Kristin-Hannah-Poslednji-ples-leptira

sina.

Doktor Lyman se nakašljao i približio Zachovu krevetu. »Kako se
osjećaš?«

Zach je slegnuo ramenima, kao da to nije važno. »Lice me grozno
boli.«

»To je od opekline«, reče doktor Lyman.

»Opečen sam?« tiho upita Zach. »Po licu? Od čega?«

»Rijetko se događa«, reče doktor Lyman. »Većina ljudi ni ne zna da
je moguće. U zračnim jastucima automobila je svojevrsno gorivo koje
napuhava jastuk. Obično dobro obavi svoju funkciju, ali ponekad stvari
mogu poći po zlu i gorivo izaziva kemijske opekline. To se dogodilo tebi,
Zachary. Opečene su ti i oči.«

»Kako izgledam?«

»Opekline nisu strašne«, reče doktor. »Duž čeljusti imaš jednu dužu
opeklinu koju ćemo pomno motriti, ali trebao bi ostati tek malen ili
nikakav ožiljak. Vjerojatno neće biti potrebna transplantacija kože. Mogu li
ti sada skinuti zavoje?«

Zach je kimnuo.

Doktor Lyman oprao je ruke nad umivaonikom, a onda pažljivo
odmotao Zachove zavoje. S jedne strane glava mu je bila obrijana, dok je s
druge strane i dalje imao dužu kosu, pa je izgledao nekako asimetrično,
nakrivljeno.

Kad su zavoji pali, Jude je ugledala cijelu opeklinu, punu mjehurića
iz kojih se cijedila tekućina; protezala se od Zachova čela, preko obraza,
sve do čeljusti.

Doktor Lyman polako je skinuo zavoje sa Zachovih očiju i metalna,
rupičasta pokrivala iznad svakog oka. Nagnuo je Zachovu glavu i nakapao
mu oči. »U redu«, napokon je rekao, »otvori oči.«

Zachove su trepavice bile skorene u šiljke. Obliznuo je usta i
zagrizao donju usnu.

»Možeš ti to, Zach«, reče Miles naginjući se prema njemu.

Trepavice su mu zatreperile poput krila poletarca; zatim je polako,
polako otvorio oči.

»Što vidiš?« pitao je doktor Lyman.

Zach nije odmah odgovorio, samo je okretao glavu. »Mutno mi je, ali
vidim. Mamu. Tatu. Novog tipa sijede kose.«

Miles se s olakšanjem nagnuo naprijed. »Hvala Bogu.«

Doktor Lyman reče: »Mutan je vid samo privremen. Vrlo brzo trebao
bi se razbistriti. Pravi si sretnik, mladiću.«

»Da. Pravi sretnik.«

***

Jude je čula kako Zach plače. Osjetila je nov nalet boli, zbog njegova
plača, ali i zbog toga što nije znala kako bi ga utješila. Nikako nije mogla
pomoći ni njemu, ni sebi, ni Miji.

»U redu je, Zach«, reče Miles pošto je liječnik otišao.

»Ja sam kriv, tata«, reče Zach. »Kako da živim s tom spoznajom?«

»Mia te ne bi krivila«, reče Miles. Premda su njegove riječi bile
racionalne, glas je odavao dubinu njegove boli. Jude je jasno vidjela kako
se njezin muž silno trudi istovremeno žalovati za jednim djetetom i utješiti
drugo. Jasno je to vidjela jer je to bila i njezina borba.

»Da sam barem zaista slijep«, reče Zach, prvi put zvučeći kao
muškarac. Odlučno. »Ne želim ići kući i vidjeti Mijinu sobu. Ni njezinu
sliku.«

Upravo u tom trenutku u sobu je ušao policajac Avery. U rukama je
držao zgužvanu papirnatu vrećicu i svojim debelim prstima zaglađivao
nabore. »Doktore Farraday? Jude?« rekao je i nakašljao se. »Strašno mi je
žao što vam smetam u ovom teškom trenutku.« Ponovno se nakašljao. »Ali
moram Zachu postaviti nekoliko pitanja.«

»Naravno«, reče Miles primičući se krevetu. »Zach? Možeš li
odgovoriti na nekoliko pitanja?«

»Baš me briga«, reče Zach.

Policajac se nakašljao, a onda nelagodno prišao Jude i pružio joj
papirnatu vrećicu. »Izvoli«, reče. »Moja sućut.«

Osjećala se kao da je pod vodom, kao da poseže za nečime što se čini
blizu, a zapravo je daleko. Pomalo se iznenadila kad je pod prstima osjetila
hrapavi smeđi papir. Otvorivši vrećicu, ugledala je ružičastu mrlju
sastavljenu od različitih polja — Mijinu torbicu. Brzo je zatvorila vrećicu i
očajnički je stegnula drhtavim rukama.

Policajac se odmaknuo na primjerenu udaljenost i otvorio malu
bilježnicu. »Vi ste Zachary Farraday?«

»Znate da jesam. Kad smo išli u četvrti razred, bili ste naš policajac
Smješko.«

Policajac Avery na trenutak se nasmiješio. »I vaš bijeli mustang
uništen je u sinoćnjoj nesreći na Noćnoj cesti?«

»Da, to je bio moj automobil.«

»I bili ste na zabavi u kući Kastnerovih u subotu navečer, zajedno sa
svojom sestrom i Alexom Baill?«

»I još stotinjak drugih ljudi.«

»I konzumirali ste alkohol«, reče policajac provjeravajući što piše na
nekom papiru. »Imam vaše nalaze, koji pokazuju da ste u krvi imali dva
cijela osam promila alkohola«, reče policajac. »To je gotovo četiri puta
više od dopuštenog.«

»Da«, tiho reče Zach.

Neću piti i voziti, madre… znaš da mi možeš vjerovati. Koliko je puta
Jude čula kako joj to obećava?

Sklopila je oči, kao da joj tama može pružiti zaklon od ovoga.

Policajac je okrenuo stranicu. »Sjećate li se odlaska sa zabave?«

»Da. Bilo je oko dva. Mia je šizila jer kasnimo.«

»Stoga ste odlučili sjesti u automobil i odvesti se«, reče policajac.
Riječi su padale poput udaraca malja. Jude je osjetila kako je svaka pogađa
u kralježnicu i širi vibracije.

»Lexi je htjela da nazovemo doma«, tiho reče Zach. »Rekao sam joj
da ne bude glupa. Jednom smo to učinili i mama je poludjela. Nisam htio
propustiti još koji tulum.«

»O, Zach«, reče Miles odmahujući glavom.

Jude se činilo da će joj ponovno pozliti.

Posve je zaboravila tu situaciju, kad su povjerovali onome što im je
rekla i pozvali je da im pomogne. A što je ona učinila — zabranila im da
taj vikend izlaze.

O, Bože.

»Sve je bilo u redu dok niste došli na Noćnu cestu«, nastavio je

policajac Avery.

»Nikoga nije bilo na cesti. Mia je… Mia je sjedila na stražnjem
sjedalu i pjevala uz radio. Onu pjesmu Kelly Clarkson. Rekao sam joj da
začepi, ona je mene udarila u potiljak i onda…« Zach je duboko udahnuo.
»Čak i nismo išli tako brzo, ali bio je mrak i odjednom se pojavio zavoj,
znate? Onaj oštri, odmah nakon poštanskoga sandučića Smithsonovih.
Iznebuha. Čuo sam Miju kako vrišti, viknuo Lexi da koči i zgrabio volan…
i onda…«

Jude je naglo digla glavu. »Rekao si Lexi da koči?«

»Ona je vozila«, reče Zach. »Nije htjela. Ja sam bio zadužen za
vožnju. Ja sam kriv.«

»Gospođica Baill imala je nula cijelih devet promila alkohola u krvi.
Zakonom je dopušteno nula cijelih osam. Naravno, ona još nema dvadeset
i jednu godinu pa po zakonu uopće nije smjela piti«, reče policajac.

Lexi je vozila, ne Zach.

Zach nije ubio sestru.

Lexi ju je ubila.

***

»Moram vidjeti Zacha.«

»O, Lexi«, reče njezina teta, lica obješena od tuge. »Sigurno…«

»Moram ga vidjeti, teta Eva.«

Teta je htjela reći ne, ali Lexi nije htjela slušati. Eva se nije ni snašla,
a ona se već plačući progurala pored nje i oteturala niz hodnik.

Ugledala ga je kroz otvorena vrata na kraju hodnika.

Bio je sam u sobi.

»Zach«, rekla je s vrata, a onda krenula prema njemu.

»Umrla je«, rekao je jedva pomičući usne.

Lexi je osjetila kako se te dvije riječi zabijaju u nju. Posrnula je.
»Znam…«

»Osjećao sam je, znaš. Uvijek mi je pjevušila u glavi. Sada…
sada…« Podigao je pogled. Kad ju je ugledao, oči su mu se napunile
suzama. »Samo tišina.«

Odšepesala je do njegova kreveta i zagrlila ga najbolje što je mogla s

jednom rukom i slomljenim rebrom. Svaki ju je dah bolio, no zaslužila je.
»Strašno mi je žao, Zach.«

Okrenuo se od nje, kao da više ne može podnijeti njezino lice.
»Odlazi, Lexi.«

»Žao mi je, Zach«, ponovila je, osjećajući kako su te riječi nebitne.
Držala ih je u rukama poput krhkoga cvijeta i mislila da će nekako
procvasti kad mu ih ponudi; kako je bila naivna.

Jude je ušla u sobu, noseći Mijinu torbicu i limenku Cole.

»Žao mi je«, promucala je Lexi pokušavajući zaustaviti svoje glupe,
beskorisne suze. Nije uspjela.

Teta se našla pored nje i primila je za ruku. »Dođi, Alexa. Sad nije
trenutak.«

»Žao ti je?« tupo je ponovila Jude, kao da je upravo shvatila Lexinu
ispriku. »Ubila si moju Miju.« Glas joj je puknuo. »Što meni znači tvoja
isprika?«

Lexi je osjetila kako se njezina teta napela, uspravila. »I to kaže žena
koja je znala da će joj djeca piti, a svejedno im dala ključeve automobila.
Žao mi je, ali nije Lexi jedina odgovorna za ovo.«

Jude je ustuknula kao da ju je netko pljusnuo.

»Žao mi je«, ponovila je Lexi i dopustila teti da je odvuče. Kad se
napokon odvažila osvrnuti, Jude je i dalje stajala na istome mjestu pored
Zachova kreveta i stezala kćerinu torbicu.

»O, ne«, reče Eva i naglo stane.

Lexi je tako plakala da uopće nije vidjela što se zbiva oko nje.
Osjetila je kako ju je Eva još čvršće primila za zapešće. »Što je?«
prošaptala je, ali zapravo je nije bilo briga. Bacila je pogled niz hodnik.
Njegova su vrata sad bila zatvorena.

»Pogledaj«, reče Eva.

Lexi se okrenula i obrisala oči.

Pred njezinom je sobom stajao policajac.

Eva je držala Lexi za ruku dok su išle niz hodnik. Kad su se
približile, policajac se uspravio. Iz džepa košulje izvadio je maleni blok
papira. »Jeste li vi Alexa Baill?«

»Jesam«, odgovori Lexi.

»Moram vam postaviti nekoliko pitanja. O nesreći«, rekao je
skidajući čep s kemijske olovke.

Eva ga je pogledala. »Možda radim u Walmartu, ali svaki tjedan
gledam Zakon i red. Alexa će uzeti odvjetnika. On će joj reći na koja
pitanja da odgovori.«

***

Jude je zatvorila vrata. Tako je snažno drhtala da je teškom mukom
primila kvaku i povukla.

»Mama?«

Čula je sinov glas, čula bol u njemu, i automatski prišla njegovu
krevetu.

Ondje joj je bilo mjesto. Stoga je stajala ondje, držala Mijinu torbicu
i pravila se da je još uvijek potpuna. No svaki put kad bi spustila pogled na
prošivenu ružičastu kožu u svojim rukama, sjetila bi se plišanog psića
kojeg je Mia voljela, i pidžamice koju je nosila kao dijete, i boje njezinih
obraza još jučer…

»Ja sam kriv, ne Lexi«, očajnički je rekao Zach.

»Nisi, nego…« Judein glas puknuo je poput suhe grančice, naglo
prešao u tišinu. Tupo se pitala hoće li ikad više moći pogledati Zacha a da
ne poželi zaplakati. Sve je bilo povezano — njezine uspomene na Miju bile
su neraskidivo vezane sa slikama Zacha. Njezina dječica. Njezini blizanci.
No sad je ostalo samo jedno od njih, i kad bi ga pogledala, vidjela bi samo
prazninu pored njega, ondje gdje bi trebala biti Mia.

Htjela je izgovoriti prave riječi, ali više nije znala koje su to, i bila je
iscrpljena. Nije mogla riječi iz svoje glave pretvoriti u njihove blaže, ljepše
verzije. Bila joj je potrebna i posljednja mrva hrabrosti samo da stoji ondje,
pored njega, i pretvara se da nije učinio ništa grozno, da će svi biti dobro.

»Kako?« pitao je gledajući je svojim zelenim očima, koje su plivale
u suzama.

Mijinim očima.

»Što kako?«

»Ja sam bio zadužen za vožnju, a pio sam. Ja sam kriv. Kako da ovo
preživim?«

Jude nije imala odgovor na njegovo pitanje.

»Reci mi«, vikao je. »Uvijek mi kažeš što da učinim.«

»Ali ti me ne poslušaš uvijek, zar ne?« Riječi su joj izletjele prije
nego što ih je uspjela zaustaviti. Trebala ih je povući, ili barem požaliti što
ih je izgovorila, ali trenutno je bila previše slomljena da bi je bilo briga.

»Ne«, nesretno je rekao. Primio ju je za ruku, stisnuo je. Njegov joj
se dodir činio poput svjetlucanja vreline na cesti: dalek, nepostojan.

»Ona bi ti oprostila, Zach«, reče Jude. Bila je to istina, i jedino što joj
je padalo na pamet.

Jude je tupo zurila kroz prozor. Ne opraštam ti. Posljednje riječi koje
je rekla Miji.

»Zašto joj jednostavno nisam rekao da želim na USC?«

Jude je pomislila da mu kaže za Mijinu posljednju odluku, za to kako
je željela ići na Veleučilište Seattle Central s njime i Lexi, ali čemu? Samo
bi ga još više povrijedilo da čuje koliko ga je Mia voljela.

»Mama? Možda ja ipak odem. Za nas oboje.«

Jude je vidjela kako Zach očajnički traži njezino odobravanje i to joj
je slomilo srce. Kao da bi izbor fakulteta nekako mogao poništiti ovu
tragediju i vratiti im njihovu obitelj. Ona je bila kriva što se on tako osjeća.
Stavila je fakultet na prvo mjesto liste prioriteta, a on je želio njezinu

ljubav jednako koliko je trebao Miju. Znala je da bi trebala razgovarati s
njime o tome, reći mu da to nije dobra zamisao, ali izgubila je glas. Jedino
na što je mogla misliti bilo je to kakva je žena bila prije — majka kojoj je
USC bio tako važan.

