Federico Moccia-Tri metra iznad neba

Babi se vratila u svoju klupu i ostatak sata opušteno pratila nastavu.
Dodirnula je jagodicu obraza. Bila je natečena i bridila je. Njezina majka,
kojoj ni pospanoj ništa nije promicalo, tog ju je jutra upitala što se dogodilo.

"Oh, ništa. Udarila sam se jučer navečer u mraku kad sam išla u sobu.
Vrata su bila pritvorena."

Raffaella je nasjela na tu priču. Srećom, nije imala drugih tragova. Ali
ponovno je lagala. Po tko zna koji put. Pretjeruje. Dosad je još nijednom
nisu uhvatili u laži. Ali od ovog koraka, prije ili kasnije, nadrapat će. Nije
znala da se taj trenutak opasno približava. Na klupu joj je stigla poruka.
Pallina se nasmiješila sa svog mjesta. Ona joj je bacila tu poruku. Babi je
otvori. Bio je to jedan crtež. Jedna je djevojka ležala na tlu, a druga stajala
pokraj nje u boksačkoj pozi. Iznad veliki naslov: Babi III. Bila je to parodija
na filmove o Rockyju. Strelica je pokazivala na djevojku na tlu. Iznad je
pisalo Maddalena i u zagradama kravetina. Uz drugu djevojku, pisalo je:
"Babi, njezine šake bile su od granita, njezini mišići od čelika. Kad ona
dođe, čitav Trg Euclide zadrhti, a kravetine, najzad, pobjegnu." Babi nije
mogla ne nasmijati se.

Upravo u tom trenutku zazvonilo je školsko zvono. Boieva je s mukom
prikupila svoje stvari i izašla iz učionice. Djevojke nisu još ni stigle ustati
od klupa, kad je ušla Giaccijeva. Sve su se nijemo vratile na svoja mjesta.
Profesorica je prišla katedri. Babi je imala dojam da se Giacijeva ulazeći
osvrnula oko sebe, kao da nešto traži. Zatim, kad je nju ugledala, kao da joj
je laknulo, nasmiješila se. Dok je sjedala, Babi je pomislila da joj se sve to
samo pričinilo. Mora prestati, umišlja stvari. U osnovi, Giaccijeva nema
ništa protiv nje.

"Gervasijeva!"
Babi ustane. Giaccijeva ju je s osmijehom promatrala. "Dođi,
Gervasijeva, dođi." Babi ustane iz klupe. Ma kakvo pričinjanje. U
stvarnosti, već ju je ispitala. Giaccijeva se stvarno okomila na nju.
"Donesi i rokovnik." Ta ju je rečenica pogodila ravno u srce. Učinilo joj
se da će se onesvijestiti. Učionica kao da se zavrtjela oko nje. Pogleda
Pallinu. I ona je problijedjela. S rokovnikom, strašno teškim u rukama,
gotovo nepodnošljivo teškim, Babi je polako prišla katedri. U
međuvremenu je uzalud tražila odgovor, zadnju nadu pred tim neobičnim
zahtjevom. Zašto želi njezin rokovnik? Nije uspjela pronači drugi razlog.
Njezina nečista savjest kao da joj nije mogla predložiti ništa drugo osim
onoga što je već znala. Zatim malo svjetlo. Možda je željela provjeriti

potpisanu opomenu. Uhvatila se za taj tračak nade, za tu nevjerojatnu zraku
obmane. Odložila je rokovnik na katedru.

Giaccijeva ga je otvorila netremice je promatrajući. "Jučer nisi bila na
nastavi, zar ne?"

Na to se i onaj zadnji krhki kristalić nade razmrvio. "Nisam."
"Kako to?"
"Loše sam se osjećala." Sad se osjeća grozno. Giaccijeva se opasno
približavala stranici s ispričnicama. Pronašla je posljednju, onu
inkriminiranu.
"A ovo bi trebao biti potpis tvoje majke, je li?" Profesorica joj stavi
rokovnik pred oči. Babi pogleda svoj pokušaj krivotvorine. Najednom joj se
učini budalasto traljavim, nevjerojatno drhtavim, očito lažnim i
falsificiranim. S usana joj se ote jedan tako slabašan "da" da ga gotovo nije
čula.
"Čudno. Maloprije sam razgovarala telefonski s tvojom majkom i nije
imala pojma da nisi bila na nastavi. A još manje da je išta potpisala. Sad je
na putu ovamo. Nije mi se činila sretnom. Gervasijeva, završila si svoje u
ovoj školi. Bit ćeš udaljena s nastave. Jedan krivotvoreni potpis, prijavi li se
nadležnoj osobi, što ću ja učiniti, jednak je definitivnom izbacivanju iz
škole. Šteta, Gervasijeva. Mogla si dobiti lijepu ocjenu na maturi. Sad će to
čekati sljedeću godinu. Uzmi."
Babi uzme rokovnik. Sad joj se činio nevjerojatno laganim. Najednom joj
se sve činilo drugačijim, njezini pokreti, njezini koraci. Kao da je plutala
zrakom. Vraćajući se na svoje mjesto, opazila je poglede svojih razrednih
kolegica, onu neobičnu šutnju. Osjećala je nešto nalik radosti, neku
apsurdnu sreću. Stigavši do svoje klupe, polako je sjela.
"Ovaj put, Gervasijeva, ti si ta koja je pogriješila!"
Nije dobro shvatila ono što je uslijedilo. Zatekla se u prostoriji s drvenim
klupama. Njezina majka je urlala. Zatim je stigla Giaccijeva s ravnateljem.
Njoj su rekli da izađe. Dugo su raspravljali dok je ona čekala u hodniku. U
dnu hodnika prošla je jedna redovnica. Razmijenile su pogled bez osmijeha
i bez pozdrava. Kasnije je izašla njezina majka. Odvukla ju je uhvativši je
za ruku. Bila je bijesna kao ris.
"Mama, hoće li me izbaciti?"
"Neće, sutra ujutro vraćaš se u školu. Možda postoji rješenje, ali najprije
moram čuti što o tome misli tvoj otac, slaže li se i on."

Silazeći niz stube, Babi je pomislila kakvo bi to rješenje moglo biti, kad
njezinoj majci treba i odluka njezina oca. Kasnije, nakon što je ručala,
napokon je saznala. Radilo se samo o novcima. Morat će platiti. Ljepota
privatnih škola je u tome da se sve može lako riješiti. Jedini uistinu veliki
problem je "koliko" lako.

Daniela je ušla u sestrinu sobu s telefonom u ruci.
"Drži, za tebe je." Umorna od događaja, Babi je bila zadrijemala. Prešla
je rukom preko lica odmičući kosu i približila bijeli telefon obrazu.
"Halo?"
"Bog, ideš sa mnom?" Bio je to Step.
Babi se uspravila na krevetu. Sad je bila posve budna. "Rado, ali ne
mogu."
"Daj, idemo na Parnas, ili na Panteon. Častim te kavom sa šlagom u
Tazzi d'Oro. Jesi li je ikad probala? Legendarna je."
"U kazni sam."
"Ponovno? Zar te nisu pustili iz kazne?"
"Jesu, ali danas je profesorica otkrila krivotvoreni potpis i nastao je pravi
pokolj. Ona koja se okomila na mene. Prijavila me ravnatelju. Morala bih
ponavljati cijelu godinu. Međutim, moja je majka sve sredila."
"Tvoja je majka stvarno carica! Kakav karakter ... Ali uvijek dobije što
želi."
"Pa, nije baš tako. Morala je platiti."
"Koliko?"
"Deset milijuna. Kao dobrotvorni prilog.
Step zazviždi. "Sranje! Krasno dobrotvorno djelo ..." Nakon toga je
uslijedila neugodna šutnja. "Babi, halo?"
"Da, tu sam."
"Učinilo mi se da se prekinula veza."
"Nije, razmišljala sam o Giaccijevoj, mojoj profesorici. Strah me je da ta
priča neće završiti na ovome. Ponizila sam je pred čitavim razredom i sad
želi da platim pod svaku cijenu."
"Više od deset milijuna?"
"Njih je očito iskrcala moja majka ... Kao svojevrsnu donaciju. Sad će se
osvetiti meni. Kakav peh! Kad samo pomislim kako sam dobro stajala s
ocjenama, mogla sam prošetati kroz maturu."
"Znači, baš ne možeš doći?"

"Ne, šališ se, zamisli da moja majka nazove i ne zatekne me kod kuće,
nastao bi pravi smak svijeta."

"U tom slučaju, svratit ću ja do tebe." Babi pogleda na sat. Blizu pet.
Raffaella će se vratiti mnogo kasnije.

"Dobro, svrati. Ponudit ću ti čaj."
"Neće se naći pivo?"
"U pet?"
"Nema ničeg ljepšeg od piva u pet, a uz to postoji još jedna činjenica,
mrzim Engleze." Spustio je slušalicu.
Babi brzo skoči iz kreveta. Nazuje cipele.
"Dani, silazim na tren. Idem dolje u trgovinu, treba li ti što?"
"Ne, ništa. Tko dolazi, Step?"
"Brzo se vraćam." Babi ostavi pritvorena vrata i ne odgovorivši sestri,
brzo se spusti stubama. Kupi dvije vrste piva, jednu limenku Heinekena i
jednu Peronija. Da je bila riječ o vinu, nešto bi se bolje razumjela. Ali o
pivu nije znala baš ništa. Brzo se vratila u stan i stavila pivo u hladnjak.
Malo kasnije, oglasio se interkom.
"Da?"
"Babi, ja sam."
"Prvi kat." Dva puta je pritisnula gumb za otvaranje ulaznih vrata zgrade
i prišla vratima stana. Nije izdržala a da ne provjeri svoj izgled na staklu
obližnje slike. Sve je bilo na svom mjestu. Otvorila je vrata. Vidjela ga je
kako se trkom uspinje. Usporio je tek na kraju, upravo kako bi si dopustio
onaj osmijeh koji joj se na njemu toliko sviđao.
"Bog." Babi se priljubila uz vrata kako bi on mogao ući. Prošao je pokraj
nje, ali je, dok je ona zatvarala vrata, izvukao jednu kutiju ispod jakne.
"Evo, donio sam engleske kekse s maslacom. Uzeo sam ih ovdje blizu,
fenomenalni su."
"Znači, nešto engleskoga ipak ti se sviđa ..."
"Istinu govoreći, nikad ih nisam jeo. Ali moj je brat lud za njima. A on je
zaljubljenik u torte od jabuka i slične stvari pa zaključujem da su i ovi keksi
sigurno jako dobri. Ja volim samo slano. Čak i za doručak, napravim si
barem tost ili sendvič. Ali slaktiše gotovo nikad ne jedem."
Nasmiješila se. Lagano zabrinuta koliko su različiti čak i u
najjednostavnijim stvarima. Radije se pravila sretnom.
"Hvala ti, odmah ću ih pojesti." Zapravo, bila je na dijeti i ti mali, prhki
četverokuti s maslacom imali su sedamsto kalorija svaki. Step je hodao za

njom. I on je bio lagano zabrinut. Te kekse nije kupio putem, ponio ih je od
kuće. Kad je malo bolje razmislio, smirio se. U osnovi je radio uslugu
Paolu. Malo dijete sigurno mu neće škoditi. Daniela je namjerno izašla iz
svoje sobe samo kako bi ga vidjela.

"Bog, Step."
"Bog." S osmijehom joj je pružio ruku, činilo se da nije zamijetio ništa
osim da ona zna njegov nadimak. Babi je kradom pogledala sestru. Daniela,
brzo shvativši, odglumi da je došla po nešto i odmah se vrati u svoju sobu.
Malo kasnije, voda je zakuhala. Babi je uzela ružičastu kutijicu. Zatim je
zagrabila žličicu čaja i ubacila listiće u vodu. Egzotični miris polako se
proširio kuhinjom.
Malo kasnije bili su u salonu. Ona sa šalicom kipućeg čaja od trešanja
među rukama, on s oba piva ispred sebe, time rješavajući svaku moguću
sumnju. Još su malo porazgovarali o Giaccijevoj. Stepa su zabavile priče o
Babi i njezinoj obitelji. Babi je iz obližnjeg ormara izvadila album s
fotografijama i pokazala mu ih. Možda je to bilo zbog Heinekena, možda i
zbog Peronija, ali činjenica je da se Step zabavljao. Slušao je njezine
živopisne pripovijesti koje su slijedile nakon različitih fotografija,
snimljenih na nekom putovanju, nekom tulumu.
Ovaj put nije zaspao. Malo pomalo, kako je ona prelistavala fotografije,
gledao je kako raste. Vidio je kako joj izbijaju prvi zubi, kako gasi jednu
svjećicu na torti, vozi se biciklom i zatim, malo starija, na vrtuljku sa
sestrom. Na saonicama s Djedom Božićnjakom, u zoološkom vrtu s
mladunčetom lava u naručju. Malo pomalo, vidio je kako joj lice postaje
mršavije, kosa tamni, njezine sitne grudi rastu i najednom, iza te stranice,
bila je žena. Sad više nije bila običan namrgođeni dječačić u bikiniju s
rukama na bokovima. Minijaturan dvodijelni kupaći kostim prekrivao je
preplanulo tijelo lijepe djevojke, glatkih nogu, sad vitkih i dugih. Njezine
svijetle oči sad su bile sposobne shvatiti, njezina nevinost odabrati. Sjedeći
na napravi za veslanje, smiješila se okružena dugom kosom posvijetljelom
od sunca. Njezina mršava ramena, možda još uvijek previše koščata,
izranjala su zlaćana između pramenova koje je more posvijetlilo. Oko nje
kupači kao mrlje u pozadini nisu ni znali da su ovjekovječeni.
Na svakoj novoj stranici koju su prelistavali kao da je sve više nalikovala
onoj koja je sjedila pokraj njega. Zainteresiran za priče izvornika, Step je
pratio te fotografije pijuckajući drugo pivo i svako toliko postavljao neko

pitanje. Tad je najednom Babi, već znajući što je čeka, pokušala preskočiti
jednu stranicu.

