Federico Moccia-Tri metra iznad neba

"Zašto? Zašto si takav? Jesi li lud? Misliš da trebaš tako juriti?" Step nije
znao što bi joj odgovorio. Samo je promatrao njezine krupne, vlažne oči,
okupane suzama.

Kako joj može objasniti? Kako joj može reći ono što je u njemu? Srce
mu se steglo u nijemom stisku. Babi ga pogleda. Njezine plave, napaćene,
upitne oči u njemu su tražile odgovor, mirnu plažu na kojoj će se mirno i
zadovoljno odmoriti. Step odmahne glavom. Ne mogu, kao da je ponavljao
u sebi. Ne mogu. Babi glasno udahne kao da hvata snagu i ponovno
napadne.

"Tko je bila ona žena? Zašto si se onako naglo promijenio? Step, moraš
mi reći. Što je bilo između vas?"

To zadnje pitanje, ta velika pogreška, ta nemoguća dvosmislenost kao da
ga je posve satrla. U jednom hipu, sve su njegove zaštite nestale. Njegov
stalni i snažni oprez, kojeg je iz dana u dan nijemo trenirao, naglo se srušio.
Srce mu se prepustilo, po prvi put mirno. Nasmiješio se toj bezazlenoj
djevojci.

"Želiš znati tko je bila ona žena?"
Babi kimne glavom.
"To je bila moja majka."

Samo dvije godine ranije

tep, zatvoren u svojoj sobi, pokušavao je ponoviti lekciju iz kemije,
koračajući po sobi. Oslonio se dlanovima o stol. Prelistao bilježnicu s
natuknicama. Nema pomoći. Te formule nisu željele ni čuti da mu uđu
u glavu.
Srušio se na stolac i nastavio učiti nalakćen na stol, sa šakama o čelo,
odlučan dobro proći na usmenom. Bila je zadnja godina gimnazije, u Villi
Flaminiji. Najednom se sa zadnjeg kata zgrade sučelice njihovoj začu
glazba. Battisti je glasno pjevao "Vraćaš mi se u misli, slatka kakva jesi ..."
Step podigne pogled. Blago njemu, pomisli. Meni se ništa ne vraća u misli,
a kemiju mrzim. Zatim se razbjesni, shvativši da mu žele predložiti čitavu
long plejku.
Jesu li poludjeli? Udari dlanovima o stol. Samo mu još to treba. Ustane i
pogleda kroz prozor. Ništa. U zgradi sučelice nitko se nije vidio. Otvori
prozor.
"Jeste li završili s tom glazbom?"
Načas mu se učini da se zavjesa na onim prozorima pomaknula. Pomisli
da se prevario.
"Hej! Hoćete li utišati?"
Glazba se polako utiša. "Debili." Step se vrati na svoj stolac i ponovno
usredotoči na one izgužvan stranice bilježnice. Nedugo zatim zazvoni
telefon. Pogleda na sat. Bila su gotovo četiri sata. Sigurno zove Pollo. Priđe
telefonu kako bi odgovorio na poziv. Podigne slušalicu. "Halo?" S druge
strane tišina. "Halo?" Ponovno tišina, zatim jednostavan škljocaj. Netko je
spustio slušalicu. Nije mu se svidio njegov glas. Jebene šale. Tresne
slušalicom na viljušku telefona.
"Stefano ..." Step se okrene. Njegova majka stajala je ispred njega. Na
sebi je imala smeđi krzneni kaput koji se divlje presijavao u jasnim,

zlaćanim nijansama. Bordo suknja skrivala joj je božanstvene noge. Bile su
ovijene tankim čarapama koje su nategnute i elegantne nestajale u dvjema
otmjenim cipelama boje tamnog kestena.

"Izlazim, treba li ti nešto?"
"Ne, hvala, mama."
"U redu, onda se vidimo večeras. Ako tata nazove, reci mu da sam
morala izaći kako bih odnijela one papire komercijalistu."
"Dobro."
Majka mu se približi i nježno ga poljubi u obraz. Iz njezine duge,
valovite kose raširi se miris poput milovanja. Step pomisli da je stavila
previše parfema. Odluči joj to ne reći. Zatim, promatrajući je kako odlazi,
shvati da je dobro postupio. Bio je ponosan na nju. Tako je lijepa. S onim
svojim osmijehom, otmjena i duhovita.
Bila je savršena. Njegova majka nije mogla pogriješiti. Ni kad stavlja
parfem. Ispod ruke je nosila torbicu koju su joj darovali on i brat. Paolo je
dao gotovo sav potreban novac, ali Step je bio taj koji ju je odabrao, u onoj
trgovini u Ulici Cola di Rienzo ispred koje je i prečesto vidio kako se
njegova majka neodlučno zaustavlja.
"Pravi si znalac", šapnula mu je u uho nakon što ju je razmotala. Zatim si
je stavila torbicu ispod ruke i veselo njišući bokovima prošetala ispred njih
kao na modnoj pisti. "Onda, kako mi pristaje?"
Svi su je oduševljeno pohvalili. Ali ona je zapravo željela čuti samo sud
"pravog znalca". "Predivna si, mama."
Step se vratio u svoju sobu. Čuo je kako se vrata kuhinje zatvaraju. Kad
su joj ono darovali tu torbu? Za Božić ili za njezin rođendan? Zaključi da je
u tom trenutku pametnije sjetiti se kemijskih formula.
Kasnije, njegov se zaključak pokazao opravdanim. Bilo je već gotovo
sedam sati. Još tri stranice i gotov je. Bio je nervozan. Htio je otići u
teretanu, dogovorio se s Pollom, ali neće uspjeti. Zatim se to dogodilo.
Battisti je ponovno zapjevao. Kroz pritvoreni prozor na zadnjem katu
zgrade sučelice. Glasnije no ranije. Uporno. Izazivački. Bez poštovanja
prema ičemu i ikome. Prema njemu koji je učio, prema njemu koji neće
moći u teretanu. To je bilo previše.
Step uzme ključeve stana i žurno izađe, zalupivši vratima iza svojih leđa.
Prijeđe cestu i uđe u vežu zgrade sučelice njihovoj. Dizalo je bilo zauzeto.
Popeo se stubama grabeći po dvije odjednom. Dosta, više ne može izdržati.
Čut će ga. Nema on ništa protiv Battistija, dapače. Ali puštati ga tako

glasno? Stigao je na zadnji kat. Upravo u tom trenutku dizalo se otvorilo.
Izašao je neki dostavljač sa zamotanim paketom ispod ruke. Bio je brži od
Stepa. Provjerio je prezime na pločici na vratima. Zatim je pozvonio. Step
je ostao ohrabren uz njega. Dostavljač ga je znatiželjno pogledao. Step mu
je s osmijehom uzvratio pogled, a zatim pozornost obratio na paket koji je
ovaj držao u ruci. Na njemu je pisalo Antonini. Jamačno su njihove čuvene
pite. I oni su ih uzimali, svake nedjelje. Bilo ih je svih vrsta. S lososom,
kavijarom, morskim plodovima. Njegova majka ludjela je za njima. Najzad
se začu glas s druge strana vrata. "Tko je?"

"Antonini. Donio sam pite koje ste naručili, gospodine."
Step se nasmiješi u sebi. Pogodio je, možda će mu ovaj u ispriku ponuditi
komad pite. Vrata se otvore. Na njima se pojavi momak od tridesetak
godina. Imao je napola zakopčanu košulju i dolje samo bokserice.
Dostavljač tek što mu nije predao paket, ali kad je momak ugledao Stepa,
zalijepio se uz vrata i pokušao ih zatvoriti. Step nije shvatio, ali se nagonski
bacio prema njemu. Gurnuo je stopalo između vrata i zida, blokirajući ih
prije no što se zatvore. Dostavljač je ustuknuo nastojeći održati u ravnoteži
kartonski pladanj. Step je navalio na vrata. Dok je bio ondje, lica naslonjena
na hladno tamno drvo, kroz poluotvorena vrata ugledao ju je. Torbicu koju
su joj on i njegov brat darovali za Božić. I njegova se snaga ustostručila od
bijesa i očaja i želje da nije ondje, da ne vjeruje vlastitim očima. Širom
otvori vrata i sruši onog momka na pod. Poput furije uđe u salon. I njegove
oči poželješe da su slijepe, umjesto što vide ono što su vidjele. Vrata
spavaće sobe bila su otvorena. Među razbacanim plahtama, drugačijega
lica, neprepoznatljivog njemu koji ga je vidio tisuću puta, ležala je ona.
Palila je cigaretu s nevinim izrazom lica. Pogledi su im se sreli i u jednom
času nešto se slomilo i zauvijek ugasilo. I ona zadnja pupkovina ljubavi bila
je presječena i oboje su nijemo vrisnuli promatrajući se, gorko plačući.
Zatim se on udaljio, a ona ostala ondje, u krevetu, bez riječi, izgarajući kao
ona cigareta koju je netom zapalila. Goreći od ljubavi prema njemu, mržnje
prema samoj sebi, prema ovom drugom, prema toj situaciji. Step je polako
prišao vratima, zaustavio se. Vidio je dostavljača na ugibalištu blizu dizala.
U ruci je držao pladanj s pitama i netremice ga promatrao bez riječi. Zatim
su se najednom na njegovim ramenima našle nečije ruke. "Slušaj ..." Step se
okrenuo. Bio je to onaj momak. Što je trebao čuti? Više ništa nije osjećao.
Nasmije se. Momak to ne shvati. Nastavi ga začuđeno promatrati. Zatim ga
Step pogodi šakom ravno posred lica. Sudbina. Neobične Battistijeve riječi,

nedužni krivac za ovo otkriće, razlegnu se stubama, ili samo Stepovim
umom. "Oprosti mi ako možeš, Gospodine, i od tebe oprost tražim".

U tom trenutku primijeti da više ništa ne zna.
Giovanni Abrosini prinese ruke licu. Dlanovi mu se odmah napune
krvlju. Step ga uhvati za košulju i trgajući je, izvuče ga iz tog doma
prljavog od nezakonite ljubavi.
Pogodi ga nekoliko puta u glavu. Momak pokuša pobjeći. Krene niz
stube. Step mu se nađe odmah za petama. Preciznim udarcem nogom
silovito ga gurne i on se spotakne. Giovanni Ambrosini otkotrlja se niz
stube. Čim se zaustavio, Step se našao na njemu. Izbubao ga je nogama po
leđima, stopalima, dok se on bolno hvatao za ogradu stubišta nastojeći se
podignuti, pobjeći mu. Masakrirao ga je. Step ga je vukao za kosu, nastoječi
ga natjerati da popusti stisak oko ograde, ali dok su pramenovi kose ostajali
u njegovim rukama, Giovanni Ambrosini i nadalje se grčevito držao za te
željezne rešetke i prestravljeno urlao. Otvorila su se vrata drugih stanova.
Znatiželjni stanari, preplašeni krikovima izašli su na stubište. Počeli su se
zabrinuto skupljati. Step počne udarati nogama po njegovim rukama koje
prokrvare. Ali Giovanni Ambrosini ništa, i nadalje je ostao grčevito
stisnutih ruku oko ograde, znajući da je ona njegov jedini spas. Tad je Step
to učinio. Zamahnuo je nogom i svom snagom pogodio ga u zatiljak.
Silovitim preciznim udarcem. Ambrosinijevo lice priljepilo se uz ogradu.
Tupo odjeknuvši. Jagodične kosti na oba obraza mu se raspuknu. Iz njih
poteče krv. Kosti čeljusti se slome. Jedan zub ispadne i odbije se daleko na
mramoru. Ograda zavibrira i taj se metalni zvuk udalji stubama zajedno sa
zadnjim krikom Ambrosinija koji izgubi svijest. Step pobjegne, trkom se
spuštajući stubama, brzo prolazeći između prestravljenih, znatiželjnih lica,
gurajući ta mlohava tijela koja su ga bezuspješno pokušavala zaustaviti.
Lutao je gradom. Te se večeri nije vratio kući. Spavao je kod Polla. Prijatelj
ga nije ništa pitao. Srećom je njegov otac te večeri bio vani, tako su mogli
podijeliti krevet. Pollo je osjetio kako se Step prevrće u snu, pati čak i u
snu.

Ali sutradan ujutro, Pollo se pravio kao da nije ništa, kao da se ništa nije
dogodilo, iako je jedan od dva jastuka bio mokar od suza. S osmijehom su
doručkovali, razgovarali ni o čemu posebno, popušili zajedno cigaretu.
Nakon toga je Step otišao u školu i na usmenom iz kemije uspio izvući

šesticu. Ali od tog dana njegov se život promijenio. Nitko nikad nije saznao
zašto, ali ništa više nije bilo jednako.

