Kristin-Hannah-Poslednji-ples-leptira

Grace je nervozno zavirila u učionicu, u kojoj su klinci bili
zaokupljeni raznim stvarima. Vidjela je da Samantha stoji sama pored
ormarića. »Ariel? Jesi tu? Trebam te.«

Samo naprijed.

Grace je spustila pogled na zapešće; vidjela je žutu mrlju i čula zvuk
nalik na smijeh, ili možda na valove pred bakinom kućom. »Bojim se«,
šapnula je. »Što da joj kažem?«

Znaš što trebaš reći. Više me ne trebaš, Gracerina.

»Trebam! Nemoj ići.« Grace je hvatala panika. Obrazi su joj planuli.
Bojala se da će zaplakati.

Hajde, Gracerina. Sad imaš mamu. Vjeruj joj.

Grace je posljednji put pogledala mamu, a onda ušla u učionicu.

Srce joj je tuklo kao ludo. Duboko je udahnula, a onda prišla
Samanthi i šutke stala pored nje. »Mama mi je sinoć došla kući«, napokon
je rekla.

Samantha se okrenula prema njoj. »Špijunka?«

»Zapravo nije špijunka.«

»A što je onda?«

Grace je slegnula ramenima.

»Oh.«

»Hoćeš sjediti kraj mene danas?« grizući usnu pitala je Grace.

»Hoćeš li me udariti?«

»Neću.«

»Voliš se igrati ›školice‹?« napokon reče Samantha. »Jer ja baš
volim.«

»Aha«, smiješeći se reče Grace. Bila je to laž. Zapravo nije znala
igrati se ›školice‹, no htjela je naučiti. Uostalom, nije to bila zločesta laž.
»Obožavam se igrati ›školice‹.«

***

Dan je nježno probudio Jude. Ležala je pored Milesa, osjećala
njegovo tijelo uza se, čula kako mu zapinje dah — siguran znak da će
uskoro početi hrkati.

Poljubila ga je u bodljikavi obraz i zbacila pokrivače da ustane. Kroz

prozore spavaće sobe vidjela je sjajno ružičasto nebo iznad čelično modrog
Tjesnaca i, prvi put nakon mnogo godina, otišla potražiti fotoaparat.

Stojeći bosa u svom kućnom ogrtaču od frotira, okinula je nekoliko
slika crnoga cedra čija se silueta ocrtavala na ružičastom nebu. Odjednom

joj je sve izgledalo posve novo. Rosa je blistala na gustoj zelenoj travi i
kamenoj terasi. Sjetila se zabava koje su nekoć priređivali u tom stražnjem
dvorištu, smijeha koji je njime odzvanjao, i osjetila je glad za takvim
vremenima. Onaj je golemi vrtni stol kupila za budućnost, pretpostavljajući
da će se oko njega jednoga dana okupljati njezina unučad. Godinama ga

nitko nije koristio.

Odlučno je izašla i povukla plastičnu ceradu sa stola, ponovno ga
otkrivajući suncu.

A onda joj je za oko zapeo vrt.

Bosonoga je prešla preko rosne trave i zagledala se u svoj podivljali
vrt. Vladao je potpuni kaos: gredice koje je nekoć tako pomno njegovala
bilo je nemoguće razaznati u zbrci boja. Posvuda je bilo cvijeće — cvalo je
unatoč njezinoj odsutnosti, a različiti su se šareni cvjetovi ispreplitali.

Nekoć bi u tome prepoznala nered, biljke koje rastu gdje ne bi trebale
i neobuzdano cvatu. Potražila bi svoje oruđe — vrtne škare, lopatice i
kolce — te se bacila na zadatak ponovnog stvaranja.

Međutim, ovoga vedrog jutra, vidjela je nešto što nikad nije. U kaosu
je bilo ljepote, divljine koja je ukazivala na stvari koje su pošle po zlu i
nadvladane pogreške. Dugo je tako stajala, gledajući svoj upropašteni, a
ipak lijepi vrt. Naposljetku je kleknula na travu i počela čupati korov. Kad
je očistila malu površinu, drhtavo je ustala. I to je bio početak.

