Federico Moccia-Tri metra iznad neba

izvrsno pristajao. Kroz glavu joj proleti jedna misao. Što će reći moja majka
kad vidi ovaj komplet među prljavim rubljem? Moram reći Pallini da mi ga
je ona darovala, tako, da me malo zafrkava. Možda zajedno s Cristinom i
još nekom curom. Babi se odjenula i izašla iz kabine. Trgovkinja je imala
povjerenja. Ne pogledavši u vrećicu, pružila joj je novu poruku.
Prodavačica je sneno promatrala kako Babi odlazi. Bila je dovoljno zgodna
da bi netko mogao i za nju organizirati ovakvu zabavnu igru. Možda će te
večeri svom dečku predbaciti što nije tako maštovit. Nemaju još mnogo
vremena. Neke su ludosti uistinu zabavne samo u određenoj dobi.

Babi je trebalo neko vrijeme da shvati koje je sljedeće odredište. Na kraju
je otišla u Due Pini. U vrtu u blizini njezine škole nalazila se klupa na kojoj
se često ljubila s Marcom. Ispod nje pronašla je omotnicu s listićem lutrije
Agnano i novom porukom. Potraga se nastavila. Otišla je u malu
draguljarnicu u centru i morala otpjevati jednu pjesmu pred nekoliko
kupaca. Jedna trgovkinja dala joj je predivne naušnice s tirkizom i novu
poruku. U Benettonu je očekuje jakna s bordo suknjom. Naredna poruka
odvela ju je u jednu trgovinu u Ulici Veneto gdje je, riješivši rebus, dobila
prekrasne kožne cipele u boji kao odjeća. Odatle ju je potraga odvela u
Ulicu Vigna Stelluti. Stara cvjećarka prije trga s desne strane dala joj je
mladu orhideju i novu poruku. U obližnjem Euclidu već je plaćena njezina
omiljena slastica. Dok je Babi jela kolačić s kremom i komadićima voća,
blagajnica joj je dala i zadnju poruku:

Tvoj omiljeni kolač / već u tebi pliva / al' još ti nešto manjka .../ Ako si
još živa? / Za svoje zadnje odredište / vrati se na polazište.

Babi proguta i zadnji zalogaj kolača, onaj središnji, s pola bobice grožđa.
Obriše usta i izađe iz slastičarnice. Upali Vespu i zaputi se Ulicom Vigna
Stelluti. Da je sad sretne njezina majka, ne bi je prepoznala. Imala je
predivan bordo kostim, otmjene kožne cipele, male Ray Banice,
fenomenalne tirkizne naušnice, orhideju u kosi, a u džepu potencijalno
bogatstvo, lutrijski listić. Međutim, da je sad vidi, Raffaella bi bila sretna.
Sad je Babi imala i toplu maramu od kašmira oko vrata. Babi je obišla Trg
Euclide i zaustavila se ispred vrata Ville Glori. Upravo ondje gdje je
započela potraga za blagom. Prepoznala je plavi GT sa šesnaest ventila s
telefonom. Trkom je ušla. Marco je bio ondje, nepomičan, naslonjen na
stablo. Babi mu potrči ususret i zagrli ga. Marco iza leđa izvuče ružu koju
je do tog trenutka držao sakrivenu.

"Izvoli, draga. Sretna ti četveromjesečnica."

Babi je sretno promatrala ružu. Zatim mu je ponovno bacila ruke oko
vrata i strasno ga poljubila. Bila je baš zaljubljena. Kako je mogla ne biti
nakon svega ovoga? Marco ju je nježno odmaknuo od sebe, i nadalje je
držeći za ramena.

"Da te vidim ... Izgledaš odlično ovako odjevena. Veoma si elegantna.
Ma tko ti je odabrao sve te krasne stvari?"

Marco joj bolje namjesti plavu maramu oko vrata. Babi ga je
nasmiješeno promatrala svojim krupnim, modrim očima.

"Ti, dragi."
Marco je zagrli. Zapute se prema izlazu.
"Možeš li ostaviti Vespu ovdje?"
"Zašto, kamo idemo?"
"Popiti aperitiv i nakon toga možda nešto pojesti."
"Moram se javiti majci."
"Nazvat ćeš je iz automobila."
Babi je ušla u GT. Marco se uslužno pozabavio stavljanjem lanca na
prednji kotač Vespe. Zatim je i on sjeo u automobil i brzo se odvezao u
večernji promet. Babi je telefonirala kući. Njezini su roditelji otišli kartati
kod Bonellijevih. Daniela joj je dala broj. Raffaella je bila toliko
zaokupljena kartama da je rastreseno saslušala Babinu priču. Išla bi van na
pizzu. I Marco je s njom, ali naravno i nekoliko prijatelja. Vespu će ostaviti
kod Palline, sutra će otići po nju, Marco joj je darovao maramu. Možda je
upravo ta zadnja vijest usrećila Raffaellu. Babi je dobila dopuštenje za
izlazak.
Jeli su u Matricianu, piceriji-restoranu u Ulici Gracchi in Prati, čuvenoj
jer su u nju dolazili jesti glumci i poznate osobe.
Razgovarali su o potrazi za blagom. Babi je rekla koliko se zabavila. O
svojim poteškoćama da shvati jedno odredište. Koliko joj se sve svidjelo,
koliko će njezine prijateljice biti zavidne. Marco je umanjivao svoju ulogu,
ali nije uspio sakriti koliko se ponosi tom svojom zamisli.
Našalio se zbog činjenice kako je otišao u Villu Glori zabrinut da ona
možda nije shvatila neku poruku i da se nikad neće pojaviti. Babi je glumila
da se uvrijedila. Marco joj se nasmiješio. Babi je dodirnula svoju kosu. On
ju je pomilovao po ruci. Ušao je jedan poznati glumac s predivnom
djevojkom, još nepoznatom. Sudeći po njezinom ponašanju, brzo će postati
poznata, barem u tabloidima. Jedan je konobar pozdravio glumca i odmah
mu pronašao stol. Babi ga je zamijetila. Nekoliko se puta okrenula

promotriti glumca i o njegovom dolasku obavijestila Marca. Marco joj je
natočio piće, hineći samodostatnost i nezainteresiranost za tu vijest. Većina
gostiju u restoranu trudila se reagirati kao Marco. Poneki nisu izdržali pa su
se okrenuli pogledati glumca. Neki su ga pozdravili, sretni što mogu
pokazati da im je prijatelj. Glumac je odzdravio i zatim onoj lijepoj djevojci
povjerio da nema pojma tko su ti ljudi. Ona se više-manje iskreno
nasmijala. Postat će osrednja glumica. Većina je nastavila jesti hineći da ga
svakodnevno viđaju. Zapravo nije bilo shvatljivo zašto Matricianu tako
dobro ide. Ljudi su ondje odlazili kako bi sreli neku slavnu osobu, ali kad bi
se slavni pojavili, svi su se pravili da ih ne vide.

Kasnije su kratko prošetali centrom. Ušli su u Giolitti i uzeli sladoled.
Babi se umalo posvadila s konobarom kako bi dobila dvostruku porciju
šlaga. Marco je nadoplatio dodatak samo kako bi joj udovoljio. Kasnije, još
uvijek raspravljajući o sladoledu, konobaru, Giolittiju i dvostrukoj porciji
šlaga, gotovo da nisu ni primijetili da su završili ispred Marcove kuće.
Polako su otvorili vrata da ne probude njegove roditelje. Hodali su na
vrhovima prstiju do njegove sobe. Zatvorili su vrata i spokojnije upalili
radio. Svirala je tiha glazba. Nježan poljubac doveo ih je na krevet. Na Tele
Radio Stereo jedan je topli ženski glas najavio novi romantični disk. Malo
mjesečine drsko je ulazilo kroz prozor. U tom čarobnom polumraku, Babi
se prepustila milovanja. Marco joj je sporo skinuo kostim koji joj je
darovao. Ostala je u grudnjaku i gaćicama. Poljubio ju je između vrata i
ramena. milujući joj kosu, ovlaš joj dodirnuo dojku, mali glatki trbuh.
Zatim se odmaknuo od nje i pogledao je.

Babi je bila ispod njega. Bojažljiva i pomalo preplašena, netremice ga je
promatrala. Marco joj se nasmiješio. Njegovi bijel: zubi zasjali su u
polumraku.

"Bio sam siguran da ćeš odabrati ovaj komplet. Predivna Babi otvori
usta. Marco se nagne nad nju i poljubi je. Ona. gotovo nepomična, krhka i
meka, prihvati njegov poljubac. Te su noći na Tele Radio Stereo puštali
najljepše skladbe ikad skladane. Ili se barem njima tako činilo. Marco je bio
nježan i sladak i dugo inzistirao na koraku dalje. Ali nije mu pomoglo. Imao
je samo to zadovoljstvo i sreću vidjeti kako ona izgleda bez grudnjaka, ništa
više. Kasnije ju je odvezao kući. Dopratio ju je sve do ulaznih vrata i nježno
poljubio, skrivajući svoj neobičan bijes. Zatim se brzo odvezao natrag u
noć. Sjetio se one Battistijeve pjesme koja je govorila o djevojci nalik torti
sa šlagom. Djevojci sretnoj što je nisu pojeli.

"Da, Babi je praktički ista kao ona, a ja sam kušao samc žličicu." Zatim
se sjetio čitave potrage za blagom, koliko je potrošio. Vremena koje je
uložio kako bi smislio one stihove. Mjesta koja je odabrao i svega ostaloga.
Tad se okrenuo i odlučio otići Gildi. Još jedna misao lišila ga je gotovo
svakog ustručavanja. Uz sve ostalo, Babi je dobila čak i sladoled s
dvostrukom porcijom šlaga.

ajednom je nastala neobična tišina. Čitav je razred bio kao nepomičan,
obješen u zraku. Babi je pogledala djevojke oko sebe, svoje
prijateljice. Simpatične, antipatične, mršave, debele, lijepe, ružne,
umiljate. Pallinu. Neke su brzo prelistavale knjigu, druge zabrinuto
ponavljale gradivo. Jedna naročito nervozna masirala si je oči i čelo. Druga
se naginjala bočno, skrivajući se iza one ispred sebe. Stigao je trenutak
usmene provjere. Giaccijeva je stavila svoj kažnjavajući kažiprst na imenik.
Sve je to bila predstava. Već je unaprijed znala gdje će se zaustaviti.
"Giannetti!" Jedna je djevojka ustala, ostavljajući na klupi svoje nade i malo
boje iz lica. "Festa." I Silvia je uzela svoju bilježnicu Za dlaku je uspjela
prepisati prijevod. Krenula je proredom između klupa, došla do katedre i
predala svoju bilježnicu. I ona je stala blizu vrata, nastojeći se ohrabriti u
ovoj dramatičnoj zajedničkoj sudbini. Giaccijeva je podigla pogled s
imenika i osvrnula se oko sebe. Nekoliko djevojaka izdržalo je njezin
pogled kako bi joj pokazale da su spokojne i sigurne. Pripremljena finta,
tako očita kao da se sama nudi. Sva su srca malo brže zakucala.
"Lombardi." Pallina ustane. Pogleda Babi. Kao da joj je upućivala
posljednji pozdrav. Zatim se uputi prema katedri, već osuđena na
nedovoljan.
Pallina stane između Giannettijeve i Silvije Festa. Ova druga joj se
nasmiješi. Zatim joj prošaputa "pokušajmo si pomoći", što je Pallinu bacilo
u krajnju malodušnost. Prva je ispitana Giannettijeva. Prevela je dio teksta
spotičući se o pokoji naglasak. Očajnički je tražila neke riječi koje bi na
talijanskom bile dovoljno izražajne. Nijednom nije uspjela pronači od kojeg
glagola dolazi neki teški pluskvamperfekt. Gotovo slučajno, pogodila je
particip futura, ali nikad nije čula kako glasi gerundiv. Silvia Festa krenula
je oklijevajući nad prvim dijelom prijevoda, najlakšim. Nije pogodila
nijedan glagol, ni približno. Praktički je priznala da je prepisala prijevod.

Zatim je ispričala neku neobičnu priču o svojoj majci kojoj nije baš bilo
najbolje, kao, uostalom, ni njoj u tom trenutku. Ne zna se kako je savršeno
navela jednu imenicu treće deklinacije, srednjeg roda, u množini. Pallina
nije ni pisnula. Dopao ju je treći dio prijevoda, najteži. Brzo ga je pročitala,
nijednom se ne zaustavivši. Ali nakon toga je stala. Pokušala je odvažno
prevesti prvu rečenicu. Međutim, zbog jednog akuzativa na pogrešnom
mjestu prijevod je zvučao previše neobično. Babi je zabrinuto promatrala
prijateljicu. Pallina nije znala što bi. Sa svog mjesta, Babi je otvorila knjigu.
Pročitala je taj dio teksta. Provjerila je točan prijevod u bilježnici kolegice
štreberice. Zatim je tihim šaptom privukla Pallininu pozornost. Giaccijeva
je gledala kroz prozor s izrazom kao da se dosađuje, i čekala odgovore koji
nisu dolazili.

Babi se ispružila na klupu i skrivena djevojkama ispred sebe, došapnula
svojoj najdražoj prijateljci savršeni prijevod tog dijela teksta. Pallina joj je
rukom poslala poljubac i zatim glasno ponovila točnim redoslijedom sve
ono što joj je Babi netom došapnula. Najednom začuvši točne riječi na
točnom mjestu, Giaccijeva se okrene prema razredu. Sve je bilo previše
savršeno da bi bilo slučajno. U razredu je sve bilo normalno. Djevojke su
sve bile na svojim mjestima, nepomične. Babi je, uspravno sjedeći,
pogledala Giaccijevu nedužnim, bezazlenim očima. Pallina se nasmiješila
gotovo prkoseći sudbini. "Oprostite, profesorice, malo sam se zbunila,
zapela sam, ali događa se i najboljima, zar ne?" Nakon prijevoda obično bi
krenula pitanja o glagolima, a u njima se Pallina osjećala malo sigurnija.
Najgore je bilo prošlo vrijeme. Giaccijeva se nasmiješila. "Veoma dobro,
Lombardi. Prevedi mi još jedan dio, evo do habendam." Pallinu je ponovno
obuzeo posvemašnji očaj. Najgore je tek trebalo doći. Srećom se Giaccijeva
ponovno zagledala kroz prozor. Babi je pročitala prijevod nove rečenice i
pričekala nekoliko sekundi. Sve je bilo mirno. Opet je polegla na klupu
kako bi ponovno došapnula prijateljici. Pallina je još jednom provjerila
Giaccijevu. Zatim je pogledala prema Babi, spremna ponoviti igru. Ali
upravo u tom trenutku, profesorica se polako okrenula. Nagnula se preko
katedre i uhvatila Babi usred šaptanja.

S dlanom oko usta. Gotovo osjetivši da je otkrivena, Babi se naglo
okrenula. Vidjela ju je. Pogledi su im se susreli preko ramena nekoliko
nepomičnih djevojaka. Giaccijeva se zadovoljno nasmiješila.

"Ah, jako dobro. U ovome razredu imamo jednu djevojku koja je uistinu
spremna. Gervasi, budući da ga tako dobro znaš, dođi nam ti prevesti

ostatak teksta." Osjećajući se krivom, Pallina prekine Giaccijevu.
"Profesorice, oprostite, ja sam kriva, ja sam je molila da mi pomogne."