Ne opraštam ti.

Trznula se prisjećajući se tih strašnih posljednjih riječi. »Sad to nije
važno, Zach. Spavaj.«

Znala je da bi trebala reći još nešto, pomoći mu oko njegove boli, ali
kakve koristi sad od riječi? Odvratila je pogled sa sinovih tužnih, pretužnih
očiju i zabuljila se kroz prozor, u vedar i sunčan dan.

ČETRNAEST

Činilo se kao da su već danima u bolnici, ali nije još prošlo ni
trinaest sati. Dok je Jude sjedila pored Zachova kreveta, vijest o nesreći
proširila se Pine Islandom. U predvečerje su počeli zvoniti telefoni. Jude je
odgovorila na prvih nekoliko poziva, željna zanimacije koja će joj ispuniti
vrijeme i odvratiti misli od njezina gubitka, ali već nakon nekoliko sekundi
znala je da je strašno pogriješila. Čak i dok je slušala prigušene izraze
sućuti, čula je olakšanje u glasovima drugih ljudi, neizrecivu zahvalnost što
nije njihovo vlastito dijete poginulo. Čula je Strašno mi je žao toliko puta
da je počela prezirati te riječi kao ništa na svijetu, a u svojoj duši otkrila
neki novi bijes. Otrovni.

Naposljetku je isključila mobitel, bacila ga na dno torbice i pustila
Milesa da prima izraze sućuti. Popila je toliko kave da je sva titrala, poput
trkaćeg konja koji nema u čemu pobijediti. Poput majke blizanaca koja ima
samo jedno dijete.

Koračala je gore-dolje po jarko osvijetljenim hodnicima; ništa nije
vidjela. Nije više mogla sjediti pored Zacha, nije mogla razgovarati s
Milesom, nije mogla ići vidjeti Miju. Njezino je postojanje bilo definirano
onime što nije mogla učiniti ili imati. Stoga se neprekidno kretala, jecala na
mahove, stežući papirnate maramice koje su se u njezinoj ruci pretvarale u
natopljene sive kuglice.

»Jude?« Čula je svoje ime kao iz daljine i dezorijentirano podigla
pogled. Gdje je to?

Molly je stajala pred njom i na trbuh stezala putnu torbu.
Nenašminkana, odjevena u donji dio ružičaste trenirke i bijelu vestu,
raščupane bijele kose, izgledala je skrhano kao što se Jude osjećala.

Molly joj je nesigurno prišla i pustila da torba bubne na pod između
njih. Šutnula ju je u stranu i zagrlila Jude. Kad je Molly zaplakala, Jude se
osjećala kao da pluta, kao da nestaje, samo ju je prijateljičin zagrljaj držao
u tom hodniku.

»Strašno mi…«

»Ne govori to«, reče Jude izvlačeći se iz Mollyna zagrljaja. »Molim
te.« Oči su joj bile bolno suhe, poput brusnog papira, no vid joj je ipak bio
zamućen. Sad je vidjela gdje se nalazi — blizu ulaza u čekaonicu.

Molly se pokušala hrabro nasmiješiti, ali nije uspjela. »Donijela sam
ti nešto odjeće. Četkicu za zube. Sve što mi je palo na pamet.«

Jude je kimnula. Posljednje što je željela bilo je stajati ondje i

pretvarati se da nije shrvana, no nije se mogla natjerati ni da se pomakne.

Malo dalje, u čekaonici, ugledala je skupinu žena koja ju je
promatrala sa sigurne udaljenosti. Bile su to žene koje je poznavala s
otoka, žene s kojima je predvodila odbore, igrala tenis, ručala. Žene s
kojima su je vezali prijateljstvo i majčinstvo. Susjede, prijateljice, znanice.
Čule su za nesreću i došle pomoći kako god mogu. U teškim trenucima te
su se žene skupljale da pomognu jedna drugoj. Jude je sve to znala jer je
bila jedna od njih. Da je poginulo tuđe dijete, i Jude bi ostavila sve ostalo i
došla ponuditi pomoć.

One su joj morale pružiti podršku. Jude je to jasno vidjela, ali nije ju

bilo briga.

Kako da im dâ do znanja da žena koju su poznavale više ne postoji?
Ona više nije bila žena s kojom su se sprijateljile.

Nije bila snažna žena kakvom se uvijek zamišljala. Nije bila hrabra.
Da je bila vojnik, ne bi predvodila ni jedan juriš. Ne bi se bacila na ručnu

bombu.

Umjesto toga, skamenila bi se.

Nije bilo bolje riječi. Svu svoju snagu — a bila je to nepostojana
stvar, ta njezina snaga, malena i skliska poput akvarijske ribice —
usmjerila je na obuzdavanje svojih osjećaja. Nije znala kako da prihvati
sućut, niti da drugim ljudima pruži osjećaj da su joj bitni. Svu energiju
trošila je na pretvaranje kako »izlazi na kraj« s ovom situacijom.

»Došle su zbog tebe«, reče Molly. »Kao i svi mi. Kako ti možemo
pomoći?«

Pomoći. Bilo je to ono što žene čine jedna za drugu, čak i ako je to
nemoguće.

Duboko je udahnula i pokušala se ispraviti. Rezultat je bio bijedan pa
se opet pogurila, smotala poput izblanjanog listića. Unatoč tome, držala je

Molly za ruku i hodala, korak po korak.

Žene u čekaonici ustale su u isti tren, kao publika.

Jude je stala u sredinu, pustila ih da je okruže, da je zagrle.
Priželjkivala je da ne plaču, ali ipak su plakale; njihove su suze suzbile

njezine.

Jude je ostala koliko god je mogla, okružena ženama koje su je
godinama definirale, osjećajući se očajnički usamljeno. Čim je uhvatila
priliku, ponovno je ustala — noge su joj se sad tresle i bila je ranjivija no
prije — i otrčala natrag u tišinu Zachove sobe.

Sljedećih dvadeset sati tek se nekoliko puta odvažila ponovno izaći
na hodnik. Znala je da su ondje ljudi, da se vrzmaju, hodaju, šapuću —
Molly i njezin muž Tim, nekoliko njihovih susjeda s otoka i njezina majka
— no Jude nije bilo briga.

Sjedila je sa Zachom; oboje su tupo zurili u televizor koji je visio sa
stropa, gotovo ništa nisu govorili. Mijina odsutnost ispunjavala je zrak koji
je mirisao po antiseptiku, njezina smrt bila je jedino o čemu su htjeli
govoriti, ali ni jedno nije imalo snage izgovoriti tako bolne riječi, pa su
sjedili u tišini. Program su promijenili jedino kad su počele vijesti. Mediji
su počeli prenositi priču o nesreći, a ni Jude ni Zach nisu mogli podnijeti
da pogledaju reportažu. Miles je, na sreću, na brojne pozive odgovarao

mirnim Bez komentara.

U utorak ujutro Zach je napokon pušten iz bolnice.

Dok su se vozili kući, Miles je neprekidno poticao razgovor.
Pokušavao je »nastaviti sa životom«, započeti novu fazu, no ni Jude ni
Zach nisu ga mogli pratiti. Svi Milesovi pokušaji obijali su se o veliko,
prazno stražnje sjedalo escaladea i naposljetku je odustao te upalio radio.

»… tinejdžerica s Pine Islanda poginula…«

Jude je brzo ugasila radio i vratila se tišina. Skutrila se na svom
kožnatom sjedalu i, uz tako jako grijanje sjedala da se zagrijala čak i

njezina smrznuta jezgra, kroz prozor tupo zurila u trajekt koji je upravo
pristajao. Bila je toliko obuzeta tugom da uopće nije zapazila poznati
otočni krajolik dok odjednom nije shvatila gdje se nalazi.

Miles je skrenuo na Noćnu cestu.

Dahnula je kad ju je prepoznala. »Milese.«

»Sranje«, rekao je. »Navika.«

Stabla s obje strane ceste bila su poput divova koji su zaklanjali
nejako lipanjsko sunce. Okruživale su ih duboke sjene. Na jednoj od
visokih grana ponosno je sjedio orao i promatrao nešto daleko ispod sebe.

Zakrenuli su za oštar zavoj i ugledali ga: mjesto nesreće. Dvostruki

tragovi kočenja ostavili su ožiljak u sivome asfaltu. Jedno je stablo bilo
slomljeno; polovica mu se odlomila. U dnu stabla ležala je hrpa predmeta
ostavljenih u sjećanje na Miju.

»Bože moj«, sa stražnjega sjedala reče Zach.

Jude je htjela odvratiti pogled, ali nije mogla. Gudura između ceste i
slomljenoga stabla bila je posuta cvjetnim buketima, plišanim igračkama,
srednjoškolskim privjescima i Mijinim fotografijama. Uz cestu je bio
parkiran kombi sa satelitskom antenom na krovu: lokalno reportažno
vozilo. Jude je znala što će te večeri vidjeti na vijestima: slike tinejdžera,
klinaca koje je poznavala još otkako su gubili mliječne zube, sada nekako

ispijenih, starijih, kako oplakuju Mijinu smrt, ostavljaju uspomene na
njezin kratki život na tlu, drže zavjetne svijeće u malim staklenkama.

A što će biti sa svim tim plišanim igračkama ostavljenima ovdje?
Doći će jesen i kiša će isprati sve boje, a ovo će mjesto postati još jedan

neuredan podsjetnik na njihovu bol.

Samo kilometar i pol, mislila je dok je Miles skretao na njihov
šljunčani kolni prilaz.

Mia je poginula samo kilometar i pol od kuće. Mogli su i pješice…

Pred ulaznim vratima bio je još jedan mali oltar. Prijatelji i susjedi su
ulaz zatrpali cvijećem. Kad je Jude izašla iz automobila, osjetila je njegov
sladak, opojan miris, no neki su cvjetovi već venuli, njihove se latice
počele uvijati i smeđiti.

»Riješi ga se«, rekla je Milesu.

Pogledao ju je. »Predivno je, Jude. Ono kazuje…«

»Znam što kazuje«, reče dok joj se grlo stezalo. »Ljudi su voljeli
našu kćer — djevojku koja se više nikad neće vratiti kući.« Glas joj je
zadrhtao; mrzila je sve te osjećaje koji su je preplavili kad je pogledala
cvijeće. I sama bi učinila isto da je bila riječ o djetetu susjeda, i plakala bi
dok bi kupovala cvijeće i stavljala ga ovamo. Osjećala bi strašnu tugu i
oštro, slatko olakšanje znajući da su njezina djeca dobro. »Ionako će samo

uvenuti«, napokon je rekla.

Miles ju je privukao u zagrljaj.

Zach im je prišao i privio se uz Jude. Htjela ga je zagrliti, ali osjećala
se oduzeto. Morala se koncentrirati čak i na disanje usred snažnoga mirisa
cvijeća.

»Voljela je bijele ruže«, reče Zach.

Na te njegove riječi Jude je ponovno osjetila bol. Kako je moguće da
nije to znala o Miji? Sve je one silne sate provela u vrtu, a nikad nije
posadila ni jednu jedinu ružu boje bjelokosti. Pogledala je cvijeće pred
ulaznim vratima: georgine, cinije i ruže svih boja osim bijele.

U naletu bijesa skupila je sve cvijeće, odnijela ga iza garaže i bacila u
šumu.

Upravo se spremala okrenuti kad joj je nešto bijelo zapelo za oko.

Na vrhu bačene hrpe cvijeća ležao je neotvoren pupoljak, latica
raskošne boje svježega vrhnja.

Jude se počela probijati kroz gustiš; koprive su je šibale po licu i
rukama, ostavljale opekline na njezinoj koži, ali nije ju bilo briga. Podigla
je onaj usamljeni pupoljak i stegnula ga drhtavom rukom, osjećajući kako
je bode trnje.

»Jude?«

Čula je Milesov glas kako joj se približava. Stežući taj jedan jedini
cvijetak okrenula se prema njemu.

Na nemilosrdnom suncu odjednom je izgledao sitno, ranjivo. Vidjela
je kako su mu obrazi upali, a prsti tanki kad joj je pružio ruku i pomogao
joj da ustane. Zagledala se u sive oči koje su joj bile jedini pravi dom, no u
njima je sad vidjela samo prazninu.

Ušli su u svoju kuću, preplavljenu svjetlošću i vrelinom.

Prvo što je Jude ugledala bio je jarkozeleni džemper obješen na
antiknu vješalicu pored vrata. Koliko je puta zamolila Miju da ga odnese u
svoju sobu?

Hoću, madre. Ozbiljno. Sutra…

Pustila je muževu ruku. Upravo je htjela posegnuti za džemperom
kad je začula majčin glas.

»Judith?«

Njezina je majka stajala na ulazu, odjevena u elegantnu, strukiranu
sivu bluzu i crne hlače. Pružila je ruke i povukla Jude u zagrljaj. Jude je
priželjkivala da u njemu pronađe utjehu, no bio je hladan i mehanički kao i
sve u njezinu odnosu s majkom.

Izvukla se najbrže što je mogla i prekrižila ruke. Odjednom se

smrzavala, premda je u kući bilo toplo.

»Sklonila sam hranu«, reče majka. »Prijatelji vam zaista žele pružiti
podršku. Nikad u životu nisam vidjela toliko složenaca prekrivenih
aluminijskom folijom. Sve sam spremila u zamrzivač, označila i napisala
datum. Osim toga, dogovorila sam sve u vezi sa sprovodom.«

Jude je oštro podigla pogled. »Kako se usuđuješ?«

Majka ju je zabrinuto pogledala. »Htjela sam pomoći.«

»Neće biti sprovoda«, reče Jude.

»Neće biti sprovoda?« ponovio je Miles.

»Sjećaš li se sprovoda svojih roditelja? Ja se sjećam očevoga. Nema
šanse da to prolazim s Mijom. Nismo vjernici. Neću…«

»Ne morate biti vjernici da biste kćeri organizirali sprovod, Judith«,
reče njezina majka. »Bog će bi…«

»Da mi se nisi usudila spomenuti Boga. On ju je pustio da umre.«

Vidjela je kako joj je majka problijedjela, ustuknula, i Jude je
odjednom splasnuo njezin bijes. Bez njega se osjećala tako iscrpljeno da je
jedva stajala na nogama.

»Moram spavati«, reče. Stežući Mijinu torbicu i bijelu ružu, okrenula
je leđa obitelji, oteturala niz hodnik u spavaću sobu i srušila se na krevet.

Stvari iz Mijine torbice prosule su se po skupim plahtama.

Jude je legla na bok, zagrlila jastuk i zagledala se u Mijine stvari.

Ružičasti novčanik Juicy Couture, prošlogodišnji božićni dar. Sjajilo
za usne, izobličeni tampon, zgužvana novčanica od dvadeset dolara,
poluprazan paketić žvakaćih guma i stara kino ulaznica. U novčaniku je
bila fotografija Zacha, Mije i Lexi s maturalne večeri.

