Kristin-Hannah-Poslednji-ples-leptira

KRISTIN HANNAH

POSLJEDNJI
PLES

LEPTIRA

Prevela s engleskoga
Maja Opačić
Znanje

Naslov izvornika:

Kristin Hannah
Night Road

Copyright © 2011 by Kristin Hannah
Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.

Sva prava pridržana, uključujući pravo na reprodukciju u cijelosti ili
djelomično u bilo kojem obliku. Ovo je djelo fikcije. Imena, likovi, mjesta
i događaji su ili proizvod autorove mašte ili su korišteni na fiktivan način, a

svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, poslovnim
subjektima, događajima ili lokalitetima, je u potpunosti slučajna.

POSVETA

Ne mogu poreći da sam bila jedna od sveprisutnih mama. Išla sam na
sva razredna okupljanja i terenske nastave, sve dok me sin nije očajnički
zamolio da ostanem kod kuće. Sad kad je odrastao čovjek s diplomom,
mogu se osvrnuti na njegove srednjoškolske dane s mudrošću koju donosi

vremenski odmak. Godina kad je maturirao za mene je nesumnjivo bila
jedna od nastresnijih u životu, ali i jedna od najljepših. Kad danas
pomislim na nju — a te su mi uspomene poslužile kao nadahnuće za ovaj
roman — sjetim se silnih uspona i padova. Uglavnom pomislim kakvu sam
sreću imala što sam živjela u usko povezanoj, brižnoj zajednici u kojoj smo
se međusobno podržavali. Stoga ovu knjigu posvećujem svome sinu
Tuckeru te svim klincima koji su prošli kroz našu kuću i obasjali je svojim

osmijehom: Ryanu, Krisu, Eriku, Gabeu, Andyju, Marci, Whitney,
Willieju, Lauren, Angeli, Anni i mnogim drugima. Posvećujem je i drugim

mamama: Julie, Andy, Jill, Megan, Ann i Barbari. Uistinu ne znam kako
bih preživjela bez vas. Hvala što ste bile uz mene, što ste znale kad treba
uskočiti, kad ponuditi margaritu, a kad otvoreno izreći bolnu istinu. Na
kraju, ali nipošto najmanje važno, želim zahvaliti svome mužu Benu, koji
je uvijek bio uz mene i na tisuću mi načina pokazao da smo ekipa i u

roditeljstvu, kao i u svemu ostalom. Hvala vam svima.

Posljednji ples
leptira

PROLOG

2010.

Stoji na oštrom zavoju na Noćnoj cesti.

Šuma je ovdje mračna, čak i usred dana. Drevna, vrtoglava
crnogorica stvara neprohodni gustiš s obje strane, dok njezina debla,
obrasla mahovinom i oštra poput koplja, sežu dovoljno visoko u ljetno
nebo da zaklone sunce. Duboke sjene prekrivaju istrošeni asfalt; zrak je
miran i tih, poput suspregnuta daha. Iščekuje.

Nekoć je to jednostavno bio put do kuće. Ležerno bi vozila po
njegovim rupama, bez kolebanja, rijetko — ako uopće — primjećujući
kako je s obje strane oštra padina. Misli su joj tada bile zaokupljene drugim
stvarima, svakodnevnim sitnicama. Kućanskim poslovima. Obvezama.
Rasporedima.

Naravno, godinama nije prošla tom cestom. Letimičan pogled na
izblijedjeli zeleni znak bio je dovoljan da preoštro zakrene volan: bilo je
bolje sletjeti s ceste, nego zateći se na njoj. Barem je tako mislila do danas.

Otočani još uvijek govore o onome što se dogodilo u ljeto 2004.
Sjede na barskim stolcima ili ljuljačkama po trijemovima i nabacuju se
mišljenjima, poluistinama, donose sudove koje ne bi trebali. Misle da im
nekoliko stupaca u novinama pruža sve činjenice koje su im potrebne.
Međutim, činjenice zapravo uopće nisu bitne.

Ako je tko vidi kako nepomično stoji uz rub te puste ceste u dubokoj
sjeni, sve će se ponovno vratiti. Prolaznik će se sjetiti one davne noći kad
se kiša pretvorila u pepeo…

Prvi dio

»Na pola našeg životnog puta
u mračnoj mi se šumi noga stvori
jer s ravne staze skrenuvši zaluta.«

Dante Alighieri, Pakao

JEDAN

2000.

Lexi Baill proučavala je zemljovid države Washington dok joj sitne,
crvene geografske oznake nisu zaplesale pred umornim očima. Nazivi
gradova kao da su odisali nekom čarolijom; slutili su na krajolik koji jedva
da je mogla zamisliti: na snijegom zagrnute planine koje su se spuštale sve
do površine mora, na stabla visoka i uspravna poput crkvenih zvonika, na
beskrajno, bistro plavo nebo. Zamišljala je orlove na vrhovima telefonskih
stupova i zvijezde koje se doimaju dovoljno blizu da ih možeš dohvatiti.
Noću su tihim naseljima vjerojatno lutali medvjedi u potrazi za mjestima
koja su još donedavno bila njihova.

Njezin novi dom.
Rado bi bila mislila da će njezin život ondje biti drukčiji. Ali kako da
povjeruje u to? Sa svojih četrnaest godina možda nije znala puno, ali jedno
je znala: djeca u sustavu socijalne skrbi bila su lako povratna roba, poput
praznih boca i cipela koje žuljaju.
Jučer ju je njezina socijalna radnica rano probudila i rekla joj neka se
spakira. Ponovno.
»Imam dobre vijesti«, rekla je gospođa Watters.
Premda još u polusnu, Lexi je znala što to znači. »Nova obitelj.
Super. Hvala, gospođo Watters.«

»Ne bilo kakva obitelj. Tvoja obitelj.«
»Aha. Naravno. Moja nova obitelj. Bit će super.«
Gospođa Watters ispustila je onaj zvuk razočaranja, tihi izdisaj
prenježan da bi bio uzdah. »Pokazala si da si jaka, Lexi. Tijekom mnogo
vremena.«
Lexi se pokušala nasmiješiti. »Nemojte se gristi, gospođo W. Znam
kako je teško pronaći obitelj za veće klince. I obitelj Rexler je bila u redu.
Da mi se nije vratila mama, mislim da bih se ondje bila uklopila.«
»Znaš, ništa od toga nije tvoja krivica.«
»Aha«, reče Lexi. Bilo je dobrih dana, kad je mogla samu sebe

uvjeriti da ljudi koji su je vratili imaju vlastitih problema. Međutim, za
loših dana — a takvih je u zadnje vrijeme bilo sve više — pitala se što ne
valja s njom, zašto ju je tako lako napustiti.

»Imaš rodbinu, Lexi. Pronašla sam tvoju pratetu. Zove se Eva Lange.
Šezdeset i šest joj je godina i živi u Port Georgeu, u državi Washington.«

Lexi se uspravila na krevetu. »Molim? Mama mi je rekla da nemam

rodbine.«

»Tvoja majka… prevarila se. Ipak imaš obitelj.«

Lexi je cijeli život čekala da čuje te tri dragocjene riječi. Njezin je

svijet oduvijek bio opasan, nesiguran; brod koji plovi ravno na sprud.
Odrasla je uglavnom sama, među neznancima, kao divlje siroče modernoga
doba koje se bori za ostatke hrane i pažnje, ali nikad ne dobije dovoljno ni
jednog ni drugog. Većinu tih uspomena posve je potisnula, ali kad bi se
potrudila — kad bi je neki od državnih psihijatara prisilio da se potrudi —
mogla se sjetiti gladi, mokrih gaćica i dozivanja majke, koja je bila previše
napušena da bi je čula ili previše otupjela od droge da bi je bilo briga.
Sjećala se kako je danima sjedila u prljavom odjeljku za igru, plakala i
čekala da se netko sjeti kako ona postoji.

Sad je zurila kroz prljavi prozor međugradskog autobusa. Njezina je
socijalna radnica sjedila pored nje i čitala ljubić.

Nakon više od dvadeset i šest sati putovanja, napokon su se bližile
svome odredištu. Vani je čelično nebo gutalo vrhove stabala. Kiša je
pravila vijugave oblike po prozoru i zamućivala pogled. Kao da su u državi
Washington dospjele na neki drugi planet: više nije bilo južnokalifornijskih
smeđih brežuljaka sprženih suncem, niti sive križaljke zakrčenih autocesta.

Stabla su bila golema, kao da su na steroidima, a takve su bile i planine.

Sve se doimalo divovskim i divljim.

Autobus je skrenuo prema zdepastom, sivom kolodvoru te se naglo

zaustavio uz dugi, visoki zvuk. Oblak crnog dima dolebdio je do njezina
prozora i na trenutak joj zaklonio pogled na parkiralište; zatim ga je
rastjerala kiša. Vrata autobusa glasno su se otvorila.

»Lexi?«

Čula je glas gospođe Watters i pomislila, Pokreni se, Lexi, ali nije u
tome uspijevala. Pogledala je ženu koja je zadnjih šest godina jedina bila
stalno prisutna u njezinu životu. Svaki put kad bi neka udomiteljska obitelj
odustala od Lexi i vratila je poput pokvarenog komada voća, gospođa

Watters bila je ondje i čekala je uz tužan osmijeh. Možda to i nije bilo
bogznašto, ali Lexi nije znala za bolje i odjednom se prepala da će izgubiti
čak i taj slabašni dojam prisnosti.

»Što ako ne dođe?« pitala je Lexi.

Gospođa Watters ispružila je ruku s prstima tankim poput grančica,
no krupnih zglobova i izraženih vena. »Doći će.«

Lexi je duboko udahnula. Može ona to. Naravno da može. U zadnjih
pet godina prošla je sedam udomiteljskih obitelji i šest različitih škola.
Može onda i ovo sad.

Posegnula je za rukom gospođe Watters. Jedna za drugom pošle su
niz uski prolaz autobusa, sudarajući se s tapeciranim sjedalima s obje

strane.

Izašavši iz autobusa, Lexi je uzela svoj izgrebani crveni kovčeg, koji
je jedva nosila jer je bio ispunjen jedinim što joj je zaista bilo važno:
knjigama. Odvukla ga je do ruba pločnika i stala onamo, osovljena na sam
brid rubnika. Ta se mala cementna litica doimala opasno. Jedan pogrešan
korak i možda slomi koju kost ili naglavce padne pred neki automobil.

Gospođa Watters prišla je Lexi i otvorila kišobran. Kiša je bubnjala

po napetom najlonu.

Jedan po jedan, ostali su putnici izašli iz autobusa i nestali.

Lexi je pogledala prazno parkiralište i došlo joj je da zaplače. Koliko
je puta bila u istoj takvoj situaciji? Svaki put kad bi se mama očistila,
vratila bi se po svoju kćer. Pruži mi još jednu priliku, malena. Reci ovom
dragom sucu da me voliš. Ovaj ću put biti bolja… Više nikad te neću
zaboraviti. I Lexi bi svaki put čekala. »Vjerojatno se predomislila.«

»To se neće dogoditi, Lexi.«

»Moglo bi se.«

»Imaš obitelj, Lexi.« Gospođa Watters ponovila je te zastrašujuće
riječi i Lexi je izgubila tlo pod nogama. Nada se na prstima uvukla u nju.

Ulubljeni plavi ford fairlane zaustavio se uz rub ceste pred njima.
Imao je udubljenje uz odbojnik, a dno mu je prekrivala hrđa. Napukli
prozor bio je unakrst zalijepljen širokim selotejpom.

Vrata s vozačeve strane polako su se otvorila i kroz njih se pojavila
žena. Bila je niska i sjedokosa, vodenastih smeđih očiju i kože iskrižane
mrežom bora, tipičnih za teške pušače. Začudo, izgledala je poznato — kao

mamina starija, naborana verzija. Uz to, Lexi je čula nemoguću riječ, sad
još natopljenu dodatnim značenjem. Obitelj.

»Alexa?« kreštavim glasom reče žena.

Lexi se nije mogla natjerati da joj odgovori. Željela je da se ta žena
nasmiješi ili da je možda čak zagrli, ali Eva Lange samo je stajala ondje, a
njezino se smežurano lice mrštilo.

»Ja sam tvoja prateta. Sestra tvoje bake.«

»Nikad nisam upoznala svoju baku«, bilo je sve čega se Lexi mogla
sjetiti da odgovori.

»Sve ovo vrijeme mislila sam da živiš s rođacima s tatine strane.«

»Nemam tatu. Mislim, ne zna tko mi je tata. Mama mi nije znala
reći.«

Teta Eva je uzdahnula. »Sad i to znam, zahvaljujući gospođi Watters.
Je li to sve što imaš?«

Lexi je preplavio sram. »Aha.«

Gospođa Watters nježno je uzela kovčeg iz Lexine ruke i spustila ga
na stražnje sjedalo. »Hajde, Lexi. Uđi u auto. Tvoja teta želi da živiš s
njom.«

Aha, zasad.

Gospođa Watters privukla je Lexi u čvrst zagljaj i prošaptala: »Ne
boj se.«

Lexi se u zagrljaju zadržala gotovo predugo. U posljednjem trenutku
prije nego što je situacija postala neugodna, pustila je socijalnu radnicu i
nespretno se odmaknula. Prišla je izubijanom automobilu i snažno povukla
vrata. Zaštropotala su, zacvilila i širom se otvorila.

Sjedala su bila presvučena smeđim vinilnim navlakama, a kroz
napukle šavove izvirivao je sivi tapecirung. Zrak je mirisao na mješavinu
metvice i dima, kao da je u automobilu popušeno milijun cigareta s
mentolom.

Lexi je sjela što je bliže mogla vratima. Kroz napukli je prozor
mahnula gospođi Watters i gledala kako njezina socijalna radnica nestaje u
sivoj izmaglici dok su se udaljavale. Prstima je kliznula po hladnome
staklu, kao da je taj lagani dodir može ponovno povezati sa ženom koju
više nije vidjela.

