Federico Moccia-Tri metra iznad neba

Step joj poljubi grudi. Bio je siguran. Madda je ženska za njega. Zatim se
najednom sjetio koji je onaj miris što ga je osjetio na svojoj jakni. Caronne.
Pomisli kome pripada. Načas, u mraku sobe, više nije bio tako siguran.

poran zvuk. Budilica. Pallina je isključi. Nečujno klizne s kreveta i
odjene se. Pogleda Babi. Jedva da se pomaknula i još je mirno
spavala na leđima. Pallina se približi drvenoj vitrinici na zidu. Boy
George, Super Tramp, Elton John, Michael Jackson, New Kid on the Block,
U2, Duran Duran. Potrebno joj je nešto doista posebno. Evo je. Izvuče
vrpcu iz vitrine. Pritisne gumb stop-eject. Spor motor otvori vratašca
obližnjeg Aiwinog kasetofona. Pallina ubaci vrpcu i zatvori vratašca.
Provjeri glasnoću i smanji je. Zatim ovlaš dodirne tipku play. Tear for
Fears tiho počnu pjevati. Glasnoća je primjerena. Babi otvori oči. Okrene se
na jastuku i završi na trbuhu. Pallina joj se nasmiješi.
"Bog."
Babi se okrene na drugu stranu. Glas joj je bio malo prigušen.
"Koliko je sati?"
"Pet do sedam."
Pallina joj se približi i poljubi je u obraz.
"Mir?"
"Za to će trebati najmanje Lazzareschijev čokoladni roščić."
"Nema vremena, moja majka tek što nije stigla, moram na vađenje krvi."
"Onda ništa od mira."
"Jučer si bila prava carica."
Babi se okrene prema Pallini. "Rekla sam da o tome ne želim više čuti ni
riječ."
Pallina raširi ruke.
"U redu, kako želiš. Hej, što da kažem tvojoj majci ako naletim na nju
dok budem izlazila?"
"Dobro jutro."
Babi joj se nasmiješi i navuče prekrivač. Pallina podigne torbu s
knjigama i stavi je na rame. Bila je sretna, pomirile su se. Babi je stvarno

fora, a uz to je bila i kamilica. Pallina tiho zatvori vrata iza svojih leđa, na
vrhovima prstiju brzo projuri hodnikom i stigne do ulaznih vrata. Još uvijek
su bila zaključana. Otključa ih i upravo kad je izlazila, iza sebe začuje jedan
glas: "Pallina!"

Bila je to Raffaella, u ružičastoj kućnoj haljini i nenašminkana lica,
pomalo blijeda i prije svega zaprepaštena. Pallina odluči poslušati Babin
savjet i s jednim "dobro jutro, gospođo" spusti se stubama. Izađe iz zgrade i
stigne do vratarnice. Njezina majka još nije stigla. Sjedne na zidić čekajući
je. Blago sunce sjalo je ispred nje, radnik na benzinskoj postaji podizao
lanac sa svojih crpki, nekoliko muškaraca žurno izlazilo iz trgovine
novinama, pod pazuhom noseći teret više ili manje katastrofičnih vijesti.

Na svjetlu dana više nije imala dvojbi. Ne bi za majku željela Raffaellu,
apsolutno ne, iako je mnogo točnija od njezine.

Babi uđe u kupaonicu. Pogleda svoje lice u zrcalu. Nije baš bilo u
najboljem izdanju. Kamilica baš ne poboljšava izgled, barem ne njoj.
Odvrne slavinu s hladnom vodom, pusti da malo vode isteče i zatim
energično umije lice s oba dlana.

Iza nje se pojavi Daniela.
"Sve mi ispričaj! Kako je bilo? Kakva je Serra? Je li doista tako zabavno
kako pričaju? Jesi li srela neku moju prijateljicu?"
Babi otvori pastu za zube i počne je istiskivati s dna tube, pokušavajući
izbrisati trag Danielina kažiprsta koji se usjekao točno na sredini.
"Obična kretenarija. Skupina idiota koji uzalud riskiraju život i svako
toliko netko tko ga uspije izgubiti."
"Da, ali je li tamo doista tako mnogo ljudi? Što rade? Kamo se ide
kasnije? Jesi li vidjela kako su fora kamilice? Kakva hrabrost, ha? Ja nikad
ne bih mogla biti kamilica!"
"Ja sam bila ..."
"Ozbiljno? Pričaj mi. Vozila si se kao kamilica? Vau! Moja sestra je
kamilica."
"Oh, vjeruj mi, nije to neka velika stvar. A sad se moram spremiti."
"Eto, uvijek si takva! S tobom nikad zadovoljstva. Kakva je korist imati
stariju sestru ako ti kasnije ništa ne priča? Andrea i ja smo već odlučili da
sljedeći tjedan i nas dvoje idemo onamo! I ako mi se bude htjelo, i ja ću biti
kamilica!" Daniela uvrijeđeno izađe iz kupaonice. Babi se nasmiješi u sebi,
opere zube, ispere usta, obriše lice i uzme obližnju četku. Tu nema pomoći.
Daniela se svetila posredno. Nekoliko vlasi duge crne kose nepomično je

ležalo zapetljano među zupcima njihove četke. Babi ih uhvati rukom i baci
u slivnik. Zatim pusti vodu i počne se češljati.

Daniela se ponovno pojavi iza vrata.
"Gdje si stavila one Supergice koje sam ti sinoć posudila?" Babi odloži
četku na rub umivaonika.
"Bacila sam ih."
"Kako to misliš bacila? Moje nove Supergice ...?"
"Čula si me, bacila sam ih. Završile su u balegi i toliko se upropastile da
sam ih morala baciti. I zato što me u protivnom Step ne bi dovezao kući."
"Završila si u balegi i nakon toga te je Step dovezao kući? A kad si bila
kamilica?"
"Prije toga."
"Iza Stepa?"
"Ne."
Daniela bosih nogu krene za Babi u njezinu sobu. "Ukratko, Babi, hoćeš
li mi ispričati kako je bilo?"
"Slušaj Dani, daj da se nešto dogovorimo. Ako ti od danas nadalje budeš
čistila našu četku za kosu nakon što se počešljaš, ja ću ti za nekoliko dana
sve ispričati, može?"
Dani frkne nosom. "Može."
Zatim se vrati u svoju sobu. Babi odjene školsku uniformu. Nikad joj
neće ništa ispričati, znala je to. Daniela će možda prvih nekoliko dana čistiti
četku, ali kasnije sigurno neće. To je jednostavno jače od nje.
Raffaella uđe u Babinu sobu. "Zar je Pallina spavala ovdje?"
"Da, mama."
"A gdje je spavala?"
"U mom krevetu."
"Kako je to moguće? Kad sam te sinoć došla poljubiti, u krevetu si bila
samo ti."
"Došla je kasnije. Nije mogla ostati kod kuće jer je njezina majka imala
neku večeru."
"A gdje je bila prije?"
"Ne znam."
"Babi, ne želim biti odgovorna i za nju. Zamisli da joj se nešto dogodilo,
a njezina majka zna da je ovdje kod mene ..."
"U pravu si, mama."
"Sljedeći put želim na vrijeme znati hoće li doći prespavati kod nas."

"Ali rekla sam ti, prije nego što si otišla k Pentestijevima, zar se ne
sjećaš?"

Raffaella kratko razmisli. "Ne, ne sjećam se."
Babi joj se bezazleno nasmiješi kao da želi reći "što ja tu mogu?"
Savršeno je znala da se njezina majka tog nikad neće moći sjetiti. Nije joj
nikad ni rekla.
"Nikad ne bih voljela imati kćerku kao Pallina. Noću je stalno negdje
vani i radi tko zna što. Ne sviđa mi se ta cura, loše će završiti, vidjet ćeš."
"Daj, mama, ne čini ništa loše, voli se zabavljati, ali uvjeravam te da je
dobra."
"Znam, ali ti si mi draža."
Raffaella joj se nasmiješi i pomiluje je ispod brade, a zatim izađe iz sobe.
Babi se nasmiješi. Znala je kako uvijek može preveslati majku. Iako,
postojalo je razdoblje kad joj je previše lagala. Odlučila je prestati s time.
Sirota Pallina, uvijek bi ispala kriva, čak i kad nije imala nikakve veze.
Odlučila je da će joj sve oprostiti. Naravno, treba riješiti problem Polla, ali
sve u svoje vrijeme. Navuče suknju. Zaustavi se ispred zrcala, podigne kosu
otkrivajući lice i pričvrsti je s dvije male ukosnice sa strane. Ostane tako
netremice se promatrajući i dok je iz obližnjeg stereo uređaja dopirala
zadnja pjesma Tears for Fearsa, Babi opazi koliko nalikuje majci. Ne, čak i
da zna sve što je izvela, Raffaella je nikad ne bi mogla zamijeniti Pallinom,
između njih ima previše sličnosti.
Bio je to jedan od onih rijetkih slučajeva u kojima su, iako toga nisu bili
svjesni, svi bili suglasni.

Sunce je veselo prodiralo kroz kuhinjski prozor. Babi pojede svoje
integralne kekse i popije zadnji gutljaj kave s mlijekom koji je namjerno
ostavila u šalici. Daniela zagrebe po samome dnu. Njezina se žličica
nervozno vrtila u plastičnoj čašici malog pudinga, nastojeći zagrabiti i
zadnji komadić prkosne čokolade koja se ondje sakrila, u zadnjoj pukotini.
Raffaella ode u svoju sobu noseći sa sobom šalicu crne kave iz koje se još
pušilo. Claudio je bio sretan. Možda zbog povoljnog horoskopa, ali
jamačno zbog žuđene kave koju je napokon uspio popiti.

"Babi, danas je predivan dan. Vani je sunce ... Ne bi trebalo biti previše
hladno. Razgovarao sam o tome s tvojom majkom i složili smo se. Iako si
dobila onu opomenu ... Danas možete Vespom u školu!"

"Hvala, tata, baš ste ljubazni. Ali znaš, nakon onog našeg razgovora neki
dan, dobro sam razmislila i ti si možda u pravu. Naša zajednička vožnja do
škole, Daniela, ti i ja, postala je gotovo neki obred, sretna amajlija. Osim
toga, lijepo je to vrijeme: možemo o svemu razgovarati, mnogo je ljepše
tako započeti zajedno dan, nije li?"

Daniela nije vjerovala svojim očima, ni ušima.
"Babi, oprosti, ali idemo Vespom. S tatom uvijek razgovaramo, možemo
ostati kod kuće i večerati s njime ili nedjeljom ujutro."
Babi je uhvati za ruku i malo prejako stisne.
"Ne, Dani, ovako je bolje, ozbiljno, idemo s njim." Ponovno joj stisne
ruku. "Sjećaš se što sam ti sinoć rekla, nisam se baš dobro osjećala. Od
sljedećeg tjedna možda budemo išle Vespom, tad će biti još toplije." Nakon
zadnjeg stiska, Daniela više nije imala dvojbi. Bila je to poruka. Daniela je
bila doista intuitivna, više-manje. "Da, tata, Babi je u pravu, idemo s
tobom!"
Claudio sretno otpije zadnji gutljaj kave. Lijepo je imati dvije takve
kćerke. Ne događa se često da se čovjek osjeća toliko voljenim. "U redu,
cure, krenimo jer ćemo inače zakasniti u školu." Claudio ode u garažu po
automobil, a Babi i Daniela ostanu čekati pred vratima zgrade.
"Napokon si shvatila! Što je bilo, zar sam ti morala slomiti ruku?"
"Mogla si mi odmah reći!"
"Otkud sam znala da će nam baš danas dati dopuštenje da idemo
Vespom?"
"Zašto ne želiš da idemo njome?"
"Jednostavno, nema je."
"Nema Vespe? Gdje je? Zar nisi sinoć izašla Vespom?"
"Jesam."
"Onda? Zar si s Vespom završila u gnoju pa si i nju bacila?"
"Ne, ostala je na Serri, a kad smo se vratili, više je nije bilo."
"Ne mogu vjerovati!"
"Vjeruj."
"Ne želim vjerovati! Moja Vespa!"
"Ako smo kod toga, meni su je darovali."
"Da, ali tko ju je sredio? Tko je dao promijeniti kolektor? Tata i mama bi
ti sljedeće godine kupili automobil i Vespa bi bila moja. Ne mogu
vjerovati."
Claudio se zaustavi ispred njih. Spusti prozor.

"Babi, gdje je završila Vespa? Nema je u garaži." Daniela zatvori oči. Sad
je morala vjerovati, htjela-ne htjela.

"Ostavila sam je straga u dvorištu. Smetala ti je pri ulasku i izlasku.
Pomislila sam da je bolje ostaviti je vani."

"Šališ se, odmah je vrati u garažu. A ako ti je ukradu? Slušaj, tvoja majka
i ja nemamo namjeru kupiti vam novu Vespu. Idi je odmah staviti u garažu,
brzo. Uzmi, evo ti ključevi."

Daniela uđe u automobil, a Babi se udalji prema garaži hineći da u
svežnju ključeva traži onaj pravi. Stigavši u dvorište, Babi razmisli. Što ću
sad? Do večeras moram pronači Vespu neko drugo rješenje. Dovraga i
Pallina, ona me je uvalila u ovo sranje i ona me iz njega mora izvući. Babi
začu zvuk Mercedesa koji se približavao vozeći unazad. Potrči prema
garaži. Pogne se prema vratima garaže. U zadnji tren; Mercedes se pojavi
iza ugla i zaustavi ispred nje. Babi odglumi da zaključava garažu, gurne
ključ u bravu, okrene u prazno i zatim ga izvuče i s osmijehom pruži prema
automobilu. "Obavljeno, spremila sam je." Pomisli kako je savršeno
odglumila, ali svejedno je bolje čim prije pronači Vespu. Dok je ulazila u
automobil, Babi je imala osjećaj da je netko promatra. Pogledala je uvis.
Bila je u pravu.

Momak koji je stanovao na drugom katu bio je na prozoru. Jamačno je
sve vidio. Odnosno, zapravo nije vidio ništa i upravo je zbog toga izgledao
tako zbunjeno. Babi mu se nasmiješi ne bi li ga umirila. On joj uzvrati
osmijeh, ali bilo je savršeno jasno da mu nešto nije jasno. Nikome ne bi
bilo.

Mercedes se odveze. Babi vrati ključeve ocu i nasmiješi mu se. "Samo
sam ti željela učiniti uslugu."

"Znam, hvala ti, ali ovako je bolje. Jesi li je priljubila uza zid?"
"Tik uza zid. Ne bi ti smjela smetati." Babi se okrene prema Danieli.
Sjedila je skrštenih ruku. Bila je namrgođena.
"Daj, Dani, Vespom ćemo u školu sljedeći tjedan!"
"Iskreno se nadam."
Babi se opusti na sjedalu. Pogleda ispred sebe. Da, treba čim prije
pronači rješenje, apsolutno. Mercedes se zaustavi na izlazu iz stambenog
bloka ispred rampe koja se počne polako podizati. Claudio pozdravi vratara
i ovaj mu pokaže rukom da malo pričeka. Izađe iz vratarnice s paketom u
ruci.
"Dobro jutro, doktore, ispričavam se, ostavili su ovo za Babi."

Vratar preda paket. Babi ga znatiželjno uzme. Mercedes polako krene
dalje dok se prozor zatvarao. Babi otvori paket. Daniela se nagne prema
njoj nagnana znatiželjom. I Claudio se malo pridigne sa sjedala kako bi
vidio o čemu je riječ. Babi se nasmiješi. "Tko hoće komadić? Dobila sam
Lazzareschijev čokoladni roščić."