Opraštaš mi?

Da je barem u tom trenutku zagrlila Miju, rekla joj da je voli. Ili da
im je zabranila odlazak na tulum. Ili da je djecu naučila kako je alkohol
opasan, unatoč tome što su tulumi zabavni. Ili da je ustrajala na tome da ih
ona vozi. Ili da im nije kupila automobil ili…

Spisak je bio dugačak, težak, smlavio ju je; sklopila je oči.

Iza sebe čula je kako se vrata spavaće sobe otvaraju i zatvaraju.

Miles je prišao krevetu — osjećala je da je to on, ali nije se mogla

okrenuti, niti otvoriti oči. Uvukao se u krevet, privukao je uza se. Osjećala
je kako je mazi po kosi, i zadrhtala od njegova dodira. Ponovno se
smrzavala.

»Majka ti je otišla. Rekla je kako zna kad nije dobrodošla, što,
naravno, uopće ne odgovara istini.«

»A Zach?«
»Prvi put pitaš za njega.«
»Ne govori mi kako da tugujem, Milese. Trudim se najviše što
mogu.«

»Znam.«

»Nikad nisam posadila bijelu ružu«, tiho je rekla. »Zašto nisam Miju
pitala koji cvijet voli? Zašto nisam znala?«

Pogladio ju je po kosi. »Ne možemo ovako«, rekao je. »Prekopavati
cijeli svoj život u potrazi za pogreškama. To će nas ubiti.«

Kimnula je glavom i osjetila kako joj ponovno naviru suze.

Bože, već je bila umorna od plača, a nije još zapravo ni počela
plakati. Nisu prošla ni tri dana otkako je izgubila kćer. Ostatak života
prostirao se pred njom poput pustinje Gobi.

»Moramo organizirati sprovod«, tiho reče Miles.
»Zato što je red?«

»Zato što Zachu i meni to treba.«
Jude je lice utisnula u jastuk, koji joj je posušio suze. »U redu«, rekla
je, ponovno smlavljena od svega toga. »Sad idem spavati«, reče sklapajući
oči.

Miles je otišao iz sobe i zatvorio vrata za sobom.

***

SEATTLE TIMES
Mlada mještanka poginula u nesreći uzrokovanoj alkoholom

Osamnaestogodišnjakinja s Pine Islanda poginula je jučer rano ujutro
u automobilskoj nesreći na Noćnoj cesti.

Policijski izvori navode da je Mia Farraday, maturantica lokalne
srednje škole, ispala iz forda mustanga pošto se automobil zabio u stablo.

Vozačica, osamnaestogodišnja Alexa Baill iz Port Georgea, navodno

je u trenutku nesreće bila u alkoholiziranom stanju. Drugi putnik iz
automobila, Zachary Farraday, također je ozlijeđen u nesreći.

Lokalni policajac Roy Avery kaže kako je »sit prenošenja loših
vijesti roditeljima otočkih tinejdžera«. Istaknuo je da je nedugo prije ove,
najnovije nesreće sa smrtnom posljedicom u drugom dijelu okruga
poginula šesnaestogodišnjakinja iz Woodsidea.

»Obje nesreće dogodile su se na mračnim, zavojitim, dvotračnim
cestama, i oboje mladih vozača je pilo«, kaže Avery.

»Moramo spriječiti tulume. Nema druge. Njihove posljedice su
tragične. Svake godine dogodi se nesreća nakon proslave mature. Ove
godine mlada je djevojka poginula.«

Lokalni ogranak Udruženja majki protiv vožnje u pijanom stanju
pokazao je veliko zanimanje za nesreću. Njegova predsjednica, Norma
Alice Davidson, javno je zatražila da se protiv mlade vozačice podigne
optužnica. »Samo će oštrije kazne natjerati mlade da shvate koliko je
opasno piti i voziti«, kazala je.

Javni tužitelj Uslan odbio je komentirati hoće li gospođica Baill biti
optužena za ubojstvo iz nehaja. Misa zadušnica za Miju Farraday održat će
se u srijedu u 16 sati u Crkvi Božanske Milosti na Pine Islandu.

***

Po cijelom su se Pine Islandu mogli vidjeti podsjetnici na Mijinu
smrt: na školskoj oglasnoj ploči »NEDOSTAJEŠ NAM, MIA«; nad
ulazom u kino »U SJEĆANJE NA MIJU«. Slične su poruke bile stavljene
u izloge trgovina i zalijepljene na prozore automobila.

Međutim, nisu ti podsjetnici bili najgori od svega. Sada, dok je Lexi
hodala glavnom ulicom, bombardirala su je sjećanja. Kako je s Mijom
oslikavala keramičke tanjure u tamošnjoj trgovini slikarskim priborom,
kako su kupovale skupe bombone u prodavaonici slatkiša i knjige u
knjižarama.

Knjige.

One su i spojile njih dvije, dvije usamljene djevojčice koje su, prije
nego što su se upoznale, svijet doživljavale izdaleka, preko riječi.

Mogu li sjesti pored tebe?

Društveno samoubojstvo.

Eva je Lexi dala komad toaletnog papira. »Plačeš.«

»Stvarno?« Obrisala je oči, iznenađena kako gorko plače.

Eva ju je nježno dotaknula po ruci. »Evo nas.«

Odvjetnički ured bio je odmah uz glavnu ulicu, stisnut u malom
četvrtastom dvorištu okruženom drvoredom, u kojem se nalazila još
prodavaonica vune, antikvarnica i umjetnička galerija.

Mala, zdepasta zgrada imala je velike prozore i jarkoplava vrata na
kojima je pisalo: Scot Jacobs, odvjetnik.

Lexi je slijedila Evu i ušla u ured. U glavnoj prostoriji bio je veliki
stol od orahovine, tri plastična stolca i uokvirena crno-bijela fotografija
naplavljenog drvlja na plaži. Za stolom je sjedila starija žena umorna
izgleda, s naočalama debelih crnih okvira na nosu.

»Ti si zacijelo Alexa«, reče tajnica. »Ja sam Bea.«

»Bok, Bea. Ovo je moja teta Eva.«

»Možete ući.«

»Jesi li spremna?« šapnula je Eva.

Lexi je odmahnula glavom.

»Nisam ni ja.« Krenule su niz uzak hodnik i prošle pored sobe za
sastanke.

U uredu na kraju hodnika za velikim je staklenim stolom sjedio
mladolik čovjek. Kad su ušle, ustao je. U zgužvanom plavom odijelu i
ispranoj ružičastoj košulji izgledao je kao odvjetnik kojega si mogu
priuštiti, premda to zapravo nisu mogle. Kosa mu je bila nemarno duga,
pomalo razbarušena, i trebao se obrijati, no smeđe oči bile su mu ljubazne i
suosjećajne.

»Dobar dan«, reče Lexi. Prišla je i rukovala se s njime. Ruka mu je
bila debeljuškasta i pomalo vlažna.

Lexi je sjela na jedan od dva tapecirana stolca pred radnim stolom.
Eva je spustila torbicu na pod i sjela na drugi stolac. »Hvala što ste nas
primili«, reče teta.

Gospodin Jacobs skupio je svoje bijele prste i proučio Lexi. »Crno
vam se piše, gospođice Baill. Vaša je nesreća pokrenula pravu buru
reakcija po otoku. Lokalni se ogranak Udruženja majki protiv vožnje u
pijanom stanju raspalio. Žele da vaš primjer posluži drugima.«

»Što to znači?« pitala je Lexi.

»Misle da će, odete li vi u zatvor, klinci konačno shvatiti. A mnogo
ljudi želi da klinci prime tu poruku.«

»Zatvor? Zatvor?« reče Lexi. Osjećala je kako gubi tlo pod nogama.

»Ali ona je tek dijete«, reče Eva.

»Zapravo nije. Osamnaest joj je godina, što znači da je odrasla
osoba. Uz to, u trenutku nesreće imala je više od dopuštene razine alkohola

u krvi. Naravno, u njezinoj dobi zakonska je granica nula promila.«

»Šalju cure u zatvor zbog ovakve nesreće?« pitala je Eva.

»Ako je nesreći kumovao alkohol, mogu. Ili se mogu odlučiti za
uvjetnu kaznu i društveno korisni rad. Mnogo je mogućih ishoda, i mnogo
odluka koje će trebati donijeti. To je moja uloga: pomoći Lexi da se snađe i

braniti je.«

»A što bih ja trebala?« tiho upita Lexi. Cijela ju je situacija potresla
do srži. Ono što se dogodilo smatrala je nesrećom. Međutim, bio je to
zločin. Tek je sad shvatila s čime će se još morati suočiti, i to ju je

prenerazilo.

»Borit ćemo se.«

»Boriti? Ali kriva sam. Vozila sam pijana.«

»Automobil nije bio vaš, a bili ste i najmanje pijani od vas troje«,
reče on. »Ne trebaš biti genijalac da shvatiš što se dogodilo. Mislili ste da
je najsigurnije da vi vozite. A porotnici vole popiti. Znat će da se takvo što
može dogoditi bilo kome. Morat ću unajmiti privatnog istražitelja, ali vi
ćete se svakako izjasniti nevinom. Prošle sam godine branio čovjeka koji je
u sličnoj situaciji ubio dvoje ljudi i uspio sam ga osloboditi. Nije gotovo

dok nije gotovo.«

Osloboditi. Nevina. Kako da se Lexi suoči sa Zachom na sudu i kaže
da je nevina? Kako da se suoči s bilo kime na otoku i to kaže? »Ali ona je
mrtva. Ne mogu se pretvarati da nisam učinila ništa loše.«

»Zatvor nije rješenje, Lexi. Vjerujte mi.« Skupio je neke papire na
stolu i složio ih na hrpu. »Ovakav je plan. Obratit ćete se srednjoškolcima i
podijeliti svoju priču s njima. Organizirat ću nešto. Bit će lijepo vidjeti da
preuzimate odgovornost za svoja djela. Pokazat ćemo zajednici i medijima
da možete poslati poruku drugim tinejdžerima i bez odlaska u zatvor.«
Tužno joj se nasmiješio. »Znam sve o vama, Lexi. Ljudi će se smiliti kad
čuju što ste sve prošli.«

»Kako to mislite?«

Otvorio je dosje i bacio pogled. »Vaša majka, Lorena Baill, prvi je
put uhićena 1986., kad su vama bila tri mjeseca. U prvih četrnaest godina
života promijenili ste sedam udomiteljskih obitelji. Svaki put kad bi vam
majka izašla iz klinike za odvikavanje ili zatvora, došla bi po vas. Sud joj
je stalno pružao novu priliku.« Podigao je pogled. »Imali ste težak život,
Lexi. A bili ste prisutni i kad vam se majka predozirala.«

Lexi je progutala knedlu. To je sjećanje stalno pokušavala potisnuti.
»Jesam.«

»Porotnici će imati suosjećanja. Vjerujte mi, pobrinut ću se za vas.
Dobro?«

»Koliko naplaćujete?« pitala je teta Eva.

»Ja sam ova tvrtka, Eva. Ne mogu si priuštiti da ovaj slučaj uzmem
pro bono i neću vam lagati — bit će skupo. Ali uštedjet ću vam novac gdje
god mogu.«

Lexi je pozlilo na te riječi. Teta je već i sad radila pedeset sati na
tjedan, samo da plati obične račune. Odakle će platiti još i ovo?

»Imam nešto ušteđevine«, reče Eva. »Muževo životno osiguranje.«

»Ne«, reče Lexi. »To je tvoja mirovina.«

»Ne svađaj se sa mnom, Alexa«, reče Eva. »To je moj novac.
Potrošit ću ga kako ja hoću.«

Scot je izvadio dvije posjetnice i pružio im ih preko stola. »Ako vam
se obrati policija, ured javnog tužitelja ili neki drugi odvjetnik, ne govorite
ništa, samo im dajte moj broj. Ne govorite ništa. Ne mogu to dovoljno
naglasiti. Reći ću im da vas ja zastupam i doznati sve što mogu. Budemo li
imali sreće, odlučit će da ne podižu optužnicu protiv vas. Ako ne
budemo…« Slegnuo je ramenima.

Eva je ustala. »Hvala, gospodine Jacobs.«

»Zovite me Scot, molim vas. A ti se ne brini, Lexi. Nećemo dati da
odeš u zatvor.«

***

»Jesi li sigurna da želiš na ovo danas?« pitala je Eva.

Lexi je stajala pored prozora i zurila van. »Kako da ne odem
najboljoj prijateljici na sprovod?«

»Neće biti lako.«

»Ja sam je ubila«, tiho reče Lexi. »Ne očekujem da bude lako.«
Mislila je da više nikad ništa neće biti lagano. No morala je to učiniti.
Morala se pojaviti ondje, posramljena, da njezini prijatelji vide što se
dogodi kad voziš pijan. Osim toga, morala je još jednom vidjeti Zacha — i
njegove roditelje — i reći im koliko joj je žao.

Otišla je u kupaonicu i sjela na rub kade. Zatvorila je oči i osjetila
Miju pored sebe. Poslije škole mogla bi doći k meni. Mislim, ako hoćeš.
Nađemo se ispod stijega… Jednostavno mi je prišla, madre, i pitala može
li sjesti pored mene… miči se, Zach Attack, moja najbolja prijateljica ne
može disati od tebe…

Lexi je plakala sve dok u njoj više nije bilo ničega. Onda je duboko

udahnula pa polako izdahnula i ustala.

Osjećala se šuplje i drhtavo dok je navlačila jednostavne crne hlače,
crne ravne cipele i plavi džemper od angore, kratkih rukava, koji joj je Mia

kupila.

U dnevnom je boravku pronašla Evu, odjevenu u duboku crninu.
Izgledala je zabrinuto. Gutala je kavu, što je uvijek činila kad je bila

nervozna; bila je to jedna od stvari koje je Lexi sad znala o Evi. Kad god bi
preskočila cigaretu, pila bi crnu kavu dok je želja ne bi prošla. »Ovo je loša
zamisao. Što ako ondje bude novinara?«

»Moram se kad-tad suočiti s njima.«

Eva joj je uputila posljednji zabrinuti pogled, zaustila da nešto kaže,
no onda se predomislila. Usana stisnutih od tih neizgovorenih riječi, izašla
je iz svoje montažne kuće i krenula prema starom fordu fairlaneu.

U tišini su se odvezle na otok.

Dok su prolazile pored srednje škole, Lexi je uočila oglasnu ploču.
Na njoj je sad pisalo: Misa zadušnica za Miju Farraday, danas u 16 sati u
Crkvi Božanske Milosti / PODJELA MATURALNIH SVJEDODŽBI U

SUBOTU U 13.

Parkiralište ispred crkve bilo je puno.

Lexi je glasno dahnula.

Eva je pronašla slobodno mjesto i parkirala. Lexi je izašla iz
automobila. Kad je krenula naprijed, zaboljela ju je slomljena ruka, a živci

u dnu trbuha zatitrali.