»Čula sam da ti je mama umrla. Žao mi je«, nakon duge, nelagodne
tišine reče teta Eva. »Sad je na boljemu mjestu. Neka ti to bude utjeha.«

Lexi nikad nije znala što bi na to odgovorila. Takvo je razmišljanje
čula od svakog neznanca koji ju je primio u svoju kuću. Jadna Lexi, s

mrtvom majkom narkomankom. Ali nitko zapravo nije znao kakav je bio
mamin život — muškarci, heroin, povraćanje, bol. Niti kako je užasan bio

njezin kraj. Samo je Lexi sve to znala.

Kroz prozor je zurila u svoj novi grad. Bio je tmast, zelen i mračan,
čak i usred bijela dana. Nakon nekoliko kilometara znak im je zaželio
dobrodošlicu u rezervat Port George. U njemu su posvuda bili indijanski
simboli. Ulaze u trgovine krasili su izrezbareni kitovi. Sklepane kuće
stajale su na obraslim parcelama, a u mnogim su dvorištima bili hrđavi
automobili ili uređaji. Toga poslijepodneva u kasnom kolovozu, prazni
štandovi za prodaju pirotehnike za vatromet svjedočili su o nedavnom
prazniku, a na padini iznad Tjesnaca gradio se blještavi kasino.

Slijedeći znakove stigle su do naselja montažnih kuća »Poglavica
Seattle«. Teta Eva prošla je kroz naselje i parkirala se pred žuto-bijelom,
širokom kućom. U kišnoj izmaglici kuća je izgledala nekako mutno, a taj je
dojam pojačavalo razočaranje. Uz ulazna vrata, obojana žarkomodro,
stajali su sivi plastični lonci u kojima su rasle prorijeđene petunije na
umoru. Na prozoru su visjele karirane zavjese, nalik na pješčani sat od
tkanine, koje su u sredini bile stegnute čupavom žutom vunom.

»Nije bogzna što«, reče teta Eva. Činilo se da se srami. »Podstanarka
sam; vlasnik kuće je pleme.«

Lexi nije znala što da kaže. Da je njezina teta vidjela neke od kuća u
kojima je Lexi dotad živjela, ne bi smišljala isprike za ovu lijepu montažnu
kućicu. »Zgodno je.«

»Dođi«, reče teta gaseći motor automobila.

Lexi je slijedila tetu po šljunčanoj stazi, sve do ulaznih vrata. Njezin
je montažni dom unutra bio kao bombončić. Malena kuhinja u obliku slova

L spajala se s blagovaonicom, u kojoj se nalazio kromirani stol s plohom
od žute plastike i četiri stolca. U dnevnom boravku dvosjed s kariranim
uzorkom i dva naslonjača presvučena plavim vinilom smjestili su se preko
puta televizora na metalnom postolju. Na stoliću pored dvosjeda bile su
dvije slike: na jednoj je bila starica s naočalama debelih okvira, a na drugoj
Elvis. U kući je mirisalo po dimu cigareta i umjetnom cvijeću. S ručice
gotovo svakog kuhinjskog elementa visjeli su ljubičasti osvježivači zraka.

»Oprosti ako ovdje malo smrdi. Prošli sam tjedan prestala pušiti —
kad sam doznala za tebe«, reče teta Eva i okrene se prema Lexi. »Pasivno
pušenje i klinci ne idu skupa, zar ne?«

Lexi je obuzeo neobičan osjećaj, nježan poput ptice, usplahiren i njoj
tako stran da isprva nije prepoznala o čemu se zapravo radi.

Bila je to nada.

Ova neznanka, ova teta, prestala je pušiti zbog nje. I primila je Lexi
premda je očigledno bila tanka s novcem. Pogledala ju je i htjela nešto reći,
ali nije uspjela izgovoriti ni riječi. Bojala se da jednom pogrešnom riječju
sve ne urekne.

»Nisam baš ovome dorasla, Lexi«, naposljetku reče teta Eva. »Oscar
i ja — to mi je bio muž — nismo imali djece. Pokušali smo ih imati, ali
jednostavno nije išlo. Tako da ne znam kako se odgajaju djeca. Ako
budeš…«

»Bit ću dobra. Kunem se.« Nemoj se predomisliti. Molim te. »Ako
me zadržiš, nećeš požaliti.«

»Ako te zadržim?« Teta Eva stisnula je svoje tanke usne i lagano se
namrštila. »Mama te bogme fino sredila. Ne mogu reći da sam iznenađena.
I mojoj je sestri slomila srce.«

»Znala je povrijediti ljude. To joj je dobro išlo«, tiho će Lexi.

»Mi smo obitelj«, reče Eva.

»Ne znam baš što to znači.«

Teta Eva se nasmiješila, no bio je tužan taj osmijeh. Pogodio je Lexi,
podsjetio ju da je pomalo oštećena. Život s mamom ostavio je trag. »To
znači da ostaješ ovdje sa mnom. I mislim da bi bilo najbolje da me odmah
počneš zvati Eva jer će se to ›teta‹ brzo izlizati.« Htjela se okrenuti.

Lexi ju je zgrabila za mršavo zapešće. Osjetila je kako se tetina
baršunasta koža naborala pod njezinim pritiskom. Nije to htjela, nije to
trebala učiniti, ali sad je bilo prekasno.

»Što je, Lexi?«

Lexi je jedva sročila tu jednu kratku riječ; poput kamena joj je stajala
u stisnutom grlu. No morala ju je izgovoriti. Morala je. »Hvala«, rekla je
dok su je oči pekle. »Neću ti uzrokovati probleme. Kunem se.«

»Vjerojatno hoćeš«, reče Eva i napokon se nasmiješi. »Tinejdžerica

si, zar ne? Ali to je u redu, Lexi. U redu je. Dugo sam bila sama. Drago mi

je da si ovdje.«

Lexi je mogla samo kimnuti. I ona je dugo bila sama.

***

Jude Farraday protekle noći uopće nije spavala. Naposljetku, pred
samu zoru, prestala se i truditi. Odgurnula je lagani ljetni prekrivač te,
pazeći da ne probudi muža, ustala iz kreveta i otišla iz spavaće sobe. Tiho
je otvorila dvokrilna vrata i izašla.

Na svjetlosti koja se pomaljala, njezino je stražnje dvorište blistalo
od rose; bujna zelena trava lagano se spuštala prema plaži prekrivenoj

pijeskom i sivim oblucima. Tjesnac pred njom bio je tek niz uznemirenih
valova crnih poput ugljena, čije je vrške zora obojila narančasto. Na
suprotnoj obali, planinski lanac Olympic bio je zupčasta, ružičasto-
ljubičasta crta.

Uskočila je u plastične klompe, koje su uvijek bile pored vrata, i sišla

u vrt.

Taj komadić zemlje nije bio samo njezin ponos i dika. Bilo je to
njezino utočište. Ovdje je, čučeći na plodnoj crnoj zemlji, sadila i
presađivala, cijepila i podrezivala. Unutar tih niskih kamenih zidića
stvorila je svijet koji su u potpunosti određivali ljepota i red. Ono što bi
posadila, ondje bi i ostalo; puštalo je korijenje koje je zadiralo duboko u
zemlju. Ma koliko zima bila hladna i oštra, ma koliko oluje bile žestoke,

njezine voljene biljke s dolaskom toploga vremena uvijek bi nanovo
oživjele.

»Rano si ustala.«

Okrenula se. Njezin je muž stajao na kamenu male terase pred
vratima njihove spavaće sobe. Odjeven samo u crne bokserice, preduge,
prosijede plave kose još zapetljane od sna, izgledao je kao neki seksi
profesor klasičnih jezika ili rock zvijezda koja je tek zašla u srednje
godine. Nije ni čudo što se u njega zaljubila na prvi pogled, još prije više
od dvadeset i četiri godine.

Zbacila je narančaste klompe i kamenom stazom krenula iz vrta

prema terasi. »Nisam mogla spavati«, priznala je.

Uzeo ju je u naručje. »Prvi je dan škole.«

Bilo je to upravo ono što joj se poput provalnika uvuklo u san i

poremetilo njezin mir. »Ne mogu vjerovati da kreću u srednju školu. Prije
sekundu još su bili u vrtiću.«

»Bit će to zanimljiva pustolovina. Vidjet ćemo u kakve će ljude
izrasti tijekom iduće četiri godine.«

»Tebi će biti zanimljivo«, rekla je. »Ti si na tribinama i gledaš
utakmicu. Ja sam dolje, na terenu, i primam udarce. Užasno se bojim da će
nešto poći po zlu.«

»Što može poći po zlu? Pametna su to, znatiželjna, topla djeca. Sve

je na njihovoj strani.«

»Što može poći po zlu? Šališ se? Opasan je ovo svijet, Milese. Dosad
smo ih uspijevali zaštititi, ali srednja je škola nešto drugo.«

»Znaš, morat ćeš malo popustiti.«

Takve joj je stvari stalno govorio. Štoviše, mnogi su joj ljudi
godinama davali isti savjet. Kritizirali su je da djecu previše drži na uzdi,
da ih previše kontrolira, ali nije znala kako popustiti. Od trenutka kad je
odlučila postati majka, bio je to strašan boj. Prije rođenja blizanaca
pretrpjela je tri spontana pobačaja, a svakog bi je mjeseca dolazak
mjesečnice nanovo otjerao u sivu, maglovitu depresiju. A onda, čudo:
ponovno je začela. Trudnoća je bila teška, stalno je visjela o koncu, i Jude
je bila osuđena na gotovo šest mjeseci strogog mirovanja. Svakoga dana,
dok je ležala u krevetu i zamišljala svoju djecu, predstavljala si je trenutnu
situaciju poput rata, odmjeravanja snaga. Čitavim je srcem držala svoju
poziciju. »Još ne«, napokon je rekla. »Tek im je četrnaest.«

»Jude«, uzdahnuo je. »Mrvicu. Samo to. Svaki im dan pregledavaš
zadaće, pratiš ih na svaki ples i organiziraš sve događaje u školi. Pripremaš
im doručak i voziš ih kamo god trebaju ići. Pospremaš im sobe i pereš
odjeću. Zaborave li izvršiti svoje dužnosti u kućanstvu, smišljaš izlike za
njih i sve učiniš sama. Nisu ugrožena vrsta. Daj im malo slobode.«

»Od čega da odustanem? Prestanem li im provjeravati zadaću, Mia je
više neće pisati. Ili bih možda trebala prestati nazivati roditelje njihovih

prijatelja da provjerim idu li djeca doista onamo kamo su rekla da idu? Kad
sam ja išla u srednju, svaki smo vikend imali tulum na kojemu se pilo, a
dvije su moje prijateljice ostale u drugom stanju. Sad ih moram još
pomnije pratiti, vjeruj mi. Toliko toga može poći po zlu u iduće četiri
godine. Moram ih zaštititi. Jednom kad odu na faks, opustit ću se.
Obećavam.«

»Kad odu na pravi faks«, zadirkivao ju je, ali oboje su znali da nije
šala. Blizanci su tek kretali u srednju školu, a Jude je već počela istraživati

fakultete.

Pogledala ga je sa željom da je shvati. Smatrao je da se ona previše
posvećuje djeci, i shvaćala je njegovu zabrinutost, no bila je majka i nije
znala kako da to ležerno shvati. Nije mogla podnijeti pomisao da bi njezina
djeca mogla odrasti poput nje, osjećajući se nevoljeno.

»Nimalo joj nisi slična, Jude«, tiho je rekao; voljela ga je zbog
njegovih riječi. Naslonila se na njega i zajedno su gledali kako sviće, a

onda je Miles napokon rekao: »Hm, bolje da krenem, u deset imam

zakazanu operaciju.«

Poljubila ga je s puno osjećaja pa krenula za njime u kuću. Na brzinu
se istuširala, osušila svoju plavu kosu do ramena, nanijela tanak sloj
šminke te odjenula kašmirski džemper i izblijedjele traperice. Otvorivši
ladicu svoga toaletnog stolića, izvadila je dva malena zamotuljka; po jedan
za svako dijete. Uzela ih je sa sobom i izašla iz spavaće sobe te krenula niz
široki popločani hodnik. Jutarnje je sunce strujalo kroz prozore koji su
sezali od poda do stropa. Kuća, sastavljena uglavnom od stakla, kamena i
egzotičnoga drveta, kao da je sjala iznutra. U prizemlju se iz svakoga kuta
pružao pogled na neki dragocjeni ukras. Jude je provela četiri godine s
arhitektima i dizajnerima, nadvijena nad planovima, kako bi ta kuća bila

spektakularna i svaki se njezin san ostvario.

Na katu je bila druga priča. Ondje, na vrhu stubišta od plovućca i
bakra, bilo je dječje carstvo. Istočnom stranom kuće dominirala je sobu za

razonodu, u kojoj se nalazio veliki televizor i stol za bilijar. Osim nje, na
katu su bile dvije prostrane spavaće sobe, svaka s vlastitom kupaonicom.

Nemarno je pokucala na vrata Mijine sobe i ušla.

Kao što je i očekivala, svoju je četrnaestogodišnju kćer zatekla još
usnulu, izvaljenu preko pokrivača na svome krevetu s četiri uzdignuta
stupića. Posvuda je ležala odjeća — poput šrapnela iz neke mitske
eksplozije — razbacana, nagomilana i gurnuta u stranu. Mia je aktivno
tragala za identitetom, a svaki novi pokušaj iziskivao je radikalnu

promjenu odjevnog stila.

Jude je sjela na rub kreveta i pogladila meku plavu kosu koja je Miji

pala preko lica. Na trenutak se vrijeme izgubilo; odjednom je ponovno bila
mlada majka i promatrala svoju anđeosku djevojčicu zlatnoplave kose i

zaraznoga osmijeha, koja je svoga brata blizanca posvuda slijedila, kao

sjena. Bili su poput psića, verali su se jedno preko drugog u svojoj
neobuzdanoj igri, neprekidno čavrljali na svome tajnom jeziku, smijali se, i
nespretno silazili s kauča, stuba i roditeljskih krila. Zach je od samoga
početka bio vođa. Prvi je progovorio, a govorio je i više od sestre. Mia je
tek s navršene četiri godine izgovorila svoju prvu pravu riječ. Ranije nije ni
trebala: brat je uskakao. I tada i sada.