Babi razlomi roščić rukama. "Tata?" Claudio odmahne glavom. "Dani?"
"Ne, hvala." Možda se nadala da će u tom paketu biti vijesti o "njihovoj
Vespi".
"Još i bolje, sama ću ga čitavog pojesti. Ne znate što propuštate ..."
Pallina je pravo zlato, zna što treba učiniti da joj čovjek oprosti. Sad još
samo mora pronači Vespu prije osam navečer.

a ulazu u školu djevojke su veselo čavrljale čekajući da zazvoni za
početak nastave. Babi i Daniela izašle su iz automobila i pozdravile
oca. Mercedes se udaljio u prometu na Trgu Euclide. Skupina
djevojaka odmah se zaputila prema Babi i Danieli.
"Babi, je li istina da si sinoć bila na Serri i vozila se kao kamilica?"
"Je li istina da si bježala pred policijom?"
"Jedan te je policajac uhvatio za kosu i Step ga je bacio na tlo pa ste
pobjegli njegovim motorom?"
"Je li istina da su dva dečka poginula?" Daniela je preneraženo slušala.
Vespa nije bila žrtvovana uzalud. To je prava slava. Babi nije vjerovala
vlastitim ušima. Kako su već sve saznale? Ne baš sve. Priča o gnoju srećom
nije procurila. Spasilo ju je školsko zvono. Dok se uspinjala stubama,
neodređeno je odgovarala na pitanja školskih kolegica koje su joj bile
simpatične. Sad je gotovo. Taj dan će ostati zapamćen. Daniela je s
ljubavlju pozdravi: "Bog, Babi, vidimo se na odmoru." Nevjerojatno. Otkad
idu zajedno u školu, nikad joj to nije rekla. Pogleda kako se Daniela
udaljava okružena prijateljicama. Sve su se sjatile oko nje i postavljale
tisuću pitanja. I ona je uživala u svom trenutku slave. To je i pravedno, u
osnovi je žrtvovala svoje Supergice. Samo se ponadala da im neće ispričati
o neslavnom slijetanju u balegu.
Mladi svećenik iz obližnje župe sjedio je za katedrom. Bio je prvi
nastavni sat, vjeronauk. Njegovo lice lišeno čulnosti bilo je blijedo i
bezbojno, i stalno crvenjelo. Svima im je najveća zabava bilo dovesti ga u
nelagodu pitanjima o seksu i predbračnim odnosima. Babi pogleda tog
svećeničića. Siroti. Uvijek je nastojao zadržati razgovor na općenitoj razini,
ali Festa i još poneka djevojka uporno su ga navodile na pojedinosti.
Nesputano su prepričavale konkretne primjere i događaje koje su proživjele
njihove super, fantomske prijateljice koje su gotovo uvijek bile one same.

Zatim bi tražile njegovo mišljenje. Slabašan odgovor tog svećeničića
uništila bi neka aluzivna dosjetka na koju pola razreda ne bi moglo odoljeti
da se ne nasmije, a nastavnik bi se iskreno zacrvenjeo. Sat vjeronauka
praktički se pretvorio u pravi pravcati sat seksualnog odgoja, jedinog
predmeta u kojem bi sve one dobile itekako pozitivnu ocjenu.

Svećenik je pokušao izbjeći jedno prilično precizno pitanje o svom
privatnom životu prije no što je odjenuo svećeničku halju koje mu je jedna
djevojka s plavim, lepršavim repom zabavljajući se uputila iz dna učionice.
Našavši se u škripcu, možda ne želeći odgovoriti lažima ili jednostavno
zato što nije imao što reći, svećenik uzme Bibliju i otvori je, time
prekidajući veliko zanimanje koje je nastalo u pogledu njegovih malo
vjerojatnih grijeha. Počne čitati. Učenice, pomalo razočarane i pomalo s
poštovanjem, nijemo se povedu za njegovim primjerom. Svećenik uzdahne
u sebi. Loše mu se pisalo. Možda je i on imao nešto ispripovijediti. Jedna
djevojka se zabrinuta zbog narednih školskih sati i kradomice otvorila neku
knjigu. Pomislila je da je bolje još jednom ponoviti gradivo, nego se
jednostavno pouzdati u Gospodina. Babi prolista svoj rokovnik. Otvori
stranicu za prethodne dan i u donjem desnom kutu crvenim flomasterom
napiše: "Serra" i odmah zatim "kamilica". Stavi dva lijepa uskličnika. Istinu
govoreći, bila je to večer velikih uzbuđenja. Vrijedilo ju je zabilježiti. Zatim
pogleda raspored tog dana. Sljedeći sat imale su grčki.

Giaccijeva je ispitivala. Zadnje tromjesečje prije maturantskih ispita tek
što nije završilo. Kad prođu svo gradivo, više neće biti ispitivanja. Provjeri
točkice. Tri su nedostajale da bi krug bio dovršen. Te tri će biti "sretnice".
Babi pročita imena. Ponovno Festa. Jadnica. Doista lijep tjedan. Babi se
okrene prema njoj. Sjedila je s dlanovima na obrazima i gledala ispred sebe.
Babi je dozove šaptom. Silvia to zamijeti.

"Što je?"
"Giaccijeva će te danas pitati grčki."
"Znam." Silvia se skrušeno nasmiješi i s leđa kolegice iz klupe ispred
njezine odmakne knjigu koju je na njih naslonila. "Ponavljam." Babi joj se
nasmiješi. Od slabe će joj to biti pomoći. Možda bi bilo bolje da prati sat
vjeronauka. U stvarnosti, samo bi je čudo moglo spasiti. Zazvonilo je
školsko zvono. Mladi svećenik je otišao odnoseči svoju torbu od meke crne
kože i zadnje dvojbe. Njegov hod bio je iskrena ispovijed. Ako je u
mladosti griješio, ti će mu grijesi sad, s velikim strahom, teško biti
oprošteni.

"Bog, Babi."
"Pallina! Kako si?"
Pallina odloži školsku torbu na Babinu klupu. "Dobro, s litrom krvi
manje!"
"Istina. Kako su prošle pretrage?"
Pallina zavrne plavu košulju školske uniforme i pokaže blijedu
podlakticu. "Pogledaj!" Pokaže joj flaster s točkicom na sredini, crvenim od
krvi.
"Ovo nije ništa. Nećeš vjerovati koliko je liječniku trebalo da mi pronađe
žilu. Dva sata. Svu me izbockao, svuda naokolo, i ištipkao mi čitavu ruku,
on kaže kako bi mi iskočila vena. Ali ja mislim da je to učinio samo kako bi
me boljelo, mrzi me. Taj me je liječnik uvijek mrzio. Onda je počeo govoriti
i više nije začepio. Klasična fora da zaboraviš na iglu. Rekao mi je da imam
kraljevske vene, plavu krv, da sam jamačno neka princeza! I onda paf!
Kradom mi je gurnuo čitavu onu igletinu u ruku. Ali pokazala sam ja njemu
princezu. Ispalila sam mu jednu sočnu psovku."
"Pallina!"
"Ti si pristojnija. Majka me je pljusnula po ustima ... Ne znam tko mi je
nanio više bola, ona ili liječnik. Mrzim ih. Kad osjetiš taj strah od tjelesnog
bola, oko sebe želiš samo tišinu, ali oni to ne shvaćaju. Kao ni zubar. Misle
da će te umiriti govoreći. A zapravo te iznerviraju i ništa više. Zamisli, kad
smo izlazile, dobacio je mojoj majci misleći da je duhovit." Pallina ga je
oponašala. "Jedno je sigurno, gospođo, s ovakvim venama vašoj će kćerki
svakako biti teško drogirati se. Odvratno, da se izrigaš. Jedino pozitivno u
svemu tome je to što me je majka nakon vađenja krvi odvela na doručak u
Euclide. Naručila sam kolač s božanstvenim šlagom! Kad smo već kod
toga, jesi li dobila moj paketić?"
"Da, hvala!"
"Znaš, onaj tvoj vratar ima facu nekoga tko uvijek mora znati što je u
paketu koji ostavljaš. Gori je od rendgena ... Vidi se da sam još potresena
od vađenja krvi, zar ne?"
"Prilično."
"Nije valjda on pojeo onaj roščić iz Lazzareschija?"
Babi se nasmiješi. "Nije."
"Je li mi oprošteno?"
"Skoro."
"Kako skoro? Što, zar sam ti trebala poslati dva roščića?"

"Ne, moraš mi pronači Vespu prije osam navečer."
"Tvoju Vespu? Kako da to učinim? Tko zna gdje je završila. Kod koga
je? Tko ju je uzeo? Otkud bih ja to mogla znati?"
"Otkud da ja znam? Ti uvijek sve znaš. Duboko si u tom krugu ljudi.
Pollova si "ženska". Jedno je sigurno, kad se moj otac večeras u osam vrati
kući, Vespa mora biti u garaži ..."
"Lombardijeva!" Profesorica Giacci bila je na vratima: "Molim te, idi na
svoje mjesto."
"Da, oprostite, profesorice, samo sam se interesirala što su radile na satu
vjeronauka."
"Sumnjam ... Svejedno odi na svoje mjesto." Giaccijeva ode za katedru.
Pallina uzme svoju školsku torbu. Babi je zaustavi.
"Imam ideju. Više ne treba pronači moju Vespu, barem ne odmah."
Pallina joj se nasmiješi. "Sva sreća. Bilo bi nemoguće! Ali, kako ćeš se
izvući? Kad se tvoj otac vrati i ne nađe Vespu u garaži, što ćeš mu reći?"
"Ali moj otac će naći Vespu u garaži."
"Kako to?"
"Lako, stavit ćemo tvoju."
"Moju Vespu?"
"Pa naravno, za mog oca su iste, ništa neće primijetiti."
"Da, ali ja, kako ću ..."
"Lombardijeva!"
Pallina nije imala vremena odgovoriti.
"Taj sat vjeronauka jamačno je bio krajnje zanimljiv. U međuvremenu,
dođi ovamo i pokaži mi svoju ispričnicu." Pallina stavi torbu na leđa i
dobaci posljednji pogled Babi.
"Razgovarat ćemo o tome kasnije."
Pallina pride katedri. Izvuče rokovnik i otvori ga na stranici s
ispričnicama. Giaccijeva joj ga istrgne iz ruku. Pročita ispričnicu i potpiše
je.
"Ah, u redu, bila si na vađenju krvi, je li? Tebi bi trebali dati transfuziju
kulture. Kakvo vađenje krvi."
Catinellijeva se kao prava ulizivačka štreberica nasmijala na tu dosjetku.
Ali bila je toliko usiljena da je njezina hinjena zabavljenost iznervirala čak i
Giaccijevu.
"Oh, još mi je netko trebao pokazati potpisani rokovnik."
Giaccijeva ironično pogleda Babi. "Istina, Gervasijeva?"

Babi joj donese rokovnik već otvoren na stranici s potpisanom
opomenom. Giaccijeva provjeri potpis. "Dobro, što je rekla tvoja majka?"

"Kaznila me je." To nije bila istina, ali vrijedilo je glumiti da je
Giaccijeva pobijedila.

I doista, Giaccijeva je nasjela. "Dobro je učinila." Zatim se obratila
učenicama: "Važno je da vaši roditelji znaju cijeniti posao koji obavljamo
mi profesori i da ga u cijelosti podržavaju." Sve su učenice kimnule, od
prve do zadnje klupe. Giaccijeva ponovno pogleda Babi. "Tvoja majka je
žena s velikom sposobnošću shvaćanja. Veoma dobro zna da ono što činim,
činim samo za tvoje dobro. Drži." Vrati joj rokovnik. Babi se vrati na svoje
mjesto. Neobičan način pokazivanja ljubavi, pomisli Babi, dvojka iz
latinskog i opomena. Što bi tek učinila da me mrzi? Giaccijeva iz svoje
stare torbe od semiša izvuče presavinute kontrolne iz grčkoga. Izazivački i
sa šuštanjem kontrolni se otvore na katedri, šireći učionicom onu magičnu
dvojbu da je ocjena barem pozitivna. "Obavještavam vas da se dogodio
pravi pokolj. Možete se samo nadati da na maturi neće biti grčkog." Sve su
bile mirne. Već se znalo da će na maturi biti talijanski, latinski, matematika
i filozofija. Sve su se pravile da to ne znaju. Zapravo, njihov razred kao da
je bio razred glumica. Dramatične uloge, sudeći po tom trenutku.

„Bartoli, tri. Simoni, tri. Mareschi, četiri." Jedna za drugom, djevojke su
prilazile katedri i u nijemoj rezignaciji uzimale svoj kontrolni. Poneka se
smješkala vraćajući se na svoje mjesto. Nije bilo jasno zašto. Možda samo
zato kako bi ublažila dramatičnost situacije.

„Alessandri, četiri. Bandini, četiri plus." Odlazile su prema katedri kao u
svojevrsnoj mrtvačkoj povorci. Sve su se vraćale na svoje mjesto i odmah
otvarale kontrolni, nastojeći shvatiti razlog svih tih crvenih oznaka.
Većinom je to bio uglavnom uzaludan posao, baš kao i njihov neuspjeli
pokušaj da prevedu zadani tekst.

„Sbardelli, četiri i pol." Jedna djevojka ustane prstima pokazujući znak
pobjede. Zapravo, za nju to i jest bila pobjeda. Bila se pretplatila na
četvorku. Ovih pola hoda više bio je pravi pravcati uspjeh.

„Carli, pet. " Jedna blijeda djevojka s debelim naočalama i masnom
kosom, oduvijek naviknuta na sedmicu, sad je dodatno problijedjela. Ustala
je sa svog sjedala i sporim se korakom zaputila prema katedri, pitajući se u
čemu je pogriješila. Kroz klupe je prostrujalo veselje. Ta je djevojka bila
jedna od razrednih štreberica i nikad nije nikome dala prepisati zadaću.

"Brže!" šapnula joj je Pallina kad je sirotica prošla pokraj nje. Giaccijeva
je dala kontrolni Carlijevoj. Djelovala je iskreno razočarana.

"Što ti se dogodilo? Da ti nije bilo loše? Ili je ovaj razred nepismenih
uspio zaraziti i tebe?"

Djevojka se teškom mukom malo nasmiješila. I s jednim slabašnim
"nisam se baš osjećala najbolje", vratila se na mjesto. Jedno je bilo sigurno.
Sad joj je bilo istinski loše. Njoj, Carlijevoj. Da ona, koja fenomenalno
prevodi, sad dobije samo peticu. Otvori kontrolni. Brzo ga pročita, odmah
pronađe tragičnu pogrešku. Lupi šakom o klupu. Kako se je mogla tako
zbuniti? S istinskim očajem provuče ruke kroz kosu. Sreća u razredu
dosegne nevjerojatne vrhunce.

"Benucci, pet i pol. Salvetti, šest." Prošla je. One iz razreda koje još nisu
dobile svoj kontrolni sad su odahnule. Prolaz je sad zajamčen. Giaccijeva je
dijelila kontrolne od najniže prema najvišoj ocjeni, polako prema prolaznoj,
do nekoliko sedmica i osmica. Tu bi se zaustavila. Nikad nije bilo bolje
ocjene od osmice. A ni osmica nije bila loša.