»Možeš ti to«, reče Eva primajući Lexi ispod zdrave ruke.

Crkva je bila puna tinejdžera, roditelja i nastavnika. Pored oltara
stajala je velika Mijina fotografija u kostimu iz predstave Bilo jednom na
madracu. U plavom korzetu ukrašenom perlicama, s kazališnom šminkom
koja je isticala njezine zelene oči, zračila je radošću i ljepotom — bila je to
mlada žena pred kojom je stajala svijetla budućnost.

Lexi je posrnula; Eva ju je vukla dalje.

Lexi je čula kako ljudi šapuću dok su prolazile.

»… Lexi Baill… vidi ti to…«

»… da je bila bolja prijateljica…«

»… sirotica…«

»… bogme ima obraza…«

»Hej, Lexi, hoćeš ovdje sjesti? Lexi.«

Polako se okrenula i ugledala Zachovu bivšu djevojku, Amandu
Martin, u klupi zdesna.

Amanda se pomaknula u stranu i natjerala roditelje da se stisnu ne bi
li oslobodila prostor.

Lexi je sjela pored Amande. Pogledala je u njezine tužne oči i
odjednom su obje plakale. Nisu bile prijateljice u srednjoj školi, ali to sad
nije bilo važno; sve je to palo u drugi plan. »Stvarno nisi ti kriva«, reče
Amanda. »Baš me briga što ljudi govore.«

Lexi je iznenadilo koliko su joj te riječi značile. »Hvala.«

Prije nego što je Amanda stigla još što dodati, počela je misa.

Svećenik je izgovorio Mijino ime, na što su sve prisutne
srednjoškolke briznule u plač, a pridružilo im se i ponešto momaka.
Svećenik je u svom govoru prikazao sretnu osamnaestogodišnjakinju koja
je bila gotovo kao Mia, ali ne baš posve. Nije rekao da je hrkala kad bi
ležala na leđima, niti da je micala usnama dok bi čitala, niti da je voljela
držati najbolju prijateljicu za ruku dok bi šetale po trgovačkom centru.

Njegove je riječi mogla podnijeti, no prezentacija fotografija iz
Mijina života ubila ju je u pojam. Mia u ružičastoj baletnoj suknjici, ruku
graciozno podignutih iznad glave… nasmiješena Mia s figuricom Kapetana
Kuke u ruci… Mia i Zach, s rukom u ruci, mršte se dok stoje u hladnoj
vodi oceana. Na posljednjoj je fotografiji bila sama, u ludoj majici

obojanoj u kućnoj radinosti i odrezanim trapericama, smiješila se kameri i
svijetu pokazivala palac gore.

Lexi je sklopila oči; sad je već ridala. Zasvirala je glazba — ali nije
to bila prava glazba. Miji se ne bi svidjeli prigušeni, ozbiljni tonovi. Iz
nekog je razloga to bilo najbolnije od svega. Tko god da je birao glazbu,
nije pritom mislio na Miju. Trebali su pustiti pjesmu iz nekog Disneyjeva
crtića, nešto na što bi Mia skočila na noge i zapjevala služeći se četkom
umjesto mikrofona…

Pjevaj sa mnom, Lexster. Mogle bismo osnovati bend… a Zach bi se
smijao i govorio: Dosta je, Mia, psi počinju zavijati…

Lexi je htjela prekriti uši rukama, ali riječi su navirale iz nje same,
sjećanja koja se nisu dala zaustaviti.

»Gotovo je, Lexi«, tiho reče Amanda.

Lexi je otvorila oči. »Hvala što si mi dopustila da sjednem pored
tebe.«

»Dolaziš na podjelu maturalnih svjedodžbi?«

Lexi je slegnula ramenima. Zar je prošlo tek šest dana otkako je s
Mijom i Zachom sjedila u školskoj dvorani i vježbala za ceremoniju? »Ne
znam…«

Ljudi su se slili u središnji prolaz i krenuli prema dvokrilnim
vratima. Lexi je osjećala njihove poglede. Lica koja bi se namrštila kad bi
je prepoznala u prolazu. Roditelji su je nijemo osuđivali; klinci su je
gledali s tugom i suosjećanjem.

Naposljetku je ugledala obitelj. Sjedili su u prvom redu, mirni,
ukočeni, u crnini. Ljudi su se zaustavljali i izražavali im sućut u prolazu.

Lexi je krenula prema njima, nije si mogla pomoći. Išla je protiv
struje; ožalošćeni su zurili u nju, mrštili se, micali joj se s puta.

U prvoj klupi Farradayi su ustali u istom trenu i okrenuli se.

Ni Jude ni Zach nisu joj uputili nikakav znak prepoznavanja. Samo
su tupo zurili, lica oblivenih suzama.

Lexi je stotinu puta prevrtjela u glavi što će im reći, ali sada, suočena
s razornim razmjerima njihove boli i vlastite krivice, nije mogla ni otvoriti
usta. Cijela joj je obitelj okrenula leđa i izašla kroz sporedni izlaz iz crkve.

Lexi je osjetila kako joj je Eva prišla. Potonula je u tetin zagrljaj,

gubeći snagu koju je skupila da ovamo dođe.

»Njega nitko ne krivi«, ogorčeno reče Eva. »To nije u redu.«

»Nije on vozio.«

»Ali trebao je«, reče Eva. »Kakve koristi od obećanja ako samo
prijeđeš preko njega? I on bi trebao snositi krivicu.«

Lexi se sjetila kako je izgledao u bolnici; zelene oči koje je toliko
voljela zamračilo je nešto gore od tuge. U njima je vidjela i krivicu, tešku
kao što je bila i njezina. »On krivi sam sebe.«

»To nije dovoljno«, odlučno reče Eva. »Idemo.«

Primila je Lexi ispod ruke i izvela je iz crkve. Lexi je čula kako ljudi
šapuću o njoj, okrivljuju je. Da je bila manje kriva, možda bi se složila s
Evom, možda bi se ljutila na Zacha, ali svaka je krivica bila manja od
njezine. Kratko i jasno. Zach nije održao obećanje. Ona je donijela
smrtonosnu odluku. Krivica i kajanje posve su je ispunili; u njoj nije bilo
mjesta za ljutnju. Zach je zaribao stvar; Lexi je učinila nešto puno, puno
gore.

»Netko mi je trebao reći da je odlazak na sprovod loša zamisao«,
reče Lexi dok su izlazile s parkirališta.

»Da ti je netko rekao«, reče Eva, »sigurno bi poslušala.«

Lexi je otrla oči. »Naravno.«

***

Jude je sjedila zgurena u mračnoj limuzini. Vani je počela kiša; kapi
su bubnjale o krov poput udaraca srca novorođenčeta.

Bila je toliko uronjena u svoju žalost da se, kad su se vrata limuzine
otvorila i pustila unutra sivu i žutu svjetlost koja je zaslijepila njezine
uplakane oči, dezorijentirano okrenula.

»Evo nas«, reče vozač stojeći pored otvorenih vrata. Bio je poput još
jedne crne crte na kiši, nakrivljena sjena ispod kišobrana. Iza njega stajali
su Molly i Tim, stisnuti uz svoju odraslu djecu.

»Dođi, Zachary«, reče njezina majka izvodeći ga iz limuzine.

Miles je kliznuo pored Jude i izašao iz automobila. Zatim joj je
pružio ruku. »Jude.«

»Idite«, rekla je, sretna što joj ne vidi oči iza sunčanih naočala koje je
nosila.

»Stići ću vas«, reče Miles Caroline, koja je nesumnjivo kimnula
glavom i žustro otišla, budno pazeći da se Zach drži uspravno i ne plače.
Po tome je Jude pamtila očev sprovod: nije plakala. Nitko nije plakao za
njime. Njezina majka to jednostavno nije dopustila. Prema žalosti se
odnosila kao prema nekakvoj zloćudnoj bolesti: mali rez, nekoliko šavova i

kao nov si.

»Ne možeš ne doći«, reče Miles. Čučnuo je pored automobila. Kiša
mu je šibala lice i izravnala mu kosu.

»Samo me gledaj.«

»Jude.« Uzdahnuo je.

Bio je to sad tipičan zvuk u njihovoj obitelji; prije je to bio smijeh.
Sad uzdah. »Zar misliš da ja ne želim biti snažna i izgurati ovo?« pitala je.
»Sramim se same sebe i želim biti prisutna. Ali jednostavno… ne mogu.
Nisam spremna gledati kako je spuštaju u zemlju. I nipošto nisam spremna
stajati pored tebe dok puštaš ružičaste balone.« Glas joj je puknuo. »Kao
da je ona negdje u raju i čeka da ih uhvati.«

»Jude«, umorno je rekao i ona je shvatila.

Miles je želio da Jude povjeruje kako je Mia sad na boljemu mjestu,
no nikako nije mogla.

Znala je da je to skupo košta, ta njezina slabost, ali nije mogla. Od
nje jednostavno ništa nije ostalo. Koliko se god trudila (a iskreno, sam
pokušaj bio je dovoljan da je iscrpi), nikako nije uspijevala biti prisutna, pa
čak ni kao majka.

Zach je znao da više nije sva svoja. Odnosio se prema njoj kao da je
napravljena od šećera i mogla bi se svaki čas rastopiti. Oprezno joj je
prilazio i pazio da ni na koji način ne spomene Miju. No ponekad, kad bi
mu poželjela laku noć, u njegovim bi očima vidjela potrebu, golu bol, i to

bi je probolo do kosti. U tim bi ga trenucima zagrlila, ali nije ga mogla
prevariti. Znao je da to zapravo nije njezin dodir, da ona nekako nije bila
ondje, a pošto bi otišla, vidjela je da izgleda još više slomljen nakon

njezine utjehe, nego prije.

»Slomit ćeš Zachu srce«, reče Miles. »Znam da to znaš. On te danas
treba.«

Jude je progutala knedlu. »Znam. Ali ja to ne mogu. Ne mogu stajati
ondje. Jesi li vidio kako su nas u crkvi svi gledali? Ja sam mislila samo na
to koliko ih sve mrzim, njih i njihovu zdravu djecu. Gledam druge ljude i

mrzim ih. A kad pogledam Zacha, vidim samo prazninu pored njega. On je
sad pola sebe, i svi to znamo… Katkad si ne mogu pomoći i krivim ga. Da
se nije napio…« Duboko je udahnula. »Ili da ga nisam pustila te večeri…«

»Ne možeš ovako dalje…«

»Nije još prošlo ni sedam dana«, otresla se. »A ako mi kažeš da
vrijeme liječi sve rane, kunem ti se Bogom, ubit ću te na spavanju.«

Miles je dugo zurio u nju, a onda je privukao u naručje. »Volim te,
Jude«, šapnuo joj je na uho. Nije mogla suspregnuti suze, ma koliko se

trudila.

I ona je voljela njega. I voljela je Zacha. Ta je ljubav bila negdje u

njoj, samo ona sad nije mogla do nje.

»Prenijet ću joj tvoj pozdrav.«

Čula je kako se zatvaraju vrata automobila; ponovno je ostala sama.
Na sreću. Dugo je sjedila u tmini, slušala kišu na krovu i pokušavala ne
misliti ni na što, no njezina je kći bila u svemu, u svakom dahu, u svakom

uzdahu, u svakom treptaju oka. Naposljetku je potajice posegnula u malu

crnu torbicu i izvukla Mijin mobitel. Brzo se osvrnula oko sebe, a onda ga
rasklopila i poslušala poruku na Mijinom pretincu govorne pošte.

Bok! Dobili ste Miju. Trenutno sam totalno zauzeta, ali ostavite
poruku i sto posto ću vam se javiti!

Jude ju je neprekidno slušala: katkad se obraćala kćeri, katkad je
plakala, katkad samo slušala. Bila je tako obuzeta dobivanjem Mije da je

glasno dahnula kad su se otvorila vrata limuzine. Brzo je sklopila telefon i
ugurala ga u torbicu dok je Zach ulazio unutra. Oči su mu bile crvene i
natečene.

Jude je kliznula prema njemu i primila ga za ruku. Mrzila je način na
koji ju je gledao — iznenađenje njezinim dodirom — i htjela mu je uputiti
koju riječ utjehe, ali nije imala ni jednu.

Jude, Zach i Miles zgurili su se zajedno tijekom duge vožnje kući.

Njezina majka sjedila je preko puta njih, ruku sklopljenih u krilu, dok
su joj lijepe oči blistale od suza koje se nijednom nisu otkotrljale. Jude je
iznenadio taj izraz osjećaja, tuge. Prije samo tjedan dana nevjerojatan
prizor majčinih suza zapanjio bi Jude, naveo je da zagrli majku. Sad je nije
bilo briga. Njezina vlastita bol sve je tuđe gurala u sjenu. Bila je to bijedna,
ponižavajuća istina, ali ipak je bila istina.

Kad su stigli do kuće, Jude je izašla iz automobila i sama otišla do
ulaznih vrata. Sad je jedino htjela spavati. Zacijelo je to rekla na glas jer je
čula majku kako kaže: »Dobra zamisao. San će ti pomoći.«

Kao da se na te riječi probudila. »Stvarno, majko? Pomoći će?«

Majka je pogladila Jude po zapešću. Bilo je to tek ovlaš, dodir koji je
nestao prije nego što ga je postala svjesna. »Bog nam uvijek daje teret koji
možemo ponijeti. Ti si jača od ovoga, Judith.«

Bijes je zaslijepio Jude. Bio je to jedan od njezinih novih osjećaja.
Nikad ranije nije bila bijesna, no sad je on stalno bio s njom, postao dio nje
poput oblika njezina lica ili boje kože. Samo uz golem trud uspijevala ga je
potiskivati. Brzo se okrenula od majke da ne izgovori nešto što bi požalila i
ušla u kuću.

U predsoblju je naglo stala. »Gdje je Mijin džemper?«

»Molim?« upita Zach prilazeći joj.

»Mijin zeleni džemper. Ovdje je visio.« Judein bijes pretvarao se u
paniku.

»U pranju je«, reče njezina majka. »Namjeravala sam ga oprati
zajedno s…«

Jude je odjurila u praonicu i kopala po hrpi prljave odjeće sve dok
nije pronašla Mijin džemper. Prinijela ga je licu, utisnula meku vunu na
nos i udahnula Mijin miris. Njezine suze smočile su tkaninu, ali nije ju bilo
briga. Ignorirajući zapanjene poglede članova svoje obitelji, oteturala je u
spavaću sobu, tresnula vratima za sobom te se srušila na krevet.

Naposljetku — njoj se činilo da su prošli sati — čula je kako se
otvaraju vrata spavaće sobe.

»Hej«, s vrata reče Molly. Stajala je ondje, tužna i nesigurna u
elegantnoj crnoj haljini sa širokim remenom, i lomila ruke. Bijela joj je
kosa bila neuredno raščupana i zategnuta tankim obručem; duž cijeloga
čela vidio joj se crni izrast. »Mogu li ući?«

»Mogu li te zaustaviti?«

»Ne.«

Jude je privukla noge i sjela, naslonivši se na uzglavlje prekriveno
svilom.