U njemu se ugnijezdilo nešto loše. Neka životinja, strašna zvijer savila je
gnijezdo iza njegova srca, spremna izaći u svakom trenutku, spremna
napasti, dijete patnje i uništene ljubavi. Od tog trenutka život u kući više
nije bio moguć. Šutnje i kradomični pogledi. Više nijednog osmijeha, i to
baš s osobom koju je najviše volio. Zatim suđenje. Osuda. Njegova majka
koja nije svjedočila u njegovu korist. Njegov otac koji ga je oštro ukorio
nebiranim riječima. Njegov brat koji nije shvatio ništa. I nitko nikad nije
ništa saznao, osim njih dvoje. Mrski čuvari te strašne, teške istine. Te iste
godine, njegovi roditelji prestali su živjeti zajedno. Step je otišao živjeti s
Paolom. Prvi dan kad je ušao u novi stan, pogledao je kroz prozor svoje
sobe. Kroz njega se vidjela samo mirna livada. Počeo je slagati svoje stvari.
Izvadio je iz vreće nekoliko majica i odložio ih na dno ormara, na praznu
dasku. Zatim je došao red na jednu felpu. Dok ju je izvlačio iz vreće,
rastvorila mu se u rukama. Na trenutak mu se učinilo da je njegova majka
ondje. Sjetio se kad joj je posudio tu felpu, onog dana kad su zajedno trčali
alejom. Kad je on usporio samo kako bi joj ostao blizu. A sad je u ovoj
kući, tako daleko od nje, u svakom smislu. Čvrsto stisne felpu i prinese je
licu. Osjeti njezin parfem i rasplače se. Zatim se budalasto zapita je li joj
onoga dana trebao reći da ga je stavila previše.

onovno u sadašnjem trenutku, u noći. Prednji kotač lagano je utonuo u
duboki pijesak. Motor se buntovno zakoprcao postrance. Step ga je
uspravio vješto gurnuvši noge. Stražnji kotač okretao se u prazno,
štrcajući oko sebe tamniji pijesak. Babi ga je čvrsto obujmila rukama,
preplašena. Motor se još malo zanjihao, zaljuljao se. Zatim je, došavši na
tvrđi pijesak, sve ponovno postalo normalno. Step je ubrzao. Nježno je
dodao gas. Motor je mirno krenuo crtom gaza. S desne strane, u podnožju,
valići su se polako utišavali. Dolazili su i odlazili, kao ritmičko disanje
mora koje ih je tamno i duboko promatralo iz daljine. Babi se ogleda oko
sebe. Visoko na nebu, mjesec je obasjavao dugu obalu zaljeva. Plaža je
iščezavala daleko između tamnijih mrlja brežuljaka. S lijeve strane, u visini,
pješčane dine, isprevrtane i izudarane dnevnim vjetrom, sad su tiho
počivale u noći prekrivene divljim prekrivačem zelenila. Step ugasi svjetla.
Nastavili su voziti po mekom mokrom sagu obavijeni tamom. Oko njih
šuštanje dalekih stabala, odbijanje valova od obale, tišina noćne prirode.
Kad su stigli do pola zaljeva Feniglia, Step zaustavi motor. Uzme jedno još
vlažno drvo oglodano morem i postavi ga ispod nogara motora, popreko,
kako ne bi utonuo u pijesak. Bez ijedne riječi hodali su jedno uz drugoga,
sami, obavijeni tim mirom. Babi se približila rubu mora. Valići s rubovima
nalik srebru razbijati su se prije no što bi smočil njezine plave All Starke.
Još se malo približila. Jedan val hirovitiji od ostalih okrzne bijelu gurnu
tenisica. Babi brzo uzmakne bježeći mu. Završi leđima o Stepa. Njegove
snažne ruke mirno je prihvate. Nije se odmaknula. Polako se okrenula. Na
noćnom svjetlu pojavio se njezin osmijeh. Plave oči pune ljubavi netremice
su ga zabavljeno promatrale. On joj se približi i polako je poljubi,
obujmljujući je rukama.
Usne meke i tople, svježe i slankaste, milovane vjetrom s mora. Step joj
prođe rukom kroz kosu. Odmakne joj kosu i otkrije lice. Obraz obojen

srebrom, kao malo zrcalo onog mjeseca gore na nebu, i njezin profil
ravnoga nosa i oči koje su sklopljene čekale njegove poljupce na vratu. Sad
su bili ispružena na hladnome pijesku, zagrljeni, tražeći se rukama prljavim
od zrnaca pijeska.

Još jedan poljubac, pa drugi i između osmijeh i sporo spuštanje i slatko
odvajanje, letimičan poljubac usnama. Babi se pridigla opirući se o obje
ruke. Pogledala ga je, bio je ispod nje.

Netremice ju je promatrao sad mirnim očima. Njegova koža izgledala je
kao od ebanovine, glatka i nježna. Njegova kratka kosa nije se bojala da će
se zaprljati. Kao da je pripadao onoj plaži, onako ispružen raširenih ruku,
gospodar pijeska i svega ostaloga. Step je s osmijehom privuče uza se,
dočekujući je poljupcem, dužim i strasnijim. Držao ju je čvrsto priljubljenu
uz svoje tijelo, udišući njezin nježni miris. A ona se prepustila, zarobljena
tom silom, i u tom trenutku je shvatila da nikad nikoga nije doista poljubila.

Sad je sjedio iza nje, držao je u zagrljaju, ugodno smještenu među svojim
nogama.

On, čvrsti naslon, ljubazni naslonjač, svako toliko prekidao joj je misli
poljupcem u vrat.

"O čemu razmišljaš?"
Babi se okrene prema njemu promatrajući ga krajičkom oka.
"Znala sam da ćeš me to pitati."
Okrenula se i ponovno naslonila glavu na njegove grudi. "Vidiš onu kuću
tamo gore na stijenama?"
Step pogleda u smjeru koji je pokazivala njezina ruka. Prije no što mu se
pogled izgubio u daljini, zaustavio se na tom malom kažiprstu i čak mu se i
on učinio čudesnim.
"Da, vidim je."
"To je moj san! Kako bih voljela stanovati u toj kući. Zamisli kakav mora
biti pogled otamo. Prozor na more. Salon gdje zagrljen promatraš suton."
Step je privine uza se. Babi još načas ostane sanjivo zagledana u daljinu.
On joj se približi i prisloni obraz uz njezin. Ona se protrlja o njega.
Zaigrana i jogunasta, pokuša ga udaljiti, smiješeći se mjesecu. Odglumi da
mu želi pobjeći. Ali zatim se prva vrati i željna se izgubi u njegovom
poljupcu, skrušena i ljupka. Babi se polako okrene prema njemu. Step joj
obujmi lice dlanovima, a ona, blijedi biser, nasmiješi se zarobljena tom
ljudskom školjkom. Step ju je zabavljeno promatrao.
"Želiš li se okupati?"

"Šališ se, po ovoj hladnoći? Osim toga, nemam kupaći."
"Daj, nije hladno, a uz to, što će jednoj ribici kao ti kupaći kostim?"
Babi napravi bijesnu grimasu i gurne ga objema rukama, nastojeći ga
srušiti u pijesak. Ali Step je odolio, stisnuo trbušne mišiće, čvrste i snažne, i
zadržao vlastitu težinu. Babi je poražena ustala. Počela je otresati pijesak sa
sebe.
"Usput, Pollu si ispričao priču od neku večer, nisi li?"
Step je ustao i pokušao je zagrliti. "Što ti je, šališ se?"
"Kako je onda Pallina zna? Njoj ju je sigurno ispričao Pollo, a njemu si
rekao ti ..."
"Kunem ti se da mu nisam rekao ni riječ. Možda sam govorio u snu ..."
"Govorio u snu ... Možeš misliti! Osim toga, rekla sam ti da ne vjerujem
tvojim zakletvama."
"Stvarno ponekad govorim u snu, sama ćeš se uvjeriti u to."
Step krene prema motoru, zabavljeno se osvrćući iza sebe. "Sama ću se
uvjeriti? Šališ se, zar ne?"
Babi ga sustigne pomalo zabrinuta.
Step se nasmije. Njegove su riječi postigle željeni rezultat. "Zašto, zar
večeras nećemo spavati zajedno? Ionako je još samo nekoliko sati do zore."
Babi zabrinuto pogleda na sat. "Dva i pol. Sranje, ako se moji vrate prije
mene, gadno mi se piše. Brzo, moram se vratiti kući!"
"Znači nećeš spavati kod mene?"
"Jesi li lud? Možda nisi shvatio s kime imaš posla! Osim toga, jesi li ikad
vidio ribicu koja s nekim spava?"
Step upali motor, pritisne kočnicu i doda gas. Poslušan između njegovih
nogu, motor se okrene oko vlastite osi i zaustavi ispred nje ravan i spreman
na najjednostavniju zapovijed. Babi se popne iza njega. Step ubaci u prvu.
Krenuli su lagano, stalno povećavajući brzinu, ostavljajući iza sebe jasan
trag širokih guma. Za svojim su leđima ostavljali pijesak uskomešan
nevinim poljupcima i malo srce. Ona ga je kradom nacrtala, njezin kažiprst
koji se njemu toliko svidio. Jedan zloban samotni val obrisao mu je rubove.
Ali uz malo mašte, još uvijek se moglo pročitati ono S i ono B. Neki je pas
zalajao na mjesec u daljini. Babi se podigne na noge, naslanjajući se na
Stepova leđa. Snažno udahne tako uspravna nasuprot nebu. Skandinavski
vjetar začešljavao joj je kosu od lica, milujući ga. Zatim se Babi nagne i
zagrli Stepa ljubeći ga. Step osjeti njezine meke usne na svom vratu.
Obuzme ga neobična toplina. Osjeti neobičnu sreću. Ubrza. Kotači su brzo

prešli preko slane obale, slomili je, nasmrt je ranili. Srebrna zrnca zaštrcala
su na sve strane šireći se naokolo. Pala su u daljini, dubeći male okrugle
rupe u hladnome pijesku. Jedan osvetnički val obrisao je trag kotača dok je
motor nastavljao svoj zaljubljeni put nestajući daleko u noći. Ni onome srcu
više nije bilo traga. Ali ta je noć već zauvijek ostala u njihovim sjećanjima.

spred Vetrina, nepomična na praznoj cesti, sad je bila samo njezina
Vespa. Babi siđe s motora, skine blokadu s prednjeg kotača i upali Vespu.
Popne se na sjedalo i gurne motor s nogara. Zatim kao da se sjetila njega.
"Bog", nježno mu se nasmiješila. Step joj se približi.
"Idem s tobom, otpratit ću te do kuće." Kad su stigli do Ulice Francia,
Step se dovezao iza nje i položio desnu nogu ispod stražnjeg svjetla.
Dao je gas gurajući njezinu Vespu. Vespa je ubrzala. Babi se zapanjeno
okrenula prema njemu.
"Bojim se."
"Samo drži volan ravno."
Babi se okrenula prema volanu, uspravna i usredotočena na ručke.
Pallinina Vespa bila je brža od njezine, ali ovako brza nikad ne bi bila.
Provezli su se čitavom Ulicom Francia i nakon toga uzbrdicom Ulice Jacini,
sve do trga. Step je još jednom pogurne tik do ispred zgrade. Tad je pusti.
Malo pomalo, Vespa izgubi brzinu. Babi zakoči i okrene se prema njemu.
Sjedio je uspravno na motoru, na nekoliko koraka od nje. Načas ju je
netremice promatrao. Zatim joj se nasmiješio, ubacio u prvu i odvezao se.
Ona ga je pratila pogledom dok nije nestao iza zavoja. Čula je kako sve više
ubrzava, brzo mijenja brzine, čula je ispušne prigušivače koji su nestajali
punom brzinom, udaljavajući se. Babi pričeka da pospani Fiore podigne
rampu. Zatim se odveze uzbrdicom prema zgradi. Kad je skrenula iza
zavoja, neugodno iznenađenje. Sva svjetla u njihovom stanu bila su
upaljena, a njezina majka stajala je na prozoru spavaće sobe. "Claudio, evo
je!"
Babi se očajno nasmiješi. Nije pomoglo. Njezina majka s treskom zatvori
prozor. Babi spremi Vespu u garažu, teškom mukom uspijevajući proći
između zida i Mercedesa. Dok je zaključavala rešetku na vratima, sjetila se
šamara tog jutra. Nesvjesno je prinijela dlan obrazu. Pokušala se sjetiti

koliko ju je zabolio. Više od toga nije se zabrinula. Pomisli da će brzo
saznati. Polako se uspela stubama nastojeći što duže odgoditi vrijeme tog
već neizbježnog otkrića. Vrata su bila otvorena. Pomirena sa sudbinom,
stupila je na stratište. Osuđena na giljotinu, bez vjere u milost, moderni
Robespierre u kombinezonu, sad će izgubiti glavu. Zatvorila je vrata i kad
se okrenula, pljuska ju je pogodila posred lica.

"Jao!" Uvijek na istu stranu, pomisli, trljajući obraz.
"Idi odmah u krevet, ali najprije ocu daj ključeve Vespe." Babi prođe
kroz hodnik. Claudio je stajao blizu vrata.
Babi mu pruži Pallinin privjesak s ključevima.
"Babi?"
Babi se zabrinuto okrene. "Što je?"
"Što znači ovaj P?"
Gumeno P na Pallininom privjesku upitno se njihalo u Claudijevim
rukama. Babi ga načas zbunjeno pogleda, a zatim probuđena onim
šamarom, nova stvoriteljica trenutka, odluči improvizirati.
"Tata, zar se ne sjećaš? Ti si mi dao taj nadimak! Kao malu uvijek si me
zvao Puffina!"
Claudio načas ostane neodlučan pa se nasmiješi.
"Ah, istina! Puffina. Zaboravio sam." Zatim se naglo ponovno uozbilji.
"Idi sad na spavanje. Sutra ćemo porazgovarati o čitavoj toj priči. Nimalo
mi se nije svidjela, Babi."
Vrata spavaće sobe su se zatvorila. Claudio i Raffaella, sad smireni,
razgovarali su o ovoj buntovnoj, neprepoznatljivoj kćerki, ovoj nekoć
mirnoj i spokojnoj djevojci koja se sad vraća u četiri sata ujutro, sudjeluje u
utrkama na jednom kotaču i završava s fotografijom u svim novinama.
Upitali su se što joj se dogodilo ... Što se dogodilo nekadašnjoj Puffini?
U susjednoj sobi, Babi se razodjenula i zavukla u krevet. Njezin užareni
obraz pronašao je svježu utjehu na jastuku. Ostala je tako, načas maštajući o
stvarnosti. Učinilo joj se da još uvijek čuje žubor valića i vjetar koji joj
miluje kosu i zatim onaj istodobno strasni i nježni poljubac. Okrene se u
krevetu. Pomisli na njega i gurajući ruke ispod jastuka poželi ga zagrliti.
Zrnca pijeska među glatkim plahtama izmame joj osmijeh. I u mraku sobe
polako se pojavi odgovor koji su njezini roditelji toliko tražili. Ono što se
dogodilo bilo je veoma jednostavno. Babi se zaljubila.

o jutro nekim ju je čudom zateklo otvorenih očiju prije no što se
oglasila budilica. Podigla je roletu plešući u ritmu koji je dopirao s
radija. Sunce je bahato prodrlo u sobu. Babi je skinula gornji dio
pidžame i pojačala glasnoću. Pogledala se u zrcalo. Nasmiješila se
iskreveljivši se svom sretnom licu. Zatim primijeti da je momak u zgradi
sučelice njezinoj izašao na terasu. Sakrije se u drugi kut sobe. Donji dio
pidžame odleti na krevet, a grudnjak i gaćice nestanu sa stolca kako bi
završili na njoj. Namjesti naramenice poigravajući se palčevima kao da su
bretele i od svog tog oduševljenja čak joj se malo zavrti u glavi. Odjene se u
ritmu glazbe. Elton John savršeno joj je odgovarao. Navuče košulju
meškoljeći se u njoj. Zakopča sve gumbe mašući glavom. Onaj momak u
zgradi nasuprot pušio je cigaretu. Ona, poput mladog torera duge plave
kose, jednim zamahom podigne suknju s naslonjača i obavije taj plavi
ogrtač oko bokova s jednim jednostavnim "Ole". Momak iz suprotne zgrade
netremice je buljio u njezin prozor. Načas su se promatrali. On joj se
nasmiješi, želeći kontakt. Ona otvori krilo ormara koje se prisloni uz prozor
i tako je sakrije. Zabavljajući se obuje cipele. Momak ostane zbunjeno
promatrati poster. Jedan ogromni tip vozio se na jednom kotaču, a djevojka
iza njega izgledala je baš kao djevojka koja ondje stanuje. Kad je Babi
zatvorila ormar, momak više nije bio na terasi. Veoma dobro. Nije zgodno
dodijavati joj. Ako netko ne zna, ona je sad zauzeta. Ili nije? Okrene se
prema fotografiji. Pogleda Stepa. Doista tim svojim licem mami da ga
ošamariš. Njegov osmijeh ne ulijeva nimalo sigurnosti. Možda je još uvijek
slobodna. Ta ju je pomisao mučila čitavo vrijeme doručka. Gore od
Danielinih pitanja, majčinih grdnji, gora i od posve nezgodne rečenice s
kojom je izašao njezin otac.
"Od tebe to nikad ne bih očekivao ... Puffina."
Daniela i Raffaella začuđeno pogledaju Claudija. "Puffina?

