Federico Moccia-Tri metra iznad neba

zvučalo kao da je štucnula. Pallina je pomiluje po bradi, sa sobom odnoseći
jednu neodlučnu suzu.

"Daj, nemoj tako, onaj idiot to ne zaslužuje. Kad će opet pronači takvu
kao što si ti? On je taj koji bi trebao plakati. Nema pojma što je izgubio.
Zauvijek će morati izlaziti s curama kao što je ona tamo."

Pallina se ponovno okrene prema Marcovom stolu. I Babi učini jednako.
Ponovno je stisne u želucu. Potraga za blagom. Šetnje u Villi Glori, poljupci
u suton, gledanje u oči i izjave ljubavi. Nježne slike nestale su pod naletom
vjetra tuge. Pallina se nijemo okrene prema prijateljici. Babi joj se pokuša
nasmiješiti.

"Pa ne čini mi se baš jako ružna."
Pallina odmahne glavom. Babi je nevjerojatna, čak i u toj situaciji nije
mogla ne biti iskrena. Babi uzme svoje pivo i otpije dugi gutljaj. Zatim Jupi
kriglom o stol i žestoko obriše usta ubrusom, baš onako kako je to ranije
učinila Pallina.
"Bože, kako ga mrzim."
Pallina joj se nasmiješi. "To curo! Takvu te volim. Moramo ga kazniti!"
Pallina gurne prijateljičinu kriglu i obje iskape svoje čaše dugim, nevičnim
gutljajem. Pomalo zbunjena, nenaviknuta na piće i sve ostalo, odlučno se
nasmiješi prijateljici. "Imaš pravo, moram ga natjerati da plati! Imam ideju.
Idemo do Fabija!"
Marco se zadovoljno smijao točeći djevojci hladan Galestro. Znao je
zabaviti ženu barem onoliko koliko nije znao odabrati vino.
Te večeri je Nuova Fiorentina mogla biti ponosna. Nikad nije imala tako
zgodnog konobara. Ili bolje rečeno, konobaricu. Babi je prolazila između
stolova s pizzama u ruci. Nije imala dvojbi. Ona s mozzarellom i bez inćuna
bila je za Marca. Koliko je puta čula da je naručuje. Koliko joj je puta pak s
ljubavlju dao da proba komadić, stavljajući joj ga u usta.
Još jedno stezanje oko srca. Odluči ne misliti o tome. Okrene se. Fabio i
Pallina bili su blizu blagajne. Nasmiješili su joj se, potičući je izdaleka.
Babi se ohrabrila. Bila je omamljena. Pivo je bilo jako i pomoglo joj da
stigne do Marcovog stola.
"Ova je za vas."
Odloži bijelu pogaču s pršutom i malo ulja ispred djevojke koja je
pogleda pomalo začuđeno.
"A ova za tebe, gade!" Marco nije imao vremena iznenaditi se.
Mozzarella bez inćuna stresla mu se na glavu sa svom rajčicom, dok mu je

vruće tijesto postalo neugodan, užareni šešir. Fabio i Pallina su zapljeskali,
a za njima i svi ostali u restoranu. Pripita, Babi se naklonila zahvaljujući.
Zatim se udaljila držeći Pallinu pod ruku, uz zabavljene komentare
prisutnih i zapanjen pogled one neupućene djevojke.

Vozile su se bez ijedne riječi. Babi se čvrsto privinula uz Pallinu. Ali ne
od straha. Na cesti je bilo mnogo manje prometa. Glave naslonjene na
prijateljičina leđa otvorenih je očiju promatrala kako ispred nje prolaze
stabla, daleka crvena i bijela svjetla automobila. Jedan narančasti autobus
prošao je tik pokraj nje. Zatvorila je oči. Obuzela ju je jeza, ali brzo je
prošla. Bilo joj je hladno i vruće i osjećala se usamljeno. U tišini su stigle i
do njezine kuće. Babi je sišla s Vespe.

"Hvala ti, Pallina."
"Na čemu? Ništa nisam učinila."
Babi joj se nasmiješi. "Pivo je bilo odlično. Sutra te u školi častim
užinom. Moramo proslaviti."
"Što?"
"Potpunu slobodu." Pallina je zagrli. Babi zatvori oči. Ote joj se jecaj,
otrgne se od prijateljice i pobjegne. Pallina je gledala kako trkom grabi
stubama i nestaje iza ulaznih vrata. Zatim je upalila Vespu i odvezla se u
noć. Kasnije, dok se razodijevala, Babi je iz džepa traperica izvadila novce.
Kad je gurnula ruku u džep da provjeri nije li još nešto ostalo u njemu,
začudila se. Među silnim suzama pojavio se osmijeh. U džepu je bio onaj
Pallinin češljić sa štrasom i srcima. Stavila joj ga je unutra dok su bile
zagrljene.
Mali dar da je obodri, da joj izmami smiješak. Uspjela je. Pallina je
doista prava prijateljica. A onaj jadnik Marco, naprotiv, stvarno nije imao
sreće. Babi se nasmiješi oblačeći pidžamu. Pomisli da u toj tragediji postoji
nešto zabavno. Da smo kao i obično otišle u Baffetto, nikad ga ne bismo
uhvatile. Babi opere zube. Čudno, baš smo večeras odlučile otići u Nova
Fiorentinu. Babi se zavuče ispod plahti. Da, Marco baš nije imao sreće i
nadam se da je neće imati do kraja života.
Pallina skrene udesno. Odluči svratiti pozdraviti svog prijatelja Demu.
Preko puta joj prijeđe mačka. Nije ni provjerila je li crna nije. Pallina nije
vjerovala u zlu sreću. Tisuću puta joj je bila draža pizza u Baffettu nego
štruca u Nuova Fiorentini. Ne bi je zamijenila ni za što na svijetu. Ali te
večeri, kad ju je Fabio nazvao i rekao joj da je kod njega Babin dečko s
drugom curom, nije nimalo dvojila. Bila je to prilika koju je već dugo

čekala. O Marcu je znala mnoge priče. Nisu mogle biti samo glasine. Ali da
ih je ispričala Babi, bila je sigurna da Babi ne bi povjerovala. Ili možda bi. I
tad bi uništila prijateljstvo. Bolje je okriviti sudbinu. Pallina pozvoni Demi.
On joj odgovori snenim glasom.

"Halo, tko je?"
"Pallina. Obavljeno je."
"Jeste li ga uhvatile?"
"Na djelu! Kao miša sa sirom u ustima ili bolje kao gada s pizzom na
glavi!"
"Zašto, što se dogodilo?"
"Ako siđeš, ispričat ću ti."
"Kako je Babi to podnijela?"
"Jako loše ..."
"Pričekaj, obući ću se i silazim."
Pallina zagladi kosu. Samo načas zažali zbog svog češljića. Jadna Babi,
ali bolje je ovako. Možda će malo patiti. Ali bolje sad nego kasnije. Kad bi
bila još zaljubljenija. Brzo će ponovno biti vesela. A osmijeh prijateljice
mnogo je vredniji od jednog češljića, mnogo vredniji od pizze margherita.
Čak i ako je iz Baffetta.

spod zatvorenog tuša, Babi je raščešljala kosu punu regeneratora.
Zadržala se na dugim, zapetljanim, hirovitim vrhovima i jednim dugim
potezom oslobodila mokru četku. Zatim je desnom rukom prešla preko
niza malih, oblih vrhova zubaca četke nalik malo debljim pribadačama
zabijenim u malu ružičastu gurnu. Mekana, savila se pod njezinim dodirom
puštajući već oslobođenu kosu. Male azurne pribadače ispravile su se čiste i
ponosne na obavljen posao, spremne za novu buduću bitku. Družina
poražene kose, vlažna i slijepljena, tamnija, pala je s četke. Novi mlaz vode
uhvati je u letu, udalji je kovitlajući je u kristalnom vrtlogu, plešući i klizeći
niz nježne nabore bijelog porculana. Okrzne ružičastu nogu njihove stare
gospodarice i završi svoj put ondje, u onom tužnom odvodu, maloj čeličnoj
rupi. Još jednom pokuša odoljeti, ali novi mlaz vode pobijedi čak i taj
krajnji otpor i tako nestane, zauvijek zaboravljen.
Iz postaje 103.10 obližnjeg radija čuli su se najnoviji američki hitovi.
Sacrifice Eltona Johna popeo se na treće mjesto. Babi zabaci glavu,
uljuljkana tom sporom melodijom, a zatim zakorači tik ispod tuša. Vodopad
laganog tuša odnese regenerator, klizne joj niz lice, pomiluje ga, njegove
nježne izbočine. Njezinim tijelom prođe toplina dok joj je prozračni sapun
plesao po koži nošen vodom, a mjehurići pjene nestajali niz njezine bokove.
Netko zakuca na vrata.
"Babi ... Trebaju te na telefon."
Bila je to Daniela. Babi prođe rukom kroz kosu, brzo je odmičući s lica. I
zadnji tragovi regeneratora nestanu.
"Evo me odmah." Brzo se omota ručnikom i priđe vratima. Daniela joj
pruži bežični telefon.
"Požuri jer čekam da me nazove Andrea." Babi se ponovno zatvori u
kupaonicu i sjedne na meki poklopac zahodske školjke.
Pallinin je glas bio kreštav.

"Jesi li bila ispod tuša?"
"Naravno, u protivnom me ti ne bi nazvala! Što je tako hitno?"
"Prije deset sekundi nazvao me je Pollo. Rekao je da mu je bilo jako
lijepo sa mnom. Ispričao se zbog onoga što se dogodilo u restoranu i želi
me vidjeti. Pozvao me večeras na utrke."
Babi obriše kosu, promatrajući se u zamagljeno zrcalo. "Kakve utrke?"
"Večeras svi idu motorima na Olimpicu i utrkivat će se. Brzina, na samo
jednom kotaču, u paru. Sjećaš se, Francesca nam je pričala da je bila. Rekla
je da je super. Ona je čak bila kamilica ...!"
"Kamilica?"
"Da, one koje se voze straga zovu kamilicom jer imaju dvostruki pojas
kamilice kojim su vezane uz onoga tko vozi. Pravilo je da im moraju biti
okrenute leđima, inače ne vrijedi."
"Okrenute leđima ... inače ne vrijedi? Pallina, što ti je, jesi li poblesavila?
Umalo mi je žao što sam se žrtvovala za tebe ..."
"Kako si se žrtvovala?"
"Kako misliš kako? Pa ona obavijest roditeljima i sve ostalo! – "Velika
stvar, sad stalno spominješ tu obavijest!"
"U međuvremenu sam u kazni i nema izlazaka do ponedjeljka."
"U redu, ali ja te zapravo uopće ne zovem da ideš sa mnom. Samo sam
željela savjet. Što kažeš, da idem?"
"Ići gledati one koji se utrkuju još je maloumnije nego utrkivati se
motorom. Ali ti učini kako želiš."
"Oh, možda si u pravu. Usput rečeno, rekla sam Demi da hodam s
Pollom. Jesi li zadovoljna?"
"Ja? Što se to mene tiče? Dema je tvoj prijatelj. Samo sam ti rekla da bi
ga, prema mom mišljenju, pogodilo da to sazna od nekog drugog."
"Da, shvatila sam. Ovako ga nije nimalo pogodilo. Dapače. djelovao mi
je sretan. Vidiš da si pogriješila. Nije istina da je zaljubljen u mene."
Babi se približi zrcalu. S ručnikom za lice obriše malo pare sa stakla.
Pojavi se njezin odraz s telefonom u ruci i ojađenim izrazom. Pallina
ponekad doista zna biti naporna.
"No, bolje je tako, nije li?"
"Znaš što ću ti reći, Babi? Uvjerila si me. Ne idem na utrke."
"Bravo! Čuj, čujemo se kasnije. Nazovi me kasnije, ionako ću biti kod
kuće."

Babi izađe iz kupaonice. Prođe pokraj Daniele i vrati joj telefon. Daniela
nije rekla ni riječ, ali izgledala je ozlojeđeno, kao da želi reći da je sestra
predugo razgovarala. Babi ode u svoju sobu i krene sušiti kosu. Daniela uđe
s telefonom. "Dema je. Nepotrebno je reći da vrijedi isto kao ranije."

Babi ugasi sušilo za kosu i primi slušalicu.
"Bog, Dema, kako si?"
"Grozno."
Babi ga sasluša bez riječi. Gotovo se činilo da je ona pjesma Marca
Masinija napisana za njega. Bio je očajan. Dapače, možda je u tom trenutku
skladao i novu stvar. Bio je shrvan. Dema joj je postavio tisuću pitanja.
"Kako je moguće, nakon što sam toliko mnogo vremena proveo s njom,
da je prohodala s tim tipom? Tko je on uopće?"
"Zove se Polio, drugo ne znam."
"Pollo? Kakvo je to ime! Što se nada naći u njemu? Pa on je nasilnik,
jedan od onih huligana koji su neku večer došli na Robertin tulum! Krasni
ljudi, a Pallina se zaljubila u njega!"
"Ma, zaljubila ... Sviđa joj se."
"Ne, ne, zaljubila se. Sama mi je rekla!"
"Znaš što sve Pallina kaže, zar ne? Poznaješ je bolje od mene. Večeras je
na primjer željela ići gledati utrke na Olimipici ... Pet sekundi kasnije,
predomislila se. Vidiš kakva je? Možda će ubrzo shvatiti da je pogriješila i
vratiti se na staro. Daj, Dema, vidjet ćeš da će biti tako."
Dema nije odgovorio. Povjerovao je njezinim riječima ili je barem želio
vjerovati. Siroče, pomisli Babi. Sva sreća da nije zaljubljen! Dema
progovori, naizgled smireniji.
"Da, možda si u pravu. Možda će biti baš tako."
"Vidjet ćeš da hoće, Dema, to je samo pitanje vremena."
"Da, nadajmo se samo da joj neće dugo trebati." Pokušao je biti duhovit.
"Babi, molim te, Pallini ne spominji ovaj razgovor."
"Ne brini i drži se, dobro?"
"Da, hvala." Prekinuli su razgovor.
Ušla je Daniela. "Ideš, Pallina je profurala s Pollom, ludilo! A Dema je
naravno shrvan!"
"Baš, jadničak, zaljubljen je u nju čitav život."
"Nije imao šanse! On je klasični prijatelj žena."
Nakon tog surovog zaključka, Daniela se udaljila s telefonom, ali još nije
izašla iz sobe, kad je ponovno zazvonio.

"Halo. Da, sad ću ti je dati. Babi, molim te, nemoj klafrati sat vremena."
"Tko je?"
"Pallina."
"Pokušat ću." Babi prihvati slušalicu.
"Jesi li prekinula s Pollom?"
"Ne!"
"Šteta ..."
"S kim si razgovarala kad je stalno bilo zauzeto?"
"S Demom, shrvan je."
"Ne!"
"Da, grozno ga je pogodilo! Siroče, rekao mi je da ti ne kažem. Molim te,
pravi se da ništa ne znaš, može?"
"Možda mu nisam trebala reći da furam s Pollom."
"Što to govoriš, prije ili kasnije bi saznao i samo bi bilo gore."
"Mogla sam to odgoditi do zadnjega časa."
"Kakvog zadnjega časa? Mogla si ne prohodati s Pollom i točka."
"Tu tipku ne dirajmo. Naprotiv, odlučila sam da je u životu mnogo
zabavnije biti malouman ..."
"I onda?"
"I onda, idem na utrke."
Babi odmahne glavom. Kosa joj se već sama sušila.
"U redu, zabavi se."
"Pollo me nazvao i uskoro će doći po mene. Što kažeš, prema tvom
mišljenju, bih li trebala otići onamo da se zabavim ili da glumim onu koja
gleda utrke i pomalo se dosađuje? Onu koja ništa ne osjeća, naviknutu na
uzbuđenja?"
To je bilo previše. Babi je prasnula.
"Slušaj Pallina. Idi na utrke, vozi se motorom, prkosi, hodaj sa svim
huliganima ovoga svijeta, ali molirn te, ne glumi kulericu!"
Pallina prasne u smijeh. "Imaš pravo. Slušaj, moraš mi učiniti još jednu,
zadnju uslugu. Budući da nisam znala kad utrke završavaju, majci sam rekla
da ću spavati kod tebe."
"A ako tvoja majka nazove?"
"Možeš misliti kako će nazvati. Ta me nikad ne traži ... Radije mi ostavi
kjučeve ispod otirača pred vratima. Na uobičajenom mjestu."
"U redu."

