Kristin-Hannah-Poslednji-ples-leptira

bila zabrinula. Odjednom je shvatila zašto su je tolike prijateljice upozorile
na stres koji donosi završni razred. Tek je bio prosinac, a životi su im se
već poremetili, kao da se toplo more koje ih je uvijek krijepilo počelo
povlačiti. Plitka voda skrivala je opasnosti, nevidljive sprudove. Primjerice
ljubav, tulume i lažljivu djecu.

»Moram vratiti onaj ružičasti džemper«, u jednom je trenu rekla Mia.
»Prevelik mi je. Želim kupiti nešto za Timmyjev tulum u subotu. Hoćeš sa
mnom u trgovački centar, mama?«

Jude je podigla pogled. »Timmyjev tulum?«

»U subotu je, sjećaš se da sam ti rekla?«, reče Mia.

»Vas dvoje ne idete na taj tulum«, reče Jude. Zaprepastilo ju je što
im je uopće palo na pamet da je pitaju.

Zach ju je oštro pogledao. »Rekla si da možemo ići.«

»To je bilo prije nego što ste me u jedan i dvadeset u noći pijani
nazvali da dođem po vas.«

»Rekla si da te zovemo«, reče Zach. »Znao sam da ćemo nadrapati
zbog toga.«

»Pustila si ih na tulum?« upita Caroline podižući pomno počupane
obrve. »Na kojem se pije?«

Jude je duboko udahnula pa izdahnula da zadrži mir. Posljednje što
joj je trebalo bio je savjet o odgoju djece od žene koja se prema majčinstvu
odnosila kao prema radioaktivnom otpadu. »Ispravno ste postupili kad ste
nazvali. Drago mi je da jeste. No isto ste se tako napili, a to nije u redu. O
tome smo već razgovarali.«

»Naučili smo lekciju«, reče Zach. »Nećemo opet piti. Ali…«

»Nema ali. Ovo je posljednji tjedan zimskih praznika i želim da ga
provedemo kao obitelj. Sutra idemo Molly i Timu, a u ponedjeljak navečer
je posebno događanje u bakinoj galeriji. Ty i Lexi su dobrodošli u svakom
trenutku, ali u subotu ne možete na tulum.«

Zach se počeo dizati sa stolca. Miles je spustio ruku na sinovo rame i
pritisnuo ga nazad na mjesto.

»Znao sam«, promrmljao je Zach. Zavalio se u stolac mršteći se.

Jude se pokušala ponovno nasmiješiti, ali nije uspjela. Možda je Bog
izmislio četvrti razred kako bi majke poput nje mogle pustiti djecu da odu

od kuće. Ako se ovako nastavi, bit će to lakše nego što je mislila.

***

U siječnju, posljednjega dana zimskih praznika, počela je padati sitna
ledena kiša koja se brzo prometnula u čipkaste bijele pahuljice koje su
zabijelile ograde i telefonske žice. Ceste su uskoro bile prekrivene svježim
snijegom, a u dnu strmih padina pojavili su se crveni čunjevi koji su
upozoravali na opasnost. Djeca su se zabundala i otišla se sanjkati po
zatvorenim cestama; majke su stajale u skupinama, razgovarale i
fotografirale.

Lexi i Zach bili su kod nje, sljubljeni na njezinom uskom krevetu. Na
noćnom ormariću gorjela je mirisna svijeća, prosipala jarku svjetlost i
prikrivala vlagu koja se u montažnoj kući uvijek osjećala, premda su
prozori bili zatvoreni.

»Teta mi uskoro dolazi kući.«

»Kad je to uskoro?«

Nasmijala se i lagano ga udarila po ruci, a onda se otkotrljala i ustala
iz kreveta. »Obećao si mami da ćeš danas dovršiti prijave na fakultet, a u
zadnje je vrijeme tako bijesna da je ne želim dodatno ljutiti. Stoga, kreći.«
Odjenula se i krenula prema vratima. Namjeravala je izaći iz sobe i otići
ravno do kuhinjskoga stola, na kojemu su uredno bili poslagani formulari
za prijavu na fakultet.

U zadnji se tren smekšala i okrenula.

Ležao je u njezinom krevetu, gol, s njezinim ofucanim plavim
pokrivačem preko bokova, dok su mu bose noge virile ispod njega. Kad se
približila, omotao je svoj topli dlan oko njezina vrata i privukao je da je
poljubi. Trenutak prije nego što je usnama dodirnuo njezine, čula ga je
kako kaže: »Silno te volim.« Skupila je svu snagu volje da se odupre
porivu da se ponovno uvuče u krevet s njime.

»Ti si seksualni manijak.«

»Svoj svoga poznaje.«

Nešto u njegovom osmijehu, u njegovim zelenim očima i ljubavi
koja je iz njih zračila, u tom ju je trenu snažno obuzelo. Kako da ga pusti
da ode na faks? Da jednostavno ode od nje?

»Hajde. Želim da me tvoja majka i dalje voli, a obećala sam joj da ću
se pobrinuti da danas dovršiš prijavu na USC. Znaš da će provjeriti.«

»Što ako jednostavno propustim rok?« pitao je.

»Nećeš. A sad diži guzicu. Moraš ovo privesti kraju.«

»Posljednji dan praznika, a mi se moramo baviti glupostima«,
progunđao je Zach i zbacio prekrivač. Vidio je njezinu reakciju na njegovu
golotinju i obijesno se nacerio, ali prije nego što je stigao išta reći, Lexi je
izašla iz sobe i sjela za kuhinjski stol.

Zach je kliznuo na stolac pored nje i laktom se naslonio na stol.
»Lex?«

Pogledala ga je. »Što je?«

»Želim na fakultet na koji ćeš ti ići. Ozbiljno.«

Nagnuo se i poljubio je, a ona je pomislila kako bi se osjećala da ga
pusti da ode, da se oprosti od njega. Bilo je lijepo čuti da želi biti s njom,
ali to nije bilo ni približno isto kao uistinu otići na isti fakultet kao ona. Da
bi bio s Lexi, morao bi se suprotstaviti roditeljima i razočarati Miju, koja
mu je bila više od sestre. To se nikad neće dogoditi pa je bolje da prestane

sanjariti o tome.

»Hajde«, naposljetku je rekla. »Ne želim opet razbjesniti tvoju
mamu. Završimo ovo da možemo ići. Mia kaže da se svi sanjkaju na

Turner Hillu.«

***

U veljači su Zach i Mia napunili osamnaest godina. Taj ih je čarobni
broj uvjerio da su sad odrasli; odjednom su propitivali svako pravilo i
zabranu. Dogovori o povratku kući u određeno vrijeme sad su im se činili
nebitni, nepotrebni. Neprekidno su ispitivali granice i tražili više slobode.

Kako je vani bivalo sve toplije, razredni tulumi nicali su poput gljiva
poslije kiše. Bio je dovoljan telefonski poziv i nečija krivotvorena osobna

iskaznica. Nema mi staraca, postao je moto cijele generacije, svojevrsna
lozinka. Klinci su stizali u prazne kuće, na plažu ili u šumu s bocama,
limenkama i vrećicama trave. Neki su roditelji sami organizirali tulume i
rigorozno oduzimali ključeve automobila, ali ako nije bilo nekog ležernijeg
roditelja, što sad, glavno da se tulumari.

Cijela ta priča iscrpila je Jude. Osjećala se više kao zatvorska
čuvarica, nego kao majka; stalna borba s blizancima oko sigurnosti,
kompromisa i ispravnih odluka oslabila ju je. Više im nije vjerovala kad bi
joj rekli da neće piti. Isprva je pokazala zube i zabranila im izlaske, ali to ih

je samo nagnalo da joj se iskradaju iza leđa, zbog čega je ona još više
pokazivala zube — a oni joj još bjesomučnije prkosili. Svaki dan činio joj
se kao uspon na planinu, svaka noć koju bi bliznaci proveli kod kuće kao
trijumf.

Povrh svega toga, tu je bio pritisak oko upisa na fakultet. Svi su bili u
istom loncu, djeca i roditelji, a voda se brzo zagrijavala. Jedno se pitanje
stalno ponavljalo: Jesi čula? Majke su to pitale jedna drugu u
supermarketu, u redu u pošti ili na trajektu.

Istini za volju, Jude je bila jednako nervozna kao njezina djeca. Čak i
sad, ovog divnog ožujskog poslijepodneva, kad bi trebala raditi u vrtu,
stajala je uz prozor i zurila u kolni prilaz. Bilo je gotovo tri i trideset.
Klinci su se upravo vratili iz škole. Poharali su kuhinju poput biblijske
pošasti, a onda otišli na kat.

»Ostavit ćeš otisak u podu«, reče Miles, koji je u dnevnom boravku
čitao novine. Danas mu je otkazana jedna operacija pa je ranije došao kući.

Spazila je bijelu mrlju u prolazu.

Pošta je stigla.

Zgrabila je kaput, na trijemu uskočila u klompe za vrt i krenula uz
šljunčani prilaz. Na vrhu brežuljka, otvorila je poštanski sandučić i
ugledala ono što je čekala.

Lijepu debelu omotnicu s amblemom USC-a u gornjem lijevom kutu.

Debljina omotnice, naravno, nije ništa dokazivala, ali svi su znali da
se dobrodošlica novim studentima proteže na nekoliko stranica, dok je za
obavijest o odbijanju prijave na studij dovoljna samo jedna.

A onda je shvatila. Samo je jedna omotnica.

Uzdahnula je i uzela preostalu poštu.

Ondje je bila. Na dnu hrpe.

Druga debela omotnica s istim amblemom.

Jude je požurila nazad niz prilaz. Čim je ušla u kuću, glasno je
pozvala djecu.

»Je li nešto stiglo?« pitao je Miles skidajući naočale za čitanje.

Jude je hrpu pošte bacila na stolić pored vrata i pokazala mu dvije
posebne omotnice. »Pošta«, rekla je. Odjednom je osjetila nervozu. Morala
je još jednom ponoviti — zapravo viknuti — da bi blizanci dojurili niza

stube.

Jude je predala Zachu omotnicu s njegovim imenom.

Mia je zgrabila drugu omotnicu i razderala je dok je odlazila. Nije još
odmakla ni tri metra kad se naglo okrenula. »Primljena sam!« Licem joj se
proširio osmijeh, koji je izblijedio kad je pogledala brata. »Zach?«
nervozno je pitala.

Molim te, molila se Jude. Neka oboje budu primljeni.

Zach je otvorio omotnicu i pročitao pismo. »Primljen sam.«

Jude je svojim vriskom mogla razbiti čaše. Skočila je i privukla
Zacha i Miju u veliki obiteljski zagrljaj.

»Tako sam ponosna na vas.« Čekala je da je Zach zagrli, no on je bio
previše šokiran da se pomakne. Naposljetku ih je pustila, ozarena. »Oboje
idete na USC. San vam se obistinio.«

»Moramo nazvati Lexi i Tya«, reče Mia. Uhvatila je Zacha za ruku i
povukla ga prema stubama.

»I publika je na nogama. Dođi, medvjedice«, reče Miles prilazeći joj.
»Natočit ću nam pjenušca.«

Jude je zurila u prazno stubište. »Zašto samo mi slavimo?«

»Nije istina. Njih dvoje gore nazivaju sve prijatelje da im priopće
dobre vijesti.«

»Pušiona«, odgovorila je. Ovila je ruke oko njegova struka i
pogledala ga.

»Istina. Roditeljstvo je uglavnom takvo. Ali ipak možemo slaviti.«
Ovlaš ju je poljubio u usta. »Možda se sad možeš opustiti.«

***

Nakon zadnjeg sata Lexi je otišla u ured školske pedagoginje. Bila je
to malena, uska prostorija u kojoj su svi zidovi bili prekriveni policama s
knjigama. Na njima su stajale doslovno tisuće brošura o fakultetima.

Sjela je na plastični stolac i čekala.

Upravo je prošlo tri i trideset kad je tajnica podigla pogled. »Lexi,
gospođa Morford će te sad primiti.«

Lexi je kimnula i prebacila svoj teški ruksak preko ramena. Prošla je
kroz uski hodnik oblijepljen plakatima raznih sveučilišta te ušla u ured u
dnu. Kroz prozor je vidjela školsku dvoranu i dvoje mršavih klinaca —

vjerojatno prvaša — kako tehniciraju lopticom.

Lexi je sjela pred veliki smeđi stol koji je dominirao prostorijom i za
kojim je sjedila pedagoginja, gospođa Morford.

»Zdravo, Lexi.«

»Dobar dan, gospođo Morford.« Lexi je posegnula u ruksak i izvukla
dvije debele omotnice. U njima su bila pisma s Washingtonskog i
sveučilišta Western Washington. Primljena je na oba. Dala ih je
pedagoginji, koja je pročitala pisma i spustila ih na stol.

»Čestitam, Lexi. A sad mi reci kako ti mogu pomoći?«

»Oba sveučilišta nude mi stipendiju od dvije tisuće dolara.
Međutim… pogledajte troškove. Školarina za Washingtonsko sveučilište
iznosi pet tisuća tristo dolara, smještaj i hrana šest tisuća dvjesto, a knjige
još tisuću. Sve skupa, to iznosi više od trinaest tisuća dolara. Kako mogu
dobiti dodatnu pomoć?«

»O ovome smo govorile kad su ti u prošlom polugodištu ocjene pale,
Lexi. Na oba sveučilišta o kojima je riječ konkurencija je žestoka. No
postoji nekoliko stipendija na otoku za koje se možeš prijaviti, a uvijek
možeš podići i kredit. Imaju zaista dobre programe.«

»Morala bih uzeti zajam od deset tisuća dolara na godinu. Čak i tada
bih morala raditi za cijelo vrijeme studija. Nakon diplome bih bila u dugu.«

»Mnogi ljudi završe studij zahvaljujući kreditu, Lexi. To je
svojevrsno klađenje na vlastitu budućnost.«

Lexi je uzdahnula. »Pretpostavljam da ni viša škola nije loš izbor. A
na Washingtonsko sveučilište mogu za dvije godine.«

Gospođa Morford je kimnula. »To je sjajan način uštede. Dvije
godine će proletjeti. Nećeš se ni okrenuti, a već ćeš ponovno biti s
prijateljima.«

Ne s onima koji su joj bili bitni.

Lexi je zahvalila pedagoginji i otišla na autobusnu postaju. Cijelim
putem kući po glavi je prevrtala brojke, pokušavajući čarolijom napraviti
plan koji bi mogao upaliti.