Zabavljen tim tisućama njezinih malih inačica, Step je bio brži od nje.
"Ne, ne, želim vidjeti."
Tobože su se hrvali, samo kako bi se malo zagrlili i osjetili veću bliskost.
On je, pobijedivši, prasnuo u smijeh. Smiješna i iskreveljena, iskrivljenih
očiju, Babi se smiješila nasred stranice. Njoj se ta fotografija nikad nije
sviđala.
"Čudno, na ovoj si najviše nalik sebi." Odglumila je uvrijeđenost i lagano
ga lupnula. Zatim je spremila album, uzela svoju šalicu i dvije već prazne
limenke piva i otišla u kuhinju. Ostavši sam, Step je prošetao salonom.
Zaustavio se ispred nekoliko slika njemu nepoznatih autora. Jedna srebrna
ruska ikona dičila se na niskom komadu pokućstva od tamnog laka. Iza
dvaju sjedaćih garnitura prekrivenih šarenim platnom nalazio se dugi stol
kratkih nogu. Na njemu srebrne kutijice i pepeljare bez preciznog
redoslijeda, usrećile bi njegove prijatelje.
Iz kuhinje je dopirao zvuk vode koja teče. Babi je oprala svoju šalicu i
bacila dvije prazne limenke od piva u kantu za smeće ispod sudopera.
Prekrila ih je praznim tetrapakom od mlijeka i jednim zgužvanim
Scottexom. U toj kući nisu smjeli ostati tragovi Stepove prisutnosti. Kad se
vratila u salon, Step je uistinu nestao. Prešla je preko hodnika. "Step?" Nije
bilo odgovora. Uputila se prema svojoj sobi. "Step?" Ugledala ga je. Stajao
je uz njezin stol i prelistavao njezin rokovnik.
"Nije pristojno čitati tuđe stvari bez dopuštenja vlasnika." Babi mu
istrgne rokovnik iz ruke. On joj to dopusti. Već je pročitao što ga je
zanimalo. Zapamtio je. "Zašto, zar si napisala nešto zbog čega bih se mogao
naljutiti?"
"To su moje privatne stvari."
"A ne poruke ili natpisi o onoj kukavici s BMW-om?"
Babi pomisli na Chicca Brandellija i prasne u smijeh. "Ne, to je jedna
glupa priča, mali flert." Zabavljeno se poigravala namjerno prenaglašeno
izgovarajući tu stranu riječ.
"Mali flert", uzvratio joj je Step, i sam naglašavajući tu riječ, ali s
određenom oštrinom.
Ona ga je sugestivno pogledala. "U svakom slučaju, nije kao tvoja priča s
onom razularenom furijom."
"O kome govoriš?" Step se pravio da ne razumije.

"Daj, savršeno si shvatio na koga mislim! Na onu brinetu, nasilnicu koju
sam jučer stavila gdje joj je mjesto. Nemoj mi reći da je skočila na mene iz
zabave. Između vas dvoje je bilo mnogo više od Herta ..."

Step se nasmije, priđe joj, poljubi je i povuče za sobom na krevet. Zatim
joj počne podizati majicu.

"Nemoj, stani. Dođu li moji i uhvate li nas, poludjet će, a ako nas ulove
ovakve u mojoj sobi, ne gine smak svijeta."

"Imaš pravo." Step je uhvati i s lakoćom podigne, naviknut na utege
mnogo teže od tog mekog tijela. "Idemo tamo, tamo je bolje." Ne dajući joj
vremena da odgovori, uvukao se u sobu njezinih roditelja i zatvorio vrata za
njima. Zatim ju je položio na krevet i ljubeći je u polumraku sobe, ispružio
se pokraj nje.

"Ti si lud, znaš li to?" šapnula mu je na uho. Nije odgovorio. Zračica
sunca na zalasku probila se kroz spuštenu roletu i osvijetlila mu usta. Babi
je ugledala kako se ti bijeli, savršeni zubi smiješe i zatvaraju prije no što su
se izgubili u poljupcu. Zatim se, ni sama ne znajući kako, našla u njegovom
naručju bez majice. Osjetila je kako je njegova koža lagano dodiruje,
njegove ruke nježno gospodare njezinim dojkama. Babi je imala zatvorene
oči, meke usne otvarale su se i zatvarale u pravilnom ritmu koji se svako
toliko malo mijenjao, mala fantazija u tim poljupcima. Najednom je osjetila
veći mir, veću slobodu. Kao da najzad može disati. Stepova nijema ruka
zagospodarila je njezinim pojasom.

Provukao je vrh pojasa kroz kopču. U mraku sobe, Babi je čula struganje
kože, zveckanje metalne kopče, onog komadića željeza koje je oslobađalo
njezin trbuh. Bila je krajnje budna, iako ga je nastavila ljubiti. Soba kao da
je visila u praznini. Samo sporo kuckanje daleke budilice, njihov dah usta o
usta, sad težak od ljubavi. Zatim lagano stezanje. Remen se još više stegnuo
i onaj je čavlić napustio treću rupu tamnih rubova, onu najizlizaniju, najviše
korištenu, rezultat njezine mučne dijete. I u jednom času, njezine Levisice
su se rastvorile. Zarobljeni srebrni gumbi oslobodili su se na čarobni dodir
tog palca i kažiprsta. Jedan za drugim, sve niže, opasno. Ona suspregne dah
i nešto se u tim začaranim poljupcima najednom dogodi. Jedna mala gotovo
nezamjetna promjena. Onaj meki čar kao da je nestao. Iako su se nastavili
ljubiti, kao da je među njima nastalo nijemo čekanje. Step je pokušao nešto
shvatiti, neki nagovještaj, znak njezine želje. Ali Babi je bila nepomična,
ništa nije pokazivala. Zapravo, još nije donijela odluku. Nitko nikad ranije
nije došao do te točke. Oćutila je svoje raskopčane traperice i njegovu ruku

na rubu bedra. Nastavila ga je ljubiti, ne želeći razmišljati, ne znajući dobro
što učiniti. U tom trenutku, Stepova ruka odluči riskirati. Tek nezamjetno se
pomaknula, ali Babi ju je svejedno osjetila. Gotovo s uzdahom zatvorila je
oči. On je okrznuo rub raskopčanih traperica. Osjetila je njegove prste na
svojoj koži, iznad ružičastog ruba gaćica. I na tu pomisao, tijelom su joj
prostrujali hladni srsi nelagode. Tad osjeti kako se elastični porub lagano
udaljava od njezine kože i odmah zatim bježi iz njegove ruke kako bi se
brzo vratio na svoje mjesto. Drugi, odlučniji i odvažniji pokušaj. Stepova
ruka u trapericama zagospodarila je njezinim bokom i s njega, drska i
posjednička, kliznula ispod poruba gaćica. Zatim je kliznula nadolje, prema
središtu, milujući joj trbuh, sve niže i niže, sve do kovrčavih rubova,
neistraženih granica.

Ali nešto se dogodilo. Babi ga je uhvatila za ruku. Step ju je pogledao u
polumraku.

"Što je bilo?"
"Psst."
Babi se podigla na bok, zaustavila u zraku, naćuljenih ušiju preko sobe,
preko roleta, dolje u dvorištu ... Nagla buka, njoj poznato dodavanje gasa.
Čula je onu vožnju unatrag, nervozno okretanje volana. Više nije imala
dvojbi.
"Moja majka! Brzo, požurimo!" U hipu su ponovno bili više manje
pristojni. Babi je navukla prekrivače na krevetu. Step je zavukao košulju u
hlače. Netko je pokucao na vrata sobe. Na trenutak su oboje ostali
nepomični. Bila je to Daniela.
"Babi, mama se vratila." Nije još ni izgovorila tu rečenicu do kraja, a
vrata su se širom otvorila.
"Hvala, Dani, znam."
Babi je izašla, za sobom vukući Stepa. On se malo opirao.
"Ne, želim razgovarati s njom, želim jednom zauvijek razjasniti ovu
situaciju!" Ponovno je na licu imao onaj svoj bezobrazan osmijeh.
"Prestani se zafrkavati, što ti je, jesi li lud? Ne znaš što će ti moja majka
učiniti ako te uhvati ovdje." Otišli su u salon. "Brzo, izađi ovuda, tako nećeš
naletjeti na nju." Babi je otključala bravu glavnih vrata. Izašla je na
odmorište na stubama. Dizalo je gledalo ravno na dvorište. Pozvala ga je.
Razmijenili su žuran poljubac.
"Želim sastanak s Raffaellom!"
Babi ga gurne u dizalo. "Nestani!"

Step stisne gumb i uz osmijeh posluša Babin savjet. Upravo u tom
trenutku, otvorila su se druga vrata, ona sporedna. Raffaella je ušla.
Odložila je vrećice na kuhinjske stol. Zatim kao da je nešto predosjetila,
osjetila u zraku, možda škljocaj drugih vrata.

"Babi, jesi li to ti?" Odmah je otišla u salon. Babi je uključila televizor.
"Da, mama, gledam telku." Ali izdala ju je lagana rumen na obrazima.
Raffaelli je to bilo dovoljno. Brzo je odjurila u drugu sobu i stala ispred
prozora koji je gledao na dvorište. Buka motora koji se udaljavao, lišće
bršljana u jednom kutu koje je još uvijek titralo. Prekasno. Zatvorila je
prozor. U hodniku je naišla na Danielu.
"Je li netko bio ovdje?"
"Ne znam, mama, učila sam u svojoj sobi."
Raffaella je odlučila ne inzistirati. S Danijelom je to bilo uzalud. Otišla je
u Babinu sobu i ogledala se oko sebe. Sve se činilo na mjestu. Ništa nije
bilo neobično. Čak je i prekrivač na krevetu bio savršeno navučen. Ali
možda je ponovno navučen. Tad je, tako da je nitko ne vidi, prešla rukom
preko njega. Bio je nedirnut. Nitko se nije ispružio na njemu. Uzdahnula je
od olakšanja i otišla u svoju sobu. Skinula je kostim i objesila ga. Zatim je
uzela majicu od angore i meku suknju. Sjela je na krevet i odjenula se.
Nesvjesna i mirna, ne mogavši nikad zamisliti da je upravo ondje, blizu
mjesta na kojem ona sad sjedi, maloprije bila njezina kćerka. Zagrljena s
onim momkom kojeg ona nije podnosila. Ondje, gdje ona sad sjedi, na tom
prekrivaču još toplom od mladih ljudi i nevinih osjećaja.
Kasnije se vratio i Claudio. Dugo je raspravljao s Babi o lažiranoj
ispričnici, o potrošenih deset milijuna, o njezinom ponašanju u ovih zadnjih
nekoliko dana. Zatim je sjeo ispred televizora, najzad miran, čekajući da
bude pripremljena večera. Ali upravo u tom trenutku iz kuhinje ga je
zazvala Raffaella. Claudio se odmah pridružio supruzi.
"Što se pak sad dogodilo?"
"Gledaj ..." Raffaella mu pokaže na obližnji sudoper.
U njoj su bile dvije limenke piva koje je popio Step.
"Pivo, pa što?"
"Bile su skrivene u kanti za smeće ispod toaletnog papira."
"Pa popile su pivo. Što je u tome loše?"
Ne znajući dobro zašto, učini mu se da je pod svjetlom reflektora.
"Onaj momak je danas poslijepodne bio ovdje, sigurna sam u to ..."
"Koji momak?"

"Onaj koji je prebio Accada, onaj zbog kojeg tvoja kćerka nije otišla u
školu. Stefano Mancini, Step, Babin dečko."

"Babin dečko?"
"Zar ne vidiš kako se promijenila? Zar je moguće da ti ništa ne
primjećuješ? Za sve je on kriv. Utrke na motoru, lažne ispričnice ... Jesi li
vidio onu modricu ispod njezina oka? Rekla bih da je i tuče."
Claudio je ostao bez riječi. Novi problemi. Zar je moguće da je istukao
Babi? Mora nešto učiniti, intervenirati. Suočit će se s njim, da, to će učiniti.
"Drži." Raffaella mu pruži ceduljicu.
"Što je to?"
"Registarska tablica motora tog malog. Nazovi našeg prijatelja Davionea,
daj mu broj, dođi do adrese i odi razgovarati s njim."
Sad će to doista morati učiniti. Uhvatio se zadnje nade. "Jesi li sigurna da
je dobar broj?"
"Pročitala sam ga neki dan ispred Babine škole. Savršeno ga se sjećam."
Claudio stavi ceduljicu u novčanik.
"Nemoj ga izgubiti!" Te Raffaelline riječi gotovo su više bile prijetnja
nego savjet. Claudio se vratio u salon i srušio na sjedaću garnituru ispred
televizora. Jedan je par govorio o svojim privatnim stvarima ispred nekog
tipa duge kose. Kako im se dalo govoriti na televiziji pred svima, kad on to
ne uspijeva ni u vlastitoj kući, sam, u svojoj kuhinji. Morat će otići
porazgovarati s tim momkom. Mali će i njega isprebijati. Sjetio se Accada.
Možda će završiti u istoj bolničkoj sobi. Radit će si društvo. Ni to ga nije
razvedrilo. Accado mu baš nije bio naročito simpatičan. Emisiju je
prekinula propagandna poruka. Neki pseudoprofesor umjetnosti, obična
neznalica više no išta drugo, promicao je pivo općenito. Claudio je izvukao
novčanik i prišao telefonu. Stefano Mancini, Step. Taj ga je mali već koštao
deset milijuna i dva piva. Izvadio je ceduljicu s brojem registarske tablice
motora i nazvao svog prijatelja Davionea. Dok je čekao da na drugoj strani
linije netko podigne slušalicu, razmišljao je o svojoj supruzi. Raffaella je
nevjerojatna. Vidjela je motor tog malog jednom ili dva puta i savršeno se
sjećala broja. A on koji već godinu dana ima svoj Mercedes, još uvijek ne
zna napamet broj registarske tablice.
"Halo, Enrico?"
"Da?"
"Bog, ja sam, Claudio Gervasi."
"Kako si?"

"Dobro, a ti?"
"Odlično ... Baš mi je drago čuti te."
"Slušaj, ispričavam se ako te ometam, ali trebala bi mi jedna usluga."
Načas se Claudio ponadao da Enrico neće biti tako ljubazan.
"Reci."
Istina je, kad ti ne treba usluga, svi su raspoloženi učiniti ti je.

ije znala sanja li ili je ono lagano kuckanje po roleti stvarno. Možda je
vjetar. Promeškoljila se u krevetu. Ponovno ga je čula. Malo glasnije,
precizno, gotovo znak. Babi izađe iz kreveta. Približi se prozoru.
Pogleda kroz proreze rolete. Na svjetlu punoga mjeseca stajao je on.
Iznenađeno je podigla roletu nastojeći biti što tiša.
"Step, što radiš ovdje? Kako si se popeo?"
"Lako. Popeo sam se na zidić i uzverao uz cijevi. Idemo."
"Kamo?"
"Čekaju nas."
"Tko?"
"Ostali. Moji prijatelji. Daj, ne izmotavaj se, idemo! Jer ako te ovaj put
tvoji uhvate, stvarno će biti vraga."
"Čekaj da nešto navučem na sebe."
"Ne, idemo tu blizu."
"Ali nemam ništa ispod spavaćice."
"Još bolje." Nasmiješi se.
"Kretenu. Pričekaj trenutak." Pritvori prozor, sjedne na krevet i brzo se
odjene. Grudnjak, gaćice, felpa, traperice, Tobaccice i evo je ponovno na
prozoru.
"Idemo, ali proći ćemo kroz vrata."
"Ne, bolje je da se spustimo ovuda."
"Što je tebi, šališ se? Strah me je. Ako padnem, ubit ću se.
Znaš što će se dogoditi ako se moji probude na krik i buku?
Daj, dođi sa mnom."
Provela ga je kroz mrak uspavanog stana, sitnim koracima po mekom
sagu, nježno pritiskajući kvake na vratima. Isključila je alarm, uzela
ključeve i van. Lagani škljocaj vrata koja su se zatvorila iza njihovih leđa,
pridržanih do zadnjeg časa kako ne bi proizvela buku. Zatim stubama do

dvorišta, na motor, nizbrdicom, ugašene mašine da ih nitko ne čuje. Kad su
prošli pokraj portirnice, Step je ubacio u brzinu i dao gas. Poletjeli su, sad
već daleko i na sigurnome, slobodni otići kamo žele, zajedno, za sve one
uspavane i same u njihovim posteljama.