Mia se pospano okrenula i otvorila oči te polako žmirnula. Njezino
blijedo, srcoliko lice s predivnim jagodicama — nasljeđe njezina oca —
bilo je bojno polje akni koje nikakva njega nije uspjela ukloniti. Šarene
gumice vijugale su kroz aparatić na njezinim zubima. »Hola, madre.«

»Danas krećeš u srednju.«

Mia je iskrivila lice. »Ubij me odmah. Ozbiljno.«

»Bit će ti bolje nego u osnovnoj. Vidjet ćeš.«

»To ti misliš. Zar me ne možeš školovati kod kuće?«

»Sjećaš se šestog razreda? Kad sam ti pokušala pomoći oko zadaće iz
matematike?«

»Katastrofa«, zlovoljno će Mia. »Ali sad bi možda bilo bolje. Ne bih
se tako ljutila na tebe.«

Jude je pogladila kćer po mekoj kosi. »Ne možeš se skrivati od
života, lutko.«

»Ne želim se skrivati od života. Samo od srednje škole. To je kao da
plivaš s morskim psima, mama. Ozbiljno. Možda ostanem bez noge.«

Jude se morala nasmiješiti. »Vidiš? Imaš odličan smisao za humor.«

»To kažu kad pokušavaju naći dečka ružnoj curi. Hvala, madre.
Uostalom, koga briga? Nije da imam prijatelje.«

»Naravno da imaš.«

»Nemam. Zach ima prijatelje koji se trude biti ljubazni prema
njegovoj jadnoj sestri. To nije isto.«

Jude je godinama činila sve moguće i nemoguće ne bi li usrećila
svoju djecu, ali ovaj boj nije mogla vojevati. Nije bilo lako biti sramežljiva
blizanka najpopularnijega dečka u školi. »Imam dar za tebe.«

»Stvarno?« Mia se uspravila na krevetu. »Što?«

»Otvori.« Jude joj je pružila zamotuljak.

Mia je rastrgala omot. Unutra je bio tanak dnevnik, uvezan u

ružičastu kožu i s blistavim mjedenim lokotom.

»Kad sam bila tvojih godina, i sama sam ga imala. U njega sam
zapisivala sve što mi se događalo. Katkad pisanje pomaže. I ja sam bila
sramežljiva, znaš.«

»Ali ti si bila lijepa.«

»Lijepa si, Mia. Kad bi barem to shvatila.«

»Da, baš. Prištevi i aparatić su totalni hit.«

»Samo budi otvorena prema ljudima, može, Mia? Krećeš u novu
školu, iskoristi to kao novu priliku, može?«

»Mama, okružena sam istim klincima od vrtića. Ne vjerujem da će
nova adresa to promijeniti. Osim toga, pokušala sam biti otvorena… prema
Haley, sjećaš se?«

»Otad je prošlo više od godine, Mia. Nikakve koristi od fokusiranja
na loše događaje. Danas ti je prvi dan u srednjoj. Novi početak.«

»U redu.« Mia se pokušala hrabro nasmiješiti.

»Dobro. A sad ustani. Želim da danas rano dođemo u školu, tako da
ti mogu pomoći da pronađeš svoj ormarić i da te smjestim na prvi sat. Imaš
geometriju, predavat će ti je profesor Davies; želim mu reći kako si dobar
rezultat ostvarila na maloj maturi.«

»Nema šanse da me otpratiš na sat. A i ormarić mogu pronaći sama.«

Na intelektualnoj razini, Jude je znala da Mia ima pravo, ali nije bila
spremna olabaviti svoj nadzor. Još ne. Previše je toga moglo poći po zlu.
Mia je bila osjetljiva, nije trebalo puno da se usplahiri. Što ako joj se netko
bude rugao?

Majčin je zadatak zaštititi djecu — htjeli oni to ili ne. Ustala je. »Bit
ću praktički nevidljiva. Vidjet ćeš. Nitko neće primijetiti da sam tamo.«

Mia je zastenjala.

DVA

Prvoga dana škole Lexi se rano probudila i oteturala niz uski hodnik
prema kupaonici. Jedan pogled u zrcalo potvrdio je njezine najgore
strahove: koža joj je bila blijeda, čak pomalo žućkasta, a plave oči natekle i
krvave. Zacijelo je opet plakala u snu.

Na brzinu se istuširala u mlakoj vodi; pazila je da ne trati tetin novac.
Nije imalo smisla sušiti kosu. Crni pramenovi, koji su joj sezali do struka,
nakovrčat će se, nakostriješiti i tko zna što još, pa ih je samo skupila u
konjski rep i vratila se u svoju sobu.

Otvorila je ormar i zagledala se u ono malo odjeće što je imala. Izbor
je bio vrlo oskudan…

Što klinci ovdje nose? Je li Pine Island poput Brentwooda ili Beverly
Hillsa, gdje se klinci odijevaju poput avangardnih manekena? Ili je kao
istočni Los Angeles, u kojem su učionice pune nadobudnih rappera i
grungera?

Začulo se kucanje na vratima, tako tiho da ga je Lexi jedva čula.
Brzo je složila krevet i otvorila vrata.

Ondje je stajala Eva i držala žarkoružičastu majicu dugih rukava s
našivenim leptirom od štrasa. Njegova su obla krila bila ljubičasta, žuta i
zelena poput djeteline. »Jučer sam na poslu uzela ovo za tebe. Zaključila
sam da bi svaka cura trebala imati nešto novo za prvi dan u srednjoj.«

Bilo je to nešto najružnije što je Lexi vidjela, i više bi odgovaralo
djevojčici od četiri, nego od četrnaest godina, ali smjesta se zaljubila u
majicu. Dotad joj nikad nitko nije poklonio nešto posebno za prvi dan
škole. »Savršena je«, reče, osjećajući kako joj se steže grlo. Tek je četiri
dana živjela s tetom, ali sa svakim se satom osjećala sve više i više kao kod
kuće. To ju je udomaćivanje plašilo. Znala je kako je opasno da joj se svidi
neko mjesto. Neka osoba.

»Ne moraš je nositi ako ne želiš. Samo sam mislila…«

»Jedva čekam da je odjenem. Hvala, Eva.«

Teta joj se tako široko nasmiješila da su joj se nabrali obrazi. »Rekla
sam Mildred da će ti se svidjeti.«

»Zaista mi se sviđa.«

Eva je lagano kimnula i zakoračila natrag u hodnik te zatvorila vrata
za sobom. Lexi je odjenula ružičastu majicu i uskočila u isprane traperice.
Zatim je svoj naslijeđeni ruksak napunila bilježnicama, papirima i
kemijskim olovkama koje je Eva sinoć donijela s posla.

Došavši u kuhinju, zatekla je Evu pored sudopera. Sad je bila
odjevena za posao — u plavu kutu iz Walmarta, limunastožut sintetički
pulover i traperice — i pila je kavu.

Pogledi su im se sreli s dva kraja skučene, uredne kuhinje. Evine
smeđe oči izgledale su zabrinuto. »Gospođa Watters namučila se da te
ubaci u srednju školu Pine Island. To je jedna od najboljih škola u državi,
ali školski autobus na ide preko mosta pa ćeš morati putovati okružnim. Je
li to u redu? Jesam li ti sve to već rekla?«

Lexi je kimnula. »Sve je u redu, Eva. Ne brini. Godinama se vozim
autobusom.« Nije dodala da je često i spavala na njihovim prljavim
sjedalima kad ona i mama ne bi imale kamo otići.

»Onda dobro.« Eva je ispila kavu i isprala šalicu te je ostavila u
sudoperu. »Ne želiš prvi dan zakasniti u školu. Odvest ću te. Hajdemo.«

»Mogu autobusom…«

»Ne prvi dan. Posebno sam zbog toga promijenila smjenu.«

Lexi je slijedila tetu do automobila. Dok su se vozile prema otoku,
proučavala je okoliš. Sve je to već vidjela na zemljovidu, ali one crtice i
točkice malo su toga govorile o stvarnosti. Na primjer, znala je da je Pine
Island otok dugačak osamnaest, a širok šest kilometara; znala je da je

trajektom povezan s centrom Seattlea, a mostom s kopnom u okrugu
Kitsap. S kopnene strane mosta živjela su indijanska plemena. Na Pine

Islandu, sad je vidjela, nije bilo tako.

Po kućama je vidjela da su stanovnici otoka bogati. Bile su to
praktički vile.

Sišle su s autoceste i krenule uzbrdo, prema školi, sastavljenoj od

niza niskih zgrada od crvene opeke, sa stijegom u sredini. Kao i mnoge
druge škole koje je Lexi pohađala, srednja škola Pine Island očigledno je
neočekivano nabujala. Glavne zgrade okruživao je prsten montažnih

objekata. Eva je parkirala u praznoj autobusnoj traci i pogledala Lexi. »Ovi
klinci nisu ništa bolji od tebe. Zapamti to.«

Lexi je osjetila navalu nježnosti prema toj umornoj, brižnoj ženi koja
ju je primila k sebi. »Bit ću dobro«, reče Lexi. »Ne moraš se brinuti za

mene.«

Eva je kimnula. »Sretno«, reče naposljetku.

Lexi joj nije rekla da je sreća beskorisna kad krećeš u novu školu.
Umjesto toga, nasilu se nasmiješila i izašla iz automobila. Dok je mahala
na rastanku, iza Eve zaustavio se školski autobus, iz kojega su nahrupila

djeca.

Lexi je krenula spuštene glave. Toliko je puta bila nova cura u školi

da se znala jako dobro prikriti. Najbolje je bilo stopiti se s masom, nestati.

To se postizalo pogledom u tlo i brzim hodom. Prvo pravilo: nikad ne
zastajkuj. Drugo pravilo: nikad ne diži pogled. Bude li slijedila tu taktiku,
do petka će postati obična prvašica, jedna od mnogih, a onda može
pokušati pronaći kojeg prijatelja. Premda to ovdje neće biti lako. Što bi
ona, zaboga, mogla imati zajedničko s ovim klincima?

Došavši do zgrade A, još je jednom provjerila svoj raspored. Eto je.
Učionica 104. Stopila se s masom učenika, koji su se očigledno svi
međusobno poznavali, i pustila da je njihova rijeka nosi. U učionici su
klinci zauzeli mjesta, neprekidno uzbuđeno razgovarajući.

Pogriješila je i zastala. Podigla je pogled nakratko, tek toliko da se
orijentira; u učionici je zavladala tišina. Klinci su buljili u nju, zatim je
počelo šaputanje. Netko se nasmijao. Lexi je bila bolno svjesna svojih
nedostataka — debelih crnih obrva, krivih zuba i čupave kose, jadnih
traperica i još jadnije majice. Ovo je bio jedan od onih gradova u kojima
svaki klinac dobije aparatić za zube čim uđe u pubertet, a za šesnaesti
rođendan automobil.

U dnu učionice neka je djevojka prstom pokazala na nju i počela se
smijuljiti. Djevojka pored nje kimnula je glavom. Lexi se učinilo da čuje,

Super leptir, a onda, Je li ga sama napravila?

Neki je dečko ustao i u učionici je ponovno zavladala tišina.

Lexi je znala tko je to. U svakoj je školi postojao jedan takav —
zgodan, popularan, sportski tip, tip dečka koji dobiva sve što želi a da se ne
mora ni truditi. Kapetan nogometne momčadi i predsjednik razreda. U
svojoj svijetloplavoj majici tvrtke Abercrombie i vrećastim trapericama
izgledao je kao Leonardo DiCaprio, sav zlatan, nasmiješen i samouvjeren.

Krenuo je prema njoj. Zašto? Je li iza nje stajala neka zgodnija cura?
Hoće li je nekako poniziti samo da nasmije prijatelje?

»Bok«, rekao je. Osjetila je kako ih svi pomno promatraju.

Lexi se ugrizla za donju usnu ne bi li prikrila svoje krive zube.
»Bok.«

Nasmiješio se. »Susan i Liz su kučke. Ne obraćaj pozornost na njih.

Leptir je zakon.«

Stajala je poput idiota, zabljesnuta njegovim osmijehom. Saberi se,
Lexi. Nije to prvi zgodan frajer kojeg vidiš u životu. Trebala bi nešto reći,
nasmiješiti se, bilo što.

»Dođi«, rekao je i uhvatio je za ruku. Njegov ju je dodir uzdrmao
kao strujni udar.

Trebao bi se pokrenuti, odvesti je nekamo. Zato ju je i dodirnuo, zar
ne? No samo je stajao i zurio u nju. Njegov je osmijeh nestao. Odjednom

nije mogla disati; cijeli se svijet izgubio, ostalo je samo njegovo lice, samo
njegove nevjerojatne zelene oči.

Progovorio je, ali Lexi je srce tako glasno tuklo da nije čula ni riječi,
a onda je dečka povukla i odvela zgodna cura u suknji kraćoj od ubrusa.

Lexi je trenutak predugo tako stajala buljeći u njegova leđa, i dalje
bez daha. A onda se sjetila gdje je i tko je: nova cura u ružičastoj majici sa
štrasom. Spustila je bradu na prsa i poput munje sunula do jedne klupe u
zadnjem redu. Spustila se na glatku površinu stolca baš kad je zvonilo.

Dok je profesor tupio o ranim danima Seattlea, Lexi je u glavi stalno
iznova proživljavala onaj trenutak. Govorila je samoj sebi da to kako ju je
dotaknuo ništa ne znači, ali nije si mogla pomoći. Što joj je namjeravao
reći?

Kad je sat završio, odvažila se i pogledala prema njemu. Išao je
okružen drugim učenicima, smijući se nečemu što je rekla djevojka u mini
suknji. Pored Lexina je stola zastao i pogledao je, ali nije se nasmiješio ni

stao. Krenuo je dalje.

Naravno da nije stao. Polako je ustala i otišla do vrata. Ostatak jutra
pokušavala je uzdignute glave hodati po prepunim hodnicima, ali u podne
je već bila premorena, a najgore ju je tek čekalo.

Veliki odmor u novoj školi je pakao. Nikad ne znaš što je u trendu, a
što više nije; osim toga, usudiš li se sjesti na pogrešno mjesto, možeš
uzbibati cijeli društveni ustroj.