"Nemoj zaboraviti, dobro? Siroti Dema! Što misliš, bih li trebala nešto
učiniti?"

"Pallina, čini mi se da si danas već dovoljno učinila."
Babi prekine vezu. Daniela joj gotovo istog časa istrgne slušalicu iz ruku.
"Sva sreća da sam te zamolila da ne pričaš predugo."
"Što sam mogla? Pa čula si kakva se zbrka dogodila. Molim te, nemoj
nikome reći za Polla i Pallinu."
"Kome bih rekla?"
Telefon je ponovno zazvonio. Zvala je Giulia. "Može li se znati tko je
upao u slušalicu?"
"Bog, Giuli. Oprosti, moja sestra je razgovarala."
Daniela ode u svoju sobu. Uspjela je zatvoriti vrata, ali nakon toga više
nije mogla izdržati.
"Giulia, ne znaš novost. Pallina je profurala s Pollom!"
"Ideš!"
"Je! Dema je shrvan, ali molim te, nemoj nikome reći!"
Giulia je ohrabri: "Ne brini." Zatim sasluša ostatak priče, već
razmišljajući što će kasnije reći Giovanna i Stefania.

abi je izašla iz svoje sobe. Bila je odjevena u prošivenu. ružičastu
kućnu haljinu i ispod nje svijetloplavo pidžamu, s dvije tople papuče
na nogama. Nakon tuširanja se malo oporavila od napornog trčanja,
ali nije bila nimalo vesela. Te joj večeri dijeta nije dopuštala ništa osim
jedne bijedne zelene jabuke. Prošla je hodnikom. Upravo u tom trenutku,
začula je okretanje ključa u bravi ulaznih vrata. Njezin otac. "Tata!" Babi
mu potrči u susret.
"Babi."
Otac je bio bijesan. Babi se zaustavila.
"Što se dogodilo? Nemoj mi reći da nisam dobro parkirala Vespu, da nisi
mogao ući u garažu?"
"Što me briga za Vespu! Danas su me posjetili Accadovi." Na te je riječi
Babi problijedjela. Kako se toga prije nije sjetila? Trebala je svojima
ispričati sve što se dogodilo.
Raffaella, koja je upravo oprala dvije zelene jabuke za večeru, došla je u
salon.
"Što su Accadovi htjeli od tebe? Što se dogodilo? Kakve veze ima Babi s
time?"
Claudio pogleda kćerku.
"Ne znam, reci joj ti, Babi, kakve ti veze imaš s time?"
"Ja? Ja s time nemam nikakve veze!"
Daniela se pojavila na vratima.
"Istina, ona s tim nema nikakve veze!" Raffaella se okrene prema
Danieli.
"Ti šuti, nitko te nije ništa pitao."
Claudio se okrene prema Babi i uhvati je za ruku. "Možda nisi ti kriva,
ali onaj koji je bio s tobom i te kako ima veze! Accado je otišao u bolnicu.

Septum nosa mu je slomljen na dva mjesta. Liječnik je rekao da mu je
nedostajalo pola centimetra da mu kost probuši mozak."

Babi nije odgovorila. Claudio ju je promatrao. Njegova je kćerka bila
posve potresena. Pustio joj je ruku.

"Možda nisi shvatila, Babi, ali još pola centimetra i Accado bi umro."
Babi proguta slinu. Prošla ju je glad. Sad ne bi mogla pojesti ni jabuku.
Raffaella zabrinuto pogleda kćerku i vidjevši je onako potresenu, obrati joj
se mirnim i blagim tonom.
"Babi, možeš li mi, molim te, ispričati što se točno dogodilo?"
Babi podigne svoje nebesko plave oči. Bile su bistre i preplašene. Kao da
prvi put vidi tu noć. Započela je s jednim "ništa, mama" i nastavila sve
ispričavši. O tulumu, o padobrancima, o Chiccu koji je pozvao policiju, o
dečkima koji su se pravili da su pobjegli, a zapravo su ih čekali ispred kuće.
O tome kako su ih slijedili i uništili BMW. O Chiccu koji se zaustavio,
momku s plavim motorom koji ga je prebio, Accadu koji se umiješao pa je
onaj momak i njega premlatio.
"Kako to, Accado te je ostavio s tim huliganom? S tim nasilnikom? Nije
te odveo sa sobom?"
Raffaella je bila posve zbunjena. Babi nije znala što bi odgovorila.
"Možda je pomislio da mi je on prijatelj, ne znam. Znam samo da su se
nakon tučnjave svi razbježali i ja ostala sama s njim."
Claudio odmahne glavom.
"Jasno je da je Accado pobjegao. Izlagao se opasnosti da umre od
krvarenja s onim slomljenim nosom. Kako god bilo, taj mali je gotov.
Filippo ga je prijavio. Danas su došli k meni u ured da mi ispričaju čitavu
priču, da budem upućen. Rekli su da će nastaviti zakonskim putem. Žele
znati ime i prezime tog momka. Kako se zove?"
"Step ..."
Claudio zbunjeno pogleda Babi.
"Kako Step?"
"Step. Tako se zove. Ili sam ja barem uvijek čula da ga tako zovu."
"Zar je Amerikanac?"
Daniela se umiješa: "Ma kakav Amerikanac, tata! To mu je nadimak."
Claudio pogleda svoje dvije kćerke.
"Taj mali mora imati i neko ime."
Babi mu se nasmiješi.
"Sigurno ga ima, ali ga ja ne znam."

Claudio ponovno izgubi strpljenje.
"Kako ću reći Accadovima da se moja kćerka vozika naokolo s nekim
kome ne zna ni ime?"
"Nisam se vozikala s njim. Bila sam s Chiccom ... Već sam ti rekla."
Umiješa se Raffaella.
"Da, ali kasnije si se vratila kući na motoru iza njega."
"Mama, ali ako su Chicco i Accadovi pobjegli, kako da se vratim? Bila
sam na cesti, bila je noć, što da radim, da se sama vratim kući? Probala sam.
Ali nakon nekog vremena se zaustavio neki siledžija u Golfu i počeo mi
dodijavati i tad sam pristala da me Step doveze."
Claudio nije vjerovao svojim očima. "Na kraju će ispasti da tom Stepu
moramo i zahvaliti!"
Raffaella bijesno pogleda kćerke. "Ne smijemo se tako osramotiti. Jeste li
shvatile? Želim čim prije saznati ime tog momka. Je li jasno?" Babi se
sjetila svog jutrošnjeg razgovora s Danielom. Bilo je rano, još je bila snena,
ali nije imala dvojbi. Da, njezina je sestra znala to ime. "Dani, ti znaš kako
se zove. Reci joj!""
Daniela preneraženo pogleda Babi. Što, zar je poludjela? Da joj kaže? Da
cinka Stepa? Sjetila se onoga što su učinili Brandelliju i mnogih drugih
priča koje je čula. Uništit će joj Vespu, premlatiti je, silovati. Na zidovima
škole napisat će grozne natpise s njezinim imenom i perverzne stvari koje
nažalost još nije nikad učinila. Da ga prokaže? U hipu je izgubila pamćenje.
"Mama, ja znam samo da se zove Step."
Babi se obruši na sestru.
"Lažljivice! Ti si lažljivica! Ja se ne sjećam, ali jutros si mi rekla kako se
zove. Ti i tvoje prijateljice ga jako dobro poznajete."
"Što to govoriš?"
"Obična si kukavica, ne želiš reći njegovo ime jer te je strah! Ali znaš
kako se zove."
"Ne, ne znam."
"Naravno da znaš! Sama si mi rekla."
Babi najednom ušuti. Kao da se nešto u njoj, u njezinom umu, otvorilo,
odriješilo, razbistrilo. Evo. Sjetila se.
"Stefano Mancini. Eto, to mu je ime. Neki ga zovu Step." Zatim pogleda
sestru i navede njezine riječi: "Moje prijateljice i ja ga zovemo deset plus."
"Odlično, Babi." Claudio izvuče iz džepa blokić u koji je sve zapisivao.
Zapisao je i to ime prije no što ga zaboravi. Pišući, postao je nervozan.

Pročitao je nešto što je trebao učiniti, ali sad je već bilo prekasno.
Daniela pogleda sestru.
"Misliš da si faca, je li? Zar ne shvaćaš što će ti učiniti? Uništit će ti

Vespu. Premlatit će te, pisati o tebi po zidovima škole."
"Velika stvar, Vespa je ionako uništena. Na zidove sumnjam da će išta

napisati jer ne vjerujem da itko od njih zna pisati. A ako mi budu željeli
nauditi, otac će me zaštititi, zar ne?"

Babi se okrene prema ocu. Claudio pomisli na Accada, zamisli bol koju
čovjek jamačno osjeti kad mu slome nos.

"Naravno, Babi, ja sam tu."
Upitao se koliko je istinita ta tvrdnja. Možda tek malčice. Ali poslužila je
svrsi. Sad mirnija, Babi je otišla u kuhinju. Uzela je svoju zelenu jabuku i
ponovno je oprala. Zatim ju je, nakratko je držeći za peteljku u zraku,
počela okretati. Jedan okret, jedno slovo. Kad se peteljka otrgne, to je
početno slovo imena osobe koja misli na tebe. A, B, C, D. Peteljka se
otrgnula s nekim suhim zvukom.
Ispalo je slovo D. Koga poznaje s početnim D u imenu? Nikoga, nitko joj
nije padao na pamet. Srećom nije ispalo S. Teško da bi jedna peteljka toliko
izdržala. Ali čak i da je ispalo to slovo, ne bi se zbog toga previše zabrinula.
Nije se bojala. Babi prođe pokraj majke. Nasmiješi joj se. Raffaella ju je
promatrala kako odlazi. Ponosila se svojom kćerkom. Babi je uistinu na nju.
Nije kao Daniela. U osnovi, Danielin je strah bio opravdan. Daniela je sva
na oca. Claudio odloži sivo odijelo na krevet.
"Hej, dušo, jesi li kupila veliku kafetijeru?"
"Nisam, zaboravila sam."
Raffaella se zatvori u kupaonicu. Kako je zaboravila, pomisli Claudio, pa
napisao sam joj na popis za trgovinu. Odluči ništa ne komentirati i tako
dodatno potvrdi Danielin karakter. Osim toga, kako se mogao žaliti?
Oduvijek je znao da Raffaella neće kupiti tu kafetijeru. Smatrala ju je
nepotrebnim troškom. Možda je upravo zbog toga i on sebi u blokić s
obvezama zapisao "kupiti veću kafetijeru", ali je i on zaboravio. Claudio
odabere košulju i baci je na krevet. Zatim na nju stavi svoju omiljenu
kravatu. Tko zna, možda je večeras uspije i odjenuti.
Roditelji su izašli, napominjući kao i svake večeri da nikome ne otvaraju.
Čim su otišli, Babi je otrčala u prizemlje u kućnom ogrtaču i pazeći da je
nitko ne vidi, sakrila ključeve stana ispod otirača pred ulaznim vratima u

zgradu. Tko zna gdje je Pallina u tom trenutku. Na moto-trkama na
Olimpici.

Blažena ona ...
Daniela je bila u hodniku. Razgovarala je telefonom s Andreom i
olovkom črčkala njihova imena i mala srca po obližnjem papiru.
Zamijetivši da mu Daniela ne odgovara, Andrea je postao radoznao.
"Dani, što radiš?"
"Ništa."
"Kako ništa? Čujem neke zvukove."
"Pišem."
"Ah, a što pišeš?"
"Ma ništa ..." slaže Daniela. "Nešto crtam."
"Ah, shvaćam. Crtaš dok razgovaraš sa mnom?"
"Ma ne, slušala sam te. Sve sam shvatila."
"Onda ponovi."
Daniela zadahće. "Ponedjeljkom, srijedom i petkom ideš u teretanu, a
utorkom i četvrtkom na engleski."
"U koliko sati?"
Daniela je časak oklijevala. "U pet."
"U šest. Vidiš da nisi slušala."
"Ma jesam, samo nisam zapamtila. Jesi li ti, pak, shvatio zašto ranije
nisam mogla razgovarati?"
"Da, tvoji su bili doma i upravo su odlazili."
"Zato sam ti govorila da, hm, eh. A ti nisi shvatio."
"Kako mogu shvatiti ako mi ne kažeš?"
"Kako ti mogu reći ako su mi za petama? Baš si neka fora!
Imam ideju: moramo odrediti jednu dogovorenu riječ koju ćemo reći kad
ne možemo razgovarati."
"Na primjer?"
"Ne znam, razmislimo ..."
"Mogli bismo reći ime moje škole engleskoga."
"Kako se zove?"
"Vidiš da nisi slušala! British."
"Može, British mi se sviđa."
U tom trenutku Babi je ušla u hodnik i zaustavila se ispred sestre.
"Je li moguće da si baš uvijek na telefonu?"
Daniela joj ne odgovori. Odluči odmah upotrijebiti novu riječ.

"British."
Andrea se načas zbuni. "Što je, ne možeš razgovarati?"
"Naravno! Da mogu, zašto bih rekla British? Tako, bez razloga? I to sad
kad smo se odlučili za nju?"
"U redu, ali otkud ja znam da ti sad ne možeš govoriti?"
"Pa morao si znati. Rekla sam British."
"Da, ali mislio sam da možda isprobavaš kako ti zvuči."
Taj njihov ne baš metafizički razgovor naglo je prekinuo neumoljiv glas
neke gospođice Telecom. "Pozor! Hitan gradski poziv za broj ..."
Daniela i Andrea su zanijemili. Čekali su prvi broj koji će odlučiti koje je
od njih dvoje traženije. "3 ...2." Daniela nadglasa glas one gospođice. "Za
mene je. To je sigurno Giulia!"
"Čujemo se kasnije?"
"Da, nazvat ću te kad završim s njom. British!" Andrea se nasmije. U tom
slučaju, značilo je nešto kao "volim te".
"I tebi." Prekinuli su razgovor. Babi je pogledala sestru. Čudno da je tako
brzo poslušala.
"Imamo hitan gradski poziv."
"I mislila sam! Bilo bi previše čudno da si ti prekinula razgovor samo
zato što sam ti ja to rekla. Sigurno su mama i tata, bijesni jer su nam nešto
trebali reći, a stalno je bilo zauzeto."
"Ma ne! To je sigurno Giulia, rekle smo da ćemo se čuti."
Ostale su tako u tišini čekati u blizini telefona. Spremne podići slušalicu
na prvi zvon. Kao dvije sudionice nekog televizijskog kviza u kojem moraš
prvi stisnuti gumb i dati točan odgovor. Telefon je zazvonio. Daniela je bila
brža.
"Giulia?" Pogrešan odgovor.
"Oh, oprostite, odmah ću vam je dati. Za tebe je." Babi otme slušalicu iz
Danielinih ruku.
"Da, halo?"
Onaj osjećaj zadovoljstva odmah se pretvorio u tešku neugodu. Zvala je
Pallinina majka. Daniela se nasmiješi. "Nemoj dugo, može?"
Babi je pokuša pogoditi nogom. Daniela izbjegne udarac.
Babi se usredotoči na razgovor. "Da, gospođo, dobra večer."
Sasluša Pallininu majku. Naravno da je željela razgovarati sa svojom
kćerkom. "Stvarno spava." Zatim riskirajući kao nikad ranije: "Da je
probudim?" Babi sklopi oči i stisne zube očekujući odgovor.

