Federico Moccia-Tri metra iznad neba

"Oh, ništa, znaš kakva je ... Ona je žena od tisuću teorija i nula prakse, ili
umalo tako."

Pallina se nasmije i malo bolje pogleda Demu. Pogledi im se načas
sretnu. Nadajmo se da Babi ovaj put nije u pravu.

"Dođi, idemo plesati ..." Pallina ga uhvati za ruku i povuče među plesače.
Neki dečki blizu stola sa sendvičima razgovarali su o budućim
nogometnim transferima. Svi su s nadom vjerovali u svoju momčad. Svi su
nevjerojatno izvanrednim igračima proglašavali nogometaše s teško
izgovorivim prezimenima, naročito kroz ta prepuna usta, čak i u slučaju
jednostavnog Schillacija. Chicco Brandelli je gurnuo prste ispod krpe
sendviča. Tražio je u prvom redu, već napola pojedenom, zatim i u onima
tek načetima. Nema pomoći! Netko mu je već maznuo sve sa lososom.
Odlučio se za jedan s gljivama, klasičan predzadnji prije onoga s tvrdom
koricom. Zagrizao je sendvič i upravo u tom trenutku opazio Babi koja je
prolazila. Odložio je ono što je ostalo od njegova sendviča na rub jednog
tanjura, sakrio tanjur ispod papirnatog ubrusa sa zlatnim slovom R i zatim,
progutavši onaj komad koji mu je već bio u ustima, uputio se prema njoj.
Babi je prišla jednoj veoma otmjenoj djevojci.
"Bog, Roby, sretan rođendan!"
"Oh, Babi, bog!" Izmijenile su dva iskrena poljupca.
"Je li ti se svidio dar?"
"Predivan je, stvarno. Baš ono što mi je trebalo."
"Znale smo ... Bila je to moja zamisao. Na kraju krajeva, stalno si
izostajala s prvih satova, a nije baš da daleko stanuješ."
"Upravo to i jest razlog, uvijek mislim da ću stići u zadnji čas, ali
ponovno zaspem, a onda očajnički jurim motorićem. S vašim ću se darom
super ugodno buditi. Hvala."
"Što ste joj darovale?" Babi se okrenula s osmijehom, ali je ugledavši
Chicca promijenila izraz lica.
"Bog, Chicco."
"Darovale su mi predivnu radio-budilicu."
"Ah, jako zgodno, ozbiljno."
"Znaš, i on mi je darovao nešto predivno."
"Da? Što?"
"Jastuk sav od čipke. Već sam ga stavila na krevet."
"Pazi, sigurno će te tražiti da ga iskušaš." Babi se usiljeno nasmiješila
Brandelliju i zaputila prema terasi. Roberta ju je promatrala.

"Meni se jastuk jako svidio." Istinu govoreći, svidjelo bi joj se i iskušati
ga s njim. "Stvarno."

Chicco joj se nasmiješio. "Vjerujem ti. Ispričaj me."
"Ali ... tek što nisu poslužili tjesteninu ..." povikala je Roberta za
njegovim leđima, pokušavajući ga nekako zaustaviti.
Na terasi s mekim naslonjačima i svijetlim jastucima s izvezenim
cvjetovima, nalazila se sjenica s prigušenom rasvjetom skrivenom iza
bujnog bilja. Jasmin se uspinjao uz ogradu. Jedna grana mlađa od ostalih
još nije stigla do vrha. Njihala se na povjetarcu, odvajajući mlade svjetlije
listove od malih skrivenih pupoljaka. Babi je napravila nekoliko koraka po
crvenim pločicama. Svjež večernji lahor mrsio joj je kosu i milovao joj
kožu odnoseći s nje malo mirisa i ostavljajući samo poneki lagani drhtaj.
Jakna joj je zalepršala na vjetru, lagano zadržana u desnom džepu, ondje
gdje je stavila ključeve kuće, teške i brojne kao i bitke koje je vojevala sa
svojim roditeljima ne bi li ih dobila.
Položila je dlanove na rub balkona. Sklopila oči i udahnula taj svježi
večernji miris. Na grudima su joj se pojavila dva mala znaka želje.
"Što moram učiniti da bi mi oprostila?"
Babi se nasmiješila u sebi i navukla jaknu preko grudi. "Što nisi trebao
učiniti da bi me razljutio."
Chicco joj je prišao, i sam pogledao tik ispred sebe.
"Noć je prekrasna ... Glupo je potratiti je na svađu."
"Ja se jako volim svađati."
Babi se okrenula prema njemu.
"Primijetio sam. Zato mislim da sam savršen za tebe. Svađat ćemo se da
je to čudo ..."
"Ali volim se i miriti ... Dapače, to mi je najdraže. Međutim, s tobom, ne
znam zašto, ali nikako ti ne uspijevam oprostiti."
"To je zato što si neodlučna. Malo ti odgovara biti sa mnom, malo ne.
Klasika! To je tipično za sve žene."
"Eto, te `sve', to je tvoja propast ..."
Babi se ponovno okrenula i pogledala preko ograde.
"Uz to, tvoj ton je nepodnošljiv. Vjeruješ da su `sve' žene pred tvojim
nogama."
"Nije da vjerujem, to je, nažalost, tako. Ide mi na živce, ali nema pomoći.
Na primjer, ti si se šalila s Robertom, ali možeš si misliti kako ne bi voljela
isprobati onaj jastuk sa mnom."

"To je neosporno. Kad smo već kod toga, kakva je, isprobala bi ga s
hrpetinom frajera ... Zato ne isprobava."

"Predajem se. Je li ti se svidio film neku večer?"
"Da su me barem pustili da ga gledam!"
"Rekao sam da se predajem. Čuj, izgleda da ću ti morati poslati vrpcu.
Tako ćeš ga vidjeti u miru, kod kuće, sama, bez ikoga tko te uznemirava.
Kad smo već kod toga, znaš što su mi rekli?"
"Što?"
"Da je puno veći užitak kad je s okusom vrhnja."
Babi se okrenula prema njemu i pokušala ga udariti smijući se.
"Svinjo!"
Chicco joj je zaustavio ruku u zraku.
"Stoj! Šalio sam se. Mir?"
Lica su im bila blizu jedno drugome. Babi ga je pogledala u oči: bile su
veoma lijepe, gotovo kao njegov osmijeh.
"Mir" se predao.
Chicco joj se približio i lagano je poljubio u usta. Tek što se taj poljubac
nije pretvorio u nešto dublje, kad se Babi odmaknula od njega i zagledala u
daljinu.
"Kakva fenomenalna noć, vidi kakav mjesec!"
Chicco je podigao pogled ka nebu, uzdišući.
Nekoliko laganih oblaka sporo je plovilo modrim nebom.
Milovali su mjesec, prekrivši se svjetlom, na mahove postajući svjetliji,
bojeći svoje obrise srebrom.
"Lijepa je, nije li?"
Chicco je odgovorio jednostavnim "da", ne uviđajući svu ljepotu te noći.
Babi se zagledala u daljinu. Kuće, krovovi, livade na rubovima grada,
redovi visokih borova, jedna duga ulica, svjetla nekog automobila, daleki
zvukovi. Da je barem bolje vidjela, opazila bi one dečke koji se pretječu, uz
glasan smijeh i trubljenje.
Možda bi prepoznala onog tipa na motoru. Onog istog koji joj se približio
jedno jutro dok je išla u školu. Još su bili predaleko da bi ga mogla
prepoznati. Međutim, brzo su se približavali.
Chicco ju je zagrlio i dodirnuo joj kosu.
"Večeras si predivna."
"Večeras?"
"Uvijek."

"Tako je već bolje."
Babi je dopustila da je poljubi.
Malo niže, jedan Golf 16 s ispušnim ventilima noćno modre boje
parkirao se na pločniku, zastrugavši prednjim branikom.
Momak koji je izašao iz njega nije se ni potrudio provjeriti je li počinio
kakvu štetu.
"Jesi li sigurna da je ovdje?"
"Sto posto!"
Djevojka koja je s njim izašla iz automobila izvukla je neki papirić iz
crne torbice s obrnutim malim slovima F.
"Evo ovdje. Roberta Micchi ima zadovoljstvo pozvati ..." Preskočila je
ostatak pozivnice kako bi odmah stigla do adrese. Onaj je momak bio brži i
odmah pronašao prezime na portafonu.
"Evo ga. Micchi."
Pritisnuo je gumb. Čuo se neki čudan zvuk, a ostala su se prezimena
lagano osvijetlila. Djevojka je vratila pozivnicu u torbicu.
"Da, baš je ovdje. Ulica Cassia 1130."

nogo dalje, u istome gradu. U savršeno bijeloj uniformi, s malo kose
na glavi i lagano znojan, jedan debeli konobar prolazio je između
uzvanika. Nosio je srebrni pladanj. Svako toliko, jedna bi ruka
iskočila iz skupinice osoba i uzela lagani koktel s mjehurićima i komadićem
voća koji je plivao u čaši. Druga, brža, odložila bi praznu čašu. Malo niže,
kroz velika, savršeno prozirna staklena vrata, rijeka je sporo protjecala
između visokih stabala i drevnih mostova. Konobar je malo bolje namjestio
netom pristiglu praznu čašu, s tragom ruža na rubu. Taj je trag bio vidljiviji
od onih već ostavljenih na drugim čašama. Savršeno se vidjelo gdje je žena
pila i kakve je usne imala. Konobar je pomislio kako bi bilo zabavno
prepoznavati žene po čašama. Po erotskim digitalnim otiscima. S tom
malom zabavom, ušao je u kuhinju gdje je brzo zaboravio tu maštariju u
stilu Sherlocka Holmesa. Kuharica ga je izgrdila, podsjećajući ga da odnese
pladnjeve s prženim jelima.
"Draga, izgledaš fenomenalno."
U salonu, jedna se žena jarko obojane kose okrenula prema prijateljici i
nasmiješila se prihvaćajući igru. "Jesi li nešto učinila sa sobom?"
"Jesam, našla sam ljubavnika."
"Ma nemoj? Čime se bavi?"
"Plastični je kirurg."
Obje su se nasmijale. Zatim je, uzimajući prženu artičoku koja se
nažalost u tom trenutku našla ispred nje, priznala svoju tajnu.
"Upisala sam se u teretanu Barbare Bouchet."
"Je li? I, kako je?"
"Fenomenalno! Moraš doći."
"Svakako." I iako ju je željela upitati koliko košta mjesečno, pomislila je
kako će biti bolje da to otkrije na svoj trošak, u doslovnom smislu te riječi.

Zatim je, u nadi da je riječ o iznosu nedvojbeno manjem od realnog, uzela
pečenu mozzarellu i veselo je progutala, ionako će je brzo probaviti.

Po veličanstvenim sagovima geometrijskih uzoraka pomalo izblijedjelih
boja, klizile su otmjene večernje cipele. Iznad njih, dublji dekoltei otkrivali
su više no što je trebalo nekolicini sivih, tamnijih ili svjetlijih sakoa, svaki s
besprijekornim košuljama. Kravate u boji i prema osobnom odabiru,
govorile su malo više od jednostavnih razgovora onih koji su ih nosili.

"Kupio sam Alessandri studio u Ulici Parioli."
"Znaš da se Bandinijeva kćerka udaje?"
"Gdje si kupio to odijelo?"
"Ta ti boja odlično pristaje uz kosu."
"Izgleda da ona ima drugog."
"Da, ovaj najnovije film sa Seanom Conneryjem silno mi se svidio."
"Hoćeš se kladiti? U tom slučaju, sebi uzimam pobjedu, a tebi dajem
neriješeno i poraz."
Našminkana lica, savršena ili malo jače našminkana kako bi sakrila
dolazak mudrosti i uspomena, i savršeno glatki obrazi, rezultat modernih
električnih brijaćih aparata i skupocjenih losiona poslije brijanja, odgovarali
su jedni drugima s osmijehom.
"Znaš, Alessandra je odlučila otvoriti novi grafički studio. Uostalom, ako
je to ono što želi ... Naravno, meni bi bilo draže da dođe raditi sa mnom."
"Da, ali ja njega znam, on je sin Simone Bertilli. Znaš, one koja se udala
za Paolovog brata ..."
"Neću ti reći, jer ako ti kažem, i ti ćeš ga kupiti ..."
"Dosađivala sam se i tako sam otišla k Raffaelu s jednim časopisom u
kojem sam vidjela boju koja mi se svidjela i rekla mu: "Evo, želim ovo."
"Shvaćam je, tako je dosadan ... dovoljno ga je gledati dok igra gin."
"Htjela sam ga pogledati neku večer, ali smo izašli s Giorgiom i
Danielom koji su ga već gledali."
"U redu. Znaš što ću ti reći? Igrat ćemo u sto tisuća lira za svaki netočno
pogođen rezultat na kraju prvenstva."
Malo dalje, netko se upustio u raspravu o Srednjem Istoku, na granici
fantastične politike. Drugi je citirao iz knjige najnovijeg dobitnika
književne nagrade Strega, koju je ovlaš prolistao u krevetu, predugo ostavio
na noćnom ormariću i na kraju posudio prijatelju, možda malo manje
intelektualnom i nedvojbeno škrtijem. Claudio je prasnuo u smijeh:

"Naravno, Ferruccio je takav. Poznajem ga od rane mladosti i nimalo se
nije promijenio."

"A automobil, kako je završio?"
"Uništen. Samo mu je telefon ostao čitav. Nazvao je s njega da ga dođu
pokupiti."
Zatim, dok je slušao nabrajanje milijunskih šteta koje su se uvećavale
dok se prepričavala ta neobična zgoda, Claudio je izvukao kutiju Marlbora i
zapalio cigaretu. Ispuhnuo je dim, uživajući čitavim bićem. Taj puni okus
posve ga je obuzeo i na trenutak je zaboravio kako je onom jadniku koji se
sudario s Ferrucciom. Mnogo manje sretno. On nije imao telefon u
automobilu, a čak i da ga je imao, ne bi ga bio mogao upotrijebiti. Možda bi
ga u budućnosti, s novcima od osiguranja, mogao dati ugraditi, ali s kime bi
razgovarao? Nažalost, supruga je sjedila pokraj njega, i sin ...
"Da je bar bio nedonošče ..."
Dariova šala bila je grozna, ali druge je nasmijala, pa se i Claudio
nasmiješio. Povukao je još jedan dim i stresao pepeo u obližnju pepeljaru.
"Hej, ta ti je kravata predivna."
"Hvala."
"Stvarno ti odlično stoji, ozbiljno." Claudio je ponosno pokazao svoju
bordo kravatu, a zatim nagonski spustio cigaretu i potražio pogledom
Raffaellu. Osvrćući se oko sebe, opazio je nekoliko netom pristiglih lica,
pozdravio ih osmijehom i zatim, ne pronašavši Raffaellu, mirnije povukao
novi dim.
"Jako je lijepa, zar ne? Dar od Raffaelle."
Niski stolić od slonove kosti, i na njemu masline i pistacije u malim
srebrnim zdjelicama. Jedna tanka ruka s lijepo njegovanim noktima pustila
je da padnu dvije simetrične lupine jedne pistacije.
"Zabrinuta sam za kćerku."
"Zašto?"
Raffaella je uspjela djelovati prilično zainteresirano, barem toliko da joj
se Marina povjeri dalje.
"Izlazi s jednim niškoristi, jednim zgubidanom, jednim koji je stalno na
ulici."
"Koliko se dugo viđaju?"
"Jučer su proslavili šest mjeseci. Saznala sam to od sina. Znaš što je taj
dripac učinio, znaš što?"

Raffaella je ispustila iz ruke zatvorenu pistaciju. Sad je bila iskreno
zainteresirana.