Otkad je tako zoveš?"
"Oduvijek. Otkad se rodila. To je nadimak koji sam joj dao."
Babi je gledala kako njezin otac izlazi tako siguran u sebe, tako spokojan,
gospodar te male laži. Za nju je to bila jedina smiješna stvar tog jutra. Dok
se automobilom vozila u školu, stalno se osvrtala u nadi da će ga susresti.
Ali ništa. Samo dečki na skuterima sa sličnim jaknama i sličnim frizurama.
Svaki put osjetila bi kako joj se srce steže od razočaranja. Kasnije je na
školskim klupama ispunila rokovnik upitnicima, nesigurnim srcima,
slovima ili čitavim njegovim imenom. Svaki put kad bi u daljini čula zvuk
motora u prolazu, pomislila bi da je to on. Malo duže zvono. Malo predaha.
Odmor.
Pallina joj priđe. "Onda, kako je bilo? Nestala si."
"Da, bili smo u Ansedoniji."
"Čak tamo?"
Babi kimne glavom.
"I, jeste se?"
"Pallina?"
"Pa, oprosti, ali otišli ste sve dotamo, sigurno ste se spustili na plažu,
niste li?"
"Jesmo."
"I ništa niste napravili?"
"Ljubili smo se."
"Jupi!" Pallina skoči na nju. "Ma daj! K vragu i ti, uhvatila si
najzgodnijeg komada u gradu." Zatim opazi da je Babi pomalo potištena.
"Što je?"
"Ništa."
"Daj, ne laži, ispljuni problem. Hrabro. Povjeri se svojoj staroj i mudroj
prijateljici Pallini. Prasnuli ste se, istina?"
"Neeee! Samo smo se ljubili i bilo je prekrasno. Ali ..."
"Ali?"
"Ali ne znam kakvi smo sad."
Pallina je zbunjeno pogleda. "Je li on pokušao ..." Dva puta spusti šaku
na veoma rječit način.
Babi odmahne glavom. "Nije."
"Tad je doista zabrinjavajuće."
"Zašto?"
"Zanimaš ga."

"Misliš?"
"Sigurna sam. Obično već prve večeri svaku povali."
"Oh, hvala, baš si me ohrabrila."
"Htjela si istinu, zar ne? Oprosti, ali trebala bi biti sretna. Ništa ti ne
brini, ako je to tvoj problem, moraš samo pričekati drugu večer, vidjet ćeš!"
Babi je lagano gurne. "Glupačo ... Usput rečeno, Pallina, tvoja Vespa je
zaplijenjena."
"Moja Vespa?" Pallina promijeni izraz lica. "Tko ju je zaplijenio?"
"Moji starci."
"Ona simpatična Raffaella. Jednog ću dana morati malo popričati s njom.
Znaš da se neku večer upucavala?"
"Moja majka? Kome?"
"Meni! Poljubila me je dok sam spavala u tvom krevetu misleći da sam
ti."
"Stvarno?"
"Da!"
"Zamisli, a moj otac je uzeo tvoje ključeve misleći da su moji."
"I nije primijetio ono P?"
"Je! Rekla sam mu da me je kao malu uvijek zvao Puffina."
"I nasjeo je?"
"Sad me samo tako zove."
"Šteta! Tvoj stari je dobar tip, ali je prevelika naivčina."
Tako su se vratile u razred. Jedna plavokosa i vitka, druga smeđokosa i
niska. Prva lijepa i spremna, druga smiješna i neznalica, ali jedna im je
važna stvar bila zajednička: njihovo prijateljstvo. Kasnije je Babi sjedila u
razredu, sneno promatrala ploču, ne videći na njoj napisane brojeve, ne
čuvši profesoričine riječi. Razmišljala je o njemu, što radi u tom trenutku.
Upitala se misli li na nju. Pokuša ga zamisliti, raznježeno se nasmiješi,
zatim zabrinuto, i na kraju čeznutljivo. Shvati da ga ne poznaje. Mogao bi
biti bilo što. Ponekad nježan i sladak, najednom nasilan i divlji. Uzdahne.
Pogleda ploču. Bit će mnogo lakše riješiti nepoznanicu ove jednadžbe.

Step je upravo ustao. Ubacio se pod tuš i pustio da ga masira snažan,
odlučan mlaz. Oslonio se rukama o mokri zid i dok mu je voda bubnjala po
leđima, naizmjence je podizao noge, propinjući se na vrhove prstiju, sad
desne, sad lijeve noge. Dok mu je voda klizila niz lice, pomislio je na
njezine plave oči. Bile su krupne i čiste, duboke. Nasmiješio se i iako su mu

oči bile zatvorene, jasno ju je vidio. Bila je ondje, nevina i spokojna ispred
njega, s onom divljom kosom na vjetru i pravilnim nosom. Vidi njezin
pogled pun karaktera i odlučnosti. Dok se brisao, ponovno je razmišljao o
svemu onome što su jedno drugome rekli, o onome što joj je ispričao. Njoj,
jedinom sućutnom uhu njemu gotovo nepoznatom, nijemoj slušateljici
njegove stare patnje, njegove mrske ljubavi, njegove tuge. Upita se je li lud.
Ali već je bilo učinjeno. Uz doručak, razmišljao je o Babinoj obitelji.
Njezinoj sestri. Ocu koji djeluje simpatično. Sigurno je zabavan tip. O
majci, odlučnoj i krutoj. O crtama lica sličnim Babinim, koje su s godinama
malo izblijedile. Hoće li jednog dana i Babi biti takva? Majke ponekad nisu
ništa drugo doli buduća projekcija djevojke s kojom se danas zabavljamo.
Jedne se majke sjećao bolje nego njezine kćerke. S osmijehom popije i
zadnji gutljaj kave. U tom trenutku oglasi se zvono na ulaznim vratima.
Maria otvori. Bio je Pollo. Bacio mu je uobičajeni omot na stolić. Step je
jeo sendvič s lososom i slušao Pollovo brbljanje. Ugodan običaj.
Samozadovoljno i raspoloženo pogleda prijatelja koji mu je postavljao
tisuću pitanja.

"Moraš mi reći što si spetljao. Jesi je ili nisi? Zamisli nju ... S onim
njezinim karakterom, kad ćeš je prasnuti? Nikad! I gdje ste, koji kurac,
poslije otišli? Svuda sam vas tražio. Oh, nemaš pojma kakva je bila Madda.
Otrovna! Da ju je uhvatila, bila bi je rastrgala na komade!"

Step ga pogleda pažljivije. Opuštenost nestane s njegova lica.
Maddalena, istina, nije mislio na to. Te večeri više ni na što nije mislio.
Odluči da ne želi misliti ni sad. U osnovi, nikad si ništa nisu obećali. To je
bilo samo tako.

Dovrši sendvič malo mirniji, iako je u stvarnosti znao da to nije istina.
"Drži." Pollo izvuče iz džepa jedan bijeli, u lopticu zgužvani papirić i
baci mu ga. "Ovo je njezin broj telefona." Step ga uhvati u letu.
"Jučer sam ga uzeo od Palline, znao sam da bi me danas pitao da ti ga
nabavim ..."
Step stavi papirić u džep i izađe iz kuhinje. Pollo krene za njim. "Onda,
Step, koji kurac, hoćeš li mi nešto reći ili ne? Jesi li je ili nisi?"
Step se s osmijehom okrene prema njemu. "Pollo, zašto mi uvijek
postavljaš ta pitanja? Znaš da sam gospodin, zar ne?"
Pollo se baci na krevet od smijeha. "Gospodin ... Ti? Moj Bože! Zlo mi
je. Što ja sve ne moram slušati. Majko mila ... Gospodin." Step ga pogleda
odmahujući glavom i krene se odijevati. Navlačeći traperice, i sam se

nasmijao. Koliko puta nije bio gospodin! Načas poželi da postoji još nešto
više što bi ispričao prijatelju.

a izlazu iz škole Falconieri nijedan lik nije prodavao knjige. Ta je
škola bila previše "fina" da bi ijedna od njezinih učenica kupila
rabljene udžbenike. Babi se spusti stubama s nadom se ogledavajući
naokolo. Skupina momaka u podnožju stuba čekala je gledajući prema
ulaznim vratima, nove ili davno osvojene ulove. Ali nijedan od njih nije bio
onaj pravi. Babi napravi zadnjih nekoliko koraka. Na tutnjavu jednog
jurećeg motora podigne pogled. Srce joj brže zakuca. Uzalud. Crveni motor
poput strijele projuri između automobila. Mladi, zagrljeni par na motoru
nagne se ulijevo kao jedno. Babi im načas pozavidi. Zatim uđe u automobil.
Majka ju je čekala, još uvijek ljuta zbog prethodnog dana. "Bog, mama."
"Bog", glasio je Raffaellin odrješit odgovor. Babi tog dana nije dobila
nijednu pljusku, nije bilo razloga. Ali, to je umalo ražalosti.

Step i Pollo zalijepili su se za mrežu. S ruba igrališta pratili su trening svoje
momčadi. Schello, Hook i još nekoliko prijatelja stajali su u blizini, navijači
za iste boje. Neobuzdano navijanje tek toliko da naprave malo buke. Uz
zavoj Tor di Quinto neki malo umjereniji navijači pratili su nezanimljivu im
utakmicu mirno sjedeći u svojim automobilima.

Uz rubove igrališta napola se zaori. Jedan od novih akvizicija, neki mladi
Slaven teškog imena, dao je lijepi gol. Momci s bijelo-modrim vrpcama oko
čela i svilenim šalovima istih boja zavezanim oko vrata zagrle se slaveći.
Zapjevaju himnu uhvativši se za mrežu i zanjišu se. Igrača su zazivali
imenom, posve ga pogrešno izgovarajući. Step se s obje ruke primio za
mrežu. Desnicom je neopazice podigao lijevi rukav jakne i otkrio sat. Jedan
i pol. Nedavno je izašla iz škole. Zamisli je u majčinom automobilu, u Ulici
Francia, kako se vraća kući.

Ljepša od Stankovićevog gola. Izračuna koliko bi mu vremena bilo
potrebno. Ako sad ode, možda naleti na nju. Primijeti da ga Pollo promatra.

"Što je?"
"Ništa." Polio raširi ruke. "Zašto?"
"Koji me onda kurac gledaš?"
"Zašto, zar te ne smijem gledati?"
"Kao da si pederčina ... Gledaj tekmu, dobro? Doveo sam te čak ovamo i
što radiš, buljiš u moju facu?"
Step se okrene prema igralištu. Nekoliko igrača s kabanicama za trening
na majicama kluba hitro su si dodavali loptu dok ju je jedan pehist u sredini
pokušavao oteti. Step se ponovno okrene prema Pollu. Polio ga je i nadalje
promatrao.
"Još uvijek! Doista ne želiš shvatiti!" Step se baci na njega. Uhvati mu
glavu s obje ruke i s osmijehom je gurne o mrežu. "Moraš gledati ovamo."
Gurne ga nekoliko puta. "Ovamo, ovamo!"
"Jao." Polio se odbije od mreže s nosom u jednoj rupi i ustima u rupi
ispod. Odgurivao se rukama pokušavajući se osloboditi Stepovog stiska.
Schello, Hook i svi ostali bace se na njih dvojicu, tek toliko da naprave
strku. Nastane opći metež. Drugi navijači bace se između njih o mrežu
gunđajući. Netko sa savijenim novinama i zviždaljkom u ustima počne
glumiti policajca i krene prema njima novinama kao pendrekom. Nakon
nekog vremena, skupina se rasprši i navijači odjure kojekuda, razgaljeni.
Step sjedne na motor. Pollo skoči iza njega i njih dvojica krenu kližući se po
šljunku. Step se upita je li Pollo shvatio o čemu je ranije razmišljao.
"Oh, Step, šteta ..."
"Zbog čega?"
"Sad je već prekasno, da nije, mogli smo otići po nju u školu."
Step mu ne odgovori. Osjeti kako se Polio smješka iza njegovih leđa. Ni
misli im više nisu bile tajne. Ili je Polio pogodio slučajno? Pollo ga pogodi
šakom u bedro.
"Nemoj meni glumiti, je li jasno?" Step se pognuo od bola. Ne, to ne bi
bilo zgodno i kao da to nije dovoljno, Pollo pogubno buba pesnicom.
Poslijepodne je tog dana sporo prošlo, za oboje, iako bez njihova znanja.
Babi je pokušavala učiti. Zatekla se kako prelistava rokovnik, mijenja
postaju na radiju, otvara i zatvara hladnjak odolijevajući iskušenju da
prekrši dijetu. Završi ispred televizora gledajući neku glupu emisiju za
djecu i jedući Danone od čokolade, nakon čega se samo još gore osjećala.
Otrčala je odgovoriti na telefonski poziv. Ali gotovo uvijek dopalo ju je
zapisati prezime neke majčine prijateljice. Andrea Palombi nazvao je

Danielu najmanje tri puta. Zavidjela joj je. Telefon je ponovno zazvonio.
Srce joj je poskočilo. U hipu se našla u hodniku, podigla slušalicu, ne može
biti nitko drugi osim Stepa. Umjesto njega, bio je Palombi, četvrti poziv.
Pozove Danielu preklinjući je da ne razgovara predugo. Nepravde svijeta.
Za Danielu četiri poziva, za nju nijedan. Zatim se malo oraspoloži. Jedno je
sigurno, sa svim onim trčanjem u hodnik potrošila je najmanje pola
unesenih kalorija.