"Što je ovdje?" Babi je znatiželjno sišla s motora. Step je nešto izvadio iz
prtljažnika.

"Dođi sa mnom pa ćeš vidjeti. I molim te, bez buke." Bili su u Ulici
Zandonai, iznad crkve. Ušli su kroz željezna vrata i zaputili se mračnom
ulicom između grmlja. "Evo, provuci se ovuda."

Step podigne dio mreže potrgane pri dnu. Babi se sagne, dobro pazeći da
se ne nabode. Malo kasnije, Step je ponovno bio uz nju. Hodali su u mraku
po nedavno pokošenoj travi. Mjesečina je obasjavala sve oko njih. Nalazili
su se u unutrašnjosti nekog ograđenog područja.

"Kamo to idemo?"
"Pst." Step joj pokaže rukom da šuti. Kad su prešli preko niskog zidića,
Babi je začula glasove. Daleki smijeh, nečiji govor. Step joj se nasmiješi i
uhvati je za ruku. Iza sljedećeg grma, pojavio se pred njima. Na mjesečini,
nebeskoplav i proziran, miran, uokviren noću. Veliki bazen. U njemu je bilo
nekoliko mladih ljudi. Plivali su, ali nisu bili prebučni. Valići su prelazili
preko rubova bazena i nestajali u okolnoj travi. Čulo se kao neko neobično
disanje, ta voda koja je dolazila i povlačila se, gubeći se u praznini male
rešetke. "Dođi." Prišli su bazenu. Neki momci su ih pozdravili.
Babi je prepoznala njihova mokra lica. Sve su to bili Stepovi prijatelji.
Sad je već naučila i poneko ime. Sicilijanac, Hook, Bunny. Bila su lakše
pamtljiva od onih običnih kad se svi zovu Andrea, Fabio, Marco. Među
njima su bili i Pollo i Pallina koja se plivajući približila rubu bazena.
"Ti vrapca, bila sam sigurna da nećeš doći. Izgubila sam okladu."
Pollo je odvuče od ruba. "Vidiš, što sam ti rekao?" Nasmiju se. Pallina ga
pokuša zagnjuriti, ali joj to ne uspije. "Sad moraš platiti."
Udaljili su se prskajući i ljubeći se. Babi se upita što su se to kladili i na
pamet joj padne neodređena zamisao. Zatim se zabrine zbog jednog mnogo
ozbiljnijeg problema.
"Step, nemam kupaći."
"Nemam ni ja. Imam bokserice. Nema veze, gotovo nitko nema kupaći."
"Ali hladno je ..." pokuša ona dodati kao izliku.
"Donio sam ručnike za kasnije, jedan i za tebe. Hajde, nemoj otezati."
Step skine jaknu. Malo kasnije, sva njegova odjeća bila je na tlu.

"Bit će ti gore ako te bacim u bazen odjevenu. Znaš da ću to učiniti."
Babi ga pogleda. Bio je to prvi put da ga je vidjela razodjevenog. Potezi
kistom srebrne mjesečine još su mu više isticali mišiće. Savršeni trbušni
mišići, čvrsti, četvrtasti prsni. Babi skine felpu. Njegov nadimak je
opravdan, pomisli. Doista zaslužuje deset plus. Malo kasnije, oboje su bili u
vodi. Plivali su jedno uz drugo. Ona malo zadrhti od hladnoće.

"Brrr, hladno je."
"Sad ćeš se ugrijati. Pazi da ne zaroniš otvorenih očiju. Puno je klora.
Znaš, ovo je prvi otvoreni bazen na ovome području? I danas je svojevrsna
inauguracija. Uskoro će ljeto. Lijep je, nije li?"
"Predivan. Podsjeća me na one filmove Brucea Webera s čitavom obitelji
Dillon, kad su skakali u bazene i odlazili na noćna kupanja u vile."
"Na čije filmove?"
"Brucea Webera ..."
"Nikad čuo ... Mi to radimo već godinama. Dođi ovamo." Približili su se
rubu. Babi zamijeti da posvuda ima boca. Nedavno su otvorene. Step uzme
jednu.
"Evo, popij."
"Ne pijem alkohol."
"Ugrijat će te." Babi prihvati bocu i otpije. Osjeti kako joj hladna,
kiselkasta, pjenušava tekućina silazi niz grlo. Bila je dobra. Odmakne bocu
od usta i s osmijehom je doda Stepu.
"Sviđa mi se, nije loše."
"Vjerujem ti, to je šampanjac." Step otpije dugi gutljaj. Babi se osvrne
oko sebe. U bazenu je bilo najmanje dvadesetak ljudi. Okupili su se u
grupama po nekoliko uz rubove bazena gdje su se nalazile boce. Tko zna je
li u svima šampanjac? Gdje su ga uzeli? Sigurno su i njega ukrali. "Drži."
Step joj ponovno doda bocu. Ona odluči ne misliti o tome i otpije gutljaj.
Ali preračunala se i popila previše. Zagrcnula se i šampanjac joj se sa svim
svojim mjehurićima popeo u nos. Zakašljala se. Step je prasnuo u smijeh i
pričekao da se ona povrati. Zatim su zajedno otplivati prema uglu bazena
ispred njih. Malo veći grm štitio ga je od svjetla mjesečine, dopuštajući da
kroz njega prodre tek pokoji odsjaj srebra koji se brzo izgubio u njihovoj
mokroj kosi. Step je pogleda. Prekrasna je. Poljubi joj hladne usne i odmah
se nađu zagrljeni. Njihova naga tijela sad su se po prvi put posve dodirivala.
Obavijeni tom hladnom vodom, tražili su i pronalazili toplinu jedno u
drugome, upoznavajući se, uzbuđujući jedno drugoga, povremeno se

odmičući jedno od drugoga kako im ne bi bilo previše neugodno. Step se
odmaknuo od nje, otplivao malo bočno i malo kasnije se vratio s novim
plijenom.

"Ova je još puna." Nova boca. Bili su okruženi. Babi se nasmiješi i
otpije, ovaj put polako, pazeći da se ne zagrcne. Šampanjac joj se učini još
boljim nego prvi put. Zatim potraži njegove usne. Nastavili su se ljubiti i
ona je osjetila kako pluta, ali nije znala zašto. Je li to normalno djelovanje
vode ili šampanjca? Lagano je zabacila glavu, spustila je na površinu vode i
načas joj se prestalo vrtjeti. Čula je i nije čula zvukove oko sebe. Njezine
uši milovane valićima svako toliko završile bi ispod površine i do njih bi
doprli neobični, ugodni, tihi zvuci koji bi je dodatno ošamutili. Step ju je
držao u naručju, ovijao oko sebe. Otvorila je oči. Nabori vode milovali su
joj desni obraz, a mali hiroviti štrcaji svako toliko dopirali do usta. Došlo
joj je da se nasmije. Iznad nje, sjajni posrebreni oblaci sporo su plovili
beskonačnim plavetnilom. Pridigla se. Zagrlila je njegova snažna ramena i
strasno ga poljubila. Pogledao ju je u oči. Položio je mokru ruku na njezino
čelo i milujući joj kosu odmaknuo je s njezina glatka lica.

Zatim je kliznuo niz obraz, sve do brade, niz vrat, pa niže, niz dojku
obrubljenu vodom, namreškanu od hladnoće i uzbuđenja, i još niže, ondje
gdje se tog istog poslijepodneva prvi odvažio dodirnuti je. Ona ga je
strastvenije poljubila. Položila je bradu na njegovo rame i pritvorenih očiju
pogledala malo dalje ispred sebe. Poluprazna boca plutala je u blizini.
Ponirala je i vraćala se na površinu. I ona je pomislila na poruku u toj boci:
"Upomoć. Ali nemojte me spasiti." Zatim je zatvorila oči i zadrhtala, ne
samo od hladnoće. Obuzelo ju je tisuću osjećaja i najednom je shvatila. Ona
je ta koja doživljava brodolom.

"Babi, Babi." Čula je kako netko doziva njezino ime i osjetila kako je
snažno trese. Otvorila je oči. Daniela je stajala ispred nje. "Što, nisi čula
budilicu? Brzo, kasnimo. Tata je već skoro spreman."

Sestra izađe iz sobe. Babi se okrene u krevetu. Pomisli na tu noć, Stepa
koji je kradom ušao u stan. Bijeg motorom, kupanje u bazenu s Pallinom i
ostalima. Svoje pijanstvo. Njega i nju u vodi. Njegovu ruku. Možda je sve
to samo zamislila. Dodirne kosu. Bila je savršeno suha. Šteta, bio je to san,
predivan san, ali ništa drugo osim sna. Ispruži ruku ispod prekrivača i
naslijepo potraži radio. Pronađe ga i uključi. Potaknuta jednom starom,
živahnom pjesmom Simply Reda, izvuče se iz kreveta. Još uvijek je bila

pospana i što je bilo najčudnije, glava ju je pomalo boljela. Prišla je stolcu
kako bi se odjenula. Uniforma je bila prebačena preko naslona, ali ostatak
odjeće nije bio pripremljen. Smiješno, pomisli, zaboravila sam. Bio je to
prvi put da joj se to dogodilo. Moji imaju pravo. Možda se doista mijenjao.
Postat ću kao Pallina. Ona je toliko dezorganizirana da sve zaboravi. Dobro,
to će značiti da ćemo biti još veće prijateljice. Otvori prvu ladicu. Izvuče
grudnjak. Zatim, prekapajući po svom donjem rublju tražeći gaćice koje joj
dobro pristaju, naide na slatko iznenađenje. Skrivene na dnu, u maloj
plastičnoj vrećici, bile su mokre gaćice i grudnjak. Oko njih se širio blagi
miris klora. Nije bio san. Te je gaćice i grudnjak stavila na stolac prethodnu
večer, kao svaki put, samo što ih je prošlu noć upotrijebila kao kupaći
kostim. Nasmiješi se. Zatim se najednom sjeti sebe u njegovom naručju.
Istina je, promijenila se. Veoma. Počela se odijevati. Odjenula je uniformu i
na kraju, dok se obuvala, donijela odluku. Više mu nikad neće dopustiti da
ide dalje od toga. Najzad mirna, pogledala se u zrcalo. Kosa joj je bila kao i
svaki drugi dan, oči one iste kakve je prije nekoliko dana lagano
našminkala. Čak su i usta bila kao i uvijek. S osmijehom se počešljala,
odložila četku i u žurbi izašla iz sobe kako bi doručkovala. Nije znala da će
se veoma brzo još promijeniti. Toliko da samu sebe neće prepoznati kad
prođe pokraj tog zrcala.

iaccijeva se spustila u dvoranu za razgovore. Pozdravila je nekoliko
majki koja je poznavala i otišla u dno dvorane. U naslonjaču je
nehajno sjedio jedan momak u tamnoj jakni sa sunčanim naočalima
na licu. Jednu je nogu podigao na rukonaslon i kao da to nije bilo dovoljno,
drsko je pušio. Glavu je zabacio i svako toliko ispuštao dim u zrak.
Giaccijeva se zaustavila.
"Molim vas." Momak se pravio da ne čuje. Giaccijeva je progovorila
glasnije. "Molim vas!"
Step je najzad podigao glavu.
"Da?"
"Ne znate čitati?" upita ga pokazujući na jasno vidljiv natpis na zidu koji
je zabranjivao pušenje.
"Gdje?"
Giaccijeva odluči odustati. "Ovdje se ne smije pušiti."
"Ah, nisam primijetio." Step baci cigaretu na pod i ugasi je odrješitim
trzajem pete. Giaccijevu uhvati nervoza.
"Što radite ovdje?"
"Čekam profesoricu Giacci."
"Ja sam profesorica Giacci. Čemu mogu zahvaliti vaš posjet?"
"Ah, vi ste ta profesorica. Ispričavam se zbog cigarete." Step se uspravi u
naslonjaču. Načas je izgledao kao da mu je doista žao.
"Nema veze. Što želite?"
"Eto, htio sam s vama razgovarati o Babi Gervasi. Ne biste se smjeli tako
ponašati prema njoj. Vidite, profesorice, ta je djevojka veoma osjetljiva.
Osim toga, njezini su roditelji pravi davež, shvaćate. I zato, ako se vi
okomite na nju, oni je stave u kaznu i onaj tko nadrapa sam ja jer ne mogu
izaći s njom, a to mi se nikako ne sviđa, profesorice, možete to shvatiti, zar
ne?"

Giaccijeva je bila izvan sebe. Kako si taj prostak dopušta razgovarati
tako s njom?

"Ne, ni najmanje ne shvaćam i prije svega ne shvaćam što vi radite ovdje.
Jeste li možda roditelj? Ili brat?"

"Ne, recimo da sam prijatelj."
Najednom se profesorica sjetila da ga je već ranije vidjela. Imala je taj
osjećaj od prvog trenutka, ali nije se mogla sjetiti kad. Najzad joj je sve
postalo jasno. Vidjela ga je s prozora. Bio je to momak s kojim se Babi
odvezla ispred škole. Dugo su razgovarale o njemu, ona i Babina majka,
sirota gospođa. On je opasan tip.
"Nemate prava biti ovdje. Otiđite ili ću dati da pozovu policiju."
Step je ustao i s osmijehom prošao pokraj nje.
"Došao sam samo kako bismo porazgovarali. Htio sam zajedno s vama
pronači neko rješenje, ali vidim da je to nemoguće, s vama se doista ne
može razgovarati."
Giaccijeva ga je nadmoćno promatrala. Nije ga se bojala. Usprkos svim
tim mišićima, još uvijek je bio tek dječak, sićušnog, beznaćajnog uma. Step
joj se približio kao da joj želi nešto povjerljivo priopćiti. "Da vidimo
razumijete li ovu riječ, profesorice. Dobro pazite, može: Pepito."
Giaccijeva je problijedjela. Nije željela vjerovati svojim ušima.
Step se odmaknuo. "Vidim da ste shvatili taj pojam. Dakle, lijepo se
ponašajte, profesorice, i vidjet ćete da neće biti problema. U životu samo
treba pronači odgovarajuće riječi, zar ne? Zapamtite: Pepito."
Ostavio ju je tako, nasred dvorane, blijedu, još stariju no što je bila, s
jednom jedinom nadom. Da ništa nije istina. Giaccijeva je otišla ravnatelju,
zamolila dopuštenje da ode, otrčala kući i kad je stigla, gotovo ju je bilo
strah ući. Otvorila je vrata. Ništa se nije čulo. Ništa. Obišla je sve prostorije
unezvjereno vičući, dozivajući psa imenom, i klonula na stolac. Još
umornija i još više sama no što se već svakodnevno osjećala. Na vratima se
pojavio vratar.
"Profesorice, kako ste? Strašno ste blijedi. Slušajte, danas su u vaše ime
došla dva momka da odvedu Pepita u šetnju. Ja sam im otvorio. Dobro sam
postupio, nisam li?" Giaccijeva ga je netremice promatrala. Kao da ga nije
vidjela. Zatim je bez mržnje, pomirena sa sudbinom, prepuna tuge i
melankolije, potvrdno kimnula glavom. Što je taj čovjek mogao znati?
Mladi su zli. Giaccijeva je gledala kako vratar odlazi i zatim s naporom
ustala sa stolca i otišla zatvoriti vrata. Čekaju je dani samoće u tom velikom

stanu bez Pepitova laveža. Kako čovjek može pogrešno procijeniti druge
ljude. Babi joj se činila jednom ponosnom i pametnom djevojkom, možda
ne previše učenom, ali ne tako lošom da bi postupila na ovakav način.
Otišla je u kuhinju pripremiti nešto za jelo. Otvorila je hladnjak. Uz njezinu
salatu nalazila se već pripremljena hrana za Pepita. Briznula je u plač. Sad
je doista sama. Sad je definitivno izgubila.