Lexi je zastala na vratima kantine. Sama pomisao da onamo uđe, da
je proučavaju i donose sudove o njoj, bila je previše za danas. Inače je bila

jača od takvog razmišljanja, ali gospodin Popularni nekako ju je izbacio iz
ravnoteže, naveo je da poželi nemoguće, a iz prve je ruke znala kako te
čežnja može odvesti na pogrešan put. Bio je to gubitak vremena. Izašla je
van, gdje je sjalo sunce. Prokopala je po ruksaku te izvukla užinu koju joj
je Eva spakirala i izlizani primjerak Jane Eyre. Neki klinci imaju plišane
igračke ili posebne dekice iz djetinjstva. Lexi je imala Jane.

Lijeno je prošla kroz školski park u potrazi za mjestom na koje bi
sjela i čitala dok jede užinu. S druge strane spazila je zgodno stabalce koje
je raslo na maloj, trokutastoj tratini. Međutim, nije stablo bilo to što joj je
zaokupilo pozornost, već djevojka u turskom sjedu ispod njegova zelena
baldahina, nadvijena nad knjigu. Plava joj je kosa bila podijeljena u dvije
labave pletenice. U profinjenoj suknji od ružičastog tila, crnoj majici s
naramenicama i visokim crnim tenisicama, svakako je slala određenu
poruku.

Tu je poruku Lexi razumjela: Ja nisam poput vas. Ne trebate mi.

Lexi se i sama nekoliko godina tako odijevala, u vrijeme kad se ni s
kim nije željela sprijateljiti, kad se bojala da će je netko pitati gdje živi ili
kakva joj je mama.

Duboko je udahnula i prišla onoj djevojci. Kad je već bila blizu, Lexi
je zastala. Željela je reći pravu stvar, ali sad kad je bila ovdje, nije znala što
bi to bilo.

Djevojka je podigla pogled s knjige. Izgledala je osjetljivo; imala je
kožu prekrivenu aknama i zelene oči obrubljene s previše ljubičastog tuša.
Gumice živih boja samo su dodatno naglašavale njezin aparatić za zube.

»Bok«, reče Lexi.

»On nije ovdje. A neće ni doći.«

»Tko?«

Djevojka je nezainteresirano slegnula ramenima i vratila se čitanju.
»Ako ne znaš, nije ni važno, zar ne?«

»Mogu li sjesti pored tebe?«

»Društveno samoubojstvo«, reče djevojka ne dižući pogled.

»Molim?«

Djevojka ju je ponovno pogledala. »Sjesti pored mene ravno je
društvenom samoubojstvu. Čak se ni klinci iz dramske grupe ne žele
družiti sa mnom. Aha. Situacija je stvarno koma.«

»Hoćeš reći da me neće primiti u navijačice? Tragedija.«

Djevojka je prvi put sa zanimanjem pogledala Lexi. Smiješak joj je
izvio usta. »Većini cura stalo je do takvih stvari.«

»Ozbiljno?« Lexi je ruksak spustila na travu. »Što čitaš?«

»Orkanske visove.«

Lexi je pokazala svoju knjigu. »Jane Eyre. Mogu li sjesti?«

Djevojka se pomakla u stranu da Lexi ima gdje sjesti na oskudnoj
tratini. »Tu nisam čitala. Je li dobra?«

Lexi je sjela pored nje. »Meni najdraža. Kad završiš sa svojom,
možemo se zamijeniti.«

»To bi bilo super. E da, ja sam Mia.«

»Lexi. Onda, o čemu je knjiga?«

Mia je počela polako, petljajući riječi, ali kad je spomenula
Heathcliffa, nekako se oslobodila. Lexi se nije ni snašla, a već su se smijale
kao da su dugogodišnje prijateljice. Kad je zvonilo, ustale su i zajedno
krenule prema ormarićima. Razgovarale su cijelim putem. Lexi više nije
hodala pognute glave, nije knjige stezala na prsa, niti je izbjegavala tuđe
poglede. Umjesto toga, smijala se.

Pred vratima učionice španjolskog Mia je zastala i u žurbi rekla:
»Poslije škole mogla bi doći k meni. Mislim, ako hoćeš.« Izgledala je
nervozno dok je pozivala Lexi. »Znam da vjerojatno nećeš doći. Nema
frke.«

Lexi se poželjela nasmiješiti, ali previše se sramila svojih zuba pa se
suzdržala. »To bi bilo zakon.«

»Nađemo se ispod stijega kod upravne zgrade, dobro?«

Lexi je ušla u svoju učionicu i sjela u zadnju klupu. Ostatak dana
zurila je na sat, pokušavajući snagom volje ubrzati vrijeme, sve do dva i
pedeset, kad je stala ispod stijega i čekala. Klinci su u skupinama prolazili
pored nje i međusobno se naguravali na putu do autobusa nanizanih pred
ulazom u dvorište.

Možda se Mia ne pojavi. Vjerojatno se neće pojaviti.

Lexi se spremala odustati od svega kad se Mia pojavila pored nje.
»Čekala si me«, rekla je. Činilo se da je odahnula kao i Lexi. »Dođi.«

Mia je krenula prva kroz more učenika, prema blistavom crnom

cadillac escaladeu parkiranom uz glavnu cestu. Otvorila je suvozačka
vrata i ušla.

Lexi je slijedila novu prijateljicu i sjela na bež sjedalo koje je
mirisalo po koži.

»Hola, madre«, reče Mia. »Ovo je Lexi. Pozvala sam je k nama. Je li
to u redu?«

Žena na vozačevu sjedalu se okrenula. Lexi je zaprepastila njezina
ljepota. Mijina mama je sa svojim savršenim bijelim licem i glatkom
plavom kosom izgledala poput Michelle Pfeiffer. Bila je odjevena u
nedvojbeno skupi džemper boje lososa; takvoj je bilo mjesto na naslovnici
kataloga tvrtke Nordstrom. »Zdravo, Lexi. Ja sam Jude. Drago mi je. Kako
to da te ne poznajem?«

»Upravo sam se doselila.«

»Ah. Shvaćam. A odakle si se doselila?«

»Iz Kalifornije.«

»Neću ti zamjeriti tu činjenicu.« Jude se široko nasmiješila. »Hoće li
tvoja mama imati što protiv ne dođeš li iz škole ravno kući?«

»Neće«, reče Lexi. Napela se u očekivanju neizbježnog idućeg
pitanja.

»Mogu je nazvati ako želiš, predstav…«

»Maaaama«, reče Mia, »opet si počela s time.«

Jude se nasmiješila Lexi. »Sramotim svoju kćer. Nažalost, ovih dana
to često činim, već samim time što dišem. Ali majka sam i ne mogu si
pomoći. Sigurna sam da i tebe tvoja mama isto tako sramoti, zar ne, Lexi?«

Lexi nije imala pojma što bi na to odgovorila, ali nije bilo ni važno.
Jude se nasmijala i nastavila kao da je ništa nije pitala. »Ima slike, nema
tona. Takva bih ja trebala biti. Pa dobro. Vežite se, cure.«

Upalila je motor, a Mia je smjesta počela govoriti o knjizi za koju je
čula.

Odvezle su se od škole i skrenule na lijepu glavnu cestu. Cijelim su
se putem kroz grad vukle zbog velike gužve, ali kad su se domogle
autoceste, sve je bilo čisto. Prolazile su potom krivudavom, dvotračnom
ulicom okruženom drvoredom, sve dok Jude nije rekla: »Dome, slatki
dome«, i skrenula na šljunčani kolni prilaz.

Isprva se nije vidjelo ništa osim stabala s obje strane prilaza, stabala

tako visokih i gustih da su zastirala sunce, no onda je cesta opet zavijugala
i našle su se na sunčanoj čistini.

Kuća kao da je izašla iz nekog romana. Ponosno se smjestila usred
brižno oblikovanog krajolika, visoka građevina od drveta i kamena,
prekrivena prozorima. Niski kameni zidići okruživali su veličanstvene
vrtove. Iza svega prostirao se modri Tjesnac. Čak i iz automobila Lexi je
čula kako valovi udaraju o obalu.

»Čovječe«, reče Lexi dok je izlazila iz automobila. Nikad prije nije
bila u ovakvoj kući. Kako da se ponaša? Što da kaže? Zacijelo će
pogriješiti i Mia će joj se smijati.

Jude je zagrlila kćer i njih su dvije krenule prve. »Mogu se kladiti da
ste gladne, cure. Da vam pripremim quesadille? A vi mi možete ispričati
kako vam je prošao prvi dan škole.«

Lexi se instinktivno držala u pozadini.

Došavši do ulaznih vrata, Mia se osvrnula. »Lexi? Ne želiš ući, zar

ne? Predomislila si se.«

Lexi je osjetila kako se njezina nesigurnost topi ili, točnije, kako se
spaja s Mijinom i pretvara u nešto drugo. Bile su slične; nevjerojatno, ali
istinito: djevojka koja nije imala ništa bila je poput djevojke koja je imala
sve. »Nema šanse«, rekla je Lexi smijući se i žureći prema vratima.

Ušavši u kuću, izula se i prekasno primijetila da joj čarape imaju
rupe na prstima. Posramljena, slijedila je Miju u njezinu veličanstvenu
kuću. Staklene stijene uokvirivale su predivan pogled na ocean, kamin je
bio od kamena, a podovi su blistali. Bojala se bilo što dodirnuti.

Mia ju je zgrabila za ruku i odvukla u golemu kuhinju. Iznad
štednjaka s osam plamenika na crnoj su konstrukciji nalik na kostur visjeli

blistavi bakreni lonci, a na nekoliko su mjesta u kuhinji bile vaze sa
svježim cvijećem. Sjele su za dugi crni šank od granita dok je Jude

pripremala quesadille.

Jednostavno mi je prišla, madre. Ja sam joj rekla da je ravno

samoubojstvu ako sjedne pored mene, ali nije ju bilo briga. Daj reci, zar to

nije predobro?

Jude se na to nasmiješila i zaustila da nešto kaže, ali od Mije nije
mogla doći do riječi. Lexi je teško pratila Mijinu neprekidnu priču. Kao da
je Mia godinama u sebi skrivala zapažanja i misli koje sad izlaze na

površinu. Lexi je znala kako je to držati stvari u sebi, bojati se i pokušavati
ne progovoriti. Djevojke su usporedile mišljenja o srednjoj školi, dečkima,
predmetima, filmovima, tetovažama, probušenom pupku — slagale su se u
svemu. Što su više sličnosti otkrivale, to se Lexi više brinula: što će biti kad
Mia dozna za Lexinu prošlost? Hoće li se Mia htjeti družiti s kćeri jedne
narkomanke?

Oko pet popodne ulazna su se vrata otvorila uz tresak i u kuću je
navalila hrpa klinaca.

»Skidajte cipele«, iz kuhinje je doviknula Jude ne podižući pogled.

Devetero ili desetero klinaca nahrupilo je u kuhinju. Bilo je tu i
djevojaka i mladića. Lexi je odmah vidjela da je riječ o popularnim
klincima. Bilo ih je lako prepoznati: zgodne cure u nisko rezanim
trapericama i majicama koje otkrivaju trbuh, dečki u plavo-žutim
trenirkama s logom škole. Vjerojatno su stigli ravno s nogometnog
treninga, odnosno sastanka navijačica.

»Moj buraz je onaj u sivoj trenirci«, reče Mia Lexi na uho. »Ona
stara ›S kim si, takav si‹, u njegovu slučaju ne vrijedi. Te cure imaju pamet
mentol-bombona.«

Bio je to frajer s prvoga sata.

S lakoćom dečka koji zna da je popularan, odvojio se od ekipe i
približio Miji te je zagrlio. Sličnost je bila frapantna: Mijino lice bila je
ženska, profinjenija verzija njegova. Počeo je nešto govoriti sestri, a onda
je primijetio Lexi. Pomno se zagledao u nju, tako prodorno da je u prsima
opet osjetila onu istu usplahirenost. Nikad je prije nitko nije tako gledao,
kao da je sve na njoj zanimljivo.

»Ti si ona nova cura«, tiho reče mičući dugu plavu kosu s očiju.

»To je moja prijateljica«, reče Mia. Tako se široko smiješila da je
njezin aparatić izgledao kao šarena mrlja.

Njegov je osmijeh izblijedio.

»Ja sam Lexi«, rekla je, premda je nije pitao kako se zove.

Nezainteresirano je odvratio pogled. »Ja sam Zach.«

Neka cura u minijaturnim hlačicama i majici s otvorenim trbuhom
približila mu se s leđa, privila se uz njegov bok i nešto mu šapnula na uho.
Nije se nasmijao; zapravo, jedva da se i nasmiješio. Odmaknuo se od Lexi
i Mije. »Vidimo se, Me-my«, rekao je sestri. Ovio je ruku oko djevojke u

minijaturnim hlačicama, poveo je prema stubama i nestao u gomili klinaca

koji su jurili gore.

Mia se namrštila. »Nešto nije u redu, Lexi? U redu je ako te

predstavljam kao prijateljicu, zar ne?«

Lexi je buljila u prazni prostor na kojem je do maločas stajao. Bila je
uznemirena. Nasmiješio joj se, zar ne? Isprva, na trenutak? U čemu je
pogriješila?

»Lexi? Je li u redu ako ljudima govorim da smo prijateljice?«

Lexi je ispustila dah koji je tako dugo zadržala. Prisilila se da
prestane gledati prema stubama. Primijetivši Mijinu nesigurnost, shvatila je
što je ovdje bitno, a to nije bio tip poput Zacha. Nije ni čudo da ju je
zbunio. On će uvijek ostati neshvatljiv djevojci koja je odrasla u
problemima. Bitna je bila Mia i ovaj krhki početak njihova prijateljstva.
»Naravno«, reče uz smiješak. Za promjenu, nije ju bilo briga za zube. Bila
je prilično sigurna da ni Miju nije briga. »Možeš svima reći.«

***

Soba za razonodu bila je puna klinaca, kao i obično. Nekim ženama
buka i nered možda idu na živce, ali ne i Jude. Prije nekoliko godina —
kad su blizanci kretali u šesti razred — potrudila se da kuću učini
gostoljubivom. Htjela je da klinci ovamo navraćaju. Dovoljno je dobro
poznavala sebe da zna kako ne želi prepuštati svoju djecu na brigu druge
žene; željela je sama imati kontrolu nad situacijom. Stoga je pomno uredila
gornji kat — i upalilo je. Katkad je ondje bilo i petnaestero klinaca, koji su
poput termita proždirali njezine zalihe grickalica. Ali znala je gdje su joj

djeca i da su na sigurnom.