Molly se popela na veliki krevet i privukla Jude u zagrljaj kao da je

dijete. Jude nije htjela ponovno zaplakati, ali nije si mogla pomoći.

»Mislila sam da sam snažna«, prošaptala je Jude.

»I jesi snažna«, rekla je Molly i zataknula vlažan pramen kose iza
Judeina uha.

»Nisam«, rekla je odmičući se. »Više nemam pojma kakva sam.«
Bila je to istina. Sve ovo pokazalo joj je kakva je zapravo njezina duša:
slaba, krhka. Nimalo nalik ženi kakvom se zamišljala.

Ili možda to nije bila istina. Možda je sad znala ono što prije nije: da
nije ljubazna, brižna, suosjećajna, ni uravnotežena. Bila je bijesna, slaba i
čak pomalo osvetoljubiva. A najviše od svega, bila je loša majka.

U zadnje vrijeme sve ju je ljutilo. Sunce. Zdrava djeca. Roditelji koji
se žale na svoju djecu. Lexi.

Jude odjednom nije htjela da je se dira. Izvukla se iz Mollyna
zagrljaja i strovalila na uzglavlje. »Nije bila vezana.« Rekla je to tiho,
uplašeno; prošlo je tek nekoliko dana, a Jude je već naučila da ljudi ne žele
slušati o Miji. Kako da prestane govoriti o svojoj kćeri? No bilo je
dovoljno da je spomene, i ljudi bi već počeli hvatati maglu.

»Ispričaj mi«, reče Molly držeći je za ruku, namještajući se pored
nje.

»Hvala«, reče Jude. »Nitko ne želi slušati o njoj.«

»Ja ću slušati što god mi želiš ispričati.«

Jude se okrenula prema njoj. »Uvijek se vezala.« Drhtavo je udahnula
i posegnula za rupčićima u ladici noćnog ormarića.

Bila je to pogreška, odmah je to shvatila.

U ladici je ugledala plavu baršunastu kutijicu za prsten pored naočala
za čitanje. Iako je znala da je ne bi smjela dirati, izvadila ju je i otvorila.

»Što je to?« pitala je Molly.

»Dar Miji za maturu.«

Molly je na trenutak šutjela. »Prekrasan je.«

»Namjeravala sam je povesti u kupovinu da zajedno odaberemo
kamen. Da imamo ženski dan. Možda na manikuru i pedikuru kad
završimo.« Na to se Jude ponovno slomila i zaplakala.

»O, Jude«, reče Molly i ponovno je zagrli.

Jude je trebala osjećati snagu prijateljičine ljubavi, ali nije osjećala
ama baš ništa. Ne u tom trenutku, dok je zurila u taj prelijepi, nedovršeni
prsten sa zjapećim, praznim držačem za kamen…

PETNAEST

Toga sunčanog subotnjeg poslijepodneva školsko parkiralište je bilo
prepuno automobila.

Lexi je sjedila na suvozačkom mjestu tetina forda fairlanea i kroz
prljavi vjetrobran zurila u gomilu okupljenu oko stijega.

»Mjesto ti je ovdje, Alexa«, reče teta. »Marljivo si učila i zaradila
ovaj dan kao i svi drugi.«

»Bojim se«, tiho je odgovorila.

»Znam«, reče teta. »Zato sam ja ovdje.«

Lexi je duboko udahnula i posegnula za kvakom. Stara vrata su se
otvorila uz škripu te poskočila na kraju svoga puta.

Zajedno s Evom prošla je kroz raspričanu gomilu prijatelja i rođaka
koji su došli vidjeti podjelu maturalnih svjedodžbi generaciji 2004. Lexi je
hodala pognute glave, izbjegavajući poglede novinara kod stijega. Dok je
prolazila, čula je kako jedan od njih kaže: »Dvjesto sedamdeset i dvoje
maturanata, Phile. Trebalo ih je biti dvjesto sedamdeset i troje.«

Uz rub nogometnog igrališta, Lexi je zastala.

»Radije se požuri«, reče Eva. »Kasnimo.«

Lexi je kimnula, no kad je pogledala redove sklopivih stolaca
poredanih po travnjaku, osjetila je mučninu u želucu.

»Ponosim se tobom, Alexa«, reče teta. »Dobra si djevojka. I da
slučajno nisi pomislila ništa drugo.«

Eva joj se široko nasmiješila i nestala u masi ponosnih roditelja koji
su išli prema tribinama.

Lexi je ondje ugledala Farradaye. Jude i Miles sjedili su u drugom
redu, pored Molly, Tima i bake Caroline. Čak i s te daljine Lexi je vidjela
kako je Jude blijeda i mršava. Crne sunčane naočale samo su dodatno
naglasile bjelinu njezine kože i izražene jagodične kosti. Nije bila
našminkana, a u ruci je držala Mijinu ružičastu torbicu.

Lexi je tad shvatila da ona to ne može. Ne može proći kroz tu gomilu
ljudi i ući u školsku dvoranu, gdje su svi njezini prijatelji, odjeveni u toge i
s kapama na glavi, čekali da trijumfalno zauzmu svoja mjesta na

nogometnom terenu. Ne može vidjeti Zacha, ne toga dana, kad će Mijina

odsutnost biti tako opipljiva.

Skinula je kapu i raskopčala togu te ih oboje zabila u veliku torbu.
Upravo se spremala otići kad je generacija 2004. u pravilnom redu počela
izlaziti na teren, bujica kraljevski plavih i žarkožutih toga pod nebom bez
ijednoga oblačka.

Zavukla se u jedan od praznih prolaza ispod tribina. Na terenu pred

njom njezini su kolege zauzimali svoja mjesta.

Zach je hodao sam. Sa sunčanim naočalama (vjerojatno da zaštiti
svoje opečene oči od jarkoga sunca), obrijane glave i opečena obraza,
gotovo uopće nije nalikovao na sebe. Lice mu je upalo, kao i Judeino; nije
se smiješio.

Kad su i posljednji maturanti sjeli, publika je zapljeskala.

Praćen glasnim ovacijama, ravnatelj Yates popeo se na pozornicu i
stao za govornicu. Rječito je govorio o Pine Islandu, o tome kako je
odrastati na komadiću kopna okruženom morem, o tome kako to jača
osjećaj zajedništva. Na kraju govora rekao je: »Ovu je generaciju pogodila
iznenadna, strašna tragedija. Ovi učenici, tek na putu sazrijevanja, odrasli
su u samo tjedan dana. Nadamo se da će, kad u životu budu morali donositi
odluke, bilo male ili velike, pamtiti što su o mogućim posljedicama naučili
2004. godine.« Učenicima je uputio tužan, značajan osmijeh. »A sad će
Amanda Martin zapjevati u sjećanje na jednu vrlo posebnu djevojku, koja

je danas trebala biti ovdje s nama.«

Lexi se pokušala pripremiti na ono što slijedi, ali kad je glazba
počela, osjetila je stravičnu bol u prsima. Amandin glas, jasan i mio,
odzvanjao je: »Pokazat ću ti svijet… sjajan, blistav, krasan…«

Pjesma je vratila živo sjećanje na Miju kako se vrti po plesnom
podiju i pjeva u pogrešnom tonalitetu. Obožavala je Disneyjeve crtiće. Ja

sam Ariel, stalno je govorila. A ti si Belle. Mi nismo ni Snjeguljica, ni
Pepeljuga; mi smo Disneyjeve junakinje novoga kova — borimo se za ono
što želimo…

Kad je Amanda otpjevala do kraja, Lexi je jecala. Nije bila jedina:

barem pola maturanata je plakalo.

Pljesak je bio gromoglasan, a kad se smirio, počela je podjela
maturalnih svjedodžbi. Njezini su prijatelji prozivani jedan po jedan, na što
su se u svojim togama penjali na pozornicu, uzimali svjedodžbe i mahali

publici.

»Alexa Baill.«

Publika je naglo ušutjela. Ljudi se osvrtali oko sebe.

Ravnatelj se na pozornici nakašljao i nastavio. »Andrew Clarke…«

Lexi je srce divlje tuklo. Bila je sigurno da će netko prstom uprti u
nju, povikati: »Eno je, to je cura koja je ubila Miju.«

»Zachary Farraday.«

Zach je ukočeno prošao kroz prolaz i popeo se na pozornicu. Uzeo je
svjedodžbu iz ravnateljeve ruke i okrenuo se prema tribinama. Polako je
podigao Mijinu uokvirenu fotografiju, a onda se približio mikrofonu.
»Danas je namjeravala napraviti ›zvijezdu‹…«

›Zvijezda‹ Lexster… to će im privući pozornost.

Lexi je potonula na betonski zid zagrijan od sunca te zatvorila oči.
Ceremonija se nastavila, prozivanje i dodjela svjedodžbi, no ona toga
gotovo uopće nije bila svjesna. Čula je jedino vlastite uspomene, sve ono
što joj je Mia rekla tijekom godina…

»Lex?«

Duboko je udahnula i otvorila oči. Zach je stajao pred njom. Iza njih,
na terenu, vladali su zvuk, boja i pokret, no kod njih je bilo mirno i tiho.
Bili su sami u praznini ispod tribina. »K-kako si me pronašao?«

»Znao sam da ćeš biti ovdje.«

Nadala se da će taj trenutak doći, sanjala je o njemu, smišljala kako
da mu dâ do znanja koliko joj je žao, no sad je vidjela da on to već zna, da
razumije. »Volim te«, tiho je rekla. Bilo je to jedino što se nije promijenilo.

»I ja tebe volim, ali…«

»Ali što?«

Odmahnuo je glavom, slegnuo ramenima. Savršeno je shvatila što
time želi reći: da više ništa nije važno, a najmanje njihova ljubav. Nikad
nije vidjela tužniji pogled od njegova.

»Nikad mi nećeš oprostiti, zar ne?« pitala je.

»Ja sam taj kome ne mogu oprostiti«, rekao je. Glas mu je puknuo i
okrenuo joj je leđa. »Moram ići.«

»Čekaj.« Posegnula je u svoju torbu, prokopala pored toge od

poliestera i izvukla otrcani primjerak Jane Eyre, sav označen ›ušima‹. Bio
je to glup dar za jednoga mladića, ali i jedina draga stvar koju je imala.
»Želim da ti ovo imaš«, rekla je.

»To je tvoja najdraža knjiga. Ne mogu je uzeti…«

»Molim te. Ima sretan završetak.«

Pružio je ruku; na trenutak su oboje dodirivali knjigu. »Moram ići.«

»Znam. Zbogom, Zach«, šapnula je gledajući kako odlazi od nje.

Otrgnula se od zida i izašla ispod tribina. Nije se ni trudila pognuti
ramena, ni odvratiti pogled. Nije ju bilo briga zure li ljudi u nju.

Na parkiralištu je ušla u Evin stari automobil i čekala.

»Nisi mogla, ha?« pitala je Eva kasnije, kad je sjela za volan.

Lexi je slegnula ramenima. »Koga briga? Obična glupa ceremonija.«

»Tebe je bilo briga.«

»Prije«, rekla je Lexi i u tom trenutku shvatila da će cijeli njezin
život biti podijeljen na dva dijela: prije nego što je ubila najbolju
prijateljicu, i nakon toga.

***

Dodjela maturalnih svjedodžbi bila je previše za Jude. Dan je bio
ispunjen duhovima, neprisutnima, pogrešnim djevojkama…

Kad je ceremonija napokon završila, osjećala je kako se raspada.
Pokušala je uvjeriti Zacha da ode proslaviti maturu s prijateljima. Uvijek
ćeš se toga sjećati, umorno je rekla, premda su oboje znali da je to laž.
Razumski je znala da bi ga trebala natjerati da ide, da se pretvara kako mu
se život nastavlja po starom, ali nije to mogla iskreno osjećati.

Stoga su se u tišini odvezli kući. Sjedila je naslonjena na prozor
automobila i smrzavala se do kosti premda je bilo uključeno grijanje
sjedala. Zach je iza nje prstima bubnjao po naslonu, a kad su stigli do kuće,
izjurio je iz automobila i potrčao uza stube. Nesumnjivo se htio zadubiti u
računalne igrice i zaboraviti na sve.

»Lexi je bila ondje«, rekao je Miles kasnije, kad je s Jude bio sâm u
kuhinji.

Jude je osjetila nalet bijesa. Živa, zdrava Lexi, na kojoj je samo bijeli
gips svjedočio da je te noći bila u autu.

»Bogme ima obraza. Nadam se da je Zach nije vidio.«

»Vidio ju je«, reče Miles gledajući je. »Ne čini to, Jude. Samo ćeš još
više pogoršati situaciju.«

»Pogoršati situaciju? Zafrkavaš me? Kako bi situacija, zaboga,
mogla biti išta gora?«

»Ne tjeraj Zacha da bira između tebe i Lexi. On te voli, znaš to.
Oduvijek čini sve što može samo da se ti ponosiš njime. Nemoj to sad
iskoristiti protiv njega. On i Lexi moraju riješiti neke stvari.«

Jude je teško uzdahnula, otišla u spavaću sobu i zatvorila vrata za

sobom.

Idućih četrdeset i osam sati samo je ležala u krevetu, katkad spavala,
katkad plakala. Satima je ležala sklopljenih očiju, dozivala Miju,
razgovarala s njome, ali ništa se nije dogodilo. Ni dah na obrazu, ni
treperenje svjetiljke na noćnom ormariću. Ništa. A ionako nije zapravo
vjerovala da je Mia čuje.

Kad se napokon izvukla iz kreveta, izgledala je kao
devedesetogodišnja beskućnica koja je na ulici pronašla haljinu s potpisom

poznatog dizajnera i onda je tjednima neprekidno nosila. Znala je da Miles
ne razumije. Prethodne je večeri ispustio onaj zvuk — uzdah očaja ili
beznađa — kad se nije htjela presvući u spavaćicu. Nije shvaćao koliko se
krhko ona osjeća. Podigne li ruke, mogle bi se slomiti i otpasti.

Presvukla se u staru trenirku. Nije se zamarala tuširanjem ni pranjem
zuba, već je odmah izašla iz spavaće sobe, privučena mirisom kave iz

Starbucksa.

Miles je sjedio za granitnim šankom u kuhinji i pijuckao kavu. Kad
je Jude ušla, uspravio se na stolcu i nasmiješio joj se s izrazom olakšanja

koje je trebalo smiliti njezino slomljeno srce.

Televizor je bio upaljen. Jude nije stigla ništa reći kad je čula
voditelja vijesti kako kaže: »… ubila najbolju prijateljicu vožnjom u

alkoholiziranom stanju samo tjedan dana prije mature.«

Bilo bi bolje da nije bacila pogled na ekran. Od prizora izubijanog,
uništenog mustanga s razbijenim vjetrobranskim staklom smjesta joj je
pozlilo. Nije prije vidjela tu sliku… A onda se na ekranu pojavilo Lexino
nasmiješeno lice. »Predsjednica lokalnog ogranka Udruženja majki protiv
vožnje u pijanom stanju, Norma…«

Miles je dograbio daljinski upravljač i ekran se zacrnio.