"Jako dobro, Lombardi, cijenim tvoju iskrenost. Veoma plemenito od
tebe. Nitko ne sumnja da ti ne znaš apsolutno ništa. Ali sad bih voljela čuti
Gervasijevu. Dođi, dođi, molim te."

Babi ustane, ali ostane na svom mjestu.
"Profesorice, nisam spremna."
"Dobro, ali svejedno dođi."
"Ne vidim zašto bih dolazila sve do katedre kako bih vam rekla to isto.
Nisam spremna. Oprostite, nisam mogla učiti. Dajte mi ocjenu kao da
nisam spremna."
"Odlično, dat ću ti dvojku, jesi li sretna?"
"Gotovo kao Catinellijeva kad drugima ne da da prepišu njezine
prijevode!" Sve su se učenice u razredu nasmijale. Giaccijeva je lupila
dlanom po imeniku.
"Tišina. Gervasi, donesi mi školski rokovnik, baš me zanima hoćeš li biti
sretna i porukom koju moraju potpisati tvoji roditelji. A najviše me zanima
hoće li tvoja majka njome biti sretna." Babi je odnijela rokovnik
profesorici. Giaccijeva je nešto brzo, bijesno napisala. Zatim je zatvorila
rokovnik i vratila joj ga. "Sutra želim vidjeti potpisano." Babi je pomislila
da u životu ima i gorih stvari, ali možda je bolje ne obznaniti tu svoju
misao. Nijemo se vratila na svoje mjesto. Silvia Festa dobila je ocjenu pet.
Bila je to previsoka ocjena za njezine škrte odgovore. Ali možda je dobila
nagradu za isprike. Medutim, i u njima se morala potruditi biti bolja.
Sa svim tim boljkama, njezina će majka prije ili kasnije mučenički
umrijeti. Palllina se vratila u klupu s lijepom četvorkom u kojoj nije bilo
ničeg plemenitog. Giannettijeva je za dlaku uspjela iskamčiti dovoljnu
ocjenu. Dok joj je upisivala ocjenu, Giaccijeva joj je posvetila i jednu
latinsku poslovicu. Gianettijeva je iskrivila lice u neobičnu grimasu i
ispričala se da ne zna baš što bi na to odgovorila. Zapravo, uopće je nije
razumjela. Kasnije joj je njezina kolegica iz klupe, Catinellijeva, i to
prevela. Radilo se o jednoj turobnoj priči o čovjeku sa samo jednim okom
koji je bio presretan što živi na mjestu punom slijepaca. Giannettijeva je
pomislila da je profesorica Giacci malo čudna, kad dodatno naglašava kako
joj je poklonila onu šesticu za prolaz. Babi je otvorila rokovnik. Pogledala
je zadnje stranice. Uz abecedni popis svojih školskih kolegica stavila je
listiće na kojima je obilježila sve one koje su već odgovarale. Sad je upisala

i zadnje točkice na listić za latinski, Giannettijevoj, Lombardijevoj i
Festijevoj. S onom Silvijinom završio je drugi krug odgovaranja. Zatim je
stavila točkicu i uz svoje ime. Prva koja je odgovarala u novom krugu. Nije
strašno započeti dvojkom. Srećom su joj ostale ocjene bile visoke.
Matematičkim prosjekom morala bi dobiti najmanje šesticu. Zatvorila je
rokovnik. Jedna kolegica iz bočnog reda bacila joj je poruku na klupu. Babi
ju je odmah sakrila. Giaccijeva je birala novi tekst koji će morati prevesti za
sljedeći tjedan. Babi je pročitala poruku: Najbolja si! Ponosna sam što
imam takvu prijateljicu. Carica si. Potpisujem P. Babi se nasmiješila,
odmah je shvatila što znači ono P. Okrenula se prema Pallini i pogledala je.
Silno je simpatična. Stavila je poruku u bilježnicu. Zatim se najednom
sjetila poruke roditeljima i odmah je pročitala.

Poštovanoj gospođi Gervasi. Vaša je kćerka došla na sat latinskoga
posve nespremna. Kao da to nije dovoljno, kad sam je pitala, bezobrazno je
odgovorila. Želim da budete upoznati s takvim njezinim ponašanjem.
Srdačno, profesorica A. Giacci.

Babi zatvori rokovnik. Pogleda profesoricu. Prava glupača. Zatim se sjeti
majke. Poruka, zamisli! Sigurno će je kazniti. Neće prestati pričati o tome. I
tko zna što još. U jedno je bila sigurna. Njezina majka nikad joj neće reći:
"Bravo, Babi, carica si."

edan je vučjak mahnito trčao plažom. Šape bi skupio i odmah ponovno
razdvojio, jedva dotičući pijesak, raspršujući ga. Glavu je pomicao u
ritmu tijela, zamahujući. Pretekao je Stepa koji mu je taj čas daleko
bacio štap. Pas ga je pokušao uhvatiti zubima, dok mu se tijelo, nagnano
brzinom, trzalo podižući stup pijeska u zaustavljanju. Pas sa štapom u
gubici brzo je ponovno krenuo, snažno se odgurujući prednjim šapama,
odbacujući se naprijed, odmah iznova postižući brzinu. Sustigao je Stepa.
Ispustio je štap iz gubice, malo slineći. Zatim se šćućurio, s glavom među
spojenim prednjim šapama, ispruženim uz tlo.
Step je hinio da će baciti štap daleko udesno. Pas je skočio, ali je zatim
shvatio da bi to bilo uzalud. Step je ponovno odglumio da će baciti štap.
Na kraju ga je bacio, daleko, u vodu. Pas je potrčao. Bez oklijevanja je
bućnuo. S glavom iznad površine vode, plivao je između pokojeg valića i
jedne blage struje. Štap je plutao malo dalje od njega. Step je sjeo i
promatrao. Dan je bio lijep. Još nije bilo nikoga. Najednom se začuo glasan
štropot. Snažno svjetlo. Pas je nestao. I voda, more, daleke planine,
brežuljci na desnoj strani, pijesak.
"Koji se kurac događa?"
Step se okrenuo u krevetu i prekrio jastukom glavu. "Kakva je ovo
najezda?" Podigavši roletu, Pollo je otvorio prozor. "Majčice mila, kakav
smrad! Bit će bolje da malo otvorimo. Drži, donio sam ti sendviče." Polio
mu baci na krevet zelenu vrećicu iz Euclida. Step se pridigne i protežući se
upita: "Tko ti je otvorio, Maria?"
"Da, kuha kavu."
"Koliko je sati?"
"Deset."
Step ustane iz kreveta. "Jebem ti sve po spisku, zar me nisi mogao pustiti
da još malo odspavam?" Step ode u kupaonicu. Podigne zahodsku dasku

koja udari o pločice hladno odjeknuvši. U drugoj sobi, Polio otvori
"Corriere dello Sport" i malo podigne glas. "Moraš sa mnom kod Sergia po
motor. Telefonirao mi je da je gotov. Oh, jesi li vidio da si je Lazio kupio
braniča iz Leccea? Onog super."

Pollo je pročitao prezime koje su u zadnje vrijeme sve novine spominjale
kao budućeg šampiona, barem na nacionalnoj razini. Zatim je, čuvši da Step
još nije završio, dodao: "Što je, zar si popio čitavu rijeku?"

Step pritisne gumb na kotliću.
Vrati se u sobu i uzme onu vrećicu iz Euclida.
"Spašava te samo to što si se pojavio sa sendvičima." Zatim ode u
kuhinju i Pollo za njim. Kafetijera iz koje se još uvijek pušilo bila je
stavljena na drveni podložak. U blizini je stajalo zagrijano mlijeko u
lončiću i hladno u uobičajenom modrom tetrapaku, punomasno.
Maria, kućna pomoćnica, bila je sitna ženica od pedesetak godina. Izašla
je iz obližnje sobice u kojoj je upravo izglačala rublje.
"Marija, vidite ovog ovdje?" Step pokaže na Polla. "Ma što vam rekao ili
učinio, u ovu kuću ne smije ući prije jedanaest sati." Maria ga pogleda
pomalo zabrinuto. "Rekla sam mu da vi želite spavati. Ali znate što mi je
odgovorio? Da će, ne otvorim razvaliti vrata." Step pogleda Polla.
"Zar si to rekao Mariji?"
"Ali stvarno ..." Pollo se nasmiješi. Step je glumio srdžbu. "Zar si joj to
rekao? Plašiš moju Mariju?" Step naglo uhvati Pollov zdepasti vrat, gurne
ga pod svoj pazuh i tako mu blokira glavu.
"To si rekao, je li? Glumiš nacista u mojoj kući i misliš da ti to može
proći." Dohvati lončić s kipućim mlijekom i približi ga njegovu licu. Pollo
osjeti toplinu i zaurla pretjerujući. "Jao, Step, to me peče ... U kurac i ti, boli
me." Step ga stisne malo jače.
"Slobodno ti prostači, ali tad si glupi idiot. Da si odmah zamolio Mariju
da ti oprosti. Hajde, zamoli je da ti oprosti." Maria je zabrinuto promatrala
taj prizor. Step je još više približio lončić Pollovu licu.
"Jao, opekao si me. Maria, oprostite mi, oprostite mi." Maria se osjetila
krivom za sve ovo što se zbivalo.
"Step, pustite ga. Pogriješila sam. Nije rekao da će razvaliti vrata.
Pogrešno sam shvatila. Evo, rekao je da će svratiti kasnije. Da, sad se
sjećam, to je rekao." Step pusti Polla. Dva prijatelja se pogledaju. Zatim
prasnu u smijeh. Maria ih pogleda ne shvaćajući baš dobro. Najednom se
Step uozbilji.

"U redu je, Maria. Hvala. Ovom je tipu trebalo dati lekciju. Možete otići.
Vidjet ćete da će se odsad nadalje bolje ponašati."

Maria je sućutno pogledala Polla. Jednim mu je pogledom nastojala dati
do znanja da nije željela da se to dogodi. Zatim je uzela netom izglačanu
odjeću i odnijela je. Odsad nadalje mora paziti što govori, pomislila je. Ne
želi da zbog nje netko bude ozlijeđen. Step je zabavljeno gledao kako se
udaljava. Zatim se okrenuo prema Pollu. "Što ti je, jesi li lud? Teroriziraš
moju sobaricu?"

"Kad mi nije željela otvoriti."
"U redu, ali kaže se molim, zar ne? Što ti je, rekao si joj da ćeš razvaliti
vrata? Sljedeći put ću doista opeći tu tvoju ružnu facu."
"Onda mi ostavi ključ, može?"
"Da, pa da mi opelješiš kuću kad me nema."
"Šališ se, zar ne? Zar stvarno misliš da bih mogao učiniti nešto takvo?"
"Ne, možda ne bi. Međutim, u dvojbi je bolje ne pružiti ti takvu priliku."
"Koji si ti podlac, odmah mi vrati moje sendviče."
Step se nasmiješi i odmah jednog proguta. Polio otvori novine, hineći da
se uvredio. Step si natoči kavu, zatim u nju ulije malo vrućeg i malo
hladnog mlijeka. Pogleda Polla. "Želiš li kavu?"
"Da, hvala", odgovori Pollo s hinjenom suzdržanošću. Još nije bio
raspoložen posve popustiti. Step mu natoči pola šalice kave. "Hajde,
istuširat ću se i idem s tobom po motor." Pollo otpije malo kave.
"Postoji samo jedan problemčić. Nedostaje mi tristo tisuća lira."
"Kako to, sa svime onime što si sinoć zdipio?"
"Imao sam hrpetinu dugova. Morao sam platiti hranu, kemijsku
čistionicu i vratiti novce Furiju, onom iz Tota."
"Za koji kurac igraš u crnom Totu kad nikad nemaš ni prebite pare?"
"Upravo zbog toga, pokušavam dobiti glavni zgoditak. Svejedno sam
sačuvao dvjesto tisuća za motor. Ali Sergio me je nazvao i rekao da je
morao promijeniti i drugi klip, ležaje i sve ostalo. Promijenio je i ulje i
druge stvari koje nisam zapamtio. Pouka: pola milje. Jebi ga, treba mi
motor. Večeras je utrka, na njoj bih trebao dobiti bar sto tisuća. Što ćeš ti,
hoćeš li doći?"
"Ne znam. U međuvremenu moramo pronači tristo tisuća."
"Istina. Ne nađemo li, nećemo nikamo moći otići."
"Ti nećeš nikamo moći otići." Step mu se nasmiješio i otišao u sobu svog
brata Paola. Pollo je ustao i s nadom pošao za njim. Step je počeo prekapati

po jaknama. Otvorio je ladice ormara. Zatim se prebacio na noćni ormarić.
Pollo je stajao na vratima i promatrao ga. Osvrtao se naokolo. Step je to
primijetio. "Koji kurac stojiš ondje kao panj? Čuvaš stražu u mojoj kući?
Daj, pomozi mi."

Pollu nije trebalo dvaput ponavljati. Prišao je drugoj strani kreveta.
Otvorio ladicu drugog noćnog ormarića. "Tvoj brat je oprezan tip, je li?"
Step pogleda Polla. U ruci je držao kutiju kondoma i tupi osmijeh na licu. "I
te kako oprezan! Toliko je oprezan da više naokolo ne ostavlja ni pola lire."

"Ima pravo. Nakon što smo ga toliko puta opelješili ..." Prije no što je
vratio kutiju na njezino mjesto, Pollo je stavio tri kondoma u džep. Bez
obzira na sve bio je optimist. Step je provjerio i druga moguća skrovišta.
"Ništa, nigdje nema ni prebite pare. A ja ti ne mogu posuditi ni liru." Pokraj
vrata je prošla Maria s nekoliko majica i Stepovih felpa u desnoj ruci, i
Paolovim savršeno izglačanim košuljama u lijevoj. Pollo pokaže glavom
prema njoj. "A ona? Bismo li mogli nju pitati?"

"Nema šanse. Još joj dugujem pare za novine od prošlog tjedna."
"Velika stvar!"
"Ja je neću pitati. Međutim, ti bi je mogao mučiti, možda joj oteti pare. S
obzirom na to kako si želio ući."
"Zar opet?"
Step ode u svoju sobu. Pollo pođe za njim. "Daj, Step, to je ozbiljan
problem. Kako ćemo se snaći?"
"Baš razmišljam o tome. Sicilijanac i ostali još su veći siromasi od nas,
dakle njima se ne moramo ni obraćati. Moja majka je u inozemstvu."
"Gdje?"
"Na Kanarima, mislim, ili Sejšelima. Međutim, i da je ovdje, ne bi
dolazila u obzir." Pollo kimne glavom. Savršeno je znao kakvi su bili
odnosi između Stepa i njegove majke. "A tvoj otac? Ne može li ti on
posuditi?" Step uzme jednu netom izglačanu majicu i stavi je na krevet na
kojem je već pripremio bokserice na kockice i traperice. "Da, danas idem na
ručak s njim. Jučer me je nazvao i rekao da mora razgovarati sa mnom.
Znam već što će mi reći. Pitat će me što namjeravam napraviti s
fakultetom i svime ostalim. A ja, što ću učiniti? Umjesto da mu odgovorim,
reći ću mu: tata, daj mi tristo tisuća jer moram otići po Pollov motor? Rekao
bih da neće ići. Maria!" Žena se pojavi na vratima. "Oprostite, gdje je ona
moja plava jakna?"
"Koja, Step?"