Sada, dok je otključavala brojna sklopiva vrata u dnevnome boravku
i širom ih otvarala, čula je kretanje na katu; podovi su stenjali, a koraci
odjekivali po cijeloj kući.

Za promjenu, Mia se nije skrivala od sveg tog glupiranja u sobi za
razonodu, nije zaključana u svojoj sobi gledala Malu sirenu ni Ljepoticu i
zvijer, niti neki drugi Disneyjev crtić u kojem je pronalazila utjehu. Sjedila
je na pješčanoj plaži s Lexi. Bile su zamotane u teški vuneni prekrivač;
crna i plava kosa ispreplitale su se na slanome zraku. Već su satima tako

sjedile i razgovarale.

Bilo je dovoljno da vidi kako njezina kći razgovara s prijateljicom da
se Jude nasmiješi. Toliko je dugo čekala ovaj trenutak, tako se usrdno

nadala. Ipak, sad kad se obistinio, nije si mogla pomoći: pomalo se brinula.
Mia je bila tako osjetljiva, tako emocionalno ljepljiva. Bilo ju je previše

lako povrijediti. A nakon onoga s Haley, Mia ne bi mogla podnijeti da je
još jedna prijateljica izda.

Jude je morala doznati nešto više o Lexi, tek toliko da zna s kim joj
se kći druži. Takav je stil odgoja godinama donosio dobre rezultate. Što je
više znala o životima svoje djece, to im je bolja majka mogla biti. Izašla je
u dvorište. Povjetarac ju je smjesta povukao za kosu i pramenove joj bacio
u lice. Nije se ni trudila da uskoči u neke od cipela nagomilanih pored
vrata; bosa je prošla po pločicama, pored tamne, pletene vrtne garniture.
Na rubu između trave i pijeska, golemi se cedar, visok i uspravan, uzdizao
prema bistrome nebu. Dok je prilazila djevojkama, čula je Mijine riječi:
»Želim ići na audiciju za školsku predstavu, ali znam da neću proći. Sarah i

Joeley uvijek dobiju glavne uloge.«

»Znaš, jako sam se bojala obratiti ti se danas«, reče Lexi. »A zamisli
da nisam. Nikakve koristi od straha. Trebala bi pokušati.«

Mia se okrenula prema Lexi. »Hoćeš ići sa mnom na audiciju? Klinci
iz dramske grupe… tako su ozbiljni. Ne vole me.«

Lexi je kimnula. Lice joj je bilo dostojanstveno i puno
razumijevanja. »Ići ću s tobom. Svakako.«

Jude je zastala pored kćeri. »Bok, cure.« Spustila je ruku na Mijino
mršavo rame.

Mia joj se nasmiješila. »Idem na audiciju za Bilo jednom na
madracu. Lexi će ići sa mnom. Vjerojatno neću dobiti ulogu, ali…«

»Pa to je divno«, reče Jude, sretna zbog takvog razvoja događaja. »A
sad bi bilo najbolje da Lexi odvezem kući. Tata dolazi za jedan sat.«

»Mogu i ja s vama?« upita Mia.

»Ne. Ti imaš referat koji moraš predati do petka. Trebala bi se baciti
na njega«, odgovori Jude.

»Već provjeravaš internetsku stranicu škole? Tek je prvi dan«,
snuždila se Mia.

»Ne smiješ ispasti iz štosa. U srednjoj su ocjene važne.« Pogledala je

Lexi. »Spremna?«

»Mogu i autobusom«, reče Lexi. »Ne morate me voziti.«

»Autobusom?« Jude se namrštila. Tijekom svih tih godina

roditeljstva na otoku, nikad ni jedno dijete nije predložilo takvo što. Većina
je rekla da mogu nazvati mame da dođu po njih, ni jedno nije ponudilo da
se kući vrati autobusom. Gdje ovdje uopće stoji autobus?

Lexi se odmotala iz vunenog pokrivača na crvene i bijele prugice.
Kad je ustala, spuznuo je na pijesak. »Ozbiljno, gospođo Farraday. Ne
morate me voziti kući.«

»Molim te, Lexi, zovi me Jude. Kad kažeš gospođa Farraday, sjetim
se svoje majke, a to nije dobro. Mia, idi reći Zachu da počinjem razvoziti.
Pitaj tko još treba prijevoz.«

Deset minuta kasnije Jude je upalila motor escaladea. Petero klinaca
uguralo se na njegova udobna sjedala; svi su govorili u isti čas dok su
vezivali pojaseve. Lexi je sjedila na suvozačevu sjedalu i zurila ravno pred
sebe. Jude je upozorila Zacha i Miju da počnu pisati zadaću, a zatim
krenula. Put je bio tako poznat da ga je mogla proći i u snu — lijevo na
Obalni prilaz, desno na Noćnu cestu, lijevo na autocestu. Na vrhu ulice

Vidikovac, parkirala je na kolnom prilazu svoje najbolje prijateljice. »Evo
nas, Brysone. Reci Molly da ovotjedni ručak i dalje vrijedi.«

Promumljao je nekakav odgovor i izašao iz automobila. Sljedećih
dvadeset minuta vozila je uobičajenim putem po otoku, odbacujući dijete

po dijete. Naposljetku se okrenula prema Lexi. »Dobro, mila, kamo
ćemo?«

»Nije li ono autobusna postaja?«

Jude se nasmiješila. »Neću te poslati kući autobusom. Dakle, kamo
ćemo, Lexi?«

»U Port George«, reče Lexi.

»Oh«, iznenađeno će Jude. Većina učenika Srednje škole Pine Island
živjela je na otoku; osim toga, s druge je strane mosta bio posve drugi

svijet. Geografski gledano, Pine Island i Port George bili su udaljeni tek
stotinjak metara, ali udaljenost se mogla računati i drukčije. Pristojni,
uzorni dečki s Pine Islanda u Port George odlazili su kupovati pivo i
cigarete u lokalnoj trgovini. Pritom su koristili lažne osobne iskaznice koje
su izradili na starim karticama za igru magic. U tamošnjim je školama bilo
svakakvih problema. Priključila se na autocestu i krenula s otoka.

»Skrenite onamo«, reče Lexi otprilike kilometar i pol nakon mosta.
»Zapravo, možete me ovdje ostaviti. Ostatak puta mogu pješice.«

»Ne bi išlo.«

Jude je slijedila znakove do naselja montažnih kuća »Poglavica
Seattle«. Stigavši onamo, Lexi joj je rekla da prati vijugavu cestu do

malene parcele obrasle korijenjem i travom, gdje je na cementnim
blokovima stajala izblijedjela, žuta montažna kuća. Ulazna vrata bila su
obojana u ružnu nijansu plave i napukla po sredini, a zavjese na prozorima
ofucane i neravnomjerno porubljene. Po rubovima kuće poput gusjenice se
vukla hrđa. Duboki, blatni tragovi kotača u travi otkrivali su gdje je obično

parkiran automobil.

Jude je parkirala uz travu i ugasila motor. Ovo nipošto nije očekivala.
»Je li ti mama kod kuće? Grozno mi je samo te iskrcati. Zapravo bih je
željela upoznati.«

Lexi je pogledala Jude. »Mama mi je umrla prije tri godine. Sad
živim s tetom Evom.«

»O, mila«, reče Jude. Znala je kako je to izgubiti roditelja — otac joj
je umro kad je imala sedam godina. Svijet je tada postao mračno,
zastrašujuće mjesto i godinama nije uspijevala pronaći svoje mjesto u
njemu. »Jako mi je žao. Znam kako ti je teško.«

Lexi je slegnula ramenima.

»Koliko dugo živiš s tetom?«

»Četiri dana.«

»Četiri dana? Ali… gdje si bila…«

»Kod udomitelja«, uz uzdah tiho će Lexi. »Mama mi je bila ovisnica
o heroinu. Katkad smo živjele u autu. Pretpostavljam da sad više ne želite
da se družim s Mijom. Shvaćam. Zaista. Da je bar moju mamu bilo briga s
kim se družim.«

Jude se namrštila. Ništa od ovoga nije očekivala. I brinulo ju je sve
to, ali nije htjela biti jedna od onih žena koje o ljudima sude prema
okolnostima njihova života. A Lexi je sad izgledala ubijeno u pojam.
Djevojka je sva zračila poraženošću; nesumnjivo je u životu doživjela
mnoga razočaranja.

»Ja nisam kao moja mama«, ozbiljno će Lexi. Usrdna želja u
njezinim plavim očima bila je jasno vidljiva.

Jude joj je vjerovala, ali ipak je osjećala potencijalnu opasnost. Mia

je bila osjetljiva, lako povodljiva. Jude to nije mogla zanemariti, ma koliko
joj bilo žao ove djevojke. »Ni ja nisam kao moja mama. Ali…«

»Što?«

»Mia je sramežljiva. Sigurno to već znaš. Teško sklapa prijateljstva i
previše se brine hoće li se svidjeti ljudima. Oduvijek je takva. Prošle joj je
godine srce slomljeno. Nije bila riječ o dječaku. Gore od toga. Jedna
djevojka — Haley — sprijateljila se s njome. Nekoliko su mjeseci bile
nerazdvojne. Mia je bila sretna kao nikad dotad. Međutim, Haley se

zapravo namjerila na Zacha i on je upao u njezinu zamku. Nije znao koliko
će to uzrujati Miju. Uglavnom, Haley se prestala družiti s Mijom kako bi
vrijeme provodila sa Zachom, a kad je on izgubio interes, nije više htjela
doći k nama. Mia je bila tako povrijeđena da gotovo mjesec dana nije
progovorila. Strašno sam se brinula.«

»Zašto mi to govorite?«

»Pretpostavljam zato što… ako ćeš joj biti prijateljica, ona mora
znati da se može osloniti na tebe. I ja bih to rado znala.«

»Nikad ne bih učinila nešto što bi je povrijedilo«, obećala je Lexi.

Jude je pomislila na sve opasnosti koje to prijateljstvo može donijeti
njezinoj kćeri, a onda i na sve koristi; odvagala ih je, kao da je to njezina
odluka, premda je znala da nije. Četrnaestogodišnjakinja može sama birati
prijatelje. No Jude je Mijino i Lexino prijateljstvo mogla olakšati, ili
otežati. Što je bilo najbolje za Miju?

Kad je pogledala Lexi, odgovor je bio jasan. Jude je na prvome
mjestu bila majka. A njezina je kći očajnički trebala prijateljicu. »U subotu
vodim Miju u grad, na manikuru. Ženski izlazak. Bi li nam se htjela
pridružiti?«

»Ne mogu«, reče Lexi. »Još nisam našla posao. Tanka sam s lovom.

Ali hvala na pozivu.«

»Ja častim«, ležerno će Jude. »I ne prihvaćam odbijanje.«

TRI

2003.

Zadnje tri godine iscrpile su Jude; sva je bila na iglama. Nije znala
što je pravi strah dok prvi put nije Zachu i Miji dala ključeve automobila, a
zatim ih gledala kako se odvoze. Od toga trenutka počela se bojati za svoju
djecu. Sve ju je plašilo. Kiša. Vjetar. Snijeg. Mrak. Glasna glazba. Drugi
vozači. Previše klinaca u autu.

Dala je djeci mobitele i uvela pravila. Poštovanje dogovorenog
vremena povratka kući. Odgovornost. Iskrenost.

Nervozno je koračala po kući kad bi nekoliko minuta kasnili; nije
mogla mirno disati dok nisu legli u krevet. Tada je mislila da nema gorega
od slobode koju donosi vozačka dozvola, ali sad je znala da ipak ima.

Sve je dotad bila tek uvertira za ovo sada: završni razred. Polugodište
je tek počelo, a atmosfera je već bila kao u ekspres-loncu, dok su se rokovi
i dokumentacija koju je trebalo ispuniti doimali poput Rubikove kocke.
Fakultet se pomaljao na obzoru kao nuklearni oblak i zagađivao svaki
udah. Godine provedene vozeći djecu na sportska događanja, treninge,
probe dramske grupe i nastupe bile su ništa u odnosu na ovo.

Na zidu iznad radnoga stola imala je dva golema kalendara. Na
jednome je pisalo ZACH, a na drugome MIA. Rok za prijavu na svaki
fakultet bio je istaknut crvenom tintom; datum svakog testa bio je
podebljan. Jude je godinama proučavala statistike o upisima, čitala o
različitim sveučilištima i procjenjivala koje bi najbolje odgovaralo njezinoj
djeci.

Upis na faks Zachu će biti sitnica. Treći je razred završio s
prosjekom ocjena 4,9 i savršeno riješenim završnim ispitom. Mogao se
upisati gotovo na svaki fakultet koji poželi.

Mia je bila druga priča. Njezine su ocjene bile dobre, ali ne sjajne,
kao i završni ispit. Unatoč tome, od sveg je srca željela upisati glumu na
prestižnom University of Southern California.

Jude je zbog svega počela patiti od nesanice. Noću bi ležala u
krevetu i vrtjela statistike i upisne kriterije po glavi dok joj ne bi pozlilo.

Neprekidno je smišljala način da ostvari kćerin san. Nije bilo lako ugurati
dijete na neki od najboljih fakulteta, a Jude ih je morala ugurati dvoje.
Blizanci su morali zajedno ići studirati, svaki drugi rasplet situacije bio je
nezamisliv. Mia je trebala brata pored sebe.

A sada, kao da sav taj pritisak nije bio dovoljan, naglas je izgovorena
riječ koje se dugo užasavala.

Tulum.

Jude je duboko udahnula pokušavajući se umiriti.

Sjedila je za stolom s obitelji. Bio je petak navečer, početkom
listopada; nebo je bilo boje natučenih šljiva.