Jude je ponovno osjetila kako u njoj raste bijes i potiskuje sve drugo.
Čula je da joj Miles nešto govori, ali od glasne buke u svojoj glavi nije
mogla razaznati ni riječi. Natočila si je šalicu kave i izašla iz kuhinje.

Kako da to preživi? Kako da jednog dana na ulici sretne Lexi i ne
sruši se na koljena?

Lexi, koja je mogla nastaviti sa svojim životom…

Jude je stajala u dnevnom boravku, drhtala, pitala se što da učini. Da

se vrati u krevet?

Sklopila je oči, pokušavajući iz glave izbaciti prizor koji je upravo
vidjela, Zachov skršeni automobil…

Isprva je pomislila da čuje vlastito srce; onda je pomislila, baš čudno,
a tek onda shvatila da netko kuca na vratima. Obrisala je oči i otvorila vrata
očekujući da će ondje ugledati prijateljicu sa složencem koja će joj reći,
Strašno mi je žao, no pred vratima je stajao neznanac, visok, elegantan,
sjedokos muškarac u prugastom plavom odijelu.

»Dobar dan, gospođo Farraday. Ne znam sjećate li me se. Zovem se
Dennis Uslan. Ja sam javni tužitelj kojem je dodijeljen vaš slučaj. Moja
nećakinja Helen maturirala je zajedno sa Zacharyjem.«

Jude je naglo izdahnula; nije ni primijetila koliko dugo drži dah. »Da,
Dennise. Naravno da vas se sjećam. Pomogli ste u izgradnji novog
bejzbolskog igrališta u parku Rotary.«

»Da, tako je. Oprostite što sam nenajavljeno svratio, ali čini se da ste

ostavili otklopljen telefon.«

»Zbog novinara«, rekla je pomičući se u stranu. »Stalno zovu i traže
da ›komentiramo svoju tragediju‹. Uđite.« Uvela ga je u dnevni boravak,

gdje je sunce sjalo kroz divovske prozore. Pogled na Tjesnac toga je

kristalno bistroga dana bio spektakularan.

Dennis je upravo sjeo kad je u sobu ušao Miles, odjeven u kratke
hlače za trčanje.

»Milese«, reče Jude. »Ovo je Dennis Uslan. Javni tužitelj kojem je
dodijeljen naš slučaj.«

Miles je pogledao Dennisa. »Nisam znao da imamo slučaj.«

Dennis je ustao. »O tome sam htio s vama razgovarati. Udruženje
majki protiv vožnje u pijanom stanju i zajednica jako me pritišću da
podignem optužnicu protiv Alexe Baill za ubojstvo iz nehaja. Naravno,

suđenje bi moglo biti dugačko i mučno pa sam htio vidjeti što vi mislite o
tome.«

»Što bi se dogodilo Lexi?« upita Miles.

»Ako je osude, mogla bi dobiti više od petnaest godina zatvora,
premda moram priznati da je takav ishod suđenja iznimno rijedak. Isto
tako, sud bi je mogao proglasiti nevinom, ili bi se mogla nekako nagoditi i
odslužiti blažu kaznu. Kako god bilo, suđenje je obitelji žrtve uvijek
teško.«

Jude se trznula na riječ »žrtva«.

»Mislim da nikome neće pomoći ako Lexi ode u zatvor«, reče Miles.
»Moramo joj oprostiti, ne kazniti je. Možda bi drugi klinci mogli izvući
pouku iz njezine pogreške? Mogla bi…«

»Oprostiti joj?« Jude nije mogla vjerovati što je njezin muž upravo
rekao.

»Gospođo Farraday«, upita Dennis, »što vi želite?«

Jude je znala što je ispravno, znala je što bi rekla prije svega ovog,
što bi vjerovala — da Miles ima pravo. Samo je oprost mogao ublažiti
Judeinu bol.

No ona više nije bila ta žena. »Pravdu«, naposljetku je rekla. Vidjela
je izraz razočaranja na Milesovu licu. »Koja majka to ne bi htjela?«

***

U devet dana, koliko je prošlo od podjele maturalnih svjedodžbi,
Lexi se pretvorila u izgubljenu dušu. U ponedjeljak rano ujutro pojavila se
na poslu u slastičarnici, samo da bi joj šefica rekla (doduše, ljubazno) da je
otpuštena. Pokušaj shvatiti, rekla je gospođa Solter, mnogi su mještani
trenutno strašno bijesni na tebe. Posao bi trpio kad bi i dalje radila ovdje.

Nakon toga Lexi je ostala kod kuće i čitala knjigu za knjigom. Prvi
put nakon mnogo godina potražila je utjehu u Jane Eyre. Ponovno ju je
čitala kad je netko pokucao na vratima njezine sobe.

»Lexi?«

»Da?«

»Odvjetnik ti je došao.«

Lexi je spustila knjigu i otišla u dnevni boravak.

»Podigli su optužnicu protiv tebe«, reče Scot prije nego što je Lexi

uspjela sjesti. »Za ubojstvo iz nehaja i nanošenje teških tjelesnih povreda.
Čitanje optužnice je u srijedu. Izjavit ćeš da si nevina pa ćemo dogovoriti
datum suđenja.«

»Nevina?« ponovila je Lexi pokušavajući shvatiti sve što joj je rekao.
Više nije znala ni kako se osjeća.

»Pitanje nije jesi li ti vozila, niti je li Mia poginula. Riječ je o pravnoj
odgovornosti. Doživjela si nesreću. Nisi počinila zločin. Stoga je naš
plan…«

Lexi nije čula ništa nakon riječi »odgovornost«. Odjednom se
pretvorila u svoju majku: pokušavala je pobjeći od svojih djela. »Ne«,
oštro je rekla.

Scot ju je pogledao. »Što ne, Lexi?«

»Izjavit ću da se osjećam krivom«, rekla je.

»Bogme nećeš«, reče Eva.

Lexi je voljela svoju tetu zbog tih riječi. »Ma daj, Eva. Zar da se
izvučem pošto sam ubila najbolju prijateljicu? Učinila sam to, a mi si ne
možemo priuštiti…«

»Nećeš izjaviti da se osjećaš krivom«, ponovila je Eva. »Imam
novca, uštedjela sam za mirovinu.«

»Dopuštaš da ti osjećaji divljaju«, reče Scot. »Vidim da si dobra
osoba i želiš postupiti ispravno, ali izjaviti da se osjećaš krivom nije
ispravan postupak. Ubojstvo iz nehaja težak je zločin, za koji je predviđena
višegodišnja zatvorska kazna, moguće čak i doživotna. Vjeruj mi, ne želiš
ići u zatvor, Lexi. A s obzirom na javno mnijenje… moramo se boriti za

tvoju slobodu.«

Hoće li moći stati pred sud i izjaviti da nije kriva kad su svi znali da
jest? »Svi znamo što je ovdje ispravno. Zar ne želiš da postupim kako

treba, teta Eva?«

»Premlada si da bi znala što je ovdje ispravno, Lexi. Učinila si nešto
strašno. Priznajem. Ali, je li zatvor rješenje? Nije. Vidjela si kako je tamo
kad si posjećivala majku.« Eva se primaknula. Obujmila je Lexino lice

svojim suhim, izranjenim rukama. »Znam da si zabrinuta zbog mene, ali
nemoj biti. Možemo si priuštiti što god bude potrebno.«

»Čak i da izjaviš kako se osjećaš krivom i nagodimo se«, reče Scot,
»sudac na to ne mora pristati. Može ti izreći bilo koju kaznu predviđenu

zakonom. A s obzirom na medijsku pozornost, možda bi želio da tvoj
primjer posluži kao upozorenje drugima. Mogla bi cijeli život provesti iza
rešetaka, Lexi.«

»Ja i jesam primjer drugima«, tiho reče Lexi. »Ja sam ono najgore
što ti se može dogoditi i klinci bi to trebali znati. Kako da stanem pred sud
i kažem da sam nevina?«

»Nije li ta noć donijela dovoljno zla?« upita Eva.

»Dosta rasprave. Plaćate me da vas savjetujem i moj savjet je
sljedeći: izjavit ćeš da se ne osjećaš krivom«, odlučno reče Scot.

Lexi je uzdahnula. Govorili su o zakonu i njezinoj budućnosti. To
zapravo uopće nije bilo bitno, ali oni su se tako silno trudili da je spase.
Nije htjela razočarati i njih. Pogotovo ne Evu. »U redu.«

***

Jude je sjedila u sudnici, između muža i sina. Zach je sjedio posve
uspravno, onako kako ga je toliko puta zamolila da sjedne. Više nije bio
pogrbljeni, zaigrani klinac. Sad je hlače nosio navučene do struka i vezane
remenom, i nitko ga nije morao podsjećati da pospremi sobu. A znala je i
zašto: silno se trudio da je usreći. Živio je u strahu da će pred njome reći ili
učiniti nešto pogrešno, da će je rasplakati. Pogotovo ovdje, pred svima koje

poznaje.

Klupe u sudnici brzo su se popunile. Čim se proširio glas da je Lexi
uhićena i čeka čitanje optužnice, ljudi su se na sve načine pokušavali
domoći propusnice za ulaz u sudnicu. Stajali su u redu još prije zore u nadi
da će se uspjeti dokopati slobodnog mjesta. Svi su imali neko mišljenje o
slučaju: za neke je Lexi bila žrtva, za druge prijetnja društvu. Neki su Jude
i Milesa krivili za nedovoljan nadzor nad djecom i loš odgoj — bili su to
roditelji koji su se kleli da njihova djeca ne piju. Nekoliko luđaka za sve je

krivilo zakonsku dobnu granicu za konzumaciju alkohola i tvrdilo da se
ovakve stvari ne bi događale kad bi se ona spustila na osamnaest godina.

Lokalni izvjestitelji te možda novinar ili dva iz državnih glasila vukli

su se po hodniku ispred sudnice. Jude se nije osvrtala, nije htjela vidjeti

prijateljice s kojima se sprijateljila tijekom godina provedenih na Pine
Islandu, žene s kojima je razgovarala na razrednim priredbama, dok su

razvozile djecu po raznim aktivnostima, i u redu za blagajnu u

supermarketu. Mnoge od njih redovito su je zvale, i ona im se javljala, no
ti su pozivi uglavnom bili vrlo kratki. Jude jednostavno više nije znala što

bi rekla. Isto tako, nije marila za predstavnice Udruženja majki protiv
vožnje u pijanom stanju, koje su baš toga jutra održale tiskovnu
konferenciju na kojoj su zatražile zatvorsku kaznu za Lexi.

Lexi.

Već je i njezino ime bilo dovoljno da Jude obuzme bijes ili očaj.
Trudila se iz petnih žila da se ne sjeti djevojke koja je prouzročila sve ovo,
koja joj je ubila kćer. Djevojke koju je njezin sin volio. Djevojke koju je i
sama voljela.

»Oprostite što kasnim«, reče njezina majka sjedajući s druge strane
Zacha.

Sudac je lupio čekićem i naložio svima da se smire.

Na galeriji je zavladao muk.

»Gospođice Baill«, reče sudac, »upoznati ste s time za koje ste
zločine optuženi?«

Lexi i njezin odvjetnik ustali su za optuženičkom klupom. Ona je
izgledala nevjerojatno krhko i sitno dok je ondje stajala. Kosa joj je bila
nepočešljana i čupava, izvan kontrole. Njezine su jeftine crne hlače bile
malo prekratke, a trebalo ih je i izglačati.

»Jesam, časni sude«, reče Lexi.

»Točka prva, ubojstvo iz nehaja, kako se izjašnjavate?«

Lexi je zastala. »Kriva sam, časni sude.«

U sudnici je zavladao šok, a onda je izbio pakao. Oba odvjetnika
skočila su na noge i počela se nadvikivati da bi ih sudac čuo.

»U moj ured«, oštro reče sudac. »Smjesta. I vi, gospođice Baill.«

Lexi je krenula za odvjetnikom iz sudnice. Iza njihovih leđa na
galeriji je krenuo žestoki šapat.

Zach se okrenuo prema Jude. »Ne kužim. Što to ona radi?«

Jude je sjedila posve mirno, dišući najbolje što je znala, pokušavajući
ništa ne osjećati. Bio je to nekakav trik, pokušaj pridobivanja suosjećanja.
Ne bi mogla odgovoriti Zachu ni da je znala što bi rekla. Naposljetku su se
odvjetnici vratili u sudnicu. Prisutni su se utišali.

Sudac je sjeo i pogledao Lexi. »Točka druga, nanošenje teških
tjelesnih povreda, kako se izjašnjavate?«

»Kriva sam, časni sude«, reče Lexi.

Sudac je kimnuo glavom. »Gospođice Baill, dužnost mi je upozoriti
vas da imate pravo na suđenje, na kojem će o vašim djelima suditi porota
sastavljena od građana. Razumijete da se svojim izjašnjavanjem odričete

toga prava?«

»Razumijem, časni sude.«

»I razumijete da to izjašnjavanje znači da ćete biti osuđeni za ovaj
zločin bez suđenja te da ćete možda smjesta biti upućeni na izdržavanje

kazne?«

»Razumijem, časni sude«, ponovila je, ovaj put glasnije.

»Premda to nije uobičajeno, zbog teških posljedica ovoga slučaja na
zajednicu, sud je spreman smjesta donijeti presudu. Gospođice Baill, želite
li nešto izjaviti?«

Lexi je kratko kimnula i ustala. »Želim, časni sude.«

»Smijete stupiti za govornicu«, uputio ju je.

Lexi se popela za govornicu i bacila pogled preko galerije, a zatim na
Zacha. »Pila sam, a onda vozila i ubila sam najbolju prijateljicu. Odvjetnik
mi kaže da je krivica ili nevinost pravno pitanje, ali ima krivo. Kako se

mogu iskupiti? To je pravo pitanje. Ne mogu. Ne mogu. Mogu samo platiti
za ono što sam učinila i reći koliko mi je užasno, užasno žao. Volim…
Zacha i Farradaye i Miju. Uvijek ću ih voljeti i molim se da jednoga dana
oni mogu čuti te moje riječi a da ih one ne povrijede. Hvala.« Vratila se na
svoje mjesto u optuženičkoj klupi i sjela.

Sudac je spustio pogled na neke papire raširene na njegovu stolu.
»Ovdje imam priloženu molbu Udruženja majki protiv vožnje u pijanom
stanju, u kojoj me mole da gospođici Baill izreknem kaznu koja će
poslužiti kao upozorenje drugim tinejdžerima, tako da znaju što bi im se u
sličnoj situaciji moglo dogoditi. A sad se želim obratiti obitelji.« Podigao

je pogled i blago se osmjehnuo. »Znam da je iznebuha, ali bi li netko od
vas želio nešto izjaviti pred sudom?«

Miles je pogledao Jude. Javni tužitelj im je rekao da će se nakon
suđenja smjeti obratiti sudu i razmišljali su što će tada reći, no do toga je
trebalo doći tek za nekoliko tjedana.