"Ne, ne brini. Mogu reći i tebi."
Upalilo je. "Uspjela sam dobiti termin za nju za vađenje krvi sutra ujutro.
Zato joj reci da ne jede kad se probudi i da ću doći po nju oko sedam. Ako
se ne oduži, doći će na drugi sat nastave." Babi je sad već bila opuštena.
"Dobro, prvi sat ionako imamo vjeronauk ..." Babi pomisli kako je
njezinoj prijateljici taj predmet posve beskoristan. Pallinina duša, sa svim
lažima i nasilnim mladićima, ionako je bila posve izgubljena.
"Babi, molim te, ne daj joj da jede."
"Neću, gospođo, ne brinite."
Babi spusti slušalicu. Daniela joj se približi, spremna ponovno prisvojiti
telefon. "Izvukla si se, ha?"
"Pallina se je izvukla. Daju je uhvatila, sama bi se morala vaditi. Kakve
ja veze imam s tim? Nemoj se sad ponovno zalijepiti za telefon."
Babi si skuha čaj od kamilice. Dvije kriške limuna, vrećica zaslađivača
Dietor i evo je na sofi. Nogu sklupčanih ispod tijela, stopala zaguranih u
nabor jastuka, ondje gdje je najtoplije. Počne gledati televiziju. Daniela,
naravno, nazove Palombija. Ispriča mu priču o Pallini, pozivu njezine
majke, Babinom blefu i mnoge druge stvari koje su njima bile veoma
zabavne. Na televiziji u salonu prikazivalo se nešto mnogo suzdržanije.
Marion Brando. Preobrazba jednog sirotog, propalog boksača. Njegova
ljubav prema Edie. Taj nikad ranije doživljen osjećaj. Časna borba. Mladi
prijatelj koji se osjeća izdanim i ubije sve svoje golubove. Otac Barry,
vjerska sila koja ga tjera naprijed, i posljednji prizor. Kad Terry, nakon
susreta s Johnnyjem i dečkima iz njegove mafijaške bande, sav krvav,
umoran i bez snage tetura i ulazi u hangar pred mnoštvo lučkih radnika.
Napokon slobodni. Zahvaljujući njemu. Kraj korumpiranog lučkog
sindikata.
Bernsteinova glazba prelijevala se preko odjavne špice. Babi je načas
ostala na sofi razmišljajući. Danielin glas dopirao je iz hodnika, radostan i
zabavljen. Riječi ljubavi slatko su se miješale sa smijehom. Babi isključi
televizor. Pallina će se valjda vratiti prije sedam. Ode u svoju sobu.
"Laku noć, Dani."
Daniela se nasmiješi sestri. "Laku noć."
Babi joj nije ni pokušala ponoviti priču o telefonu. Od kakve bi to bilo
koristi? Oprala je zube. Odložila je na stolac školsku uniformu za sutradan,
spremila knjige u torbu i zavukla se u krevet. Pomolila se netremice
promatrajući strop. Bila je malo rastresena. Zatim je ugasila svjetlo.

Okrenula se u krevetu nastojeći zaspati. Nije bilo pomoći. Što ako Pallina
ode ravno u školu? Ona je za sve sposobna. Možda probdije noć pa je Pollo
doveze u školu, a njezina majka dođe ovamo po nju. K vragu i Pallina!
Zašto nije normalno zaljubljena? Dva sata na telefonu kao njezina sestra i
mir. Tako ne bi bilo velike štete, samo malo papreniji telefonski račun. Ne,
ona mora ići na trke. Mora se praviti opaka ženska. Dovraga i Pallina! Izađe
iz kreveta i brzo se odjene. Navuče tek nekoliko krpica. Uvuče se u felpu i
traperice pa ode u Danielinu sobu i uzme njezine plave Supergice. Prođe
pokraj sestre. Naravno, još uvijek je bila na telefonu.

"Idem upozoriti Pallinu."
Daniela je preneraženo pogleda. "Ideš na Serru? Hoću i ja s tobom."
"Na Serru? Idem na Olimpicu. Tamo gdje se utrkuju."
"Da! Nazivaju je Serra, rasadnik."
"Zašto?"
"Zbog svog onog cvijeća uzduž ceste! Zbog onih koji su mrtvi." Babi
stavi ruku na čelo.
"Samo je još to trebalo ... Serra!"
Skine jaknu s vješalice u hodniku i krene ka izlaznim vratima. Daniela je
zaustavi.
"Molim te, Babi, povedi me sa sobom!"
"Što je s vama, zar ste sve poludjele? Da ti, Pallina i ja skoknemo do
Serre? Možda i da se utrkujemo na motoru, je li?"
"Ako staviš pojas kamilice, oni te biraju i voze iza sebe, zamisli koja
fora, budi `kamilica' ..."
Babi pomisli na kamilicu koju je popila ne bi li lakše zaspala. Uzalud.
Podigne ovratnik jakne.
Na trenutak pomisli da je Terry Malloy, propali boksač koji se borio za
pošteno pravo lučkih radnika. A njezino pravo da mirno ode spavati? Terry
Malloy se bar borio za pravednu stvar. A ona, zbog čega ona sad ide tamo
dolje? Zašto ide na Serru, među bukete cvijeća za one koji su poginuli? Na
onu cestu na kojoj se skupina bezumnika na motorima izlaže opasnosti da
dočeka jednaku sudbinu? Ide upozoriti Pallinu da se vrati prije sedam. Tu
Pallinu koja obožava biti na apsurdnim mjestima, Pallinu koja nema pojma
latinski. Pallinu kojoj ona voli šaptati, makar to znači da će dobiti ukor. Da,
ona prije svega ide zbog svoje prijateljice Palline. Ili je barem u to željela
vjerovati.

"Daniela, neću ti više ponavljati. Prekini razgovor." Zatim trkom izađe, s
onim češljićem sa štrasom u kosi i srcem koje joj je neobično brzo lupalo.

z rubove široke ceste vm zavojem na laganoj uzbrdici gibalo se
mnoštvo ljudi. Momci i djevojke svih dobi međusobno su
razgovarali. Iz nekih džipova Patrol s otvorenim prozorima treštala je
glazba. Neki momci plavo obojene kose, međusobno veoma slični, u
američkim majicama i šeširima, mršavih, napetih tijela, glumili su prave
surfere i u statičnim položajima dodavali si pivo, kao pravi pobornici
zdravoga života. Nešto niže, blizu jednog otvorenog Maggiolonea, druga
grupica, mnogo realističnija, motala je džoint. Jedan tip duge kose i sretno
izgubljenog pogleda zagrijao je upaljačem dlan i ono što je bilo na njemu.
Sad ga je brižno čistio, dopuštajući da vesela hrana klizne na drugi dlan, već
spremna za motanje Jedna je djevojka, prerano se smiješeći, rolala papirić
na kojem je bila slika crne ptice koja namiguje. Unaprijed pripremljene
rizle koje je samo jedno mjesto kao restoran Le Cornacchie moglo darovati
svojim mušterijama, dodatno ih potičući da omame, kao da je njima
dodatan poticaj uopće potreban.
Bili su ondje, uz rub ceste, i promatrali one koji su se utrkivali, koji su na
motorima prkosili opasnosti. Uvijek i samo oni, nesposobni gledatelji i u
životu.
Malo dalje, nekoliko gospode u godinama u potrazi za uzbudljivom
večeri okupilo se oko jednog Jaguara. Blizu njih, dva prijatelja zabavljeno
su promatrala taj apsurdni ljudski vrtlog.
Skuteri uzdignuti na jednom kotaču, motori koji su jurili poput strijela
tutnjajući, ili zaustavljeni i tiho brundajući, dečki koji su šetali gurajući
motore i gledajući ima li koga poznatog, drugi koji su pozdravljali
prijatelje. Netko, malo sretniji, upucavao se tek upoznatoj djevojci.
Babi se sa svojom dotjeranom Vespinom provezla laganom uzbrdicom.
Stigavši na vrh, ostala je bez riječi. Pogled koji se odatle pružao bio je
nevjerojatan. Razne trube, duboke i zvučne, odjekivale su kao poludjele.

Bučni motori odgovarali su jedni drugima tutnjajući. Prednja svjetla,
obojena neizbrisivim markerima u raznim nijansama plave, žute ili crvene,
zabranjena i zbog toga možda još ljepša, osvjetljavala su cestu kao da je
ogromna diskoteka. Babi se polako spuštala nizbrdicom. Gotovo
omamljena tom bukom, nježno ovijena tim vrtlogom boja i zvukova. Iz
kasetofona džipova okrenutih prema nebu na mahove je dopirala glazba.
Djevojke u preuskom traperu puteno su plesale, vlasnice tog malog prostora
ispred njih. Samouvjereni momci, opakog izgleda, pušili su cigarete, kao na
reklami, samo što im nitko nije plaćao da budu ondje. Babi je nastavila
dalje. Sa svakim metrom, glazba se mijenjala.

Različita vozila, različiti ukusi njihovih vlasnika. Rock pjesme
Scorpionsa i odmah zatim, najnovija pjesma Phila Collinsa. Iz jednog
pozlaćenog Golden Eaglea s pomičnim krovom dopirao je nepogrešiv
Madonnin glas. Ispred njega, jedna u crno odjevena djevojka s malim
topićem i rastezljivom suknjicom nalik onima pjevačice objesila se na
muškarca mnogo višeg od sebe. Momak joj se nasmiješio. Djevojka mu je
uzvratila osmijehom. Izvila se prema njemu u potrazi za poljupcem. On je
pognuo glavu i udovoljio joj. Dodirnuo joj je plavu kosu, kratku i podatnu,
s laganom trajnom ondulacijom, baš kako bi još više nalikovala onoj
pjevačice. Jezici su im zaplesali u mahnitoj igri, međusobno se hvatajući u
ustima. U tome je pogriješila. Madonna nikad ne bi poljubila jednog takvog
šminkera. Babi pogleda nalijevo. Na mjestu gdje je mreža oko vile bila
probijena, okupila se skupina momaka. Bili su na laganoj uzvisini, neki su
sjedili, neki razgovarali stojeći.

U blizini, na malom proširenju, nalazio se mobilni kiosk koji je prodavao
pića i vruće sendviče. Mušterija je bilo kao u priči. Babi se zaputi ka njemu.
Si na jednom kotaču projuri tako blizu da Babi izgubi ravnotežu. Momak od
najviše petnaest godina spusti motor na prednji kotač, razuzdano se smijući.
Zakoči zaškripavši gumama i odmah zatim ponovno krene u suprotnom
smjeru. Ponovno se podigne na stražnji kotač raširenih nogu, u laganoj
neravnoteži. Doda gas i odveze se uz štropot razbijenog prigušivača.

Babi nastavi hodati. Iz daljine su stizali motori. Takmaci i oni znatiželjni
vidjeti taj neobičan sastanak. Babi se rastreseno ogledavala oko sebe.
Slučajno je gurnula nekog tipa ošišanog na četkicu, u crnoj kožnoj jakni i s
malom naušnicom u desnom uhu, koji je naizgled nekamo silno žurio.

"Gledaj kamo hodaš!"

Babi mu se ispriča. Još se više zapita što radi na tom mjestu. U jednom
trenutku opazi Gloriju, kćerku Accadovih. Sjedila je na tlu, na traper jakni.
Uz nju je bio Dario, njezin dečko. Prišla im je.

"Bog, Gloria." Djevojka se okrene prema njoj.
"Bog, kako si?"
"Dobro."
"Poznaješ Daria?"
"Da, upoznali smo se."
Razmijene osmijeh nastojeći se prisjetiti gdje i kad.
"Slušaj, strašno mi je žao zbog onog što se dogodilo tvom ocu."
"Je li? Mene boli briga. Tako mu i treba. Sad će naučiti da brine svoja
posla. Stalno se u sve miješa, uvijek nešto popuje. Napokon je naletio na
jednoga koji ga je stavio gdje mu je mjesto."
"Ali, otac ti je!"
"Da, ali je također i strašan davež."
Dario je zapalio cigaretu.
"Slažem se. Dapače, zahvali Stepu u moje ime. Znaš da mi ne dopušta da
uđem u stan? Kad izlazim s Glorijom, uvijek moram čekati ispred zgrade.
Nije meni do toga da njega vidim. To je pitanje načela, zar ne?"
Babi pomisli kojim se načelom nadahnjuje. Dario doda cigaretu Gloriji.
"Naravno, da sam mu ja razbio glavu, bilo bi sranja." Dario prasne u
smijeh.
Gloria povuče dim i s osmijehom pogleda Babi.
"A ti, jesi li prohodala sa Stepom?"
"Ja? Jesi li luda? Pozdravljam vas, moram pronači Pallinu."
Babi se udalji. Pogriješila je. Oboje su ludi. Kćerka koja je sretna što je
njezinom ocu netko razbio glavu. Njezin dečko kojem je žao što mu to nije
mogao sam učiniti. Da ne povjeruješ.
Babi nastavi hodati. U jednom trenutku ugleda Polla. Sjedio je na
velikom motoru i veselo razgovarao s nekom djevojkom koju je držao
zagrljenu između svojih nogu. Djevojka je imala plavu kapu sa štitnikom za
oči i natpisom NY. Crna, u rep skupljena kosa, virila joj je kroz prorez na
kapi iznad zatvarača. Bila je odjevena u jaknu s plastificiranim bijelim
rukavima, kao tipična američka navijačica. Dvostruki pojas kamilice,
tamnoplave tajice i Supergice iste boje činili su da malo više nalikuje
Talijanki. Ta razuzdana luđakinja koja se smijala i zabavljeno kimala

glavom, svako toliko ljubeći Polla, bila je Pallina. Babi krene prema njoj.
Pallina je ugleda.

"Hej, bog, kakvo iznenađenje!" Dotrči joj ususret i zagrli je. "Kako sam
sretna što si došla."

"Ja nisam ni najmanje. Dapače, želim čim prije otići odavde!"
"Usput, što radiš ovdje? Zar na utrke ne dolaze samo idioti?"
"Zapravo i jesi prava idiotkinja. Nazvala je tvoja majka!"
"Ne ...? Što si joj rekla?"
"Da spavaš."
"I povjerovala je?"
"Da."
Pallina zazviždi. "Sva sreća!"
"Da, ali je rekla da će sutra ujutro rano doći po tebe jer moraš ići na
vađenje krvi i nećeš biti na prvom satu nastave."
Pallina skoči od radosti. "Jupi!" Međutim, njezino oduševljenje brzo
splasne, čim se sjetila rasporeda. "Ali sutra prvi sat imamo vjeronauk, zar
ne?"
"Da."
"Kakvo sranje, što nisam mogla na vađenje krvi u petak, kad je prvi sat
talijanski?"
"Kako god bilo, doći če po tebe u sedam pa se zato potrudi brzo vratiti."
Pallina uhvati Babi ispod ruke i povuče je prema Pollu. "Kad završava
ovo ovdje?"
Pollo se nasmiješi Babi, a ona ga ravnodušno pozdravi. "Brzo, najviše
dva sata i sve je gotovo. Nakon toga možemo na finu pizzu, ha?"
Pallina oduševljeno pogleda prijateljicu.
"Jesi li čula? Daj, ne brini. Ideš s nama na pizzu?"
"Pizzu? Ja sad idem kući."
"Daj, nemoj biti takva čistunka!"
Pollo se nasmiješi i zapali cigaretu. "Daj, i Step je ovdje ... Bit će sretan
što te vidi."
"Da, ali ja nisam sretna. Pallina, ja se vraćam kući. Potrudi se brzo doći.
Ne želim zbog tebe imati problema s tvojom majkom!"
"Bog, Pollo." Prišao im je neki krupni tip u crnoj jakni i širokim crnim
hlačama, s tvrdim čizmama na nogama.
Pollo je sišao s motora i srdačno ga zagrlio. "Bog, Ciccio, kako si?"
"Malo me boli glava."

