Federico Moccia-Tri metra iznad neba

Tad je Pollo naveo jedno ime, jedino koje Step nikad ne bi volio čuti.
Ogrlicu je ukrao Sicilijanac.

Step se vozio motorom kroz noć. Nije želio da Pollo pođe s njim. Ovo je
bilo između njega i Sicilijanca i nikog drugog. Ovaj put neće biti riječ o
običnim sklekovima. Ovaj je put priča zamršenija. Otići u njegovu kuću i
tražiti da vrati ogrlicu bilo bi kao da ga nazoveš lopovom. To se nikome ne
bi svidjelo, a ponajmanje Sicilijancu. Strašno je uvredljiv.

Kad se Sicilijanac spustio, njegov osmijeh nije obećavao ništa dobro.
"Bog, Sicilijanče. Slušaj, ne želim se svađati."
Udarac šakom pogodio je Stepa nasred lica. Step je zateturao unatrag.
Ovo stvarno nije očekivao. Protresao je glavom da se pribere. Sicilijanac je
nasrnuo na njega. Step ga je zaustavio udarcem nogom u međunožje. Zatim,
hvatajući dah, pomislio je na večeru koju je pripremio, na pregaču sa
cvjetićima i na to koliko je drugačiju večer želio. Želio je mirnu večer, kod
kuće, sa svojom ženskom u naručju. Ali ne. Sicilijanac je bio ispred njega, u
položaju za tučnjavu. S obje mu je ruke pokazivao da priđe.
"Hajde, dođi."
Step je odmahnuo glavom i duboko udahnuo.
"U kurac," pomisli "ne znam zašto se moji snovi nikad ne ostvare."
Upravo u tom trenutku, Sicilijanac se bacio na njega. Step je ovaj put bio
spreman. Odskočio je u stranu, pogodio ga snažnim, preciznim udarcem u
lice. Osjetio je kako se nos drobi pod njegovom šakom, već meka i
izmorena hrskavica ponovno krcka. Obrve su se bolno skupile. Tad je
ugledao Sicilijančevo lice, onu grimasu, donju usnu koja je kušavala
vlastitu krv. Vidio je kako se smiješi i u tom trenutku shvatio koliko će sve
biti teško.

Babi je sjedila na sofi. Neraspoloženo je gledala televiziju pijuckajući čaj
od ruža kad je netko pozvonio na vrata. Ustala je i otišla otvoriti.

"Tko je?"
"Ja sam."
Step je stajao ispred nje. Kosa mu je bila raščupana, košulja poderana, a
desna obrva još uvijek krvarila.
"Što ti se dogodilo?"
"Ništa. Samo sam pronašao ogrlicu." Podigne desnu ruku. Zlatna ogrlica
gospođe Mariani svjetlucala je u polumraku stubišta. "Možeš li sad doći na

večeru?"
Nakon što je gospođi vratila ogrlicu i neizbježno izgubila mjesto

bejbisiterice, Babi je dopustila da je Step odvede u svoju kuću. Ali kad su
otvorili vrata, dočekalo ih je neugodno iznenađenje. Za stolićem nasred
salona osvijetljenog romantičnom svijećom sjedila je Manuela. Paolo je
nedugo zatim stigao iz kuhinje. Nosio je voćnu salatu koju je pripremio
Step, i kao da to nije dovoljno, na sebi je imao onu pregaču s cvjetićima
koju je Stepu darovala Babi. Sve su pojeli. Paolo je pogledao Stepa. Nije
mogao vjerovati, samo je stajao na vratima.

"Bog, Step. Čuj, oprosti ... Ali zvao sam, nitko se nije javljao. Onda smo
došli kući i malo čekali. Ali već je bilo deset sati, pa smo si rekli: sad više
neće doći. I tako smo počeli jesti. Istina?"

Tražio je Manuelinu potvrdu i ona je kimnula glavom i slabašno se
nasmiješila. Step je pogledao njezin tanjur. Na njemu je još bilo ostataka
njegove salate s avokadom.

"I koliko vidim, već ste i pojeli. Onda, recite barem kakva je bila večera?
Je li bila dobra?"

"Odlična." Manuela je djelovala iskreno. Zatim je odmah ponovno
ušutjela. Shvatila je da je to bilo jedno od onih pitanja koja ne traže
odgovor.

"U redu, Paolo, posudi mi automobil da odemo nešto pojesti vani."
Paolo odloži voćnu salatu na stol. "Ali stvarno ..."
"Što? Nemoj ni pokušavati, dobro? Ti si pojeo sve što sam pripremio,
smazao si salatu koju sam vlastitim rukama radio čitavo poslijepodne i sad
još nešto zanovijetaš?"
Step mu se prijeteći približi. "Idemo, vadi ključeve."
Paolo pomisli da njegov brat zapravo ima pravo. Izvadi ključeve iz džepa
i spusti ih na bratov dlan uz bojažljivo "Vozi polako, dobro?" Step se zaputi
prema izlazu.
"Usput, kupio sam ti one tvoje kekse s maslacom. Ako želiš i desert, u
kuhinji su, u ormariću."
Paolo se osmjehnuo, ali sve njegove misli već su bile na njegovom sivom
metaliziranom Golfu i sudbini koja će ga dočekati.
Step i Babi otišli su na vruće palačinke u jedan mali lokal blizu Piramide.
Zatim su potaknuti veselim mjehurićima piva odbacili pomisao da se vrate
u njegovu kuću. Babi je to bilo mrsko jer je njegov brat bio kod kuće. Tad je
Step, proklinjući brata i onu kravetinu od njegove ženske, skrenuo nalijevo

prema Gianicolu. Parkirali su se na raskršću vrtova, među ostalim
automobilima sa staklima već zamagljenim od ljubavi, punim pretjeranih
strasti, neudobnog užitka doživljenog u brzini, kojemu kraj označava lagano
peckanje. Daleko ispred njih, grad se uspavljivao.

Malo bliže, sjedeći raskrećeni na jednom zidiću, neki su momci jedni
drugima dodavali zakonom nedozvoljeni smotak trenutačne radosti. Step je
promijenio postaju na radiju. 92.70. Romantični radio. Nagnuo se prema
njoj i počeo je ljubiti. Malo pomalo, našao se na njoj. Bez obzira na bol u
nagnječenom ramenu, udarenoj prsnoj kosti, bokovima iskušanim
Sicilijančevim udarcima. Ova nova želja izbrisala je sve modrice. Strasni
poljupci nadvladala su mehaničke poteškoće. Ručna kočnica postala je
smetnja, kotačić za spuštanje sjedala ponosan. Step je osjetio njezinu meku,
mirisnu kožu. Disanje mu je postalo nepravilno od strasti. Ponovno je
pokušao spustiti sjedalo. Nije bilo pomoći, bilo je blokirano. Dok je desnom
rukom vrtio kotačić ispod sjedala, oslonio se stopalom o komandnu ploču i
gurnuo svom snagom. Začuo se prasak, oštar zvuk. Sjedalo se naglo
spustilo i Babi zajedno s njim i on s njom, nasmijani, ne misleći ni na što, a
ponajmanje na Paola, na njegovo zgroženo lice, na njegov metalizirani
automobil. Dograbili su jedno drugome traperice, kao da se nadmeću, kao u
senzualnom izazovu. Tad je Babi usporila, neiskusna i u nelagodi, zatvorila
oči i ljubeći ga na kraju se prepustila ovoj njegovoj nježnoj osobnoj
pobjedi. Primijetivši da Step želi ići dalje, zaustavila ga je.

"Ne, što to radiš?"
"Ništa." Step se nasmiješi. "Probao sam."
Babi ga je odgurnula od sebe pomalo srdita.
"Ma daj, ovdje u automobilu?" Sneno je pogledala kroz prozor. "Moj prvi
put mora biti nešto predivno, na nekom romantićnom mjestu, s mirisom
cvijeća i mjesecom."
"Mjesec imamo." Step malo otvori krov. "Vidiš, malo je prekriven
oblacima, ali tu je. Osjećaš ..." Duboko je udahnuo. "Ovdje naokolo sve je
prepuno cvijeća. Što nedostaje? Pa mjesto je romantično. I uz to slušamo
Tele Radio Stereo. Savršeno je!"
Babi prasne u smijeh.
"Ja sam mislila na nešto drugo." Pogleda na sat. "Strašno je kasno. Ako
se moji vrate doma i ne nađu me, ponovno ću završiti u kazni! Požurimo."
Podigne traperice. I Step se zakopča i zajedno pokušaju vratiti Babino
sjedalo u uspravan položaj. Nemoguće. Vratili su se smijući se, s potrganim

sjedalom. Svaki put kad bi Step ubrzao, Babi bi završila ležeći na sjedalu.
Smišljali su što bi mogao reći bratu. Step je odmahnuo glavom misleći o toj
večeri. S ovakvim finalom, postala je tragična. U tom trenutku, osjetio je i
kako mu se leđa raspadaju od bola. Zahvaljujući Sicilijancu, njegovom
bratu koji mu je zauzeo kuću i ovom groznom strašno neudobnom
automobilu. Otpratio je Babi sve do vrata i pozdravio je. Brzo se odvezao u
noć uživajući u "romantičnoj" apstinenciji i mirisu njezinih uzdaha koji mu
je ostao na rukama.

"Gdje si dosad? Čekam te već sat vremena, moram odvesti Manuelu
kući."

Paolo je već bio nervozan. Step je zamislio kakav bi bio da mu kaže za
sjedalo. Dobacio mu je ključeve i odlučio sve okrenuti na šalu.

"Mogao si uzeti motor, ionako već uzimaš sve moje."
Paolo se nije nasmijao i zatvorio se u salon s Manuelom. Step je otišao u
svoju sobu, razodjenuo se i zavukao u krevet. Ugasio je svjetlo. Bio je
mrtav. Namjestio je jastuk i legao na leđa. Iz salona su dopirali glasovi.
Pokušao ih je bolje čuti. Paolo i Manuela su o nečemu raspravljali. Glas
njegova brata bio je monoton i dosadan.
"Reci mi istinu. Želim znati istinu."
"Rekla sam ti."
"Rekao sam ti da mi kažeš istinu."
"To je istina, kunem ti se."
"Pitam te zadnji put. Reci mi istinu, želim znati istinu."
"Kunem ti se da sam ti sve rekla." I Manuela je djelovala prilično
odlučna. U mraku sobe, Step je odmahnuo glavom. Ne znam jesu li gori
Sicilijančevi udarci ili rasprave mog brata. Tko zna što Paolo želi znati,
Manuela mu ionako nikad neće reći istinu. Jedno je sigurno, da sam mu
rekao za sjedalo, raspizdio bi se kao lud. Step stavi glavu pod jastuk.
Manuela če se vratiti kući ispružena na sjedalu. Na tu je pomisao
razveseljen usnuo.

abi se čvrsto priljubila uz njega, glave naslonjene na njegova leđa i
zatvorenih očiju. Ali i da nije bilo tako, ništa ne bi vidjela. Step joj je
stavio povez preko očiju. Najednom joj se učinilo da leti, prohladan
vjetrić milovao joj je kosu, a miris brnistre osjećao se u zraku. Upitala se
gdje je. Koliko se već dugo voze. Pokušala je izračunati vrijeme po vrpci
koju je slušala. Prvi dio nedavno je završio. Sad su bili na B strani. Negdje
na četvrtini. Koliko se sjeća, vrpca je C 60. Dakle, putuju već gotovo sat
vremena. Kamo idu? Pomislila je kako je Step došao po nju. Bila je u
Fregeneu u Mastinu s čitavim svojim razredom. Slavile su sto dana do
maturskih ispita. Tek su pojele i krenule u šetnju plažom. Neke njezine
prijateljice igrale su igru s rupčićem. Ona je sjedila na napravi za veslanje i
razgovarala s Pallinom.
Tad ga je ugledala. Približavao joj se s onim svojim osmijehom, onim
tamnim naočalama i onom jaknom. Babi je srce zaigralo. Pallina je to
odmah zamijetila.
"Hej, nemoj umrijeti, dobro?"
Babi joj se nasmiješila, potrčala prema Stepu i otišla s njim, ne pitajući
ga kako ju je uspio pronači, kamo je vodi. Svoje je prijateljice pozdravila
jednim rastresenim "bog". Neke od njih prestale su se igrati i otpratile je
pogledom. Zavidne i čeznutljive, i same želeći biti na njezinom mjestu,
zagrljene sa Stepom, desetkom plus. Zatim je djevojka u sredini glasno
viknula. "Broj ... sedam!" Dvije od njih zateturale su kroz pijesak, trčeći
prema njoj. Zaustavile su se jedna ispred druge, ispruženih ruku, gledajući
se u oči, izazivajući se s osmijehom, izvodeći finte, uz podršku prijateljica.
Najednom je jedino na što su mislile bio taj mali bijeli rupčić visoko u
zraku.
Kad su stigli do motora, Babi ga je znatiželjno pogledala. "Kamo
idemo?"