Jude je nesigurno slegnula ramenima.

Miles je ustao i na trenutak nijemo stajao. Samo lagano stezanje
čeljusti otkrivalo je pravu dubinu njegovih osjećaja. Gledajući ga takvog,

nikome u sudnici ne bi palo na um da je to čovjek koji je počeo plakati u

snu.

Zagladio je svijetloružičastu kravatu ispod grla, popeo se za
govornicu u pročelju sudnice te pogledom preletio prijatelje i susjede.
»Vjerujem da svi u sudnici znaju kako je ovo jako teško razdoblje za moju
obitelj. Nema riječi kojima bismo izrazili svoju bol. Ipak, čudi me što se

Lexi izjasnila krivom. Siguran sam da joj je odvjetnik savjetovao da to ne
čini.

»Poznajem Lexi. Zadnjih je nekoliko godina bila poput člana obitelji.
Znam da bi učinila sve da ispravi to što je učinila, a nisam ni toliko naivan
da vjerujem kako je samo ona kriva, dok su moja djeca nedužna. Trebao
sam djeci zabraniti da piju, a ne prisjećati se vlastitih srednjoškolskih dana.
Trebao sam biti stroži prema njima, možda ih bolje podučiti tome što sve
alkohol može učiniti. Ova je tragedija pogodila mnoge, i krivicu snose

mnogi. Ne samo Lexi.«

Pogledao je Lexi. »Opraštam ti, Lexi, ako ti to nešto znači, i divim se
tvojoj odluci da se izjasniš krivom. Nisam siguran da bih jednom od svoje

djece savjetovao da postupi jednako.

»Hvala, časni sude, što ste mi pružili priliku da nešto kažem«,
naposljetku reče Miles gledajući suca. »Molim vas samo jednu stvar: da u
Lexi vidite djevojku koja je strašno pogriješila i to javno priznala, a ne
hladnokrvnu ubojicu. Zatvor nije rješenje, nego samo nova tragedija, a njih

smo siti.« Okrenuo se od govornice i vratio na svoje mjesto.

Jude nije svjesno donijela odluku da progovori. Ustala je poput lutke
na koncu. Trzavo, nespretno. Nije ni znala što će reći dok nije stala za

govornicu i zagledala se u ljude koje je godinama poznavala. Promatrala je
njihovu djecu kako rastu zajedno s njezinom, išla na njihove rođendane.
Neki od njih imali su i mlađu djecu, kojoj su tek predstojali pijani
srednjoškolski tulumi.

»Da barem te večeri nisam pustila djecu na tulum«, tiho je rekla,
osjećajući kako se u njoj nešto lomi. »Da se barem nisu napili. Da se barem
Mia vezala. Da su me barem nazvali da dođem po njih.« Zastala je. »Nikad
više neću zagrliti kćer. Neću joj napraviti frizuru za vjenčanje, niti primiti
njezino prvo dijete.« Posegnula je u džep i izvadila prsten koji je Miji

kupila za maturu. Zlato je zablistalo pod fluorescentnom rasvjetom; prazan
držač za dragi kamen nalikovao je pruženim prstima. »Ovaj sam prsten
namjeravala pokloniti Miji za maturu. Mislila sam da bi se ružičasti biser

lijepo uklopio, no zaključila sam da ću odluku prepustiti njoj.« Glas joj je

oslabio, a snaga isparila. Pogledala je Lexi, koja je sjedila i plakala. Te su
joj suze trebale nešto značiti, znala je to, no nisu joj značile ništa. Žaljenje
neće vratiti Miju. »Ne mogu oprostiti Lexi Baill. Da barem mogu. Možda
mi pravda pomogne. U najmanju ruku, možda pošalje poruku sljedećem
klincu koji pomisli da se može odvesti kući s tuluma.« Vratila se na svoje
mjesto i sjela, trudeći se ne zamijetiti Milesovo očigledno razočaranje.

»Gospođo Lange?« reče sudac.

Lexina teta polako je prišla govornici. Nije pogledala na galeriju, već
na optuženičku klupu. »Ja nisam obrazovana žena, časni sude, ali znam da
su pravda i osveta dvije različite stvari. Lexi je dobra djevojka koja je
donijela lošu odluku. Ponosim se što je stala ovdje i to priznala. Preklinjem
vas da u donošenju presude budete milosrdni. U životu može učiniti mnogo
dobroga. A bojim se što će joj zatvor učiniti.« Eva se sabrala i vratila na

svoje mjesto.

Sudac je podigao pogled. »Još tko?«

Jude je osjetila kako se Zach promeškoljio na svome mjestu, a onda

polako ustao.

Galerijom se pronio uzdah. Jude je znala što su vidjeli kad su
pogledali Zacha: njegove opekline, svježe obrijanu glavu, diskoloriranu
kožu oko očiju, no većina onih koji su ga poznavali vidjela je tugu. Nekoć
uvijek nasmiješeni mladić je nestao. Na njegovu je mjestu sad stajala ova
bljeđa, ozlijeđena verzija njezina sina.

»Zachary?« upita sudac.

»Nije samo ona kriva«, rekao je sa svoga mjesta. »Ja sam te noći
trebao voziti. Ja sam taj koji je rekao da neće piti. A ipak sam pio. Jesam.

Da nije ona vozila, ja bih. Ja bih trebao u zatvor umjesto nje.«

Ponovno je sjeo.

»Molim vas da ustanete, gospođice Baill«, reče sudac. »Opijanje i
vožnja u pijanom stanju u ovoj su zemlji poprimili razmjere epidemije.
Toksikološki nalazi potvrđuju da ste bili pod utjecajem alkohola kad ste
odlučili sjesti za volan. Na kraju te noći, mlada je djevojka bila mrtva, a
zajednica i obitelj zavijene u crno.« Pogledao je Zacha. »Možda i drugi

dijele moralnu odgovornost za ovu tragediju, no pravna odgovornost za
ovaj zločin isključivo je vaša. Naravno, ma koliko zatvorska kazna bila
dugačka, neće vratiti Mijinu vedrinu, niti će utješiti obitelj Farraday. Ali

mogu se pobrinuti da drugi tinejdžeri vide ovaj slučaj i shvate rizik na koji
pristaju kad voze pijani. Osuđujem vas na kaznu od šezdeset i pet mjeseci
u ženskom zatvoru u Purdyju.«

I čekić je pao.

***

Lexi je čula kako je njezina teta glasno uzviknula.

Zatvorski čuvari prišli su Lexi; jedan joj je povukao ruke na leđa i
stavio lisičine. Osjetila je tetine ruke oko sebe. Lexi joj nije mogla uzvratiti
zagrljaj; nakon svega što se dogodilo posljednjih tjedana, tek je sad stvarno
shvatila.

Prvi je put osjetila iskonski strah. Dosad je mislila samo na svoju
dušu i iskupljenje, no što je s njezinim tijelom? Kako će to biti, provesti
više od pet godina iza rešetaka?

»O, Lexi«, kroz suze reče Eva. »Zašto?«

»Primila si me k sebi«, reče Lexi. Čak i sad, usred svega toga, ta joj
je rečenica toliko značila. Lexi je jedva smogla snage da doda: »Nisam
mogla dopustiti da svoju ušteđevinu protratiš na mene.«

»Protratim?«

»Nikad neću zaboraviti što si učinila za mene.«

Eva je sad počela ozbiljno plakati. »Budi snažna«, rekla je.
»Posjećivat ću te koliko god budem mogla. Pisat ću ti.«

»Sad je dosta«, reče stražar. Lexi je osjetila kako je odvlače, izvode
iz sudnice i vode niz dugi hodnik, a onda dva kata uza stube. Naposljetku
su je stavili u sobu, otprilike tri sa tri metra, cementnih zidova. Nije bilo
prozora, samo metalni zahod bez daske i metalna klupa. Smrdjelo je po
mokraći, znoju i osušenoj bljuvotini.

Nije htjela sjesti pa je stajala, čekala.

Nije čekala dugo. Uskoro su se stražari vratili po nju; pričali su o
nečemu što se dogodilo za vrijeme ručka dok su je na stražnji izlaz izvodili
iz zgrade suda i stavljali u policijsko vozilo koje je ondje čekalo.

»Vodimo vas ravno u Purdy«, reče jedan od stražara.

Purdy. Ženski zatvor države Washington.

Lexi je kimnula bez riječi.

Stražar joj je okovao gležnjeve te njezine vezane ruke pričvrstio za

lanac oko struka.

»Idemo.«

Šepesala je za njime, spuštene glave. U policijskom vozilu vezali su
je za stražnje sjedalo. Lanac oko struka urezivao joj se u leđa pa se morala
nagnuti naprijed, tako da joj je nos gotovo bio utisnut na rešetku koja ju je
dijelila od policajaca na prednjem sjedalu. Zašavši iza ugla, stali su na
semaforu.

Pred njima Farradayi su prelazili cestu; izgledali su kao papirnate
verzije samih sebe — tanki, krhki i savijeni. Zach je bio na začelju, sâm,
pognutih ramena, spuštene brade. S te je strane, zbog obrijane glave i
opečenog obraza, izgledao kao netko koga je jedva prepoznavala.

Onda se upalilo zeleno i odvezli su se.

***

Zatvor Purdy bio je golemo, sivo betonsko zdanje okruženo zidom na
čijem se vrhu nalazila bodljikava žica. Svuda uokolo bilo je zeleno drveće i
plavo nebo. Uz ljepotu koja ga je okruživala zatvor je samo izgledao još
mračnije i strašnije.

Dok se bližila životu kakav nikad nije zamišljala, Lexi je odjednom,
od sveg srca, požalila što se nije izjasnila nevinom, kao što joj je odvjetnik
savjetovao.

Došavši u zatvor, stavili su je u veliki kavez. Dok je poput životinje
čučala u njemu, vidjela je dio zatvora: čelične rešetke, zidove od
pleksiglasa i skupine žena odjevenih u žućkastosmeđe zatvorske odore.

Lexi je zatvorila oči i pokušala sve to odagnati.

Naposljetku se pojavio stražar, otključao kavez i hodajući iza nje
potjerao je naprijed. Tupo je stajala pored njega dok joj je prste pritiskao
na jastučić s tintom, a onda na list papira. Postavili su je ispred fotoaparata
i slikali. Netko je viknuo, Dalje!, i ponovno se kretala, prema glasnom,
pulsirajućem, odzvanjajućem srcu zatvora.

Stražar ju je uveo u neku sobu. »Samo je vaša.«

Prišle su joj dvije stražarice. »Skidaj se«, rekla je jedna i naslonila
debeljuškastu ruku na walkie-talkie zakvačen za remen.

»O-ovdje?«

»Možemo te i mi skinuti…«

»Sama ću.« Lexi su se tresle ruke dok je otkopčavala remen i
izvlačila ga iz hlača.

Stražarica joj je uzela remen i smotala ga u rukama kao oružje.

Progutavši knedlu, Lexi je otkopčala i svukla hlače. Zbacila je svoje
crne ravne cipele i raskopčala bijelu košulju. Bilo je potrebno i posljednje
zrno hrabrosti da posegne na leđa i otkopča si grudnjak.

Kad je bila posve gola, prišla joj je krupnija stražarica. »Otvori usta.«

Lexi je slijedila jednu ponižavajuću uputu za drugom. Otvorila je
usta, isplazila jezik, podigla grudi, nakašljala se, promeškoljila prstima,
okrenula se i sagnula.

»Raširi guzove.«

Uhvatila se za stražnjicu i učinila kako joj je rečeno.

»U redu, zatvorenice Baill«, reče stražarica.

Lexi se polako uspravila i ponovno okrenula prema stražarici. Nije
joj mogla pogledati u oči pa je buljila u prljavi pod.

Stražarica joj je dala hrpu odjeće: izlizane bijele tenisice,
žućkastosmeđe hlače i košulju, korišteni bijeli grudnjak i dva para gaćica
koje su izgubile boju.

Lexi se odjenula što je brže mogla. Grudnjak joj nije pristajao, od
gaćica ju je svrbjela koža, a trebale su joj i čarape, no naravno da ništa nije
rekla.

»Pazi s kime ćeš se družiti, Baillova«, reče joj stražarica glasom koji
nije odgovarao njezinoj gruboj vanjštini.

Lexi nije imala pojma što da kaže na to.

»Hajdemo«, reče stražarica pokazujući prema vratima.

Lexi ju je slijedila i uskoro su izašle iz prostora za posjetitelje i
ponovno ušle u zatvor, u kojem su buka, udaranje i podrugljivi povici bili
zaglušujući. Gledala je u pod i slijedila stražaricu; osjećala je kako joj se
tlo doslovno trese pod nogama od stotina žena koje su udarale nogama u
zatvorskom bloku ispred nje.

Naposljetku su došle do njezine ćelije, prostorijice od dva i pol na tri
metra, stiješnjene između tri cementna zida, dok su je s četvrte strane
omeđivala debela metalna vrata s malim prozorčićem, vjerojatno kako bi
stražari mogli pogledati unutra. U ćeliji je bio krevet na kat s tankim

madracima, zahod, umivaonik i mali pisaći stol. Na donjem ležaju sjedila
je mršava mlada bjelkinja s tetoviranim križem preko grla. Kad je Lexi
ušla, podigla je pogled s časopisa koji je čitala.

Vrata su zazvonila zatvorivši se iza Lexi, no i dalje je čula udaranje
nogu i povike koji su se širili po cijelom zatvorskom bloku. Prekrižila je
ruke na prsima i stajala ondje, drhteći.

»Donji ležaj je moj«, reče djevojka; zubi su joj bili smeđi i
pokvareni.

»U redu.«

»Ja sam Cassandra.«

Lexi je tek sad vidjela kako joj je cimerica mlada. Izgledala je starije
zbog bora i podočnjaka, no vjerojatno nije bila puno starija od dvadeset i
tri godine. »Ja sam Lexi.«

»Ovo je samo privremeno. Nećemo dugo biti cimerice. Znaš to, zar
ne?«

Lexi ništa nije znala. Stajala je ondje još minutu, a onda se popela na
svoj klimavi ležaj koji je smrdio po znoju drugih žena. Ležeći na grubom
sivom prekrivaču, zureći u prljavi sivi strop, nije si mogla pomoći da se ne
sjeti majke i onoga groznog posjeta zatvoru.

Evo me, mama. Ipak sam baš kao i ti.

ŠESNAEST

Prije nesreće Jude je mislila da se može nositi s bilo čime, no tuga ju
je shrvala. Razumski je znala da se nekako mora uhvatiti ukoštac s njome,
no nije imala pojma kako da joj to pođe za rukom. Bila je poput plivačice
koja daleko od obale vidi da joj se približava velika bijela psina. Um joj je

vikao: Plivaj!, no tijelo je samo stajalo, paralizirano.