"Ista kao ona zelena vojnička, samo je plava, kupio sam je neki dan.
Slična onim policijskim."

"Ah, shvatila sam koja, stavila sam je na ulaz, u ormar vašeg brata.
Mislila sam da je njegova." Step se nasmiješi. Paolo u jednoj takvoj jakni.
To bi bilo čudno. On i njegova odijela. Step izađe u hodnik. Otvori ormar.
Evo njegove jakne. Lako ju je pronači. Jedinstvena je među svim onim
kariranim sakoima i sivim odijelima.

Step je to iskoristio pa je i po njima prekopao, ali ništa, nijedna lira. Step
uhvati jaknu i strgne je s vješalice, umalo je poderavši, a zatim se vrati u
sobu. Pollo je sjedio na krevetu.

Imao je otvoren novčanik. Provjeravao je svoje financije, nadajući se
čudu koje se nije dogodilo. Obeshrabreno je zatvorio novčanik. "Onda?"

"Raduj se. Pronašao sam rješenje."
Pollo je s nadom pogledao prijatelja.
"Koje rješenje?"
"Novac će nam dati moj brat."
"Zašto bi nam ga dao?"
"Zato što ću ga ucijeniti."
Pollo se smirio. "Pa naravno!" Za njega je ucijeniti brata bilo nešto
najnormalnije na svijetu. Na trenutak je zažalio što je jedinac.

tepov brat Paolo bio je u svom uredu.
Otmjeno odjeven. Sjedio je za pisaćim stolom, nimalo manje

otmjenim no što je i sam bio, i provjeravao neke spise gospodina
Fortea, jednog od najboljih klijenata financijske tvrtke u kojoj je radio.
Paolo je studirao na Bocconiju. Diplomirao je s pohvalom, vratio se iz
Milana i odmah pronašao odličan posao komercijalista. Ipak je bio
bokonski đak. Zapravo ga je preporučio otac, sa svim svojim poznanstvima.
Ali ako je uspio sačuvati taj posao i zavrijedio poštovanje čitavog kata, to je
bila isključivo njegova zasluga. Iako, istina je da u toj tvrtki nikad nikoga
nisu potjerali.

Mlada tajnica u svilenoj košulji bež boje, možda malo previše prozirnoj
za taj svijet poreza i poreznih olakšica u kojem transparentnost nije baš na
dnevnom redu, ušla je u Paolov ured. "Doktore?"

"Da, recite." Paolo je prestao kontrolirati dokumente i u cijelosti se
posvetio tajničinom grudnjaku, a odmah nakon toga onome što mu je imala
reći.

"Došao je vaš brat s jednim svojim prijateljem. Da ih pustiš da uđu?"
Paolo nije stigao izmisliti valjanu izliku tajnici, ako bi mu ijedna uopće
pala na pamet. Step i Pollo već su ušli u ured. "Naravno da ćete me pustiti.
U kurac, pa ja sam mu brat! Krv njegove krvi, gospođice. Nas dvojica sve
dijelimo. Jeste li shvatili? Sve." Step je dodirnuo ruku tajnice, time
aludirajući na eventualnu, ali malo vjerojatnu mogućnost da je ova lijepa
mlada djevojka osim dokumenata i popisa telefonskih poziva Paolu
prenijela još nešto.
"Dakle, ja uvijek mogu ući, zar ne, Pa'?" Paolo kimne glavom.
"Naravno." Tajnica pogleda Stepa, i iako je bila naviknuta poslovati samo
sa starijom gospodom, himbenom i u kravatama, ponašala se prema njemu s
poštovanjem.

"Ispričavam se. Nisam znala."
"U redu, sad znate." Step joj se nasmiješi. Tajnica pogleda svoju ruku
koju je Step i nadalje držao. "Mogu li sad otići?"
Paolo, koji unatoč novim naočalama ništa nije primijetio, dao joj je
dopuštenje da ode. "Naravno, hvala, slobodno odite, gospođice." Kad su
ostali sami, Pollo i Step sjeli su na dva kožna naslonjača ispred Paolovog
radnog stola. Step se posve opustio. Zatim se odgurnuo desnom nogom.
"Svaka čast, dobro biraš tajnice." Step se odvezao čitav krug po prostoriji i
vratio ispred brata. "Reci istinu, jebao si je, zar ne? Ili si je jebao si je
pokušao pojebati, ali ti nije uspjelo. U tom slučaju, daj joj otkaz, što te
briga."
Paolo ga je ozlojeđeno pogledao. "Step, je li moguće da ti stalno moram
ponavljati jedno te isto? Kad dođeš ovamo, zar ne možeš manje prostačiti,
izazivati manje strke? Ja ovdje radim. Svi me znaju."
"Što sam sad pak učinio? Pollo, jesam li nešto učinio? Reci mu i ti da
nisam ništa učinio." Pollo pogleda Paola, svim silama se trudeći da mu lice
izgleda uvjerljivo. "Istina, ništa nije učinio."
Paolo uzdahne. "Ionako je beskorisno razgovarati s vama dvojicom,
uzaludan trud. Kao sinoć. Tisuću puta sam te zamolio da budeš tih kad se
kasno vraćaš, ali ne pomaže. Uvijek zvjerski bučiš."
Stepovo lice poprimi izraz veoma sličan onome Pollovome. "Ne, Pa,
oprosti. Jučer sam se vratio gladan. Što sam mogao učiniti, ne jesti? Samo
sam si pripremio biftek."
Paolo se ironično nasmiješio bratu. "Nije da ja ne želim da ti jedeš.
Problem je kako to činiš, kako sve činiš ... Uvijek proizvodiš buku, lupaš
vratima, hladnjakom, baš te briga što ja spavam, što moram rano ustati! Što
se to tebe tiče? Ti ustaješ kad te volja ... Usput, znam da danas ideš na ručak
kod tate." Step se malo uspravi u naslonjaču. "Da, zašto? Zar ste razgovarali
o meni?"
"Ne, on mi je rekao. Maloprije me je nazvao. Možeš si misliti kako
razgovaramo o tebi, pa ja o tebi ništa ne znam."
Paolo malo pomnije pogleda brata. "Znam samo da se uvijek ovako loše
odijevaš, u te tamne jakne, traperice, tenisice. Izgledaš kao huligan."
Step mu se nasmiješi. "Ja i jesam huligan."
Paolo odmahne glavom. "Step, prestani s tim ludorijama. Kad smo već
kod toga, zašto si došao? Ozbiljno ... Što, zar imaš neki problem?"

Step pogleda Polla i zatim ponovno brata. "Nemam problema, moraš mi
dati četiristo tisuća."

"Četiristo tisuća lira. Jesi li lud? Što, ja novce nalazim na cesti?"
"U redu, onda mi daj tristo."
"Ni govora, neću ti dati ni prebite pare."
"Ma nemoj?" Step se nagne prema njemu preko stola. Paolo preplašeno
ustukne. Step mu se nasmiješi. "Smiri se, brate, znaš da ti neću ništa
napraviti." Zatim pritisne gumb interfona povezanog s tajnicom.
"Gospođice, možete li malo doći?"
Tajnica nije primijetila razliku u glasu.
"Evo me odmah."
Step se udobno smjestio u naslonjač i nasmiješio Paolu. "Dakle, dragi
brate, ne daš li mi odmah tristo tisućica, kad dođe tvoja tajnica, strgnut ću
joj gaćice."
"Molim?" Paolo nije imao vremena ništa drugo reći. Vrata su se otvorila.
Ušla je tajnica.
"Da, doktore?"
Paolo se pokušao spasiti: "Ništa, gospođice, možete ići." Step je ustao.
"Ne, gospođice, oprostite, pričekajte trenutak." Step se približio tajnici.
Djevojka je nijemo promatrala svu trojicu, ne znajući što učiniti. Ova je
situacija bila malo drugačija od zadataka koje je uobičajeno obavljala.
Tajnica je upitno pogledala Stepa. "O čemu je riječ?" Step ju je s
osmijehom promatrao. "Volio bih znati koliko koštaju gaćice koje imate na
sebi." Tajnica ga je promatrala u nelagodi. "Ali doista ..."
Paolo je ustao. "Step, sad je dosta! Gospođice, možete ići ..." Step je
zadrži, uhvativši je za ruku.
"Pričekajte samo trenutak, molim vas. Paolo? Daj Pollu ono što mu
duguješ i kad to učiniš, gospođica može otići." Paolo izvadi novčanik iz
unutarnjeg džepa sakoa, izvuče tri novčanice od sto tisuća i bijesno ih stavi
na Pollov dlan. Pollo ih prebroji i kimne Stepu da je sve u redu. Step pusti
ruku tajnice i s osmijehom joj se obrati: "Hvala, gospođice, vi ste
utjelovljenje učinkovitosti. Ne znam kako bismo bez vas."
Tajnica se ozlojeđeno udalji. Nije bila posve glupa, a još ju je manje
zabavljalo govoriti uokolo koliko košta njezino intimno rublje. Paolo ustane
sa svog naslonjača i obiđe pisaći stol.
"U redu, dobili ste novce, a sad se gubite jer ste mi digli tlak." Krenuo je
kao da će ih gurnuti, ali se predomislio. Bolje ih je istjerati riječima.

"Step, nastaviš li ovako, imat ćeš velikih problema, kao i inače!"
Step pogleda brata. "Šališ se? Kakvih problema? Ja nikad nemam
problema. Problemi i ja smo dvije stvari koje se nikad nisu upoznale. Novce
moram posuditi jednom prijatelju, jednom koji ima jedan mali problemčić
..." Osjetivši se upleten, Pollo se zahvalno nasmiješio prijatelju. "Osim toga,
Paolo, zašto se tako brukaš pred Pollom? Pa to je samo tristo tisuća lira.
Kao da sam te Bog zna što tražio. Radiš od muhe slona." Paolo sjedne na
rub pisaćeg stola.
"Ne znam kako, ali s tobom uvijek na kraju ispadne da sam ja kriv."
"Nemoj to govoriti, možda vas zbog boravka u ovom uredu, poslovanja
sa svim tim novcima uhvati neka bolest i više ne možete ništa dati,
posuditi."
"Znači, riječ je o posudbi?"
"Naravno, pa uvijek sam ti sve vratio, nisam li?"
Izraz na Paolovom licu nije pokazivao uvjerenost. Nije baš bilo tako.
Step se pravio da to nije primijetio.
"Onda, zbog čega brineš? Vratit ću ti i ovaj novac. Radije se malo
provedi. Zabavi se. Tako si blijed ... Zašto se ne bi sa mnom lijepo provozao
na motoru?"
Paolo malodušno skine naočale. "Molim? Ti se šališ? Nikad. Radije smrt.
Kad smo već kod smrti ... Budući da je prošla veoma blizu nas. Jučer
navečer sam otišao u Tartarughino i znaš koga sam sreo?"
Step je rastreseno slušao. U Tartarughino nikad ne bi otišao nitko tko
zanima Stepa. Međutim, odlučio je usrećiti brata. Na kraju krajeva, dao mu
je tristo tisuća lira.
"Ne, koga?"
"Giovannija Ambrosinija."
Step je osjetio svojevrsnu jezu. Srce kao da mu je načas stalo. Već
sljedećeg trena, obuzeo ga je bijes, ali ga je savršeno sakrio. "Je li?"
Paolo je nastavio svoju priču. "Bio je s jednom lijepom ženom, mnogo
višom od njega. Kad me je ugledao, zabrinuto se osvrnuo oko sebe.
Izgledao je preplašen. Rekao bih da se bojao da si i ti sa mnom. Onda, kad
je vidio da nisi, smirio se. Čak mi se i nasmiješio. Ako se to može tako
nazvati. Ona njegova svojevrsna grimasa. Vilica mu se nikad nije vratila na
mjesto. Ali ti to znaš bolje od mene. Može li se znati zašto si ga onako
gadno premlatio, nikad mi to nisi rekao ..."

Istina, pomisli Step. On ne zna. Nikad nije ništa saznao. Step uhvati Polla
ispod ruke i zaputi se prema izlazu. Na vratima se okrene. Pogleda brata.
Sjedio je za svojim radnim stolom. S onim svojim okruglim naočalama.
Skupo ošišana kosa bila mu je savršeno počešljana, odjeća besprijekorna s
košuljom izglačanom baš onako kako je osobno podučio Mariju. Ne, nikad
ne bi smio saznati. Step mu se nasmiješi.

"Želiš znati zašto sam premlatio Ambrosinija?"
Paolo kimne glavom.
"Da, i te kako."
"Zato što mi je stalno govorio da se moram bolje odijevati."
Izašli su kako su i ušli. Bezobrazno i zabavljajući se. Klatareći se,
glumeći grubijane. Prošli su pokraj tajnice. Step joj je nešto rekao. Ona ga
je samo bez riječi promatrala. Zatim su se dizalom spustili u prizemlje. Step
je pozdravio vratara. "Bog, Martinelli. Ponudi nam dvije pljuge, daj."
Martinelli izvadi iz džepa sakoa mekanu kutiju jeftinih cigareta.
Zamahne uvis rukom i nekoliko cigareta izviri iz kutije.
Pollo i Step poharaju kutiju. Uzmu. iz nje više no što je pristojno. Zatim
se udalje, ne čekajući da im vratar zapali cigarete. Martinelli pogleda Stepa.
Koliko je drugačiji od brata. Doktor uvijek kaže hvala, za sve.
U tom trenutku zazvoni obližnji interfon. Martinelli pogleda u vratarnicu.
Zvali su upravo iz ureda Stepovog brata. Martinelli primi poziv. "Halo,
doktore Mancini, recite."
"Biste li, molim vas, mogli načas skočiti do mene?"
"Naravno, odmah stižem."
"Hvala."
Martinelli uđe u dizalo i uspne se na četvrti kat. Paolo ga je već čekao na
vratima ureda. "Dođite, Martinelli, uđite." Paolo mu je rekao da sjedne i
zatvorio vrata. Vratar je ostao ispred njega, stojeći, u laganoj nelagodi.
Paolo je sjeo. "Sjednite, Martinelli, molim vas." Martinelli se smjestio u
naslonjač sučelice Paolu, s poštovanjem, gotovo na samom rubu, zabrinut
da bi mogao zauzeti previše mjesta. Paolo prekriži ruke. Nasmiješi mu se.
Martinelli mu uzvrati osmijeh, ali bio je na iglicama. Želio je znati razlog
tog sastanka. Je li učinio nešto loše? Je li negdje pogriješio? Paolo uzdahne.
Djelovao je kao da je odlučio otkriti mu tajnu. "Martinelli, trebam od vas
jednu uslugu." Martinelli se nasmiješi s olakšanjem. Smiri se i zauzme malo
više mjesta na naslonjaču.
"Recite, doktore. Učinit ću sve što želite, ako mogu."