"To je iznenađenje." Step joj je stao iza leđa, izvadio iz džepa onu zelenu
maramu koju joj je uzeo i stavio joj je preko očiju. "Nemoj varati, dobro ...
Ne smiješ vidjeti."

Ona se zabavljeno namjestila malo bolje. "Čini mi se da znam ovu
maramu ..." Zatim mu je dala slušalicu svog Sonyja i zagrljen su krenuli uz
note Phila Collinsa.

Da, mora da je prošlo najmanje sat vremena ...
"Jesmo li blizu?"
"Još malo i stigli smo. Nije valjda da gledaš?"
"Ne."
Babi se nasmiješi i ponovno nasloni na njegova leđa, čvrsto ga ovijajući
rukama. Zaljubljena. On osjeti taj zagrljaj i neku neobičnu nježnost i sreću.
Zatim lagano uspori i skrene udesno, uzbrdo, pitajući se je li ona shvatila.
Dok je vozio, Step je razmišljao o svom bratu. Večer ranije, kad se vratio
kući nakon što je odvezao Manuelu, Paolo ga je probudio urlajući kao lud.
"Vidiš, tebi se ne smije ništa posuditi. Uništio si mi automobil. Prava si
životinja."
Kako ga ne bi čuo, Step je zabio glavu ispod jastuka i nakon jednog
prigušenog "Možeš si misliti ... zbog te sitnice" ponovno zaspao.
Sutradan je otišao k njemu u ured.
"Daj, Paolo, stvarno mi je žao zbog onoga što se dogodilo. Ja ću sve
popraviti, bilo je slučajno."
"Ne znam kako, ali tebi se stalno događaju nezgode ... I nikad nisi ti
kriv."
Step se nasmiješio i ohrabrio.
"Slušaj, bi li mi danas ponovno posudio automobil?"
"Sigurno, pa da mi ga razbiješ!"
Praktički ga je istjerao iz ureda. Stepa je takva Paolova reakcija silno
zabavila. Nikad ga ranije nije vidio tako srditog. Ali barem mu se prvi put
učinio živim.
"Hej, takvog te volim! Energičnog. Odlučnog. Bravo, sad te prepoznajem
kao svog brata."
Step je otišao praćen veselim osmijehom Paolove zgodne tajnice i svih
ostalih kolega u uredu. Paolo je isprva bio ponosan na svoju neočekivanu
reakciju. No kad je vidio kako se svi cerekaju i Step s osmijehom nestaje u
dizalu, ponovno se osjetio nasamarenim.

Step je usporio i skrenuo udesno. Istina, Paolo je pravi rabin. Ali baš mu
je mogao posuditi automobil. Bilo bi mnogo bolje. Ovako je sve morao
staviti u prtljažnik Honde.

"Evo nas, stigli smo." Ugasi motor i brzo siđe s njega. "Nemoj skidati
povez. Čekaj me ovdje."

Pomogne Babi da siđe s motora i ostavi je pokraj njega. Babi poslušno
ostane stajati s povezom na očima. Isključi svoj Sony i izvadi slušalicu.
Podigne i onu Stepovu koja je sad slobodno visjela. Dokje namotavala žicu,
pokušala je shvatiti gdje je. Već je bilo kasno poslijepodne. Sad mekši
vjetar milovao ju je po licu i okruživao je jak miris prirode. Čula je neki
daleki zvuk, opetovan i prigušen, ali nije uspjela shvatiti što je to. U jednom
trenutku, začula je glasniji zvuk, kao da se nešto razbija. Podsjetio ju je na
cijepanje grane drveta. Naćulila je uši.

"Evo me." Step ju je uhvatio za ruku.
"Što se dogodilo?"
"Ništa. Pođi sa mnom." Babi je bojažljivo dopustila da je on vodi, dobro
pazeći kamo staje, da se ne spotakne. Sad više nije čula onaj zvuk. Vjetar je
prestao. Zrak je postao hladniji, činio se gotovo vlažan. Njezina noga je
udarila o nešto.
"Jao."
"Nije ništa."
"Kako nije ništa. Moja je noga!"
Step se nasmije. "I uvijek se na nešto žališ. Ne miči se." Step je načas
ostavi. Babina ruka ostane sama, u zraku. "Nemoj me ostavljati."
"Tu sam, blizu tebe."
Zatim snažan, postojan zvuk, mehanički, dryen. Roleta koja se podiže.
Step joj nježno skine povez. Babi otvori oči i najednom se sve pojavi ispred
nje.
Pred njom se ljeskalo more u sutonu. Toplo, crveno sunce kao da joj se
smiješilo. Bila je u nekoj kući. Prošla je ispod podignute rolete i izašla na
terasu. Nadesno, u podnožju, romantično se prostirala plaža njihova prvog
poljupca. U daljini njezini najdraži brežuljci, njezino more, poznate hridi,
Port'Ecole. Jedan je galeb proletjeo blizu nje, pozdravljajući je. Babi se
ganuto osvrnula oko sebe. To posrebreno more, žute brnistre, tamnozeleno
žbunje, ta samotna kuća na stijenama. Njezina kuća, kuća iz njezinih snova.
I ona je u njoj, s njim, i ne sanja. Step je zagrli.

"Jesi li sretna?" Ona mu kimne glavom. Zatim otvori oči. Vlažne i
sanjive od prozirnih suzica, blistave od ljubavi, predivne. On je pogleda.

"Što je?"
"Bojim se."
"Čega?"
"Da više nikad neću biti ovako sretna ..."
Zatim ga luda od ljubavi ponovno poljubi, snena u blagoj toplini zalaska
sunca.
"Dođi, idemo unutra."
Obišli su tu nepoznatu kuću, otvarajući nepoznate sobe, zamišljajući
nesvjesne vlasnike.
Podigli su sve rolete, pronašli veliki stereo i uključili ga. "I ovdje se
hvata Tele Radio Stereo." Nasmijali su se. Kružili su kućom otvarajući
ladice, otkrivajući njihove tajne, zajedno se zabavljajući. Kad bi se
razdvojili, dozivali su se kako bi jedno drugome pokazali i najmanje glupo
otkriće i sve je djelovalo čarobno, važno, nevjerojatno.
Step je izašao iz kuće, odvojio putni sanduk s motora i vratio se. Malo
kasnije ju je pozvao. Babi je ušla u sobu. Veliki prozor gledao je na more.
Sunce sad kao da je namigivalo. Nijemo je nestajalo na dalekom horizontu.
Ta zadnja uljudna kriška bojala je crvenilom meke oblake raštrkane u visini.
Njezin gotovo uspavani odraz protezao se zlaćanom brazdom. Prelazio je
preko mora i gasio se na zidovima ove sobe, u Babinoj kosi, na novim,
netom stavljenim plahtama.
"Ja sam ih kupio, sviđaju ti se?" Babi ne odgovori. Osvrne se oko sebe.
Mali buket ruža nalazio se u vazi pokraj kreveta. Step pokuša okrenuti na
šalu.
"Kunem se da ih nisam kupio na semaforu ..."
Otvori putni sanduk.
"I, voilà!"
U sanduku je bilo rastopljenog leda i nekoliko kockica koje su još
plutale. Step izvuče bocu šampanjca i dvije čaše umotane u novine.
"Da se ne razbiju", lukavo objasni. Zatim iz džepa jakne izvuče mali
tranzistor. "Nisam znao da ga imaju."
Uključi ga, namjesti na istu frekvenciju kao stereo u kući i odloži na
ormarić.
Pjesma Stay razlegne se sobom.
"Kao da su je pustili namjerno ..."

Step joj se približi, zagrli je i poljubi. Babi se taj trenutak činio tako
lijepim da je sve zaboravila, svoje nakane, svoje strabove, svoje skrupule.
Zaboravila je čak i da je ušla u kuću koja joj ne pripada, provalila u nju, da
je ondje, na krevetu koji nije njezin, i pije šampanjac. Malo pomalo, dala je
da joj skine odjeću i ona njega razodjenula. Našla se u njegovom naručju
prvi put posve naga dok je čarobno svjetlo, prelijevajući se morem,
bojažljivo osvjetljavalo njihova tijela. Jedna mlada znatiželjna zvijezda
sjajila je visoko na nebu. Zatim se u moru milovanja, šumu dalekih valova,
pjesmi veselog galeba, mirisu cvijeća, to dogodilo.

Step klizne na nju. Babi otvori oči nježno nadvladana. Step je pogleda.
Nije se činila preplašenom. Blago joj se nasmiješi, ohrabrujući joj prođe
rukom kroz kosu. U tom trenutku, s malog radija u sobi i u čitavoj kući
nevino odjekne Through the barricades, ali ni ona ni on to ne primijete.
Nisu znali da će to postati "njihova pjesma". Ona zatvori oči zadržavajući
dah, najednom obuzeta tim nevjerojatnim osjećajem, tom boli ljubavi, tim
čarobnim postajanjem njegova zauvijek. Podigne lice ka nebu, uzdišući,
čvrsto se hvatajući za njegova ramena, snažno ga grleći. Zatim se prepusti,
malo mirnija. Njegova. Otvori oči. Bio je iznad nje. Onaj nježni osmijeh
lelujao je od ljubavi na njegovom licu i svako toliko je ljubio. Ali nje više
nije bilo. Ona djevojka preplašenih nebeskomodrih očiju, s tolikim
sumnjama, tisuću strahova, ta djevojka je nestala. Pomisli koliko su je kao
malu očaravale priče o leptirima. Toj kukuljici, toj maloj gusjenici koja se
oboji s tisuću blistavih boja i najednom nauči letjeti. Tad se ponovno
ugleda. Netom rođeni nježni leptir u Stepovom naručju. Nasmiješi mu se i
zagrli ga gledajući ga u oči. Zatim mu da poljubac, nježan, nov, strastven.
Svoj prvi poljubac mlade žene.

Kasnije, dok su ležali ispruženi među plahtama, on joj je milovao kosu,
dok ga je ona privijala uz sebe glave položene na njegove grudi. Zatim je
ustala i s osmijehom ga pogledala.

"Nisam dobra, zar ne?"
"Odlična si."
"Ne, osjećam se uskraćeno. Moraš me naučiti."
"Savršena si. Dođi."
Ustali su iz kreveta, Step ju je uhvatio za ruku i otišli su. Na cvjetovima
plahti, jedan mali, tek rascvjetali crveni cvijet isticao se među ostalima,
čišći i neviniji od svih.

Malo kasnije, ponovno su bili zagrljeni u kadi. Pijuckali su šampanjac,
veselo razgovarali, blago omamljeni od ljubavi. Brzo pijani od strasti
ponovno su se voljeli. Ovaj put bez straha, s više zanosa, više želje. Sad joj
se činilo ljepšim, lakše je pokrenula krila, sad se nije bojala leta. Najednom
shvati ljepotu u tome što je mladi leptir. Uzeli su kućne ogrtače koji su
visjeli na vratima i sišli u privatnu uličicu. Zabavljali su se smišljajući
imena koja bi mogla ići uz ona dva nepoznata monograma na njihovim
grudima. Nakon što su se nadmetali tko će pronači neobičnije, ostavili su ih
na stijenama.

Babi je izgubila. Kratko je zagnjurila. Plivali su tako, u prohladnoj slanoj
vodi, na brazdi mjesečine, tjerani valićima, svako toliko se ljubeći,
prskajući, udaljavajući jedno od drugoga da bi se ponovno zagrlili, okusili
usne s okusom morskog šampanjca. Kasnije su sjeli na jednu stijenu,
ovijeni ogrtačima Amarilda i Sigfride, i sanjivo promatrali tisuću zvijezda
iznad njih, mjesec, noć, tamno, mirno more.

"Predivno je ovdje."
"Pa to je tvoja kuća, nije li?"
Babi odmahne glavom. "Ti si lud!"
"Znam."
"Presretna sam. Nikad u životu nije mi bilo ovako lijepo. A ti, kako si
ti?"
"Ja?" Step je čvrsto zagrli. "Super sam."
"Tako da bi prstom mogao dodirnuti nebo?"
Step joj se nasmiješi i odmahne glavom. "Ne, ne tako."
"Kako ne tako?"
"Mnogo više. Najmanje tri metra iznad neba."

Sutradan se Babi probudila kao i obično. Dok su pod tušem zadnje slane
kapi napuštale njezinu kosu, još uvijek uzbuđena razmišljala je o prethodnoj
noći.