og poslijepodneva Paolo je rano prestao raditi. Sav sretan ušao je u
kuću. Najednom je začuo lajanje. Otišao je u salon. Na njegovom
turskom sagu mali pas bijelog krzna mahao je repom. Ispred njega bio
je Pollo s drvenom žlicom u ruci.
"Spreman? Hajde!" Pollo je bacio žlicu na sofu. Pas se nije ni okrenuo, ni
najmanje zainteresiran gdje je završio taj komad drveta. Radije je zalajao.
"Kurac, zašto ne pali? Ovaj pas ne funkcionira! Uzeli smo manjkavog
psa! Zna samo lajati." Na obližnjem naslonjaču, Step prestane čitati novi
"Totem Comic".
"Pa to nije lovački pas. Nije predviđen za to, shvaćaš? Što hoćeš od
njega?"
Step opazi brata. Paolo je stajao na vratima sa šeširom još uvijek na
glavi.
"O, Pa', bog, kako si? Nisam te čuo. Kako si se danas vratio tako rano?"
"Ranije sam završio. Što radi ovaj pas u mojoj kući?"
"Novi je. Uzeli smo ga Pollo i ja, pola-pola. Sviđa ti se?"
"Ni najmanje. Ne želim ga vidjeti ovdje. Gledaj." Približio se sofi. "Sva
je puna bijelih dlaka."
"Pa', nemoj biti tako umišljen. Bit če u mojoj polovici kuće."
"Molim?"
Pas je zamahao repom i zalajao.
"Vidiš, njemu se ovdje sviđa!"
"Već me budiš ti kad se vratiš kući, kako će tek biti s ovim psom koji
stalno laje. O tome nema ni govora."
Paolo srdito ode. Pollo izvije lice u neobičnu grimasu. "U kurac, naljutio
se." Zatim mu na pamet padne jedna zamisao. Zaurla tako da ga se čulo i u
drugu sobu.
"Paolo, za onih tristo somova koje ti dugujem ... ja ću ga odnijeti."

Step prasne u smijeh i vrati se svom "Totem Comicu". Paolo se pojavi na
vratima.

"Dogovoreno. Te novce ionako ne bih nikad vidio, barem ćeš mi skinuti s
vrata ovog psa. Usput, Step, može li se znati gdje su završili moji keksi s
maslacom? Prekjučer sam ih kupio za doručak, ali su nestali."

Step se pravio lud. "Valjda ih je Maria pojela. Ja ih nisam uzeo, znaš da
ih ne volim."

"Ne znam kako, ali što god da se dogodi, uvijek je Maria kriva. Zašto
onda ne potjeramo tu Mariju, što kažeš? Radi samo štetu ..."

Pollo se umiješa. "Šališ se? Maria je legenda. Peče fenomenalne torte s
jabukama. Na primjer, ona neki dan ..."

"Dakle, vi ste je pojeli, znao sam!"
Step pogleda na sat. "K vragu, kako je kasno. Moram van." I Pollo
ustane. "I ja moram ići." Paolo ostane sam u salonu. "A pas?"
Prije no što je izašao, Pollo je još imao vremena odgovoriti. "Svratit ću
po njega kasnije."
"Slušaj, ili ga nosi sa sobom ili mi daj onih tristo tisuća lira."
Vrata su se zatvorila. Paolo pogleda psa. Nasred salona, mahao je repom.
Čudno da se još nije popišao na njegov sag. Zatim otvori svoju kožnu
torbu za spise i izvadi iz nje novu kutiju engleskih keksa s maslacom.
Osvrne se oko sebe. Gdje bi ih mogao spremiti? Odabere ormarić u dnu
salona, onaj u kojem je držao omotnice i pisma.
U ovoj kući nitko nikad ne piše. Ondje će ih Step teško pronači. Sakrije
ih ispod još neotvorenog paketa omotnica. Kad se uspravio, opazio je da ga
pas promatra. Odmjeravali su se tako neko vrijeme. Možda su mi ovoga
namjerno ostavili. Postoje psi koji traže tartufe. Možda je ovo pas koji traži
kekse. Načas, glupo, nije više bio tako siguran u odabrano skrovište.

abi je sjedila iza Stepa. Obraz je položila na njegovu jaknu, vjetar joj
je nosio pramenove kose. "Onda, kako je danas bilo u školi?"

"Super. Imale smo dva slobodna sata. Nije bilo Giaccijeve. Ima
obiteljskih problema. Osim toga, ako mi imamo problema s njom, zamisli
njezinu obitelj ..."

"Vidjet ćeš da će uskoro sve ići bolje. Imam neki predosjećaj." Babi nije
dobro shvatila značenje tih riječi i odlučila je promijeniti temu.

"Jesi li siguran da mi neće naškoditi?"
"Sto posto! Svi je imaju. Jesi li vidjela kako je moja velika. Da škodi, bio
bih mrtav, ne bih li? Ti ćeš si dati napraviti jednu malecku. Nećeš ni
primijetiti."
"Nisam rekla da ću to učiniti. Rekla sam da ću vidjeti."
"U redu, kako želiš, ako ti se ne svidi, nemoj je dati napraviti, u redu?"
Babi nije odgovorila. Step je zaustavio motor. "Evo nas, stigli smo."
Hodali su uskom ulićicom. Na tlu je bilo pijeska. Nanio ga je vjetar,
ukravši ga obližnjoj plaži. Bili su u Fregeneu, ribarskom selu. Babi se načas
upita nije li luda.
Tko zna što bi njezini rekli da je otkriju. Mora je dati napraviti na
skrivenom mjestu. Ali gdje? Na nekom prilično skrivenom mjestu, ali ne
previše skrivenom. U osnovi, onaj tko će joj to napraviti, morat će je vidjeti.
Moj Bože, idem se tetovirati, pomisli. Zamislila je što bi se dogodilo da
njezina majka otkrije tetovažu. Odmah bi počela urlati. Njezina majka
stalno urla.
Step joj se nasmiješi. "Razmišljaš gdje da je daš napraviti?"
"Još uvijek razmišljam bih li je uopće dala napraviti."
"Daj, moja ti se silno svidjela kad si je vidjela. Osim toga, ima je i
Pallina, zar ne?"

"Da, znam, ali kakve to ima veze? Ona si ju je napravila sama kod kuće,
iglom i henom."

"Ovako je mnogo bolje. S mašinicom je u boji ... Totalna fora."
"Jesmo li sigurni da će je sterilizirati?"
"Naravno, što ti pada na pamet?"
Babi pomisli kako ne uzima droge, nikad nije vodila ljubav. Stvarno bi
bio najgori peh da dobije SIDU tetoviranjem.
"Evo, tu smo."
Step se zaustavi pred svojevrsnom kolibom. Vjetar je lepršao trskom koja
je prekrivala limeni krov. Prozorsko staklo bilo je oslikano. Vrata su bila od
tamnosmeđeg drveta. Djelovala su kao od čokolade. Step ih otvori.
"John, slobodno uđem?"
"Hej, Step, uđi."
Babi je ušla za njim. Bojažljivo je zatvorila vrata. Zapahnuo ju je snažan
miris alkohola. Barem ga ima, sad još treba vidjeti koriste li ga. John je
sjedio na nekom tronošcu i radio na ramenu jedne plavokose djevojke koja
je sjedila na klupi ispred njega. Čulo se brujanje neke mašinice. Babi je
podsjetilo na onaj bušilice kod zubara. Ponadala se samo da ne boli
jednako. Djevojka je gledala ispred sebe. Možda ju je boljelo, ali to nije
željela pokazati. Jedan momak, naslonjen na obližnji zid, prestao je čitati
svoj "Corriere dello Sport".
"Boli li te?"
Djevojka krajnje svijetle kože i spuštene naramenice majice slabašnim je
glasom odgovorila.
"Ne."
"Ma daj, sigurno te boli."
"Rekla sam ti da ne boli."
Momak je nastavio čitati novine. Činilo se da je gotovo ozlojeđen što nju
ne boli. Možda je njega boljelo.
Babi se osvrne oko sebe. Na zidove su bili pričvršćeni papiri sa
svakojakim dezenima: ptice, ribe, leptiri, zmajevi, tigrovi. Malo niže, iznad
stola prepunog bočica svih boja, nalazile su se neke fotografije. John se
fotografirao sa svojim netom istetoviranim mušterijama. Vidjele su se lijepe
plavokose djevojke, čudni mišićavi tipovi dugih kosa. Svatko od njih
smiješio se pokazujući tetovažu na svom tijelu. Na jednoj malo većoj
fotografiji, jedan je mišićavi muškarac obrijane glave prekrio leđa
ogromnim plavim zmajem. Malo niže, jedan je tip na grudima pokazivao

istu ružu kakva je bila i na spremniku njegova motora. Svi su izgledali
sretni što su se tetovirali. Babi pogleda onu plavokosu djevojku na kojoj je
John radio. Kako to da se ona ne smiješi? Imala je čudan izraz lica. U
jednom trenutku, gotovo je iskrivila lice u bolnu grimasu. Da je sad
fotografira, John ne bi znao gdje staviti njezinu fotografiju.

"Evo, gotovo." John je odmaknuo aparatić i približio se ramenu kako bi
bolje promotrio svoj rad. "Savršeno!"

Djevojka je uzdahnula od olakšanja. Izdužila je vrat kako bi vidjela je li i
sama oduševljena kao John. Babi i Step su se znatiželjno približili. Onaj
momak je prestao čitati i nagnuo se prema djevojci. Svi su se nijemo
promatrali. Djevojka je potražila malo odobravanja.

"Je li lijepa?"
Leptir u tisuću boja blistao je modrikast na njezinom ramenu. Koža je
bila malo natečena. Još svježa boja, pomiješana s crvenilom krvi, djelovala
je naročito sjajna.
"Prelijepa", s osmijehom joj je odgovorio onaj koji je zacijelo bio njezin
dečko.
"Veoma lijepa." I Babi je odlučila dati joj malo zadovoljštine. "Evo, drži,
stavi ovo." John joj na rame stavi ljepljivu gazu. "Moraš je čistiti svako
jutro nekoliko dana. Vidjet ćeš da se neće inficirati!" Djevojka stisne zube i
udahne kroz usta, a zatim uzdahne.
Babi se nasmiješi. Jedno je bilo sigurno. Barem nakon svega, John koristi
alkohol.
Onaj momak izvuče sto tisuća lira i plati. Zatim se nasmiješi i zagrli
svoju netom tetoviranu djevojku.
"Jao! To me boli!"
"Oh, oprosti, draga." Nježno je uhvati malo niže i izađe s njom iz te lažne
kolibe pitajući se je li je doista boljelo ili se jednostavno prva osvetila.
"Onda, Step, daj da vidim kakva je tvoja tetovaža ..." Step podigne desni
rukav jakne. Na mišiću njegove nadlaktice pojavi se orao crvenog,
rasplamsanog jezika. Step pomakne ruku poput pijanista. Njegove tetive
zatitraju ispod kože dajući život velikim krilima orla.
"Baš je lijepa." John je zadovoljno promatrao svoje djelo. "Trebalo bi je
malo doraditi ..."
"Možda jedan od ovih dana. Danas smo ovdje zbog nje."
"Ah, zbog ove lijepe gospođice. Što bi ona željela?"

"Kao prvo, ne bih željela patiti, a zatim ... sterilizirate li svaki put taj
aparatić?"

John je umiri. Izvuče igle i pred njezinim očima ih opere alkoholom.
Njezina dva krupna nebeskoplava oka pratila su svaku i najmanju radnju,
sve zabrinutija zbog fatalnog trenutka koji se približavao.

"Jesi li već odlučila gdje želiš tetovažu?"
"Htjela bih na nekom mjestu gdje se neće vidjeti. Ako je moji primijete,
boljet će."
Pokajala se zbog tih riječi. Možda će svejedno boljeti. Odluči ne misliti o
tome.
"U redu", nasmiješi se John, "radio sam neke na stražnjici, druge na
glavi. Jednom je došla jedna Amerikanka koja je inzistirala da je tetoviram
na, no da, ukratko ... shvatila si gdje, zar ne? Prije toga se morala i obrijati!"
John je prasnuo u smijeh pokazujući odvratne žute zube. Babi ga je
zabrinuto pogledala. Moj Bože, pa on je manijak.
"Johne." Iza njezinih leđa začuo se oštar Stepov glas. John je odmah
promijenio izraz lica.
"Da, oprosti, Step." Sad se obratio Babi profesionalnije. "Dakle, ne znam,
mogli bismo je napraviti na vratu, ispod kose, ili na listu noge ili boku."
"Eto, na boku će biti super."
"Samo što na boku treba nešto malo. Ništa posebno jer pretpostavljam da
treba ostati prekriveno rubom gaćica ili ispod kupaćeg kostima." Ovaj put u
njegovom glasu nije bilo ničeg sugestivnog.
"Oh, ali ja i želim nešto jednostavno. Nešto šareno, veselo."
"Evo, izaberi između ovih." John izvuče ispod stola debelu knjigu. Babi
je počne prelistavati. U njoj je bilo lubanja, mačeva, križeva, revolvera, svih
strašnih crteža. John je ustao i zapalio Marlboro. Shvatio je da će potrajati.
Step je sjeo pokraj Babi. "Ova?" Pokazao je na jednu nacističku svastiku na
bijeloj zastavi.
"Ma daj!"
"Pa, ne izgleda loše ..."
"A ova?" Pokaže joj na veliku zmiju ljubičastih boja i usta otvorenih u
napadu. Babi mu ni ne odgovori. Nastavi prelistavati debelu knjigu. Brzo je
prelazila pogledom preko uzoraka, nezadovoljna, kao da je već znala da
neće pronači ništa što joj se sviđa. Svako toliko, Step ju je prekidao
predlažući joj neki grozan uzorak. To ju je još više nervoziralo. Na kraju je

Babi okrenula i zadnju stranicu, onu od tvrde plastike, i zatvorila knjigu.
Zatim je pogledala Johna.