Međutim, to je bilo nemoguće. Budući da nije mogla dići veliki
kredit, nije mogla ići na četverogodišnji studij.

Kad je stigla kući, već je bila vrlo potištena. Nikad se nije u tolikoj

mjeri osjećala kao autsajder na Pine Islandu kao sada. Dala bi gotovo sve
da joj se nude mogućnosti koje većina klinaca s otoka uzima zdravo za
gotovo.

Otišla je ravno u svoju sobu i bacila se na krevet.

Zazvonio je telefon.

Javila se. »Halo?«

»Lexi! Zach i ja smo upali na USC. Oboje! A Tyler je upao na
UCLA. Nije li to zakon? Možeš li večeras s nama na večeru? Slavimo!«

»Super.« Lexi je udarila glavom u uzglavlje kreveta. Trebala bi se
jednostavno utopiti. Suze su je pekle u očima. Nije bila jedna od onih koji
se sažalijevaju, ali zašto BAR JEDNOM nije moglo biti po njezinom?
»Naravno da ću slaviti s vama.«

Mia je ponovno počela pričati o fakultetu i Lexi to više nije mogla
podnijeti. Promrmljala je neku ispriku i poklopila slušalicu najboljoj
prijateljici.

Nekoliko minuta kasnije Lexi je iznenadilo kucanje na vratima. »S-
slobodno«, rekla je uspravljajući se na krevetu.

Eva je ušla u njezinu malu, pretrpanu sobu. Zidovi su bili prekriveni
fotografijama: Zach igra američki nogomet, Mia skija na vodi, njih troje na
jesenskom plesu u školi. »Zidovi su tanki. Čula sam kako plačeš.«

Lexi je obrisala oči. »Žao mi je.«

Eva je sjela na rub kreveta. »Želiš li mi reći što te muči?«

Lexi je znala da izgleda grozno. Oči su joj bile natečene i crvene od
plača. »Zach i Mia su upali na USC.«

»Nisi htjela da upadnu?«

»Nisam.« Od te se jedne riječi osjetila bijedno i sitno. »Bojim se da
kad on ode…«

»Znaš, ja sam svoga Oscara upoznala kad mi je bilo šesnaest, a
njemu dvadeset i osam. Bože dragi, kakav je to kaos bio, možeš zamisliti.
Šesnaestogodišnjakinja ne bi trebala znati što želi, a muškarac njegovih
godina ne bi je smio poželjeti.« Uzdahnula je i nasmiješila se. »Moj bi tata
bio ustrijelio Oscara da se pojavio na našim vratima pa smo zato čekali.
Oscar je bio u vojsci i otišao je na nekoliko godina. Dopisivali smo se. A
onda, na dan kad sam napunila osamnaest godina, udala sam se za njega.

Tijekom rata u Vijetnamu ponovno smo bili razdvojeni.«

»Kako ste sve to preživjeli?«

»Nije važno biti na istom faksu, istom gradu pa čak ni istoj sobi,
Lexi. Važno je biti zajedno. Ljubav je odluka. I znam da si mlada, ali to
ništa ne znači. Vjeruješ li u ono što osjećaš? To je presudno.«

»Želim vjerovati.«

»Je li to isto? Možda bi trebala razmisliti o tome.« Eva ju je
pomilovala po nadlanici i ustala. »Ako odmah ne krenem, zakasnit ću u
noćnu smjenu. Imaš li kakvih planova za večeras?«

»Farradayi žele proslaviti. Pozvali su me na večeru.«

»To baš i nije obazrivo od njih. Tebi ne smeta?«

»Ne smije mi smetati«, reče Lexi. Kad je teta došla do vrata, Lexi
reče: »Hvala, Eva.«

Eva je mahnula kvrgavom rukom kao da želi reći, Ma!, i izašla iz
sobe.

Našavši se ponovno sama, Lexi je malo gledala slike i novinske
izreske po zidu. A onda je umorno uzdahnula, ustala, složila krevet i
krenula niz hodnik.

Četrdeset i pet minuta kasnije — točno na vrijeme — sjedila je u
dnevnom boravku i čekala. Bila je odjenula najbolju haljinu i naročito se
potrudila oko frizure i šminke. Kad je bila gotova, nije se vidio ni trag
njezina emocionalna sloma.

Pred kućom se zaustavio automobil. Farovi su obasjali dnevni
boravak, a onda blicnuli.

Htjela je ustati, ali nije se mogla pomaknuti.

Od kucanja na ulaznim vratima zatresla se cijela montažna kuća.

Napokon se natjerala da ustane, pokrene se, otvori vrata. Pred njima
su stajali Zach i Mia.

»Možeš vjerovati?« reče Mia bacajući se u zagrljaj Lexi, koja se
svim silama trudila da joj uzvrati.

Lexi se odvažila i preko Mijina ramena pogledala Zacha, koji je
izgledao očajno kao što se ona osjećala.

»Čestitam«, drveno je rekla.

Kimnuo je glavom.

Lexi je osjetila kako ju je Mia primila za ruku; pustila je najbolju
prijateljicu da je povede niz drvene stube i preko vlažne trave do
parkiranog escaladea. Njih troje uspelo se na stražnje sjedalo, s Lexi u
sredini, kao i obično.

»Bok, Lexi«, reče Miles gledajući je u retrovizoru. »Drago nam je da
si nam se mogla pridružiti.«

»Nikad ne bih propustila ovakvo slavlje«, odgovorila je i čak se
uspjela nasmiješiti.

»Svi slavimo«, reče Mia. »Lexi je dobila stipendije za
Washingtonsko i sveučilište Western Washington. To je ispunjenje sna, zar

ne, Lexi?«

»Ispunjenje sna«, umorno se složila Lexi.

Pošto su pokupili Tylera, razgovor je prebačen u višu brzinu. Cijelim
putem do restorana Mia i Jude su razgovarale o USC-u i Los Angelesu i o
tome kako će biti na plažama južne Kalifornije. Svaka rečenica počinjala je
nekom verzijom, Bit će tako super…

Zach je držao Lexi za ruku i malo je prečvrsto stiskao.

Naposljetku, kad su parkirali ispred restorana, Lexi se odvažila

pogledati ga.

Ne želim ići, nečujno je oblikovao usnama. Ali otići će, i oboje su to
znali.

***

Svibanj je na sjeverozapad došao poput omiljenog rođaka, donoseći
sunce na dar. Nestalo je vječito sivo nebo i neprekidna, dosadna kiša.
Činilo se da se preko noći boja vratila u taj magloviti kraj. Po cijelom su se
otoku razgrtale dugo zaboravljene zavjese, roštilji su izlazili iz svojih
skloništa po garažama, a vrtni namještaj izvirivao je ispod zaštitnih cerada
i čistio se. Uvijek je to bio veličanstveni, odvažni mjesec, vedri odmor
prije tmurnog bljedila lipnja, a ove je godine bio naročito sunčan.
Kombinacija žarkoga sunca i iznenađujuće vrućine izvukla je klince na
plaže i biciklističke staze.

U subotu, petnaestoga, Lexi se rano probudila. Iza nje je bila nemirna
noć, ispunjena noćnim morama o zrakoplovima koji jure niz pistu i
uzlijeću prema oblačnom nebu. Isteturala je iz sobe i krenula niz hodnik.

Eva ju je čekala u kuhinji, odjevena u svoj stari, čupavi kućni ogrtač i
sa šiljastim metalnim šeširićem na glavi. Na stolu pored nje, na žutim

papirnatim tanjurima, bile su dvije krafne s glazurom; na jednoj je stajala
uvijena plava svjećica. »Sretan rođendan«, rekla je i puhnula u slavljeničku

trubicu.

Lexi je gotovo briznula u plač. U svoj brizi oko upisa na fakultet,
zaboravila je svoj osamnaesti rođendan. Ali Eva ga se sjetila.

»Ove godine imam dva dara za tebe.« Eva je nagnula glavu
pokazujući zamotuljke na stolu.

Lexi se neminovno sjetila rođendana prije života s Evom — dugih,
nesretnih dana koje je provela sama, čekajući majku koja se nikad nije
pojavila. Poljubila je tetu u naborani, baršunasti obraz, a onda sjela za stol.

»Otvori«, reče Eva sjedajući preko puta Lexi.

Lexi je oduševljeno počela odmotavati. U kutiji je bio pamučni
džemper, plav poput safira, sa sićušnim srebrnim gumbima. Podigla ga je
diveći mu se. »Predivan je.«

»Ako ti nije dobra veličina, možemo ga zamijeniti.«

Lexi ga nikad ne bi vratila, ni da joj je dva broja premalen. Uvijek će
stajati u prvoj ladici, odmah pored ružičaste majice s leptirom od štrasa,
koju je prerasla. »Savršen je, Eva. Hvala ti.«

Eva je kimnula glavom. »Otvori i ovaj.«

Drugi je dar bio veličine bloka papira i tanak. Lexi ga je oprezno
otvorila i podigla poklopac.

Na vrhu je bila brošura o stambenom naselju u Pompano Beachu na
Floridi. Velikim, masnim slovima obećavala je »zabavu na suncu«. Ispod
nje bio je raspored predavanja na Višoj školi u Browardu.

»Ovo je Barbarina zgrada«, reče Eva naginjući se naprijed.
»Razmišljala sam o tvojoj budućnosti i mislim si, kvragu sve, zašto ne bi
otišla sa mnom na Floridu? Barbara ima dvije spavaće sobe, a nekoć smo
ionako spavale u istoj. Ti bi mogla imati vlastitu sobu i ići na predavanja.
Uopće ne bi morala plaćati stanarinu.«

Lexi je preko stola pogledala ženu koja je toliko učinila za nju. Grlo
joj se stisnulo. »Super izgleda.«

»Trebala sam znati da ti nećeš htjeti u frizersku. Barbara mi je to
odmah rekla. Prva si iz obitelji koja će ići na fakultet. Na fakultet«, Eva je

tu riječ pobožno izgovorila. »Silno se ponosimo tobom. A moraš upoznati i
svoju drugu tetu. Njezina djeca i unučad jedva čekaju da te upoznaju.«
Pogladila je Lexi po dlanu. »Znam da misliš na svoga dečka, ali on odlazi
nekamo sa sestrom. Stoga sam htjela da znaš kako imaš još nekoga o kome
trebaš misliti — mene. Više nisi sama, Alexa. Osim ako ne želiš biti. A sad
pojedimo te krafne. Uskoro moram na posao. Zaželi nešto i ugasi
svjećicu.«

Želja.

Lexi je zurila u plamičak koji je plesao iznad uvijene plave svjećice.

Imala je samo jednu želju, koja se neće obistiniti, ali svejedno ju je
zaželjela.

»Sretno, Lexi. Nadam se da će ti se rođendanska želja ispuniti.«

Nakon toga pojele su krafne, mlijekom nazdravile njezinom
rođendanu i otišle svaka svojim putem: Eva u subotnju smjenu u
Walmartu, a Lexi u slastičarnicu. Ostatak dana Lexi je bila u neprestanom
pokretu. Sunčanim vikendima kao što je bio ovaj, u slastičarnici je vladala

ludnica.

Nije usporila sve do večeri, kad su je Zach i Mia pokupili nakon

posla.

Lexi se iz petnih žila trudila da uz njih bude vedra. Za večerom se
smijala, šalila i razgovarala, ali kad je Jude iznijela tortu sa svjećicama,
njezina krhka fasada malo je napukla i teškom se mukom svladala da ne
zaplače ili pobjegne.

Iduće će godine sama slaviti rođendan. Mia i Zach bit će u sunčanoj
južnoj Kaliforniji i živjeti svoj studentski san. Htjela se veseliti zbog njih,
zaista je htjela. Ali neprekidno je bacala pogled u budućnost koja se poput
olujnoga oblaka pomaljala na obzoru. O, govorili su oni o održavanju
kontakta i isprepletenosti njihovih života, i njihove su namjere bile iskrene,
kao i njihovi osjećaji, ali to neće biti dovoljno. Kad im je rekla za Evinu
ponudu, glasno su zastenjali i počeli je preklinjati da ne odlazi tako daleko.
Željeli su je viđati preko praznika.

Lako je njima bilo govoriti. No i ona je to željela.

»Kako će to biti?« te je večeri pitala Mia dok su sve troje ležali na
dekici na plaži. Bio je to prvi put da se netko od njih usudio naglas

postaviti to pitanje.

Držali su se za ruke i zurili u zvijezde.

»Toliko dugo sanjam o tome«, reče Mia. »Ali sad kad se približilo,
bojim se.«

Lexi je čula Zachov uzdah. Voljela ga je pa je znala što taj uzdah
znači: našao se između dvije vatre. Volio je Lexi — znala je, vjerovala u to
cijelim svojim bićem — ali on i Mia bili su i više nego povezani. Bili su
blizanci, u svakom pogledu. Jedno su drugom čitali misli. Osim toga, jedna
od stvari koje je Lexi najviše voljela na Zachu bila je njegova briga o
voljenim osobama. Nipošto nikog nije želio povrijediti. Pogotovo ne Miju.

Zato je odlazio na USC. Koliko god volio Lexi, Miju i roditelje volio
je još više. Nije ih mogao razočarati. A bojao se da je Mia previše
sramežljiva da bi se sama snašla na USC-u.

»Ipak ćemo zauvijek biti prijatelji«, reče Lexi. Željela je da to bude
istina, morala je samu sebe u to uvjeriti.

Čula je kako je Mia pored nje duboko udahnula i tiho zaplakala.

»Nemoj plakati«, reče Zach.

Tuga je preplavila Lexi i nije se ni snašla, a već je i sama plakala.
»Baš… baš smo budale«, reče otirući oči. Premda je to bila istina i
nasmijalo ju je, nije mogla prestati plakati. Voljela je Zacha i Miju, a oni
uskoro odlaze.

»Nedostajat ćeš mi, Lexi«, reče Mia. Okrenula se, zagrlila Lexi, a
onda se opet prevrnula na leđa.

Iznad njih prostiralo se beskrajno noćno nebo, neshvatljivo kao i
njihova budućnost; ispod njega Lexi je osjećala kako su maleni.

Zach je izvukao ruku iz Lexina stiska i rekao: »Odmah se vraćam.«
Ustao je i odjurio prema kući.

»Stalno ćeš me zvati, je l’ da?« pitala je Lexi.