»Onda?« reče Zach sa svoga mjesta za stolom. »Smijemo ići ili ne?
Molly i Tim će pustiti Brysona.«

Mia je sjedila pored brata. Svoju je plavu kosu bila još mokru isplela
u pletenice te je ona sad, osušena, visjela u cik-cak kovrčama. U protekle
tri godine propupala je u pravu ljepoticu, besprijekorne kože i blistavoga
osmijeha. Njezino je prijateljstvo s Lexi ostalo nepokolebano i sigurno
poput magnetnoga sjevera; Mia je iz njega crpila novo samopouzdanje.
Judeina kći i dalje nije bila odvažna, niti naročito društvena, ali bila je
sretna, a to je Jude bilo najvažnije. »Što je s tobom, Mia? Želiš li ti na taj
tulum?«

Mia je slegnula ramenima. »Zach želi ići.«

Bio je to odgovor koji je Jude očekivala. Njih su dvoje bili dvojac, u
svakome pogledu. Kamo god jedno krenulo, drugo ga je slijedilo; tako je
bilo otkad su se rodili, a vjerojatno i ranije. Gotovo nisu mogli disati jedno
bez drugoga.

»Jesi li čuo, Milese?« upita Jude. »Djeca žele na tulum kod Kevina
Eisnera.«

»Postoji li neki problem?« upita Miles dok je šparoge sa žara
prelijevao umakom hollandaise.

»Eisneri su u Parizu, ako se ne varam«, reče Jude. Vidjela je kako su
se blizanci sinkronizirano trznuli. »Ovo je malen otok«, podsjetila ih je.

»Ali Kevinova teta je ondje«, reče Zach. »Nije da nema nikakve
odrasle osobe u blizini.«

»Apsolutno«, kimajući glavom doda Mia.

Jude se zavalila na stolcu. Naravno, znala je da ovaj trenutak dolazi. I
sama je nekoć bila tinejdžerica, a završni razred srednje škole sveti je gral
tinejdžerskih godina. Stoga je znala što to znači kad maturanti žele

»tulumariti«.

Beskonačno je s djecom razgovarala o alkoholu, stalno im ponavljala
kako je opasan, i oni su joj se zakleli da ih piće neće zainteresirati, ali Jude
nije bila glupa. Niti je bila jedna od onih žena koje se prave da su im djeca
savršena. Bilo joj je važno da ih zaštiti od rizika koje nosi adolescencija,
uključujući one koje si sami mogu natovariti na vrat.

Mogla je reći ne. No možda bi prkosili njezinoj zabrani, a tada bi bili
u još većoj opasnosti. »Nazvat ću Kevinovu tetu«, polako je rekla. »Da
provjerim hoće li odrasla osoba nadgledati tulum.«

»O, Bože mili«, zacvilila je Mia, »baš ćeš nas fino osramotiti. Nismo

djeca.«

»Ozbiljno, mama«, reče Zach. »Znaš da nam možeš vjerovati. Ja

nikad ne bih pio i vozio.«

»Radije bih da mi obećaš kako nikad nećeš piti«, odgovorila je.

Pogledao ju je. »Možda popijem jedno pivo. Neće me ubiti. Želiš da
ti lažem? Mislio sam da to nije stil naše obitelji.«

Njezine je vlastite riječi upotrijebio protiv nje i pogodio je bit. Cijena
iskrenosti s djecom bila je to da često čuješ ono što radije ne bi. Jude je
smatrala da postoje dvije mogućnosti u roditeljstvu: ili ćeš tražiti iskrenost
i pokušati se nositi s neželjenim istinama, ili ćeš glavu zabiti u pijesak i
slušati laži svoje djece. Zbog Zachove iskrenosti mogla je imati povjerenja
u njega. »Razmislit ću«, rekla je dovoljno odlučno da okonča razgovor.

Ostatak večere brzo je prošao. Čim su raspremili stol, klinci su suđe
ubacili u perilicu, a onda otrčali na kat.

Jude je znala da se pripremaju za tulum. Pretpostavili su da su
pobijedili — vidjela im je to u očima.

»Ne znam«, rekla je Milesu. Stajali su jedno pored drugog i kroz
golemi prozor zurili u sve mračniju noć. Tjesnac je postao crn poput
grafita, dok je nebo bilo tamnobrončano. »Kako da ih spriječimo da piju?
Kako da ih zaštitimo?«

»A da ih prikujemo za zid? To bi moglo upaliti. Šteta što zakon ne

gleda lijepo na takve postupke.«

»Jako duhovito.« Pogledala ga je. »Ne možemo ih spriječiti da piju
— to znaš. Napit će se kad-tad: ako ne noćas, onda neke druge noći. To je
jednostavno tako. Dakle, što ćemo poduzeti da ih zaštitimo? Možda bismo
ovdje trebali organizirati tulum. Mogli bismo svim klincima uzeti ključeve
i paziti da svi ostanu na sigurnom; pripazili bismo da ne piju previše.«

»Nema šanse. Riskirali bismo cijeli svoju imovinu. A da i ne
spominjem da bismo bili odgovorni kad bi se nekome nešto desilo. A znaš
tinejdžere. Oni su poput bakterija: brojčano bujaju brže nego što možeš
pratiti i ne možeš ih sve držati na oku. Ne mogu vjerovati da si to uopće
predložila.«

Jude je znala da njezin muž ima pravo, ali to joj nije pomoglo.
»Sjećaš se ti srednje? Jer ja se bogme sjećam. Svakog su se tjedna
održavali pijani tulumi na farmi obitelji Morrow. A nakon njih bismo
vozili kući.«

»Moraš imati povjerenja u njih, Jude. Dopusti im da počnu donositi
vlastite odluke. Mia je pametna i ni u kom slučaju nije razuzdana cura.
Osim toga, Zach nikad ne bi dopustio da joj se nešto loše dogodi. Znaš to.«

»Valjda.« Jude je kimnula. Tisućiti je put pretresala sve u svojoj
glavi. Činilo joj se da nema dobrog odgovora, da ne postoji nedvojbeno

ispravan postupak.

Ostatak večeri Jude se mučila s pitanjem kako biti najbolji roditelj u
toj situaciji. Još je uvijek pokušavala nešto smisliti kad su se u devet
navečer klinci sjurili niza stube.

»Onda?« upita Zach.

Pogledala je svoju djecu. Zacha, tako visokog, zgodnog i mirnog u
trapericama spuštenim na kukove i prugastoj majici s logom tvrtke
American Eagle, i Miju, u poderanim kapri hlačama od trapera, bijeloj
majici kratkih rukava i s muškom kravatom od plave svile, svezanom

ustranu. Kosu je skupila u konjski rep, iz kojeg se ona navrh glave rasipala
poput gejzira. Otkako je upoznala Lexi, izašla je iz svoje čahure, ali i dalje

je bila osjetljiva i pomalo nesigurna. Tako su joj lako mogli slomiti srce,
tako je lako mogla donijeti pogrešnu odluku samo da joj se ne bi smijali.

Bila su to dobra djeca. Iskrena djeca kojoj je bilo stalo do
budućnosti. Nikad nisu Jude dali povoda da im ne vjeruje.

»Madre?« upita Zach smiješeći se i posegne za njezinom rukom.
»Daj. Znaš da nam možeš vjerovati.«

Jude je znala da manipulira njome, da koristi njezinu ljubav sebi u
prilog, ali nije mu se mogla oduprijeti. Oboje je silno voljela i htjela je da
budu sretni. »Ne znam…«

Mia je okrenula očima. »Ovo je poput suđenja vješticama. Smijemo
li ići ili ne?«

»Rekli smo da nećemo piti«, reče Zach.

Miles je stao uz Jude i zagrlio je oko struka. »Znači, možemo se
pouzdati u vašu riječ?«

Zachovo lice rastegnulo se u širok osmijeh. »Apsolutno.«

»U ponoć morate biti kod kuće«, reče Jude.

»U ponoć?«, ponovi Zach. »Bez veze. Kao da idemo u sedmi razred.
Daj, mama. Tata?«

»U ponoć«, reče Miles, a Jude u isti tren: »U jedan.«

Zach i Mia bacili su se na nju i stisnuli je u snažan zagrljaj.

»Pazite«, nervozno će Jude. »Bude li ikakvih problema, zovite me.
Ne šalim se. Budete li pili — a ne biste trebali — ali budete li, zovite
doma. Tata i ja ćemo doći po vas, i po bilo koga od vaših prijatelja. Ne
šalim se. Neću ništa pitati, niti ću koga uvaliti u nevolju. Obećavam.
Dobro?«

»Znamo«, reče Mia. »Godinama nam to govoriš.«

S tim su riječima nestali, otrčali prema sportskom bijelom mustangu,
koji su im ona i Miles kupili lani.

»Trebala si ustrajati na ponoći«, reče Miles kad su se vrata
automobila zalupila.

»Znam«, rekla je. Lako njemu. Kad bi Miles rekao ne, odustali bi.
Kad bi ona rekla ne, samo bi se još više trudili, slamali njezin otpor poput
nametnika i na kraju dobili ono što su željeli.

Miles se namrštio kad su crvena stražnja svjetla na Zachovu
automobilu nestala u tmini. »Završni razred neće biti lagan.«

»Neće«, reče Jude. Već je požalila što ih je pustila. Toliko je toga
moglo poći po zlu…

***

Tople jesenske noći poput ove Amoré je bio prepun gostiju. Ljeto je
završavalo i svi — lokalci i turisti — znali su da im u susret stiže hladno

doba godine.

Lexi je u toj slastičarnici honorarno radila od drugoga razreda. Svaki
zarađeni novčić štedjela je za faks. Sa svojom je šeficom, gospođom Solter
— šezdesetogodišnjom udovicom čelično sijede kose, koja je imala običaj
kititi se s nekoliko ogrlica s perlicama istovremeno — bila savršeno
sinkronizirana: jedna je objavljivala narudžbe, dok je druga vadila sladoled
u čašice.

Večeras je Lexi neprekidno gledala na sat iako je u slastičarnici bilo
mnogo gostiju. Tulum kod Eisnera počinjao je u devet; Mia i Zach trebali

su je pokupiti.

Zach.

Bio je jedina mušica u blagotvornom melemu njezina novog života.
U zadnje je tri godine Lexi pronašla mjesto kamo pripada. Teta Eva
iskreno ju je voljela; bilo je to očito, premda nije bila tip koji pokazuje
osjećaje. Mia je postala Lexina druga polovica, njezina sestra. Bile su
nerazdvojne. Farradayi su objeručke prihvatili Lexi u svoju obitelj i nikad
je nisu osuđivali. Jude joj je postala poput majke, u tolikoj mjeri da je Lexi
za Majčin dan uvijek kupovala dvije čestitke: jednu za Evu i jednu za Jude.
Na bijeloj podlozi čestitke uvijek bi napisala Hvala.

Samo je Zach bio suzdržan.

Nije mu se sviđala Lexi. Kraj priče. Nikad nije ostajao nasamo s
njom duže nego što je bilo potrebno i gotovo joj se nikad nije obraćao. Kad
bi joj ipak nešto rekao, odvratio bi pogled, kao da ne može podnijeti susret
s njezinim očima. Lexi nije znala čime ga je uvrijedila i nikako mu se nije
mogla iskupiti, ma što činila. Najgore od svega bilo je to što bi je to svaki
put povrijedilo. Svaki put kad bi odvratio pogled ili otišao, osjetila je mali
žalac tuge.

No to je bilo dobro, govorila je samoj sebi. Bilo je dobro što mu se
nije sviđala jer se on njoj sviđao previše. A u jedno je bila sigurna, znala je
to od samog početka: Zach Farraday bio je zabranjeno voće.

Upravo je prošlo devet kad je čula kako se vani zaustavlja mustang.
Brzo je skinula svoju šarenu pregaču i odjurila u toalet za osoblje po

torbicu. Strgnula ju je sa zida, bacila kratak pogled u zrcalo, tek toliko da
provjeri šminku, a onda krenula prema izlazu, mahnuvši gospođi Solter u

prolazu.

»Budi dobra«, reče gospođa Solter veselo odmahujući.

»Hoću«, obećala je Lexi. Otrčala je do mustanga i uskočila na
stražnje sjedalo. Radio je treštao tako glasno da nisu mogli razgovarati.

Zach se izvukao s parkirališta i krenuo iz grada. Ubrzo su skretali na
dug šljunčani prilaz, na čijem se kraju nalazila starinska kuća u
viktorijanskom stilu, krova prekrivenog šindrom i cijelom širinom
okružena trijemom. Sa strehe su visjela svjetla koja su osvjetljavala košare
s cvijećem.

Izašavši iz automobila, Lexi je u daljini čula žamor razgovora i
glazbe, ali gotovo da nikoga nije vidjela. Vjerojatno su bili na plaži, gdje
su bili manji izgledi da ih susjedi vide i požale se policiji.

Zach je obišao oko automobila i stao pored Lexi. Pokušala se
ponašati ležerno. Kao i obično, nije joj uspijevalo. Malčice se okrenula i
zatekla ga kako zuri u nju.

Prije nego što je stigla smisliti koju nemarnu riječ, prišla joj je Mia i
primila je za ruku. »Hoće Tyler doći?«

»Vjerojatno«, odgovorio je Zach. »Idemo«, rekao je i krenuo.

Lexi i Mia slijedile su ga kroz visoku travu. Došavši do ulaza u
dvorište, ugledali su tulum. U dvorištu je vjerojatno bilo sedamdeset i
petero djece; većina ih se okupila oko vatre. Zrak je bio ispunjen slatkim
mirisom trave.

Mia je ščepala Lexi za ruku i naglo je povukla da stane. »Eno ga.
Kako izgledam?«

Lexi je pogledom preletjela preko klinaca i ugledala Tylera
Marshalla. Bio je to visok klinac tankih, dugih ruku i nogu. Bio je
počešljan poput vozača skateboarda, a svoje je vrećaste hlače nosio tako
nisko na kukovima da ih je stalno potezao gore. Mia je bila zaljubljena u
njega od kraja trećega razreda.

»Predivna si. Idi razgovarati s njime«, reče Lexi.

Mia se žarko zacrvenila. »Ne mogu.«

»Idem ja s tobom«, reče Lexi i stisne Mijinu ruku.

»A ti, Zach Attack?« upita Mia.

Zach je slegnuo ramenima. Njih troje zavuklo se među klince.
Progurali su se pored dvije srebrne bačvice s pivom i prišli Tyleru.