"Ne, reci mi."
"Odveo ju je u neku piceriju. Zamisli ti to! U neku piceriju u Ulici
Vittorio."
"Znaš, ti klinci još ne zarađuju, možda roditelji ..."
"Da, ali tko zna iz kakve je obitelji ... Donio joj je dvanaest bijednik ruža,
ružnih, malih, onakvih kojima otpadnu sve latice čim ih uneseš u kuću.
Sigurno ih je kupio na semaforu. Jutros u kuhinji, upitala sam je: `Gloria,
kakav je ovo užas?' `Mama, da se nisi usudila baciti ih.' Zamisli! Ali kad se
vratila iz škole, više ih nije bilo. Rekla sam joj da ih je bacila Ziva, naša
Filipinka, a ona je počela urlati i otišla zalupivši vratima."
"U takvim je stvarima apsolutno ne smiješ sprečavati, jer će u protivnom
biti još gore, Gloria će se zainatiti. Pusti ih, vidjet ćeš da će prestati samo od
sebe. Ako su toliko različiti ... Je li se kasnije vratila?"
"Ne, telefonirala je da će prespavati kod Piristi, one lijepe plave cure, one
malo bucmaste, Giovannine kćerke. On je upravitelj u Serfimu, ona se sva
zategnula. S pravom, ako si može priuštiti."
"Ozbiljno? Ali ništa se ne vidi ..."
"Koriste ovu novu tehniku, u kojoj ti zatežu kožu iza ušiju. Savršeno je
nevidljiva. Onda, bi li mogla izaći s Babi? To bi me silno razveselilo."
"Naravno, zašto uopće pitaš? Reći ću joj da je nazove."
Raffaella si je najzad dopustila jednu pistaciju. Bila je otvorenija od
ostalih. Zagrizla je lupinu i pistacija se nije dobro provela.
"Filippo! Raffaella je rekla da će nagovoriti Babi da povede Gloriju sa
svojim društvom."
"Odlično, hvala ti."
Filippo, muškarac staloženog lica mladenačkog izgleda, kao da je također
bio zainteresiraniji za pistacije nego za zbivanja u životu njegove kćerke.
Nagnuo se prema stoliću i uzeo baš onu koju je Raffaella već odabrala za
svoju sljedeću žrtvu. Sumnjičavo je bacila pogled iza njegovih ušiju, tražeći
i na njemu trag te nenadane mladosti.
"Bog, Claudio."
"Prekrasna si."
Zahvalila mu je savršenim osmijehom, lagano ga okrznula i udaljila se s
kaniranom kosom od najmanje sto pedeset tisuća lira. Je li to učinila
namjerno? U njegovim mislima, duga je haljina polako kliznula i zamislio

je kakvo rublje nosi ispod nje, ali ga je obuzela sumnja: je li uopće imala
donje rublje? Upravo u tom trenutku, opazio je da mu se približava
Raffaella. Claudio je povukao još jedan, zadnji dim cigarete i brzo je ugasio
u pepeljari.

"Uskoro ćemo početi igrati. Preporučujem ti da ne činiš što i inače. Ja ću
sve obaviti, pobijedit ću i na kraju će biti neriješeno jer ti nećeš imati
dovoljno bodova. Kad ne dobiješ kartu, nakon nekog vremena kad ne
skupiš gin, položi karte."

"A ako mi protivnik utrpa svoje?"
" Položi karte."
Claudio se smireno nasmiješio. "Da, draga, kako želiš." Cigareta je prošla
nezamijećena.
"Usput, rekla sam ti da ne pušiš."
Prevario se.
"Samo jedna, neće mi naškoditi ..."
"Jedna ili deset ... Smrad je to što mi smeta."
Raffaella se udaljila prema zelenom stolu. I drugi su uzvanici zauzeli
svoja mjesta. Ništa joj nije promicalo. Smještajući se, Raffaella je
samozadovoljno odmjerila onu ženu s kanom od sto pedeset tisuća lira.
Claudio se načas pobojao da može i čitati misli.

roslavit ćemo sutra za ručkom."
"Ali mama, ostanite barem na torti!"
"Pentesijevi nas očekuju, ne možemo ne otići. Roberta, daj, sutra

ćemo biti zajedno i otvorit ćemo darove. Vidjet ćeš što smo ti tvoj otac i ja
kupili."

Zvuk portafona prekinuo je razgovor.
"U redu, mama, kako želiš."
Roberta, euforična zbog svojih osamnaest godina, zbog proslave koja se
savršeno odvijala, otrčala je do portafona.
"Ja ću se javiti", preduhitrila je nekog tipa koji je prolazio onuda s
tanjurom punim malih pizza i iz nekog neobičnog razloga odlučio
odgovoriti na zvono.
Robertini roditelji prošli su kroz salon.
"Doviđenja, djeco." Uslijedilo je poneko lijepo odgojeno, "Doviđenja,
gospođo", poneko prisno "Bog, Claudia". Jedan mladić neizmjerno
pristojniji od ostalih ustao je s divana, gotovo skočivši u stay mirno. Majka
se kratko osmjehnula, pogledala lijevu i desnu stranu prostorije, i izašla s
jednim općim "lijepo se zabavite", za one pristojno odgojene i one koji to
nisu. Kad su se vrata zatvorila, svi su ponovno zauzeli svoje položaje, više-
manje nastojeći držati se njezina savjeta.
"Koja Francesca?"
"Giacomini, ona plava."
"Ah, da, što moram reći?"
"Ništa, ako mi otvoriš. Ja sam joj brat, moram joj ostaviti ključeve."
Roberta je pritisnula gumb portafona i zatim to ponovila kako bi bila
sigurnija da je otvorila. Otišla je u kuhinju, dodirnula dvije velike Coca-
Cole u zamrzivaču na dnu. Bile su dovoljno hladne pa ih je izvadila i
desnom nogom zatvorila vrata zamrzivača i uputila se prema salonu. Naišla

je na jednu plavokosu djevojku koja je razgovarala s nekim momkom
zalizane kose.

"Francesca, dolazi ti brat, donosi ti ključeve."
"Ah ..." bilo je jedino što je Francesca uspjela odgovoriti. "Hvala."
Izgovorivši to, ostala je otvorenih usta. Onaj nalickani mladić izgubio je
ponešto svoje statičnosti i dopustio si malo blage začuđenosti.
"France, zar nešto nije u redu?"
"Ne, sve je u redu, osim što sam ja jedinica."
Izlazeći iz zgrade, Robertine roditelje odgurnula je skupina uzbuđenih
mladića koji su galamili od sreće i punom brzinom grabili stubama,
preskačući ponekad tri odjednom, urlajući i smijući se. Zadnji se zaustavio
ispred njih i nespretno naklonio. "Večer." Nakon toga je i on odjurio.
Schella je uvijek zabavljalo svakog zadirkivati.
"Tko bi mogli biti ovi neobuzdani mladići?"
"Ma ... Možda su prijatelji onog dečka s drugog kata, onog Marina. Druži
se samo s ološem." Umireni tom pretpostavkom, uputili su se prema svojoj
Themi s telefonom.
"Evo, tu smo." Sicilijanac i Hook prvi su pročitali pločicu s imenom na
zvonu na četvrtom katu. "Micchi, zar ne?" Stigao je i zadihan Schello. "Da,
ali zašto nismo išli dizalom?"
"Bilo je zauzeto."
Upravo u tom trenutku, vrata dizala su se otvorila i iz njega su izašla dva
slična tipa, s naočalama, u žutim jaknama i tamnosivim flanelskim hlačama.
Jedan od te dvojice dopustio si je malu slobodu: imao je košulju s modrim
četverokutima, umjesto jednobojne kao onaj drugi. Mala manifestacija
ekscentričnosti, koju je gotovo odmah upropastila kravata oko njegova
vrata: grozna, u posvemašnjem neskladu s dvije djevojke u njihovoj pratnji.
Vidjevši ih, njih četvero odmah su prekinuli neki glupi razgovor.
"Kakva čudovišta."
Schello je povratio dah. Onaj ekstravagantniji tip stigao je do zvona s
jednim slabašnim "oprostite" i pozvonio. Vrata su se otvorila gotovo istog
trenutka.
"Bog Roberta."
"Alvise, kasniš!"
Kažnjen je već na krštenju.
"Marta, Giovanna, uđite."
Ostalo troje zaputilo se s odmorišta na stubama kroz špalir mišića.

"Ovo je Giorgio." Predstavio je svog prijatelja s modrom košuljom koji je
nadahnuto rekao "sretan rođendan" i ušao.

Roberta je ostala na vratima. Promatrala je mišićave, raščupane mladiće.
Odjeveni su pomalo nekonvencionalno, bila je ljubazna pomisliti.

"Mogu li vam kako pomoći?"
Schello se progurao do nje. "Tražim Francescu, ja sam joj brat."
Kao nekom čarolijom, Francesca se pojavila na vratima, u pratnji onog
nalickanog tipa.
"Ah, evo, došao ti je brat."
Roberta se udaljila. Francesca je zabrinuto pogledala momke.
"Koji bi od vas trebao biti moj brat?"
"Ja!" podigao je ruku Lucone.
Francesca nikad nije pomislila da bi imala brata, u svakom slučaju ne
ovakvog. Ili je njezina majka imala avanturu s nekom životinjom, ili je
njezin otac uzalud lagao kad je izjavljivao da je visok metar i sedamdeset.
I Pollo je podigao ruku. "I ja sam tvoj brat, nas dvojica smo blizanci, kao
u onom filmu sa Schwarzeneggerom. On je onaj glupi." Svi su se nasmijali.
"I mi smo braća." Jedan za drugim, svi su podigli ruku.
"Da, volimo se."
Onaj nalickani tip nije baš shvaćao. Odlučio se za izraz koji se dobro
slagao s njegovom kosom.
Francesca je odvela Schella na stranu.
"Kako ti je palo na pamet doći sa svim ovim spodobama, ha?"
Pollo si je popravio jaknu smiješeći se: rezultat je bio jadan.
"Ovaj mi tulum izgleda kao pogreb, mi ćemo unijeti bar malo živosti.
Daj, France, nemoj pizditi."
"Tko piždi? Bit će dovoljno da odete."
"Hej, Sche, riknut sam, smijem li?" Ne čekajući da se Francesca
odmakne od vrata, Sicilijanac je ušao u stan.
Šminker je najednom sve shvatio. Sakrij se. I u proplamsaju inteligencije,
šmugnuo je i pridružio se pravim uzvanicima u salonu. Francesca ih je
pokušala zaustaviti.
"Ne, Schello, molim te, ne možete ući."
"Oprostite, pardon, oprostite ..."
Neumoljivo, jedan za drugime, svi su ušli: Hook, Lucone, Pollo, Bunny,
Step i ostali.
"Daj, France, nemoj biti takva, vidjet ćeš da se ništa neće dogoditi."

Schello ju je uhvatio ispod ruke. "Što se tebe tiče, kriv je tvoj brat koji je
sa sobom doveo ove ljude ..." Zatim, kao da je zabrinut da bi se netko
mogao neopaženo uvući, zatvorio je ulazna vrata iza svojih leda.

Neko vrijeme, nepozvani gosti lutaju stanom u malim skupinama.
Lucone i ostali gotovo se odmah pomiješaju s pozvanim gostima, ili to
barem pokušavaju. Rasprše se salonom. Na početku, nitko se ne pita tko su
ti tipovi u kožnim jaknama i trapericama.
"U svakom slučaju, druži se s neobičnim ljudima." To je bila najčešća, ali
ujedno i najtajnija misao. Mnogima je proletjela glavom, ali nikome nije
izašla kroz usta.
Sicilijanac i Hook doslovce su se bacili na bife, proždirali sendviče sa
salamom, mekane, s putrom na onom oblom, gornjem dijelu, ali nisu uživali
u njima, gutali su ih bez žvakanja. Kao da su se nadmetali. Trpali su u sebe
male pizze, kanape sendviče, kolačiće i čokoladne bombone. Na kraju se
Sicilijanac zahliknuo. Hook ga je sve jače udarao po leđima, zadnji put tako
snažno da se Sicilijanac zakašljao, pljujući komadiće hrane po svemu što je
ostalo na stolu. Većina obližnjih uzvanika odmah je krenula na dijetu.
Schello se počeo suludo cerekati. Francesca se ozbiljno zabrinula.
Bunny je kružio salonom. Ponašao se poput pažljivog staretinara, svaki
put kad bi uzeo neku stvarčicu u ruku, prinio bi je očima, provjerio otisnuti
broj i, ako bi bila od srebra, stavio je u džep. Ubrzo su pušači morali tresti
dim u biljke.
Pollo je kao pravi profesionalac odmah potražio majčinu spavaću sobu.
Pronašao ju je. Bila je mudro zaključana. Dva okreta brave, ali ključ su
ostavili u ključanici. Naivno. Pollo je otvorio vrata. Torbice svih djevojaka
bile su uredno odložene na krevet. Otvorio ih je jednu za drugom, bez
prevelike žurbe.
Novčanici su gotovo svi bili puni, prava svečanost: svi su bili iz otmjenih
obitelji, tome nije mogao prigovoriti. U hodniku je Hook dodijavao jednoj
Pallininoj prijateljici grubim komentarima. Jedan momak, malo manje
nalickan od ostalih, pokušao mu je predočiti pojam odgoja. Upustio se u
raspravu. Hook ga je brzo od toga odvratio jednom "šljagom" možda i
težom od komentara koji su dopali njegovu djevojku. Hook nije podnosio
prodike. Otac mu je bio odvjetnik, volio je riječi barem onoliko koliko je
njegov sin mrzio pomisao da se bavi pravom.
Pallina, možda od uzrujanosti, primijeti da i ona ima nekih problema i
slaže, ispričavajući se ostalima: "Razmazala mi se maskara, idem u

kupaonicu popraviti šminku". Takav bi postupak bio od mnogo veće koristi
i onom tipu koji se bez riječi udaljio, vodeći svoju djevojku za ruku, s
tragovima Hookovih pet prstiju na obrazu.

Skupocjeni električni kućanski aparati bili su ugrađeni po kutovima
moderne kuhinje. Jedna pernata jakna, pronađena u obližnjoj sobi, ali
previše malena da bi je ukrali, pekla se u pećnici. Savila se oko same sebe i
iz nje je izletjelo nešto guščjeg perja. Moglo je biti sretno, sigurno je
završilo jednako kao i životinja kojoj je nekoć pripadalo.

Prljave tenisice naslanjale su se na bijeli stol u središtu prostorije. S
potplata su otpali komadići suhog blata, ljubitelj slagalica mogao bi
rekonstruirati taj neobičan francuski cvijet. Vrata hladnjaka bila su
otvorena.

"Morate zatvoriti hladnjak kad iz njega nešto uzmete ..." Tako je gospođa
Micchi stalno korila svoju djecu kad bi se, užinajući, predugo zadržala
ispred otvorenog hladnjaka. Ali, da je vidjela vlasnika tih Adidasica i
njegovog prijatelja, gospođa Micchi možda ne bi imala hrabrosti ništa
zucnuti, izašla bi bez ijedne riječi iz svoje ljubljene kuhinje i ostavila ih
tako, s nogama na stolu s tortom za osamnaesti rođendan njezine kćerke.