Mia je stegnula njezinu ruku. »Bit ćemo kao Jennifer Aniston i
Courteney Cox. Najbolje frendice zauvijek.«

»Kao Sam i Frodo. Harry i Hermione.«

»Kao Lexi i Mia«, reče Mia. »Pomisli samo: jednog ćemo dana biti
stare i smijat ćemo se kako smo se bojale otići na faks.«

»Jer ćemo još uvijek biti frendice.«

»Upravo tako.«

Lexi je ušutjela. Odavno je naučila da neke stvari može željeti, ali ih
nikad neće dobiti, i da je najbolje ne priželjkivati neostvarivo. Je li i ovo
prijateljstvo bilo takvo? Je li ovo samo srednjoškolska, prijateljska verzija
prve ljubavi, koja će se pod utjecajem vremena i udaljenosti pretvoriti tek u

dragu uspomenu?

Zach je dotrčao natrag, pomalo zadihan. Stao je iznad njih i silueta
mu se ocrtavala pred valovima obasjanima mjesečinom. »Dižite se.«

»Zašto?« upita Mia.

Lexi nije pitala, samo je ustala i primila ga za ruku. Obožavala je
kako se njegovi snažni, topli prsti ovijaju oko njezinih.

Pružio je termosicu sa slikom Nindža kornjača. »Imam ideju. Diži

guzicu, Mia, i ne postavljaj pitanja.«

»Netko misli da mi može zapovijedati«, reče Mia ustajući i otresajući
pijesak sa stražnjice.

Zach ih je odveo do velikoga cedra koji je stražario nad njihovom
plažom.

Na mjesečini je bio blijed, gotovo poput sablasti, no u njegovim je
zelenim očima sjalo nešto poput suza.

Ispružio je termosicu i otvorio je. »Stavit ćemo nešto u nju, a onda je
zakopati.« Zurio je u Lexi. »Bit će to… naš pakt.«

»Sve dok ova vremenska kapsula bude ovdje zakopana, bit ćemo
najbolji prijatelji«, ozbiljno će Mia. »Odlazak na faks neće to promijeniti.
Ništa neće.«

»Nećemo biti poput svih drugih«, reče Lexi, nadajući se da njezin
komentar neće zvučati kao pitanje, no čak i u tom svečanom trenutku nije
mogla posve povjerovati u svoje riječi. Zachu i Miji sve je bilo tako lako.
»Nikad se zapravo nećemo oprostiti.«

»Dokle god je ovo zakopano«, kimnula je Mia.

Zach je pružio otvorenu termosicu. Mjesečina je obasjala njezinu
srebrnu unutrašnjost. »Ubaci nešto kao dokaz.«

U nekom drugom trenutku, na nekom drugom mjestu, moglo je to
biti smiješno, melodramatično ili jednostavno blesavo, ali ne ovdje, ne
sada, u toj tmini koja kao da je nosila težinu njihove budućnosti i drobila ih
poput tegljača.

»Volim te, Lex«, reče Zach. »Faks to neće promijeniti. Ostat ćemo
zaljubljeni. Zauvijek.«

Lexi je zurila u njega. Činilo se da su povezani, da zajedno dišu.

Mia je u termosicu spustila par skupih zlatnih naušnica.

Zach je skinuo medaljon s likom svetog Kristofora koji je uvijek
nosio i spustio ga unutra.

Sve što je Lexi imala bila je narukvica od konca koju joj je Mia
darovala u drugom srednje. Mia je odavno izgubila onu koju je Lexi
izradila za nju, ali Lexi svoju dosad nikad nije skidala. Polako ju je
razvezala i ubacila u termosicu. Nije se čulo kad je njoj dragi predmet pao
na dno; zasmetalo joj je, bilo je to kao da jedino ona od njih troje ne
ostavlja nikakav trag.

Zach je zavrnuo poklopac.

»Mislim da je nikad ne bismo smjeli iskopati«, reče Mia. Iza nje s
valova se podigao nalet vjetra i razbarušio joj kosu. »Kad bismo je
iskopali, bilo bi to… kao oproštaj, a to ne želimo. Sve dok je ona ovdje,
znači da se još uvijek volimo.«

Lexi je htjela reći pravu stvar. Trenutak je bio nekako čaroban,
poseban; uvijek će ga se sjećati. »Nema oproštaja«, rekla je i to ozbiljno
mislila.

Pogled koji su razmijenili bio je nabijen osjećajima: očima su
prenosili tužnu istinu da će se uskoro rastati, a vole se, ali i slatku istinu —
ili nadu — da u nadolazećoj budućnosti neke stvari mogu preživjeti, da
troje tinejdžera može stajati na mjesečini, obećati si vječno prijateljstvo i
održati to obećanje.

Kleknuli su na pijesak, ondje kamo plima nikad ne doseže, te ispod
starog stabla iskopali duboku, duboku rupu u hladnom sivom pijesku i u
njoj zakopali svoju vremensku kapsulu sa slikom Nindža kornjača.

Lexi je željela nastaviti, i dalje obećavati da će tražiti tako
neuhvatljivu budućnost, no pošto su zakopali kapsulu, pijesak je ponovno
djelovao nedirnuto i trenutak je nestao.

DEVET

Početkom lipnja vrt je bio čudesan. U to se doba godine Jude
napokon mogla malo odmoriti i uživati u rezultatima svoga teškog rada.
Kamo god bacila pogled, vidjela je plodove svoga promišljenog planiranja
i mudrog plijevljenja. Gredice su prštale bojama: bile su tu krupne
ružičaste ruže, nabrani žuti božuri, šiljati ljubičasti kokotić. Tamnozelena
engleska sviba oko koje se toliko namučila polako je postajala okosnicom

vrta. Iznad svega toga nadvijalo se stablo lotosa u punom cvatu; izgledalo
je poput Monetove slike, malčice izvan fokusa na podlozi žarkomodroga

neba.

Vidjela je kako sve dolazi na svoje, srasta. Uskoro, možda već i
sljedeće godine, moći će pokazati svoj ponos turama zainteresiranih

vrtlara.

Skinula je prljave rukavice i ustala. Snažan miris ruža zarobio ju je,
prisilio da zastane trenutak duže nego što je namjeravala. Ovdje je nalazila
potpuni mir. Svaka biljka, svaki cvijet, svaki grmičak bio je posađen prema
planu. Ako joj se ne bi sviđalo kako nešto raste, širi se ili cvate, iščupala bi

ga i zamijenila drugim. Bila je Crvena kraljica u tome kraljevstvu, imala
apsolutnu moć i stoga nikad bivala razočarana.

Međutim, za njezino trenutno dobro raspoloženje nije bio zaslužan

samo vrt. Sve dok blizanci nisu primljeni na USC, nije ni shvatila koliko je
cijelu školsku godinu bila napeta, i pod kakvim stresom. Neprekidno je
bila zabrinuta za blizance; brinula se i umjesto njih. Brinula se hoće li koje
od njih promašiti rok, počiniti neku nepopravljivu pogrešku, ili da neće
dobiti priliku ići zajedno na studij. Sad je ponovno mogla spavati i, začudo,
uzbuđeno je čekala da odu od kuće. O, i dalje se bojala za njih, i dalje
brinula kako će joj gnijezdo ostati prazno, no proljeće je razbilo tmurne
oblake i razvedrilo njezin stav. Sad je mogla zamisliti svoju budućnost,
doba kad će biti kapetan na svome brodu. Poželi li se vratiti na studij
krajobrazne arhitekture, može; poželi li otvoriti trgovinu potrepština za vrt,
može. A poželi li jednostavno cijelo ljeto provesti sjedeći na tratini pred
kućom i čitajući klasike koje dotad nije stigla pročitati, može i to. Kvragu
sve, može cijelo ljeto čitati stripove ako joj je do toga.

Ta ju je pomisao oslobađala, ali pomalo i plašila.

Bacila je pogled na sat. Bilo je gotovo tri, što je značilo da će se
klinci svaki čas vratiti iz škole. Ako se nastavi običaj iz prethodnoga
mjeseca, doći će okruženi morem maturanata, od kojih su se svi doimali
kao da su na lakim drogama — tako su navodna zrelost i skorašnja matura

utjecale na klince: postali su nabrijana, pretjerano emocionalna verzija
samih sebe. Dečki su se ponekad preglasno smijali; curama bi suze navrle
na oči oko svake gluposti, a ako im frizura ne bi stajala kako su željele, čak
bi briznule u plač.

Nije bilo ni čudo da su tih prvih zlatnih dana ljeta svi bili tako
osjetljivi. Riječima velikoga Sama Cookea, promjena je dolazila, i svi su to
znali, osjećali njezin vreli dah za vratom. Većina klinaca s otoka družila se
još od osnovne škole i njihova su prijateljstva bila dalekosežna. Sad su bili
rastrgani između želje da ostanu kod kuće, gdje je sve sigurno i poznato, i

da odlete daleko, da testiraju krila koja su im tek nedavno izrasla. Sa
svakim novim danom, svakim satom, završetak srednje škole bio je sve
bliži. Osjećali su potrebu da stvore zajedničke, trajne uspomene. To im je
bilo najvažnije od svega — zajedništvo. Ista je stvar plašila njihove

roditelje. Tulumi su divljali.

Ne bi li suzbila opsjednutost tulumima, Jude se poslužila trikom
običnog vrtnog pauka: isplela je privlačnu mrežu. Natjerala je Milesa da iz
spremišta izvuče skuter i gliser i pripremi ih za uporabu. Pripremila je
nebrojene pladnjeve hrane za proždrljive dečke i ponudila silne zdjele
višanja u čokoladi za cure. Zahvaljujući njezinu trudu, prijatelji njezine
djece s lakoćom su dane i noći provodili ondje, pod njezinim budnim
okom. Uglavnom je to dobro funkcioniralo. Osim toga, naučila je vjerovati
svojoj djeci. Istina, prošvercali bi nekoliko piva na tulume, ali držali su se
svoje riječi: netko je uvijek ostajao trijezan da bi vozio i nikad nisu došli
kući nakon dogovorenog termina.

Odložila je vrtlarski pribor — sve na svoje mjesto — i zastala u

stakleniku. Ondje je stajala petunija koju joj je Lexi darovala prije
jesenskoga plesa; izgledala je tanašno i otužno. Podsjetila je samu sebe da
je mora presaditi, a onda ušla u kuću. Istuširala se te odjenula crne hlače

niskog struka i usku bijelu majicu kratkih rukava. Na kuhinjsku plohu

poslagala je unajmljene filmove: Napokon Polly, Svemirski vojnici 2 i

Povratak kralja.

Upravo se spremala otići u garažu po Coca-Colu kad su se ulazna

vrata otvorila uz tresak.

Koraci su protutnjali po drvenom podu dnevnoga boravka, a onda
odjurili uza stube.

Koji vrag?

Jude je spustila kuhinjsku krpu i izašla iz kuhinje.

Ulazna vrata zjapila su otvorena.

Jude ih je zatvorila i popela se na kat. Zachova su vrata bila otvorena,
Mijina zatvorena.

Zastala je pred vratima kćerine sobe, nepogrešivo iznutra razaznala
plač. Jecanje.

»Mia?« pitala je. Uslijedila je tišina pa je otvorila vrata.

Njezina je kći ležala na trbuhu izvaljena na krevetu i plakala u
plišanog ružičastog psića koji joj je u djetinjstvu bio najdraža igračka.

Jude je prišla krevetu. »Hej, lutko«, tiho je oslovila kćer nadimkom
koji se izgubio negdje putem, zajedno s mliječnim zubima i lakiranim
cipelama.

Mia je zajecala i još glasnije zaridala.

Jude je pomilovala kćer po svilenoj plavoj kosi. »U redu je, mila«,
neprekidno je ponavljala.

Naposljetku, nakon cijele vječnosti, Mia se okrenula i pogledala Jude
natečenim, krvavim očima. Lice joj je bilo mokro od suza, dok su joj usta
neravnomjerno podrhtavala. »P-prekinuo… je… s-sa mnom«, rekla je kroz
jecaje.

Jude se popela na veliki krevet i legla pored Mije, koja se zalijepila
za majku poput skakavca kakve su nekoć lovili.

Judeina pametna, lijepa, gotovo odrasla kći ponovno je izgledala kao
malo dijete dok se privijala uz nju, plakala i stezala ružičastog psića kao da
je talisman, što je možda i bio. Drage sitnice iz prošlosti zrače pravom
čarolijom.

Mia je podigla pogled dok su joj se suze slijevale niz lice. »Na
nastavi«, dodala je, kao da to nekako udvostručuje njegovu krivicu.

Jude se sjećala te boli. Svaka je žena doživjela neku njezinu verziju:
kraj prve ljubavi. Bio je to trenutak kad naučiš — jednom za svagda — da
ljubav ne mora biti zauvijek. »Znam koliko to boli«, reče Jude. »Keith je
prekinuo sa mnom tjedan prije maturalne večeri. Tjedan prije. Na kraju je

išao s Karen Abner, dok sam ja sjedila sama doma i gledala Saturday Night
Live. Toliko sam plakala da se čudim kako kuća nije otplovila.« Jasno se
sjećala te večeri. Njezina je majka kasno došla kući, bacila jedan pogled na
Jude i rekla: »O, za Boga miloga, Judith Anne, baš si dijete«, i produžila
dalje. Jude je pogledala kćerino uplakano lice. »Slomljeno srce boli.«
Zastala je. »Ali i zarasta.«

Mia je glasno šmrcnula. »Nitko drugi neće me htjeti. Obična sam
bezveznjača.«

»O, Mia. Nisi još ni počela otkrivati tko si zapravo. Osim toga, vjeruj
mi, i drugi će se dečki zaljubljivati u tebe. Ako frajer ne vidi koliko si
posebna, nije dovoljno dobar za tebe.«

»Ali ovo tako grozno boli.«

»Neće zauvijek. Neće ti uvijek pozliti kad ga vidiš s drugom curom.
A onda ćeš jednoga dana ugledati drugog dečka od kojeg će ti srce
poskočiti i sve ovo će… samo izblijedjeti. Srce će ti zarasti i ostat će samo
majušan ožiljak, i jednog ćeš dana pričati svojoj kćeri kako te Tyler
Marshall povrijedio.«

»Ne želim ga više nikad vidjeti. Kako da odem na maturalnu večer
ako on bude ondje?«

»Nikakve koristi od skrivanja, Mia. Tako si se nekoć suočavala s
problemima. Danas si jača.«

Teško je uzdahnula. »Znam. Lexi kaže da mi ne bi trebalo biti bitno
tko što misli.«

»Ima pravo.«

»Aha«, reče Mia, no nije zvučala uvjereno.