»Bok, Mia«, reče Tyler i široko joj se osmjehne. Pružio joj je napola

ispijenu bocu. Votka s okusom maline.

Mia je uhvatila bocu i potegnula iz nje prije nego što je Lexi stigla
reagirati.

»Znači, večeras ja vozim«, reče Zach. Zatim je dodao: »Pazi, Mia.«

»Hoćeš se prošetati po plaži?« Tyler je pitao Miju.

Mia je Lexi uputila pogled koji je govorio, Čovječe!, a onda krenula
za Tylerom prema plaži.

Lexi je bila bolno svjesna da Zach stoji pored nje. Ništa nije govorio,
no ona je ipak osjećala nešto u tišini između njih. Nije si mogla pomoći;
okrenula se i pogledala ga: »Zašto ti nisam draga?«

»To misliš?«

Nije znala što bi odgovorila. Kao da se zbivalo nešto što nije
shvaćala. Požalila je što je postavila to glupo pitanje.

»Lexi…« započeo je.

Amanda Martin iznebuha se pojavila pred njima, s napola praznom
kriglom ruma Captain Morgan. Bila je dugonoga i crvenokosa, punih
usana i lagano nakošenih, ciganskih očiju. Zachova najnovija djevojka.

»A tu si«, prela je. »Bogme ti je trebalo.« Ovila je ruke i zalijepila se
za njega.

Lexi je gledala kako odlaze, međusobno isprepleteni — sad je ljubio
Amandu — i osjetila poznato razočaranje. Uzdahnuvši, krenula je prema
plaži. Ondje je susrela neke klince iz dramske grupe. Godinama se družila
s njima, gledala ih kako s Mijom vježbaju za predstave. Sjedili su na
pijesku i razgovarali. Naravno, odlazak na faks se bližio. Ovih je dana to
bila glavna tema. Od samoga početka školske godine govorili su o
rokovima, prijavama i upisnim statistikama. Svakoga je dana predstavnik
nekog sveučilišta bio u školskoj knjižnici i držao govor zainteresiranim
maturantima. Posjeti različitim sveučilištima tijekom vikenda postali su
uobičajeni. A učenici s Pine Islanda nisu jednostavno išli pogledati
fakultete u obližnjem Seattleu. Nipošto. S roditeljima su letjeli diljem
zemlje u potrazi za odgovarajućim sveučilištem.

»Lexster!« Mijin je glas nadglasao buku.

Lexi se okrenula i ugledala Miju kako tetura prema njoj.

»Ne’am pojma kako sam se ovako napila«, reče Mia, opasno se

njišući. »Lexi, kako sam se ovako napila?«

»Možda tako što si pila?«, Lexi je ustala i zagrlila Miju ne bi li je
stabilizirala.

»Volim te, Lexi«, prošaptala je Mia, no bio je to pijani šapat,
teatralan i neartikuliran. Zagrlila je Lexi. »Ti i Zach Attack najbolji ste mi
prijatelji.«

»I ti si meni najbolja prijateljica.«

Mia se strovalila na hladni pijesak. Lexi joj se pridružila pa su se
šćućurile. »Tyler mi je rekao da sam lijepa«, reče Mia. »Misliš da to
stvarno misli?«

»Bio bi glup da ne misli.«

»Plesali smo«, reče Mia sanjarskim glasom. Na trenutak se zaljuljala,
a onda posve umirila. »Ne osjećam usne. Jesu li mi usne još uvijek ovdje?«

Lexi je prasnula u smijeh. »Mislim da bi najbolje bilo da te
odvezemo kući. Hajdemo pronaći Zacha.«

Lexi je pomogla Miji da ustane, a onda je povela kroz gužvu. Zacha
su pronašli u sjeni pored kuće. Amanda se bacala po njemu. Barem se Lexi
tako činilo.

»Zach?« odvažila se Lexi. »Mia nije najbolje. Mislim da mora kući.«

U tom trenu Mia se presavila i povratila u travu.

Zach joj je pritrčao. »Jesi li dobro?« pitao je i prebacio ruku oko nje.

Mia se nesigurno ljuljala brišući usta. »Ne osjećam se baš najbolje.«

»Amanda?« reče Zach. »Može li biti kod tebe? Ne mogu je ovakvu
dovesti kući.«

»Svašta«, nadureno reče Amanda. »Ne idem ovako rano s tuluma.
Nije još ni ponoć.« Utisnula je Zachu dug poljubac, a onda, zabacujući
kosu, otišla natrag prema bačvi.

»Mia može prenoćiti kod mene«, reče Lexi. »Eva sad već zacijelo
spava.«

Zach ju je pogledao. »Ozbiljno?«

»Naravno.«

Zach je poveo Miju natrag do mustanga i smjestio je na stražnje
sjedalo. Bilo je to kao da se trudiš uspraviti kuhani rezanac; dugo mu je

trebalo, a Mia se glasno cerila, razvaljena preko cijelog sjedala. Prošla je
cijela vječnost dok joj je uspio namjestiti zaštitni pojas.

Lexi je sjela na suvozačevo mjesto dok je Zach palio motor. Polako
je izašao s prilaza i skrenuo na glavnu cestu.

Dok su autocestom jurili prema mostu, prstima je bubnjao neki ritam
po volanu presvučenom kožom. Lexi nije znala glazbu koja je svirala, ali
ritam je bio neobično zarazan. Mia je na stražnjem sjedalu mrmljala u
pogrešnom tonalitetu, kao i obično.

Kad su stigli do Evine montažne kuće, Lexi je izašla iz automobila.
Mia je posrnula van; smijala se kad je pala na koljena u vlažnu travu.
»Haj’mo na naše brdo«, rekla je nespretno se osovljavajući na noge.

Zach je pritrčao sestri i pridigao je. »Čuj, Mia«, reče nježno, »možda
bi trebala prileći.«

Mia se pijano nasmiješila. »Aha. To bi bilo dobro.«

Zach je pogledao Lexi. »Pričekat ću da je smjestimo u krevet,
može?«

»Ne moraš. Znam da se želiš vratiti Amandi.«

»Nemaš pojma što ja želim.«

Povrijeđena, Lexi je prišla Miji i preuzela je iz Zachovih ruku.
»Hajdemo, Mia.« Povela je prijateljicu preko vlažne trave, a onda u kuću.
Kad su se našle u dnevnom boravku, Mia se srušila na pod. Hihotala se i
stenjala. »Šššš«, reče Lexi.

»Samo ću malo odspav…«

Lexi je na trenutak ostavila Miju na sagu i izašla. S trijema je zurila u
Zacha. Polako je krenula prema njemu. Sad ju je gledao, čak motrio, a
zbog njegove joj je pozornosti nešto zatitralo u dnu trbuha. »O-ona je
dobro«, rekla je.

»Kakvo je to vaše brdo?« pitao je.

»Mia i ja visimo ondje. Ma bez veze.«

»Smijem ga vidjeti?«

»Valjda.«

Lexi je jasno čula kako njegovi koraci lome grančice dok su se
probijali kroz gusti zimzelen i šikaru. Stazica je bila tako uska da si je
mogao pronaći jedino ako si znao gdje je. Kad su ponovno izbili na čistinu,

našli su se na obrasloj uzvisini s pogledom na prometnu autocestu,
blještavi kasino i crni Tjesnac u daljini. »Stalno dolazim ovamo«, rekla je.

»Fora je.« Zach je sjeo na meko tlo.

Lexi je nevoljko sjela pored njega. Bili su tako blizu da je osjetila
njegovu nogu uz svoju.

Čekala je da on nešto kaže, ali nije rekao ništa.

Tišina se rastegnula i postala nelagodna. »Onda, vas dvoje idući
vikend idete gledati fakultete. Fora«, naposljetku reče Lexi. Ničeg se
drugog nije mogla sjetiti.

Slegnuo je ramenima. »Briga me.«

»Čini se da nisi baš uzbuđen.«

»Mia kaže da će umrijeti ne budemo li skupa na USC-u. Nemoj me
pogrešno shvatiti, i ja želim s njom na faks, i želim postati liječnik kao moj
stari, ali…« Pogledao je preko kasina i uzdahnuo.

»Ali što?«

Okrenuo se prema njoj, uhvatio je kako ga gleda. »Što ako ne
upadnem?« rekao je tako tiho da je jedva čula njegov glas iznad udaljenog
brujanja autoceste.

Poznavala je Zacha više od tri godine, obožavala ga iz daljine;
proučavala ga je poput arheologa, prebirala njegove riječi u potrazi za
skrivenim značenjima. Nikad joj dotad nije rekao ništa slično. Zvučao je
ranjivo i zbunjeno.

Kao da je noć utihnula; zujanje automobila se izgubilo. Lexi je čula
samo udarce vlastita srca i njihove ravnomjerne udahe. To ju je podsjetilo
na sve one trenutke kad bi čekala majčin povratak, samo da bi završila
razočarana, odbačena. Ako je postojao osjećaj koji je iskonski razumjela,
bila je to neizvjesnost. Ni na kraj pameti nije joj bilo da bi se Zach mogao
osjećati isto. Osjetila se povezano s njime, usklađeno. Na trenutak on više
nije bio Mijin brat; bio je dečko kojeg je vidjela prvoga dana škole, onaj od
kojeg joj je srce brže zakucalo. »Mislila sam da se ti nikad ne bojiš.«

»O, nekih se stvari bojim.« Malčice se nagnuo prema njoj. Možda se
samo udobnije namještao na tvrdoj zemlji; nije znala — samo je znala
kako je to bojati se, a zbog njegova je pogleda teže disala. Ne
razmišljajući, nego osjećajući, nagnula se prema njemu da ga poljubi.

Upravo se spremala zatvoriti oči kad se on naglo odmaknuo. »Što to

radiš?«

To što je zamalo učinila bilo je tako strašno da joj je izbilo dah.
Uopće mu se nije sviđala, a što je još gore, za nju je bio zabranjen. Jude joj
je to jasno dala do znanja, kao i Mia. A Mia je bila jedina bitna, ne neka
uzaludna, neutemeljena zaljubljenost u dečka koji se svakoga tjedna
zaljubljivao u drugu djevojku.

Užasnuta, promrmljala je ispriku, ustala te kroz trnje i grmlje
potrčala prema relativnoj sigurnosti svoga montažnog doma.

»Lexi, čekaj!«

Utrčala je u kuću i zalupila vrata za sobom. Mia je ležala pod
njezinim nogama pjevajući pjesmu iz Male sirene.

Lexi je prekoračila najbolju prijateljicu i provirila između zavjesa.

Zach je dugo ondje stajao i zurio u zatvorena vrata. A onda je
napokon sjeo u auto i upalio motor.

Tek kad je oprala zube, navukla pidžamu i uvukla se u krevet s
Mijom, Lexi je sebi dopustila da razmisli o onome što je gotovo učinila.

»Glupača si, Lexi Baill«, reče u tišini.

»Nisi«, reče Mia, a zatim zahrče.

***

Idućega je jutra Lexi stajala pored prozora svoje sobe i gledala kako
pada kiša. Bilo joj je zlo. Nije mogla vjerovati da je prethodne noći gotovo
poljubila Zacha.

Kakva glupača.

Što bi sad trebala? Reći Miji istinu, prepustiti se najboljoj prijateljici
na milost i nemilost i ispričati se za taj trenutak ludila? Ali što ako time sve
upropasti? Zach nikad ništa neće reći. Ili? Je li toliko mrzio Lexi?

»Usrano se osjećam.«

Lexi je čula kako madrac škripi udarajući o drveni okvir kreveta.
Začuo se visoki zvuk dok se Mia nizom složenih pokreta pokušavala
uspraviti na krevetu. Lexi se polako okrenula, osjećajući novi nalet srama.

Mia je odgurnula zapletenu plavu kosu s očiju, koje su izgledale
nekako ošamućeno, neusredotočeno. Na jednom blijedom obrazu vidjela se
crvena ogrebotina. Lexi nije imala pojma kako se Mia ozlijedila. Nema
sumnje da ni Mia to nije znala. »Čovječe«, rekla je. »Kako sam se sinoć

naroljala.«

»Jesi.« Lexi se vratila do kreveta te popela pored najbolje prijateljice.

Mia se naslonila na nju. »Hvala što si se pobrinula za mene. Kunem
se da nisam toliko pila.« Zabacila je glavu i udarila njome u zid. »Bože,
nadam se da moja mama neće saznati za ovo.«

Lexi nije mogla izdržati; istina ju je izjedala iznutra. Morala je biti
dobra prijateljica. Morala je. »Kad smo kod prošle noći, učinila sam nešto
stvarno glu…«

Mia se odjednom uspravila. »Tyler me pozvao na jesenski ples.«

Lexi je stala. »Molim?« Ona i Mia obično su visjele skupa u vrijeme
održavanja školskih plesova. Prošle godine ni jednu ni drugu nitko nije
pozvao ni na jedan ples. Osjetila je nejasnu ljubomoru pri pomisli da će
ovaj put sjediti sama kod kuće dok će se Mia zabavljati.

»Možeš i ti s nama. Ozbiljno. Bit će super. Mogli bismo na trostruki
spoj s Amandom i Zachom.«

»Nema šanse. Kad smo kod Zacha…«

»Što s njime?« Mia je zbacila pokrivače i ustala iz kreveta. Stajala je
ondje, pomalo nestabilno, i osvrtala se po sobi u potrazi za svojim
hlačama.

»U sušilici su. Sinoć si ih pobljuvala.«

»Odurno.« Mia je oteturala iz sobe i krenula niz hodnik. Montažna
kuća tresla se od težine njezinih koraka.

Lexi je slijedila Miju; stajala je u predsoblju dok je njezina
prijateljica uskakala u svoje traperice. Upravo se spremala ponovno
spomenuti Zacha kad je Eva izašla iz svoje sobe.

»Bok, Eva«, reče Mia uz bjelodano namješteni osmijeh. »Hvala što
ste mi dopustili da prespavam ovdje.«

Eva reče: »Uvijek si dobrodošla. Jeste li se zabavile sinoć?«

Mia se ponovno nasmiješila, ali osmijeh joj je bio umoran, a koža
pomalo siva. »Jesmo. Super je bilo.« Zagrlila je Lexi oko ramena. »Ne
znam što bih bez Lexi. Nema bolje prijateljice.«

Izvana se začula truba automobila.