"Ne, ja ih želim ugasiti."
"Kakve to kurčeve veze ima s tobom? Ja sam pronašao tortu."
"Da, ali svjećice sam ja upalio." Hook je ponosno pokazao svoj Zippo.
Sicilijanac ga je pogledao pa se nasmiješio:
"Ali jednu stvar nisi uzeo u obzir."
"Koju stvar?"
"Da je uskoro moj rođendan." Snažno je puhnuo na tortu i ugasio sve
svjećice. Naravno, nije baš bio odgovarajući dan, a još manje broj svjećica
... Sicilijanac je bio malo previše razvijen da bi još uvijek prošao za
osamnaestgodišnjaka, ali svejedno se sretno nasmiješio, kao što se smiješi
klinac koji je izgubio mliječni zub jer mu ga je dobra mama izvadila
potegnuvši konac, a ne od udarca šakom u usta.
Hook je otvorio svoj Zippo i gotovo istodobno odrješito strugnuo palcem,
a zatim prinio velik plamen iznad svake svijeće, na svakoj od njih
ostavljajući jedan manji.
"Koji to kurac radiš?"
"Sad ću ih ja ugasiti."
"Ah, to ne vrijedi. U jednu se tortu može puhati samo jedan put."

"Tko je to odlučio?"
"Ja!"
Sicilijanac je zabio svoju krupnu šaku u šlag, uništivši savršeno okruglu
osmicu u Robertinim godinama.
"Baš si budala."
"Zašto?"
Sicilijanac je polizao šlag s žlice ljudske šake prljavih noktiju.
"Nikad u životu nisam ugasio svjećice na torti."
"U kurac i ti, u redu, ugasi one sa svoje strane."
"Ne, već si sve upropastio, više me nije briga."
"Stalno nešto zanovijetaš ... Evo, uzmi si tu usranu tortu!"
To rekavši, Sicilijanac se odrekao ono malo šlaga koji mu je ostao u ruci i
pogodio njime Hookovu jaknu.
"Jebem ti sve po spisku!" I ovaj drugi zagrabio je šaku torte i pokušao ga
pogoditi. A budući da mu je jedno oko već bilo pokriveno, nije dobro
naciljao, a Sicilijanac se brzo izmaknuo.
Umjesto Sicilijanca, pogodio je posred lica konobaricu tamne kože koja
je ušla baš u tom trenutku. Onako sređena, možda bi manje patila zbog
rasnog problema, ali nije bilo govora da bi u salon odnijela upropaštenu
tortu. Uostalom, više je gotovo nije ni bilo. Njih dvojica obustavili su svoj
poluhladni rat i prasnuli u smijeh. Konobarica je potražila krpu da se obriše.

Pollo je bacio i zadnju torbicu na krevet.
"K vragu, kakva blamaža, jedna ovakva torba", pomislio je. "Dođeš na

ovakav tulum, a sa sobom doneseš samo deset tisućica. Baš si prava
jadnica!"

Približio se ormariću ispod velikog antiknog zrcala, tik ispred kreveta.
Na ormariću je bila srebrna kutija. Otvorio ju je. Sretno se nasmiješio
ugodnom iznenađenju. Odmah je uzeo zlatne lančiće i nekoliko naušnica.
Jedna ogrlica, nešto teža od ostalih s nekoliko kamenčića, izmamila je iz
njega zvižduk, ali ljepota je nije spasila, naprotiv. Upravo zbog nje, brže je
od drugih završila u džepovima Pollove jakne. Otvorio je prvu ladicu, ukrao
škarice, srebrnu kutijicu s lijekovima i mali crveni paketić, još uvijek
zamotan. Odluči otvoriti ga kasnije. U ostalim je ladicama pronašao
intimno rublje. Zamislio je majku slavljenice s tom odjećom na sebi. Kakva
bi bila? Lijepa vitka žena, visoka, lijepih dojki, još uvijek mlada? Ili neka
koja nije baš toliko pazila na sebe i sad ljepotom i otmjenošću ovih intimnih

kompletića zamjenuje vitak stas koji je već izgubila? Nasmiješio se. Jedno
je bilo sigurno: ona gospođa ispred njega, naga, u satenskom grudnjaku i
gaćicama, nije nosila nikakvu zlatnu ogrlicu, između ostaloga i zato što joj
ih je sve on ukrao. Ostavio je zadnju ladicu otvorenu, i ne trudeći se
zatvoriti je. Tek što nije izašao, kad je na obližnjem stolcu, obješenu o
naslon i sakrivenu jaknom u kolonijalnom stilu, opazio jednu torbicu. Uzeo
ju je. Bila je to lijepa, teška, otmjena torba, s kićenom naramenicom i dva
kožna remenčića za kopčanje. Mora da je bila dobro opskrbljena, kad se
vlasnica toliko potrudila sakriti je. Polio je počeo razvezivati čvor ona dva
kožna remenčića i prokleo svoju manu stalnog griženja noktiju. Čovjek
može patiti od manjka ljubavi i razumijevanja, ili od manjka novca. Ali ne
od jednog i drugog istodobno. Napokon je uspio otpetljati čvor. Upravo u
tom trenutku, vrata su se otvorila. Pollo je sakrio torbicu iza leđa. Jedna
mlada djevojka, smeđokosa, nasmiješena, mirno je ušla. Kad ga je ugledala,
ukopala se na mjestu.

"Zatvori vrata."
Pallina ga posluša. Polio izvuče torbicu iza svojih leđa i počne prekapati
po njoj. Pallina poprimi izraz kao da se dosađuje. Polio spazi da ga
netremice promatra.
"Onda, može li se znati što hoćeš?"
"Svoju torbu."
"Pa što čekaš? Uzmi si je."
Pollo pokaže na krevet pun već ispražnjenih torbica.
"Ne mogu."
"Zašto?"
"Zato što je jedan glupan drži u ruci."
"Ah." Polio se nasmiješi. Pažljivije se zagleda u djevojku. Bila je veoma
zgodna, crne kose s jednim pramenom sa strane nalik grimasi njezinih
blago ironičnih usana. Naravno, na sebi je imala suknju u kolonijalnom
stilu. Pollo je pronašao novčanik i uzeo ga.
"Hvataj." Dobacio joj je torbu. "Dovoljno je zamoliti ..."
Pallina je uhvatila torbicu u letu i sama počela nešto tražiti u njoj.
"Znaš da se po torbicama drugih gospođica ne kopa, mama te to nije
naučila?"
"Nikad nisam razgovarao s majkom. Prije bi ti trebala malo
porazgovarati sa svojom."
"Zašto?"

"Nije moguće da te šalje van s tako malo para."
"To mi je tjedni džeparac."
Pollo je stavio novac u džep.
"Bio je."
"Znači da ću biti na dijeti."
"U tom sam ti slučaju učinio uslugu."
"Kretenu!"
Pallina je pronašla ono što je tražila i odložila torbicu.
"Kad završiš, vrati moj novčanik unutra. Hvala."
"Slušaj, budući da počinješ biti na dijeti, možda te sutra pozovem na
pizzu."
"Ne, hvala, kad sama plaćam, želim barem sama odabrati s kim ću ići."
Okrenula se prema vratima.
"Hej, čekaj malo."
Polio ju je sustigao. "Što si uzela?"
Pollina je stavila ruku iza leđa. "Ništa što bi tebe trebalo zanimati."
Pollo ju je uhvatio za ruke.
"O tome ću ja prosuditi, pokaži mi."
"Neću, pusti me. Novac si uzeo, nisi li? Što još želiš?"
"Ono što imaš u ruci."
Polio joj je pokušao oteti to iz ruke. Pallina se naslonila prsima na njega,
što je više moguće udaljavajući svoj maleni, stisnuti dlan.
"Pusti me na miru, počet ću vrištati."
"A ja ću te nalupati po guzici."
Polio ju je napokon uspio uhvatiti za zapešće i povukao ga prema sebi.
Privukao je njezinu ruku s malom, stisnutom, odlučnom šakom.
"Slušaj, ako mi otvoriš šaku, kunem se da više nikad neću razgovarati s
tobom."
"Shvatit ćeš da zbog toga neću umrijeti, prije današnjeg dana nikad u
životu i nismo razgovarali ..."
Pollo je uhvatio djevojčin mekani dlan i počeo joj dlanom rastvarati
prste. Pallina se pokušala oduprijeti. Uzalud. Sa suzama u očima,
prebacivala je težinu na pete kako bi svojim prstićima dala više snage.
"Molim te, pusti me." Pollo je nastavio ne obazirući se na nju. Na kraju,
jedan za drugim, prsti su se pobijeđeni pokorili, otkrivajući svoju tajnu.
U Pallininoj ruci pojavio se razlog onih točkica na licu, njezinih
nabreklih dojki. Razlog one nervoze koja, jednom mjesečno, prije ili kasnije

hvata svaku mladu djevojku i koja je, kad ne dođe, čini još nervoznijom ili
mamom. Pallina je ostala nepomična pred njim, nijema, posramljena.
Osjećala se poniženom. Pollo se spustio na krevet i prasnuo u grohotan
smijeh.

"Dakle, ne sutra, sutra te neću pozvati na večeru. Jer, što ćemo nakon
nje? Pričati viceve?"

"A, ne, to nikako, ne znam nijedan masni koji bi te nasmijao! A za druge
sam sigurna da ih nećeš shvatiti."

"Ej, mala je nabrijana!" Pollo je ostao iznenađen.
"Svejedno, sigurna sam da sam te već dovoljno zabavila."
"Zašto?"
Pallina si protrlja prste. Pollo to primijeti. "Povrijedio si me, nije li to ono
što si želio?"
"Ma daj, samo su ti malo pocrvenjeli, nemoj pretjerivati, začas će ti
proći."
"Nisam govorila o ruci." Izašla je prije no što se rasplakala.
Pollo je ostao ondje, ne znajući što da učini. Jedino što mu je palo na
pamet bilo je da vrati novčanik u torbicu i prelista njezin rokovnik.
Naravno, ne da joj vrati i novac.
DJ, muzikalan tip, s nešto dužom kosom od ostalih koja je naglašavala
njegov umjetnički izgled, razbacivao se u ritmu glazbe. Ruke su mu letjele
naprijed-natrag od diskova na dva playera, dok su mu spužvaste slušalice
omogućavale da unaprijed čuje prijelaze, kako se ne bi osramotio pred
svima. Schello mu se približio:
"Ej, šefe, staviš mi ovu vrpcu?"
DJ, više čitajući s usana, uze vrpcu i stavi je u obližnji kazetofon. Pritisne
nekoliko gumba i pošalje glazbu u svoje slušalice. Schello ga je promatrao s
osmijehom. Izraz DJ-ovog lica naglo se promijenio. U slušalicama je bila
Schellova glazba. Izdržao je jedva nekoliko trenutaka.
"Jesi li lud?" Skinuo je slušalice s ušiju i odmah nakon toga izvadio
vrpcu. "Ovo je Antrax, najveći broj ovih ovdje odmah bi pobjegao, a onima
koji bi ostali digla bi se kosa na glavi. Dobili bi infarkt. Drži." Vratio mu je
vrpcu. "Stavi si je doma, kad želiš da ti bude mučno."
"Ja je slušam da me uspava."
Step se vrzmao po tulumu, ogledavao oko sebe, rastreseno slušao glupe
razgovore osamnaestgodišnjakinja o skupoj odjeći u izlozima, skuterima

koje im roditelji nisu kupili, nemogućim zarukama, zajamčenim nevjerama,
iznevjerenim nadama.

Malo dalje, u dnu veličanstvenih slika i mladih predstavnika jednog
zdravog i bogatog društva nešto se neskladno micalo. Bio je to Bunny.
Pogledi su im se sreli. Bunny mu je uzvratio osmijeh i u letu zgrabio
pepeljaru, upravo u trenutku kad joj se približavala jedna predugo pušena
cigareta. Pepeo, koji je ostao u savršenoj vodoravnoj ravnoteži, sasuo se na
mjesto gdje je ranije stajala pepeljara. Pušač je izgubio malo uglađenosti
pred djevojkom s kojom je razgovarao. Bunny je zaradio još jedan komad
srebrnine. Najviše od svih izgubio je stolnjak. Step je prošao kroz salon.
Jedna djevojka, koja je sjedila na sofi, razgovarala je s prijateljicom. Imala
je lijepe vretenaste noge, tamne, savršeno pripijene čarape, kratku suknju
koja joj je naglašavala draži, dugu kosu koja joj je prekrivala lice. Njezina
prijateljica, nesigurna u usporedbu, odlučila se za sive hlače.

Prijateljica je primijetila Stepa, a njezin pogled nije promaknuo djevojci s
lijepim nogama. I ona se okrenula u njegovom smjeru. Jednim odlučnim
pokretom, kosa joj je završila na ramenima otkrivajući lice: ništa naročito,
ni približno kao noge. Zajedno, te bi dvije cure možda više vrijedile.
Biološke nepravde. Step se nasmiješio na tu apsurdnu pomisao. Djevojke,
koje su mislile da im udvara, sretno su se pogledale.

Kroz prozor u dnu salona, onaj koji je gledao na terasu, dostrujilo je malo
svježeg povjetarca. Zastori su lagano zavijorili i dok su se spuštali, ispod
njih su se pojavila dva lika. Vidjele su se ruke koje su ih gurale
pokušavajući ih razmaknuti. Jedan zgodan, otmjeni mladić brzo je pronašao
pravi prolaz. Malo kasnije, kraj njega se pojavila jedna djevojka.
Zabavljeno se smijala toj maloj poteškoći. Iza njezinih leđa, mjesečina je
obasjala njezinu odjeću, na trenutak je učinivši prozirnom.

Step ju je netremice promatrao. Djevojka je odmaknula kosu, smiješeći
se onom tipu. Vidjeli su joj se prekrasni bijeli zubi. I iz daleka se osjećao
intenzitet njezina pogleda. Njezine modre, duboke, čiste oči. Step je se
sjetio, sjetio se njihova susreta, već su se ranije vidjeli. Ili je ispravnije reći
sukoba. Onaj tip joj je nešto rekao, djevojka je kimnula i pošla za njim
prema stolu s pićima. Najednom je i Stepa uhvatila želja za pićem.

Schello se vratio do DJ-a s Luconeom.
"Ovo je moj stariji brat. I on voli Antraxovce i htio bi ih čuti. Odmah!"
Lucone je ružno pogledao DJ-a. Iako nije uspio primijetiti ni najmanju
sličnost između Schella i Luconea, DJ nije raspravljao o njihovom srodstvu,

a još manje o njihovim glazbenim ukusima. Ubacio je Schellovu vrpcu u
kazetofon najednom otkrivši da je velik obožavatelj Antraxa.

Chicco Brandelli poveo je Babi kroz goste. Dlanom joj je jedva dodirivao
leđa, sa svakim korakom uživajući u njezinom nježnom mirisu. Babi je
pozdravila nekoliko prijatelja koji su došli na proslavu dok je ona bila na
terasi. Stigli su do stola s pićima. Najednom se pred Babi našao neki tip.
Bio je to Step.

"Vidim da si me poslušala, pokušavaš riješiti svoje probleme." Glavom je
pokazao na Brandellija. "Shvaćam da je to samo prvi pokušaj. Ali može
proći. Uostalom, ako nisi našla bolje ..."

Babi ga je promatrala, pomalo nesigurna. Bio joj je poznat, ali joj nije bio
simpatičan. Ili je? Što je bilo s tim tipom?