Jude je zagrlila kćer; u jednom se trenu prisjetila cijelog života svoje
djece. »Volim te, lutko.«

»I ja tebe volim, madre. Možemo sad po Lexi? Večeras je trebam.«

»Naravno. Tome služe najbolje prijateljice.«

***

Za manje od deset dana maturirat će.

Lexi je stajala u masi maturanata koji su zurili u more sklopivih
stolaca poredanih u školskoj dvorani.

Ravnatelj Yates stajao je ispod koša, ispruženih ruku, i objašnjavao

im kako će ceremonija izgledati, no samo nekolicina klinaca ga je slušala.
Ostali su se smijali, razgovarali i naguravali.

»Abecednim ćete redom stati u vrstu koja će se protezati iz dvorane,
uz tribine, sve do nogometnog terena — ako bude sunčano. Ako ne bude,
bit ćemo ovdje«, govorio je ravnatelj. »A sad hajdemo probati kako ćete
izlaziti, može? Jason Adnar prvi kreće…«

Lexi je krenula kao što se od nje i očekivalo i pronašla svoje mjesto
na terenu. Proba je trajala cijeli šesti sat, a kad je završila, pustili su ih kući.
Čitava je generacija izjurila iz školske dvorane kao da je riječ o nekom
mjuziklu o početku ljetnih praznika.

Ona i Zach našli su se u gužvi a da se nisu morali ni truditi; bilo je to
poput telepatije. Svako je znalo gdje se nalazi ono drugo i nisu mogli
podnijeti razdvojenost. Tih se dana sve činilo tako važno, tako epohalno.
Matura. Ljetni praznici. Fakultet. Katkad je Lexi imala osjećaj da je jedinu
stabilnost nudila sadašnjost, ljubav prema Zachu i prijateljstvo s Mijom.
Sve drugo se mijenjalo.

Zach ju je primio za ruku i zajedno su prešli preko školskog dvorišta.
Na učeničkom parkiralištu otvorio joj je vrata mustanga.

»Gdje je Mia?« pitala je Lexi.

»Mama dolazi po nju. Imaju žensko druženje poslije škole.«

»To će biti dobro za Miju.« Lexi je ušla u automobil.

Zach je kliznuo za volan i pogledao je. »Moram ti nešto reći.«

»Što?«

»Ne ovdje.«

Lexi se napela. Posegnula je i uhvatila ga za ruku kao da je pojas za
spašavanje, što je cijelo vrijeme i bila. Cijelim putem kroz grad, sve do
parka LaRiviere, nije rekla ni riječi.

Došavši do parka, parkirao je na uobičajeno mjesto i ugasio motor.
Čekala je da on otvori vrata, no umjesto toga okrenuo se na sjedalu. Zelene
oči bile su mu pune suza.

»Što je?« šapnula je.

»Volim te, Lexi.«

Prekinut će s njom. Trebala je to očekivati, biti spremna. Htjela je
reći, Znam da me voliš, no nije mogla. Riječi su joj zapele u ustima poput

razbijena stakla.

»Želim na Veleučilište Seattle Central s tobom. Mogli bismo

unajmiti stan.«

»Čekaj. Što? Želiš sa mnom na višu školu?«

»Ne želim te napustiti, Lex.«

Zadrhtala je od olakšanja, ispustila tihi glas.

Poljubio ju je u vlažni obraz i otro oči. Činilo se da mu je neugodno
zbog suza koje su njoj bile vrednije od dijamanata.

Držeći se za ruke, izašli su iz automobila, otišli do svoga mjesta
među naplavinama i sjeli. Valovi su šumjeli uz pješčanu obalu; Lexi su
zvučali kao prva ljubav. Kad ga je pogledala, gotovo je ponovno zaplakala.

Počeo joj je dočaravati san. Govorio je o njihovu životu, stanu i
poslovima. Ozbiljno je to mislio — sve to — i zbog toga ga je još više
voljela. Međutim, priželjkivanje nije bilo dovoljno.

»Mia«, bilo je sve što je morala reći. Bilo joj je mrsko što ga mora
podsjećati, ali kakva bi prijateljica bila da ga ne podsjeti? Voljela je Miju

jednako kao Zacha.

Zach je uzdahnuo. »Što da radim?« Zurio je mimo nje, prema
Tjesnacu. Zatim je ponovio, tiše: »Što da radim?«

»Mislim da uopće ne bismo trebali razgovarati o tome, Zach.
Čemu?«

»Ali moglo bi upaliti. Zašto ne? Mogli bismo unajmiti stan u
Seattleu. Svo troje. Mogli bismo godinu ili dvije ići na višu, a onda se
prebaciti na četverogodišnji studij. Ja ću svejedno upasti na dobar studij
medicine. Nije USC jedino dobro sveučilište na svijetu.«

Osjećala se poput djeteta koje se drži za balon i lako podiže u zrak.
Njegova je vizija bila tako živopisna; nekoliko predivnih trenutaka
dopustila je samoj sebi da povjeruje u to što joj govori. Onda je rekao:
»Reći ću im što želim«, i ona je ispustila balon i tresnula na zemlju.

»Ne još«, rekla je i privila se uz njega najbliže što je mogla. Ništa
nije rekla, već se propela prema njegovu licu i ljubila ga dok joj suze nisu
presušile. Pustila je da njezine ruke i usne govore koliko ga voli.

Kasnije su ležali isprepleteni, slušali nadolazeću plimu i gledali kako
se plavetno nebo polako mrači. Naposljetku, kad se dan pretvorio u

ljubičasti suton, morali su izaći iz svoga svijeta mašte, u kojem je pogled
uvijek bio isti i nitko drugi nije mogao ući.

Lexi ga je držala za ruku cijelim putem do njegove kuće; bojala se
pustiti je. Kad su skrenuli na Noćnu cestu, njezina je napetost dodatno
narasla, sve dok se nije pretvorila u pulsirajuću glavobolju koja nije
prestajala.

Voljela je Zacha, no on ništa nije znao o razočarenjima. Do svega u
životu došao je lako. Nije očekivao ništa drugo.

Vidjela mu je to na licu, tu čeličnu odlučnost koja se nelagodno
smjestila među njegove privlačne crte lica; izgledao je poput dječaka u
tatinim prevelikim cipelama, koji se pravi da mu pristaju. »Jesi li
spremna?« pitao je prilazeći vratima s njezine strane automobila.

»Nisam.«

Samopouzdano se nasmiješio. »Sve će biti u redu. Vidjet ćeš. Dođi.«

Dopustila mu je da je primi za ruku i odvede u kuću.

Miles i Jude ležali su isprepleteni na kauču i čitali knjige. Mia se
izvalila na drugi kraj kutne garniture i gledala televiziju. U ljubičastoj
frotirnoj majici s kapuljačom, vrećastoj sivoj trenirci i japankama
optočenim štrasom, izgledala je poput djevojčice koja se igra odjećom. Tek
kad bi joj vidio krvave oči, shvatio bi koliko je još ranjena, koliko krhka.

Mia je ustala. »Bok, ljudi«, rekla je i nasmiješila se, malo previše
vedro.

Lexi je srce zaboljelo zbog najbolje prijateljice. Vidjela je koliko se
Mia trudi biti snažna. Prišla joj je i snažno je zagrlila. »Kako si?«

»Dobro«, reče Mia. »Ili ću barem biti. Nemojte se više brinuti za
mene.«

»Mama? Tata?« reče Zach prilazeći im. »Moram razgovarati s
vama.«

Jude je oštro podigla pogled. Lexi je taj pokret podsjetio na
dokumentarce o životinjama, kad životinja stane na grančicu i grabežljivac
odjednom obrati pozornost. Tako je Jude izgledala sada — pozorno. »Želiš
razgovarati s nama? Što se dogodilo?« Brzo je ustala i krenula prema sinu.

Zach je duboko udahnuo. »Ne idem na USC. Želim da svi troje
odemo na Veleučilište Seattle Central. Mia? Mogli bismo unajmiti stan.«

Jude se skamenila.

»Što?« Miles je ustao. »Platili smo polog za školarinu. Neće nam ga
vratiti. Dovraga, Zach…«

»Nisam tražio da ga platite«, viknuo je Zach.

»Nisi tražio ni da ga ne platimo«, oštro će Miles. Stao je pored Jude,
koja je problijedila. »Slušaj me dobro, neću plaćati nikakav vražji stan.
Želiš li odbaciti ovu priliku, financiraj se sâm. Vidi koliko je faks zabavan
kad moraš imati posao s punim radnim vremenom i plaćati vlastite
račune.«

»Nije pošteno«, reče Zach. »Ne možeš…«

»Dosta«, siknula je Jude i podigla ruku. Izgledala je šokirano,
pomalo smeteno. »Ne razumijem. Objasni nam, Zach.«

»Zach«, mršteći se reče Mia. »Ne želiš na faks sa mnom?«

»Ne mogu je ostaviti«, očajnički je odgovorio.

»A možeš ostaviti mene? Mene?« pitala je Mia i briznula u plač.

»Ne. Želim da i ti ideš s nama. To sam i rekao«, odgovorio je Zach.
»Hajde, Mia…«

»Imam li izbora?« plakala je Mia, a onda je pogled sa Zacha
prebacila na Lexi. »I ti si mi neka prijateljica!« Zatim je odjurila uza stube.

Zach je otišao za sestrom.

Lexi je osjetila Judein pogled na sebi, kako je osuđuje, okrivljuje.
Preplavio ju je sram. Ova je obitelj toliko toga učinila za nju, toliko joj
toga dala, a sad je ona kriva za sve ovo. Skupila je svu hrabrost da pogleda
Jude u razočarane oči. »Nemojte se ljutiti na mene«, šapnula je kršeći ruke.
»Molim vas.«

»Ne shvaćaš što si učinila«, reče Jude. Glas joj je drhtao, a lice bilo
posve blijedo.

»Ništa nisam učinila. Nisam ja kriva za ovo.«

»Nisi?«

»Nisam mu ja rekla da to učini… da to uopće poželi.«

»Misli malo na Miju, umjesto na Zacha. Umjesto na sebe. Znaš kako
je darovita, i kako je sramežljiva. Kako bi to zapravo izgledalo da vas troje
živite zajedno? Koliko brzo biste je ti i Zach počeli ignorirati?«

»To se nikad ne bi dogodilo.«

»Zaista? Čini se da se upravo dogodilo.« Jude je zastala; kao da joj
se lice malo smekšalo na te riječi. »Oprosti. Grozno mi je što te uplićem u
sve ovo. Ali ne odu li na USC, požalit će, i prije ili kasnije okrivit će tebe.«

Lexi je mrzila istinu koju je čula u tim riječima.

»Razgovaraj s njima«, reče Jude stežući Milesovu ruku tako snažno
da su joj prsti pobijeljeli.

Lexi je željela odbiti, ili barem biti nesigurna oko onoga što je trebala
učiniti, ali nije bila. Ponekad je očito što je jedini izlaz. Već je jednom
pogriješila: riskirala prijateljstvo s Mijom i svoje mjesto u ovoj obitelji. I
tada su je, kao i sada, zaslijepili ljubav i žudnja. Odbijala je ponoviti istu
pogrešku.

Okrenula je leđa Milesu i Jude, krenula preko dnevnog boravka —
odjednom nekako većeg, poput beskrajnog mora — te uza stube. Bili su u
Mijinoj sobi, stajali poput dva kipa koja čine cjelinu i buljili jedno u drugo.

»Hej«, reče Lexi.

Okrenuli su se u isti tren, s identičnim izrazima lica.

»Da sam barem jača«, reče Mia.

»Jača si nego što misliš«, reče Lexi ulazeći u sobu. Zach je pružio
ruku prema njoj, no zaobišla ga je. »Ali sad se ne radi o tome.«

Mia je zaplakala. »Tako dugo sanjam o USC-u.«

»Možeš ići sama«, reče Zach. Lexi ga je voljela zbog tih riječi, no
čula je kako mu glas puca, a žaljenje ispunjava oči.

»Ja bih ubila da mogu ići na USC«, tiho reče Lexi. »Sve bih dala.«
Progutala je knedlu i pogledala njihova lica. Zaprepastilo ju je kako su
slični, kao odraz u zrcalu. »Ne možete dići ruke od svega samo zato što si
ja to ne mogu priuštiti. Neću vam to dopustiti.«

Vidjela je kako su Zacha povrijedile njezine riječi, ali i njegovo
olakšanje. Drhtavo je udahnula. Da, volio ju je. Ali volio je i sestru, i želio
je roditeljima osvjetlati obraz, a sebi osigurati budućnost. Sve je to mogao
na USC-u. Lexi se na silu nasmiješila. »Dosta je bilo. Vas dvoje idete na
USC. Ja ću ludovati na Veleučilištu. Viđat ćemo se za sve praznike.«

»Za Božić imamo cijeli mjesec slobodan«, reče Mia. U nekom
drugom trenutku bi se nasmiješila, no sad je izgledala slomljeno kao što se

Lexi osjećala. Je li to značilo biti odrasla osoba — pregaziti san radi
praktičnosti?

»Nedostajat ćeš nam«, reče Mia. Zach je samo stajao, izgledajući
istovremeno kao da mu je laknulo, ali i bijesno i pomalo očajno. Stjerano u
kut.

»Ništa se neće promijeniti«, reče Lexi, a svi su znali da je to laž.

Odluka je pala. Ništa više nije trebalo reći.

DESET

Idućih nekoliko dana Jude se osjećala pomalo nesigurno, kao da
pluta nošena morskim strujama. Lexi je nekako uvjerila Zacha da se drži
donesenih planova. Trebao je to biti zadovoljavajući rasplet priče, no kao i
kod svih drugih kompromisa, svi su nekako bili na gubitku. Nešto je puklo
u njihovoj kući, zavladala neka nova netrpeljivost. Jude se nije sjećala da je
Zach ikada bio tako ljutit na nju. Njezin poslušni, mili sin pretvorio se u
natmurenog, bijesnog tinejdžera koji je sjedio nepristojno zavaljen u stolac
i mrmljao sebi u bradu. Bio je gnjevan na sestru i majku — a možda i na
Lexi, tko zna? — i htio je da svi to znaju.