»To je zacijelo moja mama«, reče Mia. »Poslala mi je poruku sinoć.
Danas idemo posjetiti baku. Trebala bih krenuti.«

Lexi je otpratila Miju do izlaznih vrata. U glavi je nekoliko puta
izgovorila svoju tajnu i zajedno su joj se smijale; u stvarnosti ništa nije
rekla, samo je zurila u Mijinu dugu plavu kosu.

Na izlazu ju je Mia snažno zagrlila. »Hvala, Lexi. Ozbiljno.«
Odmaknula se, izgledajući pomalo nesigurno. »Žao mi je, znaš. Nisam se
smjela tako ubiti. Ideš s Tyjem i sa mnom na ples, zar ne?«

»Kao da već i ovako nisam dovoljno jadna«, reče Lexi.

»Nemoj to govoriti. Bit će nam super.«

Izvana se opet oglasila truba automobila.

»Totalno je opsesivno-kompulzivna«, reče Mia dok je otvarala vrata.

Pred kućom je stajao bijeli mustang; motor mu je preo, a ispušni
plinovi stapali su se s maglom.

Zach je izašao i nepomično stajao, zureći u Lexi preko bijeloga krova
automobila. Kiša mu je šibala lice; morao je žmirkati.

Mia je prebacila kapuljaču preko glave i potrčala prema autu te ušla.

Lexi je bila sigurna da je vidjela kako Zach odmahuje glavom, kao
da želi reći, Nije se ni dogodilo… ne može se dogoditi. Zatim je ponovno
ušao u automobil.

Lexi je gledala kako odlaze, a onda se vratila u kuću i zatvorila vrata
za sobom. Nije htio da ona kaže Miji. Je li to htio reći?

Eva je sjedila za kuhinjskim stolom, ruku obavijenih oko šalice.
»Njegov me auto probudio sinoć«, reče podižući pogled, »pa sam otišla do
prozora. Mislila sam da nećeš doći kući.«

Lexi je pokušala zamisliti prizor kojem je Eva svjedočila: kako Miju
praktički nosi uza stube, kako se Mia ruši na pod i pjeva. »Mislila sam da
ćemo spavati kod Farradaya.«

»Mislim da znam zašto niste.«

Lexi je sjela preko puta Eve. »Žao mi je«, reče, previše posramljena
da tetu pogleda u oči. Sad je ona zacijelo razočarana, a možda se čak i pita
nije li Lexi ipak nalik na majku.

»Želiš razgovarati o tome?«

»Nisam ništa popila, ako to misliš. Znam kako je to izgledalo… kad
je moja mama pila pa ja…« Slegnula je ramenima. Nije bilo načina da sve
te osjećaje strpa u nekoliko pomno biranih riječi. »Ništa nisam popila.«

Eva je posegnula preko stola i uhvatila Lexi za obje ruke. »Ja nisam
zatvorski čuvar, Alexa. Ne bi to rekla kad me vidiš, ali sjećam se kako je to
biti mlad i znam kako svijet funkcionira. Djevojka može upasti u gadne
nevolje kad je u takvom stanju. Može donijeti lošu odluku. Bilo bi mi
strašno da nastradaš.«

»Znam.«

»Znam da znaš. I još nešto: Mia i njezin brat nisu poput tebe. Njih
dvoje imaju mogućnosti koje ti nemaš. Njima će se progledati kroz prste,
ali tebi ne. Razumiješ?«

Lexi je to znala; znala je to od prvog posjeta kući Farradaya. Mia si
je mogla priuštiti pogreške. Lexi nije.

»Pazit ću.«

»Fino.« Eva ju je pogledala. »A što se tiče tog dečka. Vidjela sam
kako je trčao za tobom. Pripazi i na to.«

»Ne sviđam mu se. Ne moraš se brinuti zbog toga.«

Eva ju je pozorno pogledala. Lexi se pitala što vidi. »Samo pazi kad
si s njim.«

ČETIRI

Jude je obožavala svoj vrt u listopadu. Bilo je to vrijeme
organiziranja, planiranja budućnosti. Posve se zaokupljala sadnjom
lukovica, zamišljajući kako će svaki odabrani cvijet idućega proljeća
promijeniti vrt. A to joj je sad trebalo — pronaći nekakav mir.

Proteklih je dana bila pod velikim stresom, premda nije znala reći
točno zašto. Nije htjela da djeca odu na tulum, ali ipak su otišli i sve je
prošlo bez drame. Zach se vratio kući točno na vrijeme; ona ga je čvrsto
zagrlila (njušeći mu dah) i poslala u krevet. Nije vidjela nikakvih naznaka
da je pio, a Mia je noć provela kod Lexi i idućega se dana nasmiješena
vratila kući. Naizgled ništa nije pošlo po zlu. Zašto je onda mislila da nešto
ipak jest? Možda je Miles imao pravo, možda je vidjela probleme i ondje
gdje ih nije bilo.

Sjela je na pete i pljesnula rukama da otrese zemlju s rukavica.
Stuštile su se sitne crne čestice i ostavile čipkasti uzorak na njezinim
bedrima.

Upravo je htjela posegnuti za vrtnim škarama koje su ležale u blatu
pored nje kad je začula automobil. Podigla je pogled, ruku u rukavici
nadvila nad oči i ugledala kako se sunce odbija od srebrne haube posve
novog mercedesa.

»Sranje«, promrmljala je. Zaboravila je koliko je sati.

Automobil se zaustavio ispred niskog kamenog zidića koji je
okruživao vrt pred kućom.

Jude je skinula blatne rukavice i ustala dok je njezina majka izlazila
iz auta. »Zdravo, majko.«

Caroline Everson zaobišla je svoj sportski automobil i uspravna
poput šiljka za led ušla u raskošni vrt. Kao i uvijek, bilo ljeto ili zima, bila
je odjevena u crne vunene hlače i pripijenu bluzu koja je isticala njezinu
vitku, utegnutu figuru. Sijeda kosa bila joj je začešljana i otkrivala njezino
uglato lice; strogoća stila savršeno je naglašavala njezine oči, zelene poput
boce. Sa svojih je sedamdeset godina još uvijek bila lijepa žena. I uspješna,
a to je bilo ono što je Caro jedino bilo važno. Uspjeh. »Jesi li već pristala
da tvoj vrt uvrste u turistički obilazak?«

Jude je požalila što je majci uopće otkrila svoj mali san. »Još nije
spreman. Ali uskoro će biti.«

»Nije spreman? Predivan je.«

Jude je čula podrugljivost u majčinu glasu i pokušala se oduprijeti
bolu. Caroline nije shvaćala smisao hobija. Njoj je bio bitan samo konačan
ishod i, sve dok Jude svoj vrt ne pokaže posjetiteljima otoka, bit će obična
gubitnica. »Uđi, majko. Ručak je gotov.« Ne čekajući odgovor, Jude je

krenula prema ulaznim vratima. Na trijemu je izula klompe za vrt, otresla
zemlju s hlača i ušla.

Sunce se ulijevalo kroz šest metara visoke prozore, a podovi
prekriveni egzotičnim drvom blistali su poput ulaštenog bakra. Golemi
granitni kamin dominirao je dnevnim boravkom, uređenim u umirujućim,

neutralnim tonovima. Prava zvijezda sobe bio je pogled: visoka staklena
stijena otvarala je vidik na smaragdno zelenu travu, čeličnoplavi Tjesnac i

planinski lanac Olympic u daljini.

»Mogu li te ponuditi vinom?« pitala je Jude.

Njezina je majka spustila torbicu, oprezno kao da u njoj nosi
eksploziv. »Naravno. Chardonnay, ako imaš.«

Jude je bilo drago što ima izliku da ode iz sobe. Prošla je kroz
blagovaonicu, u kojoj se nalazio dugi stol od neuglačana javora i deset
stolaca, te ušla u otvorenu kuhinju. Jedini trenutak kad nije vidjela majku

bio je kad je otvorila drvenom oplatom prekrivena vrata hladnjaka.

Kad se vratila u dnevni boravak, njezina je majka stajala uz rub
kauča i gledala divovsko platno obješeno iznad kamina. Bila je to predivna
apstraktna slika — žute, crvene i crne linije koje su se komešale i uvijale, i

koje su nekako uspijevale izraziti neobuzdanu radost. Majka ju je naslikala
prije nekoliko desetljeća, a Jude još uvijek nikako nije mogla shvatiti da je
taj slavodobitni optimizam djelo žene koja sad stoji pred njime.

»Trebala bi zamijeniti ovaj komad. U galeriji ima krasnih stvari«,
reče majka.

»Meni se sviđa«, jednostavno odvrati Jude. Bila je to istina. Ta je
slika njezinu ocu bila najdraža — sjećala se kako je kao malena djevojčica
stajala pored njega, s ručicom u sigurnom stisku njegove velike muške
šake, i gledala majku kako je stvara. Vidi kako ona to čini, to je čarolija,

rekao je i Jude je to tada vjerovala, vjerovala da u njihovu domu postoji
neka čarolija. »Sjećam se kako sam te gledala dok si je slikala.«

»Prije sto godina«, reče majka i okrene leđa slici. »Mogla bi se malo
urediti. Pričekat ću te.«

Jude je dala majci čašu vina i izašla iz sobe. Na brzinu se istuširala,
presvukla u udobne traperice i crni džemper s V-izrezom, a onda se vratila
u dnevni boravak, gdje je njezina majka sjedila na kauču, uspravnih leđa, i
poput kolibrića pijuckala vino.

Jude je sjela preko puta majke. Dijelio ih je široki crni stolić. »Ručak
je gotov pa ti reci kad budeš gladna«, reče Jude. »Pripremila sam nam

waldorfsku salatu.«

A onda je zavladala uobičajena tišina među njima. Jude se morala
zapitati zašto uporno glume. Jednom na mjesec nalazile su se na ručku,
mijenjajući lokacije kao da je bitno gdje su. Dok bi ručale zdravu hranu i
pile skupo vino, pravile su se da imaju o čemu razgovarati, da imaju neki

odnos.

»Jesi li vidjela onaj članak u Seattle Timesu? O galeriji?« pitala je

majka.

»Naravno. Poslala si mi ga. U razgovoru s novinarom rekla si kako ti
je majčinstvo važno.«

»I jest.«

»Bez obzira na dadilje.«

Majka je uzdahnula. »O, Judith Anne. Ne valjda opet ista tužaljka.«

»Žao mi je. Imaš pravo«, reče Jude, ne zato što je to bio jedini
odgovor koji je mogao okončati taj razgovor. Bila je to istina. Jude je imala
četrdeset i šest godina. Dosad je već trebala oprostiti majci. A onda opet,

njezina je majka nikad nije molila za oprost, nikad nije pomislila da je to
potrebno, premda je digla ruke od majčinstva kao da odlazi iz jeftina
motela. Brzo i usred noći. Jude je bilo sedam godina kad je doživjela
gubitak koji joj je svijet okrenuo naglavce. Unatoč tome, nakon sprovoda
njezina oca nikome nije palo na um da joj pruži podršku, pogotovo ne
njezinoj majci koja se već sljedećega dana vratila na posao. Svih godina

koje su uslijedile majka ni na trenutak nije prestajala raditi. Odustala je od
slikanja i postala jedna od najuspješnijih galeristica u Seattleu. Brižno se
skrbila za mlade umjetnike, dok je brigu za kćer istovremeno prepustila

nizu dadilja. Njih dvije nisu imale nikakav odnos sve do prije otprilike pet
godina, kad je Caroline nazvala i dogovorila da se nađu na ručku. Otad su
se jednom mjesečno pretvarale. Jude uopće nije znala zašto.

»Kako su djeca?« pitala je majka.

»Sjajno«, reče Jude. »Zach ima fenomenalne ocjene, a Mia se
preobrazila u darovitu glumicu. Djed bi se ponosio njome.«

Njezina je majka uzdahnula. Jude nije iznenadio taj kratki izdisaj. O
njezinu se ocu nije smjelo govoriti. Jude je bila tatina curica; ni jedna to
sad nije htjela naglas reći, toliko godina nakon njegove smrti, premda je
Jude i dalje nedostajao, kao i njegovi snažni, medvjeđi zagrljaji. »Sigurno
imaš pravo«, reče majka uz nategnut osmijeh. »Pretpostavljam da Zach
može na bilo koji fakultet. Nadam se da neće odustati od namjere da
postane liječnik. Bila bi prava šteta da digne ruke od studija.«

»Aha, još jedan podsjetnik na to kako sam odustala od studija prava.
Bila sam trudna, a Miles je studirao medicinu. Nije baš da smo imali
izbora.«

»Izgubila si dijete«, reče njezina majka kao da je to bitno.

»Da«, tiho reče Jude, prisjećajući se. Bila je mlada i zaljubljena, a
iskreno govoreći, veći dio života bojala se majčinstva, bojala da će u sebi
otkriti neku genetsku anomaliju koju je naslijedila od Caroline. Slučajno je
ostala trudna s Milesom — prebrzo, kad još nisu bili spremni — i od
samog začeća otkrila kako snažno može voljeti. Sama pomisao na
majčinstvo posve ju je promijenila.

»Oduvijek previše voliš svoju djecu. Previše se trudiš usrećiti ih.«

Savjet o odgoju iz usta njezine majke. Savršeno. Jude se lagano
nasmiješila. »Djecu ne možeš previše voljeti. Premda ne očekujem da ti to
shvatiš.«

Majka se trznula. »Judith, kako to da onu curu iz prikolice nikad ne
osuđuješ, a mene stalno?«

»Lexi — a dosad si joj već sigurno zapamtila ime — dio je ove
obitelji zadnje tri godine. Nikad me nije razočarala.«

»A ja jesam.«

Jude nije odgovorila. Čemu? Umjesto toga, ustala je. »Hoćemo li sad
ručati?«

Majka je ustala. »To bi bilo lijepo.«

Ostatak dogovorenog vremena — točno dva sata, od dvanaest do dva
— razgovarale su o nebitnim stvarima. Kad je vrijeme isteklo, majka je
nemarno poljubila Jude u obraz i krenula prema vratima, a onda zastala.