Step joj je osvježio pamćenje.
"Prije nekoliko dana sam te ujutro otpratio do škole."
"Nemoguće, ja u školu uvijek idem s ocem."
"Imaš pravo, recimo da sam ti bio u pratnji. Zalijepio sam se za tvoj
automobil."
Babi se sjetila i ozlojeđeno ga pogledala.
"Vidim da si se napokon sjetila."
"Naravno, ti si onaj tip koji je rekao hrpetinu gluposti. Nisi se
promijenio, zar ne?"
"Zašto bih kad sam i ovako savršen." Step je raširio ruke pokazujući joj
svoje tijelo.
Babi je pomislila da barem u tom smislu ima pravo. Sve ostalo nije bilo
kako treba. Od odjeće, do njegova ponašanja. "Vidiš, nisi rekla ne."
"Na to neću ni odgovoriti."
"Babi, gnjavi li te ovaj tip?" Brandelliju je na pamet pala nesretna
zamisao da se umiješa. Step ga nije ni pogledao. "Ne, Chicco, hvala ti."
"Dakle, ako te ne gnjavim, užitak ti je biti sa mnom."
"Posve sam ravnodušna prema tebi, dapače, da budem precizna, rekla bih
da mi malo ideš na živce."
Chicco je pokušao prekinuti taj razgovor obrativši se Babi. "Želiš li nešto
popiti?"
Step je odgovorio umjesto nje.
"Da, hvala, natoči mi jednu Coca-Colu, brzo."
Chicco nije skopčao. "Babi, želiš li nešto?"
Step ga je pogledao prvi put. "Da, jednu Colu, već sam ti rekao, požuri."

Chicco ga je promatrao s čašom u ruci.
"Požuri. Zar ne čuješ dobro, ljigavče?"
"Pusti." Babi se umiješala i izvukla čašu iz Chiccove ruke.
"Ja ću."
Glazba Antraxa ispunjavala je salon, mnogi su prestali razgovarati.
"Vidiš, mnogo si zgodnija kad si ljubazna."
Babi odloži bocu.
"Evo, i pazi da ne proliješ." Bacila je čašu punu Coca-Cole Stepu u lice i
čitavog ga smočila. "Pa rekla sam ti da paziš, baš si dijete, nisi li? Ne znaš
ni piti."
Chicco se nasmijao. Step ga je gurnuo tako snažno da je sletio na niski
stolić i srušio sve što je bilo na njemu. Zatim je uhvatio rubove stolnjaka na
kojem su bila sva pića. Snažno je povukao, oponašajući mađioničare, ali
točka mu nije uspjela. Desetak boca odletjelo je na obližnje sofe i goste.
Nekoliko čaša se razbilo. Step si je obrisao lice.
Babi ga je zgađeno promatrala.
"Baš si prava životinja."
"Imaš pravo, treba mi pošteno tuširanje, sav sam ljepljiv. Ti si za to kriva
i zbog toga ćeš se istuširati sa mnom."
Step se brzo sagnuo, obuhvatio je ispod koljena i podigao, te je prebacio
preko ramena. Babi se luđački praćakala. "Pusti me, spusti me! Upomoć!"
Nitko od prisutnih nije se umiješao. Brandelli je ustao i pokušao
zaustaviti Stepa. Step ga je odalamio nogom u trbuh, odbivši ga o skupinu
gostiju. Schello se sumanuto cerekao, plesao s Luconeom usput ćuškajući
one koji bi prošli pokraj njega. Netko se pobunio. Blizu DJ-a izbila je
svađa. Roberta se zabrinuto zaustavila na vratima, prestravljeno
promatrajući svoj poharan salon.
"Oprosti, gdje je kupaonica?"
I ne začudivši se tom tipu s djevojkom na leđima, Roberta mu je
pokazala smjer.
"Tamo."
Step joj je zahvalio i zaputio se pokazanim smjerom. Stigli su Sicilijanac
i Hook, natovareni jajima i rajčicama. Počeli su gađati slike, zidove i goste,
bez ikakve razlike, silovito bacajući kako bi ih boljelo. Brandelli je stigao
do Roberte.
"Gdje je telefon?"
"Ondje je." Roberta je pokazala u smjeru suprotnom od kupaonice.

Osjećala se kao pozornik koji pokušava usmjeriti taj promet, taj strašan
kaos koji se odvijao baš u njezinom salonu. Nažalost, nije ih mogla globiti i
rastjerati. Netko mudriji ili bojažljiviji od ostalih prišao joj je i poljubio je.

"Bog, Roberta, sretan ti rođendan. Žao nam je, ali sad odlazimo, dobro?"
"U onom smjeru." Već posve zbunjena, pokazala je na ulazna vrata kroz
koja bi, da nisu njezina, i sama tako rado pobjegla.
"Prestani, rekla sam ti da me spustiš. Platit ćeš zbog toga ..."
"A tko će me kazniti? Ona otmjena štaka koja bi željela biti konobar?"
Ušao je u kupaonicu i otvorio pomična vrata tuš kabine. Babi se
prilijepila rukama za okvir, pokušavajući ga zaustaviti. "Ne! Pomoć!
Pomozite mi ..."
Step se okrenuo, uhvatio je za ruke i bez imalo muke odvojio ih od
okvira vrata tuš kabine.
Babi je odlučila promijeniti taktiku. Pokušala je biti umiljata.
"Daj, u redu je. Oprosti mi. A sad me, molim te, spusti."
"Kako to misliš `molim te'? Bacila si mi Coca-Colu u glavu i sad mi
kažeš `molim te'?"
"Dobro, pogriješila sam kad sam ti je bacila."
"Znam da si pogriješila."
Step je ušao u tuš kabinu i pognuo se ispod tuša. "Ali šteta je već
učinjena. U ovom trenutku se htio ne htio moram istuširati, jer ako to ne
učinim, kasnije ćeš reći i da sam ljepljiv."
"Ma ne, nema veze." Mlaz vode pogodio ju je posred lica, umalo joj
utopivši riječi u ustima. "Kretenu!" Babi se praćakala pokušavajući pobjeći
vodi, ali Step ju je čvrsto držao i okretao kako bi se smočila od glave do
pete. "Pusti me, manijače, spusti me!"
"Je li prevruća?" Ne čekajući odgovor, Step je okrenuo ručicu koja se
nalazila tik ispred njezina lica. Odvrtio ju je do kraja na modru stranu. Voda
je istog časa postala hladna. Babi je vrisnula.
"Eto što ti je potrebno, lijepo tuširanje da se malo smiriš. Znaš da je
veoma zdravo tuširati se hladnom vodom i odmah nakon toga ponovno
kipućom?" To rekavši, okrenuo je termometar na crveno. Voda se počela
pušiti. Babi je još glasnije zavriskala.
"Jao, peče me! Zatvori je, zatvori je!!"
"Ali stvarno čini dobro, proširuje pore, ubrzava cirkulaciju, više krvi
dolazi do mozga pa čovjek bolje razmišlja i shvati da se prema ljudima

mora lijepo ponašati ... Biti ljubazan i možda im natočiti Coca-Colu,
umjesto baciti im je u lice."

U tom trenutku, ušao je Schello.
"Step, požuri, idemo. Netko je pozvao policiju."
"Otkud znaš?"
"Čuo sam. Otišao sam se oprati, Lucone me je pogodio jajetom u čelo.
Uhvatio sam ga na telefonu. Čuo sam vlastitim ušima."
Step je zavrnuo slavinu i spustio Babi na pod. U međuvremenu, Schello
je otvorio ladice od toaletnog ormarića sa zrcalom. Pronašao je nekoliko
prstenova i lančića, malo vrijednu robu, ali svejedno ju je stavio u džep.
Kose prilijepljene uz lice, posve mokra, Babi se naslanjala na zid tuš kabine
pokušavajući se pribrati. Step je skinuo majicu. Uzeo je ručnik i počeo se
brisati njime. Između nabora frotirnog ručnika pojavili su se savršeni
trbušni mišići. Njegova koža, savršeno glatka i napeta, klizila je nategnuta
preko čvrstih mišića.
Step ju je s osmijehom pogledao.
"Bilo bi ti dobro da se obrišeš jer ćeš se u protivnom prehladiti."
Babi je podigla dugu mokru kosu koja joj je prekrivala lice. Ugledao je
njezine oči. Bile su bijesne i odlučne. Step je hinio da se boji.
"Joj, joj, zaboravi da sam išta rekao." Istrljao je ručnikom kosu. Babi je
ostala sjediti na podu. Vlažna joj je haljina postala prozirna, onako
zalijepljena za kožu. Ispod tkanine s ljubičastim cvjetovima, nazirala se
čipka svijetlog grudnjaka, možda u kompletu s minijaturnim gaćicama. Step
ga je zamijetio.
"Onda, želiš li ručnik ili ne?"
"Jebi se."
"Kakve ružne riječi! Kako to da jedna tako dobra djevojka kao što si ti
govori tako ružne riječi? Sjeti se da ti sljedeći put kad se budemo zajedno
tuširali moram oprati usta sapunom. Je li jasno? Podsjeti me, dobro?"
Izažeo je majicu i zavezavši je oko struka izašao iz kupaonice. Babi ga je
promatrala dok se udaljavao. Na njegovim još mokrim leđima, nekoliko
kapljica vode kliznulo je između živaca i snopova istaknutih, čvrstih mišića.
Babi je dohvatila šampon koji je pronašla na podu pokraj svojih nogu i
zavitlala mu ga u leđa. Čuvši taj zvuk, Step se nagonski sagnuo. Babi ga
nije uspjela pogoditi, iako su njegova široka leđa bila laka meta. Step se
sagnuo i podigao bočicu s fotografijom neke lijepe plavokose djevojke
duge, blistave kose.

"Hej, shvatio sam zašto si tako ljuta, zaboravio sam ti našamponirati
kosu. U redu, evo vraćam se, dobro?"

"Gubi se! Da nisi ni pokušao ..."
Babi je mahnito povukla prozirna vrata i zatvorila se u tuš kabinu. Step je
promatrao njezine sitne dlanove priljubljene uz staklo.
"Lovi!" dobacio joj je šampon preko ruba vrata tuš kabine. "Čini mi se da
bi to radije sama ... Kao i mnoge druge stvari ... uostalom!" Zatim je s
raspojasanim smijehom izašao iz kupaonice.
Na riječ policija, u salonu je nastala opća bježanija. Ona svađa brzo je
prestala. Lucone, Sicilijanac i Hook, koji su imali burniju prošlost, prvi su
stigli do vrata. Neki su gosti ostali ležati na podu, krvavi. Roberta je plakala
u jednom kutu. Neki su gledali kako te siledžije bježe s njihovim pernatim
jaknama, Henry Lloydicama i skupim sakoima. Bunny je istrčao, čujno
zveckajući srebrninom, teži no inače. Iza njega je bio Pollo, nečujniji u trku,
zato što je ono što je on imao u džepu proizvodilo manje buke, ali donosilo
više novca. I Lignja je projurio kroz vrata, a za njim Schello i Step. Stuštili
su se stubama brzi kao munje, rukohvat za koji su se prihvaćali kako bi si
pomogli u zavojima preskačući zadnjih nekoliko stepenica podrhtavao je
dok su bacali ključeve koje su pronašli u tuđim jaknama. Prevrnuti su skupe
posude s visokim ili niskim biljkama, prirodne ukrase otmjenih odmorišta
stuba. Stigli su i do ulaznih vrata zgrade. Sicilijanac i Hook razbili su
proreze za pisma preciznim, ravnim udarcima, urlajući. Vratašca poštanskih
sandučića vratila su se na mjesto, stakla razmrskala. Ukrali su popuste za
sredstva za čišćenje koja nikad neće kupiti, časopise koje, čak i da pročitaju,
teško da bi shvatili. Lucone je radosno urlao, uistinu vjerujući da je osvojio
sto milijuna. Pollo mu je istrgnuo lažnu obavijest iz ruku.
"Imaš li ključ sreće?"
"Ne."
"Čarobni broj?"
"Ne."
"Onda nisi osvojio ni kurac. U najboljem slučaju srebrni križ koji vrijedi
deset tisuća lira. Za jednog Židova kao ti, sitnica."
Svi su se nasmijali, ne toliko zbog pogrešnih ideologizama, koliko zbog
toga što Lucone zapravo nikad nije ništa nudio. Tako su se, ukravši
nekoliko sjedala i ispraznivši pretince Vespi u potrazi za nečim boljim,
zadovoljavajući se i običnim odvijačem za svjećice, raspršili u noć.

in". Raffaella je odlučno odložila karte na zelenu čohu, zadovoljno
promatrajući svoju protivnicu. Ženu s naočalama debelim barem
koliko je bila troma. Raffaella je nije podnosila. Žena je pogledala
svoje karte kako bi provjerila što može položiti.
"Karte na stol, draga ..."
Umalo su joj ispale iz ruke. Raffaella ih je brzo zgrabila. "Ovu stavi
ovdje, ova je ovdje zadnja. Ove sve plaćaš."
Brzo je u glavi izračunala i napisala djelomični rezultat na papir. Ustala
je i stala iza Claudijevih leđa.
Praktički je preuzela i njegovu igru, i nakon nekoliko sigurno odbačenih
karata, uvjerila ga da položi karte. I njihov suigrač dobio je gin. Raffaella je
sretno zabilježila bodove. Da nije bilo karata koje su Claudiju ostale u ruci,
u sekundi bi ih sredili. Uzela je karte i počela ih brzo miješati. Žena s
debelim naočalama presjekla je karte. Ni u tome nije podbacila. Bila je
najsporija što se dade zamisliti. Raffaella ne bi mogla podnijeti poraz, ne
toliko zbog bodova, bili su u popriličnoj prednosti, koliko zato što bi nju
dopale karte. Za obližnjim stolovima već predugo gubitnici odlučili su
zamijeniti se, time svalivši krivnju za svoj poraz na zlu sreću. Netko je
donio pepeljaru koju je vlasnica stana netom ispraznila i stavio je gdje je
bila i ranije, s njezine desne strane. Jedan odvjetnik si je natočio whisky,
točno do vrha uzorka na čaši. Prava mjera za pobjedu u više-manje
trijeznom stanju. Neki parovi naizgled zaljubljeniji od drugih razmijenili su
nježnosti prije no što su ponovno uzeli karte u ruke.
Zapravo, to je više bio svojevrsna magični obred nego nesebična ljubav.
Neki parovi su otišli, opravdavajući se ranim sutrašnjim ustajanjem ili
djecom koja se još nisu vratila kući. U stvarnosti, njemu u zadnje vrijeme
nije bilo baš dobro, ili se ona te večeri dosađivala. Među takvima su bili i
Marina i Filippo. Sa svima su se pozdravili i zahvalili domaćici, lažući o

fenomenalnoj večeri koju su proveli kod nje. Filippo je izgledao previše
zdravo da bi se u zadnje vrijeme loše osjećao. Marina je poljubila Raffaellu
i zatim je, uz osmijeh duži no obično, podsjetila na njihov tajni dogovor oko
kćerki.

Vani, u noći, sad je bilo sve mirno. Nepoznati klinci, ili oni neuvjerljivo
odjeveni, čekali su u redu ispred diskoteka čija je jedina vrijednost bila u
tome što su u tom trenutku bile popularne. Na ulazu, odnedavna uglađeni
tipovi, ni u kom slučaju s nasljednom otmjenošću, odabirali su osobe,
odlučivali tko može ući, a tko ne, djelitelji zabave ili patnje, ovisno o tome
koliko čovjek voli biti guran, koliko je dio onog ljudskog vlaka koji maršira
u unutrašnjosti među svjetlima i bukom.

Val netom ušlih pozdravlja poznate, poznanike po viđenju, gleda koga
ima i koga nema, lijepe žene koje uvijek pripadaju drugima, snatri o jednoj
tako visokoj, tako otmjenoj. Zadovoljavaju se onom s nekoliko kilograma
viška koja se zaustavi i popriča s vama, ako imate sreće. Ako uspijete sići s
vlaka, ako imate stila. Svi izgledaju kao da su već u paru. Gdje je netko
koga otprije poznaješ? Pitanja momaka koji se vraćaju kući sami nakon
jedne više ili manje zabavne noći, više ili manje sretne. Ne preostaje drugo
doli utješiti se na kiosku netom dostavljenim sportskim novinama. Nove
vijesti. Objave. Nove pretpostavke transfera igrača. Jedan čuveni inozemni
igrač čini što želi i kao i uvijek, to mu dopuštaju. I nadalje sije djecu. Netko,
manje plodan od njega, uspijeva skupiti hrabrost i kupuje si pornografski
časopis. Čovjek ne radi djecu sam.