"Ne, ništa mi se ne sviđa."
John povuče dim cigarete i ispuhne dim pućkajući. Baš kao što je
predvidio.
"U redu, morat ćemo nešto smisliti. Bi li ti se sviđao jedan leptir kao što
je onaj koji sam napravio onoj djevojci maloprije?" Babi nabere nos.
"Ruža?" Babi odmahne glavom.
"Cvijet općenito, ne?"
"Ne znam ..."
"Dijete moje, pomozi nam ili bismo ovdje mogli ostati i cijelu noć. U
sedam imam drugi dogovor."
"Ali ne znam. Željela bih nešto pomalo neobično." John se ushodao
prostorijom. Zatim se zaustavio. "Jednom sam jednom tipu na ramenu
istetovirao bocu Coca-Cole. Super je ispala. Bi li ti se ona svidjela?"
"Meni se Coca-Cola ne sviđa."
"Onda, Babi, reci nešto što ti se sviđa."
Step je pokušao pomoći.
"Pijem samo jogurt. Ne mogu valjda dati istetovirati jogurt na boku!"
Na kraju su pronašli rješenje. Predložio ga je Step. John se suglasio, a i
Babi se silno svidjelo. John se odmah bacio na posao. Bilo je veoma
naporno. Kao prvo, zato što Babi nije željela skinuti traperice, a kao drugo
zato što se bojala običnog uboda, a kamoli na stotine njih jedan za drugim, i
to električnim aparatićem. John joj je pričao o svemu i svačemu samo kako
bi bila mirna. Svoje najapsurdnije uspomene, o ljudima koji su se tetovirali
po glavi, po kapcima. Jedan čak na "onoj stvari". Ispričao joj je kako su
Step i Pollo došli da ih tetovira. Step je bio miran da mirniji nije mogao biti,
ali Pollo je bio prava katastrofa. Sasuo je dva piva jedno za drugim i kao da
to nije bilo dovoljno, htio je popušiti džoint, on koji nikad nije pušio. Istina,
to je bilo prije hrpetinu godina i bili su mali, ali Pollo se istinski bojao. Na
kraju je, posve smućen, odlučio da mu se njegova tetovaža više ne sviđa.
Počeo se jadati da je želi ukloniti. John mu je rekao da je to nemoguće, ali
Pollo ništa, nije se dao dozvati pameti. Sav napušen, prevrnuo je bočice s
bojama, s otopinama, sve uvezene s Balija, tvrdio je John. Pollo je izašao
odande s dvjesto pedeset tisuća lira manje u novčaniku i crvenim
istetoviranim srcem na grudima na kojem je pisalo "mama". Babi je
prasnula u smijeh. Pakosno se upitala je li Pallina vidjela tu tetovažu. Načas

je zaboravila bockanje na boku. Zatim se ponovno uozbiljila čuvši zvuk
aparatića. Postojala je mogućnost da će je boljeti i vjerovala je da će tu
mogućnost otkloniti bude li napeta. Sjetila se kako je bilo kad je bušila uši,
naravno s Pallinom.

Onog podmetača iza ušne resice i hladnog leda da ništa ne osjeti. A ipak
je osjetila, itekako! A sad je došla istetovirati se, s njim. Nasmiješila mu se.

"Je li sve u redu?"
"Super." Step je odlučio osvetiti svog prijatelja Polla. Ispričao joj je
pravu priču o Johnu, Kinezu zelenih očiju. Svi su ga tako zvali i on se silno
pravio važan svojim azijatskim podrijetlom. Predstavljao se kao Azijat
okružujući se kineskim stvarima. A zapravo je bio iz Centocelle. Hodao je s
nekom ženskom iz Ostije koja mu je čak rodila sina kojeg je nazvao Bruce,
u čast svom idolu. John je nosio rep samo zato što mu se često nije dalo
prati kosu. Zapravo mu je ime bilo Mario i tetovaže je naučio raditi u
zatvoru. One bademaste oči bile su samo kratkovidnost drugog stupnja
ispravljena jeftinim lećama. Mario, ili bolje rečeno John, prasnuo je u
smijeh. Step je platio pedeset tisuća, Babi provjerila svoju tetovažu. Ispala
je savršeno. Malo kasnije, na motoru, otkopčala je prvi gumb traperica,
spustila gazu i ponovno je sretno pogledala. Step je to zamijetio.
"Sviđa ti se?"
"Jako."
Na njezinoj nježnoj koži, još bolno natečenoj, netom rođeni orlić, jednak
onome Stepovom, dijete iste ruke, uživao je na svježem vjetru sumraka.

Zazvonilo je zvono na ulaznim vratima. Paolo je otišao otvoriti. Pred njim
se pojavio gospodin otmjena izgleda.

"Dobra večer, tražim Stefana Mancinija. Ja sam Claudio Gervasi."
"Dobra večer, moj brat nije kod kuće."
"Znate li kad će se vratiti?"
"Ne, ništa ne znam, ništa nije rekao. Ponekad ne dođe ni na večeru, vrati
se tek kasno navečer."
Paolo pogleda tog gospodina. Tko zna kakvog je posla imao sa Stepom.
Dolazi nevolja, pomisli. Vjerojatno je ponovno nekoga isprebijao, kao i
obično.
"Slušajte, ako želite, slobodno uđite, možda se brzo vrati ili nazove."
"Hvala."
Claudio uđe u salon. Paolo zatvori vrata. Više nije mogao izdržati.

"Oprostite, mogu li vam ja kako pomoći?"
"Ne, htio sam razgovarati sa Stefanom. Ja sam Babin otac."
"Ah, shvaćam." Paolo se pristojno nasmiješi. Zapravo ništa nije shvaćao.
Nije imao ni najblažeg pojma tko je ta Babi. Djevojka, pomisli, nije riječ o
tučnjavi. Još gora nevolja. "Ispričajte me na sekundu." Paolo izađe iz sobe.
Ostavši sam, Claudio se osvrne oko sebe. Priđe nekim posterima na zidu,
zatim izvuče kutiju cigareta i jednu zapali. Čitava ova priča ima barem
jednu prednost. Može mirno pušiti. Međutim, kako čudno, ovo je brat tog
Stefana, tog Stepa koji je prebio Accada, a ipak izgleda kao jedan posve
pristojan mladić. Možda situacija ipak nije tako loša. Raffaella pretjeruje
kao i obično. Možda nije vrijedilo truda dolaziti. To su mladenačka posla.
Sama od sebe će se srediti. Mladenačka ljubav. Možda Babi brzo prođe.
Osvrne se tražeći pepeljaru. Ugleda je na stoliću iza sofe. Priđe joj kako bi
otresao pepeo.
"Pazite."
Claudio se okrene. Paolo je stajao na vratima s krpom u ruci.
"Oprostite, ali hodate baš ondje gdje se pas pomokrio."
U jednom kutu salona pojavi se mali pas bijele dlake. Zalaje gotovo
sretan zbog svog podviga. Paolo odmahne glavom. "Priča mog života."
Zatim s uzdahom baci onu krpu na pod iza sofe.

Step i Babi se zaustave u dvorištu ispred zgrade. Babi pogleda na njihovo
parkiralište. Bilo je prazno.

"Moji se još nisu vratili. Želiš li svratiti načas?"
"Da, može. Tako ću nazvati brata, želim znati treba li mu što."
Telefon zazvoni. Paolo se javi.
"Halo?"
"Bog, Pa'. Kako je? Je li Polio došao po psa?"
"Ne, taj kreten od tvog prijatelja još nije došao. Čekat ću još deset minuta
i nakon toga izbaciti psa."
"Nemoj biti takav. Znaš da se životinje ne smiju zlostavljati.
Radije ga izvedi van da se popiški."
"Već učinjeno, hvala na pitanju."
"Ideš, kako si ti vidovit, stvarno si fora, buraz."
"Nisi shvatio. On je to već učinio i smočio cijeli turski sag!"
Paolu je od slike o sebi kao krajnje učinkovitom menadžeru draža bila
ona o običnom pehistu s krpom u ruci, pognutom kako bi obrisao pseću

mokraću. Sve kako bi se Step osjećao krivim. Ali, nije upalilo. S druge
strane linije začuo se grohotan smijeh.

"Ne vjerujem!"
"Vjeruj! Ah, slušaj. Ovdje te čeka jedan gospodin."
Paolo se okrene prema zidu nastojeći da ga se što manje čuje. "Babin
otac. Što je bilo, nešto se dogodilo?"
Step se iznenađeno okrene prema Babi. Ona ga, shvativši da se događa
nešto neobično, znatiželjno pogleda.
"Ozbiljno?"
"Da, Misliš da se šalim s tobom, i uz to o takvim stvarima ...
Onda, što se događa?"
"Ništa, reći ću ti kasnije."
Step se nasmiješi i nastavi razgovor. "Daj mi ga."
Paolo ispruži slušalicu prema Claudiju.
"Gospodine Gervasi, baš imate sreće. Na liniji je moj brat."
Claudio ustane sa sofe. Hodajući prema telefonu, upita se je li doista
sretnik. Možda bi bilo bolje da ga nije pronašao. Pokuša se javiti sigurnim,
dubokim glasom.
"Halo?"
"Dobra večer. Kako ste?"
"Dobro, Stefano. Slušaj, htio bih razgovarati s tobom."
"U redu, o čemu ćemo razgovarati?"
"O jednoj osjetljivoj stvari."
"Ne možemo li o tome telefonom?"
"Ne. Bilo bi mi draže da se nađemo i razgovaramo licem u lice."
"U redu. Kako želite."
Claudio uzdahne od olakšanja. Zasad sve ide kako treba.
"Gdje se možemo naći?"
"Ne znam, vi recite."
"Nećemo se dugo zadržati. Gdje si ti sad?"
Stepu je došlo da se nasmije. Ne bi baš bilo zgodno da mu kaže da je u
njegovom stanu.
"Kod prijatelja. Blizu Ponte Milvio."
"Mogli bismo se vidjeti ispred crkve Santa Chiara, znaš li gdje je?"
"Znam. Ali ja ću vas čekati kod onog hrasta ispred. Tako mi je draže.
Znate na što mislim? Tamo je kao neki vrt."
"Da, znam ga. Dakle, vidimo se ondje za četvrt sata."

"Dogovoreno. Dajte mi još brata na telefon, molim vas."
"Da, odmah."
Paolo je čitavo vrijeme ostao u blizini i prisluškivao. Claudio mu je
pružio slušalicu.
"Želi vam još nešto reći."
"Da, Step, reci."
"Paolo, nadam se da me nisi osramotio. Jesi li ga ugodno smjestio?
Molim te, strašno mi je stalo do toga. On je jedna važna osoba. Zamisli,
njegova kćerka je pojela sve tvoje kekse s maslacom ..."
"Ali stvarno ..." Paolo nije imao vremena odgovoriti mu. Step je već
spustio slušalicu.
Claudio je bio u blizini, spreman izaći.
"Ispričavam se, ali sad moram poći. Doviđenja."
"Ah, naravno, ispratit ću vas."
"Nadam se da ćemo se uspjeti vidjeti u mirnijim okolnostima."
"Naravno." Rukovali su se. Paolo je otvorio vrata. Upravo u tom času
stigao je Pollo.
"Bog, došao sam po psa."
"Hvala Bogu, već je i bilo vrijeme."
"Dakle, pozdravljam vas."
"Doviđenja."
Claudio ode.
Pollo je zbunjeno promatrao tog gospodina.
"Tko je to bio?"
"Otac neke Babi. Došao je potražiti Stepa. Što se dogodilo?
Tko je ta Babi?"
"Trenutačna ženska tvog brata. Gdje je pas?"
"U kuhinji." Pollo ode po psa. Paolo znatiželjno krene za njim.
"Zašto želi razgovarati sa Stepom? Postoji li neki problem?"
"Otkud bih ja znao?" Pollo se nasmiješi ugledavši psa.
"Dođi, Arnolde, idemo." Odnedavna prekršten psić potrči mu ususret,
lajući. Između njih dvojice očito je postojala određena simpatija, ili je psu
novo ime bilo draže od staroga, Pepito.
Možda Giaccijeva nikad nije shvatila da je njezin ljubimac u svojoj Brži
opaki frajer. Pollo je podigao psa u naručje i zaputio se prema vratima.
Paolo ga je zaustavio. "Čuj, nije valjda da je ta Babi ..." Zamahnuo je
rukom preko svog već dovoljno ispupčenog trbuha.

Pollo ga je pogledao u nevjerici.
"Trudna? Možeš zamisliti. Koliko sam shvatio, Stepu to ne bi pošlo za
rukom osim ako je Duh Sveti."
I tako je otišao, s psom u naručju i ponekom drugom zabavnom
prostotom na usnama.

"Hej, Babi, bog, moram ići!" Step je uhvati u naručje.
"Kamo? Ostani još malo."
"Ne mogu. Imam dogovor."
Babi se istrgne iz njegovog naručja.
"Da, znam s kim ćeš se vidjeti. S onom strašnom gnjavatoricom, onom

brinetom. Zar još nije shvatila? Nisu joj bile dovoljne batine koje je dobila
od mene?"

Step se nasmije i ponovno je zagrli. Babi mu se pokuša oprijeti. Malo su
se natezali, ali je Step lako pobijedio i poljubio je. Babi je ostala čvrsto
stisnutih usana. Na kraju je prihvatila slatki poraz. Zatim ga je ugrizla za
jezik.

"Jao."
"Odmah mi reci s kim izlaziš."
"Nikad ne bi pogodila."
"Ne s onom koju sam ranije spomenula, je li tako?"
"Tako je."
"Poznajem tu osobu?"
"Jako dobro. Oprosti, ali najprije me pitaj je li žena ili muškarac."
Babi nestrpljivo frkne nosom. "Je li žena ili muškarac?"
"Muškarac."
"Već sam mirnija."
"Nalazim se s tvojim ocem."
"Mojim ocem?"
"Došao me je potražiti doma. Kad sam nazvao, bio je ondje.
Dogovorili smo se naći na Trgu Giochi Delfici."
"Što hoće moj otac od tebe?"
Step navuče jaknu.
"Ne znam. Ali kad saznam, nazvat ću te i reći ti. Dobro?"
Prepotentno ju je poljubio. Ona mu je to dopustila, još uvijek iznenađena
i zapanjena tom viješću. Step se brzo spustio stubama preskačući zadnje
stube. Babi je gledala kako nestaje u stubištu. Zatim se vratila u stan.

Nijema, iskreno zabrinuta. Pokušala je zamisliti njihov susret. Gdje će
razgovarati? O čemu? Što će se dogoditi? Zatim se, misleći ponajviše na
svog oca, ponadala da se neće potući.

ad je Claudio stigao, Step je već bio ondje, sjedio na rubu zidića, i
čekao ga pušeći cigaretu. Claudio se parkirao u blizini i izašao iz
automobila.
"Zdravo."
"Dobra večer, Stefano." Rukovali su se. Zatim je i Claudio zapalio
cigaretu kako bi se osjećao ugodnije. Međutim, nije postigao željeni
rezultat. Momak je bio čudan. Sjedio je i nijemo se smješkao, netremice ga
promatrajući u onoj svojoj tamnoj jakni. Bio je drugačiji od brata. Između
ostaloga, mnogo krupniji, pomisli Claudio. U jednom trenutku tek što nije
sjeo na zidić pokraj njega, ali se nečeg naglo sjetio. Ovaj momak je
isprebijao njegovog prijatelja Accada, razbio mu nos. Sad hoda s njegovom
kćerkom. Ovaj momak je opasan tip. Tisuću bi puta radije razgovarao s
njegovim bratom.
Claudio je ostao stajati. Step ga je znatiželjno pogledao. "Onda, o čemu
ćemo lijepom razgovarati?"
"Pa, eto, Stefano. U mojoj kući u zadnje vrijeme ima problema."
"Da samo znate koliko ih ima kod mene ..."
"Da, znam, međutim vidiš, mi smo ranije imali veoma mirnu obitelj.
Babi i Daniela su dvije dobre djevojke."
"Istina. Babi je stvarno djevojka na mjestu. Slušajte, Claudio, bismo li
mogli prijeći na ti? Općenito baš ne volim previše govoriti, a ako uz to još
moram misliti na sve one `vi', tad mi razgovor postaje nemoguć."
Claudio se nasmiješi. "Naravno." U osnovi, ovaj momak nije antipatičan.
Ako ništa drugo, još nije stavio ruke na njega. Step siđe sa zidića. "Čuj,
zašto ne bismo negdje sjeli? Tako ćemo ugodnije razgovarati i možda nešto
popiti."
"U redu. Kamo idemo?"