Step je jeo kod kuće s prijateljem. Pollo mu je ispraznio praktički pola
hladnjaka. Veoma je cijenio Marijinu kuhinju. Ona je bila presretna vidjevši
kako njezina torta od jabuka nestaje u ždrijelu ovog mladog gosta. Step je
bio umjereniji, budući da će morati otrpjeti Paolove prigovore kad se Paolo
vrati s posla. Torta od jabuka zapravo je bila za njegova brata. Kasnije je
Maria otišla, a Step i Pollo malo se odmorili. Step je pročitao sve svoje
stripove Pazienza. Provjerio je izvornike zbog kojih je bio silno ponosan.
Zatim je probudio Polla i pokazao mu ih. Iako je to bio četrdeseti put da ih
vidi, svejedno im se iznova divio. Bili su doista pravi prijatelji, do te mjere
da mu Step nije mogao uskratiti telefonski poziv. Iako je znao za Pollov
porok. Kao po scenariju, na telefonu je proveo oko sat vremena. Kamo god
bi išao, uvijek bi obavio barem jedan telefonski poziv. Satima je
razgovarao, s bilo kime, iako nije imao Bog zna što reći. Sad kad je imao
žensku, bio je nezaustavljiv. Njegov je san, povjerio se Stepu, ukrasti
mobitel.

"Ima ga moj brat", zabavljeno mu je odvratio Step. U Pollovim očima,
Paolo je odmah dobio jednu posve drugu vrijednost. Tko zna neće li nakon
torte od jabuka uspjeti zdipiti mu i mobitel.

Babi i Daniela otišle su na aerobik u Ulicu Parioli. Jedna nekoć slavna
glumica shvatila je da će svojom stražnjicom mnogo više zaraditi prekrije li
je trikoom, nego pokaže li je nagu na velikom ekranu. I tako, odustavši od
seksi B filmova, otvorila je veliki fitness klub, prije svega pomažući svom
suprugu, odnedavna propalom producentu. Neki su tvrdili da je taj klub
otvorila upravo novcima tog lažnog neuspjeha i da je producent na taj način
uspio ne platiti ni liru. Ukratko, jedno je sigurno, na ovaj ili onaj način, i
jednom i drugom se posrećilo.

Step i Pollo otišli su u sportski klub Rai. Odmjerili su snage na travi i
odigrali nekoliko partija. Pollo je uspio jednu dobiti. Odlučili su prijeći u

teretanu. Ondje su zatekli Schella, Hooka i Sicilijanca. Brbljali su i
zafrkavali se, samo malo vježbajući leđa i prsne mišiće, iako im ni to nije
bilo naročito potrebno.

Babi i Daniela su se vratile kući. Pojele su dvije lijepe salate začinjene
kukuruzom uz Crispies Roll.

Step, Pollo i ostali otišli su na pizzu u Galletto. Nakon toga su slistili
nekoliko piva i umorni i pripiti izašli. Netko je predložio film. Neki su
naslovi odbijeni. Pollo je rekao da ide do Palline koja je sama kod kuće.
Ostali su ga zafrkavali, a jedan, manje sretan od ostalih, zavidio mu je.
Pozdravili su se.

Babi i Daniela sjedile su na sofi ispred roditelja. Gledali su neki zabavan
obiteljski film na prvom programu. Atmosfera se činila opuštenijom.

Step je bio sam, vozio se motorom kroz grad. Počela je padati lagana
kišica. Pogledao je u nebo. Tamni, prijeteći oblaci brzo su klizili,
međusobno se miješajući. Daleka grmljavina. Doda gas. Nije želio
pokisnuti. Zrak oko njega najednom je postao hladniji. Ponovno grmljavina.
Krupnije kapi, jedna za drugom, uporne, stalno sve gušće. Sad je stvarno
padalo. Ubrza na mokroj cesti. Projuri kroz baru. Voda zaštrca i zapljusne
vrući motor. Para obavije njegove noge. Tobaccosice potamne premazane
kišom. Jakna mu postane vlažna. Osjeti kako mu kišne kapi klize za vrat.
Ulica Bevagna. Odluči stati. Uspori ispred već zatvorene tržnice. Popne se
na pločnik. Niz željezni rub ispred njega već se slijevalo poprilično vode.
Pogleda svoje traperice. Bile su mokre do koljena. Jedan automobil brzo
projuri ostavljajući iza sebe mokar trag i sjajni odsjaj stražnjih svjetala.
Nakon toga više ništa.

Pljusak nije pokazivao naznaku da će prestati. Step zapali cigaretu i
nesvjestan što čini, zatekne se u obližnjoj telefonskoj govornici. U rukama
je držao onaj savijeni papirić.

Malo kasnije, u Babinom je stanu zazvonio telefon. Daniela je odmah
stisnula tipku bežičnog telefona kojeg je držala pokraj sebe na jastuku.
"Halo?" Zapanjeno pogleda Babi. Nije mogla vjerovati vlastitim ušima.

"Sad ću ti je dati." Babi se mirno okrene prema sestri. "Babi, za tebe je."
Bio joj je dovoljan taj trenutak, jedan pogled, da vidi njezino lice i sve
shvati. On je.

Daniela joj doda telefon nastojeći se kontrolirati pred roditeljima. Ona ga
pažljivo primi, gotovo u strahu dodirnuti ga, čvrsto ga uhvatiti, kao da bi se
od jedne suvišne vibracije linija mogla prekinuti, on zauvijek nestati.

Polako ga približi licu rumenih obraza, svojim usnama uzbuđenim već i na
jedostavno "Halo?"

"Bog, kako si?" Stepov srdačni glas odmah je pronašao put do njezina
srca. Babi se uplašeno ogledala oko sebe, zabrinuta da je netko zamijetio
što ona osjeća, da joj srce Tupa dvije tisuće u minuti, sreću koju je očajnički
pokušavala sakriti.

"Dobro, a ti?"
"Dobro. Možeš razgovarati?"
"Pričekaj čas, ovdje se ništa ne čuje." Ustane sa sofe i sa sobom odnese
telefon i lepršavi kućni ogrtač. Nije jasno zašto, ali pred roditeljima neki
telefoni nikad ne funkcioniraju. Majka ju je promatrala kako izlazi iz
dnevne sobe, a zatim se sumnjičava obratila Danieli. "Tko je to bio?"
Daniela je bila brza. "Oh, Chicco Brandelli, jedan od njezinih udvarača."
Raffaella ju je trenutak promatrala. Zatim se smirila. Vratila se filmu. I
Daniela se okrenula prema televizoru lagano uzdahnuvši. Upalilo je. Da ju
je majka malo duže gledala, propala bi. Bilo je teško izdržati taj pogled,
činilo se da uvijek sve zna. Čestita samoj sebi što se sjetila Brandellija. Ta
je kretenčina barem nečemu poslužila. Zatim uzbuđeno pomisli na sestru.
Nazvao ju je Step, deset plus. Da ne povjeruješ. Tko zna kakvu će facu
napraviti Giulia kad joj to sutra ispriča. Sretna, udobnije se namjestila na
sofi. Sigurno će umrijeti od zavisti.
Ugašeno svjetlo u njezinoj sobi. Ona uz prozor mokar od kiše, s
telefonom u ruci.
"Halo, Step, jesi li to ti?"
"Tko bi drugi bio?"
Babi se nasmije. "Gdje si?"
"Na kiši. U telefonskoj govornici. Da dođem do tebe?"
"Da bar. Moji su doma."
"Tad ti dođi k meni."
"Ne mogu. U kazni sam. Uhvatili su me jučer kad sam se vratila kući.
Čekali su me na prozoru."
Step se nasmiješi i baci cigaretu.
"Dakle, istina je! Još uvijek postoje djevojke koje završe u kazni ..."
"Da, a ti si se spetljao s jednom od njih."
Babi zatvori oči prestravljena bombom koju je netom bacila. Čekala je
bilo kakav odgovor. Što je, tu je. Ali nije čula eksploziju. Polako je otvorila

oči. S druge strane prozora, ispod ulične svjetiljke, kiša je bila vidljivija.
Polako je prestajala. "Jesi li još tu?"

"Da, pokušavao sam shvatiti kakav učinak ima spetljati se s jednom
malom lijom."

Babi se ugrize za usnicu i sretna i nervozna ushoda se prostorijom.
Dakle, istina je.

"Da sam stvarno mala lija, odabrala bih nekog drugog s kim bih se
spetljala."

Step se nasmije. "U redu, mir. Pokušajmo odoljeti barem jedan dan. Što
radiš sutra?"

"Nastava, nakon toga učim i nadalje ostajem u kazni."
"Dobro, mogu te doći posjetiti."
"Rekla bih da to nije baš najbolja ideja ..."
"Pristojno ću se odjenuti."
Babi se nasmije. "Ne zbog toga. Riječ je o nečem mnogo općenitijem.
Kad sutra ustaješ?"
"Oko deset, jedanaest. Kad me Polio dođe probuditi."
Babi odmahne glavom. "A ako ne dođe?"
"Spavam i do podneva."
"Hoćeš li uspjeti doći po mene pred školu?"
"U jedan? Da, mislim da hoću."
"Mislila sam na početak nastave."
Šutnja. "Kad bi to bilo?"
"U osam i deset."
"Zašto se u školu ide u zoru? I što ćemo kad te pokupim?"
"Ne znam, pobjeći ćemo ..." Babi začu te svoje riječi, izgovorene tako
radosno. Gotovo nije vjerovala svojim ušima. Pobjeći ćemo. Mora da je
poludjela. Međutim, svidjela joj se pomisao na bijeg s njim.
"U redu, učinit ćemo tu ludost. U osam ispred tvoje škole.
Samo se nadam da ću se probuditi."
"Bit će teško, zar ne?"
"Prilično."
Ona se nasmije. Kratko su oboje šutjeli. Nesigurni što reći jedno
drugome, kako se pozdraviti.
"U redu, onda bog."
Step pogleda van. Kiša je prestala. Oblaci su brzo prolazili.

Bio je sretan. Pogledao je slušalicu. S druge strane linije u tom je
trenutku bila ona.

"Bog, Babi." Spustio je slušalicu. Pogledao je u nebo. Na njemu se
pojavilo nekoliko bojažljivih, mokrih zvijezda. Sutra će biti lijep dan. Jutro
će provesti s njom. Popne se na motor.

Osam i deset. Mora da je poludio. Pokušao se sjetiti kad se zadnji put
probudio tako rano. Nije mogao. Nasmiješi se. Prije samo tri dana u to se
doba vratio kući.

U mraku svoje sobe s telefonom u ruci, Babi je još neko vrijeme
netremice promatrala prozor. Zamislila je Stepa na cesti. Vani je sigurno
hladno. Naježila se zbog njega. Vratila se u dnevnu sobu. Pružila je telefon
sestri i sjela pokraj nje na sofu. Daniela je neopazice znatiželjno proučavala
njezino lice. Najradije bi joj postavila tisuću pitanja. Morat će se zadovoljiti
tim očima koje su je u jednom trenutku sretno pogledale. Babi nastavi
gledati televiziju. Načas joj se taj stari crno-bijeli film učini u boji. Nije
imala pojma o čemu govore i odlutala je u mislima. Zatim se naglo vratila u
stvarnost. Zabrinuto se osvrnula oko sebe, ali nitko kao da to nije zamijetio.
Sutra će, po prvi put u životu, markirati nastavu.

aolo je sjedio za stolom i rastreseno prelistavao novine. Kad je stigao
do gospodarskih stranica, malo se više usredotočio. Baš u tom
trenutku, pozornost mu je privukao neki zvuk. Mlijeko je iskipjelo iz
lončića i prelilo se šišteći preko plamena na štednjaku, na nekim ga
mjestima gaseći. Otrči prema štednjaku. Kava ga napadne s leđa. Krčkajući
iscuri iz kafetijere. Paolo ugasi i drugo kolo na štednjaku. Zatim uzme vrčić
mlijeka, kafetijeru i vrati se za stol. Na pola puta počeli su mu kliziti iz
ruku. Ubrza korak, sve brže i brže, i na kraju potrči. Stigavši do stola,
najzad ih odloži. Mahne sad slobodnim rukama ne bi li ih rashladio i sjedne.
Osvrne se oko sebe. U kući je veoma malo hrane. Čudno. Rekao je Mariji
da napravi tortu od jabuka. Naivan, pomisli da je zaboravila. Otvori jednu
kutiju. Razlomljeni keksi nepomično su ležali na zlatnom dnu. Zagrize
jedan. Razmrvio mu se u ustima bez okusa. Nije baš jedan od najboljih
doručaka u životu. Sjeti se kolača koji je kupio za hitne slučajeve. Odluči da
je danas jedan od tih slučajeva. Otvori neke ladice. Na kraju ga pronađe.
Dobro ga je sakrio kako bi preživio gladan bijes Stepa i njegovih prijatelja.
Stavi ga na stol, izvadi iz kutije i odreže krišku. U tom trenutku uđe Step.
"Bog, buraz."
Paolo ga pogleda i odmahne glavom. "Sad se vraća kući ... Čitav ćeš dan
provesti u krevetu, onda ako je sve u redu, otići ćeš u teretanu i navečer
ponovno van s Pollom i onom ostalom četvoricom delikvenata. Tebi je život
stvarno lijep ..."
"Prekrasan." Step si natoči kave, pa mlijeka. "Međutim, slučajno se sad
ne vraćam. Izlazim."
Paolo zabrinuto pogleda na sat. Znači, on kasni. Sedam i pol. Uzdah
olakšanja. Sve je pod kontrolom. Svejedno, nešto nije bilo kako treba. Step
nikad nije izlazio u ovo doba.
"Kamo ideš?"