Otišla je do staklenika, u kojem je nekoć cijelu sebe davala

posudicama ispunjenima crnom zemljom. Sad je ondje sve bilo
zaboravljeno i prekriveno paučinom. Sustav navodnjavanja sve je održao
na životu; biljke, kao i ljudi, naučile su živjeti u nepovoljnim uvjetima. Na
visokoj polici u dnu staklenika našla je ono što je tražila: bijeli paketić koji
je sadržavao sjeme poljskoga cvijeća. Davno ga je kupila, od Mijina i

Zachova prijatelja koji ga je prodavao ispred supermarketa. Htjela ga je

prosuti na nekom izletu. Nije ga namjeravala posijati u svome vrtu, ne
poljsko cvijeće koje može niknuti bilo gdje.

Skinula je paketić s police, izašla i stala posred svoga zaraslog vrta.

Istresla je raznoliko sjeme na svoj dlan i zagledala se u njega;

podsjetilo ju je na to kako je u početku sve maleno. Nasmiješila se i
razbacala sjeme po vrtu. Jednog će se dana iznenaditi kad vidi što je sve
izraslo iz toga sjemena. A uskoro, možda već sutra, posadit će bijelu ružu,
upravo ondje gdje je Miji ispao prvi zubić…

Vratila se u kuću i skuhala kavu. Njezin prženi miris koji je odisao
po dimu ispunio je kuću i u kuhinju privukao Milesa, koji je bauljao
ispružene ruke i mumljao: »Kava.«

Pružila mu je šalicu crne kave. »Izvoli.«

»Baš si anđeo.«

»Kad smo kod toga…«

»Kod čega?«

»Anđela.«

Miles se namrštio. »Znaš da se prije kave ne mogu koncentrirati, ali
zar smo govorili o anđelima?«

»Danas idem na groblje«, nježno je rekla. »Jučer sam odlučila.«

»Želiš da idem s tobom?«

Raznježilo ju je njegovo pitanje. »Ovo moram sama.«

»Sigurna si?«

»Sigurna sam.«

»Nazovi me kad dođeš doma.«

»Bojiš se da ću se baciti u neki otvoreni grob?«

Poljubio ju je, a onda se odmaknuo. »To smo već prošli. Više se ne
brinem. Vratila si mi se.«

»Zovi me Frodo.«

»Ne Frodo. Sam. Sam se vratio kući, oženio i imao pravi život.«

»Imaš pravo. Ja sam Sam.«

Idućih je pola sata stajala s njime u kuhinji, pijuckala kavu i
razgovarala. Kad se Miles otišao tuširati, shvatila je kako je sve to
izvanredno: da ponovno mogu ležerno stajati i razgovarati o sitnicama. O
potencijalnoj večeri s prijateljima. O novom aparatu za kavu. O filmu koji
je dobio dobre kritike.

Proživjela je cijeli sat a da se nije sjetila boli u svome srcu. Nekim se
ljudima to možda ne bi činilo mnogo, ali njoj je bio monumentalan uspjeh,

kao da je preplivala La Manche. Omogućilo joj je da ponovno spazi nešto
od čega je odustala: mogućnost da ponovno bude ona stara Jude, da
jednoga dana možda čak bude zadovoljna svojim životom. Znala je da se
od svoje tuge nikad neće oprostiti, no Harriet je možda imala pravo —
možda zaista može nastaviti sa životom. Možda vrijeme baš i ne liječi rane,
ali ti pruža svojevrsni oklop, ili novu perspektivu. Sposobnost da se
prisjećaš sa smiješkom, a ne jecajem. Možda će, kad je jednoga dana
nepoznata osoba bude pitala koliko ima djece, moći jednostavno odgovoriti

da ima jedno i govoriti o Zachu.

Iz dna duše nadala se da će tako biti.

Otišla je u kupaonicu i stala pod tuš baš dok je Miles izlazio.
Pomilovao ju je po goloj stražnjici, a ona se nasmiješila, pobjegla izvan
njegova dosega i sagnula se pod vrući mlaz. Upravo je ispirala regenerator

s kose kad su se staklena vrata otvorila.

»Sigurna si da ćeš biti dobro?« ponovno ju je pitao Miles.