Paolo se nasloni na naslon. "Nemojte više puštati mog brata u zgradu."
Martinelli iskolači oči. "Molim, doktore? Zar ga doista više ne smijem
puštati? A što da mu kažem? Ako se taj razbjesni, trebat će nam Tyson na
vratima." Paolo bolje pogleda tog mirnog gospodina. Njegovo sivo odijelo
u skladu s bojom njegove kose i čitavog njegovog postojanja. Zamisli kako
Martinelli prijeći Stepu ulaz u zgradu. "Ispričavam se, dobio sam naredbu,
ne smijete ući." Raspravu. Stepa koji se srdi. Martinellija koji podiže glas.
Stepa koji se buni. Martinellija koji ga gura. Stepa koji ga hvata za sako,
zavitla njime o zid i nakon toga sigurno i ostalo, kao po scenariju ...
"Imate pravo, Martinelli. Pogriješio sam što sam vas uopće to zamolio.
Hvala, svejedno vam hvala." Martinelli izađe iz ureda. Spusti se dizalom
natrag u prizemlje. Izložio se velikoj opasnosti. Ali tko bi zaustavio onog
siledžiju? Izvuče kutiju cigareta iz džepa. Odluči proslaviti izbjegnutu
pogibelj jednom lijepom cigaretom. Prava je sreća da je doktor uviđavan
tip. A ne kao njegov brat. Step mu je ukrao pola kutije i nije rekao ni hvala.
Nijednom.
A ljudi misle da je biti vratar miran posao. Martinelli uzdahne i zapali
cigaretu.
Na četvrtom katu, Paolo je gledao kroz prozor. Osjećao je neko neobično
zadovoljstvo. U osnovi je učinio dobro djelo. Spasio je Martinelliju život.
Ponovno je sjeo. Dobro, ne pretjerujmo. Prištedio mu je hrpetinu problema.
Ušla je tajnica s nekim fasciklima.
"Izvolite, ovo su oni dokumenta koje ste tražili ..."
"Hvala, gospođice."
Tajnica ga je kratko promotrila. "Čudan tip, taj vaš brat. Vas dvojica niste
baš slični."
Paolo skine naočale, uzalud nastojeći biti privlačniji.
"Je li to kompliment?"
Tajnica slaže. "U određenom smislu jest. Nadam se da vi naokolo ne
pitate djevojke koliko koštaju njihove gaćice ..." Paolo se nasmiješi u
nelagodi. "O, ne, to sigurno ne."
Iako bez naočala nije baš mnogo vidio, njegove su oči neizbježno
završile na prozirnoj bluzici. Tajnica je to opazila, ali nije učinila apsolutno
ništa.
"Ah, vaš mi je brat rekao da vam kažem da ste previše dobri prema meni,
da niste trebali platiti pa bi on učinio što je rekao." Tajnica je postala
neobično uporna. "Ako smijem pitati ... što je rekao da bi učinio?"

Paolo pogleda tajnicu. Njezino lijepo tijelo. Onu savršenu, besprijekornu
suknju koja joj je prekrivala vretenaste noge. Možda je njegov brat imao
pravo. Zamisli tajnicu napola nagu i Stepa koji joj razdire gaćice. Uzbudi
se.

"Ništa, gospođice, bila je to samo šala."
Tajnica se udalji pomalo razočarana. Paolo u zadnji čas uspije staviti
naočale i izoštriti sliku njezine izazovne stražnjice koja se udaljavala više-
manje profesionalno njišući se.
Koji glupan! Trebao sam ga natjerati da to učini. Ne vrati li mu Step taj
novac, bit će to najgori posao posljednih godina. Ne, ne najgori. Najgori mu
je priskrbio gospodin Forte. Svoje je ozbiljne fiskalne probleme povjerio
jednom komercijalistu koji tek treba riješiti vlastite obiteljske probleme. Ne
može čovjek provesti jutro u raspravi s bratom i na kraju mu platiti kako ne
bi strgnuo gaćice njegovoj vlastitoj tajnici.
S osjećajem krivnje, Paolo ponovno otvori spise gospodina Fortea.

jednmaloj, uskoj uličici, u jednostavnoj garaži, nalazio ojse Sergio,
mehaničar. Na sebi je imao plavi kombinezon s bijelim, zelenim i
crvenim Castrolovim četverokutom na leđima. Nije se znalo je li bio
sponzoriran za utrke kojima se godinama bavio ili za svo ono ulje koje je
mijenjao u motorima. Činjenica je da bi svaki put kad bi mu dovezli neki
motor, bez obzira o kakvom se problemu radilo, uvijek završilo jednako.
"Treba obaviti nekoliko popravaka i nakon toga ćemo kompletno
zamijeniti ulje." Njegov pomoćnik Mariolino također je bio u Castrolovom
plavom kombinezonu, samo pohabanijem i zamrljanim uljem. Bio je
momak ne baš bistrog izgleda. Slijedio je Sergia u njegovim poslovima i
pomno ga promatrao. Za njega je Sergio bio genij, idol. Bog motora. Kad su
radili, Mariolino je uvijek stavljao neki Battistijev CD. Io tu noi tutti. Kad
bi u onoj pjesmi Si, viaggiare, došao onaj dio kad kaže "taj moj prijatelj
veliki genijalac, on bi znao kako treba učiniti, on bi znao popraviti,
regulirao bi ti minumum malo ga podižući", Mariolino bi se nasmiješio od
uha do uha. "Jebemu Se', kao da govori o tebi, ha?" Sergio bi nastavio raditi
i zatim prošao prstima kroz kosu, još više je masteći.
"Naravno, neće valjda o tebi. Ti s odvijačem u ruci napraviš samo štetu, a
ne čuda."
Zapravo je Mariolino bio kod njega već gotovo godinu dana i još uvijek
je imao ozbiljnih problema čak i s običnom zamjenom filtera. A kad bi
umjesto odvijača u ruku uzeo olovku, tad bi nastala prava pravcata
katastrofa. On je bio taj koji je dogovarao sastanke. Odnosno, bolje rečeno,
pokušavao ih dogovoriti. Mariolino je svojim groznim rukopisom zapisivao
prezimena u rokovnik od crvene kože koji je Sergiu, za Božić, prije
nekoliko godina darovao netko iz jedne obližnje poljoprivredne banke.
Stoga su dani u rokovniku bili različiti od onih stvarnih u godini, i kao da to
nije dovoljno, trebao bi jedan pravi pravcati stručnjak kako bi dešifrirao

Mariolinov rukopis. Pouka: pojavljivali su se momci s više ili manje
uništenim motorima koji su tvrdili da u rokovniku u nekom čudnom grafitu
prepoznaju svoje prezime. Sergio nije znao reći ne. Zbog toga je imao dana
kad bi radio kao mahnit, i onih kad on i Mariolino ne bi imali nikakvog
posla.

Činilo se da taj dan pripada prvoj kategoriji. U uličici ispred garaže bili
su poredani razni motori. Jedna skupa Yamaha, sigurno nekog tatinog sina,
blistala je pokraj starog Moto Guzzija. Bio je to klasični Galletto, omiljeni
model jednog nostalgičnog zaljubljenika ili običnog škrca. Jedan za drugim
izmjenjivali su se razni motori. Stare 350-ice ili novi nagnuti Suzuki. Stari
Kawasaki kojeg su zvali "mrtvački sanduk". Jedan glomazan Pacific Coast
isticao se među ostalim motorima. Malo dalje, pokoji novi Peugeot i jedna
crvena Honda SH50 s ushitom su se divili ogromnom Goldwinu 1500 koji
je bio toliko težak da je bio opremljen hodom unatrag.

Jedan mladić u svijetloj traper jakni, s Invictovim ruksakom na leđima na
kojem se isticao natpis "Mrzim Jovanottija", ušao je u garažu. Sergio ga
prepozna. Uzme ključeve iz ormarića pričvršćenog na zid i izađe s njim iz
garaže. Naročitom spretnošću oslobodi mladićevu Hondu Vision iz gustog
niza motora. Zatim mu Sergio ispriča sve što je učinio. Kao dobar
mehaničar, navede čitav niz sitnih popravaka, predstavljajući ih
neophodnim kako bi ona Honda Vision ponovno bila u voznom stanju.
Zapravo su to bile uobičajene kretenarije koje ti mehaničara kažu da su
učinili, kako bi opravdali novce koje ti ukradu. Momak se pravio da to ne
primjećuje. Ili doista nije primjećivao. S petnaest godina, otići mehaničaru
po motor previše je sretan događaj da bi ga upropastio raspravom. Ali da je
taj momak znao koliko doista košta promjena kolektora, na njegovom bi se
buntovničkom ruksaku sutradan, tik ispod natpisa "Mrzim Jovanottija",
nedvojbeno pojavio jedan drugi, možda utemeljeniji natpis ... "Sergio je
prava lopovčina".

Momak s ruksakom je platio i sav sretan otišao.
Odmah zatim, ispred garaže se zaustavio jedan stari plavi Boxer kojeg je
gurao neki rastreseni mladić s naočalama. Boxer je imao blokirani stražnji
kotač. Onaj smušenjak skinuo je naočale i obrisao znojno lice. Da je bio
lošije odgojen, okomio bi se na dobrog Gospodina, psujući. Ne ide se tako
naokolo s jednim plavim Boxerom. Sergio je primio motor. Odlučan i
siguran, podigao je poklopac šasije. Izgledao bi kao kirurg da je nosio
rukavice i da mu ruke nisu bile prljave od ulja. Osim toga, jedan dobar

kirurg nikad si ne bi odabrao pomoćnika kao što je Mariolino. Smušenjak je
bio ispred njega. Zabrinuto je gledao kako taj spori mehaničar secira njegov
motor. Kao rođak nekog pacijenta, zabrinut, ali ne zbog ozbiljnosti
pacijentove bolesti, nego zbog toga koliko bi mogla koštati operacija.

"Treba zamijeniti varijator i skinuti sve pogonske remene, nije šala."
Ispred garaže se zaustavio Stepov motor. Po zadnjem monotonom
brujanju čulo se koliko toj VF 750 uopće ne treba popravak. Sergio je
obrisao ruke krpom.
"Bog, Step, što ima? Neki problem?" Step se nasmiješio. S ljubavlju je
udario dlanom o rezervoar svoje Honde.
"Ovaj motor ne poznaje tu riječ. Došli smo po Pollovu starudiju." Pollo je
u međuvremenu prišao svom motoru. Starom Kawa 550. Tragičnom
"mrtvačkom sanduku". Sergio mu se pridružio. "Sve je sređeno. Morao sam
zamijeniti klipove, pojaseve i čitav motor. Ali uzeo sam neke rabljene
dijelove." Sergio nabroji i druge, skupe radove. "I zamijenili smo ulje."
Pollo ga pogleda. Kod njega nije palilo. Sergio nije ni pokušao. "Ali to ti
nećemo računati. To je dar." Godinu dana ranije, Sergio je imao gadnu
raspravu. I otad je naučio kako se treba odnositi prema ovoj dvojici. Bilo je
proljeće. Step mu je dovezao svoju netom kupljenu Hondu kako bi je
servisirao. Uz to mu je rekao da namjesti bočni štitnik koji je vibrirao.
Nekoliko dana kasnije, Step se vratio po motor. Bez pogovora je platio
račun. Uključujući i zamjenu ulja. Ali kad je iskušao motor, bočni štitnik je
i nadalje vibrirao. Tako se Step vratio s Pollom. I to mu predočio. Sergio ga
je uvjeravao da je sve namjestio. "Međutim, ako želiš, ponovno ću ga
namjestiti, samo što ćeš naravno morati dogovoriti novi popravak i platiti
mi ga." Kao da to nije bilo dovoljno, Sergio je počinio ogromnu pogrešku.
Prišao je Stepu, lupio ga po leđima i što je bilo najgore, traljavo se pokušao
izvući. "Tko zna kako ti voziš ovaj motor. Zbog toga si ponovno rasklimao
štitnik."
Stepu se zamračilo pred očima. Njegov je motor uz Polla bio jedino do
čega je uistinu držao. Osim toga, mrzio je one koji su u razgovoru stavljali
ruke na njega.
"U krivu si. Veoma je lako rasklimati bočne dijelove motora. Gledaj ..."
Step je otišao na sam kraj reda motora ispred garaže. Silovito je udario
nogom o prvi. Jedna Honda 1000, crvena i teška, srušila se na motor do
sebe, savršeno održavani Custom 500. I on se srušio, na jedan Suzuki 750 i
još dalje, na bijeli i lagani Ciao. Skupi i moderni motori, novi i stari modeli,

padali su jedni na druge uz strašnu buku željeza i završavali na tlu, gurnuti
onom rušilačkom silom, nalik velikim domino kockama, uz visoku cijenu.
Sergio ih je pokušao zaustaviti. Sve je bilo uzalud. I zadnji se Peugeot
srušio na tlo, uništavajući si bok. Sergio je bio preneražen. Step mu se
nasmiješio. "Jesi li vidio kako je to lako?" Zatim je, prije no što je Sergio
uspio išta odgovoriti, nastavio: "Ako mi odmah to ne popraviš, zapalit ću ti
garažu." Nakon niti sat vremena, bočni štitnik bio je namješten. Više nikad
nije zavibrirao. Step naravno nije ništa platio.

Onaj smušenjak nijemo je stajao u jednom kutu, zabrinuto promatrajući
svoj Boxer s otvorenim motorom. Sergio je ušao u radionicu kako bi uzeo
ključeve Pollovog Kawe.

"U redu, momče. Ostavi mi ga. Vidjet ćemo što se dade učiniti." Ova
zadnja rečenica još je više zabrinuta onog smušenjaka. S pravom je
pomislio da je njegov Boxer već u terminalnoj fazi.

"Kad mogu doći po njega?"
"Već sutra." Mladić s naočalama se na ovu vijest malo razvedrio.
Nasmiješio se i otišao glupo sretan. Nije mu se učinilo čudnim da će sa
svim onim poslovima koje je na njemu potrebno učiniti njegov Boxer biti
popravljen tako brzo. Sergio je dao ključeve Pollu. Kawasaki je najednom
zarikao. Iz prigušivača je snažno provalio dim. Broj okretaja brzo je rastao.
Pollo je dodao gas dva ili tri puta i sretno se smiješio. Step ga je promatrao.
Baš je dijete. Kad mu je Sergio podastro račun, Pollo se malo manje sretno
smiješio. Ali očekivao ga je. Motor je zapinjao, a promijeniti klipove i sve
ostalo jamačno nije bila šala. Usprkos pozajmici ili bolje rečeno iznudi od
Paola i Sergiovom popustu, za dlaku je uspio podmiriti račun. Sergio je
stavio novce u džep. Naravno da nije izdao fakturu.
"Molim te, Pollo, sad je kao na probnoj vožnji. Polako s njim." Pollo
pusti ručicu gasa. "Istina, nisam se toga sjetio. Večeras je utrka, a ja
svejedno nemam motor. Sva ova strka nije ničemu poslužila."
Pollo pogleda Stepa. "Ali ti bi mogao ..."
U hipu shvativši na što njegov prijatelj cilja, Step ga je odmah prekinuo.
"Stani. Moj se motor ne dira. Posudit ću ti sve drugo što želiš, ali motor
ne. Jednom možeš biti obični promatrač."
"Da, a što da radim?"
"Navijaj za mene. Večeras ču se utrkivati." Mariolino se nasmiješi.
Sergio ga pogleda pomalo zavidno. "Zar ozbiljno idete na Serru? Blago
vama, dečki. Ne znate što bih dao da se ponovno mogu utrkivati."

Step upali svoj motor. "Dođi, zašto ne? Dogovorit ćemo se pa ćemo otići
zajedno."

"Ne mogu. Prošlo je već deset godina. Druga su vremena. Kad smo već
kod toga, dolazi li još uvijek Siga?"