"Ovdje blizu je jedan lokal koji su otvorili neki moji prijatelji. Bit će nam
kao da smo kod kuće, nitko nas neće gnjaviti." Step sjedne na svoj motor.
"Slijedi me."

Claudio uđe u automobil. Bio je sretan. Njegova se misija pokazivala
lakšom no što je predviđao. Sva sreća, pomisli. Vozio je za Stefanom prema
Farnesini. Na mostu Milvio skrenuli su udesno. Claudio je dobro pazio da
ne izgubi ono crveno stražnje svjetlo koje je jurilo kroz noć. Da se to
dogodi, Raffaella mu nikad ne bi oprostila. Step se svako toliko okretao
kako bi provjerio vozi li Claudio još uvijek iza njega. Srećom, pomisli, nije
jedan od onih koji se zalijepe za volan i užasavaju papučice gasa. Malo
kasnije, zaustavili su se u jednoj uličici iza Trga Clodio. Step je pokazao
Claudiju prazno mjesto na koje se može parkirati, a sam ostavio motor tik
ispred ulaza u Four Green Fields. Spustili su se u podrum. Vladala je velika
zbrka. Mnogi mladi sjedili su na visokim tronošcima ispred dugog drvenog
šanka. Drugi, od kojih neki stariji, razgovarali su oko okruglih drvenih
stolova raštrkanih posvuda. Zidovi su bili prekriveni smeđim zastorima, a
svjetliji stupovi razbijati veliku dvoranu. Svuda naokolo slike i grbovi piva
iz raznih zemalja. Jedan tip s tankim naočalama i raščupanom kosom
mahnito se vrtio iza šanka pripremajući voćne koktele i obične džin-tonike.

"Bog, Antonio."
"Oh, bog, Step. Što da ti donesem?"
"Ne znam, sad ćemo odlučiti. Što ćeš ti?"
Dok su sjedali, Claudio se sjetio da nije ništa jeo. Odlučio je zadržati se
na nečem laganom.
"Martini."
"Jedno lijepo svijetlo pivo i jedan martini."
Sjeli su za stol u dnu prostorije, s lijeve strane gdje je bilo manje gužve.
Gotovo odmah im je prišla jedna prekrasna djevojka kože boje ebanovine
po imenu Francesca. Donijela je ono što su naručili i zadržala se malo
popričati sa Stepom. On ju je predstavio Claudiju koji se pristojno rukovao
s njom i ustao od stola. Francesca se iznenadila.
"Ovo je prvi put da ovamo dolaziš s jednom ovakvom osobom."
Zadržala je Claudijevu ruku u svojoj malo duže no što je uobičajeno.
On ju je pogledao pomalo zbunjeno. "Je li to kompliment?"
"Naravno!"
"Vi ste jednostavno očaravajući." Francesca se nasmije. Duga
gavranocrna kosa veselo zapleše ispred njezinih predivnih bijelih zubiju.

Zatim se senzualno udalji, dobro znajući da će je promatrati.
Claudio sjedne dobro pazeći da mu sako ne završi ispod hlača. Odluči da

je neće razočarati. Step to zamijeti.
"Ima lijepu guzu, zar ne? Brazilijanka je. Brazilijanke imaju fenomenalne

guzice. Barem tako kažu. Ne znam je li to istina jer u Brazilu još nisam bio,
ali ako su sve kao Francesca ..." Step zabavljeno strusi pola piva.

"Da, doista je veoma zgodna." Claudio otpije svoj martini pomalo
ozlojeđen što je ta njegova misao bila tako očita.

"Onda, o čemu smo ono govorili? Ah, da, da je Babi doista super
djevojka. To je istina."

"Eto, ukratko, Raffaella, moja supruga ..."
"Znam, upoznao sam je. Učinila mi se odlučnom ženom."
"Da, takva je." Claudio iskapi svoj martini. I u ovome se u cijelosti
slagao sa Stefanom. Dapače, istini za volju, Raffaella je prilično teška
osoba, ali odluči to ne spominjati. Ta je njegova odluka bila nagrađena.
Upravo u tom trenutku, Francesca je ponovno prošla. Namjestila je kosu
smijući se i dobacila provokativan pogled prema njihovom stolu.
"Uspio si, Claudio, ha? Čuj, da popijemo još nešto?" Nije mu dao
vremena da odgovori. "Antonio, može još jedno pivo?" Zatim se okrene
Claudiju. "Što ćeš ti?"
"Ne hvala, neću ništa ..."
"Kako nećeš ništa, daj ..."
Claudio zaključi da barem zasad nije baš uputno proturječiti mu.
"U redu, i ja ću jedno pivo."
"Dakle, dvije pive i malo maslina, pokoji krumpirić, ukratko, donesi nam
nešto za grickanje."
Malo kasnije stiglo je sve što je naručio. Claudio je bio malo razočaran.
Narudžbu nije donijela Francesca, već jedan ružni tip, crni debeljko
dobrodušna lica. Step je pričekao da se udalji.
"I on je Brazilijanac. Ali posve druga priča, zar ne?" Nasmiješili su se
jedan drugome. Claudio je kušao svoje pivo. Bilo je dobro i hladno.
Progutao ga je. Stefano je simpatičan momak. Možda simpatičniji od brata.
Dapače, bez daljnjega. Otpio je još malo piva.
"Ukratko, Stefano, moja je supruga veoma zabrinuta za Babi. Znaš, u
završnom je razredu i ima maturu."
"Da, znam. Znam i za priču s onom profesoricom i problemima koji su
nastali."

Step pomisli da je bolje ne spominjati novce koje su morali platiti.
Claudio je djelovao iznenađen. "Ah, znaš za to ..."

"Da, ali siguran sam da će se sve riješiti."
"I ja se nadam ..." Claudio otpije dugi gutljaj piva razmišljajući o onih
deset milijuna koje je morao iskrcati.
Step je pak pomislio na psa Giaccijeve i Pollove pokušaje da ga nauči da
mu donese bačene predmete.
"Vidjet ćeš, Claudio, sve će biti kako treba. Giaccijeva više neće gnjaviti
Babi. Taj problem više ne postoji, uvjeravam te."
Claudio se pokušao nasmiješiti. Kako će mu reći da je sad pravi problem
on?
Upravo u tom trenutku uđe skupina momaka. Dvojica od njih opaze
Stepa i krenu mu ususret.
"Bog, Step! Gdje si bio? Da samo znaš koliko smo te tražili, još uvijek
čekamo revanš."
"Imao sam posla."
"Trta, ha?"
Step kao da se ozlojedio. "Koji kurac govoriš? Strah od koga? Pa
razvaliti smo vas ... O čemu ti pričaš?"
"Hej, smiri se, nemoj se ljutiti. Nismo te više vidjeli. Osvojio si onu lovu
i nestao."
I drugi se momak malo ohrabrio.
"Koju ste kasnije popušili na zadnjoj kugli."
"Budite sretni što Pollo nije sa mnom. Da jest, odmah bih igrao u nju.
Nevjerojatno smo igrali, jedna rupa za drugom."
Dvojica momaka nisu baš djelovali uvjereno.
"Da, dobro." Otišli su na šank po pića. Step opazi da razgovaraju. Zatim
pogledaju prema njemu i počnu se smijati. Stepa je to izjedalo.
"Slušaj, Claudio, igraš li ti bilijar?"
"Nekoć sam često igrao, čak sam bio dobar. Ali već dugo nisam uzeo
štap u ruku."
"Daj, molim te, moraš mi pomoći. Ovu dvojicu ću pobijediti od šale.
Dovoljno je da ti namjestiš kugle. Ja ću se pobrinuti da završe u rupi."
"Oprosti, ali doista moramo razgovarati."
"Daj, razgovarat ćemo kasnije. Dobro?"
Claudio kimne. Možda će nakon partije bilijara biti lakše razgovarati s
njim ... A ako izgube? Radije nije razmišljao o tome. Step ustane i ode do

šanka do one dvojice momaka. "Prihvaćam. Antonio, otvori nam stol.
Odmah ćemo ponovno igrati u onu lovu."

"A s kim ćeš igrati, s onim ondje?" Jedan od dvojice momaka pokaže na
Claudija, koji je sjedio za stolom i dovršavao svoje pivo.

"Da, zašto, ne sviđa ti se?"
"Kako god ti želiš, ako si ti zadovoljan ..."
"Naravno, da je Polio ovdje, bila bi to posve druga priča. I vi to znate.
Zapravo ću vam darovati lovu. U redu?"
"Ne, ako moraš tako, nećemo igrati. Kasnije ćeš reći da smo pobijedili jer
nije bilo Polla."
"Vas dvojicu mogu pobijediti i sam."
"Kako da ne!"
Dvojica momaka se nasmiju. Step ih ozbiljno pogleda. "Želite li povećati
ulog? Hoćemo li igrati u dvjesto tisuća? Jeste li za? Ali samo jednu partiju
jer nemam vremena."
Ona dvojica se pogledaju. Zatim pogledaju Stepovog druga. Claudio je
sjedio u dnu dvorane i nelagodno se poigravao s kutijom Marlbora na stolu.
Možda ih je baš to uvjerilo.
"U redu, pristajemo, igrat ćemo." Momci uzmu kutiju s kuglama. Step
priđe Claudiju.
"Znaš igrati američki bilijar? Jedna partija, dvjesto tisuća. Daj, Claudio,
ništa ne brini. Njih dvojica su dva hvalisavca."
"Ne, Stefano, hvala. Bolje je da razgovaramo."
"Daj, odigrat ćemo samo jednu partiju. Ako izgubimo, ja ću platiti."
"Nije to problem ..."
"Što ćete, igrat ćete bilijar?" To je upitala Francesca. S osmijehom je
stala ispred Claudija, sa svim svojim brazilskim oduševljenjem.
"Doći ću vas gledati i navijat ću za vas. Bit ću pompon djevojka."
Step sa znatiželjom pogleda Claudija.
"Onda?"
"Ali samo jednu."
"Jupi! Idemo ih rasturiti." Claudio ubaci cigarete u džep i ustane sa
stolca. Francesca ga zabavljeno uhvati ispod ruke i svo troje se zapute u
susjednu prostoriju.
Kugle su već bile raspoređene na zelenoj čohi. Jedan od one dvojice
podigao je trokut. Drugi je stao u dno stola i razbio kugle preciznim
udarcem. Kugle svih boja raspršile su se po čohi nijemo se vrteći. Neke su

se sudarile kratko odjeknuvši i zatim malo pomalo zaustavile. Počeli su
igrati. Najprije jednostavnim udarcima, odmjerenim, zatim sve jačim,
pretencioznim, teškim. Claudija i Stepa dopale su prazne kugle. Step je prvi
ubacio u rupu. Drugi su odigrali dvije kugle, treća im se posrećila. Kad je
došao red na Claudija, odigrao je dugu kuglu. Nije bio u formi. Zbog toga je
preslabo udario i kugla se nije ni približila rupi. Ona dvojica su se
zabavljeno pogledala. Već su osjećali novac u džepu. Claudio je zapalio
cigaretu. Francesca mu je donijela whisky. Claudio je zamijetio da kao i sve
Brazilijanke ima male grudi, ali čvrste i uspravne ispod tamne majice. Malo
kasnije, ponovno je bio red na njega. Drugu je bolje odigrao. Dobro ju je
naciljao i preciznim udarcem ubacio u rupu. Bila je petnaestica, ona dvojica
su je ostavila sigurni da će promašiti. "U sridu!" Step ga lupne po ramenu.
"Super udarac!" Claudio ga pogleda s osmijehom, zatim strusi još jedan
gutljaj whiskyja i sagne se nad bilijarski stol. Usredotoči se. Lagano pogodi
bijelu malo nalijevo i pošalje je uz rub stola, nježno prema rupi. Savršen
udarac. Rupa. Ona dvojica se zabrinuto pogledaju. Francesca mu zaplješće.
"Bravo!" Claudio se nasmiješi. Vrškom jezika ovlaži modru kredu i brzo
prijeđe njome preko svog štapa.

"Da, nekoć sam stvarno bio dobar!" Nastavili su igrati. I Step je ubacio
nekoliko kugli u rupu. Ali ona dvojica imala su više sreće. Nakon
malobrojnih udaraca ostalo im je ubaciti u rupu samo jednu crvenu i zatim
jedinicu. Međutim, sad je bio red na Claudija. Na stolu su još bile dvije
odlučujuće prazne kugle. Claudio ugasi cigaretu. Uzme kredu i dok je
njome brzo prelazio preko vrha svog štapa, prouči situaciju. Nije baš bila
najbolja. Trinaestica je bila prilično blizu rupi u dnu stola, ali desetka je bila
gotovo na sredini stola. Morao bi savršeno pogoditi i ubaciti je u središnju
rupu s lijeve strane. Nekoć bi mu to možda uspjelo, ali sad ... Koliko već
godina nije igrao? Iskapi i zadnji gutljaj whiskyja. Dok je spuštao čašu,
susreo je Francescin pogled. Mnogo, barem onoliko koliko je naizgled
imala ova prekrasna djevojka. Osjetio je blagu omamljenost. Nasmiješio joj
se. Imala je kožu boju meda i onu tamnu kosu i veoma čulan osmijeh.
Istodobno je bila još uvijek nježna. Dao bi joj osamnaest godina. Načas je
pomislio da je možda pogriješio, da bi mogla imati i koju godinu manje.
Moj Bože, pomisli, mogla bi mi biti kćerka. Zašto sam došao ovamo? Kako
bih razgovarao sa Stefanom, mojim prijateljem Stepom, mojim drugom.
Otvorio je oči i zatvorio ih. Osjećao je djelovanje alkohola. Pa, budući da
već igram, treba dovršiti partiju. Položi ruku na stol, stavi štap na nju i

proklizi njime između kažiprsta i palca, iskušavajući ga. Zatim nacilja
bijelu. Stajala je nasred stola, nepomična, hladna. Čekala da bude
pogođena. Dugo je udahnuo, izbacio zrak. Još jedna proba i udario je kuglu.
Precizno. Odgovarajućom snagom. Bočno i zatim se okrznula o trinaesticu:
rupa. Savršeno. Zatim se bijela počela vraćati. Brzo, prebrzo. Ne, stani,
stani. Prejako ju je pogodio. Možda iz pretjeranog oduševljenja od alkohola
ili iz zabranjene želje za onom mladom djevojkom boje meda. Bijela kugla
prešla je desetku i zaustavila se malo dalje, preko sredine stola, ispred
Claudia, prkosna i okrutna. Njihova dvojica protivnika su se pogledala.
Jedan od njih podigao je obrve, drugi uzdahnuo od olakšanja. Na trenutak
su se pobojali da će izgubiti partiju. Nasmiješili su se jedan drugome. Iz tog
položaja uistinu je bilo nemoguće dobro odigrati. Claudio je obišao stol.
Proučio sve udaljenosti. Teško. Morao bi izvesti četiri sponde. Stajao je u
kutu stola, rukama oslonjen na rub.