Jedna žena prolazi u automobilu. Na semaforu gleda ravno ispred sebe.
Muškarci u obližnjim automobilima nadaju se onom zadnjem pogledu,
osmijehu koji bi mogao odrediti svršetak jedne loše večeri. Nema pomoći.
Ne želi im dati povjerenje.

Možda se već i previše otvorila i sad se vraća zadovoljna nakon noći
ljubavi. Ali vjerojatno nije tako, jer ona koja nije dopraćena do kuće baš i
nije naročito voljena.

Zeleno.
Sve ponovno kreće. Netko je večeras s nekim prekinuo, jedna je ljubav
završila. Jedno od njih plače, ali pravi problem je sljedeći: što radi onaj
drugi?
Neki mladić i djevojka tek su se upoznali, a već se strastveno vole.
Odabrali su jedno drugoga, upoznali, proučili. Zatim je, nadvladavši strah,
uzdajući se u jednostavan privid, pobijedila želja. Uzajamno povjerenje u

prošlost koju ne poznaju. Prepustili su se dopuštajući si noć pustolovine,
plutajući među čistim plahtama, zaneseni novinom njihovih tijela, silinom
njihove strasti. Sve sadržano u mjehuriću mira.

Vozilo hitne pomoći prolazi daleko u noći. Netko se previše zabavio ili se
više ne zabavlja.

Kroz vrata veže na broju 1130 u Ulici Cassia izašla je skupina gostiju.
Međusobno su komentirali događaje. Činilo se da je jedan momak imao reći
više od svih ostalih. Sigurno je imao pravo, sudeći po natečenoj usni, no
zbog toga si je možda dao malo previše slobode pa je i događaj pretrpio
poneku preinaku i završio jednako kao i njegova usna. Nakon raznih glupih,
bespotrebnih pitanja, policija je otišla iz Robertine kuće. Jedina koja je
nešto znala, neka Francesca, vidjevši da se tulum pretvara u katastrofu,
žurno je otišla, sa sobom odnoseći svoju ispražnjenu torbicu i imena
krivaca.

U općem kaosu, Palombi i Daniela pobjegli su zajedno s drugim gostima.
Babi, mokra do gole kože, izgubila je sestru. Za naknadu, Roberta joj je
pronašla hlače koje su joj super pristajale i felpu svog starijeg brata u koju
bi stala gotovo dva puta.

"Morala bi češće odlaziti na tulume ovako odjevena, izgledaš čarobno."
"Chicco, zar je tebi još uvijek do šale?" Njih dvoje izašli su kroz vrata
veže. "Izgubila sam sestru i upropastila haljinu od Valentina."
Pokazala je otmjenu plastičnu vrećicu na kojoj je bilo otisnuto ime
drugačije od onoga na mokroj haljini, ali jednako čuveno. "I kao da to nije
dovoljno, ako moja majka sazna da se kući vraćam mokre kose, jao si ga
meni." Rukavi felpe posve su joj prekrivali sitne dlanove. Babi ih podvrne,
podižući ih sve do laktova, no oni se već nakon jednog koraka prkosno
ponovno spuste.
"Evo ga, on je." Iza kontejnera za smeće, Schello odlučno pokaže na
Chicca Brandellija. Step ga pogleda.
"Jesi li siguran?"
"Sto posto. Čuo sam ga vlastitim ušima."
Step je prepoznao djevojku koja je bila s tim podlacem, iako se savršeno
prerušila. Ne zaboravlja se lako žena koja se toliko uporno želi tuširati s
tobom. Nasmiješio se prijatelju.
"Idemo obavijestiti ostale."
Babi i Chicco skrenu u jednu uličicu.

"Radije mi reci zašto se nisi umiješao kad me je onaj manijak stavio pod
tuš?"

"Nisam imao pojma, u tom sam trenutku zvao policiju."
"Ah, ti si ih pozvao?"
"Da, vidio sam da sve odlazi k vragu, svi su se mlatili ... Vidjela si što su
napravili od usnice Andree Marinellija?"
"Da, jadnik."
"Jadnik? Taj je sad došao na svoje, zamisli. Tko zna što će sad govoriti.
Sam protiv svih, junak večeri. Poznajem ga kao vlastite džepove. Evo, stigli
smo." Zaustavili su se ispred jednog automobila. Lampice su zabljeskale
kad su se vrata sa škljocajem otključala. Bio je to prilično uobičajen tip
alarma, za razliku od BMW-a, najnovijeg modela. Chicco joj je otvorio
vrata. Babi je pogledala savršenu unutrašnjost od tamnog drveta, s kožnim
sjedalima.
"Sviđa ti se?"
"Jako."
"Uzeo sam ga zbog tebe. Znao sam da ču te večeras odvesti kući."
"Ozbiljno?"
"Naravno! Zapravo, sve je to bilo namjerno. Onu skupinu luđaka sam ja
pozvao. Zamisli, čitav onaj darmar nastao je samo zato kako bih ja mogao
ostati sam s tobom."
"U tom slučaju si baš i mogao preskočiti priču s tuširanjem, ali barem je
odjeća bila na visini situacije."
Chicco se nasmijao i zatvorio vrata, obišao automobil i smjestio se na
vozačko sjedalo. Gurnuo je ključ u bravu motora. Snažan motor odmah se
upalio. Jedna vratašca nasred komandne ploče glatko su se otvorila i otkrila
skupi stereo uređaj koji je do tog trenutka bio skriven. Automobilom se
razlegla glazba savršena u svim svojim tonovima, visokim i niskim.
Automobil je bešumno krenuo.
"Kad se sve zbroji, zabavio sam se večeras. Da nije bilo onih luđaka, bilo
bi dosadno kao i obično."
"Mislim da se Roberta ne bi suglasila s tobom." Babi je pristojno odložila
plastificiranu vrećicu uz svoje noge. "Rasturili su joj stan."
"Ništa strašno, šteta je neznatna. Morat će dati očistiti kauče i poslati
zastore u kemijsku čistionicu."
Ozračje otmjenosti i sklada u unutrašnjosti automobila prekinula je
glasna, potmula buka, mukla, metalna.

"Što se to dogodilo?" Brandelli pogleda u bočni retrovizor.
Najednom se pojavi Lucconeovo lice i gotovo ispuni čitav retrovizor.
Manijački se cereći. Iza njega, Hook se podigao na sjedalo motora i snažno
lupio po automobilu.
"To su oni luđaci! Ubrzaj, brzo!" Chicco doda gas i automobil pojuri.
Lagani motori također su odmah ubrzali i nisu se odlijepili od njega. Babi
se zabrinuto okrenula. Svi su bili ovdje sa svojim snažnim motorima,
Bunny, Pollo, Sicilijanac, Hook, a u sredini Step. Kožna mu se jakna
razdrljila, otkrivajući naga prsa. Step joj se nasmiješi. Babi se naglo okrene
i zagleda ispred sebe.
"Chicco, vozi najbrže što možeš, bojim se!"
Chicco joj nije odgovorio; nastavio je voziti pritiskajući papučicu gasa,
niz Cassiju, po noćnoj hladnoći. Ali motori su i nadalje ostajali uz bok
automobila, nisu ih se mogli riješiti. Bunny je ubrzao, Pollo ispružio nogu i
jednim udarcem razbio stražnje svjetlo. Sicilijanac je udario nogom po
bočnim lijevim vratima, onim iza Chicca, i čitava ih ulubio. Motori su se
nagibali punom brzinom, udaljavajući se i približavajući automobilu,
silovito udarajući o njega. Do Chiccovih ušiju dopirali su potmuli,
nemilosrdni zvukovi.
"U kurac, razbijaju mi auto!"
"Chicco, da se nisi usudio zaustaviti, jer če razbiti tebe!"
"Neću, ali nešto im mogu reći." Pritisnuo je gumb za spuštanje prozora i
napola spustio staklo. "Slušajte, dečki," zaurlao je nastojeći sačuvati
smirenost i prije svega vozilo na cesti, "ovo je automobil mog oca i ako ..."
Hrakotina ga je pogodila posred lica.
"Jupi, pogodak, sto bodova!" Pollo se podigao na noge iza Bunnyja,
podižući ruke u zrak u znak pobjede.
Chicco se očajan obrisao komadom jelenje kože skupljim i autentičnijim
od Pollovih rukavica. Babi je zgađeno promatrala tu tvrdoglavu hrakotinu
koja se nije dala skinuti s Chiccova lica, a zatim pritisnula gumb i zatvorila
prozor prije nego Pollo pogodi nešto drugo.
"Pokušaj stići do centra, tamo ćemo možda naići na policiju."
Chicco je bacio kožnu krpicu iza leđa i nastavio voziti. Čuli su se i drugi
zvuci, struganje po karoseriji i razbijanje stražnjeg pozicionog svjetla. Svaki
od njih, pomisli on, znači na stotine tisuća lira štete i dugo urlanje mog oca.
Obuzet nenadanim bijesom, snažno je udario po volanu i naglo skrenuo.
Automobil je krivudao nadesno i nalijevo, gurao motore. Sicilijanac se sav

bacio nadesno, i na kraju završio u drugoj, srećom praznoj prometnoj traci.
Bunny je naglo zakočio kako ne bi završio izvan ceste.

Chicco se počeo smijati, gotovo obuzet histeričnim napadajem. "Žele rat?
U redu, dobit će ga! Sve ću ih pobiti, zgnječit ću ih kao mrave!"

Ponovno je naglo okrenuo volan i skrenuo automobilom posve udesno.
Babi se čvrsto držala za ručicu na vratima, prestravljena. Vidjevši
automobil koji je išao na njega, Step je zakočio, gotovo se zaustavivši na
mjestu. Motor se nježno vratio nasred prometne trake, iza automobila.

Chicco je promatrao u retrovizoru. Momci su bili iza njega, stalno
zalijepljeni.

"Bojite se, je li? Dobro! Evo vam!" Najednom stisne kočnicu. ABS izleti.
Automobil se gotovo zaustavi. Oni na motorima bočno od automobila
izbjegnu ga udaljavajući se. Schello, koji se nalazio na sredini, pokuša
zakočiti, ali njegov Vespone izlizanih guma proklizi i krivudajući završi na
odbojniku. Schello padne s motora. Chiccho ponovno krene stružući
gumama punom brzinom. Motori koji su se našli ispred automobila uklone
se od straha da će biti pregaženi. Ostali se zaustave priteći u pomoć
ozlijeđenom prijatelju.

"U kurac, koji kurvin sin!" Schello ustane, desna nogavica bila mu je
rasparana do koljena. "Vidite ovo!"

"Daj, koliko si jurio, super si prošao. Ništa ti nije, samo si ogulio
koljeno."

"Boli me kurac za koljeno, ona budala mi je sjebala Levisice, a prekjučer
sam ih kupio."

Svi su se nasmijali, zabavljeno i s olakšanjem, zbog prijatelja koji nije
izgubio život, a ni želju za šalom. Step pogleda BMW koji se udaljavao na
kraju ceste. Među stablima koja su se stiskala u daljini, žurno je prolazilo
nekoliko oblaka. Veliki, sjajni mjesec klizio je nebom. Samo je on bio
uistinu nedostižan. Zatim je BMW skrenuo nadesno i ušao u Ulicu Francia.

"Jupi, sredio sam ih, sjebao sam te gadove."
Chicco je udarao dlanovima po volanu. Ponovno je bacio pogled u
retrovizor. Samo jedan automobil u daljini. Smirio se. Više nije bilo nikoga.
"Idioti, idioti!" skoči na sjedalu. "Uspio sam!"
Zatim se sjeti Babi na suvozačkom sjedalu. "Kako si?" Uozbiljio se i
zabrinuto je pogledao.
"Bolje, hvala." Babi se odvoji od vrata i ponovno normalno sjedne.
"Međutim, sad bih voljela kući." Chicco uspori i skrene udesno, nizbrdo.

"Odmah ću te odvesti."
Na trenutak se zaustavi kod znaka za obavezno zaustavljanje i zatim
nastavi prema Monte Milvio. Ponovno pogleda Babi: još uvijek vlažna kosa
spuštala joj se niz ramena, modre oči gledale ispred sebe još uvijek pomalo
preplašene.
"Žao mi je zbog ovoga što se dogodilo. Jesi li se preplašila?"
"Poprilično."
"Želiš li nešto popiti?"
"Ne, hvala."
"Ja se ipak moram zaustaviti na trenutak."
"Kako želiš."
Chicco je skrenuo. Približio se vodoskoku tik ispred crkve i umio lice
vodom, skidajući zadnje moguće ostatke Pollove sline. Zatim je svoje još
mokro lice okrenuo ka svježem noćnom vjetru, opuštajući se. Kad je
ponovno otvorio oči, pogledao je stvarnosti u lice. Svoj automobil, ili bolje
rečeno, automobil svog oca.
"Jebemu!" promrmljao je sebi u bradu i hineći ravnodušnost, obišao
automobil, provjeravajući štetu, skidajući ostatke razbijenih stražnjih
svjetala koji su se još držali. Vrata su bila posve izgrebana, rubovi izlizani.
Na nekim mjestima, skinuo se metalizirani lak. Napravio je proračun u
glavi. Oko dva milijuna. Da se treba pojaviti u onoj emisiji u kojoj valja
pogoditi točnu cijenu, ne bi ga primili ni u publiku. Bio je veoma daleko od
računa koji bi mu predočio bilo koji pravi mehaničar, veći ili manji
prevarant.
Pokušao se praviti da nije očajan, iako je zapravo bio krajnje očajan.
Njegov je otac lud za automobilima, ponajviše za ovim, s obzirom na to
koliko je dugo morao čekati da ga dobije. Gotovo kao i on te večeri, u
svojoj sobi, prije no što je konačno odlučio upitati ga smije li ga uzeti.
Nasmiješio se Babi prilično usiljeno.
"Da, trebat će ga malo popraviti, ima pokoju ogrebotinu."
Nije imao vremena dovršiti tu rečenicu. Jedan tamnomodri motor koji ga
je s ugašenim svjetlima slijedio sve do crkve, zaustavio se zujeći na korak
od njega. Chicco se gotovo nije uspio ni okrenuti, a već se našao silovito
gurnut na poklopac motora. Onom proračunu dodalo se još najmanje pola
milijuna. Step je nasrnuo na njega svom svojom težinom i počeo ga snažno
bubati po licu, nastojeći pogoditi usta i uspjevši u tome.
Usne su mu odmah prokrvarile.