"Marini, šest. Ricci, šest i pol." Neke su djevojke mirno čekale svoju
ocjenu, naviknute nalaziti se među višim ocjenama. Ali za Pallinu je ovo
bilo pravo pravcato čudo. Nije vjerovala svojim ušima. Ricci šest i pol?
Dakle, i ona je dobila najmanje tu ocjenu, ako ne i veću. Zamislila se kako
se za ručak vraća majci i kaže joj: "Mama, dobila sam sedmicu iz grčkog."
Mama će se onesvijestiti. Zadnji put je dobila sedmicu iz povijesti, za esej o
Kolumbu. Kristofor joj se strašno sviđao, još otkad je na nekoj knjizi
vidjela fotografiju koja ga je prikazivala s crvenom maramom oko vrata.
Pravi šef. Putnik, odlučan, čovjek od malo riječi. I uz to, dobro ili loše, prvi
je otišao u Ameriku. On je lansirao modu SAD-a. Razmislila je malo o
tome. Čak je pronašla neku neodređenu sličnost između njega i Polla.

"Gervasi, sedam." Pallina se nasmiješi, sretna zbog prijateljice. "To,
Babi." Babi se okrene prema njoj i pozdravi je. Jednom za promjenu ne
mora joj biti žao što je dobila bolju ocjenu od Palline.

"Lombardi." Pallina skoči iz klupe i brzo se uputi prema katedri. Bila je
euforična. Sad će dobiti najmanje sedmicu.

"Lombardi, četiri." Pallina ostane bez riječi. "Tvoj mi je kontrolni valjda
slučajno završio među ovima", s osmijehom se ispriča Giaccijeva. Pallina
uzme svoj kontrolni i vrati se utučena za svoju klupu. Na trenutak je
povjerovala. Kako bi bilo lijepo dobiti sedmicu. Sjela je. Giaccijeva ju je s
osmijehom promatrala i zatim nastavila prozivati ostale učenice. Ta glupača

je to učinila namjerno. Pallina je u to bila sigurna. Oči su joj se napunile
suzama bijesa. K vragu, kako se tako dala namagarčiti? Sedam iz grčkog
prijevoda, to je nemoguće. Trebala je odmah shvatiti da se tu nešto krije.
Začu šapat sa svoje desne strane. Okrene se. Bila je to Babi. Pallina se
pokuša nasmiješiti, ali rezultat je bio slab. Zatim se malo uspravila i prošla
dlanom ispod nosa. Babi joj pokaže na rupčić. Pallina kimne. Babi ga
zaveže u čvor i dobaci joj ga. Pallina ga uhvati u letu. Babi se nagne prema
njoj.

"Cvilidreto! Trebala si biti kamilica. Nakon toga, sve ostalo činilo bi ti se
običnom kretenarijom."

Pallina se od srca nasmijala. Giaccijeva ju je ozlojeđeno pogledala.
Pallina podigne ruku kako bi se ispričala, potom ispuše nos i iskoristivši
rupčić ispred lica iskrivi lice u rječitu grimasu. Nekoliko djevojaka oko nje
to zamijeti i zabavljeno se nasmije.

Giaccijeva Jupi šakom o katedru. "Tišina!"
Podijeli i zadnje kontrolne i zatim otvori imenik spremna za usmeno
ispitivanje. "Salvetti i Ricci."
Dvije djevojke priđu katedri, predaju bilježnice i čekaju uza zid spremne
za paljbu pitanja. Giaccijeva ponovno pogleda imenik. "Servanti."
Francesca Servanti preneraženo ustane u svojoj klupi. Tog dana nije bio red
na nju. Morala je pitati Salvettijevu, Riccijevu i Festu. Sve su to znale.
Nijemo se približila katedri i predala bilježnicu nastojeći prikriti očaj. U
stvarnosti, bio je prilično očit. Servantijeva je bila posve nepripremljena.
Giaccijeva prikupi bilježnice i stavi ih jednu na drugu, poravnavajući im
rubove objema rukama.
"Dobro, sa vama završavam krug ispitivanja i s time se nadam staviti
grčki na stranu. Učit ćemo višeg latinskoga. Dakle, želim vam reći sljedeće.
Latinski će gotovo zacijelo biti jedan od predmeta koji će se pojaviti ..."
Krasno otkriće, pomisli većina razreda u sebi. Samo je jedna djevojka
imala drugačije misli. Silvia Festa. Nju su pogodili posve drugačiji, itekako
osobniji problemi. Kako to da je Giaccijeva nije prozvala? Zašto nije
ispitala nju, umjesto Servantijeve, što bi bilo pravedno? Možda Giaccijeva
smišlja nešto za nju? Njezina situacija nije bila baš najbolja. Imala je već
dvije petice plus i nije smjela dodatno narušiti ocjene. Osim toga,
profesorica jamačno nije pogriješila. Giaccijeva nikad nije griješila. To je
bilo jedno od zlatnih pravila škole Falconieri. Giaccijevu su svi znali.
Nekim je bivšim učenicama ostala usječena u pamćenje do kraja života, u

dobru i u zlu. Prije svega u zlu. Budući da o njoj nikad nije ispričan nijedan
mit ili anegdota u kojoj je pomogla nekoj učenici u nevolji. Ako nekoj ne bi
išlo dobro, Giaccijeva bi je kritizirala, dokrajčila, uništila.

Ako bi joj pak išlo dobro, tad bi joj Giaccijeva pjevala hvalospjeve i ako
bi mogla, na maturalnom ispitu bi joj dala čak i koju ocjenu više. Praktički,
nije činila ništa dobrog. Kad nekoj učenici ide dobro, ne treba ničiju pomoć.
Kad joj ide loše, tad joj treba svačija pomoć, uključujući i svece. Dapače,
njihova ponajviše. Silviji Festi je više od svega trebalo treće ispitivanje,
dapače, očekivala ga je. Neopazice privuče Babinu pozornost. Ona joj
odgovori šireći ruke. I Babi je primijetila što se dogodilo. Ali nije mogla
objasniti. Pokaže joj da pričeka trenutak. Silvia nestrpljivo uzdahne. Babi
ponovno provjeri svoj rokovnik. Točkice su na pravom mjestu. Da bi
završila krug, Giaccijeva je morala ispitati Salvettijevu, Riccijevu i Festu.
Servantijevu je već pitala tri puta, zadnji put osamnaestog ožujka. Mora da
se Giaccijeva zabunila. Ali nije bilo baš uputno skrenuti joj pozornost na to.
I Babi je znala zlatno pravilo škole Falconieri. Giaccijeva nikad ne griješi.
Odluči da je bolje ne miješati se. Postoje pravila koja doista nije pametno
prekršiti. Zazove Silviju.

"Žao mi je, ne znam što bih ti rekla. I ja mislim da je trebala prozvati
tebe."

"Što želiš reći? Da je Giaccijeva pogriješila?"
"Možda. Ali znaš kakva je. Bolje joj je to ne govoriti."
"Da, ali ako joj ne kažem, neće me pustiti na ispite."
Babi raširi ruke. "Ne znam što učiniti ..." Doista joj je bilo žao. Ali nije
joj se žurilo skupljati opomene. Njezin rokovnik i prije svega njezina majka
ne bi izdržali težinu još jedne opomene. Počelo je ispitivanje. Silvia se
nervozno vrtjela u klupi. Nije znala što učiniti. Na kraju je odlučila
umiješati se. Podigla je ruku. Giaccijeva ju je vidjela.
"Da, Festa, što je?"
Tek što nije počela govoriti, kad se sjetila. Naglo je ustala. I tonom
svojega glasa pokušala je prenijeti najveće moguće poštovanje.
"Ispričavam se, profesorice. Nisam vas željela omesti. Ali mislim da
meni nedostaje treće usmeno ispitivanje." Festa se nasmiješi nastojeći da
činjenica kojom je optužuje da je pogriješila prođe neopaženo. Giaccijeva
se nakostriješi. "Odmah ćemo provjeriti." Uzme dvije bilježnice da si
pomogne u traženju. Kao da se igrala mornaričke bitke. Stavila je bilježnice
na imenik iz grčkog i ukrstila ih dok nije pronašla prezime Festa i datum

zadnjeg ispitivanja. "Festa ... Festa ... Evo je, ispitana osamnaestog ožujka i
naravno dobila nedovoljan. Zadovoljna? Dapače ..." provjerila je i druge
ocjene. "Ne znam hoće li ti dopustiti da pristupiš ispitima."

Slabašno "hvala" izađe iz Silvijinih usta i ona ponovno sjedne za svoju
klupu. Praktički joj nije bilo spasa. Giaccijeva se zadovoljno vratila
ispitivanju. Babi ponovno provjeri svoj rokovnik. Osamnaesti ožujka.
Upravo datum kad je usmeno ispitana bila Servantijeva. Nije bilo dvojbe.
Giaccijeva se zabunila. Ali kako to može dokazati? Bit će njezina riječ
protiv profesoričine. Kao da dobiva novu opomenu. Sirota Festa, baš nema
sreće. Godina će joj ozbiljno visjeti. Otvori stranice s ostalim predmetima.
Osamnaesti ožujka. Bio je četvrtak. Provjeri popise ispitanih. Čudno, tog
dana Festu nijedan profesor nije ništa pitao.

Možda je to bilo slučajno, ali možda i nije. Nagnula se preko klupe.
"Silvia."

"Što je?" Festa je izgledala shrvano. Nije bila posve u krivu, sirotica.
"Dodaš mi svoj školski rokovnik?"
"Zašto?"
"Moram nešto provjeriti."
"Što?"
"Reći ću ti kasnije. Dodaj mi ga ..."
Načas se u Silvijinim očima upali svjetlašce nade. Doda joj rokovnik.
Babi ga otvori. Okrene na zadnje stranice. Silvia ju je promatrala s nadom.
Babi se nasmiješila. Okrenula se prema njoj i vratila joj rokovnik.
"Imaš sreće!" Silvia se slabašno nasmiješi. Nije više bila baš sigurna u to.
Najednom Babi digne ruku.
"Oprostite, profesorice ..."
Giaccijeva se okrene prema njoj. "Što je, Gervasijeva? Ni tebe nisam
pitala? Danas ste baš dosadne, ha, cure ...! Hajde, što je?"
Babi ustane. Načas ostane šutjeti. Oči svih prisutnih učenica bile su
uperene u nju. Prije svega one Silvijine. Babi pogleda Pallinu. I ona je, kao
i sve ostale, znatiželjno čekala da vidi što će se dogoditi. Nasmiješila joj se.
U osnovi, pravedno je to učiniti. Giaccijeva je Pallinin kontrolni namjerno
stavila među one s ocjenom sedam.
"Onda, Gervasijeva, što je?"
Babi se nasmiješi. "Profesorice, htjela sam vam reći da ste se zabunili."
Razredom se razlegne opći žamor. Djevojke kao da su poludjele. Babi je
ostala smirena.

Giaccijeva se zacrvenjela od bijesa, ali se brzo pribrala. "Tišina! Da,
Gervasijeva, u čemu sam se to zabunila?"

"Osamnaestog ožujka niste mogli ispitati Silviju Festu."
"Kako nisam, zapisano je ovdje, u mom imeniku. Želiš vidjeti? Evo ga
ovdje, osamnaesti ožujka, nedovoljan, Silvia Festa. Počinjem misliti da se
tebi sviđaju opomene."
"To je ocjena Francesce Servanti. Zabunili ste se i napisali je Festi."
Činilo se da će Giaccijeva eksplodirati od bijesa.
"Ma nemoj? Dobro, znam da sve zapisuješ u svoj rokovnik. Ali to je
tvoja riječ protiv moje. I ako ja kažem da sam tog dana ispitala Festu, tad
sam je ispitala."
"Ja pak tvrdim da niste. Zabunili ste se. Osamnaestog ožujka niste mogli
ispitati Silviju Festu."
"Je li? A zašto?"
"Zato što tog dana Silvia Festa nije bila na nastavi."
Giaccijeva je problijedila. Uzela je glavni menik i počela ga prelistavati,
od zadnje stranice, kao luda. Silvia Festa otvorila je svoj rokovnik na klupi.
Okrenula je zadnje stranice na kojima su bile ispričnice. Evo što je željela
vidjeti Babi. Brzo ih je prelistala. Razred je obuzela pobožna šutnja u
očekivanju ovog konačnog dokaza.
Silvia pronađe potpis svoje majke. Blještao je u svoj svojoj stvarnosti
ispod datuma devetnaestog ožujka, dan nakon njezinog odsustva s nastave.
Giaccijeva se zaustavi na stranici imenika sa strašnim datumom
osamnaestog ožujka. Mahnito provjeri izostanke. Benucci, Marini i, evo je
ovdje. Giaccijeva klone na katedru. Nije vjerovala svojim očima. Festa. To
prezime napisano njezinom vlastitom rukom, otisnuto plamenim slovima.
Njezin sram. Njezina pogreška. Drugome nije služilo. Giaccijeva pogleda
Babi. Bila je shrvana. Babi polako sjedne na svoje mjesto. Sve se
prijateljice jedna za drugom okrenu prema njoj. Malo pomalo, razredom se
razlegne šapat. "Svaka čast, svaka čast, Babi." Babi je hinila da ne čuje. Ali
taj tihi šapat stigao je do ušiju Giaccijeve, te su je riječi kao iglice leda
pogodile hladne i oštre kao teret tog poraza. Kako se obrukala pred
razredom. Svojim razredom. I zatim one riječi koje su joj izašle onako teške
i naporne, a kojima je potcrtala svoju pogrešku.
"Servanti, idi na mjesto. Festa, dođi." Babi spusti pogled na klupu.
Pravda je zadovoljena. Zatim polako podigne glavu. Pogleda Pallinu.
Pogledi im se susretnu i između njihovih klupa proleti tisuću nijemih riječi.

Od danas nadalje i Giaccijeva može pogriješiti. Zlatno pravilo se razbilo.
Palo je i razmrskalo se na tisuću komada kao krhki kristal koji je kliznuo iz
ruku mlade i neiskusne sobarice. Ali Babi nije vidjela da je ijedna gazdarica
kori. Kud god bi se okrenula, naišla bi na sretne oči svojih razrednih
kolegica, ponosnih i zabavljenih njezinom hrabrošću. Zatim se zagledala u
daljinu. I ono što je ondje ugledala, u njoj je izazvalo strah. Giaccijeva ju je
netremice promatrala. Njezin pogled, lišen izražajnosti i života, bio je tvrd
kao sivi kamen na kojem je s mukom isklesana riječ mržnja. Babi načas
požali što nije bila u krivu. Radije još jedna opomena nego ono što je
opazila iza tog pogleda.

odne. Step u felpi i kratkim hlačama uđe u kuhinju na doručak. "Dobro
jutro, Maria."

"Dobro jutro." Maria odmah prestane prati tanjure. Znala je da
Stepa nervira taj zvuk netom nakon što ustane iz kreveta. Step podigne
kafetijeru sa štednjaka, uzme lončić s mlijekom i sjedne za stol. U tom
trenutku začu se zvono na ulaznim vratima. Zvonilo je kao da je poludjelo.
Step stavi dlan na čelo. "Koji ku ..."