Doručkovala je, pozdravila majku i ušla u automobil s Danielom,
spremna otići u školu kao svako jutro. Otac se zaustavio na semaforu ispod
mosta u Ulici Francia. Babi je još uvijek bila pospana i rastresena kad ga je
najednom vidjela. Nije vjerovala svojim očima. Visoko, više od svih
ostalih, na bijelom stupu mosta, jedan je natpis dominirao nad drugima,
neizbrisiv. Bio je ondje, na hladnom mramoru, azuran kao njezine oči, lijep
kakav je oduvijek priželjkivala. Srce joj je brzo zalupalo. Načas joj se

učinilo da ga svi mogu čuti, da svi mogu pročitati onu rečenicu baš kako ju
je ona u tom času čitala. Bila je visoko gore, nedostižna. Ondje gdje stižu
samo zaljubljeni: "Ti i ja, tri metra iznad neba."

vadeset četvrti prosinca. Bio je budan. Zapravo nije ni spavao. Radio
je bio uključen u blizini, na Dimensione Rock. Glava ga je boljela, a
oči peckale. Okrenuo se u krevetu.
Iz kuhinje su dolazili zvukovi. Njegov brat je doručkovao. Pogledao je na
sat. Devet. Tko zna kamo Paolo ide u ovo doba, na Badnjak. Postoje osobe
koje uvijek imaju posla, pomisli, i u dane blagdana. Začuje kako se vrata
zatvaraju. Izašao je. Osjeti olakšanje. Imao je potrebu biti sam. Zatim ga
obuzme neobična bol. Nije imao tu potrebu. Bio je sam. Na tu pomisao
osjeti se još gore. Nije bio gladan, nije bio pospan, ništa nije osjećao. Ostao
je ležati na trbuhu. Nije znao koliko je vremena prošlo. Malo pomalo, sjetio
se te sobe u sretnijim danima. Koliko je puta ujutro kad se probudio na
ormariću uz krevet pronašao Babine naušnice, koliko puta njezin sat, koliko
su puta bili zajedno u tom krevetu, zagrljeni, zaljubljeni, željni jedno
drugoga. Nasmiješi se. Sjeti se njezinih hladnih stopala, mrzlih prstića koje
je sa smijehom stavljala na njegove toplije noge. Nakon što bi vodili ljubav
i ostali u krevetu razgovarati, promatrajući kroz prozor mjesec, kišu ili
zvijezde, jednako sretni bilo toplo ili kišilo. Dok joj je milovao kosu bez
obzira što se događalo vani, bez obzira na ratove, svjetske probleme, nove
ceste, ljude. Vidio ju je kako odlazi prema njegovoj kupaonici, zaljubljeno
se iznova divio onim svjetlijim tragovima na njezinoj koži, sjeni netom
skinutog kostima, raskopčanog grudnjaka. Čuo ju je kako se smije kroz ta
zatvorena vrata, vidio kako hoda na onaj svoj smiješan način, raspuštene
kose, sramežljivo trči prema krevetu, baca se na njega, još hladna od vode,
od plahog ispiranja, još mirisna od ljubavi i strasti, od moguće djece
ostavljene u trzajima na njezinom trbuhu. Step se ponovno okrene u krevetu
i pogleda strop. Koliko je puta, nerado, bilo vrijeme da se odjenu, da je
odveze kući. Tad bi se nijemi i blizu jedno drugome počeli odijevati, malo
pomalo, dodavajući si nešto što je pripadalo ovom drugom. Razmijenili bi

osmijeh, poljubac, ona bi odjenula suknju, razgovarali bi pognuti,
dobacivali si cipele, ostavljali radio uključen, nakratko, prije povratka.
Upita se gdje je ona u tom trenutku. Upita se zašto. Osjeti kako mu se srce
steže jer je već znao sve odgovore.

U dane blagdana posprema se soba, čovjek se osjeća sretnijim ili tužnijim.
Ne zna gdje staviti određene misli.

"Dani, želiš li ovu? Ako je ne želiš, bacit ću je." Daniela pogleda sestru.
Babi je stajala na vratima njezine sobe s plavom jaknom u ruci.

"Ne, ostavi je, ja ću je pospremiti."
"Ali sva je rašivena."
"Dat ću je popraviti."
"Kako želiš." Babi je ostavi na krevetu. Daniela ju je promatrala dok je
izlazila iz sobe. Koliko su se puta Babi i ona svađale zbog te jakne. Nikad
ne bi pomislila da bi je se Babi odrekla. Doista se promijenila. Zatim je
zaboravila na tu misao i bacila se na omotavanje zadnjih darova. Babi je
upravo praznila ormar kad je ušla njezina majka.
"Bravo. Izbacila si hrpetinu odjeće."
"Da, drži, ovo je sve za baciti. Ni Dani je ne želi."
Raffaella uzme neke odjevne predmete stavljene na stol. "Spakirat ću je
za siromašne. Danas bi trebali doći po nju. Hoćemo li kasnije izaći
zajedno?"
"Ne znam, mama." Babi se lagano zarumenjela.
"Kako želiš, ne brini."
Raffaella se nasmiješila i izašla iz sobe. Babi je otvorila neke ladice. Bila
je sretna. Već je neko vrijeme bila u veoma dobrim odnosima s majkom.
Kako čudno, pomisli. Još prije samo šest mjeseci stalno su se svađale.
Sjetila se kraja sudskog procesa, kad je izašla iz zgrade suda, a njezina
majka dotrčala za njom.
"Jesi li luda, zašto nisi rekla kako je doista bilo? Zašto nisi rekla da je
onaj delikvent udario Accada bez ikakvog razloga?"
"Za mene se sve odvilo kako sam rekla. Step je nedužan. Nema nikakve
veze. Što vi znate o tome što se dogodilo? Što je osjetio u tom trenutku. Vi
ne znate opravdati, ne znate oprostiti. Jedino znate osuđivati. Odlučujete o
životima svoje djece prema vašim željama, prema onome što vi mislite.
Nemajući ni najblažeg pojma što mi mislimo o tome. Za vas je život kao
partija gin remija, sve ono što ne poznajete samo je nezgodna karta koju

niste željeli podići. Ne znate što s njome, pali vas u rukama. Ali ne pitate se
zašto je netko nasilan, zašto drogiran, što vas briga, važno je da nije vaše
dijete, ne tiče vas se. Međutim, ovaj put te zanima, mama, ovaj put tvoja
kćerka hoda s dečkom koji ima problema, koji ne misli samo na to kako bi
imao GTI 16, Daytonu ili otišao na Sardiniju. Nasilnik je, to je istina, ali
možda je takav zato što si ne može mnogo toga objasniti, zato što su mu
previše lagali, zato što je to jedini način na koji može reagirati."

"Što to govoriš? Same budalaštine ... Zar ne razmišljaš svojom glavom?
Kakva ćeš ispasti? Lažljivica si. Lagala si pred svima."

"Mene boli briga za tvoje prijatelje, za ono što misle, kako će me
prosuditi. Uvijek govorite da su to sve ljudi koji su sami stekli svoj položaj,
koji su uspjeli. Ali što su uspjeli? Što su stekli? Samo novac. Ne
razgovaraju sa svojom djecom. Zapravo im nije stalo što njihova djeca rade,
koliko pate. Vas jednostavno boli briga za nas."

Raffaella ju je na to ošamarila posred lica. Babi je prinijela ruku uz obraz
i nasmiješila se.

"Rekla sam to namjerno, što si mislila? Sad kad si me ošamarila, tvoja je
savjest čista. Sad se možeš vratiti glupim razgovorima sa svojim
prijateljicama i sjesti za kartaški stol. Tvoja kćerka je dobro odgojena.
Shvatila je što je dobro, a što nije ... Shvatila je da ne smije govoriti prostote
i da se mora pristojno ponašati. Zar ne vidiš da si smiješna, da izazivaš
smijeh? Nedjeljom me šalješ na misu, ali ako previše slušam Evanđelje, to
nije dobro. Ako previše volim sebi slične, ako kući dovedem nekoga tko ne
ustane kad ti uđeš ili se ne zna ponašati za stolom, tad iskriviš usta. Trebali
biste izmisliti vlastite crkve, neko vaše Evanđelje, u kojem ne uskrsuju svi,
nego samo oni koji ne jedu u potkošulji, koji se ne potpisuju najprije
prezimenom, oni za koje znaš čija su djeca, oni koji su preplanuli i lijepi,
koji se odijevaju kako vi kažete. Baš ste smiješni."

Babi je otišla. Raffaella je promatrala kako sjeda na Stepov motor i
odlazi s njim.

Koliko je vremena prošlo. Koliko se toga promijenilo. Uzdahne,
otvarajući drugu ladicu.

Sirota mama, što sam joj sve priuštila. U osnovi je ona imala pravo. Tek
sad sam to možda shvatila. Ali postoje važnije stvari u životu. Nastavila je
slagati svoju odjeću. Ali od tih važnijih stvari napamet joj nije pala niti
jedna, možda zato što o tome više nije željela razmišljati, zato što je ovako

bilo udobnije. Možda zato što ih zapravo i nije bilo baš mnogo. Grižnja
savjesti ili grudnjak zbog kojeg se on smijao.

"Kako si seksi večeras." Došli su jedan za drugim, neumoljivi,
melankolični i tužni, daleki. Zajedno provedeni vikendi, pobjegli na krilima
neke laži. Uvijek u četvero, s Pollom i Pallinom, na moru ili na planini, u
restorančićima, na slatkim šetnjama na mjesečini, u noćnim razgovorima na
nekom zidiću, ispruženi na plaži, izgubljeni u sjeni na neudobnom uskom
krevetu. Njezina proslava osamnaestog rođendana u Ansedoniji. U deset
navečer, najednom buka motora. Svi gosti okrenuli su se prema terasi.
Napokon nešto o čemu će pričati. Stigli su Step, Pollo i njihovi ostali
prijatelji. Sišli su s motora i sa smijehom upali na proslavu, drski i
samouvjereni, osvrćući se oko sebe, njegovi prijatelji u potrazi za kakvom
zgodnom curom, on za njom.

Babi mu je otrčala ususret i izgubila se u njegovom naručju, između
nježnog "sretan rodendan, draga" i poljupca u drska usta.

"Daj, moji su ovdje ..."
"Znam, zato sam to i učinio! Dođi, dođi sa mnom ..."
Nakon torte sa svijećicama i Rolexa koji su joj njezini darovali, pobjegli
su. Dala je da je otmu njegove radosne oči, njegovi zabavni prijedlozi,
njegov brzi motor. Nizbrdicom prema noćnom moru, kroz miris brnistre,
daleko od beskorisnih uzvanika, od Raffaellinog prezirnog pogleda i onog
nezadovoljnog Claudijevog, koji bi tako bio volio otplesati valcer sa svojom
kćerkom kako čine svi očevi.
Ali nje više nije bilo, bila je daleka. Tek punoljetna, gubila se plešući u
njegovom naručju na melodiju mekih slanih valova, romantičnog mjeseca,
svoje mlade ljubavi.
"Ovo je za tebe." Na njezinom vratu blistala je zlatna ogrlica s
kamenčićima od tirkiza kao njezine sretne oči. Babi mu se nasmiješila i on
ju je poljupcima uspio i uvjeriti.
"Kunem ti se da je nisam ukrao."
I noć mature. Kako su se tad smijali, kod kuće dokasna, ponavljajući
gradivo. Stalne pretpostavke, tajne prijave. Svi su mislili da znaju naslov
teme. Telefonirali su si sigurni, uvjereni da svatko ima onaj pravi.
"Petstota godišnjica Leopardijeve smrti, otkriće novog Manzonijevog
djela, Francuska revolucija, sigurno."
Neki su govorili da su ga saznali iz Australije gdje je objavljen dan
ranije, drugi od profesora prijatelja, od nekog u komisiji, nekog vidovnjaka.

Kad je dan kasnije futur postao prezent, otkrilo se da onaj profesor i nije baš
bio naročit prijatelj, a da je onaj vidovnjak običan varalica. Australija je
predaleka da bi se na nekog naljutio. Ali kad su objavljene ocjene, veliko
iznenađenje.

Babi je dobila šezdeset bodova. Sretno je odjurila k Stepu, oduševljena
svojim rezultatom. On se nasmijao, šaleći se s njom.