Svima drugima takozvano je suđenje značilo kraj priče. Pravda je
zadovoljena, a sad natrag u svakodnevicu. Jude je sa svih strana osjećala

pritisak da se oporavi.

Umjesto toga, obuzelo ju je sivilo. Jedino bi se tako mogao opisati
njezin život. Pritisnula ju je depresija kakvu nije mogla ni sanjati. Nije se
imala čemu radovati, nije imala što raditi.

Proteklih šest tjedana ljudi su polako digli ruke od nje. Znala je da je
razočarala obitelj i prijatelje, ali nije mogla mariti za to. Osjećaji su joj ili

posve nestali ili ih je prekrivala tako debela magla da nije mogla do njih.
O, ponekad je bila normalna — otišla bi u trgovinu ili poštu, ali uvijek je
postojao rizik da se zatekne negdje kako zuri u bucmaste ljubičaste
patlidžane ili s pismom u ruci, a da se ne sjeća kako je onamo došla, ni što
treba. Dvaput je u pidžami otišla u trgovinu, a jednom je obula dvije
različite cipele. Najjednostavniji zadaci sad su joj se činili poput Mount
Everesta. Nije bila dorasla pripremanju večere.

Plakala je na svaku sitnicu, a u snu vrištala kćerino ime.

Miles se vratio na posao, kao da je posve normalno živjeti sa
smrznutim srcem. Znala je koliko on još pati, i to ju je boljelo, no već je
počeo iskazivati nestrpljenje prema njoj. Zach gotovo uopće nije izlazio iz
sobe. Ljeto je proveo u novome stolcu za igrice, sa slušalicama na glavi,
ubijajući animirane neprijatelje.

Zach i Miles trudili su se najviše što su mogli, i nisu shvaćali zašto se
Jude ne može pretvarati, zašto ne može otići na ručak s prijateljicama ili
raditi u vrtu. Bilo što. Vidjela je kako je Miles gleda navečer, dok bi
večerali hranu koju je donosio u posudicama od stiropora. Rekao bi nešto
kao: »Kako si danas, draga?« Ali zapravo je mislio: »Kad ćeš preboljeti

ovo i vratiti mi se?«

On je mislio da je to kraj priče. Za njega je uspomena na njihovu

kćer već postala draga obiteljska baština koja se drži na najvišoj polici, u
staklenoj vitrini, i skida tek jednom ili dvaput na godinu, na rođendan ili
Božić. Ne smije ju se dirati neoprezno ni prečesto da se ne bi slomila.

Njoj nije bilo tako. Ona je svuda vidjela praznine — u praznoj stolici
za večerom, u tinejdžerskim časopisima naslovljenima na Miju Farraday,
koji su i dalje stizali, u košari s prljavom odjećom. Najčešće je Miju vidjela
u Zachu, i to joj je bilo nepodnošljivo. Kad bi imala dobar dan, uspjela bi
se nasmiješiti sinu, no imala je vrlo malo dobrih dana; za crnih dana, kad
ne bi mogla ustati iz kreveta, razmišljala je o tome kako je postala usrana

majka.

Do sredine kolovoza prestala je činiti gotovo sve. Morala se
podsjećati da se istušira i opere kosu. Iz kreveta je ustajala samo da bi
pozdravila Milesa na povratku s posla, a tada bi u muževim očima ugledala

tugu s kojom ju je promatrao.

Znala je da je u depresiji. Miles ju je stalno molio da »s nekim
porazgovara«. Nije shvaćao koliko je ta nova tmina u njoj duboko

ukorijenjena, niti koliko se ona boji odvojiti od nje. Nije htjela ozdraviti.

Zapravo je samo htjela da je svi ostave na miru. Onih rijetkih dana kad bi
se uopće sjetila da se treba potruditi, rekla bi samoj sebi da je Zach treba,
da je Miles treba, da se uvijek smatrala snažnom ženom, no te su riječi bile
poput fotografija koje pronađeš u ladici, a koje prikazuju život nekog

neznanca. Nije joj moglo biti stalo do njih.

Sad je s Milesom sjedila u stražnjem dvorištu; pravili su se da su i

dalje par kakav su bili prije.

Miles je sjedio zavaljen u dubok naslonjač, ispruženih nogu. U krilu
su mu bile raširene novine, no ona je znala da ih zapravo ne čita. Tih su
dana svi izbjegavali vijesti; uvijek bi se na nekoj stranici našao članak o još
jednoj nesreći uzrokovanoj alkoholom. Osjećala je da je gleda, ali

izbjegavala je njegov pogled.

Umjesto toga, brojala je minute do trenutka kad će smisliti neki
izgovor da se zavuče natrag u krevet. U ruci je držala Mijin nedovršeni
prsten bez kamena. U zadnje je vrijeme to često činila, samo ga držala u

ruci.

»Trebala bi ga spremiti«, reče Miles. U njegovom se glasu čula
natruha razdraženosti, sad već uobičajena.

»I nastaviti sa životom«, reče Jude. »Da. Znam.«

»Ovako ne može dalje«, rekao je podižući glas.

Prestrašio ju je glasnoćom. »Taj doktorski ton sačuvaj za svoje
podređene.«

»Puštaš da te to smlavi. Da smlavi nas.«

»To.« Naposljetku se okrenula prema njemu. »Smrt naše kćeri.
Dakle, što? Pretjerujem? Baš mi je žao što sam te toliko razočarala.«

Miles je stegnuo čeljust. »Sad je dosta. Neću ti dopustiti da me
prikazuješ kao negativca koji nije dovoljno volio Miju samo zato što još
uvijek nekako mogu voljeti sina i ženu. Trebaš pomoć. Moraš započeti.«

»Započeti s čime? Zaboravljanjem?«

»S oproštajem od Mije. Nije zdravo uporno se držati nje. Zach te
treba. Ja te trebam.«

»I sad smo došli do poante. Nedostaje ti žena pa mi je bolje da se
potrudim.«

»Dovraga, Jude, znaš da nisam to htio reći. Bojim se da ćemo
izgubiti sebe.«

Negdje duboko u sebi osjetila je bol zbog tih riječi, i njihovu
istinitost. Osjetila je rijetku potrebu da mu objasni, da mu pomogne da
shvati. »Sinoć sam otišla u supermarket. U ponoć. Mislila sam da neće biti
nikoga. I imala sam pravo. Lunjala sam po prolazima, gledala robu. Kad
sam napokon došla na blagajnu, imala sam četiri rajčice i deset kutija
šarenih pahuljica. Blagajnica je rekla: ›Opa, zacijelo imate mnogo djece.‹
Zurila sam u nju i mislila, koliko ja djece imam? Što da kažem ljudima?
Jedno, dvoje. Sada jedno? Istrčala sam ne plativši. Imaš pravo. Trebam
pomoć. Kako bi bilo da mi ti pružiš malo te pomoći i skineš mi se s vrata?«

»Ne znam kako da ti se skinem s vrata. Užasno se bojim da ćeš
jednoga dana napuniti džepove kamenjem i ući u more, kao u onom
glupom filmu.«

»Da barem.«

»Vidiš? Vidiš?« Skočio je na noge. »U redu, Jude. Želiš moju
pomoć? Pomoći ću ti. Pokrenut ću nas.« Krenuo je prema kliznim vratima i
ušao u kuću.

Uzdahnula je s olakšanjem i potonula natrag u stolac. Tako su u
zadnje vrijeme izgledali svi njihovi razgovori. Miles bi ljutito odjurio, ili se
samo odmaknuo, ili bi je pokušao izliječiti zagrljajem. Nije marila ni za što

od toga.

Zurila je u Mijin nedovršeni prsten, gledala kako se sunce odbija od
praznoga držača.

A onda joj je sinulo.

Znala je što će Miles učiniti da joj »pomogne«. Često je to
spominjao. Ne možeš to stalno odgađati, rekao bi. Kao da je bol vlak koji
se mora držati voznoga reda.

Urliknula je, izletjela iz stolca i potrčala uza stube.

Vrata Mijine sobe bila su otvorena.

Naglo je stala, sleđena. Od one kobne noći nije bila u stanju
dotaknuti kvaku. Držala je ta vrata zatvorenima, kao da će njezina bol biti
nekako manja ne bude li vidjela ružičastu sobu.

No sad je Miles bio ondje i vjerojatno počeo pakirati njezine stvari.

Da ih damo drugoj djeci, Jude. Potrebitoj djeci. Mia bi to željela.

Vrisnula je njezino ime i potrčala prema otvorenim vratima, spremna
zaurlati na njega, baciti se na njega, izgrebati ga.

Klečao je na bež sagu, pognute glave, i stezao ružičastog plišanog
psića koji je njihovoj kćeri nekoć bio drugi najbolji prijatelj na svijetu,
poslije brata. »Njezin roza psić«, reče promuklim glasom.

Jude je odjednom postalo kristalno jasno koliko voli toga čovjeka i
koliko ga treba. Pokušala je smisliti što bi mu sad rekla, no nije još smogla
snage da progovori kad se Zach pojavio pored nje.

»Kakvo je ovo…« Ugledao je tatu s plišanim psićem u rukama,
uplakanog, i počeo uzmicati.

»Zach«, reče Miles brišući oči, no Zach je već otišao. Čulo se kako
su u dnu hodnika tresnula vrata.

»Gubimo ga«, tiho reče Miles. Polako, kao da mu ruka ne
funkcionira posve dobro, spustio je plišanog psića.

Jude je čula prijekor koji se ponovno uvukao u njegov glas, krivicu
koju joj je predbacivao, i osjetila je kako je pritišće njezina težina. »Svi
smo izgubljeni, Milese«, rekla je. »Jedino ti to ne shvaćaš.«

Nije stigao ništa odgovoriti, a ona je već sišla u prizemlje i zavukla
se u krevet.

***

Lexi je sada znala zašto je njezin odvjetnik htio da se izjasni
nevinom. Zatvor je bio mjesto na kojem su se žene premlaćivale zbog
ručno smotane cigarete. Svaku sekundu morao si biti na oprezu. Pogrešan
pogled upućen pogrešnoj ženi doslovno te mogao stajati glave.

Cijelo se vrijeme bojala, a kad se nije bojala, bila je razdražljiva.

Pokazalo se da je njezina privremena cimerica, Cassandra, ovisnica o
metamfetaminu koja bi za drogu učinila sve i koja je cijelu noć stenjala u
snu. Lexi je prva četiri tjedna provela izbjegavajući krupne, opake žene
koje su vodile trgovinu drogom. Nikome se nije obraćala.

Međutim, danas se imala čemu radovati.

Bio je dan posjeta. Bilo joj je krivo što tjera Evu da prijeđe toliki put,
i žalila je što nema snage reći joj da ne dolazi, ali jednostavno nije mogla.
U zatvoru je bila stravično usamljena. Evini posjeti bili su jedino dobro što
joj je preostalo u životu, jedini sat u tjednu kojem se veselila.

Cijelo je jutro brojala minute, slušajući kako Cassandra povraća u
njihov čelični zahod bez daske. Kad je stražarica došla da odvede Lexi u
prostoriju za posjete, praktički je skočila. Pomno slijedeći upute, prošla je
kroz razna vrata, razne provjere, i ušla u veliku prostoriju s prozorima, u
kojoj su obitelj i prijatelji posjećivali zatvorenice.

Našla je prazan stol i sjela, nervozno lupkajući nogom po podu.
Posvuda su stajale stražarice i sve promatrale, ali ako se to izuzme,
prostorija je gotovo nalikovala na školsku kantinu.

Napokon se na vratima pojavila Eva. Izgledala je sitnije i starije,
sijede kose raščupane oko naborana lica. Kao i uvijek, vidjelo se da joj

ondje nije ugodno, da je nekako izgubljena.

»Ovdje sam, teta Eva!« reče Lexi podižući ruku kao da je opet
srednjoškolka.

Eva je brzo prišla. Došavši do stola, odjednom je stala i srušila se na
stolac. »Bože, pomozi«, rekla je i uhvatila se za prsa. »Čovjek bi pomislio
da sam ja zločinka.«

»Kako to misliš?«

»Oh. Nisam tako mislila. Ali danas je bila prava muka proći
kontrolu. Zacijelo se nešto zbiva. To je sve. Kako si ti?« Posegnula je
preko stola i, vedro se smiješeći, pogladila Lexi po ruci. »Kako si ovaj

tjedan?«

Lexi nije namjeravala zgrabiti tetu za ruke, ali nije si mogla pomoći.
Bilo je tako lijepo dodirnuti nekoga. Njezina ju je očajnička potreba
iznenadila. Toliko je žudjela za razgovorom, za povezanošću, da je počela
iznositi kritiku knjige koju je taj tjedan pročitala, a onda Evi ispričala sve o
svom poslu u zatvorskoj praonici. Eva joj je zauzvrat pričala o ljetnoj
rasprodaji u Walmartu i o tome kakvo je vrijeme u Port Georgeu.

Tek kad je Lexi ponestalo vijesti, pomnije je pogledala tetu i uočila
promjene na njoj. Prošla su tek dva mjeseca otkako je Lexi bila u zatvoru,
no posjeti su već ostavili traga na Evinu licu. Bore su joj bile dublje, usne
tanje. Stalno se nakašljavala, kao da je boli dok govori.

Jednom kad je to vidjela, nije mogla izbrisati tu sliku iz glave.
Odjednom je shvatila koliko je bila sebična prema toj ženi koja joj je
oduvijek iskazivala samo nježnost.

»Jesi li već krenula na predavanja?« pitala je Eva mičući čupavi
pramen kose s očiju.

»Nisam.«

»I ovdje možeš diplomirati. Baš kao što si planirala.«

»Mislim da se bivši robijaši malo teže upisuju na pravni fakultet.«
Lexi je potonula na stolcu; osjećala se poraženo, usamljeno. Već je ovo
prošla, dok su se za nju još brinuli neznanci. Čekala bi i čekala da vidi
mamu, samo da bi joj ona ponovno slomila srce. Katkad je jedini način da
preživi bio da se prestane nadati. Da prestane čekati.

Eva je bila uz Lexi onako kako to nikad nitko nije bio. Mi smo
obitelj, rekla joj je onoga dana, sada tako davnoga, kad su se prvi put
vidjele, i to je postala istina.

Sad je Lexi bila na redu. Ne pusti li Evu sada, teta će ostati ovdje,
nizom neugodnih posjeta vezana za ovo grozno mjesto. »Trebala bi otići na
Floridu«, tiho je rekla.

Eva je zastala. Je li je prekinula usred riječi? »Kako to misliš? Ne
mogu te ostaviti.«

Lexi se nagnula naprijed i uhvatila Evu za ruke. »Ja ću biti ovdje više
od pet godina. A znam koliko želiš živjeti s Barbarom — ovo kišno
vrijeme loše utječe na tvoja koljena. Zaslužuješ sreću, Eva. Zaista.«

»Ne govori to, Lexi.«

Lexi je progutala knedlu. Znala je što mora učiniti. Mora je prisiliti