Maria sitnim koracima odbrza do vrata. "Tko je?"
"Ja sam, Pollo! Hoćete li mi, molim vas, otvoriti?"
Sjetivši se prethodnog dana, Maria se s upitnim izrazom lica okrene
prema Stepu. Step kimne glavom. Maria otvori vrata. Pollo trkom uđe. Step
je upravo točio kavu. "Oh, Step? Ne znaš kakva fora! Bajka, prejebeno!"
Step podigne obrvu. "Jesi li mi donio sendviče?"
"Ne, njih ti više neću donositi budući da ih ne znaš cijeniti. Gledaj."
Pokaže mu Il Messaggero.
"Novine već imam." Podigne sa stola La Repubblicu. "Maria mi ih je
donijela. Nju nisi ni pozdravio."
Pollo se nestrpljivo okrene prema Mariji. "Jutro, Maria."
"Osim toga, zašto uvijek zvoniš na takav način? Izgleda mi da ti treba još
jedna lekcija iz pristojnosti."
Maria se nasmiješi u sebi. "Idem pospremiti vašu sobu", kaže i ode iz
kuhinje.
Step otpije vruću kavu. Pollo otvori novine i položi ih na stol. "Jesi li
vidio? Pogledaj kakva jebena fotka!! Legenda ... U novinama si ..."
Step stavi ruku na stranicu s rimskim događajima. Istina je. Evo ga. On
na motoru i Babi iza njega dok su jurili pokraj fotografa bježeći od policije.
Savršeno prepoznatljivi, srećom su ih fotografirali sprijeda. Registarska
pločica nije se vidjela, u protivnom bi bilo gadnih sranja. Objavljen je čitav

članak. Utrke, imena nekih zaustavljenih, nenadana policijska racija i opis
njegova bijega. Pollo oduševljeno pogleda prijatelja.

"Jesi li pročitao? Legenda si, Step! Sad si poznat! Kurac, da barem ja
imam jedan ovakav članak."

Step mu se nasmiješi. "Ti nisi spretan na stražnjem kotaču kao ja. Oh,
fotka je doista dobra! Jesi li vidio Babi, kako je lijepo ispala?"

Pollo ozlojeđeno kimne glavom. Babi baš nije bila ono što bi on nazvao
svojom idealnom ženskom. Step podigne novine s obje ruke i oduševljeno
pogleda fotografiju.

"Moj motor je baš lijep, to sigurno." Upita se je li Babi već vidjela tu
fotografiju. Sigurno nije. "Pollo, moraš sa mnom na jedno mjesto. Evo,
popij kavu dok se ja tuširam." Step ode u kupaonicu. Pollo sjedne na
njegovo mjesto. Pogleda fotografiju. Počne iznova čitati članak. Podigne
šalicu i prinese je usnama. Odvratno! Istina je. Step pije kavu bez šećera.
Stepov glas dopirao je prigušen i mokar ispod tuša. "U koliko sati zatvaraju
trgovine?" Pollo ubaci i treću žličicu šećera u kavu. Zatim pogleda na sat.

"Za manje od sat vremena."
"Sranje, moramo požuriti." Pollo proba kavu. Sad je u redu. Zapali
cigaretu. Step se pojavi na vratima. Na sebi je imao kućni ogrtač i ručnikom
za lice žestoko trljao kratku kosu. Brzo se osušila. Prišao je Pollu i ponovno
pogledao fotografiju u novinama.
"Kakav je osjećaj biti prijatelj s jednom legendom?" Pollo iskrevelji lice
kao da kaže "dobro, nemoj pretjerivati". Step mu uzme šalicu iz ruke i
otpije kratki gutljaj kave.
"Odvratno! Kako je možeš piti ovako slatku? Grozna je! Kako ne bi bio
ovako debeo? Koliko si žličica stavio?"
"Ja nisam debeo. Ja sam lažni štrkljavko."
Step odglumi ozbiljnost. "Oh, Pollo, sad kad si se zaručio, moraš se
vratiti u teretanu, manje pušiti, krenuti na dijetu. Jer ako ne, cura će te
napucati. Ženske su grozne, sjedneš na trenutak i već si gotov. A sad, nakon
ove moje fotke, najmanje što se od tebe očekuje je da se i sam pojaviš u
novinama."
"Ja sam već izašao u novinama, i to prije tebe. S nepokolebljivima.
Urlam u prvom planu s maramom na čelu i podignutim rukama, kao "vođa
navijača".
"Ti ne razumiješ, navijači više nisu u modi. Sad su u modi razbojnici,
huligani ... Vidiš, zapravo su me iskoristili. Kurac, pa to sam stvarno ja ...

Što misliš, bih li mogao tražiti od Messaggera da mi plate? Za korištenje
moje slike?" Pollo odmahne glavom. Step mu se nasmiješi i ode se odjenuti.
Pollo popije kavu. Zatim ustane i dlanom pomiluje trbuh. Step je u pravu.
Od ponedjeljka će ponovno u teretanu. Ne zna se zašto, ali gotovo svi
iznova počinju od ponedjeljka.

Motor na kojem je sjedio Pollo stajao je oslonjen na nogare u Ulici
Angelico.

Step je izašao iz sitotiska. Njegova plava jakna još uvijek je bila prožeta
neobičnim mirisima kemijskih sredstava. Pollo upali motor i doda gas. Step
se popne iza njega, dobro pazeći da ne uništi poster. "Pollo, vozi polako,
stavio sam ga između nas."

"Koliko si morao platiti?"
"Dvadeset dva soma."
"Majku im! I ja sam to htio napraviti od svoje fotke, ali zar je doista tako
skupo?"
"Praktički ga moraju otisnuti i nakon toga još plastificirati.
Kad malo bolje razmisliš, i nije tako skupo."
"Ne želim ni misliti o tome. Kamo sad moramo?"
"Na Trg Jacini."
"Što ćemo tamo?"
"Babi stanuje ondje."
"Ideš! I nikad je nisi vidio?"
"Nikad."
"Život je stvarno čudan, nije li?"
"Zašto?"
"Pa, najprije nekog nikad ne vidiš, a onda ga počneš viđati
svakodnevno."
"Da, čudan je."
"Još je čudniji ako, nakon što tu osobu počneš viđati svaki dan, još joj
daješ i darove." Step raširenim dlanom udari Polla po vratu. "Jao!"
"Jesi li završio? Ponašaš se kao neki od onih daveža taksista koji ne
zatvaraju usta kad te nekamo voze i postavljaju ti hrpetinu pitanja.
Nedostaje ti samo kreštavi radio, inače si isti kao oni."
Pollo počne veselo voziti i iskrivi usta u čudnu grimasu, kako bi mu glas
dobio metalan prizvuk i oponašao radio taksista. "Tsss Trg Jacini za Polla
40, Trg Jacini za Polla 40." Step ga ponovno udari. Zatim ga počne ćuškati

po licu, obrazima, čelu. Pollo nastavi oponašati taksi radio urlajući iz sveg
glasa "Trg Jacini za Polla 40, Trg Jacini za Polla 40". Nastavili su tako
smijući se i urlajući, prolazeći cik-cak kroz promet, dok su sva vozila oko
njih zabrinuto kočila. Približili su se jednom stvarnom taksiju. Pollo mu
zaurla kroz prozor:

"Trg Jacini za Polla 40." Taksist se iznenadi, ali ništa ne rekne. Motor se
udalji. Taksist podigne ruku pokazujući na njih i odmahujući glavom. Bilo
je savršeno jasno da njegov idol u najboljem slučaju može biti Sordi, nikako
De Niro. Step i Pollo nakon toga prođu pokraj jedne prometne policajke.
Gotovo su je okrznuli, smiješeći se, dodirujući joj rub suknje i kreveljeći
usta u čulnim grimasama. Pollo je čak i isplazio jezik. Ona nije ni pokušala
zapisati broj registarske tablice. Što bi mogla napisati na kazni? Kodeks
ponašanja na cesti ne kažnjava pokušaje zadirkivanja, čak ni ako su ovako
bezobrazni.

"Trg Jacini za Polla 40, stigli smo!" Pollov motor bučno se zaustavi
ispred rampe pred Babinom zgradom.

Step pozdravi vratara koji mu uzvrati pozdrav i pusti ih da uđu. Motor se
popne laganom uzbrdicom. Vratar pomalo zbunjeno pogleda dvojicu
neobuzdanih mladića. Pollo se okrene prema Stepu.

"Znači, već si bio ovdje, vratar te je prepoznao."
"Nikad. Vratari su svi takvi, dovoljno je da ih pozdraviš i puste te da
prođeš. Stani ovdje i čekaj me." Step skoči s motora. Pollo ugasi motor.
"Požuri, ona stvarčica za plaćanje radi ..."
"Taksimetar."
"Neka se zove kako hoće, ti samo požuri. U protivnom, odlazim."
Step provjeri poster i pride vratima zgrade. Pronađe Babino prezime i
pozvoni. Odgovori mu glas sa sardinskim naglaskom: "Tko je?"
"Moram dostaviti paket za Babi."
"Prvi kat."
Step se popne. Debela kućna pomoćnica, crta lica jednako osebujnih kao
i njezin glas, stajala je na vratima. Step joj krene ususret.
"Dobar dan, izvolite, moram ovo ostaviti za Babi." Kućna pomoćnica
uzme poster svojim zdravim, snažnim rukama. "Pazite da se ne uništi." Iz
dna hodnika, začu se glas:
"Rina, tko je to?"
"Jedan je momak donio nešto za Babi." Njezin naglasak nije ostavljao
dvojbe. Bila je sa Sardinije. Raffaella se pojavi iza njezinih leđa. Priđe

promatrajući tog mladića na vratima, širokih ramena i kratke kose. Taj
osmijeh, već ga je negdje vidjela, ali nije se mogla sjetiti gdje.

"Dobar dan, gospođo, kako ste? Donio sam ovo za Babi, obična sitnica.
Hoćete li joj je dati kad se vrati iz škole?"

Raffaella se još uvijek smješkala. Nije ga još smjestila. Zatim najednom
shvati. I Step to primijeti. Raffaella se više nije smješkala.

"Ti si onaj koji je razbio glavu gospodinu Accadu. Stefano Mancini."
Step se iznenadi. "Nisam znao da sam tako slavan."
"Zapravo i nisi slavan. Obična si vucibatina. Znaju li tvoji što se
dogodilo?"
"Zašto, što se dogodilo?"
"Prijavljen si policiji."
"Oh, nema veze. Naviknut sam na to." Nasmiješi se. "Osim toga, siroče
sam."
Raffaellu načas obuzme nelagoda. Nije znala bi li mu vjerovala ili ne.
Dobro je to izveo.
"Kako god, ne želim da se motaš oko moje kćerke."
"Zapravo je ona ta koja se uvijek pojavi ondje gdje sam ja. Ali nema
veze, meni to ne smeta. Molim vas, nemojte je grditi, ona to ne zaslužuje, ja
to razumijem."
"Ja ne." Raffaella ga odmjeri od glave do pete, nastojeći ga dovesti u
nelagodu. Međutim, to joj ne pođe za rukom. Step se nasmiješi.
"Ne znam zašto, ali majkama se nikad ne sviđam. U redu, ispričavam se,
gospođo, ali sad stvarno moram poći. Dolje me čeka taksi. A taksimetar se
vrti." Step se okrene oko svoje osi i siđe stubama. Preskoči zadnje stube baš
na vrijeme da čuje vrata koja su se silovito zalupila. Okrene se i pogleda.
Kako ta gospođa nalikuje Babi! Impresivno. Ima jednaki oblik očiju, lica.
Ali Babi je ljepša. Ponada se da je i manje naporna. Sjeti se zadnjeg puta
kad su se vidjeli. Ne, i po tome su nalikovale. Načas je poželi ponovno
vidjeti. Pollo nalegne na trubu.
"Hej, hoćeš li se pokrenuti? Koji ti je kurac, jesi li začaran?" Step skoči
iza njega. "Je li moguće da ideš na živce i kao taksist?"
"Majčicu ti tvoju. Čekam te već sat vremena. Što si radio?"
"Razgovarao sam s majkom." Stepu najednom glavom proleti jedna
misao. Podigne glavu. I doista, baš kao što je predvidio. Raffaella je bila na
prozoru. Naglo se odmaknula, nastojeći da je on ne opazi. Ali već je bilo
prekasno. Step ju je zamijetio. Pozdravio ju je s osmijehom. Raffaela nije

uzvratila. Silovito je zatvorila prozor dok je motor nestajao u zavoju. Pollo
se zaustavio ispred rampe. Step pozdravi vratara. Bolje je barem se s nekim
sprijateljiti u ovom stambenom bloku.

"Razgovarao si s majkom? I što si joj rekao?"
"Ma ništa, samo smo malo popričali. Zapravo me obožava."
"Step, daj pazi." Pollo krene dalje.
"Na što da pazim?"
"Na sve! Ovo je klasična priča koja će loše završiti."
"Zašto?"
"Nosiš joj darove ... Razgovaraš s majkom. Nikad ranije to nisi učinio.
Sviđa li ti se doista ta Babi?"
"Nije loša."
"A Madda?"
"Kakve veze ima Madda? Madda je druga priča."
"Što, zar se želiš spetljati s Babi?"
"Pollo!"
"Što je?"
"Jesi li čuo da su jučer nekog ucmekali blizu tvoje kuće?"
"Što to govoriš? Nemam pojma o tome. Kako se to dogodilo?"
"Prerezala su mu grkljan." Step naglo obuhvati rukom Pollov vrat i stisne
ga.
"Bio je taksist i postavljao previše pitanja."
Pollo se pokušao osloboditi stiska. Ali uzalud. Tad je sve okrenuo na šalu
i iznova se oglasio kreštavim glasom kao kroz radio stanicu:
"Pollo 40, poruka primljena. Tsss. Pollo 40, poruka primljena." Ali nije
mu išlo dobro kao ranije. Sad mu je glas bio nekako previše prigušen.

aj momak stvarno izaziva želju da ga pljusneš. Raffaella raširi poster.
Prepozna Stefana na motoru propetom na stražnji kotač. Ali djevojka
iza njega bila je njezina kćerka. Babi. Tko je snimio ovu fotografiju?
Malo je zrnata. Kao fotografija iz novina. Na gornjoj lijevoj strani nalazio
se natpis flomasterom, napisan rukom. Sigurno ga je napisao onaj momak.
Na donjoj desnoj strani bio je otisnut natpis: "Fotografija bjegunaca". Što to
znači?
"Gospođo, zove vas suprug."
Raffaella ode do telefona. "Halo, Claudio?"
"Raffaella!" Zvučao je smućeno. "Jesi li vidjela današnji Messagero? U
rimskoj kronici je Babina fotografija ..."
"Nisam ga vidjela. Idem odmah po njega."
"Halo? Raffaella?" Njegova supruga već je spustila slušalicu. Claudio
pogleda nijemi telefon. Supruga mu nikad nije davala šansu da kaže do
kraja. Raffaella otrči do trgovine novinama ispod zgrade. Uzme Il
Messagero i plati. Otvori novine i ne čekajući ostatak novca. To je značilo
da je uistinu unezvjerena. Pronađe rimsku kroniku. Evo je, ona ista
fotografija. Pročita naslov otisnut velikim slovima: "Ulični gusari". Njezina
kćerka. Racija, policija, potjera. Policijska zabrana. Kakve veze ima Babi s
čitavom tom pričom? Reci su zaplesali pred njezinim očima. Osjetila je
kako je hvata nesvjestica. Zatim je duboko udahnula. Malo-pomalo,
vrtoglavica je popuštala. Uzela je ostatak novca. Vidjevši je tako blijedu u
licu, trgovac se zabrinuo.
"Gospođo Gervasi, što vam je, osjećate li se loše? Loša vijest?" Raffaella
se okrene odmahujući glavom.
"Ne, ništa." Izađe iz trgovine. Što mu je uostalom mogla reći? Što će sad
reći svojim prijateljicama? Susjedima? Accadovima? Svijetu?

"Nije ništa, ne brinite. Moja kćerka je jedna iz društva uličnih gusara, ali
ne uvijek, samo ponekad."

Bit će teško čekati do svršetka nastave.