"Upomoć! Upomoć!"
"Ovako ćeš naučiti da sljedeći put držiš gubicu začepljenu, bijedniče,
govno!" I obrušio se na njega kišom udaraca, jednim za drugim, udarajući
njegovom glavom o poklopac motora, svakim udarcem nanoseći sve veću
štetu. Sad će, osim mehaničara, otac morati platiti i zubara za sina.
Babi je izašla iz automobila obuzeta bijesom i navalila na Stepa šakama i
nogama, lupajući ga po glavi onom plastificiranom vrećicom s mokrom
haljinom.
"Pusti ga na miru, kukavice! Prestani!"
Step se okrenuo i snažno je odgurnuo. Babi je zateturala unatraške,
spotaknula se o nogostup, izgubila ravnotežu i pala. Step ju je promatrao
jedan trenutak. Chicco je to iskoristio. Podigao se s poklopca motora tresući
glavom kako bi se pribrao i pokušao ući u automobil. Ali Step je bio brži.
Snažno je gurnuo vrata i prikliještio mu prsa. Chicco je bolno vrisnuo.
Step ga je počeo bubati po glavi. Chicco je nastojao zaštititi glavu najbolje
što je mogao, prekrivajući uši i sljepoočice, ali Step ga je udarao s leđa,
neumoljivo, ranjavajući mu zatiljak, jagodične kosti, čeljust. Svaki put kad
bi Chiccove ruke otkrile jedan dio kako bi prekrile neki drugi, netom
pogođen, Stepove su šake silovito i precizno stizale točno na ono mjesto
koje se netom oslobodilo. Chicco je urlao od bola, nemoćan, onako
prikliješten vratima automobila. Babi je teško ustala s pločnika. I ona je
počela vrištati zazivajući upomoć. Upravo u tom trenutku, prolazio je jedan
automobil. U njemu su bili Accadovi.
"Filippo, pogledaj! Što se to zbiva? Pa to je Babi, Raffaellina kćerka!"
Filippo je zaustavio automobil i izašao, ostavivši vrata otvorena. Babi mu
je potrčala ususret vičući:
"Razdvojite ih, brzo, ubit će se!"
Iako nije bilo baš tako. "Dosta, pusti ga!"
Filippo se bacio na Stepa i blokirao ga s leđa. Snažno ga je obuhvatio i
odvukao od automobila. Napokon slobodan iz stege, Chicco je protrljao
bolna prsa i nakon toga, sav prestravljen, sjeo u automobil i pobjegao
punom brzinom.
Nastojeći se osloboditi stiska gospodina Accada, Step se nagnuo naprijed
i silovito zamahnuo glavom unatrag. Pogodio ga je posred lica. Naočale
gospodina Accada odletjele su i razbile se, jednako kao i njegov nosni
septum koji je odmah prokrvario. Filippo je zateturao s rukama na licu,

krvareći, ne znajući kamo bi krenuo. Sad, najednom ponovno kratkovidan,
gotovo je plakao pomućen od bola. Marina potrči u pomoć suprugu.

"Delinkventu, nesrećo jedna! Da se nisi približio, da ga se nisi usudio
taknuti!"

Kao da ga je htio taknuti! Tko je očekivao da će taj luđak koji ga je
napao s leđa biti jedan starac. Step je nijemo promatrao tu ženu koja je
urlala.

"Jesi li shvatio, vucibatino? Ali neće završiti na ovome!" Marina je
pomogla suprugu da uđe u automobil, ubacila mjenjač u brzinu i odvezla se
uz ponešto poteškoća. Gospođa Accado gotovo nikad nije vozila, samo u
iznimnim slučajevima. A ovo je bio takav slučaj. Nije se često događalo da
se njezin suprug potuče na cesti.

Filippo je pogledao svoj krvavi dlan i dodirnuo vrh nosa. Proparala ga je
strašna bol i suznih očiju zabacio je glavu. Promatrao je strop dišući na usta.
Njegov nos, jedino na njemu što je bilo upravo savršeno. Sad će onaj
brazilski kirurg morati i na njega staviti svoje ruke. Možda je cvilio i zbog
te pomisli. Marina je zabrinuto pogledala supruga i zatim s oba ramena
skrenula udesno slijedeći zavoj. Automobil je nesigurno krenuo uzduž
Lungotevera.

Babi se ustobočila ispred Stepa.
"Koja si ti životinja, zvijer, gadiš mi se! Nemaš poštovanja ni prema
čemu i ni prema kome."
Step ju je s osmijehom promatrao. Babi je odmahnula glavom. "Nemoj
raditi tu glupu facu, imaš pravu facu slaboumnika."
"Može li se znati što želiš od mene?"
"Ništa, ništa ne mogu željeti, što se može željeti od jedne zvijeri? Udario
si jednog gospodina, starijeg od sebe."
"Kao prvo, on je mene zgrabio s leda, a kao drugo, kako sam koji kurac
mogao znati da je gospodin? Kao treće, utoliko gore po njega što nije
brinuo svoja posla."
"Ma nemoj? Znači, onoga tko ne brine svoja posla nokautiraš, razbiješ
mu glavu, ali šutiš! Imao je i naočale, čovječe ..." Pokupila je ono što je od
njih ostalo.
"Razbio si ih, jesi li sretan? Znaš li da je zločin udariti nekoga s
naočalama?"
"Ponovno ta pizdarija? Tu priču slušam oduvijek. Da mi je znati tko je
izmislio to o naočalama."

Step se zaputio prema svom motoru i zajahao ga. "Sigurno je tu priču
proturio neki strašljivi očalinko, netko tko se boji tučnjave, dapače, upravo
zbog tog straha i nosi naočale i priča pizdarije." Step je upalio motor. Na
trenutak je osvijetlio Babi prednjim svjetlom. Babi je stisnula oči. Step je
ubacio u prvu. Svjetlo se pomaknulo. "Dobro, pozdravljam te." Babi se
ogledala oko sebe. Nitko nije prolazio. Trg je bio prazan.

"Kako to misliš, pozdravljaš me?"
"U redu, kako želiš, ne pozdravljam te."
Babi je bijesno frknula nosom.
"A ja, kako ću se vratiti kući?"
"Otkud bih ja znao? Mogao te je odvesti onaj tvoj prijatelj, nije li?"
"Nemoguće, prebio si ga i natjerao da pobjegne."
"Ah, sad sam ja kriv."
"A tko bi drugi mogao biti? Daj da se popnem." Babi se zaputi prema
motoru i podigne nogu kako bi sjela iza Stepa. Step otpusti kvačilo. Motor
se lagano pomakne. Babi ga pogleda. Step se okrene i uzvrati joj pogled.
Babi ponovno pokuša sjesti na motor, ali je Step bio brži od nje i ponovno
pomaknuo motor.
"Daj, ne miči se. Što ti je, jesi li kreten?"
"Nisam, draga. Ja sam životinja, zvijer, gadim ti se, a sad želiš sjesti na
motor iza mene? Iza nekoga tko nema poštovanja ni prema kome i ni prema
čemu? O, ne, to bi bilo previše lako! Na ovom je svijetu potrebna
dosljednost, dosljednost."
Step ju je ozbiljno promatrao licem koje je izazivalo da ga ošamariš.
"Od jednog takvog ne smiješ prihvatiti prijevoz."
Babi je sklopila oči, ovaj put zbog mržnje koju je osjetila. Zatim se
odlučno zaputila prema Ulici Farnesina.
"U pravu sam, nisam li?"
Babi mu ne odgovori. Step se nasmije u sebi, ubrza i sustigne je.
Odgurivao se sjedeći na motoru. "Oprosti, ali ja to radim zbog tebe. Kasnije
će ti biti žao što si pristala na kompromis. Bolje je da ne odustaješ od svog
mišljenja. Ja sam zvijer, a ti ćeš pješačiti do kuće. Slažeš se?"
Babi mu ne odgovori, prijeđe cestu gledajući ravno ispred sebe. Popne se
na pločnik. Step učini jednako. Podigne se na papučice kako bi ublažio
udarac. "Međutim ..." Nastavi hodati uz nju na svom motoru. " Zamoliš li
me da ti oprostim, povučeš li ono što si rekla i kažeš li da si pogriješila ...
Tad nema frke. Mogu te povesti, jer je u tom slučaju riječ o dosljednosti."

Babi je ponovno prešla cestu. Step ju je slijedio. Uzdigao se sa sjedala
motora dok se spuštao s pločnika. Malo je ubrzao približavajući joj se, i
jednom je rukom povukao za felpu. "Onda? Vidi, jednostavno je, ponavljaj
za mnom: molim te da mi oprostiš ..."

Babi ga je lupila laktom, oslobodila se njegove ruke i potrčala.
"Kakvo ponašanje!" Step je ubrzao i sustigao je. "Onda, želiš pješačiti
sve do kuće? Usput, gdje stanuješ? Daleko? Ah, shvatio sam, želiš
smršavjeti. Da, zapravo si u pravu, uopće nije bila šala odnijeti te na
rukama pod tuš." Prestigao ju je cereći se. "Uostalom, moramo li raditi i
druge stvari, bolje je da izgubiš koju kilicu, jer neću se ja valjda stalno
mučiti, zar ne? Provalio sam ja tebe. Ti si od onih koje vole biti gore, istina?
U tom slučaju definitivno moraš smršavjeti, jer ćeš me u protivnom zdrobiti
tom svojom težinom."
Babi to više nije mogla podnijeti. Dograbila je bocu koja je virila iz
željezne kante za smeće narančaste boje, jedne od onih pričvršćenih na
stalke, i bacila je na njega nastojeći ga pogoditi. Step se naglo zaustavio i
nagnuo u stranu. Boca mu je prozujala tik iznad glave, ali motor se ugasio i
počeo rušiti na bok. Step je povukao guvernal, snažno, i uspio spriječiti da
motor padne na tlo. Babi je brzo potrčala. Step je izgubio nešto vremena
kako bi ponovno upalio motor, pomaknuo mu se gumb brzog paljenja.
Upravo u tom trenutku, iz jedne bočne ulice izronio je neki tip u starom
Golfu. Lažni natpis na karoseriji prijavljivao je Turbo, što taj automobil nije
bio. Straga, kao i obično, uzalud su se pokušavala razmnožiti dva plastična
zeca. Tip je vidio da Babi trči sama. Približio joj se.
"Hej, lijepa plavušo, da te povezem?"
"Hej, ružna budalo, da te odvalim po ustima?"
Tip je pogledao Stepa koji se najednom našao između njih. Shvatio je da
će prije dobiti batine nego provod. Odveze se vrteći glavom kao srdit.
Podigne desnu ruku, nastojeći djelovati nekako neodređeno, hineći
nadmoć jer zapravo nije priznao da se ustrtario. Step je gledao kako se
udaljava i zatim pretekao Babi i presjekao joj put.
"Hajde, penji se, dosta je bilo."
Babi pokuša proći ispred njega. Step je priklješti uza zid. Tad ona pokuša
proći iza njega. Step je uhvati za felpu.
"Rekao sam ti da se penješ."
Bijesno je privuče k sebi. Babi preplašeno odmakne lice. On pogleda one
njezine modre oči, duboke i bistre koje su ga preplašeno promatrale. Polako

je pusti i nasmiješi joj se.
"Daj, odvest ću te kući, ili ću se do kraja ove noći posvađati s pola

svijeta."
U tišini, ne rekavši ni riječ o tome gdje stanuje, Babi se popne na motor

iza Stepa. Motor brzo krene, bijesno, u trzajima. Babi umalo izgubi
ravnotežu. Nagonski ga zagrli. Njezine ruke i protiv njezine volje završe
ispod jakne podignute na vjetru. Njegova je koža bila glatka, tijelo toplo u
svježini noći. Babi osjeti kako joj pod prstima trepere njegovi čvrsti mišići.
Savršeno su se izmjenjivali na svaki njegov i najmanji pokret. Vjetar joj je
klizio niz obraze, vlažna kosa lepršala na zraku. Motor se nagnuo, ona ga
čvršće zagrlila priljubivši se uz njega i zatvorila oči. Njezino srce brže je
zalupalo. Upitala se je li to samo zbog straha. Tad je začula buku
automobila. Nalazili su se na široj cesti, na kojoj je bilo manje hladno.
Okrenula je glavu i položila obraz na njegova leđa, i nadalje sklopljenih
očiju, puštajući da je ljuljuška ritmičko propinjanje motora, to moćno
brundanje koje je osjećala ispod sebe. Naginjala se zajedno s njim, ne
pružajući otpor, i zatim ponovo uspravljala, osjećajući jači vjetar,
ubrzavanje i ponovno usporavanje, nadesno, pa zatim tutnjavu motora pri
ponovnom ubrzavanju na ravnoj cesti. Jurili su sve brže, pretječući ostala
vozila, naginjući se sad desno, sad lijevo, prolazeći između automobila,
ponovno nizbrdo da bi opet krenuli uzbrdo, sve više uzbrdo, uspon i zatim
više ništa. Tišina.

"Znaš, ja bih ovako čitavu noć, dapače, otišao bih i dalje, produbio stvar,
što ja znam, našao nove položaje!"

Babi je otvorila oči i oko sebe opazila zatvorene trgovine, one iste koje je
svakodnevno viđala već šest godina, otkad su doselili ovamo. Sišla je s
motora. Step je duboko udahnuo.

"Sva sreća, drobila si me!"
"Oprosti, bojala sam se, nikad se nisam vozila na motoru!"
"Za sve postoji prvi put." Step se nasmiješio. "Dapače, nadam se da ..."
Upravo u tom trenutku, blizu njih se zaustavio jedan Mercedes. Raffaella
je trkom izašla. Nije vjerovala svojim očima.
"Babi, tisuću puta sam ti rekla da ne želim da se voziš na motoru. Osim
toga, što radiš s tom mokrom kosom?"
"Ali ... stvarno ..."
"Gospođo, dopustite da objasnim. Ja je nisam želio dovesti, zar ne? Reci
majci da to nisam želio. Ali ona je toliko inzistirala ... Jer se dogodilo da je

njezin kavalir, jedan s prekrasnim BMW-om, ali posve razbijenim,
pobjegao."

"Kako to misliš, pobjegao?"
"Tako, ostavio ju je na cesti! Zamislite kakav tip."
Zatim, tako da ga samo ona čuje: "Znaš, sviđa mi se tvoje ime."
"Mama, slušaj, pusti sad to, razgovarat ćemo kasnije." Claudio spusti
prozor automobila.
"Bog, Babi."
"Bog, tata."
Step pozdravi i njega.
"Dobra večer!" Zabavljalo ga je ovo neobično obiteljsko okupljanje.
Raffaella se, međutim, nimalo nije zabavljala.
"Zašto si tako odjevena? Gdje je moja Valentinova haljina?" Babi
podigne ruku pokazujući plastificiranu vrećicu. "Ovdje unutra."
"A tvoja sestra? Može li se znati gdje si nju ostavila?"
Upravo u tom trenutku stigla je i Daniela. Izašla je iz automobila zajedno
s Palombijem koji ju je dovezao.
"Bog, ma ..."
Nije uspjela dovršiti rečenicu. Raffaella ju je snažno ošamarila posred
lica.
"Ovo bi te trebalo naučiti da se vraćaš sa sestrom."
"Mama, ali ti ne znaš što se dogodilo. Na tulum su došli neki nepozvani
dečki i ..."
"Šuti."
Daniela je u tišini trljala obraz. Poslušavši Raffaellinu naredbu, i Palombi
se vratio natrag u svoj automobil i otišao.
Step je uključio motor. Približio se Babi.
"Sad mi je jasno zašto imaš tako gadan karakter. Nisi ti kriva, nasljedan
je."
Zatim je ubacio u prvu i s jednim bezobraznim "doviđenja" otišao u noć.
Babi i Daniela su ušle u automobil. Mercedes se uvezao u ograđeno
stambeno područje i provezao pokraj vratara. Fiore se u ovih pet minuta
zabavio više nego gledajući čitav Fantastico. Kasnije, dok su se
razodijevale, Daniela se ispričala sestri jer joj je poderala suknju koju je
posudila od nje.
"To je učinio Palombi, poljubio me je!" Ali njezin ponos u korijenu je
sasjekla nova zvučna pljuska. Kad se neke stvari povjeravaju sestri, valja

biti siguran da su roditelji već u krevetu. Raffaelli je od nervoze trebalo
neko vrijeme da zaspe. Te su noći mnogi loše spavali, neki su noć proveli u
bolnici, neki imali noćne more. Među njima i Chicco Brandelli. Razmotrio
je sva moguća rješenja, ostaviti automobil na cesti, kradom ga sutra ujutro
odvesti mehaničaru ili ga zabiti o neki zid i prijaviti krađu. Na kraju je
došao do jedinog mogućeg. Nema rješenja. Morat će se suočiti s ocem,
jednako kao što se Roberta iste te večeri suočila sa svojim roditeljima. Kad
se vratila kući, gospođa Micchi opazila je da su gosti i više no poslušali
njezin savjet da se zabave. Suprug je, pomnije provjerivši, opazio da im je
ukradena gomila stvari. I Babi je u krevetu bila uznemirena događajima te
večeri. Pomislila je da je za sve kriv onaj manijak, onaj divljak, ona
seljačina, ona zvijer, onaj nasilnik, onaj neotesanac, onaj bezobraznik, onaj
idiot. Zatim je, bolje razmislivši, shvatila da ne zna ni kako mu je ime.