"U školu."
"Ah." Paolo se umiri. Zatim se najednom sjeti da je Step završio školu
prošle godine.
"Što ćeš u školi?"
"Koji kurac, čemu sva ta silna pitanja, i to još u zoru ...?"
"Samo ti radi što želiš, pod uvjetom da se ne uvališ u nevolju. Zar Maria
nije ispekla tortu od jabuka?"
Step ga pogleda s nevinim izrazom lica.
"Tortu od jabuka? Ne, ne bih rekao."
"Jesi li siguran? Da je niste smazali ti, Pollo i oni ostali izgladnjeli prasci
od tvojih prijatelja?"
"Paolo, nemoj uvijek vrijeđati moje prijatelje. To nije lijepo. Zar ja tvoje
ikada vrijeđam?"
Paolo ostane bez riječi. Ne, ne vrijeđa ih. Uostalom, kako bi i mogao?
Paolo nema prijatelje. Svako toliko, nazove ga neki kolega bivši prijatelj s
fakulteta, ali njih Step ne bi mogao uvrijediti. Život ih je već kaznio. Tužni,
sivi, s izgledom pjesnika. Nije pravedno dodatno ih kazniti. Step navuče
jaknu i krene ka izlazu. "Bog, Pa', pozdravljam te, vidimo se navečer."
Paolo načas ostane promatrati zatvorena vrata. Njegov bi ga brat uvijek
uspio zapanjiti. Tko zna kamo ide u ovaj jutarnji sat? Zaključi da se u
osnovi njega to ne tiče. Otpije gutljaj kave. Zatim krene uzeti onu krišku
kolača koju je ostavio na tanjuru ispred sebe. Opazi da je više nema.
Nestala je.
Na ovaj ili onaj način, sa Stepom čovjek na kraju uvijek gubi.

"Bog, tata." Babi i Daniela izađu iz Mercedesa. Claudio gleda kako njegove
kćerke kreću prema školi. Zadnji pozdrav i odlaze. Babi se uspne uz još
nekoliko stuba. Okrene se. Mercedes je već bio daleko. Brzo siđe i upravo u
tom trenutku naleti na Pallinu. "Bog, kamo bježiš?"

"Idem sa Stepom."
"Stvarno? Kamo idete?"
"Ne znam. Provozati se. Najprije doručkovati. Jutros sam bila previše
uzbuđena da bih bilo što stavila u usta. Zamisli. Markiram prvi put u životu
..."
Pallina joj se nasmiješi. "I ja sam prvi put bila uzbuđena. Ali sad ... Bolje
potpisujem majku nego što se ona sama potpisuje!" Babi se nasmije. Stepov
motor bučno se zaustavi uz pločnik.

"Idemo?"
Babi pogleda taj osmijeh, te oči, ta široka ramena. Tek je sad shvatila
koliko ga je silno željela ponovno vidjeti. Brzim poljupcem pozdravi
Pallinu i uzbuđeno sjedne iza njega. Srce joj je lupalo dvije tisuće u minuti.
"Pallina, molim te ... Pokušaj ne dobiti nijedan nedovoljan i označi one
koje budu odgovarale."
"U redu, šefice!"
"I nikome ni riječ, dobro?" Pallina bez riječi kimne glavom, smiješeći se.
Babi se osvrne oko sebe, zabrinuta da bi je netko mogao vidjeti. Zatim se
čvrsto priljubi uz Stepa. Sad je gotovo. Motor pojuri, bježeći od škole, od
dosadnih sati nastave, od Giaccijeve, od zadataka i onog zvuka zvona za
koje se ponekad činilo da nikad neće odjeknuti.
Pallina je zavidno promatrala prijateljicu koja je sad već bila daleko. Bila
je sretna zbog nje. Pozdravila je neke druge školske kolegice i krenula
stubama prema školi, veselo čavrljajući, ne primijetivši da je netko
promatra. U zgradi, jedna od godina i mržnje ostarjela ruka, ukrašena starim
prstenom s ljubičastim kamenom u sredini, tvrdim kao i njegova vlasnica,
pustila je zavjesu. Netko je sve vidio.

Sve su djevojke zabrinuto ušle u treći B. Prvi je sat bio talijanski i
profesorica Giacci će ispitivati. Talijanski će sigurno imati na maturi.
Učenice su sjele na svoja mjesta pozdravljajući se. Zadnja djevojka trkom
uleti u učionicu. Kao i obično, kasnila je. Nervozno su razgovarale.
Najednom grobna, smjerna tišina. Giaccijeva je bila na vratima. Sve su
naglo skočile na noge. Giaccijeva odmjeri razred.

"Sjednite, djevojke."
Bila je neobično vesela tog jutra. To nije obećavalo ništa dobroga.
Prozvala ih je. Neke su djevojke podigle ruke odgovarajući s "ovdje" punim
poštovanja. Jedna, čije je prezime počinjalo s C, nije bila na nastavi. Jedna
na F, u pokušaju da bude drugačija, odazvala se s "evo me" slabe
vrijednosti. Giaccijeva ju je odmah prekorila i narugala joj se pred čitavim
razredom. Catinellijeva je kao i obično pokazala da cijeni profesoričin
suptilan humor. Tako suptilan da je većini djevojaka promaknuo.
"Gervasi?"
"Odsutna je", odgovori netko iz dna učionice. Giaccijeva stavi jedan
minus uz Babino ime u imeniku. Zatim polako podigne pogled. Njezina
klupa bila je prazna. Pogleda malo udesno. "Lombardi."

Pallina, koja je bila rastresena, skoči na noge. "Da, profesorice?"
"Kako to da Gervasijeva danas nije došla?" Pallina je bila pomalo
nervozna. "Ne znam. Jučer smo se čule telefonom i rekla je da se ne osjeća
dobro. Možda joj je jutros bilo još gore pa je odlučila ne doći." Giaccijeva
je pogleda. Pallina slegne ramenima. Giaccijeva skupi oči. Pretvorile su se
u dva neprobojna procijepa. Pallina osjeti kako joj se kralježnicom šire srsi
jeze.
"Hvala, Lombardijeva, sjedni." Giaccijeva nastavi prozivku. "Ilari ..."
"Ovdje."
Jedna djevojka u prvim klupama podigne ruku. Giaccijeva uz njezino
prezime stavi plus. Zatim podigne pogled. Pogled joj se susretne s
Pallininim. Profesoričinim licem razlegne se podrugljiv osmijeh. Pallina se
zacrveni. Odmah se okrene na drugu stranu, od nelagode. Zar grofa nešto
zna? Na klupi natpis koji je ona urezala perom. "Pallina i Pollo zauvijek".
Nasmiješi se. Ne, nema šanse da zna.
"Marini."
"Ovdje!"
Profesorica je nastavila prozivku. Pallina se smirila. Tko zna gdje je Babi
u ovom trenutku. Sigurno je već doručkovala. Fini kolač sa šlagom u
Euclideu i jedan od onih cappuccina koji su sama pjena. Više no ikad poželi
da je na njezinom mjestu, po mogućnosti s Pollom umjesto Stepom. Nije
lijepo ono što je lijepo, već je lijepo ono što nam se sviđa, pomisli u sebi.
To joj je bila najdraža poslovica. Giaccijeva zatvori imenik i počne
objašnjavati, gradivo. S radošću je tumačila, naročito sretna. Šetajući
između klupa prepustila se svom uobičajenom, bezazlenom poroku. Zraka
svjetla pala je na njezine ruke. Oko onog prsta s kojim se igrala, stari je
prsten zablistao ljubičastim svjetlom.

Udaljili su se od buke netom probuđena grada s usnama vlažnim od gorkog
cappuccina i ustima slatkim od šlaga na kolaču. Lako je bilo pretpostaviti
da će svratiti u čuveni Euclide na Flaminiji, skrovitiji i udaljeniji, ondje
gdje je teže da te itko susretne. Zatim, uzbrdicom pa desno dolje pokraj
onog trgovca gumama i odmah lijevo do vodoskoka, uzduž one uličice s
izbočenjima, kravama na desnoj strani i autobusnom postajom na lijevoj.
Zaputili su se prema tornju. Ovijeni suncem dok su se oko njih okrugle
livade prekrivene zelenilom blago gubile među rubovima tamnijih šuma.
Skrenuli su sa ceste. Motor je savijao visoke zlaćane klasove koji su se

odmah nakon njihova prolaska iznova uspravljali drski i neustrašivi. Topli
vjetrić ljuljuškao se na polju žita kao ruka tankoćutnog pijanista. Mora da je
Battisti bio na jednom ovakvom mjestu kako bi se zapitao što ljudi znaju o
ovoj glazbi. Tanka brazda polako je nestala. Motor je stajao parkiran, iza
brežuljka, nedaleko od tornja. S desne strane, malo niže, jedan je pas mirno
dremuckajući nadgledao nekoliko ostriženih ovaca. Pastir u trapericama
slušao je mali tranzistor pušeći joint prilično daleko od svojih kolega po
jaslicama. Oni su se još malo uspeli i ubrzo ostali sami. Babi je otvorila
torbu. Iz nje se pojavila velika engleska zastava.

"Kupila sam je u Portobellu kad sam bila u Londonu. Pornozi mi da je
raširim. Jesi li ikad bio u Engleskoj?"

Step joj pomogne. "Ne, nikad. Je li lijepa?"
"Veoma. Fenomenalno sam se zabavila. U Brightonu sam provela čitav
mjesec, a u Londonu nekoliko dana. Išla sam s EF."
Ispružili su se na zastavu ugrijani suncem. Step je slušao dok mu je
prepričavala dogodovštine s puta u Englesku i nekih drugih putovanja.
Činilo se da je bila na gomilu mjesta i svega se sjećala. Ali on, koji nije bio
naročito zainteresiran za te prošle pustolovine i ni najmanje naviknut na
ovaj jutarnji sat, brzo je zaspao.
Jedna je ptica glasno pjevala i kad je Step otvorio oči, uspio je tek opaziti
zadnji lepet krila i sjenu koja se udaljavala leteći preko dalekih klasova.
Sunce je sad bilo niže. Babi nije bila pokraj njega. Ustao je i zabrinuto se
osvrnuo oko sebe. Zatim ju je ugledao. Malo niže, na brežuljku. Njezina
nježna, odlučna ramena. Sjedila je u žitu. Krenuo je prema njoj. Zazvao je.
Činilo se da ga ne čuje. Kad joj se približio, shvatio je zašto. Slušala je
Sony. Babi se okrene prema njemu. Njezin pogled nije obećavao ništa
dobro. Ponovno se okrenula prema dalekim livadama. Step sjedne pokraj
nje. Kratko vrijeme i on je šutio. Zatim Babi više nije mogla izdržati pa je
skinula slušalice.
"Kako si mogao zaspati dok sam govorila?" Bila je ozbiljno ljuta. "To
znači manjak poštovanja!"
"Daj, nemoj biti takva", smiješio se Step. "To znači da nisam dovoljno
spavao."
Ona bijesno frkne nosom i ponovno se okrene. Step nije mogao ne
primijetiti koliko je lijepa. Možda još ljepša sad kad je ljuta. Ponosno je
podigla glavu i sve na njoj postalo je nekako komično, njezina brada, nos,
čelo. Kosa obasjana suncem zlaćano je zrcalila sunčeve zrake i kao da je

oko sebe širila miris žita. Ima ljepotu napuštene plaže, pomisli on, s divljim
morem koje joj obrubljuje daleke granice. Kao pjenušavi valovi, kosa joj je
uokvirivala lice. Na mahove ga je buntovnički prekrivala, a ona joj to
dopuštala. Prema tjemenu bila je malo tamnija, kao mokri pijesak koji je
neko nevino dijete iskopalo iz dubine i ostavilo na rubu naprave za veslanje.

Malo niže, nježne obrve, tamne i odlučne, djelovale su kao krila galeba u
sigurnom letu. Nepomičan na vjetru gledao je ona dva duboka i mirna
oceana ispod sebe, njezine oči. Zatim trepavice, svjetlijih vrhova. Zlaćanu
kožu, taj meki baršun. Njezine namrgođene usne, milovane i osušene
vjetrom. Step se nagne prema njoj i rukom obuhvati njezinu meku ljepotu.
Babi mu pokuša izmaknuti. "Pusti me!"

"Ne mogu. To je jače od mene. Moram te poljubiti."
"Rekla sam ti da me pustiš. Uvrijeđena sam."
Step se nasmiješi. Približi se njezinim usnama. "Kunem se da ću kasnije
sve saslušati. Englesku, London, tvoja putovanja, sve što želiš."
"Trebao si prije slušati!"
Step to iskoristi i brzo je poljubi, uhvativši njezine usne nespremne, tek
ovlaš otvorene. Ali Babi je bila brža od njega i čvrsto ih zatvorila. Zatim
nježna borba. Na kraju se predala, polako, prepustila se njegovom poljupcu.
"Nasilan si i nekorektan."
Riječi promrmljane kroz usne previše blizu njegovima. "Istina." Riječi
koje su se gotovo miješale.
"Ne sviđa mi se kad si takav."
"Neću više biti takav, obećajem."
"Već sam ti rekla da ne vjerujem tvojim obećanjima."
"Tad ti se zaklinjem ..."
"Možeš si misliti kako vjerujem tvojim zakletvama ..."
"U redu, može, zaklinjem se tobom."
Babi ga udari šakom. On u šali namjesti potišteno lice. Zatim je zagrli i
zaroni s njom među meke vlati. Iznad njih sunce i modro nebo. Nijemi
promatrača. Malo dalje, napuštena engleska zastava. Malo bliže, dva nova
osmijeha. Step se malo poigravao gumbima njezine košulje. Načas se
bojažljivo zaustavio. Pogledao ju je. Njezine zatvorene oči djelovale su
smirene. Otkopča jedan gumb, pa drugi, nježno, kao da bi već malo teži
dodir mogao razbiti magiju tog trenutka. Zatim njegova ruka klizne unutra,
uzduž njezina boka, po njezinoj mekoj, toploj koži. Pomiluje je. Babi mu to
dopusti, ljubeći ga, čvršće se privine uz njega. Onaj osmijeh, zamijetila ga

je. Step udahne njezin miris, zatvori oči. Po prvi put, sve mu se činilo
drugačijim. Nije žurio, bio je smiren. Osjećao je neobičan mir. Njegov dlan
klizio je po njezinim leđima, uzduž blagog udubljenja sve do ruba suknje.
Blaga uzbrdica, početak slatkog obećanja. Zaustavio se. Dvije rupice u
blizini izmamile su mu osmijeh kao njezin malo strastveniji poljubac.
Nježno ju je nastavio milovati sve do tanke čipkaste elastične vrpce.
Zaustavio se na kopči. Njegov se dodir znatiželjno zapitao u pokušaju da
riješi zagonetku i ne samo to. Dvije kopče? Dva mala polumjeseca koja
ulaze jedan u drugi? Željezni S koji se stavlja odozgo? Oklijevao je. Ona se
odvojila od njegovih usana i znatiželjno ga pogledala. Step je postajao
nervozan. "Kako se koji kurac otkopčava?"

Babi odmahne glavom. "Kako to da si uvijek tako prost? Ne sviđa mi se
da tako govoriš kad si sa mnom."