Glas preko interfona bio je topao i puten jednako kao i tijelo kojem je
pripadao.

"Doktore Mancini, vaš otac je na liniji jedan."
"Hvala, gospođice." Paolo pritisne tipku s brojem jedan.
"Halo, tata?"
"Jesi li vidio Il Messaggero?"
"Da, fotografija mi je pred očima."
"Jesi li pročitao članak?"
"Jesam."
"I, što misliš?"
"Pa, nema se tu što misliti. Mislim da će prije ili kasnije loše završiti."
"Da, i ja to mislim."
"Što se može učiniti?"
"Čini mi se da se tu ne može mnogo učiniti."
"Kad se vratiš kući, hoćeš li, molim te, malo porazgovarati s njime o
tome?"
"Hoću. Iako će to biti od slabe koristi. Ali ako će tebe usrećiti, obećajem
da ću porazgovarati s njime."
"Hvala, Paolo." Otac spusti slušalicu. Usrećiti. Što me može usrećiti?
Sigurno ne članak kao što je ovaj o mom sinu. Uzme novine među ruke.
Pogleda fotografiju. Bože, kako je lijep, posve je nalik njoj. Na njegovom
umornom licu u pojavi se slabašan osmijeh; drevna patnja nije prestajala.
Načas je bio iskren prema samome sebi. Najzad je shvatio što bi ga
usrećilo.

Paolova tajnica ušla je u njegov ured s nekim dokumentima: "Doktore, ovo
treba potpisati." Odložila ih je na pisaći stol i ostala stajati, čekajući da
Paolo potpiše. Paolo izvadi zlatno pero iz džepa sakoa. Darovala mu ga je
Manuela, njegova zaručnica. Ali u tom trenutku malo pomalo osjeti parfem
tajnice. Izazovan. Sve na njoj djelovalo je izazovno. Paolo napiše svoje ime
na dnu svake stranice.

Iako je u ruci držao Manuelino pero, razmišljao je o svojoj tajnici,
njezinom parfemu, nedužnim bokovima koji su lagano dodirivali njegova

leđa. Ili možda ne? Možda i nisu bili tako nevini ... Pomisao da ga ona
dodiruje namjerno u njemu izazva uzbuđenje. Paolo je oduvijek bio previše
osjetljiv.

"Doktore, ovaj dečko u novinama, nije li to vaš brat?" Paolo potpiše i
zadnji dokument. "Da, on je."

Tajnica još kratko pogleda fotografiju.
"A ova iza njega, to mu je djevojka?"
"Ne znam. Možda jest."
"Vaš brat je u prirodi mnogo zgodniji." Paolo je promatrao tajnicu dok je
izlazila. Njezin hod i njezine riječi u njemu nisu ostavile nimalo dvojbe.
Žena je i kao takva, lukava je, pomisli. Namjerno se očešala o njega, u to je
bio siguran. Barem onoliko koliko je bio siguran da će s planom koji je on
smislio gospodin Forte uštedjeti nekoliko milijuna. Pogleda novine. Na
trenutak zamisli sebe na motoru podignutom na stražnji kotač i tajnicom iza
leđa. Ona se privija uz njega, njezine su noge uz njegove, njezine ruke oko
njegova struka. Bilo bi lijepo. Zatvori li Messaggero. Paolo se bojao
motora. Tko zna hoće li u novinama ikad objaviti njegovu fotografiju.
Sigurno ga neće ovjekovječiti na propetom motoru. U najboljem slučaju, bit
će riječ o nečemu povezanom s financijama. U jednom određenom trenutku
obuze ga loš predosjećaj. Ugleda fotografiju samoga sebe kao uhićenika i
naslov: "Uhićen komercijalist poznatog financijera". Uzme u ruku spis
gospodina Fortea. Možda je bolje iznova provjeriti je li sve doista kako
treba.

Na izlazu iz škole, Pallina je skakućući silazila niz stube pokraj Babi. "Koja
si ti carica! Kako si obrukala Giaccijevu."

"Žao mi je ..."
"Žao ti je? Ta je stara gadura dobila što je zaslužila ... Zar ozbiljno misliš
da se zabunila s mojim kontrolnim? Napravila je to namjerno. Namjerila se
na mene jer sam uvijek vesela, uvijek raspoložena za šalu, dok je ona ...
Majko mila, koja dosadnjakovićka."
"Znam, ali svejedno mi je žao. Jesi li vidjela kako me je gledala? Sad me
mrzi, dat će sve od sebe da me sruši."
Pallina je Jupi dlanom po ramenu.
"Možeš zamisliti, ne može ti ništa. Dobra kakva jesi, čak i ako da sve od
sebe, ispite ćeš proći kao od šale. Da ja imam tvoj prosjek, znaš kakav bih
darmar napravila ..." Pallina izvuče iz torbe kutiju Camel lighta. Izvadi

jednu cigaretu i stavi je u usta. Pogleda u kutiju. Bile su još tri prije one
okrenute naopako, one za želju. Zatvori kutiju i ubaci je u torbu. Zatim
počne prekapati po dnu torbe. Napokon pronađe upaljač i zapali cigaretu.
Babi joj se obrati:

"Hej, zar nisi rekla da prestaješ pušiti?"
"Da, rekla sam. Prestajem u ponedjeljak."
"Nije li to bio prošli ponedjeljak?"
"Istina. U ponedjeljak sam prestala, jučer ponovno počela."
Babi odmahne glavom. Bile su u podnožju stuba. Babi se osvrne oko
sebe. Ugleda majčin automobil parkiran s druge strane ulice. "Pallina, što
ćeš, ideš s nama?"
"Ne, čekam Polla, rekao je da će doći po mene. Možda dođe sa Stepom.
Zašto ne ostaneš i ti? Daj, reci majci da ćeš ručati kod mene."
Babi na trenutak ostane bez riječi. Od tog jutra više nije pomislila na
Stepa. Previše se toga dogodilo. Pomisli kako su se večer ranije rastali.
Nedosljedna. To joj je rekao. Da poludiš. Ona nije nedosljedna, ne želi biti
takva. "Hvala ti, Pallina. Idem kući i uostalom, već sam ti rekla, nije mi do
toga da vidim Stepa i, molim te, nemoj inzistirati na toj priči jer ćemo se na
kraju posvaditi."
"Kako želiš. Dakle, u pet na Parnasu ..." Babi pokuša odgovoriti, ali
Pallina je bila brža. "Da, s mojom Vespom." Babi joj se nasmiješi. Pallina ju
je promatrala dok je odlazila. Tko zna zašto želi biti takav snob. Njezina
stvar. Možda je to njezina tehnika, pomisli. U redu, njoj je i ovakva dobra.
Veoma simpatična. I uz to ta koja je Giaccijevu stavila na mjesto. Odluči da
je vrijeme malo proširiti vijest. Pristupi skupini mlađih djevojaka, iz drugog
razreda.
"Jeste li čule kako se Giaccijeva obrukala?"
"Ne, što se dogodilo?"
"Tek što nije srušila Silviju Festu, jednu iz mog razreda. Zabunila se i
zapisala joj ocjenu druge učenice."
"Stvarno?"
"Da, ali srećom je Babi to zamijetila."
"Tko, Gervasijeva?"
"Upravo ona."
Jedna djevojka s Il Messaggerom u rukama upitno je pogledala ostale.
Neke su kimnule glavom. Djevojka se ohrabrila. "Slušaj, Pallina, nije li
Babi ova cura u novinama?"

Pallina joj istrgne novine iz ruku. Brzo pročita članak. Još uvijek pomalo
preplašena, djevojka nastavi:

"Čule smo da ste jučer bile kamilice, ali nismo vjerovale da je to istina.
Sad znamo da jest."

Istina je, itekako, pomisli Pallina, jednako kao i ovaj članak. Zatvori
novine. Pogleda Babi. Već je umalo stigla do majčinog automobila. Pokuša
je dozvati. Glasno poviče, ali je buka prometa nadglasa. Sad više ne može
ništa učiniti.

Babi se nagne u automobil i podigne sjedalo kako bi se zavukla straga.
"Bog, mama." Nagne se prema majci kako bi je poljubila. Šamar je
pogodi nasred obraza. "Jao!" Babi se sruši na stražnje sjedalo. Protrlja bolni
obraz i dok je on crvenio od udarca, čitavo njezino lice lagano se namršti od
znatiželje.
Daniela uđe u automobil. "Hej, jeste li vidjele koja fora? Babi, u
novinama si ..."
Osvrne se oko sebe. Grobna tišina. Raffaellino lice. Babina ruka kojom je
masirala bolni obraz. Odmah shvati. Ako ni po čemu drugome, a ono prema
vlastitim prošlim iskustvima.
"Kao da nisam ništa rekla." Raspravljale su i čekale da dođe i Giovanna,
koja je kao i obično kasnila. Raffaella je urlala kao luđakinja. Babi je najzad
shvatila. Pokušala je objasniti čitavu priču. Daniela je posvjedočila u
njezinu korist. Raffaella se još više rasrdila. Pallina je postala glavna
okrivljenica. Smatrali su je krivom, ali je nisu mogli pravno goniti jer je
pobjegla preko granice. Daniela pak, koja je bila na dosegu pljuske, pomisli
da je bolje šutjeti. Njoj ručno rumenilo ne pristaje. Babi je stavljena u
kaznu. Dopušteno joj je da vidi Il Messaggero. Kad je pronašla fotografiju,
nasmiješila se. Baš je dobro ispala. Odluči to mišljenje zadržati za sebe.
Nije željela pogoršati već ionako lošu situaciju.
Najzad je stigla i Giovanna i s uobičajenim "oprostite" ušla u automobil.
Daniela je spustila naslon i sjela na prednje sjedalo. Automobil je krenuo.
Čitavim putem vozile su se u tišini. Giovanna je pomislila da je situacija
preozbiljna. Ne mogu uvijek biti tako nervozne. Osim toga, ovaj put su
doista pretjerale. Na kraju se ohrabrila.
"Pa, danas baš nisam jako zakasnila, zar ne?" Daniela prasne u smijeh.
Babi se malo susprezala, ali ni ona nije mogla izdržati da se ne nasmije.
Čak se i Raffaella nasmiješila.

Giovanna, naravno, nije ništa shvatila, dapače, uvrijedila se. Pomisli
kako ne samo da pretjeruju, nego su i prostakuše kad je tako zadirkuju. Reči
će to majci. Od sutra, odluči Giovanna, ili će majka dolaziti po mene, ili ću
se vraćati autobusom.

I ne znajući, čitava ta priča barem je bila od neke koristi. Više neće
morati čekati Giovannu.

zlizana torba od semiša čvrsto stisnuta pod pazuhom. Priželkivani plijen
mladeži čvrsto crvenih očijutau, teškoga života i pokvarene krvi.
Suknena jakna boje gorušice. Kosa umorna kao i njezin korak bila je
kratka i sakupljena, prošaranu pramenovima. Smeđe cipele od mat kože
dodavale su joj još pokoju godinu, kao da joj je to uopće bilo potrebno. U
tim starim mokasinkama s potpeticama srednje visine i šiljastim vrhom
boljele su je noge. Ali to nije bilo ništa u usporedbi s onime što je osjećala u
sebi.
Njezino srce kao da je imalo cipele najmanje dva broja premalene.
Giaccijeva otvori staklena vrata stare zgrade. Zaškripe, ali nju to ne
iznenadi. Zaustavi se ispred dizala. Pritisne gumb. Upali se slabo crveno
svjetlo. Giaccijeva pogleda udubinu na zidu s poštanskim sandučićima. Ne
nekima nije bilo imena. Na jednom nije bilo ni stakla i visio je naheren bez
jednog od dva čavlića, dajući dojam nereda i razuzdanosti upravo kao kuća
njegova vlasnika Nicolodija. Postaju li stvari slične ljudima koji ih
posjeduju ili ljudi na kraju počnu nalikovati svojim stvarima? Giaccijeva
nije znala odgovoriti na to pitanje. Možda su krivi i jedni i drugi. Uđe u
dizalo. Obeća samoj sebi da će Nicolodiju reći da popravi taj sandučić.
Dizalo krene. Natpisi urezani u drvo. Najjasnije se vidjelo ime jedne stare
ljubavi. Iznad njega, simbol neke nogometne momčadi savršeno izrezbaren
rukom kipara amatera. S donje desne strane, muški organ djelovao je
pomalo nesavršen, barem koliko se ona sjećala. Drugi kat. Otvori željeznu
rešetku dizala. Iz torbe izvuče svežanj ključeva. Gurne onaj najduži u
srednju bravu. Začuje zvuk iza vrata. On je, njezina jedina ljubav. Razlog
njezina života. Otvori vrata. Licem joj se razlije bojažljiv osmijeh.
"Pepito!"
Ususret joj lajući dotrči mali psić. Giaccijeva se sagne. "Kako si, dragi?"
Psić je luđački mahao repom i uvukao se među njene ruke. Počeo ju je

lizati. "Pepito, ne znaš što je tvoja mama danas učinila." Giaccijeva zatvori
vrata, odloži kožnu torbu na hladnu ploču od bijeloga mramora i skine
jaknu. "Jedna budalasta djevojka usudila se ispraviti me, i to pred svima,
shvaćaš ... Trebao si čuti njezin ton." Giaccijeva ode u kuhinju. Pas krene za
njom kaskajući. Djelovao je iskreno zainteresiran.

"Osramotila me je zbog jedne bijedne pogreške, shvaćaš? Ponizila me
pred čitavim razredom." Odvrne staru slavinu s gumenom cijevi požutjelom
od starosti. Voda nepravilno zaštrca po rešetki od bijele gume nepravilnih
rubova. Odrezala ju je ručno kako bi stala u sudoper.

"Ona ima sve. Ima lijepu kuću, nekoga tko joj kuha. Ne mora ni o čemu
brinuti. Sad vjerojatno i ne razmišlja o onome što je učinila. Baš, kao da je
nju briga?" Iz ormarića punog različitih čaša, Giaccijeva nasumce uzme
jednu i napuni je vodom. Čak i staklo kao da je ukazivalo na vrijeme koje
prolazi. Pristavi lončić pun vode na štednjak i ode u malu dnevnu sobu. Pas
poslušno pođe za njom.

"Trebao si vidjeti ostale djevojke. Bile su sretne. Smijale su mi se iza
leđa, sretne što sam pogriješila ..." Giaccijeva otvori ladicu jednog ormara.
Izvuče iz nje nekoliko kontrolnih i sjedne za stol. Počne ih ispravljati. "Nije
to smjela učiniti." Crvenom je olovkom nekoliko puta potcrtala pogrešku
jedne nevine sirotice. "Nije me smjela pred svima ismijati." Pas skoči na
stari naslonjač od bordo pliša i šćućuri se na mekom jastuku već
naviknutom na njegovo sitno tijelo.