"Što te briga, probaj." Claudio se okrenuo. Step je stajao iza njega.
Savršeno je shvatio o čemu razmišlja.

"Da, ali četiri sponde ..."
"I onda? U najgorem slučaju ćemo izgubiti ... Ali ako ti uspije, zamisli
kako će se zapanjiti!"
Claudio i Step pogledaju svoju dvojicu protivnika. Naručili su dvije pive
i sjedili za obližnjim stolom i već pili, sigurni u pobjedu.
Claudio prasne u smijeh. "Baš, što nas briga, u najgorem slučaju ćemo
izgubiti!" Već je bio supijan. Otišao je na drugi kraj stola. Premazao je štap
kredom i udario. Bijela kugla kao da je poletjela po zelenoj čohi. Jedan.
Claudio je pomislio na brojna poslijepodneva koja je proveo igrajući bilijar.
Dva, na prijatelje iz tog doba, kad su stalno bili zajedno. Tri, na djevojke,
novac kojeg nije imao, koliko se zabavljao. Četiri. Na mladost koja je
prošla, Francescu, njezinih sedamnaest godina ... I u tom trenutku bijela je
pogodila desetku. Straga, snažno, sigurno, precizno. Tupi zvuk. Kugla je
poletjela u središnju rupu.
"Centar!"
"Jupi!" Claudio i Step su se zagrlili. "Ti vraga, čak si je i zavrtio. Gledaj
gdje ti je izašla."
Bijela kugla stajala je ispred jedne žute i nekoliko centimetara od rupe u
dnu. Claudio ju je ubacio u rupu jednim Jakim potezom.
"Pobijedili smo!" Claudio je zagrlio Francescu i čak je uspio podići.
Zatim je, plešući zagrljen s njom, završio na jednom od njihove dvojice

protivnika.
"Miči mi se s kurca." Tip je gurnuo Claudija, tako da se zabio o bilijarski

stol. Francesca je odmah ustala. Blago ošamućenom Claudiju trebalo je
neko vrijeme. Tip ga je uhvatio za sako i podigao.

"Misliš da si lukav? Godinama nisam igrao, je li ... Dečki, nisam u
formi." Claudio je bio prestravljen. Stajao je ondje, ne znajući što učiniti.

"Ozbiljno, odavno nisam igrao."
"Ma nemoj? Ne bi se reklo po ovom zadnjem udarcu."
"Puka sreća."
"Hej, dosta, pusti ga." Tip se pravio da ne čuje Stepa. "Rekao sam, pusti
ga." Najednom osjeti kako ga netko vuče. Claudio se ponovno našao
slobodan, ponovno u prostranom sakou.
Povratio je dah. Onaj tip završio je o zid. Step mu je držao ruku na vratu.
"Što je, ne čuješ dobro? Nisam raspoložen za svađu. Hajde, izvadi
dvjesto tisuća. Vi ste inzistirali da igramo."
Drugi je prišao s lovom u ruci.
"Prevario si nas, ovaj igra deset puta bolje od Polla."
Step uzme novce, prebroji ih i stavi ih u džep.
"To je istina, ali nisam za to ja kriv ... Nisam ni znao."
Zatim uhvati Claudija ispod ruke i pobjednički izađu iz bilijarske
dvorane. Claudio naruči još jedan whisky. Ovaj put kako bi se oporavio od
straha.
"Hvala, Step. K vragu, onaj mi je htio razbiti facu."
"Ne, samo je glumio, bio je strašno raspižđen."
"Ne, ne, stvarno ti hvala."
Step se nasmiješi. "Drži, Claudio, ovo je tvojih sto tisuća."
"Ma daj, ne mogu prihvatiti."
"Kako ne? Pa partiju si praktički ti dobio! I još si uz to primao pljuske."
"U redu, tad ćemo nešto popiti. Ja častim."
Malo kasnije, vidjevši koliko je Claudio pijan, Step ga je otpratio do
automobila. "Jesi li siguran da možeš do kuće?"
"Sto posto, ne brini."
"Stvarno? Nije mi problem otpratiti te."
"Ne, ozbiljno, dobro sam."
"U redu, kako želiš. Dobra partija, zar ne?"
"Najbolja!" Claudio se nasmiješi i krene zatvoriti vrata. Najednom začuje
povik.

"Claudia, čekaj!" Bila je to Francesca. "Što to radiš, nećeš me
pozdraviti?"

Claudia se ispriča.
"U pravu si, ali nastala je čitava zbrka."
Francesca se uvukla u automobil i poljubila ga u usta, nježno, bezazleno.
Zatim se odmaknula od njega i nasmiješila. "Onda bog, vidimo se. Dođi me
ponekad posjetiti. Uvijek sam ovdje."
Claudia ju je omamljeno promatrao. "Naravno da ću doći." Zatim je
zatvorio vrata i krenuo. Otvorio je prozor. Godio mu je svjež noćni zrak.
Ubacio je vrpcu u kasetofon i zapalio cigaretu. Zatim je, posve pijan,
snažno udario rukama po volanu.
"Jao! Kakva kugla! I kakva sreća ..." Najednom se osjetio sretan kako
odavno nije bio. Međutim, malo pomalo kako se približavao kući, sve ga je
više hvatala tuga. Počeo je razmišljati što bi mogao reći Raffaelli. Uvezao
se u garažu još uvijek neodlučan oko definitivne verzije. Manevar koji mu
je i trijeznom teško polazio za rukom, pijanom mu je bio nemoguć. Izlazeći
iz automobila, pogledao je ogrebotinu na boku automobila i Vespu srušenu
o zid. Podigao ju je ispričavajući se.
"Sirota Puffina, prevrnuo sam ti Vespu." Zatim se popeo u stan. Raffaella
ga je čekala. Bilo je to najgore ispitivanje u njegovom životu, gore od
onoga u policijskim filmovima. Raffaella je bila samo loš policajac, onaj
drugi, onaj dobar, onaj koji u filmovima glumi prijatelja i ponudi čašu vode
ili cigaretu, nije postojao.
"Onda, može li se znati kako je prošlo? Brzo, pričaj!"
"Dobro, dapače jako dobro. Step je u osnovi jedna dobra osoba, dobar
momak. Nema razloga za brigu."
"Kako nema razloga za brigu? Pa razbio je nos Accadu!"
"Možda je bio izazvan. Otkud mi znamo? Osim toga, Raffaella, budimo
iskreni, Accado je grozan davež ..."
"Što to govoriš? Jesi li mu rekao da ostavi našu kćerku na miru, da se ne
smije s njom viđati, čuti, ići po nju u školu?"
"Istinu govoreći, do toga nismo stigli."
"Što si mu onda rekao? Što si radio dosad? Ponoć je!"
Claudia se srušio. "Igrali smo bilijar. Zamisli, draga, pobijedili smo
dvojicu hvalisavaca! Ja sam ubacio zadnje dvije kugle. Čak sam i zaradio
sto tisuća. Fora, ne?"

"Fora? Nesposoban si i glup kao i obično. Pijan si, smrdiš na dim i nisi
uspio srediti onog delikventa!"

Raffaella je bijesno otišla. Claudio ju je još jednom pokušao umiriti.
"Raffaella, čekaj!"
"Što je?"
"Step je rekao da će diplomirati."
Raffaella je zalupila vratima i zatvorila se u sobu. Nije upalila ni ova
zadnja laž. K vragu, zacijelo je ljuta kao ris. Za nju je taj komad papira sve.
U osnovi, meni nikad nije oprostila što nisam diplomirao. Zatim,
obeshrabren tom zadnjom pomišlju, uzbuđen tom večeri općenito, supijan
se odvukao u kupaonicu. Podigao je zahodsku dasku i izbljuvao se u
školjku. Kasnije, dok se razodijevao, iz džepa sakoa ispao je jedan papirić.
Podigao ga je. Na njegovu licu pojavio se još jedan, posljednji osmijeh.
Francescin telefonski broj. Mora da mu ga je ta lijepa djevojka gavranocrne
kose i kože boje meda stavila u džep kad ga je poljubila u automobilu.
Pročitao ga je. Da, taj ga je prizor podsjetio na film Papillon. Steve
McQueen, u zatvoru, dobio je poruku od Dustina Hoffmana i progutao je
kako je nitko ne bi pronašao. Claudio je naučio broj napamet i odlučio ipak
baciti papir u zahodsku školjku. Da ga je pokušao progutati, ponovno bi
povratio. Pustio je vodu, ugasio svjetlo, izašao iz kupaonice i zavukao se u
krevet. Ostao je tako, plutajući između plahti još pripit, slatko ošamućen
laganom vrtoglavicom. Kakva veličanstvena večer. Fenomenalan udarac.
Nevjerojatan karambol. Pivo, whisky, njegov kompić Step. Osvojili su
dvjesto tisuća. A Francesca? Plesali su zajedno, uhvatio ju je u naručje i
podigao njezino čvrsto tijelo. Sjetio se njezine tamne kose, kože boje meda,
njezina mekog poljupca u automobilu, nježnog i čulnog, tog mirisa.
Uzbudio se. Ponovno se sjetio papirića kojeg je pronašao u džepu. Bio je to
nedvojben poziv. To je to. Mačji kašalj. Sutra ću je nazvati. Moj Bože, kako
je ono išao broj?
Pokušao ga se sjetiti. Zatim je zaspao s osjećajem očaja. Zaboravio je
broj.

pobijedili ste?" Pollo nije vjerovao svojim ušima.
"Uzeli smo im dvjesto somova, svaki po sto!"
"Znači, Babin stari je simpa tip?"

"Legenda, pravi brat! Zamisli da mi je Francesca rekla da joj se silno
sviđa."

"A meni se činio bezveznjakom!"
"Zašto, kad si ga ti vidio?"
"Kad sam se vratio u tvoju kuću po psa."
"Ah, da. Usput, kako je Arnold?"
"Super. Čuj, taj pas je stvarno pametan. Siguran sam da će uskoro naučiti
donijeti što mu baciš. Nedavno sam bio ispod kuće, bacio sam mu štap i on
je otišao po njega. Samo što se nakon toga krenuo igrati u parku s nekom
kujicom. Taj ide sa svima, jadnik, čini mi se da mu nikad prije nisu dali
jebati!"
Step se zaustavi ispred jednih vrata. "Stigli smo. Molim te, ne izazivaj
frku." Polio ga mrko pogleda.
"Zašto, zar ja ikad izazivam frku?"
"Uvijek."
"Ma nemoj! Pa ja sam došao ovamo samo kako bih ti učinio uslugu."
Popeli su se na drugi kat. Babi je čuvala Giulija, sina Marianijevih,
dječaka od pet godina kose svijetle jednako kao njegova koža.
Babi ih je čekala na vratima.
"Bog." Step je poljubi. Ona se malo iznenadila ugledavši i Polla. On je
promrmljao nešto što je trebalo biti "bog" i odmah se smjestio na sofu
pokraj dječaka. Prebacio je program tražeći nešto bolje od glupih japanskih
crtića. Giulio je naravno počeo negodovati. Pollo ga je pokušao uvjeriti.
"Ne, sad ovdje počinju bolji crtići. Sad će doći leteće kornjače." Giulio je
na to posve nasjeo. I on se bez riječi dao na gledanje zabavne emisije Il

processo di lunedi, strpljivo čekajući. Babi je sa Stepom otišla u kuhinju.
"Može li se znati zašto si ga doveo?"
"Strašno je inzistirao. Polio je slab na klince."
"Ne bih rekla. Tek što je stigao, a već ga je rasplakao."
"Tad recimo da sam to učinio kako bih bio sam s tobom." Zagrlio ju je.

"Posve sam iskren, ti iz mene izvlačiš ono najbolje. Štoviše, zašto se ne
skinemo?"

Sa smijehom ju je odvukao u prvu spavaću sobu koju je pronašao. Babi
se pokušala oprijeti, ali na kraju su je njegovi poljupci nagovoriti. Oboje su
završili na malom krevetu.

"Jao!"
Step stavi ruku na leđa. Šiljasto oklopno vozilo ubolo ga je točno između
lopatica. Babi je prasnula u smijeh. Step je bacio igračku na sag. Oslobodio
je krevet od električnih ratnika i nekih čudovišta na sklapanje. Zatim je,
napokon miran, pritvorio vrata nogom i posvetio se svojoj najdražoj igri.
Milovao joj je kosu ljubeći je, njegova je ruka brzo jurila niz gumbe njezine
košulje otkapčajući ih. Podigao joj je grudnjak i poljubio joj svjetliju,
ružičastu, malo mekšu kožu. Zatim ga je najednom nešto ubolo u vrat.
"Jao!" Step brzo stavi ruku na mjesto uboda. U mraku je vidio kako se
smije, naoružana nekom čudnom lutkom šiljastih ušiju. I taj tako svjež
osmijeh, taj njezin tako bezazlen izraz lica pogodili su ga još dublje.
"To me je zaboljelo!"
"Ne možemo ostati ovdje, ovo je Giulijeva soba. Zamisli da uđe."
"Ali Pollo je s njim. Dao sam mu precizne naredbe. Onaj strašan dječak
praktički je gotov, imobiliziran. Ne može ustati s one sofe."
Step se ponovno bacio na njezine grudi. Ona mu je milovala kosu
puštajući da je on ljubi. "Giulio je super. Ti si taj koji je strašno dijete."
Polio je jeo pecivo koje je uzeo iz kuhinje zajedno s jednim finim
hladnim pivom, kad je Giulio ustao sa sofe.
"Kamo ideš?"
"U svoju sobu."
"Ne, moraš ostati ovdje."
"Ne, želim ići u svoju sobu."
Giulio je krenuo prema sobi, ali ga je Pollo povukao za mali okovratnik
od crvenog platna i praktički dovukao natrag pokraj sebe na sjedalo. Giulio
se pokušao pobuniti, ali Pollo mu je stavio lakat na trbuh i blokirao ga.
Giulio se počeo jadati.