Upravo u tom trenutku zagonetka se riješila. Dva mala polumjeseca
razdvojila su se povučena sad već slobodnom elastičnom vrpcom, dok je
Stepova ruka lutala po čitavim njezinim leđima sve do vrata, najzad bez
ikakvih prepreka. Pognuo je glavu kako bi je poljubio.

"Oprosti ..."
Step nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Zamolio ju je da mu oprosti.
Oprosti. Ponovno začuje tu riječ. On, Step, se ispričao. Zatim se, ne želeći
više razmišljati o tome, bacio kao sumanut na novoosvojeno područje.
Milovao joj je dojku, ljubio je po vratu, prešao rukom i po drugoj dojci i
ondje također pronašao onaj krhki nagovještaj želje i strasti. Tad je polako
kliznuo rukom naniže, prema njezinom glatkom trbuhu, prema rubu suknje.
Zaustavila ga je njezina ruka. Step otvori oči. Babi je bila ispred njega i
odmahivala glavom.
"Ne."
"Što ne?"
"To ne ..." Nasmiješila mu se.
"Zašto?" On se uopće nije smiješio.
"Zato što ne!"
"A zašto ne?"
"Zato što ne i točka!"
"Ali mora postojati neki razlog, kao ..." Step se sugestivno nasmiješi.
"Ne, kretenu ... Nema razloga. Ja to ne želim. Kad naučiš manje
prostačiti, onda možda ..."

Step se okrene na bok i počne raditi sklekove. Jedan za drugim, sve brže,
bez zaustavljanja.

"Ne mogu vjerovati, recite mi da to nije istina. Pronašao sam je."
Govorio je između sklekova, blago zadihan. Babi je zakopčala grudnjak i
košulju.

"Što si pronašao? I prestani raditi sklekove dok razgovaramo ..."
Step napravi zadnja dva skleka na samo jednoj ruci. Zatim se nagne na
bok i s osmijehom zagleda u nju.
"Nikad nisi ni s kim bila."
"Ako time želiš reći da sam djevica, odgovor je potvrdan." Ta ju je riječ
skupo koštala. Babi ustane. Rukom otrese suknju. Nekoliko vlati padne na
tlo.
"A sad me odvezi u školu!"
"Što je, zar si se naljutila?"
Step je uhvati u naručje.
"Da. Baš znaš biti iritantan. Nisam naviknuta da se prema meni tako
odnosi. I pusti me ..."
Oslobodila se njegovog zagrljaja i žurno uputila prema engleskoj zastavi.
Step ju je sustigao.
"Daj, Babi, čekaj. Nisam te želio uvrijediti. Najozbiljnije se ispričavam."
Babi se okrene. "Nisam čula."
"Itekako si čula."
"Nisam, ponovi."
Step se ozlojeđeno osvrne oko sebe i pogleda je. "Oprosti mi. Dobro?
Slušaj, ja sam sretan što ni s kim nisi bila."
Babi se sagne kako bi podigla zastavu i počne je slagati. "Ma nemoj, a
zašto?"
"Pa ... zato ... Zato što jesam. Sretan sam i točka."
"Zato što misliš da ćeš ti biti prvi?"
"Slušaj, ispričao sam se. Sad je dosta, prekini s time. Kako si teška."
Babi se nasmiješi. "Imaš pravo. Vještica." Doda mu rub zastave. "Primi,
pomogni mi da je složim." Udalje se jedno od drugoga. Nategnu zastavu i
približe se jedno drugome. Babi uzme iz njegovih ruku i drugi rub zastave i
poljubi ga.
"Ta mi tema stvara nervozu."
Bez riječi su se vratili do motora. Babi je sjela iza njega. Odvezli su se
brežuljkom, ostavljajući iza sebe slomljene vlati i napola dovršen razgovor.

Bio je to prvi dan da su bili zajedno i Step ju je već dva puta zamolio da mu
oprosti. Sretno ga je zagrlila. Sad je bila spokojna, ni na što nije mislila.
Nije znala da će jednog, ne baš tako dalekog dana, načeti s njime tu temu
koja joj stvara toliku nervozu.

tani!" poviče Babi i čvrsto stisne Stepove bokove. Motor se gotovo
ukopa na njezin zahtjev.

"Što se zbiva?"
"Eno moje majke."
Babi pokaže na Raffaellin Peugeot, parkiran malo dalje od stuba škole.
Siđe s motora i pogleda na sat. Nekoliko minuta do jedan i pol. Mora
pokušati. Poljubi Stepa u usta. "Bog, nazvat ću te poslijepodne." Udalji se
pognuta uz niz parkiranih automobila. Hodala je korak po korak. Stigavši
pred školu, polako se uspravila. Njezina je majka bila nekoliko metara
ispred nje, savršeno ju je vidjela kroz prozor parkiranog Minija. Petljala je s
nečim u krilu. Zatim Raffaella podigne lijevu ruku i provjeri je. Babi shvati.
Uređivala je nokte. Nedugo zatim podigne rašpicu koju je držala u desnoj
ruci. Pogodila je. Babi se šćućurila uz automobil i ponovno pogledala sat.
Sad bi morale izaći. Pogleda nadesno, na kraj ulice. Stepa više nije bilo.
Nasmiješi se. Tko zna što misli o njoj. Nazvat će ga kasnije. Najednom se
sjeti da to ne može učiniti. Nema njegov broj. Ne zna ni gdje stanuje.
Školsko zvono zazvoni za kraj nastave. Prvi razredi pojave se na vrhu
stuba. Najmlađe djevojke počnu silaziti. Novo zvono. Red je na djevojke iz
drugog i zatim trećeg razreda. Malo starije. Jedna je znatiželjno pogleda.
Babi prinese prst usnama pokazujući joj da šuti. Djevojka svrne pogled. Sve
su bile naviknute na svakojake tajne. Napokon je bio red i na njezin razred.
Malo pomalo, Babi se ponovno uspravi. Majka je još bila zabavljena svojim
poslom, možda u koštacu s noktom koji je puknuo. Pravi trenutak da Babi
krene. Izašla je iz svog skrovišta i umiješala se među druge djevojke.
Poneku je pozdravila i neprimjetno ponovno pogledala prema automobilu.
Raffaella nije ništa primijetila. Uspjela je!
"Babi!"

Ususret joj dotrči Pallina. Djevojke se zagrle. Babi je zabrinuto pogleda.
"Kako je prošlo? Jesu li što otkrili?"

"Ne, sve je pod kontrolom." Pallina joj pruži jedan papir.
"Drži, ovo su zadaci koje smo danas dobile. I popis cura koje su
odgovarale. Sve točno, mogla bi me uzeti za svoju tajnicu. Onda, jesi li se
zabavila?"
"Jako." Babi ubaci papir u torbu i nasmiješi se prijateljici. "Da pogodim."
Pallina je kratko promotri. "Doručak u Euclideu u Vigna Stelluti.
Cappuccino i kolač sa šlagom."
"Toplo. Isti doručak ali na Flaminiji."
"Jasno! Mnogo je skrovitiji. Istina. Zatim bijeg na Fregene i razuzdana
seks na plaži, je li tako?"
"Promašaj!" Babi se s osmijehom udalji.
"Fregene ili ovo drugo?"
"Reći ću ti samo da si jednu stvar promašila."
Ušla je u automobil lažući prijateljici i ostavljajući je ondje, ispred škole,
punu znatiželje. Zapravo je pogriješila u obadvije stvari.
"Bog, mama."
"Bog." Raffaella je dopustila da je Babi poljubi u obraz. Činilo se da je
situacija ponovno mirna.
"Kako je bilo u školi?"
"Dobro. Nitko me nije prozvao."
Stigla je i Daniela. "Možemo ići. Giovanna je rekla da će se sama vratiti
... odsad nadalje."
Peugeot je krenuo. Ta je vijest sve obradovala. Više je doista neće morati
čekati. Dok su stajale na semaforu na Trgu Euclide, Babi najednom osjeti
kako je nešto bocka. Neopazice gurne ruku u košulju. Zarobljena u
grudnjaku bila je mala zlaćana vlat. Izvuče je i stavi u svoj rokovnik. Zatim
je kratko promotri. Ta mala velika tajna. Step joj je dodirnuo dojku.
Nasmiješi se i baš kad se palilo zeleno svjetlo, ugleda ga. Stajao je na
desnoj strani trga. S osmijehom je mahao engleskom zastavom, njezinom
zastavom. Upita se kad ju joj je ukrao. Zatim se sjetila nečeg važnijeg. Step
je kao Pollo, i on krade. Zapanji se što se toga nije ranije sjetila. Spetljala se
s lopovom.

rvo "a" previše je okruglo, drugo s previše dugom crtom, zatim previše
malo pa čitav potpis previše tanak. Babi je pokušala oponašati majčin
potpis. Ispunila je nekoliko listova matematičke bilježnice. Na kraju
joj se učinilo da bi rezultat mogao proći.
"Dani? Prema tvom mišljenju, izgleda li ovo kao mamin potpis?"
Daniela je kratko promotrila zadnji potpis. Malo se zamislila. "U
maminom potpisu, prezime je duže. Ne, ne znam. Nešto je čudno. Evo. G je
previše mršavo, napravila si mu premali trbuh. Mama prezime uvijek piše s
većim G. Gledaj." Otvori svoj rokovnik i pokaže sestri pravi majčin potpis.
"Vidiš." Pokaže G u prezimenu kako ga je majka napisala. Babi ga je
promatrala i uspoređivala s onim koje je ona napisala.
"Meni izgledaju isto. To je zato što znaš." Sva sretna ode u svoju sobu.
Daniela ustane.
"Kako želiš. Ali ja mislim da je G premaleno. Osim toga, ne razumijem
zašto me uvijek pitaš što mislim, a nakon toga učiniš kako ti se prohtije."
Zatvori vrata.
Babi otvori rokovnik na stranici za ispričnice. Upiše datum, i u rubriku
razloga nedolaska na nastavu upiše: "zdravstveni razlozi". To je, u osnovi,
bila istina. Razboljela bi se od pomisli da ne pobjegne sa Stepom. Nasmiješi
se. Zatim je došao red na potpis. Ponovno se uozbilji. Još jednom iskuša
majčin potpis na obližnjem listu papira. Ispod na desetke Raffaella Gervasi.
Ovaj zadnji ispao joj je još bolje. Bio je savršen. Ni sama njezina majka ne
bi lako zamijetila da nije pravi. Međutim, mogla je falsificirati i čekove,
kupiti si Metropolis. Shvati da je pretjerala. Njoj ne trebaju novci, samo
ispričnica. Uzme kemijsku, bojažljivo pogleda one točkice tik iza otisnutog
natpisa: potpis. Zatim se odlučno primi posla. Započne s R i nastavi, klizeći
što je prirodnije mogla do one zadnje točkice na "i". Zatim, još uvijek
uzdrhtala od usredotočenosti, od napora falsificiranja, pokušaja da piše

savršeno jednako kao njezina majka, pogleda potpis. Ispao je još bolje.
Nevjerojatno. Možda je prezime pomalo drhtavo. Usporedi ga s drugim
majčinim potpisima u rokovniku. Nema nijedne velike razlike. Nijednog
nepreciznog slova. U korist joj je išla još jedna stvar. Provjeri raspored. Prvi
sat imat će profesoricu matematike, gospođu Boi. S debelim naočalama i
krupnim, uvijek nasmiješenim licem. Čak i onda kad se ispričala razredu jer
je izgubila kontrolne i zamolila ih da to nikome ne kažu. Tog dana Pallina je
bila sigurna da bi dobila najmanje sedmicu. Prema njezinom mišljenju,
Boieva je upravo zato i izgubila kontrolne. Učinila je to namjerno kako joj
ne bi dala zadovoljštinu. Pallina je vjerovala da svi profesori imaju nešto
protiv nje i njezinih ocjena. Babi zatvori rokovnik. Sad je bila mirnija. Ovaj
će potpis provjeriti samo Boieva i sigurno neće primijetiti da je krivotvoren.
Počne učiti. Načas je obuzme neki čudan osjećaj, kao da je nešto brine.
Osvrne se oko sebe, ali ništa ne zamijeti. Nastavi pisati zadaću. Da je
pažljivije provjeravala raspored, znala bi što je to brine. Drugi nastavni sat
imale su Giaccijevu.

asnije, kad su njezini roditelji izašli, Step je došao po nju. Ispred
zgrade čekala je čitava škvadra. Schello, Lucone i Carla, Dario i
Gloria, Sicilijanac, Pollo i Pallina, i neki dečki i cure u jednom Golfu.
Otišli su motorima prema Prima Porti, zatim skrenuli nadesno prema Fianu.
Kad su stigli, Babi je bila sva promrznuta. Mjesto se zvalo Il Colonnelo i
bilo veoma daleko. Babi nije shvaćala zašto su za večeru odabrali jedno
takvo mjesto. Imalo je dvije velike blagovaonice s otvorenom peći i krajnje
obične stolove. Možda je jeftino, pomisli. Sjeli su. Mladi je konobar došao
po narudžbe. Bilo ih je petnaest i svi su se stalno predomišljali, osim nje
koja je od početka odabrala salatu s malo ulja. Siroti konobar bio je sluđen.
Svako toliko je pokušavao ukratko ponoviti naručena predjela, pa glavna
jela, ali kad bi došao do priloga, netko bi se već bio predomislio.
"Šefe, donesi nam dvije pappardelle s divljači."
"I za mene." Odmah bi se pridružio još netko i netko četvrti. I odmah
nakon toga, drugo dvoje odlučili bi uzeti palentu carbonaru. Bila je to
najneodlučnija skupina koju je Babi u životu vidjela. Kao da to nije bilo
dovoljno, Pollo je pokušavao pomoći svaki put ponavljajući sve narudžbe i
time izazivajući još veću zbrku. Na kraju su se svi zabavljajući se smijali.
To im je postala svojevrsna igra. Siroti konobar se udaljio posve shrvan.
Jedino sigurno bilo je da treba donijeti četrnaest srednjih svijetlih piva i
jednu ... Što je naručila ona lijepa plavuša nebeskomodrih očiju? Provjeri
blok prepun prekriženih narudžbi i ode u kuhinju sjetivši se da treba
donijeti i jednu dijetalnu Coca-Colu.
Večera se nastavila u krajnjoj zbrci. Svaki put kad bi bilo doneseno neko
jelo, od pršuta do mozzarelle na bruschetti, svi bi svojski prionuli na posao
bacajući se na njega, tako da bi u hipu sve nestalo.
Djevojke previše našminkanih očiju glasno su se smijale. Babi je
pogledala Pallinu tražeći malo razumijevanja. Međutim, i ona kao da se već

posve uklopila u škvadru. Pogled joj se susreo sa Stepovim. Smješkao se.
Pokušala mu je uzvratiti, ali nije bila previše uvjerljiva. Spustila je pogled.
Stigla je njezina miješana salata s malo ulja. Situacija nije bila baš
najveselija. Zatim je na red došla Sicilijančeva pripovijest. Tužna priča o
nekom Francescu Costanzu. Na pamet mu je pala loša zamisao da dodijava
Sicilijančevoj bivšoj ženskoj. Nije čak ni ženska, pomisli Babi, njegova
bivša. Da poludiš.