"Da te upoznam. Ovo je moja djevojka, zove se Pallina."
"Bog."
"A ovo je njezina prijateljica."
Pollo se zaustavio ispred Babi, uzalud se pokušavajući sjetiti njezina
imena budući da ga nije znao. "Babi", pomogne mu Pallina.
Ciccio pruži ruku Babi. Kako je ona bila slobodna, nju je udostojio veće
pozornosti.
"Bog, Babi, kako si?"
"Dobro." Babi zlovoljno povuče ruku. Cicciova je bila topla i znojna. K
vragu i Pallina! Pokuša neopazice obrisati ruku o traperice. Pallina, koja se
već ranije rukovala s Cicciom i poznavala Babi, opazi taj njezin pokušaj i
prasne u smijeh. Babi je ošine pogledom. Ciccio ih pogleda s osmijehom.
"Što je? Zašto se smijete? Jesu li ti ispričati o mom velikom kočenju?"
"Ne."
"Zašto se onda smijete?"
Babi se pokuša izvući. "Tako, dugo se nismo vidjele. I zato sam je došla
pozdraviti i pobjegla iz kuće. A sad doista moram ići."
Ciccio je zaustavi. "Čekaj, želim ti ispričati o mom kočenju ..."
Babi pogleda tog tipa. Njegov prljavi, tamni Fiat jednog je dana jamačno
bio čak bijel. Kosa mu je bila masna. Gusta, prljava brada spuštala mu se
niz Adamovu jabučicu. Spajala se s dlakama na prsima koje su buntovnički
i neuredno izvirivale iz ruba majice. Takve tipove nisu imali čak ni Na
dokovima New Yorka. Babi se pomiri sa sudbinom.
"Da, ispričaj mi o svom kočenju."
"Vidiš onu tamo rešetku? Završio sam u njoj. Bili smo ja. Pollo i
Sicilijanac." Pollo se nasmiješi. Bio je ponosan što je sudjelovao u tom
epskom podvigu.
"Sva trojica smo imali frizirane Vespine s motorima Primavere. Na
prednji sam dio dao izliti olova jer je u protivnom previše lagana i kad daš
gas, podigne se. Dakle, bili smo na startu i utrkivali se bakalara. Tko će
zadnji zakočiti. Znaš kakva su pravila?"
Babi odmahne glavom. "Ne znam."
"Dakle, ovako je. Kreneš s drugom dvojicom i onaj tko se prvi najbliže
približi rešetki pobjeđuje. Onaj tko je dotakne, bakalar je i ispada.
Zviždaljka je zazviždala za start i mi smo jurnuli kao mlažnjaci. Pollo je bio
blizu mene i kao i obično, hračkao."

Babi pogleda zgađenu Pallinu; Pallina pogleda Polla. On nije mogao
drugo doli bezazleno se nasmiješiti i raširiti ruke, time se opravdavajući.

"Pričaj dalje, Ciccio."
Ciccio ga pogleda.
"Svi znaju da kad se utrkuješ, uvijek hračkaš kako bi iznervirao
protivnika. Nagne se nad retrovizor Vespe i dok vozi, približi ti se i
zahračka te. Ali mene nije bilo briga. Kladio sam se u pedeset tisuća da ću
pobijediti i baš mi je trebala ta lova. Bio sam prvi. Svi su uzduž ceste
navijali za mene. Čuo sam ih. Vikali su Ciccio ... Ciccio ... Ciccio ... Vozio
sam gas do daske. Uletio sam u zadnji zavoj kao metak. Pollo je usporio,
usporio je i Sicilijanac. Ha, Pollo, bilo te je trta?"
Pollo se samo nasmiješio, ne odgovorivši.
"U tom sam trenutku šibao ravno. Dečki su me sustigli. Imali su brže
Vespe. Montirali su na njih kuplunge s ravnim zubima. Kurvini sinovi. A
meni nisu rekli ni riječ. Bili smo na nekih šezdeset metara od rešetke.
Sicilijanac se prvi podigao na stražnji kotač. Kao opruga, tak, a za njim i
Pollo. Tak, kao padobran. Već su pušili. Ja sam tad životinjska zaurlao.
Furao sam dalje kako bih bio siguran da me više neće preteći. Bio sam
dvadeset metara od rešetke, osamnaest, petnaest. Naprijed. Tad sam svom
snagom stopalom stisnuo kočnicu. Gume su počele cviljeti kočeći. Ali tako
sam žestoko nagazio kočnicu da je pukla. Shvaćaš, slomio sam čeličnu žicu,
zamisli ti to. Onda sam zaurlao. Nakon toga se više ničega ne sjećam.
Kakvo kočenje, ha, Pollo?"
"Da, baš lijepo kočenje."
Ciccio se okrene prema Babi.
"Je li ti se svidjela priča o mom kočenju?"
Babi pogleda malo bolje tog momka. Navrh čela, vidio mu se dugi
ožiljak. Mora da je to bilo njegovo kočenje.
"Da, veoma mi se svidjela. Super priča."
Nije znala što bi drugo rekla. Ciccio se svima nasmiješio. "Ispričajte me,
moram ići pozdraviti ostale. Pollo, što ćeš ti, hoćeš li se večeras utrkivati?"
"Ne, Ciccio, neću. A ti?"
"Mislim da neću ni ja ..."
S tim riječima, Ciccio ode, klatareći se i spotičući. Kako se mogao
utrkivati, kad sad ne uspijeva ni hodati? Babi ga pogleda pa se okrene
prema Pollu i Pallini.
"Krasna priča, zabavna. Sviđa ti se dolaziti na utrke, ha, Pallina?"

Pollo se umiješa. "Kakve to ima veze? Pa to je samo jedan slučaj. Taj
momak je legenda. Svi ga ovdje znaju. Ciccio je nekad igrao ragbi, bio je
lud. Bacao se u okršaje kao što se zaletio u onu rešetku. Htio je umrijeti, ali
mu to nije uspjelo. Zamisli, kažu da se naredni dan na limu mogao
prepoznati njegov profil, tako ga je žestoko pogodio facom. Kad su ga
odnijeli, mislili su da je mrtav. Ali oporavio se. Trauma lubanje, tri dana u
komi i evo ga ponovno na nogama. Kakva izvanredna izdržljivost, zar ne?"

Babi nije vjerovala svojim ušima. "Što je tebi, jesi li lud? Kakva
izvanredna izdržljivost ... Evo ga ponovno na nogama! Taj tip je olupina!
Zar nisi vidio u što se pretvorio? Jesi li čuo kako sporo govori? To su lezije
na mozgu. Taj momak više neće moći ništa u životu."

Babi pogleda Pallinu, odmahne glavom i udalji se.
Pollo baci cigaretu. "Ionako ne bi ništa pametnog učinio." Pallina se
rasrdi. "Pollo, ne sviđa mi se kad tako govoriš."
"A meni se ne sviđa tvoja prijateljica. Koji je kurac dolazila ovamo kad
joj ništa ne odgovara?"
Babi zamijeti pločicu na tlu blizu ruba ceste. Bila je drvena, a na sredini
je imala fotografiju nekog mladića i pokraj nje jedan krug, napola crn, a
napola bijel. Na dvije polovice nalazila se točkica suprotne boje. Bio je to
simbol života. Onog istog života koji taj momak više nije imao.
"Kako bi mi se moglo svidjeti jedno ovakvo mjesto? Prepuno cvijeća
koje kazuje gdje su mladići poginuli, bez ikakvog razloga, bez svrhe. Umrli
su iz zabave." Babi se približi pločici i pročita natpis koji je netko urezao u
nju. "Bio je brz i snažan, ali prema njemu Gospodin nije bio pravi gospodin.
Nije mu želio dati revanš. Prijatelji."
"Krasni prijatelji. I uz to pjesnici! Radije ću biti sama nego imati
prijatelje koji mi pomažu da se ubijem."
Babi se okrene i tek što nije krenula, kad ju je zaustavila jedna ruka.
"Kako je moguće da se uvijek sa svima svađaš?"
Bio je to Step. Stajao je ispred nje sa svojim drskim osmijehom i
motorom uz bok.
"Zar je moguće da se ni s kim ne slažeš? Baš imaš gadan karakter."
"Slučajno se ja sa svima slažem. U životu se nikad nisam prepirala,
možda zato što sam se uvijek družila s određenom vrstom ljudi. A ako su u
posljednje vrijeme moja poznanstva postala nešto gora, možda je za to
netko drugi kriv ..." Značajno pogleda Pallinu koja podigne oči ka nebu i
zabrekće:

"Znala sam, što god da se dogodi, uvijek sam ja kriva."
"Ma nemoj, zar nisam došla ovamo kako bih tebe upozorila?"
"Kako to, zar nisi došla zbog mene?" Step stane ispred nje. "Bio sam
siguran da si došla gledati kako se utrkujem ..."
Svojim se licem previše opasno približi njezinu. Babi ga izbjegne i
odmakne se. "Nisam ni znala da si tu." Zacrveni se.
"Znala si, znala si. Sva si pocrvenjela. Vidiš, ne smiješ lagati, nisi
sposobna za to. Reci istinu, nisi odoljela i došla si vidjeti kako se utrkujem,
zar ne?"
Babi ne odgovori. Naljutila se na svoje prokleto crvenilo i srce koje joj
je, neposlušno, brzo kucalo. Step joj se polako približi. Njegovo lice
ponovno je bilo preopasno blizu njezina. Nasmiješi joj se.
"Ne znam zašto se toliko bojiš? Zar te je strah reći?"
"Strah? Mene? A koga bi me bilo strah? Tebe? Ja se tebe ne bojim. Samo
me nasmijavaš. Želiš nešto znati? Večeras sam te prokazala."
Taj put se ona približila Stepovu licu. "Jesi li shvatio? Rekla sam da si ti
premlatio gospodina Accada. Onoga kojemu si razbio glavu. Imenovala sam
te. Zamisli koliko te se bojim."
Polio siđe s motora i krene prema Babi.
"Gaduro ..."
Step ga zaustavi. "Smiri se, Pollo, smiri se."
"Kako da se smirim, Step? Pa ova te je ženska upropastila! Nakon svega
onoga što se dogodilo, još jedna prijava i ispaštat ćeš za sve ostalo. Strpat
će te ravno u buksu, u zatvor."
Babi se zaprepastila. Nije to znala. Step umiri prijatelja.
"Ne brini, Pollo. To se neće dogoditi. Neću završiti u zatvoru. U
najgorem slučaju ću na sud. Ali tamo će se sve riješiti, ništa se neće
dogoditi."
Zatim se okrene prema Babi: "Ono što se računa je ono što će se reći na
suđenju, kad će tebe pozvati da svjedočiš protiv mene. Tog dana nećeš reći
moje ime. Siguran sam u to. Reći ćeš da to nisam bio ja. Da nisam imao
nikakve veze s time."
Babi ga prkosno pogleda. "Ma nemoj? I ti si siguran u to?"
"Sto posto."
"Misliš da te se bojim?"
"Ni najmanje. Onog dana kad budemo išli na sud, ti ćeš biti tako luda za
mnom da ćeš učiniti sve na svijetu samo kako bi me spasila."

Babi načas ostane bez riječi i zatim prasne u smijeh.
"Ti si potpuno lud ako to misliš. Ja ću tog dana svima reći tvoje ime.
Kunem ti se."
Step joj se samopouzdano nasmiješi. "Nemoj se zaklinjati."
Dug, odlučan zvižduk. Svi su se okrenuli. Bio je to Siga. Nasred ceste
stajao je niski muškarac od nekih trideset pet godina. Imao je crnu kožnu
jaknu. Svi su ga poštovali, između ostalog i zato što se pričalo da ispod te
jakne skriva pucaljku. Podigao je ruke. To je bio znak. Prva utrka, ona
kamilice. Step se okrene prema Babi.
"Želiš li se voziti iza mene?"
"Vidiš, istina je. Lud si."
"Ne, istina je nešto drugo. Bojiš se."
"Ne bojim se!"
"Neka ti onda Pallina posudi pojas."
"Protivim se ovim kretenskim utrkama."
Pred njima se zaustavio plavi Boxer. Na njemu je sjedila Maddalena.
Pozdravila je osmijehom Pallinu i zatim ugledala Babi. Dvije su se djevojke
hladno odmjerile. Njihove oči govorile su jedne drugima tisuću riječi,
mnogo više od njihovih nijemih usana. Maddalena podigne jaknu.
"Step, hoćeš li me povesti?" Pokaže na dvostruki pojas kamilice.
"Naravno, malena. Pospremi Boxer."
Maddalena dobaci Babi zadovoljan osmijeh i prođe pokraj nje kako bi
malo dalje parkirala skuter. Step se približi Babi.
"Šteta, zabavila bi se. Strah je ponekad stvarno gadna stvar. Ne dopušta ti
proživjeti najljepše trenutke. Ne znaš li ga pobijediti, svojevrsno je
prokletstvo."
"Već sam ti rekla, ne bojim se. Idi i utrkuj se, ako te toliko zabavlja."
"Hoćeš li navijati za mene?"
"Ja idem kući."
"Ne možeš, nakon zvižduka nitko se ne smije maknuti."
Pallina joj se približi. "Da, istina je." Uhvati je ispod ruke. "Daj, Babi,
ostani sa mnom. Pogledat ćemo ovu utrku i nakon toga ćemo zajedno otići."
Babi kimne glavom. Step joj se približi.
"Tako se ponaša dobra curica. Vidiš da si na kraju došla gledati kako se
utrkujem?"
Spretnim se pokretom nagne prema njoj i strgne joj maramu koju je
nosila umjesto pojasa. Babi nije imala vremena spriječiti ga.