"Kako si zrela ... Prava zrela riba ..."
Razodjenuo ju je kroz smijeh, zadirkujući je, činilo se kao da je znao, kao
da je očekivao tu ocjenu. Vodili su ljubav. Nakon toga se ona kroz smijeh
osvetila.
"Jesi li to ikad mogao zamisliti? Ti, jedan obični četrdeset dva imaš čast
ljubiti jednu istaknutu šezdeseticu ... Jesi li svjestan koliko si sretan?"
On joj se nasmiješio. "Da, svjestan sam." I nijemo ju je zagrlio.
Neko vrijeme nakon toga, Babi je otišla posjetiti Giaccijevu. U osnovi,
nakon njihovih razgovora, činilo se da profesorica gaji simpatiju prema
njoj. Počela se prema njoj odnositi lijepo, s poštovanjem, s previše
poštovanja. Tog dana kad je otišla u njezin stan, saznala je zašto.
To poštovanje bio je običan strah. Strah da će ostati sama, da više nikad
neće vidjeti svog jedinog prijatelja i druga. Strah da neće vidjeti svog psa,
strah od samoće. Babi je ostala bez riječi. Saslušala je profesoričin grub
ispad, njezin bijes, njezine ružne riječi. Giaccijeva je bila ispred nje,
ponovno sa svojim Pepitom u naručju. Ta vremešna žena izgledala je još
umornija, još jetkija, još razočaranija svijetom, mladima. Babi je pobjegla
ispričavajući se, ne znajući više što bi rekla, ne znajući više tko je, koga ima
uz sebe, kakva bi bila njezina ocjena, ona prava, ona koju bi zavrijedila.
Babi je prišla prozoru i pogledala van. Na terasama kuća, u otmjenim
salonima zgrade sučelice palile su se i gasile svjećice na božićnim drvcima.
Božić je, pomisli. Treba biti dobar. Možda bih ga trebala nazvati. Ali,
koliko sam puta bila dobra? Koliko puta sam mu oprostila? Uključujući i
Giaccijevu. Sjetila se brojnih njihovih rasprava, različitog načina na koji su
shvaćali stvari, prepirki, slatkog mirenja u nadi da se sve može poboljšati.
Ali nije bilo tako. Rasprava na raspravu, iz dana u dan, s njezinima koji su
ratovali protiv nje, skriveni telefonski razgovori, noćne zvonjave. Njezina
majka koja bi se javila na poziv, Step koji bi spustio slušalicu. I ona u kazni,
sve češće. Sjetila se one noći kad je Raffaella organizirala večeru u njihovoj
kući i prisilila je da ostane. Pozvala je sve fine ljude, sina jednog njihovog
veoma bogatog prijatelja. Dobru partiju, rekla joj je. Zatim je došao Step.

Daniela je otvorila bez razmišljanja, ne pitajući tko je. Step je širom otvorio
vrata i slučajno je udario u glavu.

"Oprosti, Dani, znaš da nemam ništa protiv tebe!"
Uhvatio je Babi za ruku i odvukao je praćen Raffaellinim uzaludnim
urlicima i pokušajem finog društva da ga zaustavi. Onaj se tip našao na
podu razbijene, krvave usnice. Ona je zaspala u Stepovom naručju, u
suzama.
"Kako je sve postalo teško. Toliko bih željela biti daleko s tobom, bez
problema, bez mojih, bez svih ovih ispada, na jednom mirnom mjestu,
izvan vremena."
On joj se nasmiješio.
"Ne brini. Znam ja kamo idemo, nitko nas neće gnjaviti. Često smo bili
ondje, dovoljno je da to poželimo."
Babi ga je pogledala očima punim nade.
"Gdje?"
"Tri metra iznad neba, gdje žive zaljubljeni."
Ali sutradan se vratila kući i tad je sve počelo ili možda završilo.
Babi se upisala na fakultet, počela pohađati ekonomiju i trgovinu,
poslijepodneva provodila u učenju. Tad ga je počela viđati rjeđe. Izašla je s
njim jedno poslijepodne. Otišli su k Giovanniju na vitaminski napitak.
Razgovarali su ispred lokala kad su se najednom pojavila dva strašna tipa.
Step nije imao vremena shvatiti što se zbiva. Istog časa navalili su na njega.
Udarali su ga, naizmjence ga pogađajući glavom, u strahovitoj klackalici
krvi. Babi je zavriskala. Step se na kraju uspio osloboditi. Ona dvojica
pobjegla su na dorađenom Vespinu i izgubili se u prometu. Step je ostao na
tlu, ošamućen. Pomogla mu je da ustane. Papirnatim rupčićima pokušala je
zaustaviti krv koja mu je curila iz nosa i prljala majicu. Kasnije ju je bez
riječi odvezao kući, ne znajući što bi rekao. Ispričao joj je o nekoj davnoj
svađi, kad još nisu bili zajedno. Povjerovala mu je, ili je to možda željela.
Kad ju je Raffaella vidjela da ulazi u stan u košulji s tragovima krvi, pukla
je.
"Što ti se to dogodilo? Babi, jesi li ozlijeđena? To je krivnjom onog
delikventa, zar ne? Zar ne shvaćaš da ćeš loše završiti?"
Ona je otišla u svoju sobu i nijemo se preodjenula. Ostala je u sobi, sama,
ispružena na krevetu. Shvatila je da nešto ne ide. Nešto se drugo treba
promijeniti. Neće biti tako lako, ne kao skinuti košulju i baciti je u prljavo

rublje. Nekoliko dana nakon toga ponovno je vidjela Stepa. Na licu je imao
novu posjekotinu. Morao je šivati obrvu.

"Što se to dogodilo?"
"Da ne probudim Paola, nisam upalio svjetlo u hodniku kad sam se vratio
kući. Udario sam o brid. Nemaš pojma koliko je boljelo, životinjski."
Upravo kao ono što je on učinio. Istinu je saznala od Palline, slučajno, u
telefonskom razgovoru. Bili su u Talentima u Zio d'America. Svi su došli sa
štapovima i lancima, Step je predvodio. Divovska tučnjava, prava osveta.
Izašao je čak i člančić u novinama. Babi je spustila slušalicu. Uzalud je
raspravljati sa Stepom, on će uvijek učiniti kako on želi, po svome.
Tvrdoglav je. Tisuću puta mu je rekla da mrzi nasilje, tučnjave, nasilnike.
Počela je pospremati police, spustila nekoliko bilježnica i bacila ih na
sag, bez zanimanja. Bilježnice iz proteklih godina, bilješke iz gimnazije,
stare knjige.
"Što ćemo večeras? Idemo na utrke? Daj, svi će doći."
"Nadam se da se šališ! Ne želim više kročiti nogom onamo. Možda
sretnem onu razularenu kravetinu pa je ponovno budem morala nalemati.
Naći ću se s nekim društvom nakon večere, ako bi htio s nama."
Step je odjenuo plavu jaknu. Čitavo je vrijeme ostao sjediti na sjedaćoj
garnituri, osvrćući se oko sebe, nastojeći pronači nešto zabavno u onome
što je čuo, ne uspijevajući. Oduvijek je mrzio te ljude. Upadao je nepozvan
na njihove tulume, sve porazbijao, silno se zabavljao s ostalima kradući po
spavaćim sobama, prodajući stvari ispod cijene. Ostali. Tko zna gdje su u
tom trenutku. Na Serri, na jednom kotaču pri sto četrdeset kilometara na sat,
na motoru dok prijatelji navijaju, sa Sigom koji uzima oklade, s
kamilicama, Cicciom i svima ostalima. Kako je dosadan ovaj tulum. Pogled
mu se susreo s Babinim. Nasmiješio joj se. Bila je ozlojeđena, dobro je
znala o čemu on razmišlja.
Babi je uspjela dohvatiti i onu knjigu koja se nalazila iznad ostalih. Zatim
se sjetila svega kao da se događa u tom času. Interkom je zvonio kao lud.
Gazdarica kuće otrčala je kroz salon, vrata su se otvorila i pojavila se
Pallina, blijeda, potresena, u jecajima.
Bila je to strašna noć. Prestane misliti o njoj. Skupi knjige koje je bacila
na pod. Nekoliko ih odloži na stol i kad se ponovno sagnula, ugleda je.
Svijetlu i suhu, žutu, izblijedjelu kao i vrijeme koje je prošlo. Slomljenu, na
tamnom sagu, već dugo bez života. Ona vlat koju je stavila u svoj rokovnik
prvi put kad je markirala sa Stepom. Onog jutra, na vjetru koji je

najavljivao ljeto, među onim poljupcima koji su mirisali na suncem
okupanu kožu. Njezina prva ljubav. Sjetila se koliko je bila sigurna da nikad
neće moći biti druge ljubavi. Podigla je vlat. Razmrvila se među njezinim
prstima, kao stare misli, kao laki snovi i slaba obećanja.

Step pogleda kafetijeru na štednjaku. Kava još nije izlazila. Malo pojača
plamen. U blizini je bilo još malo pepela, posljednji komadić požutjela
papira. Njegovi ljubljeni crteži, stripovi Andree Pazienze. Bili su izvornici.
Ukrao ih je u redakciji jednog novog časopisa, "Zut", dok je Andrea još bio
živ i surađivao s njima. Jedne noći je laktom razbio prozor i ušao. Bilo je
lako, uzeo je samo crteže legendarnog Paza i tek što nije zbrisao. Ali upravo
u tom trenu, netko je izašao iz obližnje sobe i uhvatio ga za ramena.
"Stani!" Step je priljubio crteže uz tijelo i gurnuo tu osobu, odmaknuo je od
sebe i udario je. Direkt u lice i gorko iznenađenje. Bila je to jedna žena.
Neka Alessandra, sirota grafičarka, dobrovoljna pehistica. Radila je dokasna
kako bi prelomila časopis, dok više nije mogla, dok se ne bi srušila. Te
večeri je odolijevala manje no obično, ali ne svojom krivnjom. Step je
pokupio s poda i crtež koji je trebao izaći tog tjedna i izgubio se u noći,
sretan, s crtežima svog idola u rukama. Nedugo nakon toga Andrea je umro.

Bio je lipanj. Njegova fotografija u novinama. Oko Andree, svi u
redakciji, i ona grafičarka koju je Step udario. Mora da je ta fotografija
snimljena nekoliko dana nakon njegove krađe. Alessandra je imala velike
sunčane naočale. Step je podigao taj komad papira. Upitao se o kojem je
stripu riječ. Mora da je onaj sa Zanardijevim licem. Sad više nije važno.
Sve ih je spalio one večeri nakon telefonskog poziva.

Gledao je kako boje gore, lica njegovih junaka se savijaju spaljena
plamenom, mitske rečenice nepoznatih pjesnika nestaju u plamenim
isparavanjima. Zatim je ušao njegov brat.

"Što to radiš? Jesi li lud? Gledaj, pališ napu ..." Paolo je pokušao ugasiti
taj previsoki plamen, ali on ga je zaustavio.

"Step, što ti je, zar ti se pomutilo u glavi? Kasnije ću ja morati platiti, zar
ne? Te pizdarije radi vani."

Stepu se pomračilo. Gurnuo ga je o zid, blizu prozora. Stavio mu je ruku
na vrat, umalo ga davio. Paolo je izgubio naočale. Odletjele su daleko na
pod i razbile se. Zatim se Step smirio. Pustio ga je. Paolo je pokupio svoje
razbijene naočale i nijemo izašao, ne rekavši nijednu riječ. Step se osjećao
još gore. Čuo je kako se ulazna vrata zatvaraju. Ostao je netremice

promatrati svoje stripove koji su gorjeli, uništavajući kuhinjsku napu, i
patio kao nikad u životu. Sam kao nikad u životu. Na pamet mu je pao
Battisti. "Udariti nekog šakom samo zato što je bio malo neuljudan, znajući
da ono što peče nisu uvrede." To je istina, u pravu je. Njega je peklo još i
više. Taj čovjek je bio njegov brat. Kava je najednom izašla, grgljajući, kao
da i ona ima nešto reći. Step ju je natočio u šalicu i progutao. U ustima mu
je ostao vruć, gorak okus, onaj isti kakav su imala i sjećanja prepuštena
njegovu srcu.

Ljeto.
Vožnje motorom kako bi je pronašao. Ono kolovoško jutro kad je zrak
još bio prohladan od noćnog vjetra. Zaustavljanje na autocesti kako bi je
nazvao. Cappuccino i dalje, ponovno na motoru, sve brže, gutajući
kilometre, cestu, gladan njezinih poljubaca, njezinog zagrljaja još toplog od
sna. Kuckanje po prozoru, šuškanje plahti, njezina naga stopala na
pločicama, njezini laki koraci. Vidjeti je kako nestaje iza netom podignute
rolete. Ondje, u polumraku sobe, trlja oči misleći da je i ovo samo san,
ljepši, slađi od ostalih. Zatim je vidjeti kako se smiješi otkrivajući jednu
ugodno istinitu stvarnost, mnogo bolju od slučajnog sna. Gospodar plaže.
Poznat, poštovan, koji ulijeva strah. Njegovi preplanuli mišići, pozlaćeni
gradskim legendama. Šetati s njom i svako toliko nekoga pozdraviti, ne
znajući dobro tko je ni kako se zove.
Držati je za ruku, uz sebe. Dok u daljini nastaju govorkanja odraslih,
služavke bijednika. Dugi val prepun prljavštine hvatao je snagu i hrabrost,
ali se gasio prije njegovih širokih ramena, u tišini.
Rujan. Babini roditelji kupili su joj kartu za London. Dogovorili su se s
Pallininom majkom. Željeli su ih udaljiti od ovih novih loših prijatelja.
Malo je bilo dovoljno. Dobro smišljen plan. Trk do prijatelja u policiji.
Nove putovnice. Na čarter za Englesku ušle su dvije osobe, ali karte,
promijenjene nekoliko dana ranije, nosile su drugačija imena. Pollo i
Pallina.
Bilo je to četrnaest dana nezaboravnih za sve. Za Babine roditelje,
zavarane i zadovoljne, najzad mirne. Za Polla i Pallinu, koji su obilaziti
London, pabove i diskoteke, svima šaljući razglednice kupljene u Rimu u
Lyon book, engleske razglednice, koje je Babi već potpisala. A Step i ona,
daleko od svih, na onom grčkom otoku, Astipaleji. Legendarno putovanje.
Motorom do Brindisija, zatim trajektom, zagrljeni pod zvijezdama,
ispruženi na palubi, na šarenim platnenim vrećama, pjevajući s nepoznatim

ljudima engleske pjesme, na taj način poboljšavajući izgovor, iako ne onako
kako bi njezini roditelji željeli. Zatim bijeli mlinovi, koze, stijene, kućica na
moru. Ribolov u zoru, poslijepodnevno spavanje, noćni izlasci, šetnje
plažom. Gospodari tog mjesta, vremena, sami, brojeći zvijezde,
zaboravljajući dane, telefonirajući laži.