Jude mu je pokušala dati vremena. Otkako je izbila svađa, pažljivo
ga je zaobilazila, pretjerano brižno se odnosila prema njemu, no cijena koju
je plaćala bila je previsoka. Jednostavno nije mogla podnijeti da bude u
zavadi sa svojom djecom. Prethodne noći gotovo uopće nije spavala od
brige. Ležala je u krevetu, zurila u strop i u glavi vrtjela moguće razgovore.
U njezinoj mašti na kraju svakog od njih Zach i ona bi se zajedno smijali
svojim nesuglasicama — i on bi ponovno cijelim srcem bio za odlazak na
USC sa sestrom. Katkad bi čak završio riječima, Znaš da smo jako mladi,
madre, nemoj se toliko brinuti, sve je u redu, hvala…

Sad je stajala pored prozora svoje spavaće sobe i preko stražnjeg
dvorišta gledala kako nad morem pada večer.

Danas je bio posljednji veliki školski tulum — maturalni roštilj. Istini
za volju, nije ih htjela pustiti da idu. Među njima bilo je toliko
neizglađenih nesuglasica, toliko toga o čemu je trebalo razgovarati, no
znala je da se večeras ionako ništa neće riješiti. A da im je zabranila
odlazak na roštilj, više nikad s njom ne bi progovorili ni riječi. Zato sutra.
Sutra će se uhvatiti u koštac s cijelom tom dramom i vratiti se na pravi put.
Ovo im je posljednja zajednička godina; vrag je odnio ako dopusti da je

provedu kao potpuni stranci.

»Mama?« reče Mia. Pokucala je na vrata i širom ih otvorila.
»Možemo li razgovarati?«

To je sve češće bilo opasno pitanje. Jude se okrenula i prisilila da se
nasmiješi. »Naravno, mila.«

Mia je bila prelijepa na žarkom poslijepodnevnom suncu. Bila je

odjevena za tulum: izlizane, odrezane traperice sa strateški raspoređenim
rupama, uska bijela majica kratkih rukava i starinski muški prsluk s
orijentalnim uzorkom koji je visio s njezinih mršavih ramena. Kosa joj je
bila skupljena u labavo stegnuti konjski rep; nekoliko metalnih crvenih
ukosnica držalo je sitne čuperke da joj ne padaju u oči. »Izgledaš tužno.«

»Dobro sam.«

Mia je prišla Jude, ovila joj ruku oko struka i naslonila se na nju.
Tako priljubljene, pružajući potporu jedna drugoj, zurile su kroz prozor.
»On je voli, mama.«

»Kakve to…«

Mia se okrenula i podigla glavu. »On je voli.«

Jude je ušutjela. Prvi put su te riječi ostavile dojam na nju. Ljubav.
Cijelo ju je vrijeme podcjenjivala, umanjivala njezinu važnost zbog
njihove dobi. Govorila si je da su premladi da bi razumjeli vlastiti život.
No njihova je ljubav bila istinita; možda ne potraje, ali bila je stvarna.

»Ja ih razdvajam time što ga tjeram da ide na faks sa mnom, a znaš
što je najgore? Njih dvoje uvijek su bili uz mene.«

Jude je pomilovala kćerin obraz; vidjela je bol u njezinim očima.
Bila je tako osjetljiva. »Naravno da su bili. Uvijek ćeš moći računati na
njih.«

»Ali i oni bi trebali moći računati na mene. O tome je riječ.«

»I mogu.«

»Ne idem na USC, mama. Nas troje možemo na višu školu i unajmiti
stan.«

»Mia…«

»Ako ti i tata ne želite platiti, naći ćemo posao. To je ispravna
odluka, madre. Oduvijek si govorila da ništa nije važnije od ljubavi i
obitelji. Jesi li to ozbiljno mislila?«

»Mia, platili smo polog, obvezali se. Nije to tako jednostavno. Ne
možeš samo…«

Prekinuo ih je zvuk koraka u hodniku. Zach je ušao u sobu. »A, tu si,
Mia. Moramo ići.«

»Razgovaram s mamom«, reče Mia.

Zach je okrenuo očima. »Samo joj reci da ćeš učiniti ono što ona želi.

To je odgovor koji ti u ovoj kući donosi čistu peticu.«

»Nisi pošten, Zach«, reče Jude. Bila je uznemirena, osjećala se kao
da se oko nje sve raspada, ruši i nestaje, a ona se nema za što uhvatiti.

»Pošten?« reče Zach. »A to je sad bitno? Nekoć si govorila da želiš
da budemo sretni, ali to je vrijedilo samo onda kad bismo činili ono što si
htjela.« Pogledao je Miju. »Hajdemo. Moramo još pokupiti Lexi, a ne
želim da zakasnimo na tulum.« Na to im je okrenuo leđa i velikim
koracima požurio iz sobe.

»Moram ići, madre.« Mia se posljednji put tužno nasmiješila Jude i
otišla za bratom.

»Čekaj«, uzviknula je Jude i požurila za kćeri sve do izlaznih vrata.
Vidjela je mustang pred kućom, čula kako je njegov motor zagrmio.

»Razgovarat ćemo sutra«, reče Jude Miji. »Nismo se dogovorile to
za USC.«

»Jesmo.« Mia joj se vedro nasmiješila. »Opraštaš mi?«

»Ne. Ne opraštam ti«, reče Jude. »I lijepe riječi ovaj ti put neće
pomoći. Ovo nije gotovo. Moraš misliti na vašu budućnost.«

»Žao mi je mama, ali stvarno je gotovo. Volim te«, Mia je Jude
poljubila u obraz, a zatim otrčala prema automobilu.

»Želim da se do jedan vratite«, reče Jude idući za kćeri. Bilo je to
premalo i uopće nije bilo ono što je htjela reći, ali u tom trenu nije imala
ništa drugo. Sutradan će ozbiljno porazgovarati, sve troje. »U jedan i dvije
minute zovem policiju ili dolazim po vas.«

Pred automobilom Mia je snažno zagrlila majku. »Nećemo kasniti«,
obećala je.

»I nemojte piti«, reče Jude. Nagnula se da kroz prozor automobila da
vidi sina. »Zach, ti si zadužen za vožnju. Bez obzira na sve. Tako smo se
dogovorili.«

»Znam«, protisnuo je kroza zube.

Morala je dodati: »Ako se nešto dogodi…«

»Da, da«, reče Zach. »Nazvat ćemo te da dođeš po nas. Hajde, Mia.
Lexi nas čeka.«

»U jedan budite kod kuće«, još je jednom ponovila Jude, a onda se
odmaknula i gledala kako odlaze. »Ozbiljno«, rekla je, no samo je ona čula

te riječi.

***

Zach je skrenuo na Noćnu cestu; vozio je prebrzo dok je glazba
tutnjala. Lexi se na svakom oštrijem zavoju zabijala u vrata automobila.

»Uspori«, sa stražnjega je sjedala vikala Mia, ali Zach je samo
dodatno pojačao glazbu. Yeah, neugodno glasno pjevao je Usher, … got so
caught up I forgot… Kad su stigli, na čistini je već bilo više od desetak
automobila.

Zach je izvadio ključ i spustio ga u pretinac između sjedala. »Moram
nešto popiti«, reče dok je izlazio iz automobila.

Lexi je također izašla i prišla mu. »Ali ti si zadužen za vožnju.«

»Znam. A znam i procijeniti koliko mogu popiti. Nisi mi mama.«
Otrgnuo se od nje i brzo otišao prema okupljenom društvu.

Lexi nije znala što da učini.

Mia se pojavila pored nje. »Bijesan je.«

»Na mene?«

Mia je slegnula ramenima. »Na tebe, mene, naše roditelje, na samog
sebe. Na sve. Ne zna što želi i to ga ubija. Oduvijek je takav. Kad sve ide
glatko, Zach je super. Ali kad je zbunjen ili pati, poludi. Katkad viče, a
katkad ušuti. Ovaj put viče. Naročito je bijesan na mamu i mene.«

»Bili biste ludi da USC zamijenite životom u nekoj rupi i
predavanjima na lokalnoj višoj školi. Shvatit će da je tako«, reče Lexi.

Mia ju je primila za ruku i krenule su niz kolni prilaz. Duboko u šumi
pronašle su malenu brvnaru, jednu od najstarijih kuća na otoku. Veliki
krijes plesao je uz plažu. Pored njega stajale su dvije srebrne bačvice.
Slijeva je netko na roštilju pekao hrenovke.

Mia i Lexi stajale su podalje od središta zbivanja i razgovarale.
Svuda oko njih klinci su se smijali, plesali i pili. S mora se čulo brujanje
jurećeg skutera. Glazba je tutnjala iz zvučnika na trijemu. Zrak je mirisao
po borovima, dimu i marihuani.

Dok su ondje stajale, pored njih je prošao Tyler. Na njemu je visjela
Alaina Smith. Njegova je ruka bila na njezinoj guzici.

Mia je bolno dahnula. Otrla je oči, prišla bačvici i natočila si pivo,
koje je ispila najbrže što je mogla.

»Jesi li dobro?« pitala je Lexi.

»Samo budi pored mene«, drhtavim glasom reče Mia. »Ne ostavljaj
me samu… Mogla bih napraviti budalu od sebe.«

»Nikad te ne bih ostavila samu«, obećala je Lexi. Natočila si je pivo;
premda joj je bilo groznog okusa, nekako ju je smekšalo, kao i Miju, pa su
se uskoro ponovno smijale i šalile.

Kad je ispila svoje drugo pivo, Mia reče: »Treba nam Zach. Imam
iznenađenje za vas dvoje. Nešto vam moram reći. Nađemo se na plaži.«
Izgubila se među klincima prije nego što ju je Lexi uspjela zaustaviti, a to
je bilo u redu jer je Lexi nije ni željela zaustaviti. Koliko god se voljela
družiti s najboljom prijateljicom, htjela je i da Zach bude ovdje. Bio je to
njihov maturalni tulum, posljednji prije velikoga dana, i njih troje trebali su
biti zajedno.

Lexi je otišla na plažu te sjela na pijesak i čekala.

»A, tu si«, nekoliko minuta kasnije reče Zach dok se spuštao pored
nje. »Posvuda sam te tražio.«

»Gdje je Mia? Otišla te tražiti.«

Zach je slegnuo ramenima i pružio joj bocu ruma. »Evo.«

»Hej, ti ne bi trebao piti«, reče Lexi.

»Ovo mi je zadnje, obećavam. Evo.«

Mrzila je tako piti — čisto žestoko piće — ali nije ga htjela uzrujati
pa je otpila gutljaj.

»Boli je briga što ja želim«, rekao je i ponovno prinio bocu ustima.

Lexi nije znala govori li o majci ili o sestri, ali to ionako nije bilo
važno. »Nije istina.«

Otpio je još jedan velik gutljaj, a onda bocu dao njoj. »Možda i mene
boli briga što ona želi.«

Lexi je uzdahnula. »Nije istina.«

Pogledao ju je; oči su mu bile izbezumljene. »Toliko te volim.«

Točno je znala kako se on osjeća — isto kao i ona sama. Bojala se
pustiti ga da ode, dok se on bojao pustiti je da ostane. »Znam«, bilo je sve
što je mogla reći. Sad mu je vjerovala, vjerovala u njegovu ljubav, i to je
bilo sve.

Morali su biti snažni jedno zbog drugoga. Odlučila je da povuče prvi

potez. »Nikad te neću prestati voljeti, Zach.«

Jedva je protisnuo: »Dođi«, primio je za ruku i odveo duboko u
šumu.

Ondje su se ljubili, svukli i vodili ljubav onako kako to još nikad
nisu: tužno, možda i pomalo grubo. Njihova su tijela izražavala sve one
teške riječi koje nisu mogli izgovoriti. Kad je sve bilo gotovo, dok su
iscrpljeni ležali i zurili u nebo posuto zvijezdama, Lexi je posegnula za
bocom ruma i pila sve dok se njihova budućnost više nije doimala tako
teškom i dok ugodna izmaglica nije otupila bol.

Naposljetku, pomalo posrćući, otišli su iz guštare i vratili se na
tulum, koji je u međuvremenu izmakao kontroli. Bilo je ondje više od
stotinu klinaca; razgovarali su, smijali se, plesali. Dečki su se dodavali
loptom za američki nogomet, hrpa ljudi bila je okupljena oko bačvi, još ih
je više stajalo oko golemoga krijesa. Na brvnari je stajao natpis Generacija
2004. — Zbogom i sretno.

Mia je vrisnula kad ih je vidjela. Teturajući im je prišla. »Gdje ste
vi?« pitala je dajući Lexi polupraznu bocu ruma. »Ovo je naša večer.
Pripada nama troje. Jasno?«

Stajali su ondje, pomalo pijani, i zurili jedno u drugo, poput otoka u
moru maturanata. Mia je primila Zacha za ruku, a onda i Lexi. S tim
dodirom njihova je veza ponovno bila uspostavljena. Ponovno su bili oni
stari.

»Hajdemo tulumariti«, reče Zach smiješeći se sestri.

Lexi je jasno vidjela koliko se njih dvoje vole. Koliko je god boljelo
što će je oboje napustiti, bilo joj je drago što je svađa gotova. Trebalo im je
to posljednje zajedničko ljeto.

Stopili su se s društvom i smijali se, pili i plesali sve dok se mjesec
nije uspeo na mračno nebo, a u zraku osjetila hladnoća. U dva ujutro tulum
se stišavao. Klinci su izvaljeni ležali po tlu, po travi, po trijemu.

Mia je počela nešto govoriti, a onda stala. »O čemu sam pričala?«

Zach se pijano nasmijao. »Rekla si da imaš iznenađenje za nas.
Cijelu večer to govoriš. Što je?«

»Ha, tako je«, rekla je Mia i prevrnula se u stranu. Glavom je udarila
u kamen i jauknula. »Sranje. To boli…«

Lexi joj je pomogla da se ponovno uspravi. »Krv joj ide, Zach.«

Na to su svi prasnuli u smijeh.

Lexi je pokušavala rukavom obrisati krv s Mijina čela, ali zibala se i
neprekidno Miju bockala u oko, na što se ova samo još glasnije smijala.

Mia se odjednom uspravila i stala ljuljajući se. »Ajoj…« Na trenutak
je usta prekrila rukom, a onda posrnula u stranu, srušila se na koljena na
pijesak i ispovraćala. Od zvuka i mirisa Mijina povraćanja gotovo je i Lexi
pozlilo, ali svejedno je prišla prijateljici i pridržala joj kosu.

»Kako sam ubijena«, napokon reče Mia brišući usta rukavom i
spuštajući se na pete.