vije zrake sunca prolazile su kroz sobu. Klizile su niz rubove kreveta,
niz prošiveni pokrivač, niz njezinu zlaćanu kosu, niz njezine
otkrivene ruke. Upravo ondje gdje je noćna hladnoća ostavila sitne
nabore i pokoji samotni srs. Kao čarolijom, sve je nestalo. Koža je ponovno
postala glatka i spokojna na topao dodir novoga dana. Babi otvori oči.
Budilica još nije zazvonila. Navuče pokrivač i pokrije se do brade. Ostane
još zatvorenih očiju, s rukama na trbuhu, ne pomičući noge, nepomična.
Nije željela završiti na rubu kreveta, još previše hladnom. Najednom
zazvoni budilica. Dosadna i uporna, prethodio joj je samo lagani škljocaj.
Prirodna kazaljka vremena prekrila je onu koju je ona namjestila kao zadnji
čas da ne zakasni u školu. Babi se nevoljko promeškolji u krevetu, ispruži
ruku naslijepo tražeći budilicu na obližnjem noćnom ormariću. Gurne
Hesseovu Siddhartu, neku Yourcenarovu knjigu koju je dopola pročitala i
Leavittov Family Dancing. Pronađe budilicu i isključi je. Zatim uključi
radio. Već je bio namješten na 103.10 kao i svakog jutra, Branko je čitao
horoskope.
"Blizanci. I danas nepromjenjiva situacija. Mjesec prolazi vašim znakom.
Zbog njegovih utjecaja bit ćete posebno nervozni."
Vidiš, tatu ni inače ne mogu podnijeti, a kamoli sad s utjecajem Mjeseca!
"Lav. Za rođene u ovome znaku ..." Ostavila je radio uključen, ali nije
obraćala naročitu pozornost riječima. Tko je horoskopski lav? Pallina? Ne,
ona je rođena u svibnju. U svibnju su bikovi ili ribe. Ne, ribe su u ožujku.
Polako je zatvorila oči i ponovno zadrijemala. Prepustila se tom laganom
i ugodnom polusnu, još topla i ošamućena, nedavno vraćena iz tko zna
kojeg svijeta. Ali kasnije se, ne shvaćajući zašto, naglo probudila. Možda
zbog nekog udaljenog zvuka, drugačijeg mirisa, osjećaja odgovornosti.
Brzo je otvorila oči i okrenula se prema budilici. Još uvijek sedam i
dvadeset. Sva sreća. Prošlo je samo nekoliko sekundi, ali tko zna zašto, njoj

su se učinile strašno duge. Srušila se na jastuk, potonuvši nasred njega
čitavom bradom.

"Djevica. Za rođene u ovom razdoblju ..."
Babi se okrene prema radiju s naročitim zanimanjem. To je bio njezin
znak, šestog rujna. "Sunce i Merkur susreću se upravo u ovoj dekadi, a
prolazak Venere donijet će naročito sretne trenutke u živote zaljubljenih."
Zaljubljenih! Možeš misliti, najprije moram upoznati pravog tipa. Ne
takvog koji će pobjeći i ostaviti me na cesti. Izađe iz kreveta. Žustro
zakorača po tapisonu, s rukama čvrsto ovijenim oko tijela, snažno se
trljajući kako bi se malo ugrijala. Podigne roletu. Obavije je mlaz sunčeva
svjetla. Sunce je još bilo mlako. Na radiju je zasvirala pjesma Boy Georgea.
Netko je u kuhinji skuhao kavu. Njezin miris dopro je sve do Babine sobe.
Babi se nasmiješi i začuje šumove iz susjedne sobe pa brzo potrči prema
kupaonici. Ali Daniela je bila brža od nje i umalo joj zalupila vratima ispred
nosa.
"Daj, Dani, pusti me da uđem, već je sedam i pol ... Zakasnit ćemo u
školu."
"Da, pa da ti kao i inače zaposjedneš čitav umivaonik. Nema šanse."
"Daj, ne budi glupa, napravit ću ti mjesta." Daniela otvori vrata. Babi
uđe. "Čini mi se da ti sinoćnje batine nisu bile dovoljne." Daniela joj
odgovori grimasom, nakon čega su i jedna i druga naizmjence oprale dio po
dio tijela, bez stida i ponajprije bez riječi. Dok ne bi popila kavu, Babi je
ujutro bila nedruštvena, baš kao njezina majka. Daniela je pokušala
zapodjenuti razgovor, ali bez uspjeha.
"Kako ti se čini onaj tip koji te je sinoć dovezao kući? Sviđa ti se?"
Babi ispusti neki neobičan zvuk. Nije mogla odgovoriti, prala je zube.
Pogleda sestru u zrcalu izbečivši oči i zatim brzo ispere usta. "Da li mi se
sviđa? Što je s tobom, šališ se? Jesi li luda? Kako bi mi se mogao sviđati
jedan takav tip? Obična seljačina. Znaš što je sinoć napravio? Sa svojim je
prijateljima rasturio Brandellijev automobil, zatim se počeo mlatiti s
Chiccom, onda se zaustavio gospodin Accado koji je onuda prolazio i
pokušao ih razdvojiti, a taj je tip, ta životinja, izbubala i njega. Kako mi se
može svidjeti netko tko glavu umjesto za razmišljanje koristi kako bi njome
razbio nekome nos? Životinja, eto što je!"
"Možda, ali nama se sviđa."
"Vama? Kome vama?"
"Meni, Giuli, Giovanni, Stefaniji ..."

"Da, četiri obijesne praznoglavke koje njeguju kult takvih tipova ... Mit
udarača, idiota, ma nemoj. Voljela bih znati kakav je užitak uništavati sve
oko sebe, posvuda izazivati nered, lemati ljude ..."

Babi srdito pritisne zatvarač neke bočice o rub umivaonika. Ruka joj se
ispuni tekućim sapunom. Nagne se nad umivaonik i nasapuna lice. Daniela
očetka kosu.

"Imaju hrpetinu zgodnih cura, mijenjaju ih kad i koliko hoće, on i njegovi
prijatelji."

"Mogu si zamisliti kakve su to cure."
"Ne, neke su iz veoma finih obitelji. Zamisli da baš Gloria, kćerka
Accadovih, hoda s Dariom, jednim od Stepovih prijatelj a."
"Stepovih?"
"Da, Stefano Mancini, onaj koji te je dovezao. Giulia i ja ga zovemo
deset plus, ali svi ga zovu Step."
"Step? Korak? Što se mene tiče, mogao bi ih napraviti itekako mnogo i
baciti se u rijeku."
Zatim uzme ručnik i uredno ga složi pokraj onoga izgužvanog svoje
sestre, po svemu sličnome osim po jednom D umjesto B.
"Daniela, požuri, ne želim da se tata dere kao i obično zato što kasnimo."
Babi se vrati u sobu i počne brzo odijevati. Školska uniforma bila je na
stolcu. Pripremila ju je večer ranije iako su kasno stigli. To joj je već postao
običaj. Odjenula je svjetloplavu košulju i zatim suknju. Povukla je patentni
zatvarač na boku i zakopčala zihericu, nakon što je prvi put promašila.
Nazula je cipele savijajući ih kako bi ih malo proširila. Zatim je otišla u
kuhinju.
Step. Kakvo idiotsko ime. Ali, savršeno mu pristaje.
"Bog, mama."
Babi poljubi Raffaellu u obraz. Kao svakog jutra, zapahne je mliječni
miris njezine Revlonove kreme za lice.
"Bog, Babi."
Raffaella je sjedila u kuhinji i pila svoju crnu kavu bez šećera.
Nenašminkane i još snene oči nisu joj bile naviknute na svjetlo. Kuhinja je
zapravo posve bila u polumraku. Babi sjedne ispred nje. Stigne i Daniela
koja zauzme obližnji stolac. Babi si natoči kavu, zatim mlijeka i stavi dvije
tabletice zaslađivača Ermesetas, najboljeg.
I Daniela si natoči kavu i malo mlijeka, ali je zasladi šećerom. Svaka sa
svojim navikama, svojim mjestom, svojom šalicom.

Daniela počne premetati po košarici punoj keksa Mulino Bianco raznih
okusa.

"Mama, zašto mi više ne kupuješ one s bademima?"
"Nema ih dolje u našem dućanu. Tražila sam ih i u drugim trgovinama,
ali nisu ih dobili. Zar ti se ne sviđaju Pan di Stelle? Prije si ih silno voljela."
"Više mi se ne jedu, zasitila sam ih se. Ah, znaš što bi mi mogla kupiti?"
Daniela je govorila preglasno. "Daniela, bi li mogla govoriti malo tiše?
Još je jako rano."
"Naravno, oprosti, mama. Mogla bi kupiti one Danoneove pudinge od
rižina mlijeka s okusom čokolade. Prefini su!" Daniela pogleda Babi tražeći
odobrenje, ali ga nije pronašla. "Meni bi, pak, mama, trebala kupiti još
integralnih keksa jer ih ponestaje."
"Ako ne zapišete, ništa neću kupiti. Ne mogu ništa pamtiti i zato
zapišite."
Daniela ustane i na popis za trgovinu na obližnjem stoliću doda svoje
pudinge i sestrine dijetalne kekse.
"Daniela, upozoravam te da ćeš mi vratiti novac, dogodi li se da im
ponovno istekne rok trajanja."
"Mama, zašto mi to govoriš?"
"Zato što sam morala baciti onaj voćni jogurt koji ti se onako strašno
sviđao."
"Dobro jutro svima! Kako su moje divne dame?" Claudio poljubi svoje
dvije kćerke. I on sjedne na svoje uobičajeno mjesto na čelu stola blizu
Raffaelle. Ona pažljivo odloži šalicu na tanjurić.
"Strašno, ne razumijem zašto se ujutro treba uvijek nadugačko i
nepotrebno razgovarati. Utvrdimo jedno pravilo. Ujutro se ne govori."
Raffaella si natoči još malo kave i ustane.
"Dobro, vraćam se u krevet. S vas dvije se vidim na izlazu iz škole.
Usput, recite Giovanni da danas ne želim čekati. Mama je rekla da će otići,
ne dođe li odmah." Poljubi Claudija u obraz i s jednim "bog, dragi!" napusti
kuhinju.
Claudio uzme kafetijeru. Otvori je i pogleda u nju.
"Je li moguće da mi nikad ne ostavite ni kapljicu kave?" Claudio s
treskom spusti kafetijeru na drveni podložak. "Svako jutro ista priča.
Ukratko, nemoguće."
Babi uzme kafetijeru. "Tata, hoćeš da ti napravim kavu?"

"Više nemamo vremena, što znači da ću je popiti vani, kao i obično.
Zašto ne kuhamo kavu u većoj kafetijeri? To nitko ne zna."

Daniela odloži šalice u sudoper. "Zato što je nemarno."
"Tad ćemo je kupiti." Daniela stavi pred njega popis za kupovinu.
"Što je to?"
"Evo, zapiši. Mama ne želi ništa pamtiti. Ako nešto želimo, moramo
zapisati."
Claudio uzme list iz Danielinih ruku. Pročita popis i zatim napiše, ispod
dijetalnih keksa s, u zagradi, Babi; velika kafetijera s, u zagradi, Claudio
koji nikad ne uspije popiti kavu kod kuće.
"Eto, obavljeno!" Zatvori nalivpero i baci ga na stol. Zatim ustane i
prevrne stolac bez naslona za koji mu je, kao i svakog jutra, zapela noga.
"K vragu i ovi stolci!" Izađe kroz ulazna vrata ostavljajući ih otvorena. Babi
i Daniela se pogledaju.
"Nadajmo se da će uspjeti izvesti auto. Jutros mi se čini posebno
nervoznim."
"To je zbog utjecaja Mjeseca. Danas prolazi njegovim znakom. Radije
požuri."
"Da, požuri, požuri. U međuvremenu, suđe sklanjam uvijek ja."
"Ma nemoj, a tko je jučer navečer postavio stol? Onda?! ..."
Babi uzme školsku torbu i izađe. Međutim, Branko ju je baš
zainteresirao. Dok je silazila niz stube, pokušala se sjetiti što je rekao njezin
horoskop. Nešto povezano s ljubavlju i zaljubljenima. Što je savjetovao
Mjesec? Ah, da. Pozornost na moguće susrete.

školskome dvorištu pod lišćem velike vrbe, na dugom zidu od
bijeloga mramora nekoliko djevojaka mahnito je prepisivalo zadaću.
Neke marljivije i ponosnije stajale su u blizini i čavrljale, nadmoćno
promatrajući ove ljenivice koje su naizmjence prepisivale iz njihovih
bilježnica.
Što ovdje piše? Jednako ...?"
"X manje jedan! Zar je moguće da ne znaš ni prepisati?"
"Pogledaj kako pišeš!"
"Još i to! Nikad ništa ne napraviš kod kuće, i onda se žališ i na to kako
pišem? Ta ti je dobra!"
"Najbolja!"
Pallina ustane sa zidića dajući si na važnosti.
"Ja predstavljam modernu djevojku, određujem europske modne
trendove u ovome gradu, nove tendencije. Mogu li tratiti vrijeme na ove
kretenarije s x i y? Gledaj ..."
Pokaže onoj štreberica sat na svom zapešću.
"Ovo je Swatch superkronograf ravno iz Montecarla. Ovdje ga još nitko
nema. Totalna pretpremijera, za mene je već lanjski snijeg."
Štreberica pogleda svoj Swatch. Pallina ga primijeti.
"Pop Diva. Već prošla stvar. Kolekcionari ga prodaju za skupe pare jer
kažu da se više ne može pronači. Zapravo je već starina. Za starce! Tko bi
ga više stavio na ruku?"
Štreberica se malo snuždila.
"Daj, šalim se."
Pallina je lupi po leđima. "Čim stignem, naručit ću da mi donesu još
jedan ovakav i dat ću ti ga po nabavnoj cijeni, može? Samo zato što si to ti!
Oh, stiže Catinellijeva."

Pallina zatvori bilježnicu iz matematike i zajedno s još nekoliko
djevojaka, mogućih kandidatkinja za usmeno ispitivanje iz latinskoga,
potrči ususret Catinellijevoj.

"Daj, Ale, požuri jer će uskoro zvoniti, daj nam prijevod iz latinskog."
Djevojke su čekale ispred Catinellijeve.