Step otpije gutljaj kave. Činila se još gorčom. Nasmije se. Onaj put kad
je Babi sve njegove prijatelje pozvala na večeru. Pokušaj socijalizacije.
Sjeli su za stol i ponašali se prilično pristojno, upravo kako im je Step
rekao. Nakon toga nisu mogli odoljeti. Jedan za drugime, ustali su,
zagospodarili tanjurima, trusili pive, odlazili u salon. Nikad ne pozivaj
srijedom. Nikad kad je nogometni kup. Naravno, završilo je tragično. Roma
je izgubila, neki navijač Lazija počeo je zafrkavati i izbila je svađa. Step ih
je morao sve istjerati. Razlike, razmimoilaženja, poteškoće. Pokušao joj je
udovoljiti. Tulum pod maskama. Prerušili su se u Toma i Jerrjya i baš na taj
tulum došli su Pollo i ekipa. Sudbina im se narugala? Ili ih je Pallina
obavijestila? Svi su se pravili da ga nisu prepoznali. Pozdravili su Babi, tog
malog Jerryja nebeskoplavih očiju i ignorirati Toma, smijući se svaki put
kad bi prošao taj mačak nabreklih mišića.

Dan kasnije, na trgu, Pollo, Schello, Hook i još nekoliko njih, ozbiljno su
mu pristupili.

"Step, moramo ti nešto reći. Znaš, jučer smo bili na jednom tulumu i
Babi je bila ondje."

Step ih je promatrao praveći se da nije ništa. "I onda?"
"Pa, ukratko, maskirala se u miša i s njom je bio jedan mačak koji joj se
upucavao ... kao svinja. Činilo se da je krupan, razbijač. Ako ti treba pomoć
da ga sredimo, samo reci. Znaš, postoji problem. Postoje mačori koji imaju
određene ..." Pollo nije dovršio tu rečenicu, a Step je već skočio na njega,
blokirao mu glavu rukom, pritiskao tjeme tvrdom šakom. Uz smijeh ostalih,
uz Pollov smijeh, uz njegov smijeh. Kakvi prijatelji! Najednom osjeti tugu.
Ona večer. Zašto je otišao na onaj tulum, zašto je otišao onamo umjesto
na utrke? Babi je silno inzistirala. Koliko je toga učinio za nju. Možda se to
ne bi dogodilo. Možda.
Interkom je zvonio kao lud. Gazdarica je protrčala kroz salon, vrata se
otvorila. Pallina bijela u licu pojavila se na vratima sva drhteći. Njezine
tužne oči, blistave od suza, od patnje. Step joj je prišao. Promatrala ga je
teškom mukom susprežući onaj prvi jecaj.

"Pollo je mrtav." Zatim ga je zagrlila, tražeći u njemu ono što više nigdje
nije mogla pronači. Svog prijatelja, svog dečka, onog snažnog, punog
smijeha. Brzo su otišli na Serru, s Babi, u njezinom Y10 koji su joj roditelji
nedavno darovali. Svo troje zajedno, u tom automobilu, s tim novim
osjećajem koji se bojao patnjom i šutnjom. Zatim ga je vidio. Bljeskava
svjetla oko tog jednog jedinog mjesta. Motor svog prijatelja. Mrske
uniforme, policijska vozila oko Polla ispruženog na tlu, bez snage da se
smije, šali, da ga zadirkuje, da govori budalaštine. Netko je nešto mjerio s
metrom u ruci. Netko drugi je gledao. Ali nitko nije mogao vidjeti ili
izmjeriti sve što je otišlo. Step se nijemo pognuo nad njim, pomilovao lice
prijatelja. Ta gesta ljubavi koju jedan drugome nikad nisu pokazali u
brojnim godinama svog prijateljstva, koja mu nikad nije bila dopuštena.
Zatim je kroz plač šapnuo: "Nedostajat ćeš mi." I samo Bog zna koliko je
bio iskren.

Popio je kavu. Najednom ga je obuzela želja da ga čuje kako čita
"Corriere dello Sport", da vidi tog glomaznog tipa koji mu je strašio kućnu
pomoćnicu, ulazio u kuću budeći ga ujutro, koji je prolazio kroz njegov
život izazivajući frku, smijući se. Zatim se je upitao koliko već dugo nije
pojeo sendvič s lososom. Dugo, otad. Ali čudno, u tom trenutku nije mu se
jeo sendvič. Možda zato što ga je, da ga je želio, mogao imati.

Babi pogleda dar koji je kupila za Pallinu. Na stolu je, omotan crvenim
papirom sa zlatnom vrpcom. Brižno ga je odabrala, trebao bi joj se svidjeti,
skupo ga je platila. A ipak je još uvijek bio ovdje. Nije je nazvala, nisu se
čule. Koliko se toga s Pallinom promijenilo. Više nije bila ista, nisu se
viđale, nisu uspijevale razgovarati. Možda i zato što su nakon škole krenule
različitim putevima. Ona na ekonomiju i trgovinu, Pallina na grafički
institut. Oduvijek je voljela crtati. Na pamet su joj pale sve poruke koje joj
je Pallina poslala na satovima nastave. Karikature, duhovite rečenice,
komentari, lica prijateljica. Pogodi, tko je ovo? Bila je tako dobra da je Babi
malo trebalo da prepozna. Pogledala bi crtež, podigla glavu i pronašla
prijateljicu o kojoj je bila riječ. Ona isturene brade, pomalo klempavih
ušiju, pretjeranog osmijeha. I smijale su se izdaleka, velike prijateljice.
Svaka izlika bila je dobra da se oraspolože, gotovo ponosne na svoju radost,
na osmjehe koje više nisu skrivale.

Zatim ona večer i naredni dani i mjesec koji je uslijedio. Sve duža šutnja,
plač. Polla više nije bilo i ona tome nije mogla pronači razlog. Dok je onog

dana nije nazvala Pallinina majka. Odjurila je k njoj i zatekla je ispruženu
na krevetu, povraćala je. Popila je pola boce whiskyja i progutala bočicu
Valerijane. Samoubojstvo siromaha, to joj je rekla Babi kad ju je Pallina
mogla shvatiti. Pallina je prasnula u smijeh i zatim u njezinom zagrljaju
briznula u plač. Majka ih je ostavila same, ne znajući što učiniti. Babi ju je
milovala po glavi.

"Daj, Pallina, nemoj tako, svi prolazimo strašne trenutke, svi smo barem
jednom pomislili da sve okončamo, da ne vrijedi živjeti. Ali, zar si
zaboravila kiffe iz Mondija, pizzu u Baffettu, sladoled kod Giovannija?"
Pallina se nasmiješila, šmrcajući, brišući suze zapešćem.

"I ja sam, davno, kad sam prekinula s onim idiotom od Marca, vjerovala
da ću umrijeti, da neću izdržati, da više ne postoji nijedan dobar razlog za
život. Ali oporavila sam se, ti si mi pomogla, izvela me van, upoznala sam
Stepa. Naravno, sad bih voljela ubiti njega i njegov način života, ali bolje
je, nije li?"

Prasnule su u smijeh. Pallina je još malo jecala, Babi joj dala papirnatu
maramicu da se obriše. Ali od tog dana nešto se počelo mijenjati, nešto je
napuklo. Sve su se rjeđe čule, a kad bi se čule, imale su veoma malo reći
jedna drugoj.

Možda zato što nam je teško kad nas prijatelj vidi previše slabe. Možda
zato što uvijek mislimo da je naša bol jedinstvena, nedokaziva, kao sve ono
što se odnosi na nas.

Nitko ne može voljeti kako mi volimo, nitko ne pati kako mi patimo. Onu
bol u trbuhu, opravdano, "osjećam ja, ne ti". Možda joj Pallina nikad nije
oprostila što je otišla na tulum sa Stepom. Stepom koji, da je te večeri bio
na utrkama, ne bi dopustio Pollu da se utrkuje, Stepom koji mu ne bi
dopustio da pogine, Stepom koji je bio njegov anđeo čuvar. Babi pogleda
dar. Možda postoje i drugi razlozi, skriveniji, teže shvatljivi. Morat će je
nazvati. Za Božić su svi bolji.

"Babi!" Bio je to Raffaellin glas. Pallinu će nazvati kasnije. "Da, mama?"
"Možeš li doći na trenutak ..."
Babi ode. Raffaella joj se smiješila. "Vidi tko je došao." Alfredo je stajao
na vratima.
Bog.
Babi se blago zacrvenjela. Po tome se nije promijenila. Dok mu je
prilazila kako bi ga pozdravila, i on je to zamijetio. Možda se u tome nikad

neće promijeniti. Alfredo je pokušao učiniti da se ona osjeća manje
nelagodno.

"Ovdje u stanu je doista toplo."
Babi se nasmiješila. "Da."
Majka ih je ostavila same.
"Jesi li za to da odemo pogledati jaslice na Trgu del Popolo?"
"Da, pričekaj samo da nešto odjenem. Ovdje je vruće. Ali vani je sigurno
hladno ..."
Nasmiješe se jedno drugome. On joj stisne ruku. Ona ga zavjerenički
pogleda. Zatim ode. Kako čudno, godinama su živjeli u istoj zgradi, a tek su
se sad upoznali.
"Znaš, u zadnje sam vrijeme mnogo učio, spremao sam diplomski, i
prekinuo s djevojkom."
"I ja."
"Spremaš diplomski?" nasmiješio se.
"Ne, prekinula sam s dečkom."
Step to još nije znao, ali ona je već odlučila. Teška odluka, satkana od
svađa, rasprava, problema s njezinim roditeljima, a sad i od Alfreda. Babi
navuče kaput. Prijeđe hodnik. U tom trenutku zazvoni telefon. Kratko
vrijeme netremice ga je promatrala. Zazvonio je jednom, dvaput. Raffaella
je odgovorila na poziv.
"Da?"
Babi je ostala u blizini, upitno promatrala majku, zabrinuta, pogledom je
pitajući je li poziv za nju. Raffaella nježno odmahne glavom i prekrije
slušalicu dlanom.
"Za mene je ..."
Babi je pozdravi, mirna, riječima slabašnim kao i njezin poljubac.
"Vraćam se kasnije."
Raffaella je gledala kako izlazi, s osmijehom uzvratila na Alfredov
pristojan pozdrav. Vrata su se zatvorila.
"Halo? Ne, žao mi je, Babi nije kod kuće. Ne, ne znam kad će se vratiti."

Step spusti slušalicu. Zapita se je li ona doista izašla. Bi li mu rekla. Sam na
onoj sofi, sa sjećanjima, pokraj nijemog telefona, bez nade. Sretni prošli
dani, osmjesi, dani ljubavi i sunca. Polako je zamisli bliže sebi, u svom
zagrljaju, na toj sofi, baš onako kako je nekoć bilo.

Iluzija trenutka, siloviti trenuci strasti, sad samotne. Nakon toga osjećao
se još više samim, lišen i ponosa. Kasnje, dok je šetao među ljudima, vidio
je automobile sretnih parova, u blagdanskom prometu, sa sjedalima punim
darova. Nasmiješio se. Teško je voziti kad se ona priljubi uz tebe, kad silom
želi promijeniti brzinu, a ne može, kad imaš samo jednu slobodnu ruku za
okretanje volana i istodobno za ljubav.

Nastavio je šetati među lažnim Božićnjacima i mirisima pečenih kestena,
među prometnicima koji su zviždali i ljudima s paketima, tražio njezinu
kosu, njezin miris, zamijenio je jednom koja brzo hoda i nakon toga morao
usporiti svoje razočarano srce.