Pollo kimne. "Kako da ne, još uvijek je tamo."
"Pozdravite mi ga. Na meni je dobro zaradio."
"Kako želiš. Ako se predomisliš, znaš gdje ćeš nas pronači."
Pollo i Step su pozdravili i ubacili u prvu. Lagano su se udaljili uskom
ulicom. Pollo je nekoliko puta dodao gas kako bi dobro zagrijao motor.
Zatim se, čuvši onaj lijepi dubok i siguran zvuk, nagnuo i dao gas podigavši
prednji dio motora. Step ga je pratio, i sam podigao prednji kotač i dodavši
gas, nestao s prijateljem u glavnoj ulici. Sergio se vratio u garažu. Pogledao
je stare fotografije obješene na zid. Njegov motor, utrke. Mnoge je odvozio.
Sjetio se kad se utrkivao na Serri. Kad se šalio sa Sigom i dečkima. Bio je
nepobjediv. Sad su druga vremena, prošle su mnoge godine, prekasno je.
Sjetio se što je jednom rekao jedan njegov prijatelj: "Odrasti znači više ne
voziti dvjesto na sat." Možda je to istina. Odrastao je. Sad je imao
odgovornosti. Obitelj i dijete. Kad čovjek ima dijete, ne može voziti dvjesto
na sat na jednom kotaču. Sergio je prišao starom radiju na drvenom ležaju
crnom od ulja. Uključio je kasetu. Imali su samo tu. Već su godinama
slušali uvijek iste pjesme.
"Možda moj tata i moja mama, tko zna, nisu željeli mene, nego neko
drugo dijete."
Sergio pogleda Mariolina. Bio je pognut nad motorom koji je ostao
onako izložen nasred garaže. Nije tu riječ samo o stanicama, pomisli Sergio.
Mariolino se okrene prema njemu.
"Hej, Se', što je s ovim Boxerom?"
Sergio priđe Mariolinu i pokaže mu ogoljenu mašinu na podu. "Marioli',
zar ne vidiš da je taj momak budaletina? Stavio ga je na bicikl i blokirao mu
se kotač. Ovom Boxeru nije ni kurac, spusti polugicu varijatora i promijeni
mu ulje pa ćeš vidjeti da će juriti kao strijela."
Mariolino se nagnuo nad motor. Trebalo mu je nekoliko minuta prije no
što je pronašao polugu. Sergio je samo odmahnuo glavom. Istina je, kad
imaš dijete ne juriš dvjesto na sat. Ako je to dijete Mariolino, nikamo više
ne ideš. Sergio uzme jaknu i odjene je preko kombinezona. Odluči riskirati i
svejedno izaći. "Brzo se vraćam."
Mariolino ga zabrinuto pogleda.

"Tata, kamo ideš?"
"Kupiti novog Battistija. Danas je izašao. Vrijeme je da promijenimo
kasetu."

a Trgu Euclide, ispred ulaza u školu Falconieri, zaustavljaju se razni
automobili. U njima vozači puni obaveza i lišeni kćerki koje idu u tu
školu pritišću svoje trube, izazivajući uobičajeni, grozomorni
postmodernistički koncert. Jedna majka za volanom Golfa također im se
pridružila. Podigla je ruku pomalo ozlojeđena jer je tog jutra bio red na nju
da odveze kćerke u školu, ali ponajviše kako bi poslala na jedno mjesto
bijeli Uno koji se prilijepio na nju trubeći. Upalila je motor i pomaknula
automobil malo naprijed, uvukavši se u uzak prostor između jednog
kontejnera za smeće i prolaza za kola. Bijeli Uno je skrenuo. Prolazeći
pokraj Golfa, vozač Una uzvratio je pozdrav. Gospođa, koja je to očekivala,
okrenula se na drugu stranu, ne dajući mu to zadovoljstvo. Situacija se nije
mnogo popravila. Drugi su nastavili trubiti, grdeći vozila zaustavljena u
dvije trake. Neke otmjene gospođe za volanima, totalno hladnokrvne i
naizgled nevješte, popravljale su šminku. Druge, već savršene, otvarale su
vrećice s namirnicama i trgale komadić kruha nastojeći utažiti glad od
nervoze. Poneka zahtjevnija i mušičavija jela je komadić sira. Jedna
gospođa koja je pazila na liniju dopustila si je bijedni kreker od integralnih
žitarica. Prometnik Dossi, s debelim naočalama i ovješenim obrazima,
približio se nepropisno parkiranim automobilima i zamolio ih da se
pomaknu. Neka ružna uporna gospođa izložila se opasnosti da završi u
njegovom notesu.
Prometnik Dossi bio je pravi gad. Njegov je notes bio puniji od
rokovnika pustopašne djevojke koja je nedavno prekinula trajnu vezu.
Dossi je samo od ružnih žena tražio da pomaknu svoje automobile. S
lijepima je bio galantan i laskav. Netko je čak rekao da je spavao s nekim
majkama. Međutim, nitko nije naveo nijedno ime. Ona ružna gospođa na
kraju se pomaknula sa svojim Y10. Bez obzira na automobil, Dossiju se
nije svidjela. Nastavio je svoj križarski pohod. Zahtijevao je da se pomaknu

još dva automobila. Ona Salvijeva pjesma kao da je praktički bila
posvećena njemu. Prošao je ispred jednog Renaulta 5 parkiranog u
dvostrukom redu. Čudno, ali ništa nije rekao. Dapače, nasmiješio se
gospođi koja je sjedila za volanom. Ona mu je uzvratila na pomalo
presrdačan način. Možda oni tračevi ipak nisu bili posve neutemeljeni.
Nekoliko mladića u Peugeotima i SH50 zaustavili su se tik ispred stuba. U
tom je trenutku stigla i Raffaella. Pronašla je rupicu na drugoj strani ulice,
ispred benzinske postaje prije crkve i zavukla se u nju svojim Peugeotom
205 s pet vrata. Palombi je prepozna. Sjetivši se prethodne večeri, odluči
kako je bolje udaljiti se. Sustigne skupinu momaka u podnožju stuba. Tema
dana, Robertin tulum i padobranci koji su se pojavili na njemu. Jedan je
mladić prepričavao svoju inačicu događaja. Sudeći po masnicama na
njegovu licu, morala je biti istinita. Ako ništa drugo, bio je na tulumu i
dobio batine, ostalo je moglo biti i izmišljeno. Brandelli im se pridruži.
"Bog, Chicco, kako si?"

"Dobro", bezočno je slagao. Međutim, njegov mu je prijatelj povjerovao.
Chicco je već postao stručnjak u laganju. Tog jutra iskušao je sve vrsti laži
kad je njegov otac vidio koliko je BMW uništen. Šteta što njegov otac nije
bio naivčina kao njegov prijatelj. Ni najmanje nije povjerovao u priču o
krađi. Kad je Chicco zatim odlučio ispričati mu istinitu verziju, njegov se
otac stvarno razbjesnio. Zapravo, kad malo bolje razmisliš, čitava ta priča
bila je apsurdna. Ti tipovi su apsurdni, pomisli Chicco. Tako mi uništiti
automobil. Iako mi otac ne vjeruje, dokazat ću mu da je tako. Pronaći ću te
huligane, otkriti njihova imena i prijaviti ih. Eto što ću učiniti! Dobro! Prije
ili kasnije ću naletjeti na njih, u to sam siguran.

Chicco se ukočio. Njegove su se želje smjesta ispunile. Ali on više nije
djelovao baš sretan zbog toga. Step i Pollo pojavili su se u punoj brzini iz
zavoja, pognuti nad svojim motorima jedan uz drugoga. Prestigavši jedan
automobil, usporili su. Zatim su se zaustavili na nekoliko metara od Chicca.
Prije no što ga je Step prepoznao, Chicco se okrenuo oko svoje osi, sjeo na
Vespu, jedino prijevozno sredstvo koje mu je obitelj sad dala na korištenje, i
brzo se odvezao. Još jedan momak koji je ranije imao posla s ovom
dvojicom odlučio je povesti se za mudrom Chiccovom odlukom. Palombi je
pogledao Stepa i nasmiješio mu se. U osnovi su večer ranije zajedno
prisustvovali jednoj prilično neugodnoj situaciji. Step ga nije ni primijetio.
Zapalio je jednu od onih cigareta koje su ukrali Martinelliju i obratio se
Pollu.

"Jesi li siguran da je ovdje?"
"Kako da ne. Pročitao sam u njezinom rokovniku. Jučer navečer smo se
dogovorili da ćemo zajedno otići na ručak."
"Jebo te ludog, pa nemaš ni prebite pare. A želiš ispasti darežljiv!"
"Što hoćeš? Pa donio sam ti doručak. Zato šuti!"
"Da, zbog dva bijedna sendviča."
"Bijedna, je li? Svaki dan dva sendviča, na kraju mjeseca se skupi lijepi
iznos. Međutim, ništa ti ne brini, ona me je pozvala, njezin sam gost, ne
plaćam ja."
"Koji frajer, našao si bogatašicu koja časti. Kakva je?"
"Zgodna. Čini mi se i simpatična. Iako je možda malo čudna."
"Hoćeš-nećeš mora biti malo čudna kad je odlučila otići s tobom na ručak
i još te uz to počastiti. Ili je čudna, ili je gabor!" Step prasne u smijeh. Pollo
odluči odustati od te teme i zapali cigaretu, ali se zatim predomisli. Smislio
je što će mu reći.
"Začepi, ti si zaljubljen u Maddu." Step se uozbilji.
"Jesi li lud? Zaljubljen? Trošim je i to je sve. I uzgred rečeno, simpatična
je, nije davež i možeš reći sve, osim da je gabor!"
Pollo zašuti. To doista nije mogao reći.
Zazvoni zvono za svršetak zadnjeg sata nastave. S vrha stuba izleti
nekoliko djevojaka. Sve su više-manje bile u uniformi. Plavuše, brinete,
crvenokose. Silazile su u skokovima, trkom, vukući se ili u skupinama.
Brbljale. Neke sretne zbog dobre ocjene na usmenom. Neke ljutite zbog
loših ocjena na satu. Neke su s nadom pogledavale netom osvojenog
momka onoga koji im je dodijavao u nadi u moguće pomirenje. Druge,
manje zgodne, provjeravale su je li među njima onaj zgodni. Onaj koji se
sviđao svima njima, rugobama. Onaj koji će sigurno prohodati s nekom
curom iz nekog drugog razreda. Neke djevojke koje su u školu došle svojim
skuterima zapalile su cigaretu. Druge su zavidno promatrale prijateljice. Na
kraju je jedna hrabra povukla dim, ali nije se usudila više od toga. Odmah
zatim, plaho se ogledala oko sebe. Provjerila je da baš u tom času ne nailazi
njezina majka, koja kasni kao i obično. Daniela brzo siđe niz zadnje stube i
potrči u susret Palombiju. Raffaella ugleda kćerku i potrubi. Prepoznavši taj
zvuk, Daniela se zaustavi i potraži majku. Kad ju je opazila, Raffaella joj je
pokazala rukom da smjesta uđe u automobil. Daniela je kimnula glavom.
Zatim je prišla Palombiju i pozdravila ga brzim poljupcem u obraz. "Bog,
mama mi je tu, moram ići. Čujemo se danas poslijepodne telefonom?"

"Može. Kako ti je obraz?"
Daniela se nasmiješi i protrlja obraz na mjestu gdje ju je Raffaella večer
ranije ošamarila. "Bolje, mnogo bolje! Sad idem, ne želim reprizu." Daniela
se nasmiješi i pogleda nadesno i nalijevo prije no što prijeđe cestu. Ugleda
Polla i Stepa na nekoliko metara od sebe. Zaprepasti se. Tko zna po koga su
došli. Susretne poglede Giovanne i Stefanije koje su još uvijek bile na
stubama. Daniela kimne glavom nadesno pokazujući ih prijateljicama.
Giovanna i Stefania pogledaju u tom smjeru. Kad Giovanna ugleda Stepa,
ugrize se za donju usnicu kao da želi reći "kako je zgodan!" Daniela se
nasmiješi. Imala je pravo. Zgodan je za deset plus. Tad je ponovni zvuk
automobilske trube uvjeri da je bolje da se pokrene. Ako ni zbog čeg
drugog, a ono zbog njezina obraza.
Iz škole su izašle i djevojke iz drugih razreda. Na kraju i one iz završnih
razreda.
Babi i Pallina pojavile su se na stubama. Pollo lupne Stepa. "Evo je, ona
tamo." Step pogleda prema školskim vratima. Ugleda nekoliko starijih
djevojaka koje su silazile stubama. Među njima prepozna Babi. Okrene se
prema Pollu. "Koja od njih?" Pollo pokaže na Pallinu.
"Ona raspuštene crne kose, ona sitna." Step ponovno pogleda prema
djevojkama. Morala je biti cura pokraj Babi.
Nije znao zašto, ali bilo mu je drago što ta čudna djevojka koja vodi Polla
na ručak, i uz to časti, nije Babi.
"Zgodna je, znam onu pokraj nje."
"Ozbiljno, kako to?"
"Sinoć sam je istuširao."
Pollo zablenuto pogleda Stepa. "Koji ti je kurac, što to laprdaš?"
"Kunem ti se. Pitaj je."
"Misliš da ću je pitati? Što, da odem onamo i kažem joj: oprosti, jesi li se
ti jučer tuširala sa Stepom? Daj prestani!"
"Onda ću je ja pitati."
Pollo siđe s motora i baci cigaretu na pločnik. Pallina je savjetovala Babi
na koji je način najbolje Raffaelli predočiti obavijest u školskom rokovniku.
Tad je ugledala Polla.
"O, ne!"
Babi se okrenula prema njoj. "Što je?"
"Evo onog koji mi je jučer zdipio tjedni džeparac."
"Koji je?"

"Onaj tamo dolje." Palina pokaže na Polla. Babi pogleda u tom pravcu.
Pollo je stajao, a pokraj njega, sjedeći na motoru, bio je Step.

"O, ne!"
Pallina zabrinuto pogleda prijateljicu. "Što je? Zar je i tebi ukrao novce?"
"Ne, ali njegov prijatelj, onaj pokraj njega, odvukao me je pod tuš!"
Pallina kimne glavom kao da je posve normalno da im neki tipovi kradu
iz torbica ili ih odvlače ispod tuševa.
"Shvatila sam, nisi mi to rekla!"
"Nadala sam se da ću zaboraviti. Idemo."
Spustile su se niz zadnje stube. Pollo krene ususret Pallini.
Babi ih ostavi njihovim objašnjenjima i brzo se zaputi prema Stepu.
"Što ti radiš ovdje? Može li se znati zašto si došao?"
Step se nasmiješi. "Hej, smiri se. Kao prvo, ovo je javno mjesto, a kao
drugo, dopratio sam Polla koji ide na ručak s onom tamo curom."
Pokaže na Pallinu. Babi ga ozlojeđeno pogleda.
"Slučajno je `ona tamo' moja najbolja prijateljica, a Pollo pak kradljivac,
budući da joj je ukrao novac."
Step joj odgovori: "Slučajno je Pollo moj najbolji prijatelj i nije
kradljivac. Ona ga je pozvala na ručak i između ostaloga, ona će platiti. Hej,
zašto si tako ljuta? Što je, pjeniš se zato što ja tebe ne vodim na ručak? Pa
odvest ću te ako želiš ... Dovoljno je da ti platiš ...!"
Babi ga bijesno pogleda. "Slušaj ..." Step je prekine.
"Ovako ćemo: ti sutra ponesi novce, rezerviraj nam stol na nekom
lijepom mjestu i ja možda dođem po tebe ... Može?"
"Možeš zamisliti kako bih ja pošla s tobom!"
"Pa, jučer si pošla i bogami si me stiskala."
"Kretenu."
"Penji se, odvest ću te."
"Idiote."
"Je li moguće da znaš samo proste riječi? Tako dobra djevojka u uniformi
kao što si ti, koja dolazi ovamo u Falconieri sva pristojna, zar je moguće da
se tako ponaša! Nije dobro, ne!"
"Seronjo."
Pollo im je prišao na vrijeme da čuje ovaj zadnji kompliment.
"Vidim da postajete prijatelji. Što ćete, idete s nama na ručak?"
Babi preneraženo pogleda prijateljicu. "Pallina, ne mogu vjerovati! Zar
ideš na ručak s ovom lopovčinom?"