Ali svi su zainteresirano slušali i nitko nije prigovorio. Dake, pomisli
Babi, možda on ima pravo. Luđakinja sam ja. Ukratko, taj tip, Francesco
Costanzi, gadno je pogriješio. I zbog toga je platio.

"Znate što sam onda učinio?" Sicilijanac otpije gutljaj piva. "Otišao sam
s Hookom kod Marine koja je bila sama."

Na drugoj strani stola nasmiješio se momak s povezom na oku. Bio je u
središtu pozornosti i s pravom je uživao u svom trenutku slave. Sicilijanac
je nastavio.

"Rekao sam joj da nazove tog seronju Costanzija. Ona ga je nazvala i
upitala hoće li svratiti. I znate što je taj gad učinio?"

Babi je zapanjeno pogledala škvadru. Činilo se da doista ne znaju.
Odvažila se i sama odgovorila.

"Svratio je." Sicilijanac se okrenuo prema njoj. Činilo se da je malo
ozlojeđen što mu je ukrala repliku ili još gore, što je pogodila.

"Bravo, Babi. Upravo tako. Taj gad je svratio!" Babi se nasmiješi. Zatim
opazivši Stepov pomalo srdit pogled, slegne ramenima. Sicilijanac to nije
zamijetio i zabavljeno je nastavio svoju pripovijest.

"Sad dolazi najbolji dio. Kad je on stigao, Marina ga je pozvala da uđe.
Čim je ušao, Hook i ja skočili smo na njega i nismo mu dali da mrdne.
Zatim, ne znate kako smiješno, skinuli smo ga i privezali za stolac. Oh!
Trebali ste vidjeti njegovu facu. Gol kao crv. Zatim sam ja uzeo nož iz
kuhinje i stavio mu ga među noge. Počeo je vrištati kao da ga netko kolje.
Hook misli da je to zato što je nož bio hladan! Tad je ušla Marina. Rekli
smo joj da se sva odjene u prozirnu čipku. Sjećate se Marine, zar ne?"

Babi je nikad nije upoznala, ali pomisli da, ako je bila s nekim kao što je
Sicilijanac, sigurno nije od onakvih djevojaka kakve bi se njoj svidjele.
"Dakle, pustio sam glazbu i ona je počela izvoditi striptiz. Rekao sam onom
tipu: oh, vidim li da ti se sviđa i pokaže li tvoja stvarčica ijedan znak života,
kunem ti se da ću ti je odrezati. Oh, Marina je već bila u gaćicama i

grudnjaku, a tip nije ni mrdnuo, ne znam jeste li me shvatili, bio je kao
mrtav."

Svi su se luđački smijali. Jedna djevojka na kraju stola umalo se ugušila.
I Step kao da se zabavljao. Babi nije vjerovala svojim ušima. A pripovijest s
time nije završila. Sicilijanac ih je sve utišao.

"U jednom trenutku, začuli smo otključavanje vrata. Mislite da se
Marinini roditelji nisu vratili? Da Hook i ja poput praćke nismo proletjeli
kroz vrata, a oni uhvatili onog tipa golog na stolcu i Marinu napola
razodjevenu? Kunem vam se da je to bilo da umreš, da ti pozlije. Trebali ste
vidjeti njihove face."

"I što su učinili onom tipu?"
Babi pogleda Pallinu. Imala je čak hrabrosti postavljati takva pitanja.
"Pa, ne znam. Nas dvojica smo zbrisali. Znam samo da onaj gad sad fura
s nekom ženskom i ima ozbiljne probleme obaviti onu stvar. Nakon kušnje
koju smo mu priredili, izgleda da se odviknuo. Čim vidi žensku kako se
skida, stvar mu se više ne diže."
Time je rezimirao čitavu priču i svi su ponovno prasnuli u smijeh. Zatim
je, nitko ne zna zašto, poletio komad kruha. Odmah zatim, uslijedila je kiša,
prava pravcata bitka ostataka mesa, letećih krumpira, piva. Sve su bacali
jedni na druge. Djevojke su prve napustile položaje. Babi i Pallina naglo su
pobjegle od stola i za njima ostale djevojke. Momci su se nastavili gađati
ostacima hrane, bijesno i silovito, nimalo ne hajući za ostale stolove, hoće li
pogoditi obližnje goste. Vrhunac je bio kad ih je onaj siroti konobar
pokušao zaustaviti. Komad mokroga kruha pogodio ga je nasred lica.
Uslijedile su svojevrsne ovacije. Taj konobar nikad u životu nije doživio
ovakav uspjeh. Nakon toga je došao red na račun. Pollo se ponudio
prikupiti novac. Step je uhvatio Babi ispod ruke i izveo je iz restorana.
Jedan za drugime, izašli su i ostali. U parovima, ili utroje, svi su upalili
motore. Ekipa iz Golfa prva je otišla.
Babi izvuče novčanik. "Koliko ti dugujem?"
Step joj se nasmiješi. "Šališ se? Zaboravi."
"Hvala."
"Ne moraš mi zahvaljivati. Penji se."
Step upali motor. Babi se popne iza njega.
"Kome onda trebam zahvaliti? Čula sam da Pollo skuplja novac."
"Ne, to je uobičajen izraz." Upravo u tom trenutku, Pollo je istrčao iz
restorana i skočio na svoj motor. "Brzo, gibajmo!" Pallina se čvrsto uhvatila

za njega. Svi su brzo krenuli uz škripu guma. Motori su pojurili pogašenih
svjetala. Iz restorana je istrčao onaj konobar i još netko. Vikali su uzalud
pokušavajući pročitati oznake na registarskim tablicama.

Buka motora glasno je odjekivala u uskim uličicama Fiana. Jedan za
drugim, pognuti u punoj brzini, projurili su uličicama urlajući i smijući se,
pritiskajući trube. Zatim su, gotovo leteći, ušli u Tiberinu, obavijeni
hladnoćom te ceste, mokrim zelenilom skrivenih rubova. Tek su tad
ponovno upalili svjetla.

Pollo se približio Stepu. "Oh, u tom Collonnellu uopće se ne jede loše.
Šteta što se neko vrijeme ne možemo vratiti."

"Znaš gdje bismo mogli u subotu?"
"Gdje?"
"Gore u Nerve. Tamo je jedan super restoran. Farinello i ekipa su bili
ondje. Rekli su da je božanstven."
Pollo ga je zabrinuto pogledao. "Koliko deru?"
"Oko četrdeset po glavi."
"Preskupo!" Pokaže svoj dječački osmijeh i zatim doda gas, i uz
razuzdani smijeh udalji se s Pallinom.
Babi se nagne prema Stepu.
"Znači, nismo platili?"
Step uspori. "Pa, gdje je tu problem?"
"Problem? Jesi li svjestan da te oni mogu prijaviti? Možda su zapisali
neku tablicu."
"Ne mogu kad su ugašena svjetla. Slušaj, to stalno činimo i nikad nikoga
nisu uhvatili. Zato nemoj donositi nesreću!"
"Ja ne donosim nesreću. Samo te pokušavam urazumiti. Iako mi se to čini
veoma teško. U redu, recimo da te ne uhvate. Zar ne misliš na one iz
restorana? Ti ljudi rade, po čitav se dan znoje iznad štednjaka u kuhinji,
postave ti stol, posluže ti jelo, raspreme iza tebe, čiste, a ti se prema njima
tako odnosiš? Ponižavaš ih, omalovažavaš njihov trud. Nemaš ni najmanje
poštovanja prema njima."
"Kako nemam poštovanja? Pa rekao sam ti da mi se strašno svidjela
hrana kod njih!"
Babi nije odgovorila. Bilo je uzalud. Pomaknula se na sjedalu malo se
udaljivši od njega. Noćni vjetar i hladna šumska vlaga obavijali su je
izazivajući u njoj drhtaje. Ali nije samo to bio razlog. Bila je s nekim tko ne
shvaća, tko ne može shvatiti. Pogleda uvis. Noćno nebo bilo je bistro.

Zvijezde su svjetlucale u daljini. Mali prozirni oblačići milovali su mjesec.
Sve bi bilo predivno samo da ...

"Hej, Step." Tip kojeg su za stolom nekoliko puta nazvali Lucone, a iza
kojeg je sjedila punašna plavuša po imenu Carla, približio im se na svom
motoru. "Da se kladimo u pedeset tisuća tko će doći sve do centra samo na
jednom kotaču?"

Stepu nije trebalo dvaput ponoviti. "Prihvaćam." Naglo je dodao gas.
Motor se podigao na stražnji kotač. Babi se u zadnji čas zadržala na sjedalu.
Ponovno! Ne mogu više, pomisli. Ovaj put barem nisam okrenuta s glavom
prema dolje!

"Step! Step!" poviče, snažno ga udarajući šakom po leđima. "Prestani!
Spusti se!" Step je nježno oduzeo gas. Motor je s oba kotača dodirnuo
zemlju. Lucone je još malo nastavio na jednom kotaču pobjedonosno
izvikujući. Step se okrenuo prema Babi.

"Što te je primilo? Jesi li poludjela?"
"Dosta s vožnjom na jednom kotaču, s mlaćenjem, s potjerama, ne mogu
više, shvaćaš?"
Babi je urlala. "Želim normalan, miran život. Život ljudi koji se na
motorima voze kao svi ostali. Ne želim bježati iz restorana, želim platiti kao
svi. Ne želim da se ti mlatiš. Ne želim slušati kako je netko od tvojih
prijatelja stavio nož među noge nekog tipa samo zato što je taj nazvao
njegovu bivšu žensku i ne bih to željela slušati ni da mu je to bila djevojka!
Mrzim nasilje, mrzim kavgadžije, mrzim umišljene, mrzim ljude koji ne
znaju živjeti, koji ne znaju govoriti, razgovarati, koji nemaju poštovanja
prema drugima. Jesi li shvatio? Mrzim ih!"
Neko su se vrijeme vozili u tišini, puštajući da ih ljuljuška postojana
brzina motora, vjetar koji ju je malo pomalo smirivao. Zatim je Step
prasnuo u smijeh.
"Smije li se znati što je toliko smiješno?"
"Znaš što ja pak mrzim?"
"Ne, što?"
"Izgubiti pedeset somova."

spred benzinske postaje na Trgu Euclide, jedan visoki, mlohavi tip
zalizane kose, s rukama u džepovima, smijao se suludo riječima nekog
niskog tipa koji se vrzmao blizu njega. Svuda naokolo skupina djevojaka
i momaka slušala je njegovu priču. Tip je bio veoma zabavan. Sigurno bi
bio uspješan kao profesionalni komičar. Umjesto toga, tvrdoglavo je
studirao ekonomiju i trgovinu iako je pred profesorima gotovo uvijek bio
glumac u nijemom filmu. Malo dalje, kod Pandemoniuma, nalazila se malo
starija ekipa. Zaustavila se jedna Toyota Corolla s telefonom. Svi su
pozdravili novopridošlice. Iz automobila je izašla brineta u cipelama
savršenim barem koliko i njezine noge. Imala je crnu jaknu i bermude s
pliseom od svjetlucave čipke. Automobil je bio crven, i ni na reklamnom
posteru ne bi mogao biti bolji. Međutim, kad je izašao vozač, čarolija je
nestala. Na glavi je imao malo kose i bio je pomalo trbušast. Pravi kreativac
nikad ga ne bi odabrao. Malo dalje, ispred trgovine novinama, parkiralo se
jedno dostavno vozilo. Dva policajca nevoljko su provjerila dokumente
nekih momaka u blizini i zatim otišla.
Svako toliko, najednom, kao nekom čarolijom, neki sjedaju na skutere ili
ulaze u automobile nekog starijeg, kako bi odjurili u kino ili na nečiji tulum,
ili u Piper na tematsku večer. Malo zatim, stižu neki zakašnjeli ili netko tko
je bio na večeri s nekom ženskom, u potrazi za nečim boljim što bi mogao
učiniti, nečim čime će prevariti vrijeme čekajući da njegovi ili njezini
roditelji odu na spavanje kako bi napokon imali slobodu. Jedan je
automobil strelovito projurio trubeći. Jedna plavokosa djevojka provirila je
kroz prozor nekoga pozdravljajući i uz škripu kočnica nestala nadesno,
Ulicom Sicacci. Jedna smeđokosa djevojka ušla je u Caffe Shop kupiti
cigarete. Druga je čavrljala u naručju momka na Peugeotu. Smijali su se
gledajući prijatelja ispod trijema sa stupovima. Već je pola sata držao

slušalicu javne govornice uz uho razgovarajući o svemu i svačemu sa
svojom ženskom.

"Riješi je se", bio je jedini savjet koji mu je prijatelj mogao dati. Možda i
nije bio baš neki prijatelj, a možda jest. Svi su sposobni savjetovati ti da
prekineš sa ženskom, ponajviše kad nije riječ o njihovoj. Jedan je
Marokanac za obližnjim stolom pio čašu vina i zadnjih se minuta pitao što
radi na tom mjestu.

Iz hotela Roxy izašla je skupina nasmiješenih stranaca. Automobil se
zaustavio ispred trgovine novinama i parkirao nasred ceste. U drugom, iza
njega, vozač je nervozno nalegao na trubu. Tip koji je netom izašao iz svog
vozila podigao je ruku. "Pretječe nas kamion!" bila je njegova neobična
isprika.

Zatim su, jedan za drugim, stigli oni. Trubeći i dodajući gas. Neki su se
motorima popeli na pločnik, drugi ih parkirali ispred spuštene rešetke
Euclidea. Babi je sišla sa Stepovog motora i rukom odmaknula kosu s lica.
U tom trenutku prišla joj je Pallina.