Ulica Vigna Stelluti, dan pun smijeha. Step ju je nosio na rukama kao
djevojčicu, ljubio je pred svima. Zatim je ušao u Euclide, nježno je položio
na šank i ljudi koji su ga promatrali čuli su kako naručuje: "Jedan peroncino
i jednu pitu sa šlagom za moju curicu." Malo kasnije, ponovno vani, na
ulici, ona u njegovom naručju, među normalnim ljudima, različita. Jedan
par ih promatra. Djevojka se nasmiješi u sebi želeći jednog takvog momka,
pretjeranog i ludog. Zatim razmisli o svom slabašnom momku, dijeti na
koju još nije krenula, o tome kad će ponedjeljak.

Vidjevši je u Stepovom naručju, Babini roditelji zabrinuto su im potrčali
ususret.

"Što ti se dogodilo? Jesi li pala s motora? Jesi li se ozlijedila?"
"Ne, mama, super sam." Gledali su kako odlaze i pitali se za razlog.
Osobe koje uvijek traže razloge tog su se dana vratile kući praznih ruku.
Netko ga je gurnuo, nije ni primijetio da je riječ o lijepoj djevojci. Gdje
god bi pogledao, vidio bi uspomene. Jednake majice koje su si kupili, on
jednu XL, ona jednu nježnu M.
Ljeto. Izbor za miss u Argentariju. Babi je iz šale sudjelovala, on previše
ozbiljno shvatio previše iskren komentar jednog momka.
"Oh, pogledaj ovu, kakva božanstvena guza." I odmah je izbila tučnjava.
Nasmiješi se. Izbacili su ga iz diskoteke, nije je mogao vidjeti kad je
pobijedila. Koliko je puta vodio ljubav s miss Argentario. Noću u Villa
Glori, ispod križa poginulima, na onoj klupi skrivenoj iza jednog grma,
iznad grada. Njihovi uzdasi poljubljeni mjesecom. U automobilu, onaj put
kad je policija prekinula njihove kradomične poljupce i ona zgrožena dala
svoje mlade dokumente. Step je pozdravio policajce, nekoć daleke, jednim
zabavljenim "Jeste zavidni?"

Ona ograda s rupom. On joj pomaže da je preskoči, grli je blizu kaveza,
preplašeno se vole na onoj klupi, među rikom divljih zvijeri i dozivanjem
skrivenih ptica. Oni, tako slobodni, u tom zoološkom vrtu punom
zarobljenika.

Kažu, kad umireš, da ti pred očima prolete najvažniji trenuci u tvom
životu. Step je pokušao udaljiti sva ta sjećanja, te misli, tu slatku patnju. Ali
najednom je shvatio. Uzalud. Gotovo je.

Još je kratko nastavio hodati. Gotovo slučajno se iznova našao kod svog
motora. Odlučio je svratiti do Schella. Njegovi su prijatelji bili ondje na
božićnoj proslavi.

Njegovi prijatelji. Kad su se vrata otvorila, obuzeo ga je neobičan
osjećaj.

"Hej, bog, Step! Nismo te vidjeli sto godina. Sretan Božić. Igramo konja.
Znaš kako se to igra?"

"Znam, ali radije bih gledao. Imaš pivo?"
Sicilijanac mu pruži jedno već otvoreno pivo.
Nasmiješe se jedan drugome. Onaj njihov incident već je bio lanjski
snijeg. Otpije gutljaj i sjedne na stubu. Televizor je bio uključen. Na
božićnoj pozadini, natjecatelji sa šarenim značkama igrali su neku glupu
igru. Voditelj, još gluplji od njih, previše se trudio objasniti ono što slijedi.
Izgubi zanimanje. Odnekud je iz skrivenog stereo uređaja dopirala glazba.
Pivo je bilo hladno i brzo ga ugrijalo. Ogleda se oko sebe. Njegovi
prijatelji. Svi su bili lijepo odjeveni ili to pokušavali. Malo preširoke plave
jakne i traperice.
To je njihova otmjenost. Netko se razmetao nekim kompletom, netko
drugi malo preuskim baršunastim hlačama. Najednom se sjeti Pollovog
pogreba. Svi su bili ondje, i mnogi drugi također. Bolje odjeveni, ozbiljniji.
Sad su se smijali, šalili, dobacivali si psovke i šarene karte, podrigivali, jeli
velike komade kolača. Onog dana svima su im u očima bile suze. Zbogom
pravom prijatelju, iskreno zbogom, ganuto, iz dubine srca. Ugleda ih
ponovno u onoj crkvi, bolnih mišića, u preuskim košuljama, ozbiljnih lica,
kako slušaju propovijed svećenika i izlaze u tišini. U dnu crkve plakale su
djevojke koje su pobjegle s nastave. Pallinine prijateljice, prijateljice s
noćnih izlazaka, točenog piva. Tog dana svi su ozbiljno patili. Svaka suza
bila je iskrena. Skriveni iza Ray Banica, Ballorame, metaliziranih naočala
ili tamnih Persolki, njihovi pogledi zasjajili su promatrajući onaj "Zbogom
Pollo" od crvenih krizantema. U potpisu "prijatelji". Bože, kako mu je

nedostajao. Pogled mu se načas zacaklio. Susretne nečiji osmijeh. Madda.
Stajala je u kutu zagrljena s nekim tipom kojeg je Step često viđao u
teretani. Nasmiješi joj se i skrene pogled.

Schellova kuća. Željezna rešetka u salonu koja ga je odvajala od ostatka
kuće, tamo gdje su živjeli roditelji. Onaj put kad su na televiziji prikazivali
Il cacciatore, svi su došli k Schellu vidjeti ga. Pollo nije primijetio da je na
drugoj polovici salona Schellova majka. Zapjevao je Cavatinu, zastao usred
arije, "samo jedan udarac", rekao je i strašno se podrignuo.

Schellova majka prestravljeno ga je pogledala iz svog naslonjača.
"Moj sin se druži sa životinjama." Pollo ju je tek tad opazio i umjesto da
se ispriča, bacio se na pod i počeo oponašati svinju, sve glasnije. Hook je na
to počeo lajati, on koji je toliko volio pse. Netko treći oponašao je konja.
Bunny je proizvodio čudne zvukove koji su trebali pripadati njegovom
nadimku, a Schello, umjesto da se razbjesni, skočio je na rešetku, uhvatio se
za nju, oponašao majmuna, češao se po glavi. I svi su urlali kao ludi, jedan
za drugim, oponašajući životinje zvjerskim krikovima, neljudskim
urlikanjem, kao pomahnitali, čak i nakon što je Schellova majka otišla.
Step otpije još malo piva. Pollo mu je nedostajao za umrijeti. Onaj put
ispred Gilde kad su se hineći da su čuvari vozila na parkiralištu odvezli
jednim Maseratijem s telefonom. Vozili su se naokolo cijelu noć, nazivali
sve žive, telefonirati prijateljima u Americi, ženskama koje su tek upoznali,
psovali još snene roditelje. Kad su otišli vratiti psa Giaccijevoj. Pollo ga
nije želio vratiti.
"U kurac, previše sam privržen Arnoldu. Taj pas je prava legenda. Zašto
ga moram vratiti onoj staroj vještici? Siguran sam da bi Arnold ostao sa
mnom, da može birati. K vragu, nikad u životu nije se tako zabavljao,
dajem mu da skače na kujice po čitav dan, spava sa mnom, jede bogovski,
što bi više mogao željeti?"
"Da, ali ga nisi uspio naučiti da ti donese bačeni štap ..."
"Još tjedan dana i naučio bi, siguran sam u to."
Step se nasmijao i pozvoniti su Giaccijevoj. Psa su joj ostavili privezanog
uz vrata zgrade s užetom oko vrata. Sakrili su se u blizini, iza jednog
automobila. Vidjeli su kako Giaccijeva poput munje trči kroz vrata,
odvezuje psa i grli ga. Rasplakala se privinuvši ga na grudi.
"Jebemu, gore od Merole", izdaleka je komentirao Pollo. Zatim se
dogodilo ono nevjerojatno.

Giaccijeva je otrgnula psu onaj njegov neobičan povodac i bacila ga
daleko od sebe. Tad se dogodilo. Arnold je skočio na tlo, brzo otrčao lajući
kao lud. Malo kasnije, vratio se Giaccijevoj s užetom u ustima, mašući
repom, ponosan na savršeno donošenje. Pollo nije mogao izdržati. Iskočio
je iza automobila vičući od sreće. "Znao sam! Kurac, znao sam! Uspio
je!!!"

Pollo je želio uzeti Arnolda. Giaccijeva je luđački vrištala trčeći prema
njima, pas nastavio netremice promatrati svoje dvoje neobičnih gospodara s
mnogo manje dvojbi od Bucka. Step je nakrcao prijatelja na motor vukući
ga za ruku, nakon čega su brzo pobjegli, urlajući kao tisuću puta ranije.
Danju, noću, bez upaljenih svjetala, urlajući dok ne ostanu bez daha, drski,
gospodari svega, gospodari života. Osjećali su se besmrtnima. Ona
ogromna tučnjava onaj put u Vetrinama. Došla je policija, a oni pobjegli
pijani, na motoru, dok se nisu zaustavili mrtvi umorni, daleko, napokon na
sigurnom. Pollo mu se nasmiješio. Step je ostao malo iznenađen. Nešto nije
bilo kako treba.

"K vragu, Pollo, nedostaje ti zub." Pollo je zabio lice u retrovizor motora.
"Istina."
Više se nije nasmiješio. Kasnije su se vratili u Vetrine. Lokal je već bio
zatvoren. Ostali su ispred njega sjedeći na stubama, razgovarajući, pušeći
cigaretu, sve do zore. Pollo je stalno gurao jezik u novu rupu u zubima i
zviždao, smijući se. Najzad je stigao Bandini, čistač, i oni se bacili na
koljena tražeći kao luđaci, među krhotinama razbijenih čaša, zemljanog
posuđa i opušaka. Dok ga nisu pronašli, bijelog, malenog, napuštenog u
jednom uglu pokraj jednog opuška Camel Lighta.
"Step, evo ga!" Pollo ga podigne kao otac koji pomaže djetetu da ustane,
s jednakom pomnjom, jednakom nježnošću, čisteći ga, skidajući mu vlati
trave s krvavih koljena. Zatim ga je, nostalgičan i bez zuba, stavio u kutiju
šibica i još pijan od onog zadnjeg piva u zoru, sretno zašuškao kutijom
pokraj uha. Bandini je napokon mogao početi čistiti. Pollo se popeo na
motor iza Stepa.
"Vozi me u bolnicu, želim da mi ga odmah stave natrag!"
"Pollo, to nije moguće, moraš ići zubaru."
"Na hitnoj će mi ga staviti u hipu!"
Uvijek tako tvrdoglav, taj put još tvrdoglaviji no inače, u neobičnoj
alkoholnoj uvjerenosti.
"Idemo ili ne?"

"Kako želiš ..." Step je brzo krenuo, još ludi od njega, jer je bio trezniji.
Letio je praznim ulicama urlajući iz sveg glasa podignutih stopala u punoj
brzini. Polio se čvrsto držao za nj ega.

"Koji kurac urlaš?"
"Pa ja sam bitna, nisam li?" Step je nastavio tako, kao luda ljudska sirena
u tom nijemom jutru uzduž Ulice Francia, Trgom Giochi Delfici, pa nizbrdo
Cassiom sve do bolnice.
Hitna pomoć bolnice San Pietro. Neki siroti jutarnji nesretnik, jedan
uneređeni crnac i uobičajeni hipohondar. Svi su nastojali shvatiti što je
ovom drugom, kome je gore, braća po nesreći, makar samo na jedan
trenutak, znatiželjni i zabavljeni tuđom nesrećom. Kad je došao red na
njega, Polio je objasnio što želi. Bolničari koji prenose bolesnike i
pseudoliječnici, obični bolničari u bijelim klompama prasnuli su u smijeh
šireći onim zrakom aseptičnim od alkohola svoj dašak kave i cigareta.
"Oh, Mario, donesi malo Bostika."
Polio udari tog šaljivdžiju i razbije mu usnicu, nastojeći da i on izbije
pokoji zub i uspijevajući u tome.
"Baš me zanima čemu ćeš se sad smijati!"
Step ga je odvukao odatle, spašavajući ga od srdžbe kolega onog
bolničara, sad posve budnih, od bolničkih čuvara koji još nisu ništa shvatili.
Polio je uzeo svoju dragocjenu kutiju šibica i njih dvojica su sa smijehom
nestali s onime što je bilo unutra, s njegovim zubom i još nečime, novim
sjećanjem, novim smijehom.
Strašan teret koji mu je sad pritiskao grudi.
"Kako si?"
Step se okrene. Bila je to Madda. Njezin osmijeh skriven rubom čaše
pune mjehurića, njezina kosa pjenušava kao i njezin pogled.
"Hoćeš gutljaj?" Gurne čašu prema njemu. Step joj se nasmiješi i podigne
svoje pivo.
"Ah." Madda je bila gotovo razočarana, ali je to pokušala prikriti.
"Što lijepoga radiš večeras? Gdje ćeš večerati?" Još mu se više približila.
"Još ne znam, nisam odlučio."
"Zašto ne ostaneš ovdje? Svi smo tu. Kao u stara vremena. Daj."
Step ju je načas netremice promatrao. Kolike noći, kolika strast. Trke s
njom na motoru iza njega, njezin vrt, prozor, njezino toplo, svježe tijelo,
Erosove pjesme. Onaj izazovan pogled, baš kao u tom trenutku. Step ju je
još malo promatrao. Opazio je momka u dnu prostorije koji ga je

znatiželjno odmjeravao, neraspoloženo, pitajući se bi li se trebao umiješati.
Još dalje, u nekom dijelu tog grada, u jednom automobilu, na nekom
tulumu, blizu nekog drugog, ugledao je jednu drugu djevojku. Upitao se
kako je to moguće. A ipak je sva bila u njegovom srcu. Step je provukao
ruku kroz Maddinu kosu. Nasmiješio joj se i odmahnuo glavom. Ona je
slegnula ramenima.