"Vrati mi je."
Pokuša mu je istrgnuti. Step je držao maramu visoko u zraku. Na trenutak
ju je taj prizor podsjetio na onaj u kojem Edie pokušava Terryju Malloyu
strgnuti privjesak s lančića. I Babi je pokušala pogoditi Stepa u lice, ali Step
je bio brži. Uhvatio joj je ruku u zraku i čvrsto je stisnuo. Babine
nebeskomodre oči su zacaklile. Boljelo ju je. Ponosna kakva je bila, nije
rekla ni riječ. Step je to primijetio. Popustio je stisak.
"Da to više nikad nisi pokušala."
Zatim ju je pustio i sjeo na svoj motor.
U tom trenutku stigla je Maddalena. Popela se iza njega. Sjela je
okrenuta mu leđima, kako su pravila nalagala. Otkopčala je svoj pojas
kamilice i ovila ga oko Stepova struka. Motor se propeo naprijed samo
časak nakon što je uspjela zakopčati pojas na zadnjoj rupi. Maddalena je
ispružila ruke iza leđa i uhvatila se za Stepove bokove. Zatim je podigla
glavu. Babi ju je promatrala. Dvije su žene razmijenile zadnji pogled.
Step podigne motor na stražnji kotač, Maddalena zatvori oči i još se
čvršće privine uz njega. Pojas je držao. Step se spusti na dva kotača i ubrza
kako bi se dovezao nasred ceste, spreman za utrku. Podigne desnu ruku.
Oko njegova zapešća, sjajna i podrugljiva, lepršala je Babina marama.
Najednom se niotkuda pojave četiri motora i stanu nasred ceste. Iza svih
vozača sjedila je djevojka okrenuta im leđima. Kamilice su se osvrnule oko
sebe. Ispred njih mnoštvo djevojaka i mladića. Zabavljeno su ih promatrali.
Neki su ih poznavali i pokazivali izvikujući njihova imena. Drugi su ih
pozdravljali rukom nastojeći privući njihovu pozornost. Ali kamilice nisu
uzvraćale. Svima su ruke bile iza leđa, stisnute uz vozača iz bojazni da se
ne odvoje pri polasku. Dvije kamilice koje su se poznavale pozdravile su se
zabavljeno i uzbuđeno. Bile su spremne. Maddalena se čvrsto priljubila uz
Stepa. Razlog tom zagrljaju nije bio strah. On se okrenuo i nasmiješio joj se
u odgovor. Znao je. Siga je skupljao oklade. Ona gospoda iz Jaguara uložila
su više od svih. Jedan od njih kladio se na Stepa. Drugi na vozača do njega,
na šarenom motoru. Siga pokupi novac i gurne ga u prednji džep jakne, onaj
ovješeni. Zatim podigne desnu ruku i stavi zviždaljku u usta. Na trenutak
nastane tišina. Momci na motorima gledali su ispred sebe, spremni krenuti.
Kamilice su sjedile iza njih, okrenute im leđima. Oči su im bile zatvorene.
Svima osim jednoj. Maddalena je željela uživati u tom trenutku. Obožavala
je utrke. Motori su zatutnjali. Četiri lijeva stopala gurnula su papučicu uvis.
S jednim jedinstvenim zvukom, ubacili su u četiri prve brzine. Bili su

spremni. Siga je spustio ruku i zazviždao. Motori su jurnuli, gotovo odmah
na jednom kotaču, brzi i bučni. Kamilice su se čvrsto priljubile uz svoje
muškarce. Okrenute licem ka zemlji, vidjele su kako ispod njih juri tvrda,
strašna cesta. Suspregnuta daha, sa srcima koja su lupala dvije tisuće u
minuti, želucem u grlu. Vučene s leđa brzinom od sto, sto dvadeset, sto
četrdeset. Prvi slijeva se zanese. Prednji kotač silovito udari o tlo, gurajući
se na amortizerima. Vilica zadrhti, ali ništa se ne dogodi. Onaj pokraj njega
doda previše gasa. Motor poleti, djevojka, osjetivši da je gotovo okomito,
zaurla. Momak se preplaši, možda zato što je ona bila s njim, i smanji gas
kočeći. Motor se lagano spusti. Ona zvijer od Boll D'Ora s tristotinjak
kilograma nježno klizne kao po zapovijedi. Spusti njušku dotičući zemlju.
kao mali zrakoplov bez krila. Step je nastavio utrku ispred posljednjeg
takmaca, savršeno nagnut, igrajući se s kočnicom i gasom. Njegov motor
koji je jurio naprijed uvijek na istoj visini djelovao je nepomičan, kao ravna
nit prozirnog konca u noćnom mraku. Letio je, pričvršćen uz zvijezde.
Maddalena je gledala kako ispod nje nestaje cesta, bijele, gotovo nevidljive
pruge miješale su se jedna s drugom, a onaj sivi asfalt činio se kao more
koje glatko, mirno, bez valova nijemo plovi ispod nje. Step je stigao na cilj
prvi, praćen radosnim uzvicima prisutnih prijatelja i srećom onog
gospodina koji se kladio na njega. ne toliko zbog osvojenih novaca, koliko
zato što je pobijedio prijatelja koji ga je doveo na to mjesto.

Pollo zagrli Pallinu, odigne je od tla i zavrti u zraku. Zatim je poljubi, ne
spuštajući je natrag na tlo. Držao ju je tako nekoliko sekundi dok su joj se
noge njihale ovlaš dodirujući travu. a jakna se nabrala i malo podignula.
Kad se Pallina vratila na tlo, sva se je malo poravnala, namjestila kapu. Na
kraju se u laganoj nelagodi okrenula prema Babi.

"Utrka je bila super, nije li?"
Babi nije odgovorila. Još uvijek pun sebe zbog pobjede. Step se uz škripu
guma zaustavio ispred njih. Dario, Schello i još poneki prijatelj sišli su mu
čestitati. Jedna bratska ruka ne baš najbolje raspoznatljiva usred svih njih
ponudila mu je još hladno pivo. Step ga prihvati, otpije dugi gutljaj i doda
ga Maddaleni.
"Bila si super, nisi se nijednom ni pomaknula. Savršena si kamilica."
Maddalena otpije gutljaj, siđe s motora i nasmiješi mu se. "Postoje
trenuci kad treba ostati miran i drugi kad se treba znati micati. Učim, zar
ne?"
Step se nasmiješi. Previše je fora ova cura. Previše simpatična.

"Da, učiš."
Gledao ju je dok se udaljavala. Bila je i pravi komad. Pollo skoči na
motor iza njega.
"Daj, idemo do Sige. Idemo vidjeti koliko si osvojio!"
"Ne baš mnogo, smatrali su me favoritom."
"K vragu, više nisi dobar ulog. Morao bi izgubiti poneku utrku, tako bi ti
porastao prinos. Možda da i padneš pa ćemo sve staviti na zadnju utrku u
kojoj ćeš pobijediti. Klasik, ne? Kao američki boksači u nekim filmovima."
"Da, ali past ću s tvog motora."
"U tom slučaju, plan otpada. Tek sam ga popravio."
"Step! Step!" Step se okrene. Pallina je stajala na zidiću uz mrežu i
dozivala ga. "Čestitam! Bio si super!"
Step joj se nasmiješi. Zatim ugleda Babi koja je stajala pokraj nje.
Podigne desnu ruku i pokaže joj njezinu zelenu maramu.
"Imao sam sreće!"
Step ubaci u prvu i s Pollom iza leđa, vozeći osmice među ljudima, ode
po svoju zasluženu zaradu.
Maddalena se zaustavi ispred Babi i Palline. Na svom je Boxeru vozila
neku plavu, pomalo bucmastu djevojku. Njezina je prijateljica držala
stopala na pedalama i sjedila na rubu, ali stražnji kotač svejedno se gotovo
spljoštio. Maddalena je otvorenih usta žvakala žvakaću gumu.
"Nije samo sreća. Prije svega je hrabrost, odvažnost. Može li se znati što
vas dvije strašljivice radite na ovakvom mjestu?" Ona bucka iza nje se
nasmiješila.
"Osim toga, kako to da idete naokolo bez uniformi? Niste li vi dvije
preseratorice iz škole Falconieri? Dapače, stisni pa poseri. Ne zovu li je
tako? Kažu da ste sve droljice!"
Pallina si namjesti kapu. "Slušaj, bucka! Što je, što imaš protiv nas? Ako
te nešto ždere, reci i dosta. Nemoj toliko odugovlačiti."
Maddalena ugasi Boxer.
"Imaš pojas kamilice, a ne bi smjela."
"Tko to kaže?"
"Zašto se onda nisi utrkivala?"
"Moj se muškarac nije utrkivao. Utrkujem se samo s Pollom. Možda ti to
ne znaš ..." Pallina se obrati bucmastoj djevojci iza Maddalene: " ... ali
hodam s Pollom."

Djevojka iskrivi lice. Obraze joj oblije rumen. Pallina joj je baš dobro
spustila. Znala je da je bila zainteresirana za Polla. Maddalena pokaže na
Babi.

"A ona? Što ona radi ovdje? Ona ne nosi pojas. Zar ne znaš da je ovo
mjesto rezervirano za kamilice? Ili se utrkuj, ili odlazi odavde."

Babi se s uzdahom okrene prema Pallini. "Samo nam je još trebala
dežurna nadžak-baba."

Maddalena se ukoči. "Što si rekla?"
Babi joj se nasmiješi. "Rekla sam da čekam svoj red." Maddalena ostane
ravnodušna. Možda nije dobro čula. Babi rastvori Pallininu jaknu.
"Brzo, daj mi taj pojas."
"Molim? Šališ se?"
"Ne, hajde, daj mi ga. Ako je tako uzbudljivo biti kamilica, želim
pokušati." Izvukla joj je pojas. Pallina je zaustavi. "Slušaj, ako ga staviš i
netko te odabere, moraš se utrkivati. Jednom je došla jedna cura koja je
slučajno stavila pojas kamilice, zato što joj se sviđao. Dakle, morala je sjesti
na motor i utrkivati se."
Babi je upitno pogleda. "I? Kako je završilo?"
"Dobro, ništa joj se nije dogodilo, nije pala. Mislim da je čak i poznaješ.
Giovanna Bardini, ona iz drugog E."
"Tko, ona glupača? Ako je ona mogla, mogu svi."
Pallina joj doda pojas. "Da, ali ne znam jesi li primijetila ... Giovanna sad
uvijek koristi naramenice."
Babi je pogleda. Pallina iskrivi lice u smiješnu grimasu. Zatim obje
prasnu u smijeh. Zapravo su samo pokušavale učiniti taj trenutak manje
dramatičnim. Maddalena i njezina prijateljica nezadovoljno su ih
promatrale. Babi stavi pojas. Ovije ga dva puta oko tijela i stegne u struku.
Zatim ga malo prekrije jaknom. Ne treba previše izazivati sudbinu. Ali
nikako nije željela dopustiti da one dvije na Boxeru koje su je netremice
promatrale likuju.
"Ah, kakav zajeb! Sad sam i ja kamilica."
Pred njima se naglo zaustavi zastrašujući tip na motoru. Donji dio
lubanje praktički mu je bio obrijan, a bikovski vrat neustrašivo stršao iz
zelene vojničke jakne s narančastim suvratkom. "Brzo, kamilice, ti tamo,
gore. Penji se."
Babi u nevjerici pokaže na sebe. "Tko, ja?"
"Tko drugi? Hajde, pokreni se, uskoro počinjemo."

"Bog, Madda." Osim zastrašujućeg izgleda, tipu je još nešto išlo na štetu.
Bio je Maddalenin prijatelj.

Babi se približi Pallini. "Pa, bog, idem ja. Poslije ću ti pričati kako je."
"Da, naravno."
Pallina je nepomično stajala ispred nje, zabrinuta.
"Slušaj, Babi ... žao mi je."
"Ma ne, što to govoriš? Mislim da je pljuga biti kamilica i želim to
dokazati. Ti nemaš nikakve veze s time."
Pallina je zagrli i šapne joj na uho: "Carica si."
Babi joj se nasmiješi i zaputi prema tipu na motoru. U jednom trenutku,
sjeti se tog izraza. Već ga je čula baš tog jutra i priskrbio joj je lijepu
opomenu u informativki. Da možda ne donosi nesreću? K vragu i Pallina, k
vragu i kamilice i k vragu i ona kad bi si utuvila u glavu biti carica.
Maddalena je u međuvremenu brbljala s onim tipom koji je dodavao gas ni
najmanje ne misleći na potrošnju.
"Išla bih ja s tobom, ali već sam se utrkivala sa Stepom."
"Vidio sam te. I zato te nisam pitao. Lijepa utrka."
Babi se s određenim poteškoćama uspjela popeti na motor tako da tipu
bude okrenuta leđima. Tip joj je pomogao. Babi razmota pojas. Tip ga uzme
iz njezine ruke, ovije ga oko svog struka i vrati joj ga. Babi je jedva uspjela
pogoditi zadnju rupu. Uza sve ostalo, tip je bio i debeljko. Ta se trbušina
trebala utrkivati sama. Kakve kamilice! Kao da to nije bilo dovoljno,
Maddalena je snažno lupila tipa po jakni.
"Sretno, daj sve od sebe. Sigurna sam da ćeš pobijediti." Zatim se
nasmiješila Babi. "Vidjet ćeš da ćeš uživati tu straga. Danilo juri da je to
čudo!"
Babi nije imala vremena odgovoriti joj. Tip je dao gas i pojurio kao
strijela. Danilo! Eto na koga se odnosilo ono D na jabuci. D kao Danilo. Ili
još gore, kao danak. Uspjela je samo opaziti Pallinu daleko na zidiću kako
joj maše. Zaključi da je ne bi pozdravila, čak ni da je to mogla. Dovraga i
Pallina! Motor se zaustavio gotovo na vrhu prednjeg kotača. Od
protuudarca, Babi je odletjela čitavom težinom na Danilova leđa. Bilo je
nemoguće držati se s nogama u suprotnom smjeru.
"Mirno, djevojčice."
Topao i dubok glas tog tipa trebao ju je, po njegovom mišljenju, smiriti.
Ali imao je suprotan učinak. Mrzim ga, pomisli Babi. "Mirno, djevojčice."
Mora da je ovo noćna mora. Ovaj pojas kamilice koji me steže u struku. Ja

takav pojas nikad u životu nisam stavila, ni kad je bio u modi. Mora da je
ovo kazna. Tip s povezom na oku i žutim motorom zaustavio se s njihove
lijeve strane. Hook. Vidjela ga je već nekoliko puta ranije ispred Trga
Euclide. Iza njega je sjedila djevojka kovrčave kose, s previše ruža na
usnama. Bila je presretni što je kamilica. Djevojka je pozdravi. Babi ne
odgovori. Usta su joj se osušila. Okrenula se na drugu stranu. Jedan lijep,
visoki mladić, malo duže zalizane kose s ptičjim perom kao privjeskom
naušnice, zaustavio se s njezine desne strane. Spremnik za benzin motora
bio je oslikan aerografom. Na njemu je bio zalazak sunca s velikim suncem
u sredini i valovima na plaži. Tip je očito surfao. Surfanje je jamačno manje
opasno od vožnje kamilice. Ispod je bio natpis: "Ple ..." Babi se nagne malo
naprijed, ali nije uspjela dalje pročitati. Ostatak natpisa prekrile su Levisice
501 tog tipa. Momak je iz džepa jakne izvukao komadić papira. Podigao se
na stopala i približio retrovizoru. Podignuo ga je uvis. Trbuhom prema gore.
U retrovizoru se pojavio mjesec. Babi je pogledala spremnik. Sad se mogao
pročitati čitav natpis. Plesač. Naravno, čula je da govore o njemu. Nekoliko
puta ga je i vidjela, ispred škole. Pričalo se da se drogira. Plesač je na staklo
retrovizora iskrenuo neku koverticu. Oblo blijedilo mjeseca prekrila je
manje bezazlena bjelina nekog praha. Plesač se nagne ka retrovizoru.
Prisloni smotanu novčanicu od deset tisuća lira uz prah i ušmrkne. Mjesec
se najednom ponovno vrati u retrovizor, ogledavajući se u njemu. Bio je
življi, sjajniji i sneniji barem u njegovim očima, sad hrabrijima, makar tek
nakratko. Plesač prijeđe prstom preko retrovizora, skupi zadnje mrvice te
umjetne sreće i protrlja njima zube. Smješkao se bez ikakvog stvarnog
razloga. Bio je biološki sretan. Zapali cigaretu. Djevojka iza njega imala je
kosu skupljenu vrpcom i kao da nije ništa primijetila. Medutim, dopustila je
da je ponudi cigaretom. Uostalom, taj je porok bio mnogo manje
pogibeljan. Dakle, istina je što pričaju o Plesaču. To nije u redu, pomisli. Ne
smije se utrkivati drogiran. To nije sportski. Ako ga kasnije testiraju, otkrit
će ga. Zatim se sjeti. Što to govorim? Pa nisu ovo konjske utrke! Ovdje
nema ničeg zakonitog. Može se čak i drogirati. Juri se sto pedeset na sat na
samo jednom kotaču s jadnicom iza leđa. Ja sam ta jadnica. Ja sam
kamilica. Pogleda ljude oko sebe. Svi su vikali. Nastala je ogromna zbrka.
Što ja radim na jednom ovakvom mjestu?

Zavezana leđima uz jednog debila po imenu Danilo, na friziranom
motoru kako bi se utrkivala protiv Hooka i Plesača, od kojih je ovaj potonji
uz to i drogiran.

Došlo joj je da se rasplače. Dovraga i Pallina! Step je upravo spremio
svojih dvjesto tisuća, kad ga je Pollo gurnuo laktom.

