?"
"Super. Jesi li vidjela kako je zgodan Pallinin kombinezon?"
"Jesam. Bez obzira na moju teoriju, super joj stoji."
Babi se nasmiješila Pallini. "Idem pozdraviti Robertu, još joj nisam
čestitala." Nakon toga se udaljila. Dema ju je pratio pogledom.
"Što je htjela reći s onom pričom o teoriji?"