"Shvaćaš, kako ću se vratiti u taj razred? Svaki put kad nekome dam
ocjenu, netko će možda reći: jeste li sigurni da ste ocjenu upisali meni,
profesorice? I smijat će se, sigurna sam da će se smijati ..." Pas zatvori oči.
Giaccijeva ocijeni četvorkom kontrolni koji je ispravljala. Ona nevina
sirotica možda je zavrijedila i malo više. Giaccijeva nastavi razgovarati
sama sa sobom. Pepito zaspe. Još jedan kontrolni završi kao žrtva. U
spokojnijim danima lako bi dobio dovoljan. Svuda naokolo stari okviri sa
starim fotografijama. Poneki čipkani tabletić na komodici od pretamnog
drveta. Kroz bijele, teške zavjese nije prodiralo svjetlo. Nogama stolaca
manjkao je poneki čepić. Giaccijeva uzme novi kontrolni. Sutra se taj
razred neće dobro provesti. U toj sobi, jedna žena za stolom prekrivenim
stolnjakom od voštanog platna praktički si je sama dala odgovor. Osobe su
te kojima ono što posjeduju počne nalikovati. I načas se sve u toj kući učini
sivljim i istrošenijim. Čak i jedna lijepa Bogorodica obješena na zid kao da
je postala zla.

adio Dimensione Suono. Veseli glas nasumce je nabrajao američke
hitove tog trenutka. Babi je sjedila za stolom ispred prozora i uzalud
pokušavala učiti. Naslonila se na naslon stolca i pogledala kroz
prozor, pokušavajući se usredotočiti. Na terasi zgrade sučelice njihovoj
jedan je suncem obasjan muškarac pokušavao nešto namjestiti. Činilo se da
ni njemu ne ide baš najbolje. Babi pokuša ponoviti zadnju algebarsku
formulu koju je netom učila. Nakon što je u mislima otvorila i zatvorila
oblu zagradu, više nije bila sigurna u ono što je stavila u nju. Spusti pogled i
provjeri u knjizi. Kako je i predvidjela. Pogriješila je. Muškarac na terasi
sučelice nestao je. Babi se vratila svojim formulama. Nastavila je ponavljati
naglas, svako toliko provjeravajući u knjizi. Poneku je i pogodila, ozlojedila
se. Uzela je u ruku prvu kemijsku. Imala je smiješan čep. Pogledala je
fotografije ispod stakla na stolu. Pallina koja se krevelji. Ona i Pallina
zagrljene i okupane suncem na jednoj livadi u Cortini. Razglednica s
fotografijom veličanstvenog mora. Sjeća je se. Poslala joj ju je Pallina s
ljetovanja na Maldivima. Ili su to bili Sejšeli? Nije bila sigurna. Približila se
razglednica. Bolje je promotrila, ali od slabe koristi. Mora na razglednicama
sva su slična. Više ili manje. Malo iznad, mala fotografija snimljena
automatom na ulici. Ona i Pallina sa sladoledom u ruci. Iznad fotografije je
bio i naslov: "Bogatašice." Rukopis je bio Pallinin. Sladoled, pak,
Giovannijev. Savršeno se sjećala tog dana. Tog okusa. Obuzela ju je glad.
Otišla je u kuhinju. Daniela je bila u svojoj sobi. Majka je otišla kartati.
Otvorila je hladnjak. Škrta panorama. Bezmasno vrhnje, malo odbačenog
sira. Voće. Povrće skupljeno u svežnjeve, još neoprano. Poneki Vitasnella i
dijetalni pudinzi. Grozni. Odluči se za nemasni jogurt. Skine poklopac i kao
i obično, zadnji komadić ostane zaljepljen za rub poklopca. Ni ne polizavši
ga, baci poklopac u plastičnu vrećicu obješenu za ručku prozora. Da bar
ima voćni jogurt ... Ali ovaj nemasni bit će dosta i jedini je preostao.

Zagrabi žličicu i stavi je u usta. Tijelom joj sve do stopala prostruji ježur
kiselog okusa. Kakvo mučenje. Vrati se u svoju sobu. Svako malo zagrabila
bi malo jogurta i pojela tek navrh žličice. Ovaj joj se dan nimalo ne sviđa.
Što ima? Zatim ga ugleda ... i odmah shvati. Poster je bio ondje, zalijepljen
na njezin ormar. Step kao da joj se zabavljeno smješkao, na motoru
podignutom na stražnji kotač. A ona je sjedila iza njega, čvrsto pripijena uz
njegova leđa. S kosom na vjetru. Njezine plave oči djelovale su krupnije.
Ne bi se prepoznala. Na trenutak zaboravi pretrpljeni strah i poželi biti na
tom motoru, iza njega. U tom trenutku, poželjela je da ga može zadaviti.
Gorka radiofonijska sudbina odabrala je kao novu stvar zadnji hit Georgea
Michaela koji se čaroban i romantičan razlegao prostorijom. Srsi, ovaj put
od miline, pomilovali su joj leđa, a njezine oči prepune želje odlutale do
velike fotografije i zaustavile se ondje, na onom natpisu flomasterom u
gornjem desnom kutu. "Mitski par!" I na uskličniku. On je to napisao.
Spusti pogled na ruke koje drže guvernal. Onu desnu. Ona je bila krivac.
Ona ju je te noći pomilovala po golim leđima, ona joj pokušala otkopčati
grudnjak. A njezini prsti su je zaustavili. Baš su ludi. Upita se je li mu
ljevica nevinija. Ponada se da nije. Pogleda na sat. Pet sati. Vrijeme je za
polazak. I dok je navlačila felpu, napokon je shvatila. Pallina je u pravu.
Daniela je u pravu, njezina majka i Step svi su u pravu. Osjetila je kako je
obavija neka neobična toplina iskrenosti. I na trenutak nije više bila
lažljivica, samo nedosljedna.

Parnas. Lijepe djevojke savršeno našminkanih očiju, dugih trepavica i
nježnih ruževa na usnama, sjedile su za okruglim stolovima i čavrljale
uživajući na blagom suncu tog proljetnog poslijepodneva. Jedna od njih se
zaprljala. Neka separatistička kapljica, klizeći niz oblu stijenku čaše
sladoleda, strmoglavila se u prazninu. Dosegnula je drugu čašu, mnogo
privlačniju, onu njezina grudnjaka koji je virio otmjen i puten, zahvaljujući
raskopčanom gumbu viška. Običan zaborav ili namjerna nepomnja? To su
zacijelo problemi njezina dečka, ako ga uopće ima. Ali sudeći po rubu
olovke koja joj je savršeno ocrtavala meke usne i po tome kako se osvrtala
oko sebe, reklo bi se da je u potrazi. Nije opazila nikoga tko bi zavrijedio
dekolte njezine košulje. Zatim je provjeravajući da ne nudi previše,
zamijetila da košulja boje vrhnja sad malo daje i na čokoladu.

"K vragu, zaprijala sam se." Jedna od djevojaka za stolom se nasmijala,
druga malo pesimističnija provjerila nije li i njezina košulja jednako
završila. Djevojka u onoj zaprljanoj, slobodoumnoj košulji gurne vrh

tankog papirnatog ubrusa u čašu punu vode. Žestoko protrlja mrlju od
čokolade i samo je proširi. Košulja boje vrhnja na tom mjestu postane bež.
Djevojku uhvati očaj.

"Oh! Ove čaše s vodom koje ti daju konobari donose lošu sreću. Kao da
to čine namjerno, valjda već znaju da ćeš se zasrati. Oprostite!"

Zaustavi konobara u prolazu.
"Možete li mi, molim vas, donijeti Viavà?" Djevojka uhvati košulju
objema rukama i pokaže mu mokru mrlju. Konobar se nije zaustavio na
površini. Proučio je mnogo dublje. Košulja se na onom mokrom mjestu
priljubila uz grudnjak pokazujući prozirnu čipku. Konobar se nasmiješio.
"Odmah ću vam donijeti, gospođice." Profesionalac i lažljivac, radije bi
joj dao nešto drugo, iako je, očajan, znao da onaj otkopčani gumb viška nije
bio namijenjen njemu.
U Parnasu se nijedna djevojka nikad ne bi spetljala s konobarom.
Pallina, Silvia Festa i još neke djevojke iz škole Falconieri naslonile su se
na lanac koji se pod njihovom težinom trpljivo protezao od jednog niskog
mramornog stupa do njegovog brata blizanca. Ljuljuškale su se
razgovarajući, smijući se, govoreći o temama dana, pogrešci Giaccijeve,
utrci večer ranije, Babinoj fotki u novinama.
"Evo je." Silvia Festa pokaza prema Babi. Babi je imala zajapurene
obraze. Pozdravila ih je radosnim osmijehom, pomalo umorna od hodanja.
Pallina joj potrči ususret. "Bog." Srdačno su se i iskreno poljubile. Baš
onako kako nije bila udijeljena većina poljubaca za stolom Parnasa.
"Mrtva sam umorna. Nisam mislila da je tako daleko!"
"Zar si došla pješice?" Silvia Festa zbunjeno ju je pogledala. "Da, budući
da nemam Vespu." Babi značajno pogleda Pallinu. "Osim toga, šetalo mi se.
Ali malo sam pretjerala, mrtva sam. Neću se valjda morati vratiti na isti
način?"
"Nećeš", obrecne se Pallina. Zatim joj se nasmiješi. "Evo." Pruži joj
privjesak s ključevima. "Moja Vespa je na tvom raspolaganju." Babi
pogleda veliko P od nebeskoplave gume u njezinim rukama. Zatim
Pallininu Vespu, koja je bila parkirana malo dalje.
"Ima li kakvih vijesti o tome kako je završila moja Vespa?" Pallina kimne
glavom prema skupini momaka.
"Pollo je rekao da nitko ništa ne zna. Dakle, nisu je ukrali, jer da jesu,
odmah bi to saznao. Mora da ju je policija zaplijenila. Rekao je da nakon
nekog vremena pošalju obavijest."

"Zamisli ako nazovu moje." Babi pogleda te momke. Među njima
prepozna Polla i još neke Stepove prijatelje. Jedan tip s povezom na oku joj
se nasmiješi. Babi skrene pogled. Ponada se da je i on tamo.

Jedan konobar stajao je ustobočen u blizini stola, nadajući se obilnoj
napojnici. Neki momak nagnuo se naprijed na stolcu kako bi izvadio
novčanik iz džepa hlača. Djevojka kojoj je bilo neugodno pravila se da ne
zna koliki je račun. U Parnas je zapravo dolazila svakodnevno i uvijek
naručivala isto. Jedino što se stalno mijenjalo bio je njezin pratilac. Babi se
nastavila ogledavati. Za jednim stolom, neka je djevojka Viavom prskala
košulju. Duhovita, nasmijala je prijateljice odglumivši da je pogođena u
srce i klonula na stolac. Na mrlji se stvorio neobičan oblak, a djevojku
doista prožela hladna jeta.

Nasmijala se veselo, ne sluteći da je košulja sad nepovratno uništena.
Netko uhvaćen u zastoj, nepokolebljivo je trubio. Onaj drugi, njegov
tamničar, trčeći se približavao s isprikama.

U blizini se zaustavilo nekoliko motora. Babi se s nadom okrenula prema
novopridošlima. Srce joj je snažno lupalo. Uzalud. Nepoznati dečki, barem
njezinim očima, krenuli su prema stolovima pozdravljajući. Nitko od njih
nije mu ni najmanje nalikovao.

"Koga tražiš?" Pallinin ton glasa i izraz lica nisu ostavljali mjesta dvojbi.
Znala je.

"Nikoga. Zašto?" Babi ubaci ključeve u džep ne gledajući Pallinu. Bila je
sigurna da bi je njezine iskren oči izdale.

"Ne, ništa, učinilo mi se da nekoga tražiš ..." bila je uporna Pallina. Babi
se upita koliko zna. I zapanjeno se ugleda. Rastvorena usta, zanesen pogled
i onaj neostvareni san, onaj uskraćeni poljubac.

"Bog, cure." Žurni pozdrav dok su joj obrazi rumenjeli. I to ne više samo
od umora. Pallina je otprati do Vespe.

"Znaš kako funkcionira?" Babi se nasmiješi. Otkvači blokadu i upali
motor. Gurne ga naprijed. Nogar se podigne uz zvuk opruge.

"Što ćete večeras?"
Pallina podigne obrvu. "Hej, što se to događa? Zar ćeš se udostojati izaći
s nama?"
"Kako si svadljiva. Samo sam pitala što ćete večeras!"
"Ne znam. Ako želiš, nazvat ću te, ili ti mene nazovi." Pallina ju je
značajno promatrala i iza tog osmijeha, Babi najednom ugleda njega. Stepa.

Njegove samouvjerene oči, preplanulu kožu, kratku kosu, i ruke obilježene
razbijenim osmijesima, slomljenim nosovima, nekoć savršenima.

Njegov glas. "Nedosljedna." Bio je u pravu. Obuzme je nalet ponosa.
"Ne, hvala, nema veze. Vidimo se sutra u školi. Samo sam bila
znatiželjna."
"Kako želiš ..." Vespa ju je brzo odvezla prije no što je onu krhku hranu
ponosa odnijelo opasno, iskreno more. Pallina ju je promatrala kako se
udaljava. Njezino diskretno pomaganje ramenima kako bi krenula. Njezinu
neodlučnu glavu i ishitreni bijeg. Pallina je najzad znala što Babi želi.
"Oprostite, cure." Izvuče iz džepa dvije kovanice od sto lira i baci ih u
zrak. "Moram obaviti jednu misiju ... Idem telefonirati." Uhvati kovanice u
zraku i s držanjem grubijanke uđe u bar. "Ah, da nije mene ..." Podigne
slušalicu. Na zaslonu u gornjem desnom kutu pojavi se natpis 100. Netko
nije iskoristio sav novac. Već joj se ta mala ušteda učinila dobrim znakom.
Veselo utipka broj. Bio je slobodan. Ovoj je misiji suđeno da uspije.

Babi spremi Pallininu Vespu u garažu. Savršeno. Njezin otac neće
primijetiti razliku. Još je više priljubi uza zid, tako neće moći reći baš ništa.
Pogleda na sat. Petnaest do sedam. K vragu! Trkom se uspne stubama.
"Bog, Fiore." Portir nije imao vremena uzvratiti pozdrav. Babi je već žurno
otvorila vrata.

"Dani, je li se mama vratila?"
"Ne, nije još."
"Sva sreća." Raffaella ju je stavila u kaznu, Babi ne smije van do kraja
tjedna i bilo bi previše zgriješiti već prvi dan. Daniela je nestrpljivo
pogleda.
"Onda, o našoj se Vespi ništa ne zna?"
"Ništa. Vjerojatno je ima policija."
"Molim? Krasno! A što će im, za potjere?"
"Rekli su mi da će nas policija prije ili kasnije nazvati kako bi nam je
vratila. Moramo samo presresti poziv prije nego što mama i tata ..."
"Ništa lakše. A ako nazovu ujutro?"
"Mrtve smo. Zasad nam je Pallina dala svoju Vespu. Stavila sam je u
garažu tako da tata kad se vrati neće ništa primijetiti."
"Ah, sad sam se sjetila, nazvala te je Pallina."
"Kad?"

"Maločas, kad si bila vani. Rekla je da ti kažem da večeras idu u Vetrine.
Da te čeka, da se ne pokušavaš izvući i da moraš doći jer je sve otkrila. I
nakon toga mi je rekla nešto što je zvučalo kao ime neke životinje. Psić,
mišić ... Ah, da, rekla je pozdravi mi ribicu. Tko je ribica?"

Babi se okrene prema Danieli. Osjećala se pogođena, otkrivena, izdana.
Pallina zna.