"Ne, neće ići."
"Kako to neće ići?"
"Zar ne čujete dobro? Ne sviđa mi se kad prepisujete moj prijevod.
Dobro? Ne razumijem zašto ne možete same prevesti kod kuće, kao svi."
Pallina joj se približi.
"Daj, Ale, ne budi takva. Oprosti, ali Giaccijeva će me danas sigurno
pitati, i Festu također."
Jedna djevojka iz skupine, ali u uniformi neurednijoj od ostalih, jednako
kao i njezine zadaće na satu, potvrdno kimne glavom.
"Daj nam prijevod! Udavit će nas bez njega!"
"Pallina, ne inzistiraj."
"Pallina, što ima? Na čemu inzistiraš?"
"Bog, Babi. Ale nam ne želi dati prijevod. Imaš ga ti?"
Catinellijeva na trenutak više nije bila u središtu pozornosti.
"Imam samo pola. Ali mi se čini da nije točan. Mene je već pitala.
Provjerila sam, danas bi mogao biti red na tebe i Silviju Festu, a nakon toga
će krenuti ispočetka. Ali obično pita onoga tko ima jedinicu."
Catinellijeva se pokuša udaljiti. Pallina je povuče za jaknu. "Jesi li čula?
Daj, ne možeš nas tako ostaviti, sve ćeš nas upropastiti!"
"Nisam shvatila zašto ne napravite kao Giannetijeva. Ona me nazove
navečer, nakon što napravim prijevod i zajedno ga provjerimo ... Tako se
spremi i sutra sve prođe kako treba. Koja je korist od vašeg prepisivanja!"
"Što to tebe briga? Zapravo latinski ne služi baš ničemu. Ukratko, hoćeš
li nam dati taj prijevod ili ne?"
"Već sam ti rekla, neću. Neka vam ga da Giannettijeva." Pallina
zabrekće. "Da, ona uvijek dođe u zadnji tren ... Za pet minuta zvoni. Daj
barem danas ... Ovo je zadnji put, obećajem."
"To svaki put kažete. Ne, ovaj put je ne. Ne dam vam ga!" Catinellijeva
se udalji.
"Kakva glupača. Štoviše, čudovište. Znate zašto je tako ljuta. Nikad joj
se nitko ne upucava. To je jasno. Mi se barem zabavljamo i sviđamo
hrpetini frajera." Silvia Festa se približi Pallini.

"Da, ali ne vjerujem da će se mojoj majci jako svidjeti trojka koju će nam
Giaccijeva dati ako ne budemo imale prijevod."

"Evo, uzmite moj." Babi izvuče iz torbe svoju bilježnicu iz latinskoga i
otvori je na zadnjoj stranici. "Barem ćete moći reći da ste pokušale. Imat
ćete polovicu, ali i to je bolje nego ništa. Recite da ste stale na esperavisse.
To je neki glagol za koji ne znam točno odakle dolazi. Tražila sam ga četvrt
sata, ali ga nisam uspjela pronači. Onda mi je dojadilo pa sam nešto
prigrizla. Dijetalni jogurt, bez šećera, grozno. Gotovo kiseliji od
Catinellijeve." Sve su se nasmijale.

Pallina uzme bilježnicu i stavi je na zidić, među ostale. "Istina je, učenje
deblja. Uvijek sam to govorila, da sam uzela jezični smjer, sigurno bih
imala četiri kile manje." Pallina počne prepisivati, a za njom i Silvia i druge
djevojke, svaka od njih moguća žrtva strašne Giaccijeve.

Kroz velike prozore učionice vidjele su se obližnje livade. Neka djeca,
jednako odjevena, igrala su se trčeći kroz travu. Jedna je odgajateljica
pomogla ustati plavokosom dječaku koji je svoju bijelu pregaču zaprljao
zelenilom trave. Sunce je pržilo klupe. Babi je rastreseno pogledala svoje
kolegice. Jedna djevojka skrivena iza leđa učenice ispred nje kunjala je
glave položene na skrštene ruke. Druga, usredotočena na frizuru, podigla je
kosu u rep i stavila gumicu koja joj je lagano kliznula uz blistavu, smeđu
kosu. Benuccijeva je teže no inače odolijevala napasti. Sjedila je, ruke je
zavukla ispod klupe, odlučna pozabaviti se svojom pizzom. Otrgnula je
jedan komadić i prstima zamrljanim rajčicom brzo ga prinijela ustima.
Zatim je počela žvakati, hineći ravnodušnost, zatvorenih usta, slušajući
predavanje kao da se ništa nije dogodilo. Babi se načas usredotočila na
objašnjavanje Giaccijeve. Neka mlada žena iz prošlog stoljeća odlučila je
da mora jahati, iako o jahanju nije imala pojma. Naravno da je pala. Babi
nije pratila tako pozorno da bi shvatila je li se ozlijedila ili nije. Jedino
sigurno bilo je da je netko, uistinu bez ideja, radi toga napisao neki roman.
"Dobro. Ovu odu, Luigiji Pallavicini koja je pala s konja, donesite za
ponedjeljak." Druga sigurna stvar bila je da će je one morati pročitati. Babi
je pogledala desni red klupa. U dnu učionice, Pallina je bila posve obuzeta
prepisivanjem.

Dvije kolegice iz klupe ispred nje približile su se jedna drugoj kako bi je
sakrile. Babi je pozove šaptom. "Psss." Pallina joj pokaže da malo pričeka,
ni ne pogledavši je. Brzo prepiše zadnje retke prijevoda. Zatim se uspravi i

protrese ruku s olovkom, bolnu od te utrke protiv vremena. Pallina se
nasmiješi prijateljici. "Gotova sam."

"Držite", i doda bilježnicu iz latinskog djevojkama ispred sebe. "Vratite
je Giannettijevoj." One dvije djevojke koje su savršeno odigrale svoju
ulogu štita sad su se udobno smjestile na svojim stolcima. Giannettijeva je u
međuvremenu dobila svoju bilježnicu, nadajući se da će zbog tog dobrog
djela dobiti barem dovoljan iz latinskog. Zazvonilo je zvono. Giaccijeva je
zatvorila imenik.

"Idem u zbornicu po imenik iz latinskog. Ostavljam vas same. Nemojte
se poklati."

Djevojke su ustale iz klupa. Tri su uspjele ishoditi dopuštenje da odu na
zahod prije no što je profesorica otišla. Zapravo je samo jedna od njih
onamo otišla zbog stvarne fiziološke potrebe. Druge dvije ušle su u jedan
pregradak i sretno podijelile isti porok. Jedan ugodan Merit u inat onima
koji su ga navodili kao cigaretu koja škodi najviše od sviju.

Giaccijeva se vratila u učionicu. Djevojke su sjele na svoja mjesta.
Pozorno su slušale objašnjenje latinske metrike. Poneka je zabilježila
naglaske i prepisala rečenicu napisanu na ploči.

Druge, sigurne da će ih profesorica pitati, radije su ponavljale gradivo.
Benuccijeva opet nije uspjela odoljeti. Ponovno je razmotala pizzu.
Učinila je to posve tiho, dio po dio, nastojeći da se ništa ne čuje. S obje
ruke, gotovo nepomičnih prstiju, oslonjena o rub klupe. Ali pekarski papir
čuven je po svojoj bučnosti. Neke kolegice koje su sjedile blizu nje
ozlojeđeno su se okrenule prema njoj. Benuccijeva je odmahnula glavom,
ništa se nije dalo učiniti, pojela je zadnji komad pizze. To je jače od nje.
Dvije djevojke malo iza nje žvakale su Vigorsol. Pokušavale su ubiti miris
nikotina. Djevojka u dnu učionice mirno je pratila nastavu. Bolovi u trbuhu
su prestali.
"Za sljedeću srijedu donesite od stranice 242 do stranice 247, prijevod i
čitanje u stihu, sa savršenim poznavanjem pravila i naglasaka."
Babi otvori rokovnik i zapiše zadaću za srijedu. Zatim ga gotovo protiv
svoje volje prelista unatrag. Šarene stranice prepune zabilješki redale su se
pred njezinim očima. Tulumi, rođendani, simpatične Pallinine izjave, ocjene
na satu. Mišljenja o filmovima u kinima, moguće ljubavi, nemoguće
ljubavi, prošle ljubavi.
"Marco, V.T." Zaustavila se. Pogledala je tu zabilješku. Crveni flomaster,
na samom dnu stranice. I uz nju malo srce. Studeni. Da, bio je studeni. I ona

je bila ludo zaljubljena u njega.
"Mama, zar za mene nije ništa stiglo?"
"Je, stiglo ti je pismo, u kuhinji je. Stavila sam ti ga na stol."
Babi odmah potrči u kuhinju i pronađe to pismo. Prepozna rukopis i

sretno ga otvori. Hodali su već četiri mjeseca. Njezina najduža veza.
Zapravo, njezina praktički jedina veza. Pročitala je pismo.

Draga Babi,
Na ovaj tako važan dan (Otkriće Amerike? Još važnije! Prvi

čovjek na Mjesecu? Mnogo važnije! Inauguracija Gilde? Toplo,
toplo!) ... Šalim se!! Danas su četiri mjeseca da smo zajedno i
odlučio sam da bi današnji dan trebao za tebe biti poseban, sretan,
predivan, romantičan. Jesi li spremna? Dobro. Uzmi Vespu iz garaže
i izađi. Jer započela je tvoja `potraga za blagom". "Blagom" u
smislu ljubavi. Upravo ono što ja osjećam prema tebi.

Marco.

P.S. Prva poruka glasi: "Postoji vila u koju odlaziš, / ali gotovo
nikad noću ne zalaziš, / treće stablo s lijeva / iznenađenje sprema. /
Prekopaš li ispod njega, / pronači ćeš što ti treba. / Jesi li spremna?
Kreni!"

Babi preklopi pismo i razmisli. Vila je Villa Glori kamo uvijek idem trčati.
Treće stablo? Što on misli, tko sam? Naravno da je lako, misli na treće
stablo s lijeva čim uđeš.

"Mama, idem van."
"Kamo ideš?"
"Moram nešto odnijeti Pallini."
Babi odjene jaknu od jelenje kože. "Kad se vraćaš?"
"Na večeru. Učit ću kod nje."
Raffaella se pojavi na vratima. "Nemoj kasniti."
"Nazvat ću te ako se nešto promijeni."
Babi brzo izađe, ali se zaustavi na vratima i vrati. Brzo poljubi majku u
obraz i pobjegne. Stigavši u dvorište, polako otvori garažu, nečujno. Izvuče
Vespu i krene nizbrdicom ne paleći motor. Ali upravo dok je skretala za
okuku, podigne pogled. Raffaella se pojavila na balkonu, pogledi su im se
susreli.
"Mama, autobusom mi predugo treba."

"Uzmi barem maramu."
"Podići ću okovratnik jakne, nije mi hladno, stvarno. Bog."
Babi ubaci u drugu. Vespa se nakratko zaustavi i zatim najednom proradi
i trzne naprijed upaljenog motora. Babi spusti glavu za dlaku prolazeći
ispod rampe koju je Fiore spremno podigao. Proveze se čitavom Ulicom
Francia i stigne do Ville Glori. Vespu parkira na nogare i trkom uđe u vilu.
Nekoliko žena dovelo je djecu u šetnju. Jedan je sportski nastrojen mladić
vježbao brzo hodanje. Babi se približi trećem stablu s lijeve strane. U
podnožju, blizu korijenja, nalazio se grm. Ona ga razgrne. U grmu je bila
sakrivena plastična omotnica.
Uze je. Suučesnički, sretno se vratila do svoje Vespe. Otvorila je
omotnicu. U njoj je bila predivna marama od modrog kašmira i poruka:
Sigurno je nemaš, / il' u ormar spremaš! / Grlo ti je crveno / i od kašlja
drveno. / A sad dobro prekrivena / kreni do Raia nam čuvena. / Ondje je
jedan konj kameni, / ne časi časa, odmah kreni! / Kad stigneš na odredište, /
pozornost ti nešto ište.
Babi se popne na Vespu i nasmiješi, zabavljena tom romantičnom igrom.
Stavi maramu oko vrata. Bila je topla i meka. Baš lijep dar. I uz to koristan,
s obzirom na hladnoću. Mama je imala pravo. Ali Marco je baš zlatan.
Istina, malo nerazborit. Što da ju je pronašao netko drugi? Odmah bi je
uzeo. Upalila je motor i punom brzinom se zaputila prema Trgu Mazzini.
Zaustavila se ispred malog dvorišta, ograđenog visokom električnom
ogradom. Sišla je s Vespe i ušla. Vratar ju je znatiželjno pogledao. Zatim je
svu svoju pozornost usmjerio na jednog gospodina s aktovkom koji je
trebao neku informaciju. Babi je to iskoristila. Prišla je konju. Na njegovom
trbuhu, bijelom je kredom bila nacrtana strelica koja je pokazivala nadolje.
Pomislila je da je Marco lud. Pogledala je malo bolje. Ondje je bio novi
paketić. Uzela ga je. Čuvar nije ništa opazio. Ovaj je put u paketiću
pronašla naočale. Predivne Ray Banice, najnovije model, onaj mali,
četvrtasti. Naravno da je uz njih išla i poruka. Sljedeća etapa bila je jedna
adresa: Ulica Cola di Rienzo 47. Vespa se svom brzinom zaputila u tom
smjeru. Jednim dijelom zbog kolektora koji je Daniela netom zamijenila,
baš kako su svi činili da bi im motori brže vozili, jednim dijelom zbog sve
veće znatiželje.
Babi je stigla na novu adresu. Na njoj se nalazila jedna trgovina.
Začuđeno je pogleda. Trgovina donjeg rublja. Njezine je jednostavne
komplete od bijeloga pamuka uvijek kupovala majka. Babi je neodlučno

ušla. Ogledala se oko sebe. Jedna mlada prodavačica stajala je iza pulta i
odlagala na mjesto netom pristigle komplete od sivog satena. Babi je
ponovno pročitala kraj svoje poruke: Kažeš li tko si, / vidjet ćeš što se nosi.

Prodavačica ju je ugledala, ostavila svoj posao i prišla joj. "Mogu li vam
pomoći?"

"Mislim da možete, ja sam Babi Gervasi."
"Ah, naravno." Prodavačica se simpatično nasmiješila.
"Očekivali smo vas." Otišla je iza pulta. "Ovo je za vas. Odaberite onaj
koji vam se najviše sviđa." Odložila je tri kompleta donjeg rublja na pult.
Sva tri bila su od satena. Prvi je bio jednodijelni, crn, s prozirnim uzorkom
na prsima i tankim naramenicama. Drugi je bio dvodijelni, blijedocrvene
boje, s nešto svjetlijim prozirnim uzorkom. Treći je bio boje šljive, s tankim
naramenicama i gaćicama s tankim prorezom. Babi ih pogleda raširene na
pultu: Na svakom se zaustavi, ne imajući hrabrosti podignuti glavu. Bilo joj
je neugodno. Prodavačica, možda to opazivši, pokuša joj pomoći.
"Mislim da bi vam ovaj najviše odgovarao." Podigne grudnjak kompleta
blijedocrvene boje i pokaže joj ga. "Imate veoma svijetlu kožu, odlično će
vam pristajati." Babi bojažljivo podigne pogled. "Da, i ja to mislim. Dobro,
uzet ću ga. Hvala." Babi se udalji od pulta čekajući da joj ljubazna
prodavačica spakira rublje; osvrne se po trgovini. Jedna hladna lutka nosila
je veoma seksepilan komplet. Babi ga je zamislila na sebi. Učinio joj se
prirodnim, nakon tog dramatičnog odabira.
"Gospođice?"
Babi se okrene prema prodavačici.
"Da?"
"Onaj mladić koji je došao, koji je, pretpostavljam, vaš mladić ..."
"Da, na stanovit način."
"Rekao mi je da, nakon što odaberete komplet, svakako ga morate
odjenuti."
"Ali ... stvarno ..."
"Ako to ne učinite, apsolutno mi je zabranio da vam dam sljedeću
poruku. Tako je rekao ..."
"Razumijem. Hvala."
Babi uzme crvenkasti komplet i uputi se prema kabini. Prodavačica joj
preko zastora doda vrećicu. "Uzmite, u nju možete staviti rublje koje sad
imate na sebi." Babi se preodjene. Pogleda se u zrcalo. Mlada prodavačica
je možda bila malo previše uporna, ali imala je pravo. Komplet joj je