»Sve je u redu. Nazovi Zacha i podsjeti ih da sutra idemo u akvarij.

Nalazimo se s mojom mamom.«

Miles je na trenutak šutio, a ona ga je poznavala dovoljno dobro da
zna kako o nečemu razmišlja.

»Što je?« pitala je izlazeći ispod tuša i omatajući se ručnikom.

»Prije nekoliko smo godina imali prilično važnu godišnjicu. Nismo
je proslavili. Nismo slavili ni jednu… odonda.«

»Ove ćemo godine biti bolji. Večera u Canlisu.«

Pružio joj je poznatu kutijicu od plavog baršuna.

Drhtala je dok je posezala za malenom, mekom kutijicom. Baršun se
protanjio na vrhu jer ga je tako često stezala u ruci, no sad ga već

godinama nije dodirnula. Duboko je izdahnula i otvorila poklopac. Na
snježnobijeloj podlozi ponosno je stajao prsten namijenjen Miji kao dar za
maturu; zlato je blistalo na svjetlosti. Nekoć prazni držač za kamen sad je
sadržavao blještavi ružičasti dijamant.

Jude je pogledala toga čovjeka kojeg je voljela i taj je osjećaj,

njihova predana ljubav, svom snagom projurio njezinim tijelom, poput
plime koja je nosi kući. Poznavao ju je bolje nego što je poznavala samu
sebe; znao je da treba taj podsjetnik na njihovu kćer, nešto što može nositi,
viđati svaki dan.

»Volim te, Milese Farradayu.«

Dodirnuo joj je lice, nasmiješio se. »Ratnica si. Znaš li to?«

»Da barem jesam.«

Ponovno ju je poljubio, šapnuo: »Pozdravi je«, a onda otišao u
spavaću sobu.

Pošto je otišao, Jude je osušila kosu te odjenula stare, udobne
traperice i bijelu majicu s kapuljačom. Inače bi se potrudila našminkati, no
danas nije osjećala potrebu da bilo što skriva. Bila je to što je bila: žena
koja je preživjela rat u srcu i imala bore koje to dokazuju.

Namjeravala je odmah otići, ali nekako nije mogla. Idućih se
nekoliko sati bavila kućanskim poslovima, podizala stvari razbacane po
kući, prala rublje, pripremala složenac za večeru.

Otezala. Napokon je, kad je već prošlo jedan, duboko udahnula i
zastala. Vrijeme je, Jude. Sada.

Prebacila je torbicu preko ramena, sjela u automobil i odvezla se.
Kad je zašla za ugao, sunce se odbijalo od plavoga mora ispod nje i mahalo
joj s prozora na obje obale. Takav divan, divan dan.

Na prilazu Noćnoj cesti usporila je. Prošle su godine otkako se zadnji
put odvažila skrenuti na ovaj komad asfalta na kojem joj se promijenio
život. Napokon je došlo vrijeme da se suoči s njime.

Skrenula je i nastavila voziti. A onda, nakon otprilike osamsto
metara, stala je uz rub ceste. Polako je izašla iz automobila i prešla cestu.

Ostaci oltarića posvećenog Miji bili su jedva vidljivi.

Stajala je na oštrom zavoju.

Šuma je ovdje bila mračna, čak i usred dana. Drevna, vrtoglava
crnogorica stvarala je neprohodni gustiš s obje strane, dok su njezina debla,
obrasla mahovinom i oštra poput koplja, sezala dovoljno visoko u ljetno
nebo da zaklone sunce. Duboke sjene prekrivale su istrošeni asfalt; zrak je
bio miran i tih, poput suspregnuta daha. Iščekivao je.

Nije smjela dugo ostati ondje. Da je netko vidi uz tu samotnu cestu,
krenule bi glasine, ljudi bi se zabrinuli za nju. Unatoč tome, na trenutak je
sklopila oči, prisjećajući se one davne noći kad se kiša pretvorila u
pepeo…

Opraštala se.

Naposljetku se vratila u automobil i odvezla s otoka.
Nije joj trebalo ni trideset minuta do odredišta. To ju je iznenadilo.
Nekako je mislila da bi trebalo biti dalje. Na koncu, trebale su joj godine
da dođe onamo.