"Hej, vidi tko je ondje." Polio pokaže na motore spremne započeti utrku.
"Gdje?" Step nije shvatio gdje mora gledati. "Nije li ona cura na motoru
iza Danila Pallinina prijateljica?"
Step pogleda bolje. Nije moguće. To je Babi.
"Ona je." Zamahne rukom s maramom i izvikne njezino ime.
"Babi!" začu ona svoje ime. Dozivao ju je Step. Prepoznala ga je, u
pozadini, tik ispred nje. Pozdravljao ju je. Imao je njezinu maramu.
Promrmljala je gotovo sebi u bradu:
"Molim te, Step, pomozi mi da siđem. Step, Step!" Zatim pomakne ruku
kako bi mu mahnula da joj priđe. U tom trenutku, Siga zazviždi za početak
utrke. Publika zaurla. Gotovo je zaorila. Motori pojure ričući. Babi se
prestravljena gotovo odmah ponovno prilijepi uz Danila. Sva tri motora su
poletjela. Babi se našla s glavom nadolje. Činilo joj se da licem umalo
dodiruje cestu. Vidjela je kako asfalt brzo juri ispod nje. Pokušala je viknuti
dok je motor rikao i vjetar joj mrsio kosu. Iz nje nije izašao nikakav zvuk.
Pojas ju je snažno rezao oko trbuha. Dolazilo joj je na povraćanje. Zatvorila
je oči. Tako je bilo još gore. Učinilo joj se da će se onesvijestiti. Motor je
nastavio juriti na jednom kotaču. Prednji kotač malo se spustio. Danilo je
dodao gas. Motor se propeo i Babi se našla još bliže asfaltu. Pomislila je da
će se prevrnuti. Dodir na kočnicu i motor se lagano spustio. Sad je bilo
bolje. Babi se ogledala oko sebe. Ljudi su sad bili tek daleka mrlja, šarena,
pomalo nejasna. Svuda naokolo tišina. Samo vjetar i rika drugih motora.
Plesač s njihove desne strane nalazio se malo iza njih. Duga kosa bila mu je
napeta na vjetru, a prednji kotač gotovo nepomičan u zraku. Hook je bio
malo dalje.
Danilo je pobjeđivao. Ona je pobjeđivala. Maddalena je imala pravo.
"Juri da je to čudo." Babi je bila ošamućena. Začula je neku buku sa svoje
desne strane. Okrenula se. Plesač je dodao gas i ubrzao. Motor se previše
propeo. Nagli stisak kočnice. Prednji kotač prebrzo je pao. Amortizeri su
odradili svoje. Motor se odbio na prednjem kotaču. Zatim se nagnuo
nadesno. Plesač ga je pokušao zadržati. Upravljač mu pobjegne iz ruke.
Motor skrene ulijevo, trzajući se na boku, i zatim ponovno udesno, stružući
stražnjim krajem. Plesač i djevojka iza njega, povezani pojasom, našli su se
zbačeni s tog neobičnog konja na motorni pogon, načinjenog od
pomahnitalih klipova i cilindara. Sletjeli su na zemlju još uvijek privezani

jedno uz drugo. Tren kasnije su se razdvojili, od tvrdoće asfalta. Njihova
kamilica potrgala se od bola brzine, i tako su još neko vrijeme klizili jedno
uz drugo, odbijajući se o asfalt i sudarajući se, s jedne na drugu stranu ceste.
Sad slobodan, motor je brzo nastavio svojim putem. Zatim se srušio na bok,
klonuo na asfalt bacajući iskre, zapeo, odbio se nekoliko puta nekih
stotinjak metara. Na kraju kao da se prevrnuo u zraku. Babi je vidjela kako
leti pokraj nje, visok u crnilu noći. Skočio je prema nebu, najmanje pet
metara, još uvijek upaljenog fara koji je osvjetljavao sve naokolo. Iza sebe
je ostavio svjetlosni trag. Zatim se srušio zadnji se put mahnito zakoprcavši,
i razbio ostavljajući iza sebe tisuću komadića čelika i šarenog stakla. Sve
slabije iskrice plamena pratile su ga do samoga kraja njegova puta. Hook i
Danilo su se zaustavili. Ona daleka skupina ljudi načas je ostala nijema, a
zatim su se svi razišli. Na sjedalima Vespa, Si, Boxera, SH 50-ica,
ukradenih Peugeota, motora velikih i malih cilindara, Yamaha, Suzukija,
Kawasakija, Honda, Metropolisa.

Vojska skutera priđe bučeći. Svi su dojurili na mjesto nesreće. Plesač se
digao s ceste. Vukao se na jednoj nozi. Druga mu je virila iz poderanih
traperica, ozlijeđena i u lošem stanju. krvareći iz koljena. Vidljiva
nabreklina ispod jakne označavala je rame koje mu se iščašilo, a tamna krv
curila mu je niz vrat i obojavši svojim crvenilom bijelo pero naušnice,
zaustavila se na rubu majice. Plesač pogleda svoj uništeni motor. Sagne se i
pomiluje spremnik. Dio plaže bio je izguljen. Surfer je nestao, odnesen
valom mnogo tvrđim no što je usijani asfalt.

Svi su se zaustavili oko djevojke. Ležala je na tlu. Desna ruka visjela joj
je uz tijelo. Bila je slomljena. Plakala je od straha, glasno jecala. Izgubila je
vrpcu za kosu. Pogledala je svoje ruke, posve izgrebane. Bile su prekrivene
krvlju. To ju je još više preplašilo. Ponovno je pala na tlo, neutješna. Nije
shvaćala koliko je imala sreće. Babi se oslobodila stiska pojasa. Sišla je s
motora. Prvi njezini koraci bili su nesigurni. Od adrenalina se nije
uspijevala držati na nogama. Zašla je u gomilu. Nikoga nije poznavala.
Čula je jauke djevojke na tlu. Potražila je Pallinu. U jednom trenutku začula
je novi zvižduk. Duži. Što se događa? Počela je još jedna strašna utrka. Svi
su se rastrčali u svim smjerovima. Ljudi su je gurali. Skuteri okrzavali. Čule
su se sirene. Malo dalje, pojavili su se automobili. Na njihovim krovovima
plava bljeskava svjetla. Policija. Samo je još ona nedostajala. Mora stići do
svoje Vespe. Svuda oko nje mladići i djevojke su bježali. Neki su vikali,
drugi se opasno gurali. Jedna djevojka na skuteru pala je na nekoliko metara

od Babi. Babi potrči. Svuda naokolo zaustavili su se i drugi policijski
automobili. Eno je. Ugleda svoju Vespu ispred sebe, nekoliko metara od
nje. Bila je čitava. Najednom je nešto zaustavi u trku. Netko je uhvati za
kosu. Bio je to jedan policajac. Silovito je povuče i sruši na tlo, snažno je
vukući straga za kosu. Babi zaurla od bola, stružući po asfaltu, dok su joj
pramenovi kose ispadali od siline stiska. Najednom je policajac pusti.
Udarac posred trbuha natjerao ga je da se presavije u struku i popusti stisak.
Bio je to Step. Policajac je pokušao reagirati. Step ga je snažno gurnuo i
srušio. Zatim je pomogao Babi da ustane, smjestio je na motor iza sebe i
krenuo punom brzinom. Policajac se pribrao, ušao u obližnji automobil za
čijim je volanom sjedio njegov kolega i njih dvojica krenuše u potjeru. Step
je bez problema prošao kroz ljude i motore koje je zaustavila policija.
Nekoliko fotografa koji su bili obaviješteni o toj raciji već je fotografiralo.
Step je propeo motor na stražnji kotač i ubrzao. Pretekao je još jednog
policajca koji mu je crvenom pločicom pokazivao da se zaustavi. Svuda
naokolo bjesnjele su bljeskalice. Step ugasi svjetla i pogne se nad guvernal.
Automobil u kojem je bio onaj udareni policajac prođe pokraj okupljenih i
sa sirenom koja je urlala nađe im se za petama. Step uspori, nagne se u
zavoju bježeći prema Trgu Irnerio. Babi ga je čvrsto stezala. Sad je bila
prestravljena. Ovo je gore od kamilice. Policijski automobil zakrivudao je
približavajući se zavoju. Naglo ispravivši volan, pojurio je za njima.
Stigavši do trga, Step se malo vratio u suprotnom smjeru i skrenuo ulijevo
Ulicom Casaletto. U desnom bočnom retrovizoru malo kasnije se pojavilo
svjetlo plave rotirke. Bili su im za petama.

"Prekrij stopalom tablicu."
"Molim?"
"Prekrij zadnji broj na tablici stopalom."
Babi gurne desnu nogu iza sebe, nastojeći prekriti tablicu. Noga joj se
posklizne dva puta.
"Ne mogu."
"Pusti. Je li moguće da baš ništa ne znaš učiniti?"
"Igrom slučaja, nikad ranije nisam bježala na motoru. I sigurno bih to
željela i danas izbjeći."
"Možda bi ti bilo draže da sam te ostavio u rukama onog policajca koji je
htio tvoj skalp?"
Step uspori i skrene udesno. Stražnji kotač lagano zastruže, škripeći po
asfaltu. Babi se priljubi uz njega i poviče:

"Stani!"
"Šališ se? Ako nas ovi sad uhvate, zaplijenit će mi motor."
Policijski automobil je krivudajući skrenuo u uličicu. Step je odjurio
nizbrdicom sa sto osamdeset na sat. U daljini se čula sirena. Približavali su
se. Babi pomisli na ono što joj je rekla majka: "Da se nisi usudila sjesti iza
tog momka. Vidiš kako vozi ... Opasan je." Imala je pravo. Majke uvijek
imaju pravo. Pogotovo njezina. Poginut će.
"Stani. Ne želim umrijeti. Već zamišljam što ću sutra čitati u novinama.
Mlada djevojka poginula u policijskoj potjeri. Stani, molim te."
"Ako umreš, kako ćeš čitati novine?"
"Step, stani! Bojim se! Možda oni policajci zapucaju."
Step ponovno uspori i naglo skrene ulijevo. Našli su se na
polunapuštenoj seoskoj cesti. Uz nju je bilo nekoliko vila s visokim zidom i
ogradom od letava. Imali su nekoliko sekundi. Step je zaustavio motor.
"Požuri, siđi. Tu me čekaj i ne miči se. Doći ću po tebe čim ih se
riješim."
Babi u hipu siđe s motora. Step odjuri punom brzinom. Babi se priljubi
uza zid pokraj ulaza u vilu. U zadnji čas. Upravo u tom trenutku pojavio se
policijski automobil. Prošao je ispred vile cvileći gumama i iščeznuo u
potjeri za motorom. Babi si začepi uši i zatvori oči kako ne bi čula
histeričan zvuk one sirene. Automobil nestane u daljini, iza onog malog
crvenog pozicionog svjetla. Bio je to Stepov motor koji je ugašenih svjetala,
bez putnice, brzo jurio kroz noćnu tminu.

ollo je zaustavio motor ispred Babine zgrade. Pallina je sišla i otišla do
vratara. "Je li se Babi vratila?" Napola sneni Fiore morao se malo
potruditi da je prepozna.
"Ah, bog, Pallina. Ne, nije se vratila. Vidio sam je kad je izlazila Vespom,
ali još se nije vratila."
Pallina se vrati Pollu. "Nema je."
"Ne brini, ako je sa Stepom, na sigurnom je. Vidjet ćeš da će se uskoro
vratiti. Da ti radim društvo?"
"Ne, idem gore. Možda je u frci pa nazove. Bolje da kod kuće bude netko
tko joj može odgovoriti."
Pollo upali motor. "Prvi koji nešto sazna, neka nazove."
Pallina ga poljubi i otrči. Prođe ispod rampe i krene stazom prema zgradi.
Na pola puta se okrene. Pollo je pozdravi. Pallina mu pošalje poljubac i
nestane stubama ulijevo. Pollo ubaci u prvu i odveze se. Pallina podigne
otirač. Ključevi su bili na svom mjestu, prema dogovoru. Trebalo joj je
neko vrijeme da pronađe one od ulaznih vrata stubišta. Popne se na prvi kat
i polako otključa vrata. Iz hodnika se čuo glas. Prepoznala ga je. Bila je to
Daniela. Razgovarala je telefonom.
"Dani, gdje su tvoji?"
"Pallina, što ti radiš ovdje?"
"Odgovori mi, gdje su?"
"Izašli su."
"Dobro! Brzo spusti slušalicu. Telefon mora biti slobodan."
"Ali, razgovaram s Andreom. A Babi, gdje je ona? Otišla te je potražiti."
"Upravo zato i moraš prekinuti razgovor. Možda Babi nazove. Zadnji put
kad sam je vidjela bila je na motoru iza Stepa i policija ih je proganjala."
"Ideš!"
"Da!"

"Moja sestra je prava frajerica."

Prašina se polako slegla. Niski, sivi oblaci lutali su u visini, na nebu bez
mjeseca. Sve naokolo obavila je tišina. Nigdje nijednog svjetla. Osim jedne
male daleke svjetiljke pričvršćene uz visoki zid neke kuće. Babi se
odmakne od zida. Prijeđe na drugu stranu ceste. Bilo je teško hodati po tom
rastresenom šljunku. Napravi nekoliko koraka. Iz daljine su se čuli zvuci
sela. Snažno je zapahne miris gnoja rasutog po poljima. Lagani povjetarac
ljuljuškao je lišće stabala. Osjećala se sama i izgubljena. Ovaj put je bila
istina. Bojala se. Tko zna kako je ona djevojka koja je pala s motora. A
Plesač? Vidjela je kako ustaje nakon pada. Ne bi smjelo biti ništa ozbiljno.
Eto, i ona je bila kamilica. I sad je ovdje. Na jednoj mračnoj, napuštenoj
cesti. Nekim čudom izbjegla je policijskoj potjeri. Tko zna gdje je Step? Je
li ih se riješio? Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ona ne bi željela
provesti ovdje čitavu noć. U daljini, negdje zdesna, čula je njištanje konja.
Izgubljene štale u mračnom selu. Uputi se prema onoj maloj svjetiljci.
Hodala je korak po korak, uza zid, ruke položene na ogradu, pazeći gdje
stavlja stopala, između busena visoke, divlje trave. Ima li ovdje zmija?
Umiri je sjećanje na staru knjigu iz prirode. Zmije noću ne gmižu naokolo.
Ali štakori da. Ovdje naokolo sigurno ih je mnogo. Štakori grizu. Gradski
mitovi. Sjetila se jedne osobe, nečijeg prijatelja, kojeg je ugrizao štakor.
Brzo je umro. Lepto nešto. Strašno. Odmaknula se od tamnih busena trave,
opasnih skrovišta štakora nositelja smrti. Dovraga i Pallina. Približila se
sredini ceste, stružući nogama, naslijepo. Najednom je začula neki šum sa
svoje lijeve strane. Zaustavila se. Tišina. Zatim prasak grančice. Nešto se
brzo kretalo prema njoj, trčeći, dahćući kroz žbunje. Babi se prestravila.
Nepomična, paralizirana nasred mračne ceste. Iz tog crnila ispred nje iskoči
veliki crni pas tamne dlake, iskeženih zubiju. Babi mu ugleda sjenu koja joj
se brzo približavala lajući u noći. Njegov lavež opasno je odjekivao među
samotnim brežuljcima. Babi se okrene i potrči. Gotovo se poskliznula po
izlizanom makadamu. Pribrala se, šepajući u mraku, trčeći naprijed, ne
videći kamo ide. Pas joj je bio za petama. Prijeteći se približavao,
smanjujući udaljenost. Bijesno režeći i lajući. Babi stigne do ograde.
Pronađe otvor u ogradi, gurne u njega najprije jednu, pa drugu ruku, i na
kraju napipa uporište za noge. Desno, lijevo, gore i evo je na drugoj strani.
Skočila je u mrak, za dlaku izbjegavši oštre, bijele zube. Pas se zabio u
ogradu. Odbio se od nje s muklim, drvenim udarcem. Trčao je naprijed-

natrag lajući, uzalud tražeći neki otvor, prostor kroz koji će dostići svoj
plijen. Babi ustane. U padu je natukla dlanove i koljena. Sletjela je u nešto
toplo i meko. Bilo je to blato. Sporo joj je klizilo niz jaknu, niz traperice.
Niz bolne ruke. Pokušala se pomaknuti. Noge su joj utonule do koljena.
Umalo se spotaknula. Povratila je ravnotežu i ostala nepomična. Pas je trčao
uz ogradu. Nadajmo se da nigdje nema prolaza. Čula ga je kako laje, još
bjesniji no ranije jer nije uspijevao doći do nje. Pa, bolje ovo blato nego
njegovi ugrizi. Zatim najednom, oštar miris, pomalo slatkasta, zapahne joj
nos. Primakne prljavu ruku licu. Pomiriše je. Selo kao da ju je na trenutak
obavilo i učinilo svojom. Kralježnicom joj prođu srsi. Gnoj! Razmjena više
i nije bila tako pogodna.