"Fora, zar ne?"
"Što?"
"Pa to kako smo zbrisali, u noć, ne plativši. Nikad ranije to nisam učinila.
Daj, super je zabavno. Osim toga, oni su simpa, što ne?"
"Ne. I uopće se nisam zabavila."
"Pa jednom u životu ..."
"Nije jednom i ti to jako dobro znaš. Njima je to običaj. Pallina, ne
razumiješ. To je kao da si ukrala. Kad jedeš i ne platiš, ukrala si."
"Pretjeruješ! Tanjur tortelina i pivo! Krađa stoljeća!"
"Pallina, kad ti nešto ne želiš shvatiti, doista nema pomoći, zar ne?"
Najednom je jedna ruka Jupi dvaput po ramenu, i to ne baš lagano.
Babi se okrene. Ispred nje je stajala Maddalena. Žvakala je gurnu za
žvakanje i s osmijehom je promatrala.
"Slušaj, ti ovdje ne smiješ dolaziti."
"Zašto?"
"Zato što te ja ne želim ovdje."
"Nije mi poznato da je ovo mjesto tvoje. Zato mi ne možeš zabraniti da
dolazim ovamo."
Babi se ponovno okrene prema Pallini prekidajući svaku raspravu.
Pokuša započeti bilo kakav razgovor. Ali ovaj je put silovit trzaj primora da
se okrene.

"Možda nisi shvatila. Moraš nestati."
Maddalena je desnom rukom udarala Babi po lijevom ramenu.
"Shvaćaš?"
Babi je uzdahnula. "Što želiš od mene? Tko te poznaje? Tko si ti uopće?"
Maddalena podigne glas. Sva se zacrveni.
"Ja sam netko tko će ti razbiti bulju." Zatim joj se približi i zaurla joj tik
u lice. "Jesi li shvatila?"
Babi iskrivi lice u prezirnu grimasu. Neki oko njih okrenuli su se kako bi
vidjeli što se zbiva. Malo pomalo, škvadra je prestala razgovarati i okupila
se oko njih. Svi su znali što će se dogoditi. I Babi je to znala. Pokušala je
udaljiti Maddalenu. Stajala joj je blizu, previše blizu.
"Slušaj, prekini s time. Ne volim ulične kavge."
"Ne voliš ih, je li? U tom slučaju, ostani kod kuće ..."
Maddalena se prijeteći približavala. Babi je ispružila ruke i stavila ih na
Maddalenina ramena kako bi je zadržala podalje od sebe.
"Rekla sam ti, ne da mi se svađati ..."
"Što to radiš?" Maddalena je pogledala Babinu ruku na svom desnom
ramenu. "Stavljaš ruke na mene? Da si odmah maknula tu ruku!" I snažno
udari Babi po ruci odmičući je sa sebe.
"U redu, odlazim. Step?"
Babi se okrene kako bi ga potražila. Ali upravo u tom trenutku osjeti
bolno peckanje ispod desne jagodice. Nešto ju je odalamilo. Okrenula se.
Maddalena je stajala ispred nje, podignutih šaka, stisnutih i prijetećih, i
smješkala se. Ona ju je udarila. Babi prinese dlan obrazu. Jagodica joj je
bila topla i boljela je. Maddalena je pogodi šakom u trbuh. Babi zatetura
unatrag. Maddalena ju je jedva okrznula, ali svejedno joj je nanijela bol.
Babi se okrene kako bi otišla.
"Kamo misliš da ideš, glupačo ružna?"
Udarac nogom s leđa pogodi je ravno u stražnjicu i odgurne, ali Babi nije
izgubila ravnotežu. Oči su joj bile pune suza. Nastavila je polako hodati.
Oko sebe je čula graju, osjećala lica koja se smiju, druga koja su je
promatrala u tišini, netko je pokazivao prstom na nju.
Djevojke su je zabrinuto promatrale. Buka dalekog prometa. Zatim
ugleda Stepa. Nalazio se ispred nje. Naglo začuje brze korake iza sebe.
Maddalena. Zatvori oči i lagano pogne glavu. Ponovno će je udariti. Osjeti
kako je nešto povlači za kosu, gotovo vuče. Okrene se oko svoje osi kako
ne bi pala. Zatekne se kako trči pognute glave dok je Maddalena vuče,

furija koja urla i buba je šakama po glavi, vratu, leđima. Imala je osjećaj da
će joj iščupati sve vlasi i okrutna bol oblila joj je lubanju, snažna da
poludiš. Više nije mogla. Pokušala se osloboditi. Ali svaki trzaj, svaki otpor
bio je nova navala nepodnošljivog bola koji ju je razdirao. Stoga ju je
slijedila, gotovo trčala za njom. Ispružila je ruke i uhvatila se za njezinu
jaknu, gurajući svom snagom, sve bliže, sve brže, ne videći kamo ide, ne
shvaćajući. Dok nije začula gromoglasnu buku čelika, metala koji pada i
zatekla se slobodnom, najednom slobodnom disati, ponovno osjetiti mir.
Maddalena se zabila o skutere, pala na tlo, za sobom povukavši jedan Boxer
i jedan stari Si. I sad je ležala ispod njih, uhvaćena u stupicu jednim
prljavim kotačem zahrđalih žbica koji se još okretao, teškom šasijom i
guvernalom. Babi osjeti kako je najednom obuzima bijes, poput plime,
poput ogromnog vala donesenog vjetrom bola kojeg je sad osjećala. Osjeti
svoje crveno lice, svoju zadihanost, svoju bolnu jagodicu, svoju izmučenu
glavu i u hipu se nađe na Maddaleni. Maddalena pokuša ustati. Babi se
nagne nad nju i zaspe je udarcima, pogađajući je posvuda, vičući, grebući
je, vukući je za kosu, crtajući po njezinom vratu duge krvave nepravilne
linije. Zatim je dvije snažne ruke podignu s leđa. Babi se najednom nađe
iznad svega; koprcala se u zraku, migoljila u pokušaju da se oslobodi kako
bi ponovno nasrnula, kako bi ponovno ugrizla, kako bi nanijela još bola.
Dok su je one ruke odnosile, zadnji je put snažno zamahnula nogom, ali nije
pogodila željenu metu, pogodila je drugi skuter. SH 50 sruši se pokraj već
iznurene Maddalene.

"Oh, moj skuter ..." pojada se nevina žrtva.
Dok su je one ruke odvlačile, Babi ugleda mnoštvo. Više se nisu smijali.
Nijemo su je promatrali. Odmicali su se kako bi prošla. Puštala je da je
vuče onaj tko ju je uhvatio s leđa i iz nje se ka nebu oteo nervozan smijeh.
Sjetila se one razuzdane djevojke koja je sjedila na čelu stola. Smijala se,
sve glasnije i glasnije, ali nije čula da iz njezinih usta izlazi ikakav zvuk.
Prohladan vjetar milovao joj je lice. Zatvorila je oči. U glavi joj se
vrtjelo. Srce joj je snažno lupalo. Dah joj je bio isprekidan i povremeno su
je potresali siloviti valovi bijesa koji se još nisu umiriti. Nešto ispod nje se
zaustavilo. Bila je na motoru. Step joj je pomogao da siđe.
"Dođi ovamo."
Bili su na mostu u Ulici Francia. Spustila se stubama. Prišla fontani. Step
je navlažio svoju maramu i obrisao joj njome lice. "Je li bolje?" Babi je
zatvorila oči.

Bila je ugodna ta hladnoća na zajapurenoj koži, na ozlijeđenom obrazu,
na još uvijek iskrivljenom licu. Potvrdno je kimnula glavom. Step sjedne na
obližnji zidić, obješenih raširenih nogu. S osmijehom ju je promatrao.

"Tko si ono bila? Djevojka koja mrzi kavgadžije? Nasilnike? Sva sreća!
Jer da te nisam odnio, bila bi ubila onu jadnicu."

Babi ga pogleda. Zakorači prema njemu i brizne u plač. Najednom,
grčevito. Kao da se nešto slomilo, neka hrana, neki nasip, i grunula je rijeka
suza i jecaja, provalila neobuzdana, nezadrživa.

Stepu su se među rukama ponovno našla njezina krhka, nježna ramena
potresana snažnim jecajima.

Nastavio ju je promatrati, šireći ruke, ne znajući što da učini. Zatim ju je
zagrlio.

"Daj, nemoj tako. Nisi ti kriva. Izazvala te je."
"Nisam je htjela udariti, nisam je htjela ozlijediti. Ozbiljno ... Nisam to
željela."
"Znam da nisi."
Step stavi ruku pod njezinu bradu. Obriše malu slanu suzu i podigne joj
lice. Babi otvori oči, naglo udahne kroz nos, zatreperi trepavicama,
smiješeći se i smijući se, još uvijek nervozna. Pogleda ga još jecajući. On
joj se nasmiješi nastojeći je umiriti. Polako se približi njezinim usnama i
poljubi je. Činila se još mekša i nježnija no inače, onako ispod njega, topla i
popustljiva, slankasta. Prepustila se tražeći utjehu u tom poljupcu, najprije
nježno pa sve silovitije, očajna dok se nije sakrila u njegov vrat. I on je
osjetio njezine vlažne obraze, njezinu hladnu kožu, njezine sitne jecaje.
"Sad je dosta." Odmaknuo ju je od sebe. "Daj, nemoj tako." Step se
popeo na zidić. "Ne prestaneš li plakati, bacit ću se. Ozbiljno ..."
Načini nekoliko nesigurnih koraka po rubu mramora. Raširi ruke
hvatajući ravnotežu.
"Hoćeš li prestati ili da se bacim ...?"
Hodao je nogu pred nogu opasno se njišući. Mnogo metara ispod, mirna i
mračna rijeka, crna voda obojena noću, grmovite obale. Babi ga je
zabrinuto promatrala, ali još uvijek je jecala.
"Nemoj to činiti ... molim te."
"Ti prestani plakati!"
"To ne ovisi o meni ..."
"Onda, bog ..."
Step skoči i s krikom se baci sa zidića. Babi pritrči rubu zidića.

"Step!" Pogleda prema rijeci. Ništa se nije vidjelo, samo sporo
protjecanje vode nošene strujom.

"Buuuu!"
Step iskoči ispod zidića i uhvati je za ovratnik jakne. Babi vrisne.
"Povjerovala si, ha?" Step je poljubi.
"Samo je još to nedostajalo. Vidiš kakva sam i onda se tako zezaš sa
mnom."
"Učinio sam to namjerno. Trebalo ti je da se dobro preplašiš, da sve
drugo nestane."
"Da se rasplačeš."
"Zašto, pa sad ne plačeš, zar ne? Dođi ovamo." Pomogne mu da prijeđe
preko zidića. Ponovno se zateknu ispred mosta, obješeni u mraku s
mramornog ruba. Duboko ispod njih, rijeka, malo dalje osvijetljena
Olimpica. Zatim su se ponovno poljubili, ovijeni tamom i sporim
žuborenjem rijeke. Strasno i predano, puni želje. On je podigao njezinu
majicu i dodirnuo joj dojku, oslobodio je. Zatim je raskopčao košulju i
priljubio njezinu meku kožu uz svoja prsa. Udisali su svoju toplinu,
osluškivali svoja srca, osjećali kako im se koža nježno dodiruje obavijena
prohladnim noćnim vjetrom.
Kasnije su sjedili na mramornom rubu zidića i netremice promatrali nebo
i zvijezde.
Ona se ispružila s glavom u Stepovom krilu. Ostala je tako neko vrijeme,
bez riječi. Mirna i spokojna dok joj je on milovao kosu. Ogledala se oko
sebe i opazila natpis koji ju je iznenadio.
"Ti za mene nikad ne bi napravio nešto takvo, nikad ne bi pisao po
mostu."
Step odmah shvati na što misli. Tik ispred njih, romantična bočica spreja
naštrcala je svoju ljubavnu izjavu: "Cerbiatta, volim te."
"Istina. Ja ne znam pisati, sama si to rekla."
"Pa mogao bi reći nekome da napiše umjesto tebe." Babi zabaci glavu
smiješeći mu se.
"Osim toga, čini mi se da bi za tebe bilo primjerenije napisati nešto
onakvo."
Babi pogleda ono što joj je Step pokazivao. Na bijelom stupu ispred njih,
nalazio se natpis na kojem je netko odvažno dodao: "Cathia ima drugu
najbolju guzicu u Europi". "Drugu" je bilo dodano u maloj zagradi. Step se
nasmiješi.

"Ovaj je natpis mnogo iskreniji. Budući da ti imaš prvu." Babi brzo siđe
sa zidića i lagano ga udari šakom. "Svinjo!"

"Što ćeš učiniti? I mene ćeš izmlatiti? To ti je baš porok ..."
"Ne sviđa mi se ova šala." Step je pokuša zagrliti. Malo se opirala.
"Doista mi se ne sviđa. Loše se osjećam, uistinu." Step je čvršće privije
uz sebe.
"U redu, neću to više nikad reći." Prepustila mu se, načas povjerovavši
njegovom obećanju.

ad ju je Step dovezao kući, njezini se još nisu bili vratili. Pozdravio ju
je pred vratima zgrade. "Bog, laku noć. Bravo, ponosan sam na tebe."

Babi se nasmiješi i nestane uz stube. Ali kasnije, dok je odlazila u
krevet s maramicom punom leda na desnoj jagodičnoj kosti i pramenčićima
kose na četki u kupaonici, ponovno je razmislila o tim njegovim riječima. U
trenutku kad ih je rekao, nije se obazirala na njih. On je ponosan na nju.
Ponosan na što? Na to da je udarila jednu djevojku. Na to da ju je izlemala,
ozlijedila, možda unakazila? Zavukla se ispod plahte. Patila je, i to ne samo
od iščupanih vlasi. Naravno, samo se je branila. Nije to bila njezina krivnja,
bila je primorana na taj postupak. Ali zašto s toliko bijesa? S toliko mržnje?
Najednom se više nije prepoznavala, nije znala tko je. U jedno je bila
sigurna. Na takvu Babi ona nije nimalo bila ponosna.

"Alessandri?"
"Ovdje."
"Bandini?"
"Ovdje."
Boieva je prozivala učenice.
Za svojom klupom, Babi je zabrinuto provjeravala svoju ispričnicu. Sad

joj se više nije činila tako savršena. Boieva je preskočila jedno prezime.
Učenica koja je bila prisutna i držala do svog identiteta ustala je i upozorila
je na to sa svog mjesta u klupi. Boieva se ispričala i iznova nastavila
prozivati od prezimena gdje se zabunila. Babi se malo primirila. Kod jedne
takve profesorice njezina ispričnica možda prođe neopaženo. Kad je stigao
taj čas, odnijela je rokovnik do katedre zajedno s još dvije učenice koje su
dan ranije izostale s nastave. Ostala je pred katedrom, na nogama, sa srcem
koje joj je snažno lupalo. Ali sve je glatko proteklo.