"Pa, barem ću vratiti nešto novca, on časti."
Step pogleda Polla. "Baš si bez srama ...! Meni si rekao da ona časti."
Pollo se nasmiješi prijatelju. "Zapravo je to istina. Znaš da ja nikad ne
lažem. Jučer sam joj maznuo lovu i s njom ću platiti. Dakle, na određeni
način, ona časti. Onda, što ćete, idete s nama ili ne?"
Step bezobrazno pogleda Babi. "Žao mi je, ali moram na ručak kod oca.
Nemoj biti razočarana. Onda, hoćemo li sutra?" Babi se nastojala suzdržati.
"Nikad!"
Pallina je sjela na motor iza Polla. Babi ju je ogorčeno pogledala,
osjećala se izdanom. Pallina ju je pokušala smiriti. "Vidimo se kasnije,
dobro, svratit ću do tebe!"
Babi krene ne bi li otišla. Step je zaustavi. "Hej, čekaj, jer inače ću ispasti
lažljivac. Molim te, reci mu. Je li istina da smo se sinoć zajedno tuširali?"
Babi se oslobodi njegovog stiska. "Goni se na jedno mjesto!"
Step se nasmiješi Pollu. "To je njezin način da kaže da!"
Pollo odmahne glavom i odveze se s Pallinom. Step ostane promatrati
Babi koja je prelazila cestu. Odlučno je hodala. Jedan je automobil zakočio
da je ne pregazi. Vozač je legao na trubu. I ne okrenuvši se, Babi je ušla u
automobil.
"Bog, mama."
Babi poljubi Raffaellu.
"Je li u školi dobro prošlo?"
"Super", slaže Babi. Dvojka iz latinskog i obavijest u rokovniku nije baš
ono što bi se nazvalo super.
"Pallina ne ide s nama?"
"Ne, sama će se vratiti." Babi pomisli na Pallinu koja je otišla na ručak s
onim tipom, Pollom. Apsurdno. Raffaella nestrpljivo potrubi. "Što sad radi
Giovanna? Daniela, rekla sam ti da joj kažeš."
"Evo je, stiže."
Giovanna, plavuša pomalo mrtvačkog izgleda, polako je prešla preko
ceste i ušla u automobil. "Ispričavam se, gospođo." Raffaella joj nije
odgovorila. Ubacila je u prvu i naglo krenula. Silovitost tog odlaska bila je
dovoljno rječita. Daniela pogleda kroz prozor. Njezina prijateljica Giulia
stajala je ispred škole i razgovarala s Palombijem. Daniela se rasrdila.
"Nije moguće! Svaki put kad mi se netko svidi, Giulia mora razgovarati s
njim i praviti se luda. Pogledaj kako je blesava. Čini se da to radi namjerno.
Prije je mrzila Palombija, a sad razgovara s njim."

Giulia opazi Peugeot u prolazu. Pozdravi Danielu i rukom joj pokaže da
će se čuti poslijepodne. Daniela ju je samo s mržnjom promatrala i ništa
nije odgovorila. Zatim se okrenula prema sestri.

"Babi, zar je Step došao po tebe?"
"Nije."
"Kako nije, vidjela sam da razgovarate."
"Slučajno je prolazio ovuda."
"Pih, mogla si se vratiti s njim. Evo ga!"
Upravo u tom trenutku, Step je punom brzinom prošao svojim motorom
pokraj Peugeota. Raffaella se prepala i naglo skrenula. Uzalud. Step je ne bi
bio okrznuo. Uvijek je na milimetar izračunao udaljenost.
Njegova Honda 750 nagnula se dva ili tri puta za dlaku izbjegavajući
ostala vozila. Tad je Step, s tamnim Balloraminim naočalama na očima,
lagano okrenuo glavu i nasmiješio se. Bio je siguran da ga Babi gleda. I
doista, nije pogriješio. Step je ubrzao i ne zaustavljajući se na crvenom
svjetlu na semaforu velikom brzinom ušao u Ulicu Biacci. Automobil koji
mu je dolazio s desna s pravom je potrubio. Dossi nije imao vremena
pročitati registarsku tablicu. Motor je nestao pretječući ostala vozila.
Raffaella se zaustavila na semaforu i okrenula prema Babi. "Ako se samo
usudiš popeti na motor iza onog tipa, ne znam što ću ti učiniti. Pravi je
kreten. Jesi li vidjela kako vozi? Slušaj Babi, ne šalim se, ne želim da se
voziš s njim."
Možda je njezina majka imala pravo. Step vozi kao luđak. Međutim,
sinoć dok se vozila iza njega, kroz noć, zatvorenih očiju, u tišini, nije se
bojala. Dapače, svidjela joj se ta vožnja. Babi otvori vrećicu s namirnicama
i otrgne komadić mekane bijele pizze. Čovjek se ne može uvijek
kontrolirati. Zatim, u naletu totalnog kršenja pravila, odluči da je sad pravi
trenutak. "Mama, danas sam dobila ukor u rokovniku."

tep si natoči pivo i uključi televizor. Prebaci na trinaesti program. Na
Videmusic prikazivali su video spotove Aerosmitha: Love in an
elevator. Stevena Tylera u dizalu dočekao je jedan superseksi komad.
Tyler s facom deset puta boljom od Micka Jaggera zna cijeniti dobrog
komada. Step pomisli na svog oca za stolom sučelice njemu. Tko zna cijeni
li i on. Otac uzme daljinski sa stola i isključi televizor. Njegov otac je kao
Paolo, ne zna cijeniti lijepe stvari.
"Nismo se vidjeli tri tjedna, a ti gledaš televiziju. Nećemo razgovarati?"
Step otpije malo piva. "U redu, razgovarajmo. O čemu želiš razgovarati?"
"Htio bih znati što si odlučio učiniti ..."
"Ne znam."
"Što znači to ne znam?"
"Znači da još uvijek ne znam."
Kućna pomoćnica je ušla s predjelom. Odložila je tjesteninu nasred stola.
Step je promatrao ugašeni televizor. Tko zna je li Steven Tyler već napravio
svoj premet u zraku na kraju spota. Četrdeset godina, a još uvijek je takav.
U izvanrednoj kondiciji. Sila prirode. On će s četrdeset biti još i bolji.
Pogleda svog oca. Ni špagete ne može staviti na tanjur bez poteškoća. Step
je zamislio kako otac prije nekoliko godina radi premet u zraku. Nemoguće.
Prije će Paolo povaliti svoju tajnicu. Otac mu doda tjesteninu. Bila je
začinjena ribanim kruhom i inćunima. Upravo onakva kakvu je volio i
kakvu mu je uvijek pripremala majka. Nije imala posebno ime. Bili su to
špageti s naribanim kruhom i točka. Iako je u njima bilo inćuna. Step se
posluži. Sjetio se kako je jeo za tim istim stolom, u toj istoj kući, s Paolom i
majkom. Obično se na stol u malom porculanskom tanjuriću donosilo još
začina. Paolo i njihov otac nisu ga voljeli, sve bi dopalo njega. Majka bi mu
žličicom stavila malo začina na tjesteninu. Na kraju bi mu se nasmiješila,
okrenula tanjurić i sav istresla u njegov tanjur. Bila je to njegova najdraža

tjestenina. Tko zna je li je njegov otac namjerno dao pripremiti. Odluči ne
govoriti o tome. Tog dana nije bilo tanjurića. Nije više bilo ni mnogih
drugih stvari. Otac pristojno obriše usta ubrusom.

"Vidiš, dao sam skuhati tjesteninu koju voliš. Kako je ispala?"
"Dobro. Hvala, tata. Ispala je odlično."
Zapravo, nije bila loša.
"Jedino je možda mogla biti malo začinjenija. Mogu dobiti još jedno
pivo?"
Otac pozove kućnu pomoćnicu. Pričeka da Step otpije prije no što nastavi
razgovor.
"Ne želim biti dosadan, ali zašto se ne upišeš na fakultet?"
"Ne znam. Razmišljam o tome. Morao bih odlučiti na koji."
"Mogao bi studirati pravo ili ekonomiju kao tvoj brat. Kad diplomiraš,
mogao bih ti pomoći pronači zaposlenje."
Step se zamislio odjeven kao njegov brat, u njegovom uredu, sa svim
onim spisima. S njegovom tajnicom. Ova mu se zadnja pomisao načas
svidjela. Zatim je malo bolje razmislio. U osnovi je uvijek može pozvati da
izađu i nastaviti ne raditi baš ništa.
"Ne znam. Ne osjećam se spremnim."
"Zašto to kažeš? U školi ti je dobro išlo. Ne bi trebao imati problema.
Maturirao si s četrdeset dva hoda, nije bilo loše."
Step otpije još malo piva. Bilo bi i bolje da nije bilo svih onih sranja.
Nakon te priče više nije ni otvorio knjigu. Više nije učio.
"Tata, nije u tome problem. Već sam ti rekao, ne znam. Možda nakon
ovog ljeta, ali sad jednostavno ne mogu misliti o tome."
"A što možeš? Lunjati naokolo i izvoditi gluposti. Stalno si na ulici i
uvijek se kasno vraćaš. Paolo mi je rekao."
"Što ti je Paolo mogao reći kad on nema pojma!"
"Ne, ali ja znam. Možda bi bilo bolje da si odslužio godinu dana u vojsci,
barem bi se malo sredio."
"Da, samo mi je vojska nedostajala."
"Pa, ako sam te uspio osloboditi optužbi kako bi visio na ulici i nadalje se
mlatio, tad bi bilo bolje da si otišao."
"Tko ti kaže da se mlatim naokolo ... Tata, baš imaš fiks ideje!"
"Ne, nego se bojim. Sjećaš se što je odvjetnik rekao nakon suđenja? Vaš
sin mora paziti. Od ovog trenutka, svaka nova prijava, sve što se dogodi,
automatski će utjecati na odluku suca."

"Naravno da se sjećam, ponovio si mi to najmanje dvadeset puta. Usput,
jesi li ikad kasnije vidio tog odvjetnika?"

"Vidio sam ga prošli tjedan. Platio sam mu zadnji dio honorara."
Rekao je to značajnim tonom kao da želi naglasiti da je taj honorar
jamačno bio visok. U tome je bio posve isti kao Paolo. I jedan i drugi stalno
su brojali novce. Step odluči ne obazirati se na to.
"Nosi li još uvijek onu groznu kravatu?"
"Ne, uspio je staviti jednu još ružniju."
Otac se nasmiješi. Mudrije je biti simpatičan. Sa Stepom stroga ruka
nikad nije bila od koristi.
"Ma daj, to mi se čini nemogućim. Sa svim novcima koje smo mu dali."
Step se ispravi. "Oprosti, tata, koje si mu ti dao. mogao si je kupiti neku
lijepu kravatu."
"Ako je do toga, mogao si je obnoviti kompletnu garderobu ..."
Kućna pomoćnica odnijela je tanjure i vratila se s glavnim jelom.
Krvavim biftekom. Srećom, to jelo nije bilo povezano ni s jednim
sjećanjem. Step pogleda oca. Sjedio je pognut nad tanjurom i rezao meso.
Mirno. Davno, onog strašnog dana, uzrujano je koračao po ovoj istoj sobi.

"Kako, zašto da! Zato što mi se htjelo? Pa ti si stvarno zvijer, živina, netko
tko ne razmišlja. Ja za sina imam nasilnika. luđaka, kriminalca. Upropastio
si tog momka. Budi toga svjestan. Mogao si ga ubiti. Ili ni toga nisi
svjestan?"

Step je sjedio pognute glave, bez riječi. Umiješao se odvjetnik:
"Gospodine Mancini, što se dogodilo, dogodilo se. Nema koristi grditi
momka. Vjerujem da je imao svoje razloge, iako c njima ne govori."

"U redu, odvjetniče. Recite mi što moramo učiniti."
"Kako bismo pripremiti obranu, kako bismo mogli odgovoriti na suđenju,
moramo ih otkriti."
Step podigne glavu. Što to ovaj govori? Što zna? Odvjetnik s
razumijevanjem pogleda Stepa. Zatim mu priđe.
"Stefano. Nešto je moralo biti. Neka prošla razmirica. Neka svađa. Neka
rečenica koju je taj momak rekao, nešto što te je natjeralo ... Ukratko, nešto
što je raspirilo tvoj bijes."
Step pogleda odvjetnika. Imao je groznu kravatu sa sivim rombovima na
pozadini od lamea. Zatim se okrene prema majci. Sjedila je u naslonjaču u
kutu salona. Izgledala je otmjeno kao i uvijek. Mirno je pušila cigaretu.

Step je ponovno poniknuo pogledom. Odvjetnik ga je pogledao. Načas je
nijemo razmišljao.

Zatim se okrenuo prema Stepovoj majci i diplomatski joj se nasmiješio.
"Gospođo, jeste li znali je li vaš sin imao kakvog posla s tim mladićem?
Jesu li ikad imali ikakvu razmiricu?"

"Ne, odvjetniče. Ne vjerujem. Nisam znala ni da se poznaju."
"Gospođo, Stefano će ići na sud. Protiv njega je podnesena prijava. Izaći
će pred suca, dobit će presudu. S obzirom na tjelesne ozljede koje je onaj
mladić naveo, bit će strogi. Ako mi nemamo ništa čime ćemo im odgovoriti
... neki dokaz, bilo što, makar i najmanji razlog, vašem se sinu crno piše. Da
crnje ne može."
Step je sjedio pognute glave. Gledao je svoja koljena. Svoje traperice.
Zatim je zatvorio oči. Blagi Bože, mama, zašto ne kažeš? Zašto mi ne
pomogneš? Toliko te volim. Molim te, nemoj me napustiti. Na majčine
riječi, Stepu se srce stisnulo.
"Žao mi je, odvjetniče. Nemam vam što reći. Ništa ne znam. Da nešto
znam, da mogu pomoči svom sinu, zar mislite da to ne bih učinila? A sad
me ispričajte, moram otići." Stepova majka je ustala. Odvjetnik ju je gledao
dok je izlazila iz sobe. Zatim se posljednji put obratio Stepu.
"Stefano, jesi li siguran da nemaš ništa reći?"
Step nije ni odgovorio na to pitanje. I ne pogledavši odvjetnika, ustao je i
prišao prozoru. Pogledao je van. Onaj zadnji kat, nasuprot njegovom.
Pomislio je na majku. I u tom trenutku ju je mrzio, jednako kao što ju nekoć
silno volio. Zatim je zatvorio oči. Jedna mu je suza kliznula niz obraz. Nije
je uspio zaustaviti i patio je kao nikad dotad, zbog svoje majke, zbog onoga
što tog dana nije učinila, zbog onoga što jest učinila.