Pallina izađe kroz ulazna vrata zgrade i polako ih pritvori da se ne zatvore.
Zatim izvadi ključeve iz džepa, sagne se, podigne otirač i vrati ključeve na
dogovoreno mjesto. Babi još nije nazvala. Ali ovako barem neće morati
zvoniti kako bi ušla. U tom času, začu zvuk automobila. Iz zavoja dvorišta
pojavi se Mercedes 190. Prepozna ga. U tom istom vozilu često se ujutro
vozila u školu. Babini starci. Pallina pusti otirač iz ruke i potrči prema
ulaznim vratima zgrade. Vrata se zalupe iza njezinih leđa. Trkom se uspne,
uđe u stan i zatvori vrata.

"Dani, brzo, došli su tvoji."
Daniela je bila ispred hladnjaka. Uhvatila ju je uobičajena strašna glad u
dva sata ujutro. Ovaj put će morati postiti. Stroga dijeta. Zalupi vratima
hladnjaka. Otrči u svoju sobu i zatvori se u njoj. Pallina uđe u Babinu sobu.
Izuje cipele i sakrije ih iza zastora uz prozor. Zatim spusti rolete i posve
odjevena zavuče se u krevet. Srce joj je divljački lupalo. Osluškivala je.
Čula je zvuk spuštanja vrata garaže. Sad je samo pitanje minuta. Zatim u
polumraku sobe ugleda školsku uniformu preko stolca. Babi ju je priredila
prije no što je izašla. Računala je da će se brzo vratiti. Kako je precizna,
sirota Babi. Ovaj je put stvarno u problemu. Da je Pallina znala gdje je
Babi, ne bi tako olako razmišljala. Ovaj je put stvarno bila u govnima, iako
konjskim.
Pallina navuče prekrivač do brade i okrene se prema zidu, dok se u bravi
ulaznih vrata stana bučno okretao ključ.

tep se punom brzinom spušta niz Ulicu Gregorio VII. Prođe pokraj
Samota, baš ondje gdje je kupio svoju Hondu. Projuri poput strijele
ispred Gregoryja. Pozornost mu privuče drugačiji zvuk guma. Asfalt je
ustupio mjesto makadamu. Uspori ne dodirnuvši kočnicu. Brzo provjeri
semafor. Pogleda nadesno i nalijevo. Zatim se zavuče ispod galerije.
Nedugo nakon toga naiđe policijski automobil. Sirena glasnije zaurla
odjekujući zarobljena između oblih zidova. Modro svjetlo rasprši se,
slamajući strašne žute zidove. Step gotovo skokom izađe iz galerije. Uspori
kočeći i skrene nadesno, prema Lungotevereu. Doda gas i u slalomu
pretekne dva ili tri automobila, a zatim ubaci u treću i da gas vozeći sve
brže.
Policijsko vozilo stalno mu je bilo za petama, opasno se kolebajući s
jedne strane ceste na drugu. Step prođe kroz crveno svjetlo na semaforu.
Stigne li do Trga Trilussa, spašen je. U retrovizoru opazi policijsko vozilo
koje mu se opasno približavalo. Dva automobila ispred njega. Step doda
gas. Treća. Motor pojuri. Za dlaku je prošao između vrata. Jedan od ona dva
automobila preplašeno se odmaknuo. Drugi je nastavio svojim putem
nasred ceste. Njegov napušeni vozač ništa nije primijetio. Policijsko vozilo
prošlo je posve s desne strane. Kotači su se bučno popeli federirajući na
niskom rubniku pločnika. Step je ispred sebe ugledao Trg Trilussa. Ponovno
je ubrzao. Presjekao je cestu s desna nalijevo. Onaj napušeni vozač naglo je
zakočio. Step je skrenuo u uličicu ispred fontane koja spaja dva
Lungoteverea. Prošao je posred niskih mramornih stupova. Policijski
automobil se zaustavio onemogućen nastaviti potjeru. Nije mogao proći
onuda. Step je ubrzao. Uspio je. Dvojica policajaca izašla su iz automobila.
Jedino što su uspjeli vidjeti bio je par zaljubljenih i skupina mladih koja je
brzo skočila na mali pločnik uličice propuštajući onog luđaka na motoru
ugašenih svjetala. Step je punom brzinom nestao među njima i izašao na

drugoj strani Lungoteverea. Skrenuo je ulijevo. Neko vrijeme, nastavio je
brzo voziti. Zatim je pogledao u retrovizor. Iza njega je sve bilo mirno.
Samo poneki automobil u daljini. Noćni promet. Više ga nitko nije slijedio.
Uključio je svjetla. Samo mu još treba da ga zaustave zbog toga. Zatim je
duboko udahnuo. Izvukao se. Ponadao se da nisu uspjeli pročitati broj na
registarskoj pločici. Ali nisu mogli. Gotovo nijednom nije zakočio upravo iz
tog razloga. Inače bi se zaustavio na crvenom svjetlu semafora. Ponovno je
ubrzao, dodao gas. Sad se mora vratiti po Babi. Ići će okolnim putem. Ne
želi se izložiti opasnosti ponovnog susreta s policijom.

Babi može malo pričekati. Na sigurnom je.

Claudio otvori hladnjak i natoči si čašu vodu.
Raffaella ode u spavaće sobe. Prije odlaska na spavanje uvijek bi

kćerkama dala poljubac, pomalo iz običaja, ali i kako bi bila sigurna da su
se vratile. Te večeri nisu ni smjele izaći. Ali nikad se ne zna. Bolje je
provjeriti. Ušla je u Danielinu sobu. Hodala je nečujno, dobro pazeći da se
ne spotakne na sagu. Spustila je ruku na obližnji noćni ormarić. Drugu je
stavila na zid. Zatim se nagnula, polako, i usnama joj okrznula obraz.
Spavala je. Raffaella se udaljila na vrhovima prstiju. Polako je zatvorila
vrata. Daniela se okrenula u krevetu. Podigla se na bok. Sad će nevolja.
Raffaella nečujno pritisne kvaku i otvori Babinu sobu. Pallina je bila u
krevetu. Opazi trak svjetla iz hodnika koji se polako širio po zidu. Srce joj
brzo zakuca. Ako me sad otkriju, što da im kažem? Pallina ostane
nepomična, nastojeći ne disati. Začuje zveckanje ogrlica, dragog kamenja
koje je udaralo jedno u drugo. Jamačno je Babina majka. Raffaella se
približi krevetu, polako nagne. Pallina prepozna njezin parfem. Ona je.
Zadrži dah i osjeti kako joj njezin poljubac dodiruje obraz. Bio je to nježan i
čuvstven poljubac jedne mame. Istina je. Mame su sve jednake. Zabrinute i
dobre. Jesu li njima i njihove kćerke jednake? Nadat ću se da je tako. U tom
trenutku više od svega poželi nalikovati Babi. Imati njezinu kosu, njezin
izgled. Raffaella popravi pokrivač, nježno je pokrije rubom plahte. Zatim
nježno zagladi plahtu, ispravljajući i najmanje nabore. Ali najednom se
zaustavi. Pallina ostane nepomična, čekajući. Je li nešto otkrila? Je li je
prepoznala? Stisne oči, naćuli uši, spremna uhvatiti i najmanji zvuk, i
najmanji pokret. Začu lagano škripanje. Raffaella se nagnula. Osjećala je
njezin topli dah. Zatim na tapisonu začuje lagane korake koji su se
udaljavali. Slabo svjetlo iz hodnika nestane, uzmičući sve više, sve do

zadnjeg škljocaja brave. Tišina. Pallina se polako okrene. Vrata su bila
zatvorena. Najzad odahne. Izvukla se. Proviri preko ruba kreveta. Zašto se
Babina majka nagnula? Što je napravila? U polumraku sobe njezine na
mrak navikle oči odmah pronađoše odgovor. U podnožju kreveta, savršeno
jedna uz drugu, bile su Babine papuče. Raffaella ih je stavila na mjesto,
uredno. Spremne sutra ujutro primiti stopala njezine kćerke još topla od sna.
Pallina se upita bi li i njezina majka učinila to isto. Ne. Ne bi se toga sjetila.
Ponekad je znala ostati budna i čekati njezin poljubac. Čekala je uzalud.
Njezina majka i otac kasno su se vratili. Čula ih je kako razgovaraju,
prolaze pokraj njezine sobe i nastavljaju dalje. Zatim onaj škljocaj. Vrata
njihove spavaće sobe koja su se zatvarala. I sa njima, njezine nade koje su
iščezavale. Ostala je nepomična u mraku. Osjetila je neobične ježure po
čitavom tijelu. Njezinu ljubav. Ne, svejedno Raffaellu ne bi željela za
majku. Između ostaloga, nije joj se sviđao njezin parfem. Bio je previše
sladak.

Step uđe na cesticu. Stigavši ispred ograde kod koje ju je ostavio, zakoči.
Iza njega se podigne oblak prašine. Polako se uzdigne ka tamnom nebu,
malo pomalo se šireći. Stražnje svjetlo ga osvijetli i oboji blagim
rumenilom. Step se ogleda oko sebe. Babi nije bila u blizini. Potrubi. Zvuk
trube se udalji odjekujući u prirodi. Ugasi motor. Nije bilo odgovora.
Pokuša je dozvati.

"Babi."
Nekoliko puta ponovi njezino ime. Prednjim svjetlom osvijetli područje
ispred sebe. Ništa. Nestala je. Tek što nije ponovno upalio motor, kad je
najednom začuo šuškanje sa svoje desne strane. Dopiralo je odnekud iza
ograde.
"Ovdje sam."
Step pogleda kroz letve od tamnoga drveta. "Gdje?"
"Ovdje!" Jedna ruka proviri kroz prazan prostor između dvije letve.
Pomakne se nadolje označavajući svoju prisutnost.
"Ah, tu si. Mislio sam da si pronašla prijevoz i vratila se kući."
"Ma kakav prijevoz!"
"Što radiš tamo iza?"
Step ugleda njezine velike plave oči. Pojavile su se samotne malo iznad
njezine ruke, u širem prostoru između druge dvije letve. Osvjetljavala ih je
slaba mjesečina i djelovale su preplašeno.

"Babi, daj izađi."
"Ne mogu, bojim se."
"Bojiš se? Čega?"
"U blizini je ogroman pas, bez brnjice."
"Gdje? Ovdje nema nikakvog psa."
"Bio je."
"Da, dobro, ali sad ga nema. Zato ili izađi odatle ili ja odlazim i
ostavljam te ovdje samu."
"I ako nema psa, svejedno ne mogu izaći."
"A zašto?"
"Sramim se."
"Čega se sad pak sramiš?"
"Ničega, ne želim ti reći."
"Slušaj, zar si poblesavila? Dobro, meni je dozlogrdilo. Palim motor i
odlazim."
Step upali motor. Babi Jupi rukom po letvi. "Ne, čekaj."
Step ponovno ugasi motor. "Onda?"
"Izlazim, ali obećaj da se nećeš smijati."
Step pogleda prema onom neobičnom drvetu plavih očiju i položi ruku na
srce. "Obećajem."
"Obećao si, je li?"
"Da, već sam ti rekao ..."
"Sto posto?"
"Sto posto."
Začu dugo šuškanje iza ograde. Ugleda ruke koje su provirivale između
letava pazeći da ih nijedan iver ne ozlijedi. Na jedan prigušeni jauk shvati
da nisu baš bile tako pažljive. Step se nasmiješi. Babina se sjena pojavi na
vrhu ograde. Prebaci nogu preko ograde. Zatim se počne spuštati.
Približivši se tlu, skoči. Step okrene guvernal motora prema njoj. Prednje
svjetlo posve je obasja. Osim lica, Babi je bila od glave do pete prljava.
"Što si to učinila?"
"Kako bih pobjegla psu, preskočila sam preko ograde i pala."
"Pa si se sva zablatila?"
Babi nije odmah odgovorila. "Kamo sreće ... Sletjela sam u gnoj."
Step prasne u smijeh. "Mrzim gnoj ... Ne, nije moguće." Više se nije
mogao zaustaviti.
Babi se rasrdila. "Rekao si da se nećeš smijati. Obećao si."

"Jesam, ali ovo je previše. Gnoj! Ne mogu vjerovati. Ti u govnima.
Previše smiješno. Najsmješnije!"

"Znala sam da se ne mogu pouzdati u tebe. Tvoja obećanja ne vrijede ni
pišljiva boba."

Babi se približi motoru. Step se prestane smijati.
"Stop! Stani. Što to radiš?"
"Kako što radim? Penjem se na motor."
"Što ti je, jesi li luda? Želiš sjesti na moj motor tako smrdljiva?"
"Naravno, što drugo da učinim, da se skinem?"
"Ah, ne znam. Ali ovako prljava nećeš na moj motor. I to još prekrivena
govnima!"
Step ponovno prasne u smijeh. "Moj Bože, ne mogu izdržati ..."
Babi ga umorno pogleda.
"Slušaj, ti se šališ, zar ne?"
"Ni govora. Ako želiš, dat ću ti svoju jaknu pa se obuci. Ali skini te stvari
sa sebe. Ako to ne učiniš, kunem ti se da nećeš sjesti iza mene."
Babi zafrkće od bijesa. Bila je ljubičasta od srdžbe. Prođe pokraj njega.
Step pretjerujući začepi nos. "Moj Bože ... Ovo je nepodnošljivo."
Babi ga Jupi rukom i ode iza motora, blizu stražnjeg svjetla. "Slušaj,
Step. Ako se okreneš dok se budem skidala, kunem ti se da ću skočiti na
tebe sa svim ovim gnojem na sebi." Step ostane okrenut prema naprijed.
"Dogovoreno. Reci mi kad da ti dodam jaknu."
"Slušaj, ozbiljno ti govorim. Ja nisam kao ti. Ja održim svoja obećanja."
Babi još jednom provjeri nije li se Step okrenuo i zatim skine felpu.
Učini to polako, dobro pazeći da se ne zaprlja. Ispod nje nije imala gotovo
ništa. Požali što u brzini nije odjenula majicu. Ponovno pogleda prema
Stepu.
"Ne okreći se!"
"Nisam se ni mrdnuo!"
Babi se nagne i izuje cipele. Bio je dovoljan samo jedan trenutak. Step je
bio brz kao munja. Pomaknuo je lijevi bočni retrovizor i nagnuo ga prema
njoj, hvatajući je u zrcalu. Babi se uspravila. Ništa nije zamijetila. Ponovno
je provjerila Stepa. U redu. Nije se okrenuo. Zapravo, Step ju je neopaženo
promatrao. Odražavala se u njegovom retrovizoru. Imala je grudnjak od
prozirne čipke i koža na obje ruke joj se naježila. Step se nasmiješio.
"Daj požuri, koliko ti još treba?"
"Skoro sam gotova, ali nemoj se okretati!"