"Šteta."
Vratila se onom tipu opakog pogleda. Kad se okrenula, Stepa više nije
bilo. Na stubi je bila samo prazna limenka piva. Glazba sa sterea prikrila je
zvuk vrata koja su se zatvorila. Vani je sad bilo hladno. Step je dobro
zakopčao kožnu jaknu. Podigao je okovratnik i zaštitio vrat. Zatim je
gotovo protiv volje upalio motor. Kad ga je ugasio, bio je ispod Babine
zgrade. Ostao je ondje sjedeći na svojoj Hondi, promatrajući ljude koji
prolaze, u žurbi, ruku punih paketa. One koji su se znatiželjno zaustavljali
ispred izloga. Jedan momak i djevojka držali su se za ruke i pravili da ih
zanima nešto iza nekog izloga. Njihovi darovi sigurno su bili kod kuće, već
zamotani. Smijali su se, oboje sigurni da su dobro odabrali, i otišli su
odande ostavljajući prostor jednoj majci s djetetom, istoga nosa, ali različite
dobi. Portir je izašao iz svoje portirnice, načinio nekoliko koraka prema
ulazu i pozdravio Stepa kimnuvši glavom. Zatim se bez ijedne riječi vratio
u toplo. Step se pitao zna li. Kakva sam ja budala, pomisli. Vratari uvijek
sve znaju. Sigurno ju je vidio. Vjerojatno osobno poznaje onoga za kojeg
sam ja saznao samo telefonom.
"Halo?"
"Bog."
Načas je ostao bez riječi, ne znajući što bi rekao, ostavljajući prostor u
svom srcu da neobuzdano juri. Već dva mjeseca nije ovako lupalo. Zatim
najbanalnije pitanje: "Kako si?"
Zatim tisuću drugih, punih oduševljenja. Malo pomalo sve je izgubio, u
beskorisnim riječima, punim gradskih vijesti, starih novosti, barem za
njega. Zašto je nazvala? Slušao je njezine uzaludne riječi i svakog si časa
postavljao to pitanje. Zašto je nazvala? Najednom je znao.
"Step ... prohodala sam s drugime."
Ostao je bez riječi, pogođen kao nikad u životu, više nego od tisuću
udaraca šakom, rana, padova, više od snažnih udaraca glavom u lice, ujeda,
pramenova iščupane kose. Ohrabio se i iznova pronašao glas, pronašao ga u
dubini srca i primoran da izađe, da se kontrolira.

"Nadam se da ćeš biti sretna."
Nakon toga više ništa, šutnja. Spuštena slušalica, na svom mjestu,
nijema. Nije moguće. To je noćna mora. Želi vratiti vrijeme i želi, netom
prije no što je saznao, da se zaustavi, da više ne živi, da više ne ide naprijed.
Da ostane u jednoj čarobnoj, strašnoj ravnoteži. Ostao je sam u krevetu,
zarobljenik svog vlastitog uma, pretpostavke, neodređenih zamisli bez
oblika. Lica naslućenih osoba, mogućih ljubavnika pojavljivala su se i
međusobno miješala posuđujući si nosove, oči, usne, tijela. Zamišljao je nju
u tuđem zagrljaju. Njezino lice, blizu lica onog zamišljenog, ali svejedno
itekako stvarnog muškarca. Tad je ugledao njezin osmijeh. Pitao se kakav je
bio njihov prvi susret, prvi poljubac. Zamislio ju je kod kuće, kako se
nervozno sprema za izlazak, isprobava odjeću, uspoređuje boje, puna
oduševljenja, novosti. Osjetio je kako joj srce sretnije tuče na zvuk zvona
na ulaznim vratima. Vidio je kako izlazi kroz vrata zgrade, još ljepša jer je
on sad više nije imao. Vidio je kako ulazi u zacijelo skup automobil,
zabavljeno nekog pozdravlja poljupcem u obraz i odlazi s njime, već
razgovarajući. Svježi i pjenušavi, puni stvari koje je jedno drugome lako
reći, uživaju u mirisu ovog drugog i zajedničkim maštarijama. Ugleda
večeru pogleda i znakova pažnje, osmijeha, učtivosti, večeru kao iz filma.
Kasnije je vidi kako šeta negdje po gradu, daleko od njega, od njihovog
života, od tisuću uspomena. Vidi je kako spušta kosu kao i uvijek, ali sad za
nekog drugog, vidi je kako se smiješi i kako im se usne polako približavaju.
Tad osjeti patnju kao nikad ranije. Zatim se upita: ako postoji Bog, zašto je
to dopustio? Zašto je nije zaustavio? Zašto joj u tom času nije dao da vidi
nešto od mene, nešto divno, najljepšu uspomenu, tračak prošle ljubavi? Bilo
što što možda ne bi dalo život jednoj nepoznatoj budućnosti, prekasno, tom
već rođenom poljupcu.
Step osjeti hladne srse niz čitavo tijelo, lagano zadrhti. Zatim siđe s
motora i krene hodati. Nešto mu se svidjelo u jednoj trgovini. Ušao je i to
kupio. Kad je izašao, imao je osjećaj da će umrijeti. Jedna je Thema brzo
prošla ispred njega. Ali ne toliko brzo da se njihovi pogledi ne bi susreli. U
tom času, sve su jedno drugome rekli, silno patili, ovaj put ponovno
zajedno. Babi je bila tamo, u tom prozorskom oknu. Još su se malo slijedili
sa svojim starim uspomenama, novom tugom. Zatim je ona nestala u
ograđenom prostoru zgrade. On je ostao ondje, polako hodajući prema
svom motoru, zamišljen. Nije shvaćao što osjeća. Babi je bila ondje, blizu
njega, u kući u kojoj je proveo poslijepodneva, tajne noći kad su njezini bili

vani. A sad je pokraj nje bio onaj. Koji je on kurac? Kakve on ima veze u
njezinom životu? Zašto? Sjeo je na motor. Čekat će je. Sjetio se svega
onoga što mu je Babi uvijek govorila.

"Mrzim nasilnike, ako nastaviš činiti kako te je volja, nećemo više biti
zajedno, kunem ti se."

Strpio se. "U redu, promijenit ću se."
Kao onda u Classicu. Neki joj je tip dosađivao, netko je rekao njezino
ime i on ju je pozvao od stola. "Babi! Dođi sjedni s nama." Izigravao je
budalu sa svojim prijateljima, idiot. Step nije ni trepnuo. Ostao je posve
miran uz nju, smiješio se. Bez riječi je popio svoje pivo. Tad mu se ona
približila i šapnula mu u uho: "Volim te. Idemo kod mene?" Umjesto toga,
samo su se neko vrijeme ljubili ispred zgrade. Nažalost, njezini su se već
bili vratili. Babi mu je čestitala. "Eto, takvog te volim, dobro si postupio što
se nisi posvadio s onim kretenom. Promijenio si se, kao da si druga osoba."
On joj se nasmiješio, otpratio je do vrata. Čekao je da ih zatvori prije no što
se stuštio niz sutbe, skočio na svoj motor i odjurio u Classico.
Idiot nije ni shvatio odakle mu je stigao udarac. Našao se s prijateljima
izvan lokala, blizu vodoskoka, slomljenog nosa, posve razmrskanog. Jecao
je. Izgubio je volju izigravati simpatičnog tipa. Step se vratio kući i legao.
Ne bi uspio zaspati razmišljajući o onom tipu koji se zabavio izigravajući
šaljivdžiju s njegovom ženskom. Budala je platila, s pravom. Step je mirno
usnuo, nije mu se sviđalo biti netko drugi. Babi to nikad neće saznati. Za
nju, on se promijenio, više nije bio nasilnik.
Ali sad se situacija promijenila. Više nisu bili zajedno. Više se nije morao
skrivati. Nije morao biti netko drugi. Mogao je biti ono što jest, kako i kad
želi. Sad je bio slobodan. Nasilan i sam. Ponovno. Thema se zaustavila
ispred rampe. Pričekala da se rampa polako podigne i zatim se udaljila. Step
je upalio motor i ubacio u prvu. Brzo se spustio s pločnika i pošao za
automobilom. Tip je sad bio sam i brzo vozio. Step je dodao gas. Na znaku
za zaustavljanje morat će stati. Ispod Ulice Jacini bilo je prometa,
automobila u redu, svjetla kočnica. Thema se zaustavila. Step se nasmiješio,
približio automobilu. Tek što nije sišao s motora, kad je shvatio. Od kakve
bi bilo koristi odalamiti ga posred lica, vidjeti njegovu krv, čuti njegovo
stenjanje? Od kakve bi bilo koristi izbubati ga, uništiti mu automobil,
razbiti prozore njegovom glavom? Hoće li mu to vratiti nove sretne dane s
njom, njezin zaljubljeni pogled, njezino oduševljenje? Samo bi te večeri

zadovoljno zaspao. Možda čak ni to ... Već mu se činilo da čuje njezine
riječi.

"Jesi li vidio? Nisam se prevarila u tebi, nasilnik si! Nikad se nećeš
promijeniti!"

Tad je, ne gledajući u automobil, dao gas, mirno pretekao automobil,
slobodan, na svom motoru, spretan u prometu tog blagdanskog dana. Sam,
bez znatiželje, bez bijesa.

Sve je više ubrzavao osjećajući hladan vjetar na licu, noćni zrak koji mu
se uvlačio u jaknu.

Vidiš, Babi, nije istina što misliš. Promijenio sam se. Osim toga, zna se,
na Božić su svi bolji.

tep je ušao u kuću i prošao kroz salon, pa se najednom zaustavio. Iz
obližnje sobe dolazili su zvuci, veselo pjevanje. Otvorio je kuhinjska
vrata. Paolo je stajao uz štednjak i hrvao se s loncima. Nasmiješio mu
se kad ga je vidio.
"Hej, sva sreća da si došao, bojao sam se da se više nećeš vratiti! Jesi li
spreman za ovu legendarnu večeretinu?"
Step sjedne za stol. Nije bio raspoložen za šalu, ali bio je sretan da je
njegov brat zaboravio na prethodnu večer.
"Kako to da si ovdje? Zar nisi trebao ići na večeru kod Manuele?"
"To smo odgodili. Radije ću biti s bratom. Međutim, sklopit ćemo
sporazum. Čak i ako ti večeretina ne bude po volji, moje ćeš naočale
ostaviti na miru ..."
Paolo iz džepa sakoa izvuče nove novcate naočale. "Neću ti reći koliko
sam ih platio, jer ćeš kasnije reći da razmišljam samo o novcima. Međutim,
istina je, za Božić trgovci doista profitiraju!"
Paolo odloži na stol pokraj Stepa ogromnu zdjelu salate s rikolom,
kukuruzom i komadima gljiva.
"I, voilà! Francuska kuhinja!"
Step je primijetio da je stavio običnu svijetlu pregaču. Ona s cvjetnim
uzorkom koju mu je darovala Babi bila je obješena blizu sudopera. Upitao
se je li njegov brat mislio na to.
"Na stranu šala, kako to da nisi na večeri kod Manuele?"
"Što je to večeras, ispitivanje? Božić je, moramo biti sretni,
razgovarajmo o nečem drugom. Ružna je to priča."
"Žao mi je." Step je rukom uzeo zrno kukuruza iz zdjele sa salatom i
ubacio ga u usta.
"Da, hvala. Međutim, pokušaj ne smazati salatu, dobro? Slušaj, zašto ne
odeš odavde i ne počneš slagati stol? Stolnjak je ispod."