Zach je sunuo prema njima. Bio je tako nestabilan da je posrnuo
preko kamena i pao. »Je li ona dobro?«

»Moramo ići«, reče Mia. »Mama će nas ubiti ako zakasnimo. Kol’ko
je sati?«

»Dva i deset«, reče Lexi škiljeći na sat. Činilo joj se da točno očitala
vrijeme. Brojevi su plesali i mutili se.

»SRANJE.« Zach je nespretno ustao. »Moramo ići.«

Teturajući su krenuli preko tratine, na kojoj su morali zaobilaziti
svoje onesviještene prijatelje. Mia je nekome stala na ruku pa se nacerila i
viknula: »Ups! Oprosti.«

Dok su posrtali prema automobilu, Lexi je odjednom sinulo: Zach je
pijan. Okrenula se prema njemu.

Stajao je ondje i zatvorenih se očiju njihao poput palme na tropskom
vjetru.

Onda je pogledala Miju, koja je opet povraćala. Krv joj se slijevala
niz lice.

»Ne možeš voziti«, Lexi reče Zachu.

Mia je prišla automobilu, presavila se u struku poput krpene lutke i
pritisnula obraz na haubu. »Zovi mamu«, reče. Pretresla je džep u potrazi
za mobitelom, koji joj je pao na tlo.

Lexi ga je podignula.

»Nema šanse«, reče Zach. »Prošli put nam je praktički zabranila
izlaske.«

»Ima pravo«, reče Mia. »Idemo.«

Lexi se pokušala koncentrirati, ali nije mogla. Jedino što joj se vrtjelo

po glavi bilo je to da bi trebali nazvati Jude, no što bi ona tada mislila o
Lexi? Što ako Eva dozna za ovo? Lexi joj je obećala da će biti pametna, a
evo je na još jednom tulumu.

Mia je snažno drhtala. »Smrzavam se, Zach Attack. Gdje mi je
jakna? I glava me boli. Zaš’ me glava boli?«

»Trebali bismo ovdje prespavati«, reče Lexi.

»Mama bi nas ubila«, reče Zach. Posrnuo je naprijed i zabio se u
automobil. Žestoko je otvorio vrata s vozačeve strane i bacio se na sjedalo.
Ključevi su bili u pretincu; kopao je po njemu i psovao, a onda se

nasmijao: »Imam ih.«

»Izlazi iz auta, Zach«, reče Lexi. »Prepijan si da voziš.« Prišla je
njegovoj strani automobila pokušavajući ne posrnuti i pasti. »Mia,
pomogni mi«, reče Lexi. »Reci Zachu da je prepijan da vozi.«

»Ma samo kilometar i pol…« reče Mia. »A mama je stvarno

podivljala kad smo zadnji put nazvali.«

»Mogu ja to«, reče Zach pijano se smiješeći.

»Hajde«, zastenjala je Mia i obrisala svježu krv s čela. Otvorila je
vrata i srušila se na stražnje sjedalo. »Joj«, rekla je smijući se, a onda se
stisnula u fetalni položaj.

Zach je ubacio ključ i upalio motor, koji je zabrundao u mračnoj
tišini. »Hajde, Lex. Nije problem. Idemo.«

»Ne znam«, reče Lexi odmahujući glavom. Izgubila je ravnotežu,
zateturala i udarila u automobil. »Čekajte. Moram razmisliti. Ovo nije
pametno…«

JEDANAEST

Bip.

Bip.

Bip.
Jude se uspravila, snenih očiju.
Ležala je na kutnoj garnituri u dnevnome boravku. Mobitel je bio na
jastuku pored nje i cvrkutao. Na televizijskom ekranu nijemo je titrala
reklama.
Teškom je mukom pokušala razabrati koliko sati pokazuje njezin
mali ručni sat. Tri i trideset sedam. Rasklopila je mobitel. Imala je poruku
od Mije.
Oprosti što kasnimo. Stižemo. Volim te. Poruka je poslana u dva i
jedanaest.
O, kako će samo požaliti. Zakasnili su kući, nisu se javili Jude i
zaboravili su ugasiti svjetla pred kućom. Još dugo neće smjeti ni na kakve
tulume. Ustala je, ugasila televizor i vanjska svjetla te zaključala ulazna
vrata. Dok se penjala po stubama, pokušavala je odlučiti treba li ih
probuditi ili se sutra izvikati na njih.

Otvorila je vrata Mijine sobe i upalila svjetlo. Krevet je bio prazan.
Osjetila je ubod straha, poput kapi kiseline na goloj koži. Otišla je u
Zachovu sobu.

I ona je bila prazna.
Udahni, Jude. Nisu se držali dogovorenog vremena povratka kući, to
je sve. Krenuli su s tuluma, a onda se nekako zadržali.

Birala je broj Mijinog mobitela. Zvonilo je i zvonilo, a onda je
prebacilo na pretinac govorne pošte.

Isto je bilo sa Zachovim mobitelom.
Otrčala je niza stube u svoju spavaću sobu. Miles je spavao, s
otvorenom knjigom na prsima i upaljenim televizorom.
»Kasno je, Milese, a njih još nema.«

»Nazovi ih«, promrmljao je.

»Već jesam. Nitko se ne javlja.«

Miles se uspravio na krevetu, namrštio i bacio pogled na sat. »Skoro
su četiri sata.«

»Nikad toliko ne kasne«, rekla je.

Miles je rukom prošao kroz kosu. »Nećemo paničariti. Vjerojatno su
izgubili pojam o vremenu.«

»Mogli bismo se odvesti onamo«, reče Jude.

Miles je kimnuo. »Mislim…«

Začulo se zvono na vratima.

»Hvala Bogu.« Jude je osjetila olakšanje, a zatim i provalu gnjeva.
»Kako ću ih samo kazniti…« promrmljala je izlazeći iz sobe.

Zakoračila je u dugi, mračni hodnik. Bio je potpuno crn… a onda
crven… i žut. Svjetla su presijecala tminu, bljeskala, zasljepljivala.

Policijska svjetla.

Posrnula je, gotovo pala. Miles joj je prišao, pridržao je.

Osjetila je kako se kreće, ali zapravo nije hodala. Bila je nošena
muževim pokretom.

Pred vratima su stajala dva policajca. Pljuštala je kiša; zašto je to
primijetila? Poznavala je te ljude, i njih i njihove žene i njihovu djecu, ali
ne bi sad trebali biti ovdje, pred njezinom kućom, usred noći, lica
osvijetljenih crveno i žuto.

Policajac Avery koraknuo je prema njima, držeći šešir u ruci.

Sve je vidjela fragmentarno, mutno, kao da gleda kroz dalekozor
prilagođen nečijim tuđim očima: isprekidanu provalu boja, sablasnu noć,
kišu koja je izgledala kao da pepeo pada s neba.

Žao mi je. Dogodila se nesreća.

Riječi. Zvukovi. Kretanje usana i teško disanje. Kiša.

Mia… Zach… Alexa Baill…

Nije mogla shvatiti njegove riječi. Moja dječica… govorite o mojoj
dječici.

»Helikopterom su prebačeni u Harborview, svo troje.«

»Jesu li dobro?« čula je muža kako pita. Njegovo ju je pitanje toliko
šokiralo da se gotovo otrgnula od njega. Kako je smogao snage da nešto

pita?

Je li mu policajac odgovorio? Što je rekao? Jude ništa nije čula od
kiše i lupanja svoga srca. Plače li? Je li to razlog zašto ništa ne vidi?

Miles ju je pogledao i u njegovim je očima vidjela koliko su oboje
ranjivi, koliko krhki. Ta nova ranjivost nastala je u sekundi; dok su od
spavaće sobe došli do ulaznih vrata izgubili su snagu, kosti su im se
osušile. Mislila je da će njegov dodir ostaviti trag na njezinoj koži,

modricu.

»Odjenimo se«, rekao je primajući je ispod ruke. »Moramo ići.«

***

Činilo se da vožnja do bolnice traje cijelu vječnost. U to doba nije

bilo trajekata pa su morali na most koji je otok spajao s okrugom Kitsap i

okolnim putem u Seattle.

U automobilu nisu razgovarali. Tišina je bila podnošljiva, riječi ne.
Bila je potrebna koncentracija da se udahne i izdahne, a da se ne brizne u
plač.

Požalila je što nije vjernica. Sva ona duhovnost koju je njegovala sad
joj nije pomagala; trebala joj je vjera, protuotrov za ovaj rastući strah. Kad
su parkirali, Jude se okrenula prema mužu. Izgledao je napeto, obrazi su
mu bili upali, a pogled u očima očajan.

Htjela ga je utješiti, kao što bi često činila kad bi se ožalošćen vratio
s posla pošto bi mu umro pacijent. Htjela mu je reći neka ne pomišlja na

najgore, ali bila je toliko slaba da ga nije mogla ni uhvatiti pod ruku.

U jarko osvijetljenoj bijeloj bolnici Jude je zabacila ramena i odlučno
krenula naprijed, pokušavajući uzimanjem stvari u svoje ruke obuzdati svoj
strah. Međutim, na njezina pitanja nitko nije odgovarao, na njezine pozive
u pomoć nitko se nije obazirao.

»Prestani«, naposljetku reče Miles. Odveo ju je u stranu na
prepunom hodniku. »Pusti ih neka rade svoj posao. Mi možemo samo
čekati.«

Nije htjela čekati skrštenih ruku, ali nije imala izbora. Stoga je samo
stajala, osjećajući se posve bespomoćno, i pokušavala suspregnuti suze.
Čekala je.

Napokon, kad je već prošlo šest ujutro, dobili su odgovor. Činilo se
kao da čekaju već desetljećima, no zapravo nije prošao ni jedan sat otkako

su došli.

»Mia je na operaciji«, rekao je čovjek koji je stajao pred njom. Bio je
to krupan crnac istetoviranih ruku, s najljubaznijim očima koje je vidjela,
očima boje sirupa. Njegova narančasta kuta izgledala je primjerenije
zatvoru, nego bolnici. »Pretrpjela je prilično teške unutarnje ozljede. To je
sve što znam«, dodao je kad mu je Miles počeo postavljati pitanja.

»Ali bit će dobro«, reče Jude. U glavi joj se sve pomiješalo, a
zvukovi su bili nekako prigušeni. Zašto kroz svu tu buku čuje vlastito srce?

»Kirurg će doći razgovarati s vama kad završi, ali neće brzo. Tek su
ušli«, reče bolničar.

»A Zach?« upita Miles.

»Odvest ću vas da ga vidite«, reče bolničar. »Pretrpio je opekline po
licu i očima pa je omotan zavojima. Prije nego što me pitate, doktore
Farraday, to je sve što znam. Osim toga, ima dva slomljena rebra.
Djevojka, Alexa, upravo razgovara s liječnikom, ali mislim da njezine
ozljede nisu tako teške. Ima slomljenu ruku i ranu na čelu.«

»Opekline?« reče Jude. »Koliko su teške? Je li ga vidio specijalist?
Ima onaj doktor sa sveučilišta — kako se ono zove, Milese?«

Miles ju je primio za ruku. »Ne sad, Jude«, odlučno je rekao, a ona je
osjetila kako u njoj ponovno raste osjećaj panike.

Slijedili su bolničara do jednokrevetne sobe u kojoj je njezin sin,
dječak za kojeg je još prošlog tjedna mislila da izgleda kao pravi muškarac,
ležao na krevetu s metalnom ogradom, okružen aparatima. Desna strana
lica bila mu je modra i natečena, nekako izobličena. Glava mu je bila
omotana zavojima koji su se širili iznad ušiju. Četvrtasta gaza prekrivala
mu je donji dio desnog obraza i čeljust.

Miles joj je stisnuo ruku i ovaj se put privila uz njega.

»Tu smo«, reče Miles.

»Držim te za ruku, Zach«, reče Jude. Pokušavala je suspregnuti suze
dok je zurila u sinovo izubijano, opečeno lice i zavoj preko očiju. Druga
ruka bila mu je zamotana do iznad zapešća. »Baš kao nekad, sjećaš se?
Držala bih te za ruku cijelim putem do tvoje učionice u vrtiću. U osmom
razredu postao si frajer — nakon toga samo sam te u autu mogla držati za
ruku, i to tek nekoliko minuta. Okrenula bih se prema stražnjem sjedalu,
sjećaš se? A ti bi me nekoliko minuta držao za ruku, samo da…«

»Mama?«

Na trenutak je pomislila da joj se priviđa njegov glas. »Hvala,
Bogu«, šapnula je i stisnula mu ruku.

Zach se pokušao uspraviti na krevetu. »Gdje sam?«

»Lezi, sine. U bolnici si«, reče Miles.

»Ništa… ne vidim… Što se dogodilo?«

»Imali ste nesreću«, reče Miles.

»Jesam li slijep?«

Naravno da nisi, htjela je reći. To nije mogla biti istina, ne kad je
riječ o njezinu sinu, koji se bojao mraka. »Oči su ti prekrivene zavojem, to
je sve.«

»Još ne znamo razmjere tvojih ozljeda«, mirnim glasom reče Miles.
»Samo se odmaraj, Zach. Najvažnije je da si živ.«

»Kako je Mia?« tiho upita Zach, i dalje ne lijegajući. Osvrnuo se oko
sebe, slijep iza svih tih slojeva gaze. »I Lex?«

»Mia je upravo na operaciji. Čekamo«, odgovorila je Jude. »Sigurno
će biti dobro. Ovo je sjajna bolnica.«

»A Lexi?« pitao je Zach.

»Bolničar je rekao da će biti dobro. Uskoro ćemo znati više«,
odgovorio je Miles.

»Samo se odmaraj, mili«, reče Jude, umirujući ga svojim glasom,
onako kako je često činila kad je bio malen. »Bit ćemo ovdje.«

Sjela je pored njegova kreveta, kao toliko puta tijekom njegova
života. Nekoliko trenutaka kasnije Miles je ponovno otišao provjeriti ima li
kakvih novosti o Mijinu stanju. Iščekivanje odgovora bilo je strašno, no
Jude se morala suočiti s time. Što je drugo mogla? A u dubini duše
vjerovala je da će Mia biti dobro. Morala je vjerovati.

Iza nje ponovno su se otvorila vrata. »Još nema vijesti«, reče Miles.