"Pusti me, pusti me!"
"Daj, sad će početi crtići."
"Nije istina." Giulio ponovno pogleda televizor i možda zbog Biscardija
u krupnom planu brizne u plač. Pollo ga oslobodi. "Drži, hoćeš probati ovo?
Izvrsno je, piju ga samo odrasli." Giulio je djelovao blago zainteresiran. S
obje ruke čvrsto uhvati limenku piva i otpije jedan gutljaj.
"Nije mi fino, gorko je."
"Onda će ti stric Pollo dati ..."
Malo kasnije, Giulio se sretno igrao na podu. Loptao se ružičastim
balonima koje mu je dao stric Pollo. Pollo ga je s osmijehom promatrao. U
osnovi je potrebno veoma malo da bi usrećio dijete. Dovoljna su dva ili tri
kondoma. Ionako ih on te večeri ne bi upotrijebio. Okrenuo se. Iz spavaće
sobe nije dolazio nikakav zvuk. Čini se da ni Stepu ne trebaju, zabavljeno
pomisli Pollo. Zatim se, budući da se dosađivao, baci na telefoniranje.

U polumraku te sobe prepune igračaka, Step joj je milovao leđa, ramena.
Kliznuo je dlanom niz njezinu ruku i zatim je uhvatio i prinio svom licu.
Poljubio ju je. Okrznuo ju je usnama niz čitavu njezinu kožu. Babi je imala
zatvorene oči, slatko zarobljena svojim uzdasima. Step joj je nježno
rastvorio dlan, poljubio ga i položio na svoja gola prsa, prepuštajući je
njezinim mislima. Babi je ostala nepokretna, najednom uplašena. Moj Bože,
shvatila sam. Ali nikad neću uspjeti. Nikad to nisam učinila. Neću moći.
Step je nastavio nježno je ljubiti po vratu, iza ušiju, po usnama. Njegove
ruke, sigurnije i mirnije, iskusnije, osvajale su je kao meki valovi,
ostavljajući na toj nepoznatoj plaži zadovoljnog brodolomca.

Zatim se najednom, potaknuta tom strujom, tim lahorom strasti, i ona
pomaknula. Ohrabrila se. Polako se odvojila s mjesta na kojem je bila
ostavljena i počela ga milovati. Step ju je privinuo uz sebe ohrabrujući je,
smirujući je. Babi se prepustila. Prstima je lagano klizila niz njegovu kožu.
Osjetila je njegov trbuh, čvrste mišiće. Svaka je stepenica za nju bila ponor,
bezdan, težak korak, gotovo nemoguć. A ipak ga je morala učiniti i
suspregnuvši dah u mraku sobe, skočila je. Tako se zatekla s prstima koji su
milovali onaj nagovještaj mekih kovrča i zatim niže, na njegovim
trapericama, na onom gumbu, za nju prvom u svakom smislu. I u tom
trenutku, ne znajući zašto, pomislila je na Pallinu. Ona je već sigurnija,
iskusnija. Zamislila je kako će joj sve ispričati. Znaš, nisam to učinila,
nisam mogla. To joj je možda dalo hrabrosti, zadnji poticaj. Najednom je to

učinila. Otkopčala je gumb. Onaj prvi pozlaćeni gumb izašao je iz rupice s
nekim tihim zvukom, zvukom tkanine trapera. U tišini sobe, čitavog ga je
čula, stigao je jasan i čist do njezinih ušiju. Uspjela je. Umalo je uzdahnula.
Sad je sve bilo lakše. Kao da su si nešto rekli, priznali. I on i ona znali su
što se zbiva, što ona radi. Njezina ruka, sad sigurnija, prešla je na drugi i
treći gumb i zatim niže dok su se rubovi traperica sve više udaljavali, sve
slobodniji. Step se nježno odmaknuo od nje, zabacio glavu. Babi se
ponovno priljubila uz njega, bojažljivo se skrivajući u tom poljupcu, stideći
se te i najmanje udaljenosti. Zatim nenadana buka. Lupa vrata koja se
zatvaraju.

"Što se događa?"
I kao nekom čarolijom, magija je nestala. Babi je podigla ruku i uspravila
se. "Što je to bilo?"
"Otkud ja znam? Dođi ovamo." Step ju je zagrlio i ponovno privukao k
sebi. Nova buka. Nešto se razbilo.
"Ne, k vragu, ondje je darmar!" Babi ustane s kreveta. Namjesti suknju,
zakopča košulju i brzo izađe iz sobe. Step padne na krevet raširenih ruku.
"K vragu i Pollo!" Zatim zakopča traperice, uvuče majicu i sam izađe iz
sobe. Kad je došao u salon, nije vjerovao svojim očima.
"Koji kurac radite?"
Svi su bili ondje. Bunny i Hook hrvali su se na sagu. Pokraj njih je bila
prevrnuta svjetiljka. Schello je sjedio s nogama na sofi, jeo čips i gledao
Colpo grosso. Lucone je posjeo dječaka na krilo i davao mu da puši džoint.
"Gledaj, Step! Gledaj kakvu izobličenu facu ima ovaj mali!" Babi se poput
furije obrušila na Luconea, istrgla mu džoint iz ruke i ugasila ga u obližnjoj
pepeljari.
"Van! Odlazite. Odmah."
Čuvši te povike, iz kuhinje su izašli Dario i još jedan momak s pivom u
ruci. Stigao je i Sicilijanac s nekom djevojkom. Bili su crveni u licu. Step je
pomislio da su zacijelo učinili ono što Babi i on nisu ni pokušali. Blago
njima! Babi ih je jednog po jednog gurala van iz stana.
"Odlazite svi odavde ... Van!"
Zabavljeni, dopuštali su da ih gura, pritom izazivajući još veći nered.
Step joj je pomogao. "Brzo, svi van." Zadnjeg je gurnuo Polla.
"S tobom ću se obračunati kasnije."
"Ali ja sam nazvao samo Luconea; on je kriv što je obavijestio ostale."

"Šuti." Step ga je šutnuo nogom u stražnjicu i izbacio kroz vrata. Zatim je
pomogao Babi da pospremi.

"Gledaj, gledaj što su napravili oni vandali."
Pokazala mu je razbijenu svjetiljku i sofu zamrljanu pivom. Čips raštrkan
posvuda. Babi je u očima imala suze. Step više nije znao što bi rekao.
Zagrlio ju je.
"Oprosti. Daj, pomoći ću ti da očistiš."
"Ne, hvala, sama ću."
"Zar si ljuta?"
"Nisam, ali bolje je da odeš. Njegovi roditelji će se brzo vratiti." Na
vratima se Step okrenuo zadnji put.
"Jesi li sigurna da ne želiš da ti pomognem?"
"Sigurna sam."
Ovlaš su se poljubili i ona je zatvorila vrata. Step je sišao i ogledao se
oko sebe. Nikoga nije bilo. Popeo se na motor i upalio ga. Ali upravo u tom
trenutku, iza jednog automobila iskočila je čitava skupina. Zbor se razlegao
kroz noć. "Bravo bejbisiteru!" i gromki pljesak. Step je brzo sišao s motora
i potrčao za Pollom. "Oh, ja s tim nemam nikakve veze! Obračunaj se s
Luconeom! On je kriv!"
"Jebemti sve po spisku, zadavit ću te!"
"Daj, pa ništa tamo nisi radio. Dosađivao si se!"
Nastavili su trčati ulicom kroz daleki smijeh ostalih i znatiželju ponekog
besanog stanara.
Babi je sakupila komadiće svjetiljke, bacila ih u smeće, zatim pomela sag
i očistila mrlju sa sofe. Na kraju, umorna, ogledala se oko sebe. Dobro,
moglo je i gore proći. Reći ću da mi je svjetiljka pala dok sam se igrala s
Giuliom. Dječak to nikad neće moći poreći. Spavao je dubokim snom,
posve napušen.

utradan se Step probudio i otišao u teretanu. Ali nije to učinio kako bi
vježbao. Tražio je nekoga. Na kraju ga je pronašao. Zvao se Giorgio.
Bio je momčić od petnaest godina i nevjerojatno je obožavao Stepa.
Nije bio jedini. I Giorgiovi prijatelji govorili su o Stepu kao o nekom bogu,
mitu, idolu. Znali su sve priče o njemu, sve ono što se o njemu pričalo i nisu
činili drugo doli malo dodavali onome što je već postalo svojevrsnom
legendom. Taj momčić bio je od povjerenja. Jedini od kojega je Step mogao
zatražiti uslugu tog tipa a da se ne izloži opasnosti da ga ogovaraju. I zato
što je ondje gdje je prestajalo divljenje počinjao strah.
Malo kasnije, Giorgio je bio u školi Falconieri. Hodao je uz zidove
hodnika da ga nitko ne vidi i na kraju ušao u III. B, Babinu učionicu.
Giaccijeva je predavala, ali nekim čudom ništa nije rekla. Kad je to saznala,
ravnateljica se razbjesnila kao luda. Babi je ostala bez riječi. Pogledala je
ogroman buket ruža na svom stolu. Zabavljeno je pročitala poruku: Moji
prijatelji su blaga katastrofa, ali obećajem ti da ćemo večeras na večeri biti
sami. Jedan koji nije imao nikakve veze.
Ta se vijest brzo proširila školom. Nitko nikad nije učinio ništa slično.
Kad je završila nastava, Babi je sišla stubama škole s onim ogromnim
buketom ruža u rukama, rastjerujući i zadnje dvojbe. Svi su govorili o njoj.
Daniela je bila ponosna na sestru. Raffaella se još više razbjesnila, a
Claudio naravno dobio novi prijekor.
Tog poslijepodneva Step je stavljao na mjesto zbirku netom kupljenih
Pazienzinih stripova kad je netko pozvonio na vrata. Bila je to Pallina.
"Oh, najprije sam bila kupid, sad sam poštarica. Koji će me posao dopasti
sljedeći put?" Step se nasmiješi. Zatim uzme paket iz njezinih ruku i
pozdravi je. Otvori paket. U njemu je bila kuhinjska pregača s cvjetnim
uzorkom i poruka: Pristajem samo ako ti kuhaš i prije svega ako to učiniš s

mojim darom oko struka. P.S. Dolazim, ali u osam u pol, ne ranije jer će
moji biti doma!

Malo kasnije Step je bio u bratovom uredu.
"Paolo, večeras mi treba slobodna kuća, apsolutno."
"Ali ja sam pozvao Manuelu."
"Pozovi je neki drugi dan ... Daj, ti Manuelu vidiš svaki dan. K vragu,
Babi će doći samo večeras ..."
"Babi? Tko je to? Kćerka onog čovjeka koji nam je došao u kuću?"
"Da, zašto?"
"Zato što se on činio ljut. Jesi li kasnije razgovarao s njim?"
"Kako da ne. Otišli smo zajedno na bilijar i još smo se napili."
"Napili ste se?"
"Da ... zapravo se napio samo on."
"Natjerao si ga da pije?"
"Ma što natjerao? Sam je pio. Ma daj! Što me briga. Dakle, dogovorili
smo se? Večeras izlaziš. Dobro?"
Ne čekajući Paolov odgovor, brzo je izašao iz ureda. Toliko je bio
zaokupljen onime što mora učiniti da nije zamijetio ni osmijeh koji mu je
uputila Paolova tajnica.
Iz kuće je nazvao Polla. Upozorio ga je da ne svraća, da ne zove i prije
svega da ne radi nikakve gluposti.
"Slušaj, tvoja je glava na panju. Još gore, naše prijateljstvo, ne šalim se!"
Zatim je napravio popis namirnica koje mu trebaju, otišao u
samoposluživanje ispod kuće i sve kupio, čak i kutiju onih keksa s
maslacom koje je njegov brat toliko volio. U osnovi, Paolo ih je zaslužio.
Kad se sve zbroji, bio je dobar momak. Imao je neke fiks ideje poput
automobila, posla i prije svega Manuele. Ali s vremenom će ga proći. Dok
se vraćao u stan, malo je razmislio. Ne, Manuela ga nikad neće proći.
Zajedno su već šest godina i nije bilo znakova da njihova veza slabi. Prava
mustra i uz to, koliko je shvatio, nije namjeravala pustiti Paola. Uz iznimku
svog brata, nije mogao zamisliti drugog luđaka koji bi bio s Manuelom.
Ružnom, antipatičnom i uz to umišljenom. Sveznalicom. Nema ništa goreg.
Siroti Paolo, pomisli. U osnovi, to je njegova stvar. Ja bih povalio tajnicu. I
nakon te zadnje pozitivne pomisli, uključio je radio i počeo prati salatu.
U osam je sve bilo spremno. Čuo je najnovije new entry na američkoj
ljestvici, nije stavio Babinu pregaču, ali ju je za naknadu prebacio na
obližnji stolac, spreman lagati u odgovarajućem trenutku. Pogledao je

rezultate svog napornog rada. Carpaccio s parmezanom i rukolom. Miješana
salata s avokadom i voćna salata začinjena maraskinom. Preplavila su ga
sječanja. Ovakvu je voćnu salatu često jeo kad je bio mali ... Mirno je
pustio da se ta sječanja povuku. Bio je sretan. Ovo je njegova večer, nije
želio da je išta upropasti. Zadovoljno je provjerio stol, popravio jedan
ubrus. Bio je pravi veliki šef kuhinje. Nije znao da se noževi stavljaju na
drugu stranu. Nervozno se ushodao kućom. Oprao je ruke. Sjeo na sofu.
Popušio cigaretu, uključio televizor. Oprao zube. Osam i petnaest. Činilo se
da vrijeme nikad neće proći. Za četvrt sata, ona če doći, večerat će zajedno,
razgovarati u miru. Sjedit će na sofi i nitko ih neće uznemiravati. Zatim će
otići u njegovu sobu i ... Ne, Babi to nikad ne bi učinila. Prebrzo je. Ili
možda bi. Za neke stvari ne postoji prebrzo. Bit će malo zajedno, pa se
možda dogodi. Pokušao se sjetiti jedne Battistijeve pjesme. Kako je ono
išla? "Kakav osjećaj lagane ludosti boja moju dušu, gramofoni, prigušena
svjetla i zatim ... Šampanjac na ledu i pustolovina može ..." K vragu. Eto što
sam zaboravio! Šampanjac! Ono osnovno! Step brzo odjuri u kuhinju i
otvori sve ormariće. Ništa. Pronašao je samo sivi pinot. Stavio ga je u
zamrzivač. Bolje nego ništa. Upravo u tom trenutku zazvonio je telefon.
Zvala je Babi.

"Neću doći." Glas joj je bio hladan i ozlojeđen.
"Zašto? Sve sam pripremio. Stavio sam čak i onu pregaču koju si mi
darovala", lagao je Step.
"Nazvala je gospođa Mariani. Nestala joj je zlatna ogrlica s briljantima.
Okrivila je mene. Nemoj me više zvati."
Babi je spustila slušalicu. Malo kasnije, Step je bio kod Polla.
"Koji je kurac mogao biti? Shvaćaš li? Krasni usrani prijatelji."
"Daj, Step, nemoj to govoriti! Koliko puta smo bili kod nekoga i nešto
maznuli? Praktički na svakom tulumu."
"Da, ali ne u kući ženske nekoga od nas!"
"Pa nije to bila Babina kuća ..."
"Ne, ali ona je nadrapala. Moraš mi pomoći načiniti popis onih koji su
bili ..."
Step uzme komad papira. Zatim počne mahnito tražiti kemijsku.
"Oh, ovdje nema ničega čime bih pisao ..."
"Nema potrebe. Znam tko je uzeo ogrlicu."
"Tko?"