"Nitko, obična šala."
Bilo bi predugo objašnjavati. Previše ponižavajuće. Načas je uhvati bijes
i nijemo ode u svoju sobu. U sutonu oslikanom na staklima svog prozora
ugleda put te priče. Stepova usta, njegov zabavljeni osmijeh, pripovijest i
Polla blizu njega, njegov smijeh i zatim Pallinu, i tko zna koga još.
Bila je glupa, trebala je to reći prijateljici. Ona bi je shvatila, utješila. Bila
bi na njezinoj strani, kao i uvijek. U to nije ni najmanje dvojila. I to je bilo
lijepo. Zatim pogleda veliku fotografiju na ormaru. I na trenutak osjeti
mržnju. Ali samo na trenutak. Polako spusti oružje, nijemo i slabo. Ponos,
dostojanstvo, bijes i ogorčenje. Kliznulo je kao svilena spavaćica bez
naramenica niz njezino glatko, zlaćano tijelo. I ona, napokon slobodna,
jednostavno je izašla iz nje, jednim korakom. Naga od ljubavi približila mu
se, njegovoj slici.
Na trenutak kao da su se smješkali jedno drugome. Zagrljeni na suncu
sutona, bliski iako različiti. On od plastificiranog papira, ona prepuna
svjetlucavih osjećaja, napokon jasnih i iskrenih. Pogledali su se. Zatim je
ona plaho spustila pogled i protiv svoje volje se zatekla ispred zrcala.
Pogledala se i u tom se trenutku nije prepoznala. Svoje tako ozarene oči,
blistavu kožu ... I lice joj se učinilo drugačijim. Odmaknula je kosu s lica i
načas postala netko drugi. Sretno se nasmiješila onoj koja nikad nije bila.
Zaljubljenoj ženi, neodlučnoj i zabrinutoj kako da se odjene te večeri.

Kasnije, nakon što su je roditelji ponovno izgrdili i izašli na jednu od svojih
uobičajenih večera, Babi je ušla u Danielinu sobu. "Dani, ja izlazim."

"Kamo ideš?" Daniela se pojavila na vratima.
"U Vetrine." Babi izvadi iz ladica nekoliko majica i otvori svoj ormar.
"Slušaj, gdje si stavila onu crnu suknju? Onu novu?"
"Neću ti je posuditi! Tako ćeš mi i nju upropastiti! Nema šanse."
"Ma daj, bilo je slučajno, zar ne?"
"Da, možda večeras bude netko drugi. Možda ovaj put završiš u blatu.
Ne, neću ti je posuditi. Ta je suknja jedina koja mi dobro pristaje. Ne mogu

ti je dati, ozbiljno."
"Baš, ali kad se vozim kao kamilica i izađem u novinama, onda se hvališ

svojim prijateljicama i svima govoriš da si moja sestra. Ali da mi ne želiš
posuditi suknju, to im ne govoriš!"

"Kakve to ima veze?"
"Ima, ima, samo te čekam da me zamoliš za uslugu."
"U redu, uzmi je."
"Ne, sad je više ne želim ..."
"Ne, sad je uzmi ..."
"Ne, neću je uzeti ..."
"Nećeš, je li? Ako ne odjeneš moju suknju kad budeš izlazila, odmah ću
nazvati mamu i tužiti te."
Babi se bijesno okrene prema sestri. "Što ćeš učiniti?"
"Ono što si čula."
"Vidjet ćeš kako će ti pocrvenjeti obrazi ..."
Daniela napravi smiješno lice i na kraju obje prasnu u smijeh. Daniela
ode u svoju sobu i otvori ormar.
"Drži." Odloži crnu suknju na krevet. "Tvoja je. Ako te to zabavlja,
slobodno se uvali u blato."
Babi uzme suknju s obje ruke i položi je na trbuh. Počne zamišljati što bi
mogla odjenuti uz nju. Zazvoni telefon. Daniela se ode javiti.
"Halo? Ah, bog ..."
U svojoj sobi, Babi pojača glasnoću na radiju. Glazba preplavi stan.
Daniela odloži slušalicu. "Andrea, čekaj samo čas." Zatvori vrata hodnika i
mirno nastavi razgovarati. Babi izvuče gotovo sve iz ormara, spusti ladice
na pod. Odjeća odložena na krevet. Neodlučnost. Ode u majčinu sobu.
Otvori veliki ormar. Počne prekapati. Svako toliko, nečeg bi se sjetila. Bi li
pristajalo uz crnu suknju? Otvori ladice. Pomno je pazila što dira. Sve je
moralo biti na svom mjestu, jer će u protivnom njezina majka primijetiti.
Majke uvijek sve primijete, ili gotovo uvijek. Ni Raffaella nije primijetila
Pallininu Vespu. Majke sve primijete, ali nemaju pojma o skuterima ili
Sonyjima.
Nikad nemoj poslati majku da ti kupi traperice kakve si vidjela na nekoj
prijateljici. Uvijek će ti donijeti one koje nosi razredna pegula. Nasmiješi
se. Majica s ovratnikom od nebeskoplave angore. Previše je topla. Svilena
košuljica. Previše otmjena. Crna jakna i ispod nje bodić. Previše mračno.
Ali bodić nije loš. Bodić ispod košulje? Može probati. Zatvori ladice.

Zaputi se u svoju sobu. Na krevetu je ostavila crvenu majicu s
okovratnikom. Bila bi otkrivena. Vratila ju je na mjesto. Hoće li mama
primijetiti? Uzbuđenje je nadjačalo strah.

"Koga briga!" Kazna nestane raspršujući se u zrcalu. Babi se zbunjeno
promatrala. Bodić ispod košulje nula bodova, i Danina suknja više nije
dolazila u obzir. Bolje je tako. Sirotica, uostalom doista joj je samo ta
suknja dobro pristajala. Odluči da će je odvesti na trčanje. Sutra. Ali sad?
Što ću sad odjenuti? Traper kombinezon? Brzo otvori zadnju ladicu. Izvuče
izblijedjeli, kratki i izgužvani kombinezon, upravo onakav kakav njezina
majka mrzi. Upravo onakav kakav bi se njemu svidio, u to je bila sigurna.
Brzo se odjene. Bila je spremna za čas. Pogleda se u zrcalo. Savršeno.
Navuče košulju od svijetlog trapera, gurne je u hlače, zatim podigne
naramenice. Baci se na krevet, uzme sokne, nazuje ih, pa ih prekrije All
Starkama visokim do gležnjeva, tamnoplave boje, jednake kao elastična
vrpca za kosu koju je pronašla u kupaonici. Počešlja se i skupi kosu na
zatiljku. Dvije naušnice u boji i obliku ribe južnih mora. Namjesti
okovratnik košulje. Zatim se počne šminkati. Glazba je bubnjala punom
jačinom. Crnom linijom izdužila je oči. Osjenčala ih je sivom olovkom,
nastojeći ih učiniti još ljepšima, ako je to bilo moguće. Bijeli zubi mirisali
su na metvicu. Nježno sjajilo prekrilo joj je meke usne, čineći ih još
poželjnijima. A obrazi, obojani prirodnim rumenilom, blistali su
savršenstvom osunčanog tena.

Daniela je još telefonirala. Glazba je najednom utihnula. Vrata hodnika
polako se otvorila. Daniela se okrenula. U polumraku se pojavila Babi.
Napravila je nekoliko koraka prema njoj i zaustavila se. Svjetlo iz obližnje
primaće sobe čitavu ju je obasjalo naglašavajući to savršenstvo. Daniela
prestane razgovarati.

"Bože, kako si lijepa!"
Babi joj se nasmiješi. Zatim navuče Levisovu traper jaknu. "Ozbiljno
dobro izgledam?"
"Izgledaš fenomenalno!"
"Hvala, Dani, ali tvoja suknja je bila previše ozbiljna."
Poljubi je. Dani ju je promatrala kako odlazi. Na trenutak je posumnjala
da je to njezina sestra. Upita se hoće li i ona postati tako lijepa kad još malo
odraste. Okrutna priroda te joj je večeri dopustila tu iluziju. Babi izvuče
Vespu iz garaže. Upali je, ubaci u prvu. Spusti se nizbrdicom, brzo klizeći
kroz noćnu svježinu. Njezin francuski Caronne pomiješao se s mirisom

talijanskih jasmina u nježnom bratimljenju. Pozdravi Fiorea, vratara. Zatim,
vozeći usred prometa, nasmiješi se sjetivši se Danielinog suda. Nije
izgledala osrednje kao obično. Upitala se što će misliti Step? Hoće li mu se
svidjeti? Što će reći na kombinezon? I na njezinu šminku? I košulju? Hoće
li zamijetiti da je iste boje kao njezine oči? Njezino srdašce brže je
zalupalo. Bespotrebno zabrinuto. Nije znalo da će uskoro dobiti sve
odgovore.

abi zaključa Vespu. Naokolo nekoliko momaka, sjede na motorima,
drugi oslonjena o zid, razgovaraju o nekoj propaloj ljubavnoj priči.
Dva tipa u alternativnoj odjeći sjedila su na stubama. Jedan od njih
polizao je cigaretu i zatim je otvorio, spretno istresavši sav duhan na dlan.
Izvadio je nešto iz džepova jakne. Osvrnuo se naokolo. Nitko ih nije gledao.
Pred vratima je jedan krupni tip s malom naušnicom u lijevom uhu i
spljoštenim nosom zaustavio skupinu ljudi. Babi stane u red. Pokraj nje,
dvije previše našminkane djevojke u laganim suknenim ogrtačima. Njihovi
pratioci, dva tipa u jaknama od umjetne devine dlake. Jedan je u zapučku
imao pozlaćenu iglu u obliku saksofona, nevjerojatnu barem koliko je
nevjerojatna bila pomisao da zna svirati to glazbalo. Prvog su izdale lagane
mokasinke s kožnim resicama. Drugog bijela košulja koja je provirila ispod
hlača kad je izvadio cigarete iz džepa. Onaj Marlboro u ustima neće ih
spasiti. Neće uči.
Izbacivač ugleda Babi i uperi prst u nju. "Ti." Babi prođe pokraj
djevojaka natapirane kose, jednog previše pristojnog para i dvojice pehista
stiglih izdaleka. Svi su joj zavidjeli. Netko se potužio, pokušao nešto reći,
ali učinio je to ispod glasa. Zapravo je želio da ga čuje samo njegov
prijatelj. Babi se nasmiješi izbacivaču i uđe. On pomisli da je dobro
odabrao. Ponovno mrko pogleda svoje malo stado, odlučnog lica,
namrštenih obrva, spremnih ugušiti svaku pobunu. Ali za to nije bilo
potrebe. Svi su nastavili čekati u tišini, međusobno se pogledavajući s onim
poluosmijehom koji je govorio više od tisuću riječi. "Mi smo nitko i ništa."
Dva su ogromna zvučnika tutnjala u visini basovima tako glasnim da
zavrištiš. Djevojke i momci za šankom vikali su pokušavajući razgovarati i
smijali se. Jedan tip glupoga lica i okruglih naočala sjedio je održavajući
ravnotežu na stolcu bez naslona. Sretno je razgovarao s nekom prekrasnom
djevojkom duge plave kose. Ali da je shvatio što mu ona govori, možda bi

svoju facu promišljena izgleda odnio negdje drugdje. Ona je čekala svog
dečka. On kao da to nije shvaćao ili se samo pravio da ne shvaća. Djevojka
je slegnula ramenima i dopustila mu da je počasti džip tonikom. On je
platio pun nade. Veoma ju je dobro čuo, ali se zavaravao da se ovaj drugi
momak nikad neće pojaviti. Babi se nasloni na staklo. Pogleda dolje, veliki
podij. Svi su plesali kao ludi. Na rubovima podija house je zanio čak i one
smirenije. Potraži Pallinu i ostale. Ne uspije ih vidjeti. Premjesti se ulijevo.
Vetrine su joj se silno sviđale. Uđeš i kroz to staklo promatraš ljude koji
plešu ispod tebe, a zatim, ako želiš, i sam siđeš, baciš se u mnoštvo, dok te
drugi gledaju, mala šarena predstava. Babi spusti pogled i prođe očima
preko čitavog podija. Dvojica raspojasanih mladića plesala su jedan s
drugim. Neke su djevojke mahale rukama, jedna zabavljeno poskakivala
šaleći se s prijateljicom. Sa svojim malim elastičnim crnim i bijelim
topićima, u pomalo kratkim hlačama stisnutim u struku. I otkrivenim
pupkovima i šarenim trapericama, blago proširenim na dnu, ovijenim dugim
maramama u struku. Osamljenica na kub, uvjerena zatvorenih očiju,
pristojan momak koji se pokušava prikačiti. Neki rival Johna Travolte u
širokoj košulji. Svako toliko osvijetljeni, gotovo uvijek razuzdani, dok se
dim šušteći raspršivao u daljini i sve ih ovijao. Jedan par pokušavao si je
nešto reći. Možda joj je on predlagao puteniji ples kod kuće, nasamo, uz
tišu glazbu. Ona se nasmijala. Možda prihvati. Ili su možda razgovarali o
nečem posve drugom. Ništa, Pallini nema traga, ni Pollu, njihovim
prijateljima i prije svega njemu, Stepu. Zar nisu došli? Nemoguće. Pallina
bi je obavijestila. Tad Babi nešto opazi. Neki neobičan osjećaj. Gledala je u
pogrešnom smjeru. I kao vođena nekom božanskom rukom, nježno
pogurnuta sudbinom, okrenula se. I ugledala ih. Bili su ondje. Pollo,
Pallina, onaj tip s povezom na oku, drugi momci kratke kose i nabreklih
bicepsa, u pratnji sitnijih i zgodnijih djevojaka. Među njima su bile
Maddalena i ona njezina prijateljica bucmasta lica, i on. Step je bio ondje.
Pio je pivo iz prozirne čaše s logotipom u boji i svako toliko pogledavao na
podij. Kao da je tražio nekoga ili nešto. Babi osjeti kako joj je srce
poskočilo. Da ne traži nju? Možda mu je Pallina rekla da će ona doći.
Ponovno pogleda na podij. Djelovao je nejasno iza stakla. Ne, Pallina mu to
nije mogla reći. Polako ga ponovno pogleda. Nasmiješi se u sebi. Tako
snažan, s tim držanjem opakog frajera, kratke crne zalizane kose, u
zakopčanoj jakni i s onim njegovim načinom sjedenja, kao miroljubiv
gazda. A ipak joj se učinio krhkim. Nešto na njemu bilo je nježno i dobro.

Možda njegov pogled. Step se okrene prema njoj. Babi preplašeno svrne
pogled. Nije željela da je vidi, umiješala se među ljude i udaljila od stakla.
Otišla je u dno lokala gdje su se nalazile stube prema podiju. Iz stražnjeg
džepa kombinezona izvukla je kožni novčanik. Zaustavio ju je jedan niski,
zdepasti tip. Zatražio je od nje deset tisuća lira. Tip joj je dao žutu ulaznicu
i pustio je da prođe. Nastavio je razgovarati s jednom djevojkom s
naherenim šeširom. Babi se brzo spustila stubama. Ovdje dolje, glazba je
bila glasnija. Na šanku je naručila Bellini. Sviđala joj se breskva. Pogledala
je uvis iz tog kuta i ugledala ih. Step je ustao i naslonio se na staklo s obje
ruke. Mahao je glavom u ritmu glazbe. Babi se nasmiješi. Odatle je ne
može vidjeti. Nastavila ga je promatrati. Malo starija djevojka iza šanka
privuče joj pozornost. Stigao je njezin Bellini.

Babi joj pruži žutu ulaznicu. Djevojka joj dade čašu i Bellini nestane brzo
kako je i stigao. Babi neopazice obide podij i nađe se tik ispod njih.
Osjećala je neobičnu euforiju. Bellini je počeo djelovati. Glazba ju je
ponijela i ona joj se prepustila. Zatvorila je oči i malo pomalo, plešući,
prešla preko podija. Glavom je pratila ritam glazbe. Sretna i pripita, usred
mnoštva nepoznatih ljudi. Kosa joj je letjela. Popela se na povišeni rub
podija, sklopila ruke i zaplesala njišući ramenima, zatvorenih snenih usana.
Otvorila je oči i pogledala uvis. Pogledi su im se susreli preko stakla. Step
ju je netremice promatrao. Načas je nije prepoznao. I Pallina ju je opazila.
Step se okrenuo prema Pallini i nešto je upitao. Babi nije čula što govore,
ali lako je naslutila što Step pita. Pallina kimne glavom. Step ponovo
pogleda na podij. Babi mu se nasmiješi, spusti pogled i nastavi plesati,
zanesena glazbom.