Step ustane, otvori ladicu i nasumce uzme jedan.
"Ne, uzmi onaj crveni. Čišći je, a uz to je i Božić. Usput, mama i tata su
telefonirati ... Htjeli su ti čestitati. Zašto ih ne nazoveš?"
"Pokušao sam ... Bilo je zauzeto." Step je otišao u salon. "Zašto ne
pokušaš sad ponovno?"
Step odluči ne odgovoriti.
"Kako želiš ... Rekao sam ti." Paolo si ofuri prst provjeravajući je li
tjestenina kuhana. I on odluči ne inzistirati.
Kasnije, sjedili su jedan sučelice drugome. Malo božićno drvce svijetlilo
je na obližnjem komadu pokućstva. Televizor je bio uključen, ali bez tona,
božićni voditelji govorili su uz veselu glazbu sa stereo uređaja.
"K vragu, Paolo, ova tjestenina je odlična. Ozbiljno."
"Treba joj još malo soli."
"Ne, meni je ovako dobra." U jednom času, ponovno je bio zarobljenik
misli, sjećanja. Babi je na sve stavljala još malo soli. Zadirkivao ju je jer je
to uvijek činila, na svako jelo, i prije no što bi ga kušala.
"Probaj ga, možda je već i preslano."
"Ne, ti to ne shvaćaš, ja baš volim soliti ..." Slatka tvrdoglavica. Ne, on to
nije shvaćao. Nije mogao shvatiti. Kako se to dogodilo? Kako to da je više
nema? Kako to da je s drugime? Ponovno je ugledao onaj automobil, u
sigurnoj vožnji. Zamislio ih je u njemu zajedno, zagrljene.
Mazohist ljubavi, željan patnje. On je neće moći voljeti kao što sam je ja
volio, neće je moći obožavati na taj način, neće znati primijetiti sve njezine
slatke pokrete, one male znakove na njezinom licu. Kao da je to samo
njemu bilo dopušteno vidjeti, upoznati pravi okus njezinih poljubaca, pravu
boju njezinih očiju, ono slatko buđenje, otvaranje, ono treptanje trepavica,
njezine izraze. Nijedan muškarac nikad više neće moći vidjeti ono što sam
ja vidio. On najmanje od svih. On stvaran, okrutan, materijalan. Tako ga je
zamislio, nesposobnog voljeti je, željnog samo njezina tijela, nesposobnog
vidjeti je doista, shvatiti je, poštovati je. Njega neće zabavljati njezini slatki
hirovi. On neće voljeti i njezinu malu ručicu, izgrižene nokte, njezina obla
stopala, onaj mali skriveni madež. Možda će ga vidjeti, to da, kakva strašna
patnja, ali nikad ga neće moći voljeti. Ne onoliko koliko ga je volio on, tad
ga otkrivajući prvi, sad ga se samo prisjećajući. Tuga mu zavlada očima.
Paolo ga zabrinuto pogleda.
"Baš je gadna, zar ne? Ako ti se ne jede, ostavi je. Imamo drugo jelo,
božanstveno."

Step podigne lice prema bratu i odmahne glavom nastojeći mu se
nasmiješiti.

"Ne, Pa', tjestenina je stvarno odlična."
"Želiš li razgovarati o tome?"
"Ne, gadna je to priča."
"Gora od moje?" Step kimne glavom. Nasmiješe se jedan drugome.
Bratski pogled u pravom smislu te riječi, možda tek tad prvi put u životu.
Zatim najednom, zazvoni zvono na ulaznim vratima. Dugi, odlučan zvuk
propara zrak, donoseći sa sobom radost i nadu. Step otrči do vrata, otvori ih.
"Bog, Step."
"Oh, bog, Pallina."
Pokuša sakriti razočaranje. "Dođi, uđi."
"Ne, hvala, samo sam ti došla čestitati. Donijela sam ti ovo." Pruži mu
mali paketić.
"Da ga odmah otvorim?"
Pallina kimne glavom. Step joj uzme paketić iz ruke i brzo ga odmota.
Drveni okvir i u njemu najljepši dar koji je ikad mogao zamisliti. On i Pollo
na motoru, zagrljeni, kratkih kosa, podignutih nogu, sa smijehom na vjetru.
Nešto ga zaboli u dubini duše.
"Pallina, prekrasna je. Hvala ti."
"Bože, Step, kako mi nedostaje."
"I meni." Tek tada opazi kako je Pallina odjevena. Koliko je puta vidio tu
traper jaknu na njezinom motoru, koliko je puta prijateljski lupnuo po
leđima, snažno, veselo. Nasmiješe se jedno drugome.
"Step, mogu te nešto zamoliti?"
"Sve što želiš."
"Zagrli me."
Step joj je bojažljivo prišao, raširio ruke i uhvatio je u naručje, misleći na
svog prijatelja, na to koliko je bila zaljubljena u njega.
"Stisni me čvrsto, čvršće. Onako kako je on to činio. Znaš, uvijek mi je
govorio ... Ovako mi više nikad nećeš pobjeći. Zauvijek ćeš ostati sa
mnom." Pallina nasloni glavu na njegovo rame.
"A umjesto toga je on otišao."
Pallina se rasplače. "Umrijet ću od uspomena, Step. Obožavao te je.
Govorio je da ga samo ti razumiješ, da ste vas dvojica jednaki."
Step se zagledao u daljinu. Vrata su bila pritvorena. Privinuo ju je čvršće,
snažnije.

"Nije istina, Pallina. Bio je mnogo bolji od mene."
"Da, istina." Nasmiješi se šmrcajući. Pallina se odvoji od njega.
"Dobro, sad idem kući."
"Da te odvezem?"
"Ne, hvala. Čeka me Dema."
"Pozdravi ga u moje ime."
"Sretan Božić, Step."
"Sretan Božić."
Gledao ju je kako ulazi u dizalo. Pallina mu se još jednom nasmiješila,
zatvorila vrata i pritisnula gumb. Dok se spuštala, iz jakne je izvukla svoju
kutiju Camel Lighta. Zapalila je zadnju cigaretu, onu okrenutu naopačke.
Ali popušila ju je s tugom, bez nade. Znala je da je njezin jedini, pravi san,
neostvariv.
Step je otišao u svoju sobu i stavio fotografiju na ormarić, a zatim se
vratio za stol. Uz njegov tanjur, ležao je zamotani paket.
"Što je to?"
"Tvoj dar." Paolo mu se nasmiješi. "Ne znaš da se za Božić razmjenjuju
darovi?"
Step počne razmotavati paket. Paolo ga je zabavljeno promatrao.
"Vidio sam da si jučer spalio sve svoje stripove i pomislio sam da sad
više nemaš što čitati."
Step posve razmota dar. Došlo mu je da prasne u smijeh.
Zovem se Tex. Strip koji je najviše mrzio.
"Ako ti se ne sviđa, možeš ga zamijeniti."
"Šališ se, Paolo, hvala ti. Nisam ga imao. Čekaj čas, i ja imam nešto za
tebe."
Malo kasnije, vratio se iz svoje sobe s jednom kutijom. Kupio ju je tog
poslijepodneva dok je čekao ispred Babine zgrade.
Prije no što ju je vidio. Radije nije mislio o tome.
"Izvoli."
Paolo uzme dar i otvori ga. U rukama mu se pojavi par Balloraminih
tamnih naočala. Step mu se nasmiješi.
"Iste su kao moje. Ove su izdržljive, nikad se neće razbiti. Čak ni ako ti
ih netko baci na pod." Nasmiješi mu se. "Usput, ne možeš ih zamijeniti."
Paolo ih stavi na oči. "Kako mi stoje?"
"Super! K vragu, izgledaš opako. Pomalo me hvata strah." Zatim se
najednom pojavi u njegovim mislima, blistava, savršena, zabavna.

"Čuj, Pa', imam jednu zamisao, ali nemoj reći ne kao obično. Danas je
Božić, ne možeš me odbiti!"

Hladan vjetar mrsio mu je kosu.
"Step, možeš li usporiti?"
"Ali ne vozim više od osamdeset."
"U gradu ne bi smio ići više od pedeset."
"Smiri se, znam da ti se sviđa." Step ubrza. Paolo ga čvrsto zagrli, čvršće

se priljubi. Motor je brzo jurio ulicama grada, prelazeći preko raskršća,
preko žutih svjetala na semaforu, tih, spretan. Dva brata bila su na njemu,
zagrljena. Paolova kravata oslobodila se iz sakoa i veselo lepršala u noći
svojim ozbiljnim rombovima. Malo više, ispod novih tamnih naočala, Paolo
je prestravljeno promatrao cestu, spreman zamijetiti svaku opasnost. Step je
mirno vozio. Vjetar je milovao njegove Balloramice. Neke su osobe brzo
parkirale ispred crkve. Išle su na misu. Božićna pobožnost, molitve otežane
okusom kolača. Načas i on poželi ući, nešto zamoliti, moliti.

Ali zatim se upita što bi Bogu značio momak kao on, jedan takav. Ništa.
Bog je sretan. On ima zvijezde. Pogleda uvis, u nebo. Jasne, pojavljivale su
se na nebu sjajeći u tisućama. Najednom mu se to plavetnilo učini dalekim
kao nikad ranije, nedostižnim. Ubrza dok ga je vjetar udarao u lice, a oči
mu polako počele suziti, ne samo od hladnoće. Osjeti kako se Paolo privija
uz njega.

"Daj, Step, nemoj juriti. Bojim se!"
I ja se bojim, Paolo. Bojim se dana koji će doći, da neću moći izdržati,
bojim se onog čega više nemam, onoga što će vjetar odnijeti. Malo otpusti
gas. Nježno uspori. Načas mu se učini da čuje Pollov smijeh. Onaj glasan,
radostan smijeh. Ugleda njegovo lice, začuje njegov prijateljski glas.
"Kurac, Step, zabavljamo se, zar ne?" Piva niz grlo, neprospavane noći,
uvijek zajedno, uvijek veseli, sa željom za životom, za tučnjavom, s
podijeljenom cigaretom i mnoštvom snova. Tad ponovno doda gas.
Najednom, naglo. Paolo poviče, a motor se podigne na stražnji kotač. Step
nastavi tako, ubrzavajući na samo jednom kotaču, kao u dobra vremena,
smiješeći se onom buketu cvijeća uz rub ceste.
Dalje, mnogo dalje, na trosjedu jedne otmjene kuće, dva naga tijela su se
milovala.
"Prekrasna si." Ona se stidljivo nasmiješi, još uvijek malo tuđa.
"Što je to?"

Lagana nelagoda. "Ništa, tetovaža."
"Orao, zar ne?"
Gorka laž. "Da, dala sam je napraviti s prijateljicom."
U tom trenutku nije zapjevao nijedan pijetao. Ali nju je svejedno obuzeo
osjećaj tuge. I loša radijska sudbina namjerila se protiv nje, gotovo da je
kazni. Through the barricades. Njihova stara pjesma. Babi se rasplače.
"Zašto plačeš?"
"Ne znam."
Nije pronašla nijedan odgovor. Možda zato što ih nije bilo.
Drugdje su se ljudi zabavljali i vikali. Šareni žetoni padali su na zelenu
čohu. Umorne bake vozili su kući. Jedna mlada brineta usnula je
romantično privijajući jastuk. Sanjala je da će sresti onog momka kojeg je
vidjela u prolazu.

Kotač je nježno dodirnuo tlo, onako kako se i podigao, bez poteškoća.
Paolo je ponovno prodisao. Step je usporio. Nasmiješio se.
Bilo je ljeto. Obojica su bili mali. Njihova majka i otac bili su ondje,

sretni ispod suncobrana. Razgovarali su na dvije nebeskomodre ležaljke,
one s imenom hotela. Step je izašao iz vode i potrčao prema njima, mokre
kose, sa slanim kapljicama koje su mu se spuštale sve do usana.

"Mama, gladan sam!"
"Najprije presvuci kupaći pa ću ti dati pizze."
Tad ga je majka ogrnula velikim ručnikom. S osmijehom mu ga je držala
oko ramena. On je poslušno skinuo mokre kupaće gaćice. Zatim je, u strahu
da će ostati nag, brzo navukao one suhe. Pokušao ih je ne zaprljati mokrim
pijeskom, tamnijim, s njegovih nogu. Nije uspio. Svejedno se nasmiješio.
Majka ga je poljubila. Imala je meke, tople usne i mirisala na sunce i
kremu. Step je sretno otrčao, sa svojim komadom pizze bez nadjeva u ruci.
Mekom, još vrućom, s hrskavim rubom, baš onakvom kakvu je volio.
Malo pomalo motor se nagnuo. Bilo je vrijeme da se vrate kući. Bilo je
vrijeme da počne iznova, polako, bez trzaja motora. Bez mnogo
razmišljanja. S jednim jedinim pitanjem. Hoću li se ikad vratiti onamo, na
ono teško dosezljivo mjesto. Ondje, gdje se sve čini ljepšim. I u tom istom
času kad si je postavio to pitanje, nažalost je već znao i odgovor.