"Step, drži, hoćeš li kavu?" Step prestane gledati kroz prozor i okrene se.
Njegov je otac stajao pred njim sa šalicom u ruci. "Hvala, tata." Brzo je
popio kavu. "Sad doista moram ići. Čujemo se sljedeći tjedan."

"U redu. Hoćeš li razmisliti o fakultetu?"
Na ulaznim vratima, Step je odjenuo jaknu. "Razmislit ću."
"Nazovi ponekad majku. Rekla je da se davno niste čuli."
"Tata, nemam vremena."
"Pa ne treba ti za to puno vremena, običan telefonski poziv."
"U redu, nazvat ću je." Step žurno izađe. Ostavši sam u salonu, otac priđe
prozoru i pogleda van. Na zadnjem katu u potkrovlju, u stanu nasuprot

njihovom, prozori su bili zatvoreni. Giovanni Ambrosini je preselio, naglo,
baš kao što je promijenio njihov život. Kako se mogao zakačiti s njegovim
sinom?

Step je u dizalu zapalio zadnju Martinellijevu cigaretu. Pogledao se u
zrcalo. Prošlo je. Ti su ga ručkovi uništavali. Stigao je u prizemlje. Kad su
se čelična vrata otvorila, Step, koji je bio zadubljen u vlastite misli, naglo se
trgnuo.

Gospođa Mentarini, stanarka u zgradi, loše počešljane kose i kukastog
nosa, našla se ispred njega, čekajući dizalo. "Bog, Stefano, kako si? Dugo te
nisam vidjela."

Hvala Bogu, pomisli Step. Štetno je često sretati jedno takvo čudovište.
Zatim se sjetio Stevena Tylera i onog super komada koji ulazi u njegovo
dizalo. Njega je međutim dopala gospođa Mentarini. Kakva svjetska
nepravda. Udaljio se bez pozdrava. U dvorištu je bacio cigaretu. Brzo se
zatrčao i udarivši nogama o tlo napravio premet. Tu nema usporedbe.
Premet radi mnogo bolje od Tylera. Osim toga, Tyler ima četrdeset godina,
a on samo devetnaest. Tko zna čime će se baviti za dvadeset godina. Jedno
je bilo sigurno: neće biti komercijalist.

allina u Adidasovoj trenirci podstavljenoj nekom plavkastom bojom
jednakom kao elastična vrpca kojom je stisnula kosu, trčala je gotovo
odskakujući na svojim svijetlim Reebokicama. Onda, nećeš me pitati
kako je prošlo?"
Babi u sivoj trenirci tipa Raj može čekati, s ružičastom vrpcom oko
glave, pogleda prijateljicu.
"Kako je prošlo?"
"Ne, ako me tako pitaš, neću ti ispričati."
"Onda mi nemoj ispričati."
Nastavile su trčati u tišini, uvijek istim tempom. Pallina je odlučila
odoljeti, iako je umirala od želje da prijateljici sve ispriča. Ispred
vodoskoka, blizu križa, jedna je starica bacala komadiće mesa. Skupina
mačaka lutalica dotrčala je iz obližnjeg grmlja i odmah se okupila oko njih.
Starica je sva sretna vjerovala da su je prepoznale. A mačke su se, zapravo,
bacile na meso. Otimale su se izgladnjele, ne hajeći za svoje rođake, a još
manje za onoga tko im je dao jesti. U hipu je sve nestalo. Nekoliko mačaka
mijaučući se približilo starici. Gospođa se nasmiješila. Pomislila je da joj
zahvaljuju. Zapravo su se samo pitale zašto je donijela tako malo mesa.
Babi i Pallina protrče pokraj nje. Pallina više nije mogla izdržati i
najednom se okrenula prema prijateljici.
"U redu, budući da ti je toliko stalo, ispričat ću ti. Zabavila sam se do
ludila. Ne znaš gdje me je odveo."
"Ne, ne znam."
Pallina pogleda prijateljicu pomalo ozlojeđeno.
"Daj, nemoj biti tako nabusita!"
"Ne dijelim određene simpatije i točka."
"Hej, pa izašla sam s njim samo jednom, što onda?"
"Može biti što god želiš, samo da je zadnji put."

Pallina je kratko šutjela. Pretekao ih je neki mladić u besprijekornoj
trenirci i obje pogledao. Zatim, iako je bio mrtav umoran, pogledao je na
kronometar u ruci i kako bi se napravio važan, ubrzao i nestao niz neku
uličicu.

"Dakle, odveo me je na ručak na jedno super mjesto. Nalazi se blizu Cola
di Rienzo, mislim da je u Ulici Crescenzio, jednoj od onih sporednih ulica.
Zove se Piramida."

Babi nije pokazala naročito zanimanje. Pallina je nastavila pričati malo
zadihanije.

"To je mjesto super zabavno. Na svakom stolu je telefon."
"Dosad mi se baš ne čini naročito zabavnim."
"Oh, kakav si ti davež! Ti telefoni imaju brojeve od 0 do 20, zamisli."
"Kako ti to znaš?"
"Piše na jelovniku."
"Ah, pa ondje se i jede! Mislila sam da te je odveo u Telecom!"
"Slušaj, ako želiš da ti ispričam, zatvori tu svoju gubicu kisele
usidjelice."
"Molim?" Babi je pogleda hineći čuđenje. "Ti mene nazivaš usidjelicom?
Pa ja sam cura kojoj se u čitavoj školi najviše upucavaju! Jesi li vidjela
kako me je gledao onaj koji je maloprije protrčao? Što misliš, da su mu oči
ispale zbog tebe?"
"Sigurno!"
"Ako je zamijetio da smo dvije, to je već velika stvar."
"Ovdje je velika stvar samo moj znoj i nimalo mi ne pristaje. Zar ne
bismo mogle sjesti na onu klupicu i normalno razgovarati?"
"O tome nema govora. Ja trčim. Moram izgubiti najmanje dvije kile. Ako
želiš trčati sa mnom, dobro, ako ne, stavit ću slušalice u uši. Između
ostalog, u Sonyju imam najnoviju kasetu U2."
"Sonyju? Otkad ga imaš?"
"Od jučer!"
Babi podigne felpu pokazujući žuti Sonyjev walkman, pričvršćen oko
struka. Pallina nije mogla vjerovati svojim očima. "Ideš! Pa to je
Acquasport! Ima i radio. Gdje si ga nabavila? U Italiji ih nema."
"Donijela mi ga je teta koja se jučer vratila iz Bangkoka."
"Fenomenalno."
"Kao što vidiš, mislila sam na tebe."
Babi pokaže Pallini dva para slušalica.

"Da si stvarno mislila na mene, rekla bi joj da donese dva."
"Uvijek govoriš gluposti! Ja sam je zamolila dva. Ali moja teta je
potrošila novce i kupila samo jedan. Što te briga? Ovaj ima dva para
slušalica, a nas dvije uvijek trčimo zajedno."
Pallina se nasmiješi prijateljici. "Imaš pravo." Babi je ozbiljno pogleda.
"Znam! Onda, hoćeš li mi završiti tu priču o telefonu koji se jede, ili ne?"
Babi i Pallina se pogledaju i prasnu u smijeh. U susret im naiđu dva
momka. Vidjevši ih tako vesele, pozdrave ih puni nade. Ali njihova hrabrost
nije bila nagrađena. Pallina nastavi priču. "Dakle, svaki telefon odgovara
jednom broju, ali nitko ne zna kojem. Izabereš neki broj od 0 do 20 i
odgovori ti neki drugi stol, za koji ne znaš koji je. Na primjer, nazoveš 18 i
javi ti se netko tko je možda u drugoj prostoriji. Možeš razgovarati s tom
osobom, pričati dogodovštine, opisati se izmišljajući da si ljepša nego što
jesi ili, u mom slučaju, ružnija. Jasno, ne?"
Babi pogleda prijateljicu i podigne obrvu. Pallina se napravi da to nije
primijetila. "Ako si sama ili s prijateljicama, možeš se dogovoriti za izlazak,
praviti glupa. Shvaćaš? Fora, zar ne?"
Babi se nasmiješi. "Da, zvuči veoma zabavno. Baš zgodno." Pallina
promijeni izraz lica.
"Ne kad te nazove neki bezobraznik ..."
"Zašto, što se dogodilo?"
"Pa, u jednom stanovitom trenutku dobili smo tjesteninu. Mi smo oboje
naručili penne u ljutom umaku. Nemaš pojma kako su bile ljute, peckale su.
I uz to su bile kipuće. Puhala sam da ih ohladim i u međuvremenu brbljala s
Pollom. Onda je zazvonio telefon. Pollo je krenuo odgovoriti, ali sam ja bila
brža od njega, uhvatila slušalicu i rekla: `Ovdje tajnica doktora Polla.'
Uvijek sam jako duhovita." Pallina izvije lice u grimasu. Babi se nasmiješi.
Priča ju je počela zanimati.
"Onda? Nastavi!"
"Ukratko, nemaš pojma što mi je rekla seljačina s druge strane linije."
"Što ti je rekao?"
Pallina se osvrne oko sebe, zabrinuta da bi je netko mogao čuti, i zatim i
dalje trčeći pokraj Babi kaže: "Rekao mi je. Tajnica si doktora Polla. Zabit
ću ti ga do grla."
"Zgodno, baš uljudno."
"Da, pravi seronja. Spustila sam mu slušalicu i sigurno sam pocrvenjela u
licu. Tad me je Pollo upitao što su mi rekli na telefon, ali mu ja nisam

odgovorila. Gnjavio me je. Sramila sam se. Znaš što je onda učinio?
Uhvatio me je za ruku i proveo lokalom. Mislio je da će onaj seronja kad
me vidi nekako reagirati ..."

"Da, dobro, ali otkud je on mogao znati da si ti djevojka koja se javila na
telefon?"

"Znao je, itekako je znao ..."
"Kako je znao?"
"Zato što sam bila jedina cura u restoranu."
Babi odmahne glavom. "Krasno mjesto za ručak. Jedina djevojka među
tim gladnim vukovima koji telefoniraju poput manijaka kako bi te počastili
prostotama. Baš zabavno!"
"Kakve to ima veze? I ti si rekla da je zabavno. Samo što bi onamo
trebalo ići u društvu, s još nekoliko ljudi i prije svega s drugim curama."
"To svakako. Što se zatim dogodilo?"
"Dogodilo se da je onaj, kad me vidio, prasnuo u smijeh. Pollo ga je
dograbio, gurnuo mu lice u tanjur i zalio ga pivom po glavi!"
"Tako mu i treba, tako će naučiti da neke stvari ne smije govoriti!"
"Da, iako baš nije shvatio lekciju."
"Zašto?"
"Kad je Pollo otišao platiti našu ljutu tjesteninu, koju između ostaloga
nismo mogli ni pojesti ..."
"Niste? Tad ne shvaćam zašto ste se toliko naljutiti."
"Ha, ha, baš si duhovita! Ukratko, dok je on plaćao ..."
"Tvojim novcima ..."
"Približio mi se jedan niski tip i rekao mi: Oh, što je, zar odlaziš? Nisi se
valjda uvrijedila? Samo sam se šalio, daj ... On je bio ona seljačina.
Shvaćaš, onaj jadnik od maloprije nije bio ništa kriv. Samo se nasmijao u
pogrešnom trenutku."
"Jesi li to rekla Pollu?"
"Molim? Pa da premlati i onog drugog?"
"Ne, nego da je pogriješio! Njih dvojica se ponašaju kao dva suca.
Kažnjavaju, tuku, ureduju, a uz to čine pogreške. Tragično je da si se ti
izgleda svejedno zabavila."
Babi je sad bila uistinu ozbiljna. Pallina je to zamijetila. Nekoliko
trenutaka trčale su bez ijedne riječi, hvatajući dah. Zatim je Pallina ponovno
progovorila. Ovaj je put i ona bila ozbiljna.

"Ne znam jesam li se zabavila. Znam samo da sam zamijetila jedan novi
osjećaj, koji nikad ranije nisam iskusila. Osjećala sam se mirna i sigurna.
Da, Pollo je otišao do onog tipa, izbubao pogrešnu osobu, ali obranio me je,
shvaćaš. Zaštitio me je."

"Ma nemoj? To je veoma lijepo. Ali reci mi jednu stvar ... Tko će te
zaštititi od njega?"

"Kako si dosadna ... Pa ti me štitiš, zar ne?"
Dvije su djevojke nastavite trčati u tišini, istim korakom, istim ritmom,
gotovo skakućući. Stigavši u podnožje blage nizbrdice, skrenule su udesno.
Ispred paviljona, brojni fotografi i skupina znatiželjnika čekali su da netko
izađe. Babi i Pallina prošle su ne zaustavljajući se. Taj je paviljon općina
donirala za zbrinjavanje oboljelih od AIDS-a. Tog je dana bilo svečano
otvorenje. "Evo je, evo je!" Fotografi su se počeli naguravati. Znatiželjnici
su se natiskali oko ulaza. Jedna nekoć prelijepa američka diva izašla je
trepćući svojim čuvenim ljubičastim očima. Blicevi fotografa mahnito su
škljocali. Diva je, kao po scenariju, pokazala svoj predivan osmijeh. Mogla
si je to dopustiti. Već neko vrijeme nije pila i njezine tegobe u ledima
naizgled su prestale. I nadalje trčeći, Babi se okrenula kako bi je još jednom
pogledala. Sjetila se onog filma, priče o one četiri sestre. Koliko joj se
svidio.
Pallina je mnogo slabije pamtila fizionomije od nje ili možda nije gledala
taj film. "Tko je ona tamo?"
"Kako misliš tko je? Zar je doista nisi prepoznala? Ne sjećaš je se u
Malim ženama? Glumila je Emy."
Pallina odmahne glavom. "Ne, nisam gledala taj film."
"Nisi ga gledala? Nemaš pojma kako je dobar. Sigurno zbog toga živiš
kako živiš i činiš gluposti. Nedostaju ti one osnovne etape u životu jedne
djevojke od sedamnaest godina. Kao da kažeš da nisi gledala Vrijeme
jabuka ..."
"Zapravo ga i nisam gledala."
Babi se zaprepašteno okrene prema Pallini. "Nisi ga gledala?"
Pallina se nasmije. "Naravno da sam ga gledala ... Međutim, ja radije
živim stvari nego maštam o njima u filmovima!"
"Naravno, i zato što mislim da film o curi koja izlazi s Pollom nikad nisu
niti će ga ikad snimiti! Tko bi ga gledao?"
"Ja i ti! Išla bi sa mnom, ne bi li?"

"Ne dolazi u obzir. Njega i njegove prijatelje ne želim vidjeti.
Apsolutno."