Step se brzo udalji, ne mareći ni za što i ni za koga. Pollo odmahne
glavom. Pallina skoči na svog frajera, zagrli ga u zanosu i poljubi u usta kao
svaka zaljubljena djevojka sretna što će povećati svoje jato. Onaj zdepasti,
niski tip na ulazu propustio je Stepa bez plaćanja. Pozdravio ga je s
poštovanjem i nastavio se ljubiti s onom djevojkom s naherenim šeširom.
Život Vetrine krenuo je dalje. Step se zaustavio. Pred njim je bila Babi. Oko
nje je plesao neki tip duge kose s kačketom, upucavajući se. Kad je ugledao
Stepa, udaljio se kako je i došao, praveći se blesav. Babi nastavi plesati
gledajući ga ravno u oči i u tom trenutku on se izgubi u tom plavetnilu, u toj
zamamnoj glazbi. Njegovo tijelo polako oživi. Popne se na rub podija
pokraj nje. Plesali su jedno uz drugo nasmiješeni i nijemi. Udišući svoje
poglede, svoje oči, svoja srca. Babi je plesala lelujajući. Step joj se

približio. Osjećao je njezin miris. Ona podigne ruke, prinese ih licu i nastavi
plesati iza njih, nasmiješena. Predala se. Očarano ju je promatrao. Bila je
predivna. Tako iskrene oči nikad nije vidio. Ta meka usta, nježne roskaste
boje, ta baršunasta koža. Sve na njoj djelovalo je krhko, ali savršeno. Kosa
joj je slobodno padala na ramena ispod vrpce. Veselo su plesali gibajući se s
jedne strane na drugu, poput njegova osmijeha. Njezino čelo, visoko i
glatko, i onaj tanki mali nosić i ružičasti obrazi, izgleda kao lutka. Step je
uhvati za ruku, privuče k sebi, pomiluje joj lice. Babi ga načas pogleda ...
On zadrhti na pomisao da bi se ona, učini li on nešto više, mogla raspasti u
tisuću komada, kao krhki kristalni san. Tad joj se nasmiješi i povede je sa
sobom. Otme je toj zbrci, raspojasanim ljudima. Dok su njih dvoje prolazili,
svi kao da su poludjeli. Mahnito su se trzali. Step je povede kroz tu šumu
razmahanih nogu, štiteći je od ljudskih bridova, čvrsto je držeći, daleko od
opasnih laktova izoštrenih ritmom i nedužnih koraka ljudske radosti. Iznad
njih, iza stakla. Radost i bol. Pallina je gledala kako Babi nestaje sa Stepom,
napokon nedosljedna i iskrena. Maddalena je gledala kako Step nestaje s
Babi, kriv samo zato što je nikad nije volio niti joj ikad dopustio da to
povjeruje. I dok su njih dvoje, svježi od ljubavi, izlazili na ulicu, Maddalena
se srušila na obližnji divan. Sama se razočarala, jednako kao što se i sama
obmanula. Ostala je s praznom čašom u rukama i nečim unutra što je bilo
mnogo teže iznova napuniti. Ona, obično gnojivo onoj biljci koja često
cvjeta na grobu ocvale ljubavi. Onoj rijetkoj biljci čije je ime sreća.

ijepi i od traperica, bolje od žive reklame. Na plavom motoru tamnom
kao noć, nasmijani su se stapali s Bradom. Razgovarajući o svemu i
ničemu, smiješeći se jedno drugome u retrovizorima namjerno
okrenutim tako da im hvataju lica. Ona naslonjena na njegovo rame posve
se prepustila vjetru koji joj je okrzavao obraze i toj novoj sili, predaji. Ulica
Veneto, Trg Barberini, Ulica Nazionale. Otišli su do Angelija. Sjeli na
gornji kat i promatrali neki video na velikom platnu. Uzbuđeniji od običnog
letimičnog dodirivanja njihovih tijela nego od rock pjesme nekog
američkog umjetnika. Nisu ni znali tko je, obuzeti istim mislima. A bio je
bogat i slavan. Ali u tom trenutku, važniji su bili oni. Ulica Quattro
Fontane. Trg Santa Maria Maggiore. Desni ugao. Mali pab. Englez na ulazu
prepoznao je Stepa. Pustio ih je da uđu. Babi se nasmiješila. S njim se
svuda ulazi. On je njezina propusnica. Propusnica za sreću. Bila je toliko
sretna da nije ni zamijetila da je naručila tamno pivo, ona koja je mrzila čak
i svijetla piva, toliko je žudjela da s njim podijeli tanjur tjestenine,
zaboravivši moru dijete. Riječi su polako tekle, opazila je da mu priča o
svemu, da nema tajni. Činio joj se pametnim i snažnim, lijepim i nježnim.
A ona koja to nije ranije primijetila, glupa i slijepa, ona ga je uvrijedila,
gruba i zla. Ali kasnije si je oprostila. Samo se bojala. Igrali su pikado. Ona
pogodi gornji dio mete. Ushićeno se okrene prema njemu. "Već je lijep
rezultat, zar ne?" On joj se nasmiješi. Potvrdno kimne glavom. Babi
zabavljeno baci novu strelicu, ali njezine plave oči nisu zamijetile da je već
pogodila u sredinu.
Ponovo oteta. Ulica Cavour. La Piramide. Testaccio. Crveno-bijela rampa
među vrećama cementa. Mali Vito, širitelj radosti, kontrolirao je skupinu
ljudi koji su čekali. Kad je ugledao Stepa, izdaleka ga je pozdravio.
Odmaknuo je nekoliko momaka kako bi Step prošao. Vito podigne rampu.
Step ga prijateljski lupne po leđima i držeći Babi za ruku uđe u Radio

Londra. Nekoliko djevojaka zavidno je promatralo Babi i ne samo zato što
je ulazila. S jednim ovakvim tipom rado bi čekale i vani. U lokalu svi kao
da su ga poznavali. Pozdravljali su ga prolazeći pokraj njega, lupkajući ga
po ramenu ili ga samo lagano dodirujući. Nekoliko djevojaka mu se
približilo. Babi osjeti jedan neobičan, za nju nov osjećaj. Jedna ga poljubi i
pokuša zapodjenuti razgovor. Babi otkrije što je taj osjećaj. Ljubomora. Ali
Step joj nije dao vremena da to shvati. Pozdravi onu djevojku prekidajući je
i povuče Babi nasred podija. Plesali su u neprekidnom ritmu housea,
drmajući se kao šejker u ruci vještog barmena. Nasmiješeni i iskričavi kao
od otmjenog pjenušca, približili su se jedno drugome u maloj zdravici.
Kasnije su izašli, znojni i raspoloženi. Pozdravili su Vitu, a oni koji su još
čekali ponovno su im zavidjeli. Otišli su kako su i došli, uz buku motora
kojeg su parkirali tik ispred kluba. Začas su se punom brzinom uspeli na
vrh uzbrdice, uživajući u svježem vjetru i noći s kraja travnja. Kad su stigli
do križanja, skrenuli su nalijevo i zaputili se glavnom cestom. Step ubaci u
treću, pa u četvrtu. Na semaforu na raskršću bljeskalo je žuto svjetlo. Step
prođe kroz raskršće. Najednom osjeti škripu kočnica. Miris guma koje su
gorjele na asfaltu. Kamenčići. S lijeve se strane punom brzinom približavao
Jaguar Sovereign. Jaguar je pokušao prikočiti. Uhvaćen na prepad, Step
zakoči i ukopa se nasred raskršća. Motor se ugasi. Babi ga čvrsto zagrli. U
njezinim preplašenim očima zrcalila su se snažna prednja svjetla
automobila koji se približavao.

Njuška divlje pantere pobunila se na grubo kočenje. Automobil je
zakrivudao. Babi zatvori oči. Začu riku motora u kočenju, savršenog ABS-a
koji je kontrolirao kotače, gume razapete kočnicama. Zatim ništa. Otvori
oči. Jaguar je bio na nekoliko centimetara od motora, nepomičan. Babi
uzdahne od olakšanja, oslobodi Stepovu jaknu svog prestravljenog stiska.

Step bezizražajnog lica pogleda vozača Jaguara.
"Kamo žuriš, idiote!" Zatim upali motor. Vozač, muškarac od trideset pet
godina, guste, kovrčave, savršeno ošišane kose, spusti prozor i pokaže svoje
ozbiljno lice.
"Oprosti momčiću, što si rekao?" Step ugasi motor. Nasmiješi se silazeći
s njega. Znao je takve tipove. Sigurno je pokraj njega neka ženska i ne želi
se obrukati. Približi se automobilu. I doista. Kroz staklo ugleda ženske noge
blizu vozača. Lijepe ruke sklopljene na torbici od crne svile položenoj na
otmjenu haljinu. Pokuša vidjeti ženino lice, ali svjetlo ulične svjetiljke

odražavalo se na staklu i skrivalo ga. Momčić. Sad ćeš vidjeti što će ti
momčić učiniti. Step pristojno otvori vrata tipu.

"Izađi, kretenčino, tako ćeš bolje čuti." Muškarac krene kao da će izaći.
Step ga ščepa za sako i izvuče iz automobila. Gurne ga o Jaguar. Kratka
antena telefona zavibrira. Stepova se šaka podigne, spremna udariti.

"Step, nemoj!" Bila je to Babi. Step se okrene prema njoj. Načas je
zaboravio da je ona s njim. Ugleda je kako stoji pokraj motora. Njezin
žalostan, zabrinut pogled. Ruke opuštene uz bokove. "Nemoj to učiniti!"
Step popusti stisak. Tip to odmah iskoristi. Slobodan i kukavica, pogodi ga
šakom u lice. Step zaglavinja. Ali samo načas. Iznenađen, prinese ruku
ustima. Usnica mu je krvarila. "Prokleti kurvin ..." Step se baci na njega.
Tip ispruži ruke, spusti glavu nastojeći pobjeći, preplašen. Ni sam nije znao
zašto se usudio udariti ga. Step ga zgrabi za kovrčavu kosu, spusti mu glavu
spreman odvaliti ga koljenom, kad ga najednom nešto ponovno pogodi.
Ovaj put na drugačiji način, snažnije, ravno u srce. Oštar udarac. Jedna
jednostavna riječ. Njegovo ime.

"Stefano ..."
Žena je izašla iz automobila. Torbica odložena na poklopac motora i ona
u blizini, stoji. Step je pogleda. Pogleda torbicu, nije mu bila poznata. Tko
zna tko joj je darovao tu torbicu. Kakva neobična pomisao. Polako otvori
šaku. Onaj kovrčavi sretnik ponovno se našao slobodan. Step ju je nijemo
promatrao. Bila je lijepa kao uvijek. Slabašno "bog" klizne joj s usana. Tip
brzo uđe u automobil i upali motor.
"Idemo, brzo."
Step i žena se još jednom pogledaju. Između tih sličnih očiju, neobična
magija, duga priča o ljubavi i tuzi, patnji i prošlosti. Zatim se i ona vrati u
automobil, lijepa i otmjena, jednako kao što se pojavila, i ostavi ga ondje,
na cesti, raskrvavljene usnice i raskomadanog srca. Babi mu se približi.
Zabrinuta zbog one jedine rane koju je mogla vidjeti, nježno mu dodirne
usnicu rukom. Step se lecne na taj nježan dodir pun nove ljubavi. Bez riječi
sjedne na motor. Pričeka da se ona smjesti iza njega i bijesno krene. Mašina
poskoči. Motor se pokuša pobuniti, ali se brzo nagne udesno, poslušan i
pokoren, i uđe u Lungotevere. Step ubrza. Doda gas. Motor jurne poput
strijele.
Ne razmišljajući, Step je sve više ubrzavao, ostavljajući iza sebe daleke
uspomene. Sto trideset, sto četrdeset. Stalno sve brže. Hladan zrak šibao mu
je lice i ta nova patnja kao da mu je donosila olakšanje. Sto pedeset, sto

sedamdeset. Još brže. Poput strijele projuri između dva obližnja automobila.
Gotovo ih okrzne dok je pritvorenim očima gledao negdje drugdje. Njegov
zbunjeni um bio je ispunjen sretnim slikama te žene. Sto sedamdeset, sto
osamdeset, blago ulegnuće na cesti i motor je umalo preletio preko raskršća.
Netom upaljeno crveno svjetlo na semaforu. Automobili s lijeve strane su
potrubili, kočeći tek što su krenuli. Podložni tom bahatom motoru, tom
noćnom, slabo osvijetljenom bolidu, opasnom i brzom poput projektila
presvučenog plavim kromom. Sto osamdeset, dvjesto. Vjetar je zviždao.
Cesta, zamagljenih rubova, spojila se u sredini. Novo raskršće. Daleko
svjetlo. Zeleno nestaje. Dolazi žuto. Step nalegne na gumbić sirene,
engleskog naziva horn. Njegova truba zagrmi u noći. Kao krik ranjene
životinje koja se približava smrti. Step zaurla u tami, kao sirena vozila hitne
pomoći, bolno kao vrisak ranjenika kojeg prevozi. Njegov je urlik bio
prodoran i dubok, bolni odraz onoga što je osjećao. Stalno sve bliže. Svjetlo
na semaforu ponovno se promijenilo. Crveno.

Babi ga počne lupati šakama po leđima. "Stani, stani." Na raskršću,
vozila kreću. Pred njima se bučno podigne metalni zid od skupe, šarene
cigle. Približavao se opasan i nesavladiv. "Stani!"

Taj zadnji krik, taj poziv natrag u život. Step najednom kao da se
probudio. Ručica gasa, slobodna, najednom se vratila na nulu. Motor je
poskočio pod njegovom bahatom nogom. Četvrta, treća, druga. Njegova
lijeva ruka čvrsto je stisnula čeličnu kočnicu, gotovo je savijajući. Motor je
zadrhtao zaustavljajući se, dok su okretaji brzo padali, nadmećući se ne bi li
se sveli na nulu s brojačem kilometara. Kotači su ostavili dva duboka, ravna
traga u asfaltu. Miris paljevine obavio je zadimljene klipove. Zaustavljene.
Automobili su mirno prolazili na nekoliko centimetra od prednjeg kotača
motora, sad nepomičnog, tik iza bijele crte. Ništa nisu opazili. Tek se tad
Step sjetio nje. Okrenuo se. Sišla je. Ugledao ju je naslonjenu na zid uz rub
ceste.

Spustio je nogar, sišao s motora i prišao joj. Iz njezinih grudi otimali su
se mali jecaji, nesuspregnuti kao i suzice koje su natapale njezino blijedo
lice. Step nije znao što da učini.

Stajao je nepomičan ispred nje, raširenih ruku, u strahu makar je ovlaš
dodirnuti, prestravljen od pomisli da bi se ti mali nervozni jecaji već na
njegov najblaži dodir mogli preobraziti u gorki plač. Svejedno se odvažio
dodirnuti je. Ali reakcija je bila neočekivana. Babi mu je silovito odgurnula
ruku, njezine riječi bile su gotovo vrisak, razlomljene od plača.