Groblje je bilo brežuljkasto, prekriveno pomno pošišanom travom,
posutom ukrasima smrti: nadgrobnim pločama, spomenicima, kamenim
klupama.

Duboko je udahnula. »Hajde, Judith. Možeš ti to.« Posegnula je na
stražnje sjedalo i izvukla tri ružičasta balona koje je prethodnoga dana
kupila u cvjećarnici. Čvrsto stežući njihove vezice, podigla ih je u zrak i
izašla iz automobila. U glavi je vrtjela upute koje je dobila, ali nisu ni bile
važne. Svoje je dijete mogla pronaći i vezanih očiju…

A onda ju je ugledala. Nadgrobnu ploču od glatkoga granita, posred
koje je bilo isklesano Mijino lice.

MIA EILEEN FARRADAY
1986. — 2004.

VOLJENA KĆI I SESTRA

UVIJEK U NAŠIM MISLIMA

Bio je ondje i mali donatorski simbol koji je označavao živote koje je
spasila.

Jude je držala svoje smiješne balone, zureći u sliku kćerina lica. Čak
i u granitu, Mijin je osmijeh bio blistav.

»Oprosti što mi je toliko dugo trebalo da dođem. Ja… izgubila sam
se«, napokon je rekla, a kad je jednom počela govoriti, više se nije mogla
zaustaviti. Sjela je na granitnu klupu i Miji sve ispričala.

Jude se godinama bojala da će zaboraviti kćer, da će vrijeme polako
izbrisati uspomene i na kraju neće ostati ništa, ali sad, dok je sjedila na
suncu s balonima u ruci, sjetila se svega — kako je Mia cuclala palac i
gladila satenske šape svoga plišanog psića, kako bi potrčala još prije no što
bi ugledala Judein automobil pred školom, kako je naranče jela dio po dio,
brižno guleći i najmanji trag bijeloga, kako se žurila odrasti.

»Ovaj sam ti prsten kupila… davno«, reče Jude osjećajući i tugu i

radost. Čudno kako se takvi osjećaji u ovakvom trenutku mogu paralelno
javiti. »Kupila sam ga osamnaestogodišnjakinji za koju sam mislila da je
moja budućnost.« Zagledala se u ružičasti dijamant. Blistao je na suncu,

plesao.

Svaki put kad pogleda taj prsten, sjetit će se nečega o svojoj kćeri.
Katkad će plakati, ali nema veze, jer jednog će se dana možda nasmiješiti.
Možda čak nasmijati.

To je naučila proteklih tjedana. U moru tuge postoje otoci milosti,
trenuci kad se možeš sjetiti onoga što je ostalo, a ne onoga što je

izgubljeno.

Ustala je i pustila balone da odlete prema nebu. Ružičaste točkice

vrtjele su se i poskakivale na nevidljivom povjetarcu, kao da ih je
nestrpljiva djevojka pokušala uhvatiti i promašila. Kroz drveće se začuo
zvuk nalik na smijeh i Jude je osjetila kako je preplavljuje dubok osjećaj
mira. Ranije nije imala pravo: njezina je kći ipak ovdje, s njom, u njoj.
Uvijek je ondje bila, čak i kad je Jude bila previše slomljena da je potraži.
No sad je došao trenutak da kaže: »Zbogom, malena… Volim te.«

Prvi put nakon mnogo godina vjerovala je da je kći čuje.

ZAHVALE

Posebno zahvaljujem Amandi DuBois, obiteljskoj odvjetnici kakve
nema nigdje. Tvoja mi je pomoć u snalaženju kroz labirint pravnih pitanja
u ovome romanu bila neprocjenjiva. Svaka moguća pogreška nesumnjivo
je moja.

Nakladnik:
Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb

Za nakladnika:
Zvonimir Čimić

Glavna urednica:
Silvia Sinković

Urednica:
Nataša Pejić

Korektorica:
Marija Peharec

Tehnički urednik:
Davor Dombaj

Dizajn korica:
Janka Carev

Tisak:
Znanje d. o. o.
Mandićeva 2, Zagreb — svibanj 2014.

ISBN 978-953-343-001-0
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 876925