Jude je opet pogledala Zacha. Pokušavala je smisliti što bi mu rekla.
Riječi su bile teške i nespretne, a ona nije mogla obuzdati svoj strah
dovoljno da uopće misli. Stoga je posegnula duboko u prošlost, vratila se u
dane kad je imala dvoje dječice isprepletene poput psića u njezinu krilu, i
ispričala mu njegovu omiljenu priču. Nije se sjećala od riječi do riječi, no
pamtila je dovoljno da započne. »One večeri kad je Max iz obijesti odjenuo

svoj vučji kostim, majka ga je nazvala divljim stvorom i bez večere ga
poslala u krevet…«

Dok se prisjećala riječi — nešto o škrgutanju njegovih groznih zuba
— pokušala se distancirati od sjećanja koja su prizivale. No kako je mogla?
Priča ju je podsjećala na dječaka koji bi plakao kad bi mu ugasila svjetlo u
sobi, dječaka koji se strašno bojao čudovišta u ormaru i ispod kreveta.
Samo ga je sestrina prisutnost mogla uistinu umiriti. Jude bi tada
zanemarila sve priručnike o odgoju i dopustila blizancima da se popnu njoj
i Milesu u krevet.

A sad su mu oči bile zamotane; bio je u dubokom mraku.

»Mama?«

Otrla je oči. »Molim, mili?«

»Jesi li vidjela Lexi?«

»Još nisam.«

»Idi je vidjeti. Reci joj… reci joj da sam dobro, može?«

Stisnula mu je ruku, a onda je pustila. »Naravno.« Ustala je — noge
su joj drhtale — i okrenula se Milesu. »Ti ćeš ga držati za ruku dok se ne
vratim?«

»Naravno.«

Pravila se da ne primjećuje kako se više uopće ne mogu pogledati.
»Onda dobro.«

Ostala je još trenutak, nekako nije mogla ostaviti sina. Zatim je izašla
iz sobe na jarko osvijetljen hodnik. Zastala je da se sabere, a onda prišla
užurbanom šalteru.

»Mogu li doznati nešto više o Alexi Baill?« pitala je.

»Jeste li obitelj?«

»Ne.«

»U zapadnom je krilu, u sobi 613. To je sve što vam mogu reći.«

Jude je kimnula i otišla sa šaltera.

Pred sobom 613 u zapadnom krilu na trenutak je zastala, a onda
otvorila vrata.

U sobi su bila dva kreveta. Onaj pored prozora bio je prazan. Na
drugome je ležala Lexi. Premda joj je krevet bio podignut, spavala je.

Njezino lijepo, srcoliko lice bilo je modro, iznad lijevoga oka bio je zavoj,
koji je vjerojatno prekrivao ranu na čelu, dok joj je lijeva ruka bila u gipsu.
Pored nje na plastičnom je stolcu sjedila Eva Lange. Izgledala je starije
nego što ju je Jude pamtila, i sitnije. Ruke je držala čvrsto sklopljene u
krilu.

Jude je tijekom godina čula mnoge priče o toj ženi, kako je prihvatila
Lexi na neviđeno i ponudila joj dom. Gotovo uopće nije imala novca,
posjedovala je tek unajmljenu montažnu kuću i rabljeni automobil, a ipak
je objeručke primila Lexi. »Zdravo, Eva«, reče Jude. »Mogu li ući?«

Eva je podigla pogled. Tamne oči plivale su joj u suzama, a bore na
obrazima podsjećale su na harmoniku. »Naravno.«

»Kako je?« pitala je Jude.

»Otkud znam? Izvući nešto iz liječnika je kao pronaći dobitni listić
za loto.«

»Miles će se raspitati. Ali teško je. I mi čekamo da čujemo… za
Miju.« Jude je pogledala Evu i, premda nisu imale gotovo ništa zajedničko,
vezivala ih je ta majčinska briga.

»Ne razumijem«, tiho reče Eva. Oči su joj bile vlažne. »Rekla mi je
da će prenoćiti kod vas. S Mijom.«

»Da. Takav je bio plan.«

»Ali u tri i trideset još nisu bili kod kuće?«

Jude je odjednom bolno spoznala da su njezina djeca odgovorna za
ovo, da su ona vozila… i da ih je ona pustila. »Nisu poštovali dogovoreno
vrijeme povratka.«

»Oh.«

Jude je prišla bliže krevetu i zagledala se u djevojku koju je njezin
sin volio. Ona svađa oko te ljubavi sad se činila tako nevažnom. Kao i
pitanje fakulteta. Jude će odsad postupati drukčije. Stvarno, Bože. Bit ću
bolja. Samo neka Mia, Zach i Lexi budu dobro. »Ona je dio naše obitelji.«

»Znam koliko vas sve voli.«

»I mi volimo nju. Sad bih se trebala vratiti«, naposljetku je rekla i
krenula prema vratima. »Možda doznamo nešto o Miji.«

»Molim se za sve njih«, reče Eva.

Jude je kimnula, žaleći što ne zna moliti.

DVANAEST

Jude, mila, ima novosti.«

Jude se trgnula iz sna. Bila je zavaljena u stolac pored Zachova
kreveta. Nekako je uspjela zaspati. Žmirnula je i protrljala oči. Sunce je
nadiralo kroz prozor; njoj to nije imalo nikakvog smisla. Po ravnomjernom
disanju vidjela je da joj sin spava.

Miles joj je pomogao da ustane i izveo je u hodnik, gdje ih je čekao
čovjek u plavoj zaštitnoj odjeći.

Očajnički je uhvatila Milesa za ruku.

»Ja sam doktor Adams«, reče kirurg skidajući šarenu kapu s glave.
Imao je čupavu sijedu kosu i naborano, obješeno lice poput baseta.
»Strašno mi je žao…«

Jude su popustila koljena. Držala se za Milesovu snažnu ruku, no
odjednom je i on drhtao.

»Ozljede preteške… nije bila vezana… izbačena iz automobila…«
Kirurg je govorio i govorio, no Jude ga nije čula.

Bolnički kapelan ušao joj je u vidno polje, odjeven u crno, kao vrana
koja je došla glodati kosti.

Čula je kako netko vrišti i od tog se zvuka sve zacrnilo. Odgurnula je
kapelana.

Ona je bila ta koja je vrištala ne i plakala.

Kad su je ljudi pokušali uhvatiti — možda Miles, možda kapelan,
nije znala tko pruža ruke prema njoj — izvukla se i posrnula u stranu,
uzvikujući kćerino ime.

Iza svojih leđa čula je Milesa kako kirurga bombardira pitanjima, a
onda i njegove odgovore, nešto o protoku krvi kroz kralježnicu i
pentobarbitalu. Kad ga je čula kako izgovara riječi moždana smrt, povratila
je i srušila se na koljena u vlastitu bljuvotinu.

Zatim se Miles našao pored nje. Postupao je s njom nježno, onako
kako je to obično činio samo s ostarjelim pacijentima. Ovio je ruku oko
nje, podigao je na noge i pružio joj oslonac; stalno se rušila.

Ljudi su se okupili, zurili u nju. Povuci te riječi, mislila je dok je

gledala u njih.

Molim te, Bože.

Molim te.

Radila je scenu, ponižavala se.

Miles ju je odveo u praznu sobu, gdje se srušila na plastični stolac i
presavila u struku. Ovo nije istina. Ne može biti. »Upravo sam bila s
njom«, rekla je Milesu dok ga je gledala kroz vrele suze.

Spustio se na koljena pred njom i ništa nije rekao. Osjetila je kako joj
se utroba suši, prazni. Zatim se začulo kucanje na vratima.

Koliko su dugo bili ondje? Minutu? Sat?

Kapelan je ušao u sobu. Pored njega stajala je žena u jeftinom
plavom kostimu i držala blok papira na tvrdoj podlozi.

»Želite li vidjeti Miju?« pitao je kapelan.

Jude je pogledala u njegove plave oči i vidjela suze; ovaj neznanac
plakao je zbog nje i okrutna istina zavukla se duboko, duboko u nju.

»Da«, reče Miles. Tek se tad sjetila njega, njegove boli. Kad ga je
pogledala, vidjela je da i on plače.

Bili su tako krhki. Tko bi rekao? Ona sigurno ne. Sve dosad, kad je
posegnula za muževom rukom, mislila je da je snažna žena. Moćna, čak.
Sretna.

Zajedno su ustali i krenuli niz hodnik za hodnikom, sve dok nisu
stigli do posljednjih vrata desno. Daleko od drugih pacijenata. Naravno.

Miles je smogao dovoljno snage da otvori vrata, premda Jude nije
mogla pojmiti kako.

Prostorija je bila jarko osvijetljena, što je iznenadilo Jude; gotovo sve
je bilo izrađeno od nehrđajućeg čelika. Bilo je i bučno, aparati su šumjeli,
lupkali. Kompjutorski monitor pokazivao je otkucaje srca na crnoj podlozi.

»Hvala Bogu«, prošaptala je Jude. Bila je u krivu. Kirurgovo Strašno
mi je žao zaglušilo je sve ostalo pa ga je pogrešno shvatila. Mia nije umrla.
Evo je ovdje, lijepa kao i uvijek, dok joj se prsa dižu i spuštaju. »Dobro
je.«

Žena s blokom koraknula je naprijed. »Zapravo nije. Žao mi je. To se
zove moždana smrt i mogu…«

»Nemojte«, reče Miles tako oštro da je sirota žena problijedjela.

»Znam zašto ste ovdje i koliko vremena imamo. Razgovarao sam s
doktorom Adamsom. Pristajemo. Samo nas ostavite nasamo.«

Žena je kimnula.

»Pristajemo na što?« Jude je pogledala Milesa. »Izgleda savršeno.
Malo je natučena, ali… vidi kako diše. I dobre je boje.«

Milesove oči napunile su se suzama. »To je zbog aparata«, nježno je
rekao. »Tijelo joj održavaju na životu, ali njezin um… naša Mia… više
nije unutra.«

»Izgleda…«

»Vjeruj mi, Jude. Znaš kako bih se borio za nju da… još postoji naša
curica za koju se mogu boriti.«

Nije znala kako da mu povjeruje. Sve u njoj vrištalo je da ovo nije
pravedno, da nije u redu, da je došlo do pogreške. Počela se odmicati od
njega, odmahivati glavom, ali Miles je nije puštao. Snažno ju je privukao
na prsa i tako je stisnuo da se nije mogla micati.

»Nema je više«, šapnuo joj je na uho.

Glasno je vrisnula, otimajući se u njegovom naručju, ponavljajući ne
ne ne, no on je nije puštao. Plakala je sve dok joj cijelo tijelo nije
omlitavjelo, ispraznilo se. Napokon ju je pustio.

Ukočeno je prišao kćerinu krevetu.

Mia je bila okružena aparatima, žicama, iglama i infuzijama.
Izgledala je zdravo, kao da će se svaki čas probuditi i reći, Hola, madre.

»Hej, lutko«, reče Jude. Bilo joj je grozno kako se njezin tanašni glas
slomio na tom starom nadimku. »Treba joj njezin ružičasti psić. Zašto ga
nismo ponijeli?«

Miles joj je prišao. »Hej, malena«, rekao je i slomio se.

Jude ga je htjela utješiti, ali nije mogla.

»Posljednje što sam joj rekla bilo je da joj ne opraštam. O, Bože,
Milese…«

»Nemoj«, kratko je rekao.

Da Miles nije bio pored nje i pridržavao je, bila bi se srušila pored
ove djevojčice koja je naizgled tako mirno spavala. Jude se sjetila kako je
to bilo nositi je, zamišljati je i voljeti prije nego što ju je uopće vidjela,
kako je razgovarala s njima, svojim nerođenim blizancima, dok su poput

ribica plivali u njezinu nabreklom trbuhu, međusobno isprepleteni,
zauvijek zajedno…

Zach će sada biti sâm. Jedinac.

Kako će mu to reći?

***

Kao da je svijet bio omotan u plastiku s mjehurićima zraka, dalek.
Jude se nije mogla usredotočiti ni na što osim na svoju kćer. Idućih sat
vremena nazivali su prijatelje i obitelj. Samo je Miles govorio. Jude je čula
riječi koje ranije nisu imale nikakva smisla. Organi. Srce. Rožnice. Koža.
Spasit će ljudima život. Kimnula je, potpisala; nikoga nije gledala i ništa
nije rekla. Ljudi su je gurkali dok su provodili testove na Miji. Više se puta
otresla na nekoga i rekla im da budu pažljivi prema njezinoj kćeri. Bilo je
to sve što je sad mogla. Podsjetila ih je da je Mia škakljiva, da pjeva bez
sluha i cijelo vrijeme pjevuši, da mrzi kad joj je hladno.

Činilo se da je nitko ne sluša. Izgledali su nevjerojatno tužno i
govorili tako tiho da su prešli u šapat. U nekom trenutku kapelan se
pojavio pored nje, odvukao je od kreveta i pokušao je utješiti rutinskim
riječima. Snažno ga je odgurnula laktom i požurila natrag Miji. »Ovdje

sam, lutko«, rekla je. »Nisi sama.«

Stajala je ondje sve dok su joj dopuštali, potpuno mirno. Šaptala je
riječi ljubavi, pričala priče i pokušavala se sjetiti ama baš svake pojedinosti

o Miji.

Naposljetku — nije imala pojma kad, ni koliko je dugo bila ondje —
prišao joj je Miles.

»Jude?« rekao je, a ona je imala osjećaj da je to rekao više puta,
možda čak i viknuo.

Otrgnula je pogled s Mije i okrenula se prema mužu.

Iza Mije stajala je ekipa u kirurškoj zaštitnoj odjeći. Spazila je
nekoga s crveno-bijelim prijenosnim hladnjakom u rukama.

»Sad je moraju odvesti, Jude«, rekao je odvajajući njezine prste od

ograde kreveta.

Zurila je u njega kroz vruće suze. »Nisam spremna.«

Ništa nije rekao. Što je mogao reći? Tko ikad može biti spreman za
ovakvo što?

»Ti ideš s njom?« pitala je pritišćući ruku preko njegova srca,
osjećajući njegove otkucaje.

»Gledat ću s galerije.« Glas mu je puknuo. »Neće biti sama.«

»Želim sjediti ispred sale«, rekla je, premda je zapravo željela
pobjeći.

»U redu.«

Ponovno se okrenula, sagnula i poljubila kćerine pune, ružičaste
usne. »Volim te, lutko.« Povukla je prekrivač sve do Mijina vrata. Bila je
to instinktivna gesta, izraz majčinske nježnosti. Naposljetku se odmaknula,
drhteći, i dopustila Milesu da je povuče dalje od kreveta. Za trenutak Mije
stvarno više neće biti…

Upravo su izvozili njezinu kćer iz sobe kad se Jude sjetila što su
zaboravili. Kako su mogli zaboraviti?