"U tom slučaju, čini mi se da se ni ti i ja nećemo viđati."
"Zašto?"
"Zato što sam profurala s njim."
Babi se naglo zaustavi. "Ne, ne možeš mi to napraviti!" Pallina nastavi
trčati. Ne okrećući se, pokaže prijateljici da krene za njom.
"Hajde, idemo, trči, nemoj biti takva. Znam da si sretna.
Možda negdje duboko, duboko u sebi, ali sretna si."
Babi ponovno potrči. Malo produži korak i sustigne Pallinu.
"Pallina, molim te, reci mi da se šališ."
Pallina odmahne glavom. "Nema pomoći, i strašno mi se sviđa."
"Kako ti se može strašno sviđati?"
"Ne znam, sviđa mi se i točka."
"Ali, ukrao ti je novce."
"Vratio mi ih je, platio mi je ručak."
"Ma što to govoriš, pa to je kao da si ti platila!"
"Još bolje, tako sam prohodala s njim zato što sam htjela, a ne zato što
sam morala. Obično kad izađeš s nekim dečkom i on te počasti pizzom i
svime ostalime, kasnije misliš da si gotovo obavezna poljubiti ga. Ovako je,
pak, bio slobodan odabir!"
Babi je neko vrijeme šutjela, a zatim se nečega sjetila.
"Jesi li to rekla Demi?"
"Naravno da mu nisam rekla!"
"Moraš mu reći!"
"Moraš, moraš. Reći ću mu kad me bude volja ..."
"Ne, reci mu odmah. Bit će gadno ako sazna od nekog drugog. Zaljubljen
je u tebe."
"Stvarno si zapela za tu priču. To uopće nije istina."
"Itekako je istina i ti to dobro znaš. Dakle, kad se vratiš kući, nazovi ga i
reci mu."
"Ako mi se bude dalo, nazvat ću ga, ako ne, neću."
"Znaš što, baš sam sretna da je moja teta donijela samo jedan Sony, jer ti
ga ne zaslužuješ." Babi potrči brže. Pallina stisne zube i odluči ne popustiti.
"Budem li željela, Polio će mi darovati Sony."
"Sigurno, ukrast će moj."

Pallina prasne u smijeh. Babi je još neko vrijeme glumila ljutnju. Pallina
je lagano gurne. "Daj, nemojmo se svađati. Znam da si mi prijateljica.
Danas si se čak žrtvovala kako bi nie spasila na usmenom. Kako je tvoja
majka podnijela obavijest u informativki?"

"Bolje nego što sam ja podnijela ovu o Pollu."
"Smatraš je jako tragičnom?"
"Dramatičnom."
"Slušaj, ti njega ne poznaješ dobro. Prepun je problema.
Nema novca, otac je grozan prema njemu. Ali veoma je simpatičan,
prema meni je baš drag, ozbiljno."
"I nije ti važno što i prema drugima nije takav?"
"Možda se popravi."
Babi pomisli da je sve uzalud. Kad bi si Pallina zabila nešto u glavu, nije
bilo pomoći. "U redu, dosta. Vidjet ćemo što će biti."
"Takvu te volim." Pallina se nasmiješi. "Obećajem ti da ću nazvati Demu
kad se vratim kući."
Eto, barem je nešto postigla.
Stigle su do trga s napravama za tjelovježbu. Djeca su se spuštala niz
tobogane vrišteći od zadovoljstva. Zabrinute majke slijedile su ih iz blizine,
spremne priteći im u pomoć u tim skokovima kamikaza. Jedan zgodan
visoki mladić plave kose i jedna nešto niža djevojka pokušavali su vježbati
na prečama. Trčeći, Babi i Pollina prošle su blizu njih. Ugledavši ih, mladić
je prestao vježbati.
"Babi!"
Babi se zaustavila. Bio je to Marco. Prošlo je više od osam mjeseci kako
se nisu vidjeli. I Pallina se zaustavila. Babi je pocrvenjela. Bilo joj je
neugodno. Ali njezino srce nekim čudom nije zakucalo brže kao inače.
Marco je poljubi u obraz. "Kako si?" Babi se pribrala.
"Dobro, a ti?"
"Odlično. Da te upoznam s Giorgiom." Marco joj pokaže na djevojku.
Babi joj pruži ruku i čudno, ali nije odmah zaboravila njezino ime kao što
se događa kad ti nekoga predstave. I Pallina ju je pozdravila, ali se veoma
dobro vidjelo da je željela izbjeći taj susret. Marco je pričao. Kao i inače.
Sve što je već čula. Zvao sam te. Nikad se ne javljaš. Vidio sam neku tvoju
prijateljicu prijatelja. Čime se baviš? Da, naravno, imaš maturu. Molim te,
osvjetlaj si obraz. Pokušaj simpatičnosti. Babi ga gotovo nije ni slušala.
Sjetila se svih trenutaka provedenih s njim, ljubavi koju je prema njemu

osjećala, razočaranja, suza. Kakva patnja. I to zbog jednog ovakvog tipa.
Promotrila ga je malo bolje. Udebljao se. Kosa mu je bila masna. Kao da se
prorijedila. I kakav mrtav pogled. Lišen života. Kako joj se mogao onoliko
sviđati? Pogleda djevojku u njegovu društvu. Nije zavrijeđivala ni da je
uzme u razmatranje. Strašna ravnodušnost. Pozdravili su se. Nakon što su
razgovarali pet minuta i jedno drugome ništa rekli. Onaj magični most koji
ih je nekoć spajao bio je uništen. Babi ponovno potrči. Upita se gdje su
sakrili sve ono što je bilo. Kako to da to više ne mogu pronači? A bilo je
tako veliko. Stavi slušalice u uši. U2 prašili su svoj najnoviji hit. Babi
pojača glasnoću. Pogleda Pallinu. Pallina joj se nasmiješi s ljubavlju. Njezin
čuperak plesao je na vjetru. Doda joj slušalice. Zavrijedila je. U osnovi,
mada to nije znala, Pallina je bila ta koja ju je spasila.

Godinu dana ranije

abi. Babi." Daniela je kucala na vrata kupaonice izvikujući sestrino
ime. Ali Babi je nije čula. Bila je ispod tuša i kao da to nije bilo
dovoljno, iz radija u kupaonici treštao je disk U2 objavljen prethodne
godine. Na kraju je Babi nešto čula. Kao neko snažno lupanje koje nije bilo
u ritmu s bubnjarom. Zatvorila je vodu i zatim, dok je s nje kapalo, ispružila
ruku i utišala radio.
"Što je?"
Daniela je uzdahnula s druge strane vrata. "Napokon, kucam ti već sat
vremena. Pallina te zove."
"Reci joj da sam ispod tuša, nazvat ću je za pet minuta."
"Rekla je da je jako hitno."
Babi nestrpljivo frkne nosom. "U redu! Dani, doneseš mi telefon?"
"Već jesam." Babi otvori vrata. Daniela je stajala s telefonom s antenom
u ruci. Pružila joj ga je. Babi se nasmiješi sestri. Daniela je ozlojeđeno
pogleda. "Nemoj dugo. Čekam da me nazove Giulia."
Babi zatvori vrata. Obriše desno uho prije no što ga prisloni uz telefon.
"Što je tako hitno?"
"Ništa, željela sam te pozdraviti. Što radiš?"
"Tuširala sam se. Ne znam kako, ali uvijek me nazoveš kad sam pod
vodom."
"Zar nećeš izaći s Marcom?"
"Ne, večeras uči kod nekog prijatelja. Za dva dana ima ispit.
Biologija."
Pallina je šutjela. Odlučila je ništa ne reći. "Super, onda mogu doći po
tebe za deset minuta."
Babi uzme mali ručnik i protrlja kosu. "Ne mogu."
"Daj, hajde, idemo na pizzu."

"A ako me Marco nazove?"
"Neka mu Dani kaže da te nazove kasnije. Brzo ćemo se vratiti!"
Babi je pokušala odgovoriti. Ali sve njezine izlike, umor, nenapisana
zadaća i nevjerojatna želja da ostane kod kuće u kućnom ogrtaču i pidžami
ispred televizora bili su uzalud. Malo kasnije, sjedila je na Vespi iza Palline
koja je neustrašivo vozila kroz prometnu gužvu u devet navečer.
Babina je kosa još bila vlažna; odjenula je zelenu felpu s natpisom
Kalifornija i djelovala je grozno raspoložena.
"Zbog tebe ću stradati."
"Ali večeras je baš toplo!"
"Govorila sam o tvojoj vožnji."
Pallina je usporila i skrenula na most Milvio.
Babi se približila Pallininom obranu kako bi je ova čula.
"Kojim to putem ideš?"
"Zašto?"
"Zar ne idemo u Baffetto?"
"Ne."
"Zar se nešto dogodilo?"
"Svako toliko treba nešto promijeniti. Babi, postala si predvidljiva.
Uvijek u Baffeto, uvijek osmica iz latinskog, uvijek sve jednako! Usput, s
kim si sad?"
"Kako misliš s kim sam? S Marcom, nisam li?"
Babi preneraženo pogleda Pallinu. Nije znala zašto, ali bila je sigurna da
se njoj Marco ne sviđa. Pallina se malo uozbilji.
Babi, i u tome si previše dosadna. I to bi morala promijeniti."
"Šališ se? Pa ludo sam zaljubljena u njega!"
"Nemoj pretjerivati ..."
"Ne, Pallina, ozbiljno. Strašno mi je važan!"
"Kako ti može biti tako važan kad ste zajedno tek pet mjeseci?"
"Znam, međutim zaljubljena sam do bola, možda zato što mi je to prva
ozbiljna veza."
Pallina je bijesno ubrzala. Baš, njezina prva ozbiljna veza i to baš s onim
beskičmenjakom, pomisli Pallina. Zatim ubaci u treću i uđe na Trg Mazzini.
Smanji u drugu i skrene udesno. Babi joj stisne bokove dok su punom
brzinom uletavale u treću poprečnu ulicu, u kojoj se nalazila picerija Nuova
Fiorentina. Vlasnikov sin Fabio bio je na vratima. Kad ju je ugledao,
pozdravio ju je i krenuo im ususret. Objema im je bio dobar prijatelj.

Zapravo je bio slab na Babi, iako je to uvijek skrivao. Fabio ih je smjestio
za jedan od stolova na desnoj strani, odmah do ulaza, blizu blagajne.
Odande se mogao vidjeti čitav lokal. Konobar im je odmah donio jelovnike.
Ali Pallina je već znala što će naručiti.

"Ovdje rade fenomenalnu štrucu. Sa svime: sirom s jajima, mozzarellom
i komadićima pršuta. Da se obeznaniš."

Babi je provjerila na jelovniku imaju li išta manje pogubno za njezinu
dijetu. Ali Pallina je bila uvjerljiva.

"Dakle, dvije štruce i dva srednja svijetla piva."
Babi zabrinuto pogleda prijateljicu. "Zar i pivo? Odlučila si da se
raspuknem od klope."
"Važna stvar! Pa jednom možeš. Večeras moramo proslaviti!"
"Što?"
"Pa, prošla je hrpa vremena otkad smo zadnji put izašle same."
Babi je pomislila da je to istina. U zadnje vrijeme, ono malo što je
izlazila, uvijek je izlazila s Marcom. Godilo joj je biti tu u ovom trenutku, s
prijateljicom. Pogleda Pallinu. Pallina je preturala po džepovima svoje
jakne. Na kraju je izvukla češljić za kosu sa štrasom i malenim srcima od
tvrdog, šarenog kamena. Pallina pogne glavu i s nje se sruši slap kose.
Obuhvati je rukom i savije u stranu. Zatim podigne glavu i zabaci je. Uzme
češljić i pričvrsti kosu. Njezino se lijepo okruglo lice pojavi u svoj svojoj
jasnoći. Babi joj se nasmiješi.
"Predivan ti je taj češljić. Super ti stoji."
"Sviđa ti se? Kupila sam ga na Trgu Carli kod Bruscolija."
"Hoćeš li imati išta protiv da ga i ja kupim? Možda malo drugačiji. Imala
sam jedan sličan, ali sam ga izgubila."
"Šališ se, pa naviknuta sam da me kopiraju. Ja sam cura koja određuje
trendove. Znaš da mi već kad idem u trgovine daju besplatnu robu?
Dovoljno je da je odjenem. Odlučila sam da ću odsad nadalje tražiti i
postotak!"
Nasmijale su se. U tom trenutku, stigle su pive. Babi ih pogleda. Bile su
ogromne.
"Zar je ovo srednje pivo? Kakvo je onda veliko?"
Pallina privuče svoju kriglu. "Daj ne zanovijetaj." Snažno udari kriglom
o Babinu. Malo tekućine pjenušavo se razlije po stolnjaku.
"Za našu slobodu."
Babi je ispravi: "Privremenu ..."

Pallina joj se lagano nasmiješi kao da želi reći: dopuštam. Zatim su obje
otpile. Babi je prva popustila. Stigavši do četvrtine krigle, više nije mogla.
Pallina je još malo nastavila i strusila više od pola piva. "Ahhh." Pallina
lupi kriglom o stol. "Ovo nam je baš trebalo."

I obriše usta žestoko ih otirući o ubrus. Svako toliko, zabavljala se
glumeći grubijanku. Babi otvori paketić grisina. Izvadi jedan malo prepečen
i zagrize ga. Zatim se osvrne po lokalu. Skupine mladih zabavljeno su
čavrljale jedući trokute pizze s rajčicom. Fine djevojke tvrdoglavo su jele
vilicom čak i masline iz Ascolija. Jedna gospođa je griješila. Zanemarujući
liječničke zabrane, s užitkom je gutala zabranjeno miješano meso. Ispred
nje, njezin suprug, poslušniji, ograničio se na tanjur povrća prepečenog na
tavi. Za jednim stolom malo dalje, jedan je mladi par zabavljeno razgovarao
čekajući da ih posluže. Ona je bila lijepa djevojka, tamne, ne preduge kose.
On joj je ljubazno natočio piće. Bio je okrenut leđima. Babi nije znala
zašto, ali učinilo joj se da ga poznaje. Pokraj njih je prošao konobar. Mladić
ga je zaustavio. Upitao ga je što je s njihovim pizzama. Babi mu ugleda
lice. Bio je to Marco. Onaj grisin razmrvio joj se u rukama, dok se još nešto
mrvilo u njoj. Sjećanja, osjećaji, predivni trenuci, prošaptane nježnosti, svi
oni počeli su se vrtjeti u vrtlogu tlapnje. Babi problijedi. Pallina to primijeti.

"Što je?"
Babi ne uspije odgovoriti. Pokaže joj prema dnu blagovaonice. Pallina se
okrene. Konobar se udaljavao od jednog stola. Za stolom je sjedio Marco.
Pallina ga opazi. Smješkao se djevojci koja mu je sjedila sučelice.
Pomilovao ju je po ruci uvjeren u dolazak pizze i prije svega u nastavak
večeri. Pallina se ponovno okrene prema Babi.
"Koji kurvin sin. I nije to puka fraza. Muškarci su doista svi jednaki! Ima
ispit iz biologije, je li? Onaj tamo se priprema za anatomiju!" Babi nijemo
pogne glavu. Jedna djetinjasta suza klizne joj niz obraz. Načas se neodlučno
zadrži na bradi i zatim, potaknuta bolom, strmoglavi se u prazninu.
Pallina sa žaljenjem pogleda prijateljicu. "Oprosti, nisam namjerno."
Izvuče iz džepa hlača šarenu maramu i doda prijateljici. "Uzmi, možda
nije baš najprimjerenija za ovu situaciju, i možda je previše vesela, ali bolja
je nego ništa."
Babi prasne u neki neobičan smijeh koji je pomalo zvučao kao plač.
Zatim si obriše suze i ispuše nos. Njezine blistave, lagano crvene oči
ponovno su pogledale prijateljicu. Babi se ponovno nasmije. Zapravo je