"Rekao sam ti da neću, samo nemoj duljiti, požuri."
Babi otkopča traperice. Polako, nastojeći da ih dodiruje što je manje
moguće. Sagne se spuštajući ih do stopala, već bosih na onom hladnom,
prašnjavom kamenju. Step nagne retrovizor prateći je pogledom. Traperice
su joj se polako spustile otkrivajući njezine glatke noge, blijede na onom
slabom noćnom svjetlu. Step zapjevuši "You can leave your hat on",
oponašajući glas Joea Cockera.
"Ma kakvih devet i pol tjedana ..."
Babi se naglo okrene. Njezine oči obasjane slabim crvenim stražnjim
svjetlom susretnu se sa zabavljenim Stepovim pogledom koji se pakosno
cerekao u retrovizoru.
"Pa nisam se okrenuo, jesam li?"
Babi se brzo oslobodi traperica i skoči na motor iza njega u grudnjaku i
gaćicama.
"Podla životinjo, baš si pravi gad! Svinjo!" Zasu ga tučom udaraca
šakom. Po leđima, po vratu, po ramenima, glavi. Step se pogne, nastojeći se
zaštititi najbolje što je mogao.
"Jao, dosta! Jao. Što sam loše učinio? Bacio sam pogled, ali nisam se
okrenuo. Održao sam riječ ... Jao, prestani ili ti neću dati jaknu."
"Molim? Nećeš mi je dati? Uzet ću traperice i namazati te njima po licu,
vidjet ćeš!"
Babi uhvati rukave njegove jakne i počne mu je skidati. "U redu. U redu.
Dosta! Smiri se. Nemoj biti takva. Evo, dat ću ti je."
Step joj dopusti da mu skine jaknu. Zatim upali motor. Babi ga još
jednom udari.
"Svinjo!" Zatim navuče jaknu nastojeći se prekriti što je više moguće.
Rezultat je bio bijedan. Obje noge ostale su joj otkrivene, uključujući i rub
gaćica.
"Ej ... znaš da nisi loša ...? Trebala bi se samo malo češće prati ... Ali
imaš baš dobru guzu ... Ozbiljno."
Ona ga pokuša udariti po glavi. Step se naglo sagne smijući se. Ubaci u
prvu i krene. Zatim odglumi da onjuškuje zrak. "Hej, osjećaš li i ti ovaj
čudni miris?"
"Kretenu! Vozi!"
"Čovjek bi rekao da je gnoj ..."
U tom trenutku, iz jednog grma nadesno malo dalje uz cestu izleti vučjak.
Potrči prema njima lajući. Step okrene motor prema njemu. Pas načas

ostane zaslijepljen svjetlom. Njegove crvene oči bijesno su svjetlucale u
mraku. Zareži pokazujući bijele, šiljaste zube.

Taj trenutak bio je dovoljan. Step ubrza. Doda gas i udalji se motorom.
Pas odmah nastavi trčati. Za dlaku promaši motor bočno skočivši otvorene
labrnje. Babi vrisnu. Podigne nage noge i silovito se uhvati za Stepova
ramena. Pas ju je promašio za dlaku. Motor ubrza. Prva. Druga, treća. Gas
do daske. Odveze se u noć. Pas bijesno potrči za njim. Zatim malo pomalo
počne zaostajati. Nastavi još neko vrijeme klipsati. Na kraju se zaustavi.
Dade si oduška nastavivši lajati iz daljine. Zatim ga polako obavije oblak
prašine i mraka i nestane kako se i pojavio. Motor nastavi svojim putem
kroz vlažnu hladnoću seoskog zelenila. Babine noge još uvijek su bile oko
Stepova struka. Motor malo pomalo uspori. Step joj pomiluje desnu nogu.

"Za dlaku smo se izvukli, ha? Ova bi lijepa bedra gadno završila. Znači,
priča sa psom ipak je bila istinita ..."

Babi podigne njegovu ruku sa svoje noge i pusti da mu padne uz tijelo.
Odmakne se od njega na sjedalu, vrati stopala na papučice i priljubi jaknu
uz tijelo.

"Ne diraj me." Step joj ponovno stavi ruku na nogu. Babi je ponovno
odmakne.

"Rekla sam ti da me ne diraš s tom rukom!" Step se nasmiješi i promijeni
ruku. Stavi lijevu na njezinu drugu nogu. Babi i nju odmakne.

"Zar ne smijem ni s ovom?"
Babi bijesno frkne na njega.
"Ne znam što je gore, pas koji je trčao za mnom ili svinja koja sjedi
ispred mene na motoru!" Step se nasmije.
Odmahne glavom, ubrza. Babi se skupi u jakni. Kakva hladnoća! Kakva
noć! Kakva zbrka! K vragu i Pallina. Jurili su kroz noć. Step je vozio kao
lud. Babi se čvrsto držala za njega, priljubljena uz njega, nastojeći se što je
više zakriti jaknom. Na kraju su živi i zdravi stigli ispred njezine zgrade.
Step se zaustavio ispred rampe. Babi se okrenula prema Fioreu. Pozdravila
ga je. Vratar ju je prepoznao i podigao rampu. Motor je krenuo čim je to
bilo moguće, ne čekajući da se rampa posve podigne. Fiore je uspio samo
baciti jedan pogled na Babine lijepe noge koje su promrzle virile ispod
jakne. Već je bio i red da vidi tako nešto. U njegovo vrijeme, nijedna
djevojka nije izlazila u tako kratkoj suknjici. Motor se provezao dvorištem.
Babi je ugledala spuštena vrata garaže. Njezini su se vratili kući. Jedna
opasnost manje. Upita se što bi mogla izmisliti da su je u tom trenutku

uhvatili na motoru iza Stepa. U gaćicama i grudnjaku. Radije nije
razmišljala o tome, nije bila tako maštovita. Siđe s motora. Dok je hodala,
nastojala se što je više moguće prekriti jaknom. Nije bilo pomoći. Jedva joj
je dopirala do ruba gaćica.

"Pa, hvala ti na svemu. Jaknu ću ti baciti kroz prozor."
Step joj pogleda noge. Babi se nagne. Jakna se malo spusti niz noge, ali
sa slabim rezultatom. Step se nasmiješi.
"Možda se vidimo neki drugi put. Vidim da imaš veoma zanimljive
argumente."
"Jesam li ti već rekla da si stvarno prava svinja?"
"Da, čini mi se da jesi ... Onda, doći ću po tebe sutra navečer."
"Neće moći. Mislim da neću izdržati još jednu ovakvu noć."
"Zašto? Zar ti nije bilo zabavno?"
"Itekako! Ja sam svake večeri kamilica. Pustim da me malo naganja
policija, u letu siđem s motora nasred neke seoske zabiti, dam da me
naganja bijesni pas i na kraju se bacim u gnoj. Malo se provaljam u njemu i
zatim vratim kući u gaćicama i grudnjaku."
"S mojom jaknom."
"Ah, naravno ... Zaboravila sam."
"I što je najvažnije ..."
"Što je najvažnije?"
"Sve to si učinila sa mnom."
Babi ga pogleda. Koji tip! Imao je predivan osmijeh. Šteta što je tako loš.
U karakternom smislu. U pogledu izgleda nije imala nikakve primjedbe.
Dapače. Odluči nasmiješiti mu se. Nije se morala naročito truditi.
"Da, u pravu si. No dobro, pozdravljam te."
Babi način korak ne bi li otišla. Step je uhvati za ruku. Ovaj put nježno.
Babi se malo opirala, a onda prepustila. Step je privuče k sebi, približi
motoru. Pogleda je. Hladan noćni vjetar razbarušio joj je dugu kosu i
odmaknuo je s lica. Koža joj je bila bijela, promrzla. Oči nebeskoplave i
duboke, dobre. Bila je lijepa. Step joj klizne rukom ispod jakne. Babi
razrogači oči, pomalo uplašena, uzbuđena. Osjeti kako njegova ruka klizi,
nekim čudom ne hladna. Uzduž leđa, prema ramenima. Zaustavi se na
kopči grudnjaka. Babi brzo pruži ruku iza leđa i stavi je na njegovu,
zaustavi je. Step joj se nasmiješi. "Bila si odlična kamilica, znaš? Veoma si
hrabra. Dakle, istina je da me se ne bojiš. Hoćeš li me prijaviti?"
Babi kimne. "Da." To je gotovo prošaptala.

"Ozbiljno?"
Babi potvrdno kimne glavom. Step je poljubi u vrat, nekoliko puta,
nježno.
"Kuneš se?"
Babi ponovno kimne i zatvori oči. Step je nastavi ljubiti. Podigne glavu,
okrzne joj svježe obraze, promrzle uši. Od njegovog toplog, izazovnog daha
osjeti srse ugode. Step se približi ružičastom rubu njezinih usana. Babi
uzdrhtalo uzdahne. Zatim otvori usta, spremna primiti njegov poljubac. U
tom trenutku, Step se odmakne od nje. Babi načas ostane otvorenih usta,
zatvorenih, snenih očiju. Zatim ih naglo otvori. Step je bio ispred nje
skrštenih ruku. Smiješio se. Odmahnuo je glavom.
"Babi, Babi. Neće ići tako. Ja sam svinja, životinja, zvijer, siledžija. Tako
kažeš, ali na kraju pristaješ ... I još se daš poljubiti. Vidiš kakva si? Nisi
dosljedna!"
Babi pocrveni od bijesa. "Baš si seronja!"
Počne ga udarati šakama. Step se kroz smijeh pokušavao zaštititi. "Znaš
na što si me malo prije podsjetila? Na zlatnu ribicu koju sam imao kao
klinac. Stajala si otvorenih usta i hvatala zrak. Baš kao i ona kad bi joj
mijenjao vodu pa bi mi ispala, u umivaonik. Jao, dosta." Babi ga pljusne.
Step si zadovoljno dodirne obraz.
"Znaš, to je pogrešno, nasiljem ništa nećeš postići. Sama to uvijek
govoriš! Nije da ću te poljubiti ako me budeš tukla. Ali ako mi obećaš da
me nećeš prijaviti, možda ..."
"Itekako ću te prijaviti. Vidjet ćeš! Završit ćeš u zatvoru, kunem ti se."
"Već sam ti rekao da se ne smiješ zaklinjati ... U životu se nikad ne zna
..."
Babi se brzo udalji. Jakna joj se podigne i otkrije lijepu stražnjicu
prekrivenu malim svijetlim gaćicama. Pokuša se prekriti gurajući pogrešan
ključ u bravu ulaznih vrata.
"Hej, vrati mi sad jaknu."
Babi ga bijesno pogleda. Skine jaknu i baci je na tlo. Ostane u gaćicama i
grudnjaku, na hladnom noćnom zraku, sa suzama u očima. Step je
zadovoljno pogleda. Imala je lijepo tijelo, skladno u svakom pogledu.
Podigne jaknu i odjene je. Babi prokune ključeve. Gdje je onaj od ulaznih
vrata?
Step zapali cigaretu. Možda je pogriješio što je nije poljubio. Nema veze,
ostat će za drugi put. Babi napokon pogodi ključ. otključa vrata i uđe. Step

krene prema njoj.
"Hej, ribice, nećeš mi dati pusicu za laku noć?"
Babi mu umalo zalupi vratima pred nosom. Step kroz staklo nije čuo što

govori, ali lako je pročitao na njezinim usnama. Savjetovala mu je, ili bolje
rečeno naređivala, da ode na jedno mjesto. Gledao ju je kako se udaljava.
Ako je to mjesto tako lijepo kao njezino, njemu sigurno ne bi bilo žao
posjetiti ga. Zatim upali motor i ode.

Babi polako otključa vrata stana, uđe i ponovno ih nečujno zaključa.
Hodala je hodnikom na vrhovima prstiju. Iz dnevne sobe dopiralo je svjetlo
televizora. Otac je bio u sobi i gledao nekog debelog brkatog tipa koji je
raspravljao o zanimljivim temama s nekim nepoznatim osobama. Taj isti tip
je reklamirao neku košulju, svima je preporučujući. Upitala se znaju li to
oni koji su sad razgovarali s njime. Kako možeš vjerovati nekome tko kaže:
"Košulja dobra za sve"? Njezin otac mu je vjerovao. Činio se očaran.
Možda je i kupio tu košulju. Babi mu nečujno prođe iza leđa. Onaj tip na
televiziji, otirući znoj sa čela, pokaže na njezinog oca i kaže: "Savjeti za
kupovinu." Sutra će Claudio možda kupiti nešto drugo. Babi otvori vrata
svoje sobe i uvuče se u nju. Spašena je! Pallina upali malu svjetiljku na
noćnom ormariću.

"Babi, ti si! Sva sreća, strašno sam se zabrinula! Zašto si tako gola? Zar
te je Step skinuo?"

Babi uzme spavaćicu iz ormara. "Završila sam u gnoju!"
Pallina onjuši zrak. "Istina, osjeća se. Ne znaš kako sam se preplašila kad
sam vidjela kako se onaj motor srušio. Na trenutak sam pomislila da si to ti.
Bila si super. Čestitam. Baš smo lijepo pokazale onim dvjema rospijama.
Slušaj, što se dogodilo s mojim pojasom kamilice?"
Babi je zaledi pogledom. "Pallina, ne želim više čuti ni riječ o
pojasevima, kamilicama, Pollu, utrkama i takvim pričama. Jasno? Bit će ti
bolje da šutiš, jer ću te u protivnom udarcima nogom istjerati iz mog
kreveta i natjerati da spavaš na podu, štoviše, izbacit ću te iz kuće!"
"Nikad to ne bi učinila!"
"Želiš provjeriti?"
Pallina je pogleda. Zaključi da ne bi bilo uputno iskušavati je. Babi se
udalji prema kupaonici.
"Babi."
"Što je?"

"Reci istinu. Silno si se zabavila sa Stepom, zar ne?" Babi uzdahne. Tu
nije bilo pomoći. Pallini nije bilo spasa.

Step preskoči preko ograde i nečujno prođe preko vrta. Zatim se približi
prozoru. Roleta je bila podignuta. Možda se još nije vratila. Pokuca prstima
po staklu. Svijetla zavjesa se pomakne. U polumraku se pojavi nasmiješeno
Maddalenino lice. Pusti zavjesu i odmah otvori prozor.

"Bog, kako je završilo?"
"Jurila me policija."
"Je li sve prošlo u redu?"
"Da, sve je super. Nadam se da nisu zapisali registarski broj."
"Jesi li ugasio svjetla?"
"Naravno."
Maddalena se odmakne od prozora. Step spretno preskoči prozorsku
dasku i uđe u njezinu sobu.
"Budi tih. Moji su se nedavno vratili."
Maddalena zaključa vrata i skoči na krevet. Zavuče se pod plahte.
"Brrr ... Kako je hladno!" Nasmiješi mu se. Skine preko glave spavaćicu i
spusti je uz Stepove noge. Kroz prozor je dopirala slaba mjesečina. Njezine
savršene male grudi nazirale su se bljeskajući u polumraku. Step skine
jaknu. Načas mu se učini da osjeća miris sela. Čudno, kao da je bio
pomiješan s nekim parfemom. Nije razmišljao dalje od toga. Razodjenuo se
i legao na krevet. Ispružio se pokraj nje. Zagrlio je. Čvrsto su se privinuli
jedno uz drugoga. Step odmah klizne rukom niz njezino tijelo, pomiluje joj
leđa, bokove. Vraćajući ruku natrag, zaustavi se između njezinih nogu.
Maddalena uzdahne na njegov dodir i poljubi ga. Step stavi nogu između
njezinih. Maddalena ga zaustavi. Pridigne se ka noćnom ormariću.
Naslijepo napipa gumb kasetofona i stisne ga. Premota vrpcu. Odrješit zvuk
obavijesti je da se premotala do kraja. Maddalena stisne play.
"Evo."
Vrati se u njegov zagrljaj. "Sve obavljeno." Strasno ga poljubi. Iz
zvučnika kasetofona začuju se tihi zvuci pjesme Oženit ću te zato. Erosov
glas nježno je pratio njihove uzdahe.
Istina, možda je ona prava žena za njega. Maddalena se nasmiješi gotovo
šapćući kroz šuštanje plahta: "Ovo je jedan od onih puta kad se treba znati
micati ... istina?"
"Istina."