»Čekajte!« vrisnula je.

Miles ju je pogledao. »Što je?«

»Zach«, bilo je sve što je mogla reći.

***

Lexi je čula Miju kako priča, kako se smije… kako govori nešto o
dijelu tvoga svijeta…

Promrmljala je: »Ha?«, i pružila ruku prema najboljoj prijateljici, no
pored nje nije bilo nikoga. Lexi se polako probudila, žmirkajući. Nešto nije
bilo kako treba. Gdje je ona to?

Pokušala se uspraviti i osjetila oštru bol u prsima. Bol je bila tako
prodorna da je vrisnula.

»Alexa?« Eva se uspravila. Sjedila je na stolcu pored prozora i čitala.

»Gdje sam?« mršteći se upita Lexi.

Eva joj je prišla. »U bolnici.«

Te dvije riječi zaustavile su vrijeme. Lexi su pred očima proletjele
slike: bijela hauba kako juri naprijed; stablo, žarko osvijetljeno farovima
automobila; Mijin vrisak; dim; zvuk razbijanja stakla…

»Imali smo sudar«, prošaptala je i okrenula se prema teti. Jedan
pogled u Evine žalosne oči bio je dovoljan da shvati kako je situacija
gadna. Lexi je zbacila prekrivače i počela ustajati iz kreveta.

Eva ju je snažno zgrabila za zdravo zapešće i zadržala. »Nemoj,
Lexi. Imaš slomljeno rebro i ruku. Miruj.«

»Moram vidjeti Zacha i Miju…«

»Nema je više, Lexi.«

Lexi je laknulo; potonula je natrag na krevet. »Hvala Bogu. Kad je
otišla? I kako je Zach?«

»Mia je umrla, Lexi. Žao mi je.«

Umrla.

Nema je više.

Lexi nekako nije uspijevala shvatiti te riječi. Kako je i mogla?
Osjećala je Miju pored sebe, kako se privija uz nju, kako šapće Ne ostavljaj
me samu, mogla bih učiniti nešto glupo. Otad nije prošao ni trenutak, ni
sekunda. Mogu li sjesti pored tebe? »Ne«, šapnula je. »Nemoj to
govoriti…«

Eva je odmahnula glavom, i Lexi ju je ugledala, skrivenu u tišini
poput uspavane zmije koju je netko ubo štapom. Istina je izašla na vidjelo
u svoj svojoj žestini.

Automobil. Sudar. Mrtva.

Ne. Ne.

»To ne može biti istina«, šapnula je Lexi. Mia je bila dio nje; kako je
samo jedna mogla preživjeti? »Ja bih to osjetila, zar ne? Ne može biti
istina.«

»Žao mi je.«

Lexi se srušila na krevet. Bacila je pogled na vrata i očekivala da će
ondje vidjeti Miju u nekoj čudnoj odjeći, prekriženih ruku, neravnomjerno
ispletene kose, kako se smješka na svoj prepoznatljiv način i kaže, Hola,
amiga, što ćemo?

Onda se uspravila na krevetu. »A Zach?«

»Ne znam«, reče Eva. »Opečen je. Samo to znam.«

Opečen.

»O, Bože«, rekla je. »Ne sjećam se vatre.«

Opečen.

»Reci mi što se dogodilo«, nježno reče Eva primajući Lexi za ruku.

Lexi je ponovno legla; osjećala se kao da joj je netko nazubljenom
oštricom dušu izvadio iz tijela. Da je mogla snagom volje natjerati svoje
tijelo da prestane živjeti, učinila bi to. Molim te, Bože, neka on bude dobro.
Kako će inače živjeti?

Kako će živjeti bez Mije?

***

Jude je stajala pored nosila i držala Miju za ruku. Znala je da oko nje
vlada velika strka: ljudi su dolazili i odlazili, članovi ekipe govorili o
»žetvi« kao da je Jude gluha. Neki je dječak, samo jednu godinu mlađi od
Mije, očajnički trebao njezino snažno srce puno ljubavi; drugi je sanjao da
zaigra bejzbol; majka četvero djece umirala je od zatajenja bubrega i samo
željela dovoljno snage da djecu otprati u školu. Od tih se priča čovjeku srce
slamalo i trebale su utješiti Jude. Uvijek joj je bilo stalo do takvih stvari.
Ali ne sada.

Neka Miles nađe mir u tim donacijama. Ona ga nije nalazila.
Donacije je nisu ni uzrujavale, ni vrijeđale. Jednostavno je nije bilo briga.

U njoj nije bilo ničega osim boli; držala ju je u sebi, zatočenu iza
stisnutih usana. Neka joj Bog pomogne ako počne vrištati.

Iza svojih leđa čula je kako se otvaraju vrata i znala je tko je. Miles je
doveo Zacha da se oprosti od sestre blizanke. Vrata su se tiho zatvorila iza
njih.

Sad su ondje bili samo njih četvero, obitelj. Svi liječnici i specijalisti
bili su vani i čekali.

»Nešto nije u redu s Mijom«, reče Zach. »Ne osjećam je.«

Miles je problijedio na te riječi. »Da«, rekao je. »Mia… nije
preživjela, Zach«, naposljetku je rekao Miles.

Jude je znala da bi trebala otići sinu, pružiti mu podršku, ali nije se
mogla natjerati da pusti Mijinu ruku, nije se mogla pomaknuti. Ako je
pusti, Mije više neće biti, a pomisao na taj gubitak bila je nepodnošljiva pa
ju je svesrdno držala.

»U-umrla je?« pitao je Zach.

»Učinili su sve što su mogli. Njezine su ozljede bile preteške.«

Zach je počeo trgati zavoje sa svojih očiju. »Moram je vidjeti…«

Miles je sina povukao u zagrljaj. »Ne čini to«, rekao je. Kad je

izgovorio do kraja, obojica su plakala. »Ovdje je. Znali smo da se želiš
oprostiti.« Poveo je njihova opečenog, zamotanog sina do nosila, na kojem
je, vezana remenjem, ležala njegova sestra, prekrivena bijelom plahtom,
dok su je na životu održavali aparati.

Zach je napipao sestrinu ruku i primio je. Kao i uvijek, činili su
savršenu cjelinu, kao dijelovi slagalice. Nagnuo se naprijed i spustio
zamotanu glavu na sestrina prsa. Prošaptao je nadimak iz najmlađih dana,
»Me-my…«, a onda nešto što Jude nije razumjela, vjerojatno neku davno
zaboravljenu riječ samo njihova blizanačkog jezika. Tih je dana uvijek
Zach bio taj koji je govorio, izražavajući i sestrine misli i osjećaje… i opet
je bilo tako.

Iza njih netko je pokucao na vrata.

Miles je sina uhvatio za ramena i odmaknuo ga od nosila. »Sad je
moraju odvesti, sine.«

»Nemojte je stavljati u mrak«, promuklim glasom reče Zach.
»Zapravo nisam ja bio taj koji se bojao. Bila je to ona.« Glas mu je
puknuo. »Htjela je da nitko ne dozna.«

Čuvši taj mali podsjetnik na to tko su njih dvoje, tko su bili —
blizanci — Jude je osjetila kako se i posljednji trun njezine hrabrosti mrvi i
nestaje.

Nemojte je stavljati u mrak.

Jude je snažno stegnula Mijinu ruku; držala je kćer sve dok je mogla.

Miles i Zach prišli su joj i zagrlili je. Pridržavali su jedno drugo, njih
troje, ostaci obitelji.

Ponovno se začulo kucanje na vratima.

»Jude«, reče Miles, lica mokra od suza. »Vrijeme je. Nema je više.«

Jude je znala što mora, što svi oni čekaju. Radije bi izrezala vlastito
srce iz grudi. No nije imala izbora.

Pustila je kćerinu ruku i odmaknula se.

TRINAEST

Jude je čučala na hodniku pored operacijske sale. U jednom je
trenutku izgubila oslonac i pala na hladan pod prekriven linoleumom;
ostala je tako, lica pritisnuta na zid. Oko sebe je čula ljude kako dolaze i
odlaze, jure iz jedne ambulante u drugu. Katkad bi zastali i obratili joj se.
Pogledala bi njihova lica — namrštena, suosjećajna i pomalo rastresena —
i pokušala shvatiti što to govore, ali nije mogla. Jednostavno nije mogla.
Cijelo joj se tijelo treslo od hladnoće, vid joj se maglio i nije čula ništa
osim nevoljkoga kucanja vlastita srca.

Ne. Ne opraštam ti.

Razgovarat ćemo sutra.

Te su joj se riječi neprekidno ponavljale u glavi.

»Judith?«

Malčice se okrenula i ugledala majku, visoku i uspravnu, savršeno
počešljane sijede kose, u izglačanoj odjeći. Znala je da je njezina majka
već satima ondje; u nekoliko se navrata pokušala obratiti Jude, ali kakve
sad koristi od riječi između dviju neznanki?

»Daj da ti pomognem, Judith«, reče majka. »Ne možeš sjediti na
hodniku. Donijet ću ti kavu. Bit će ti bolje kad nešto pojedeš.«

»Neće mi biti bolje kad nešto pojedem.«

»Ne moraš vikati, Judith.« Majka je bacila pogled u oba smjera da
vidi tko je mogao čuti Judein ispad. »Dođi.« Pružila je ruku prema kćeri.

Jude se istrgnula i zabila još više u kut. »Dobro sam, majko. Samo
me pusti na miru, može? Nađi Milesa. Ili posjeti Zacha. Ja sam dobro.«

»Nipošto nisi dobro. Mislim da bi trebala nešto pojesti. Već si sedam
sati ovdje.«

Jude je već bila sita tih riječi. Kao da bi hrana u želucu zaliječila rupu
u njezinu srcu. »Odlazi, majko. Zahvalna sam ti što si došla, dobro? Ali
moram biti sama. Ti to ne bi shvatila.«

»Ne bih?« Majka je ispustila tihi uzdah, a onda rekla: »Dobro.«
Spustila se na koljena pored Jude.

»Što radiš?«

Majka se do kraja spustila na hladan linoleum. »Sjedim sa svojom
kćeri.«

Jude je osjetila kako se u njoj budi grižnja savjesti — to je
nesumnjivo bio jedan od majčinih egocentričnih poteza, način da prisili
Jude da se pokori njezinoj volji. U bilo kojem drugom trenutku to bi i
upalilo: Jude bi poraženo uzdahnula i ustala, kao što joj je majka i rekla.
Sad ju nije bilo briga. Nije se namjeravala micati s mjesta dok Miles ne
dođe po nju. »Ne bi trebala sjediti ovdje, majko. Hladno je.«

Majka ju je pogledala i na djelić sekunde u njezinu je pogledu bila
nepodnošljiva tuga. »Nije prvi put da mi je hladno, Judith Anne. Ostajem.«

Jude je slegnula ramenima. Previše ju je toga tištalo. Trenutno ni o
čemu nije mogla misliti, pogotovo ne o majci. »Baš me briga«, umorno je
rekla, i čim je to izgovorila, požalila je. Kako tri riječi mogu prizvati cijelu
jednu eru, jedno dijete, do najsitnijeg detalja? Vidjela je Miju s trinaest
godina, s aparatićem i aknama, nesigurnu, kako na svako pitanje odgovara,
Baš me briga…

Zatvorila je oči i sjećala se.

***

»Jude?«

Podigla je pogled, zbunjena zvukom vlastita imena. Koliko je već
ondje? Pogledala je u stranu; majka je spavala pored nje.

Miles je stajao ispred operacijske sale.

»Gotovo je«, rekao je i pružio joj ruku.

Jude je počela ustajati, a onda pala natrag na pod. Smjesta joj je
priskočio u pomoć, pružio joj oslonac. Kad se osovila na noge, pomogao je
Caroline da ustane.

»Hvala«, kruto reče Caroline zaglađujući kosu od lica, premda se ni
jedan pramen nije pomaknuo s mjesta. »Idem u čekaonicu«, reče. Na
trenutak je bacila pogled na Jude i gotovo rekla još nešto; onda se okrenula
i otišla.

Jude je grčevito primila muža za ruku i pustila ga da je odvede u
operacijsku salu, gdje je Mia ležala na stolu, zamotana u bijelo. Njezinu
srebrnasto plavu kosu prekrivala je svijetlomodra kapa. Jude ju je skinula,
pustila kćerinu kosu da slobodno padne. Pogladila ju je kao i toliko puta
dotad.

Mia je i dalje izgledala lijepo, ali obrazi su joj bili bijeli poput krede,
a usne bezbojne.

Jude je držala Miju za ruku, a Miles Jude. Njih troje ostali su
povezani; nitko ništa nije govorio, samo su plakali, sve dok naposljetku
nije ušla medicinska sestra.

»Doktore Farraday? Gospođo Farraday? Oprostite što smetam, ali
moramo odvesti vašu kćer.«

Jude je još jače stegnula Mijinu hladnu ruku. »Nisam spremna.«

Miles se okrenuo prema njoj i zataknuo joj kosu iza jednog uha. »Sad

moramo biti uz Zacha.«

»Kad se vratimo, nje više neće biti.«

»Nema je već ni sad, Jude.«

Jude je počela osjećati bol; odagnala ju je i vratila se tuposti. Nije si
mogla priuštiti da išta osjeća. Sagnula se i poljubila Miju u obraz,
opažajući kako je i on hladan, te šapnula: »Volim te, lutko.« Onda se
odmaknula i gledala kako Miles čini isto. Nije znala što on govori, čula je

samo vlastitu krv kako joj ulazi u srce, a onda izlazi. Isprva joj se vrtjelo u
glavi, ali dok je prolazila kroz hodnik pun ljudi i dizalom se spuštala na
šesti kat, izgubila je čak i taj jedva primjetni osjećaj.

***

»Gospođo Farraday?«

»Jude?«

Odnekud u magli čula je Milesa kako izgovara njezino ime. Njegov
nestrpljivi ton kazivao joj je da ju je zazvao više od jednom.

»Ovo je doktor Lyman«, reče Miles.

Ponovno su bili na hodniku, ovaj put ispred Zachove sobe. Jude se
uopće nije sjećala kako je onamo dospjela.

»Moja sućut«, reče doktor Lyman.

Kimnula je bez riječi.

Doktor Lyman poveo ih je u Zachovu sobu. Zach je snuždeno sjedio
na krevetu, prekriženih ruku.

»Tko je?« reče.

»Mi smo, Zach«, odgovori Jude pokušavajući zvučati snažno zbog