Kristin-Hannah-Poslednji-ples-leptira

malenu tratinu. Ondje je sjela i čekala.

Kako su minute prolazile, govorila si je da je pogrešno shvatila ono
što je vidjela, da je vlastitu tužnu prošlost preslikala na Grace. Njezina je
kći bila sretna djevojčica — morala je biti — Farradayi su bili kao obitelj
Brady za novu generaciju. Nitko nije živio u kući Bradyjevih i osjećao se
usamljeno ili nevoljeno. Dokazat će si to, a onda otići svojim putem.

Oko deset i trideset je zvonilo. Velika dvokrilna vrata otvorila su se
uz tresak i hrpa male djece nagrnula je na igralište.

Započeo je odmor vrtićke djece, očigledno. Bilo je tridesetak djece,
vrlo malene. Zgodna brineta u trapericama i crvenoj bluzi nadgledala je
njihovu igru.

Lexi je ustala i krenula duž žičanu ogradu.

Grace je posljednja izašla iz školske zgrade. Stajala je po strani,
sama. Činilo se da razgovara sama sa sobom. Zapravo, sa svojim
zapešćem. Ostala su se djeca smijala, igrala i trčala naokolo. Grace je samo
stajala i razgovarala s ručnim satom.

Nasmiješi se, mislila je Lexi. Molim te.

Međutim, Grace se nije nasmiješila, ni jedan jedini put tijekom
desetominutnog odmora. Ni jedno joj se dijete nije obratilo, niti se ona
priključila njihovim igrama.

Nitko je ne voli, pomislila je Lexi i osjetila oštru bol u prsima.
»Gracie«, šapnula je odmahujući glavom.

Na drugoj strani igrališta Grace je podigla pogled, premda nikako
nije mogla čuti svoje ime izgovoreno naglas. Lexi je prostrijelio njezin
pogled. Nije si mogla pomoći: mahnula joj je.

Grace se osvrnula iza sebe. Ondje nije bilo nikoga pa se opet
okrenula prema Lexi. Polako se nasmiješila i mahnula joj. Onda je zvonilo
i otrčala je natrag u školu.

Lexi si je mogla lagati, mogla je izmišljati priče ili se više truditi da
ne mari, no nije ni pokušavala. Nije htjela donositi ishitrene zaključke, nije
htjela — opet — strašno pogriješiti, ali nije mogla ni ignorirati ono što je
vidjela.

Grace nije bila sretna.

Ne.

Grace je možda čak bila nesretna, a to je sve mijenjalo.
Danas će u autobusu za Floridu jedno mjesto ostati prazno.

DVADESET

Grace je sjedila na stražnjem sjedalu automobila, osjećajući se
sićušno.

»Kako je bilo u školi?« pitala je baka ne pogledavajući u retrovizor.

»Valjda dobro.«

»Jesi li se s kime sprijateljila?«

Grace je mrzila to pitanje. Baka ga je stalno postavljala. »Ja sam
kraljica vrtića. Allison Shunt će mi napraviti krunu.«

»Stvarno? To je divno.«

»Valjda.« Grace je uzdahnula. I bilo je divno, ali za Stephanie, koja
je uistinu bila kraljica vrtića. Zurila je u maleno čarobno zrcalo na svome
zapešću, priželjkujući da joj Ariel dođe u posjet, no stakalce je bilo prazno.

Ariel, nečujno je oblikovala riječ usnama. Usamljena sam.
Ništa.

Grace je naslonila glavu na meki zid automobila i zagledala se kroz
prozor, u stabla koja su se mutila u brzini. Provezle su se po jednoj ulici,
onda drugoj, i na kraju skrenule za veliki ugao; stigle su kući.

Baka je pažljivo vozila niz neasfaltirani prilaz do brvnare.
Grace je strpljivo čekala da je baka pusti iz sjedalice. Oslobođena,
zgrabila je ruksak i krenula za bakom uz šljunčani puteljak do ulaznih
vrata.
Kad su ušle, čula je kako baka nešto mrmlja ispod glasa i počinje
podizati stvari s poda. Baka nije voljela kad bi tata ostavljao odjeću
naokolo, i mrzila je Graciene igračke.
Grace je upalila televizor i popela se na kauč da pričeka tatu. Kad
baka nije gledala, cuclala je palac. Znala je da to rade samo male bebe, ali
uz baku se osjećala uznemireno, a cuclanje palca joj je pomagalo.

»Grace?« upita baka.

Grace je izvukla palac iz usta. »Nisam cuclala palac. Grizla sam
nokat. Je li i to ružno?«

Baka se namrštila; Grace je osjetila kako joj srce opet brže tuče, a u

želucu vlada mučnina.

Baka se približila. »Nema ništa loše u tome što cuclaš palac, Grace.«

Glas joj je bio sladak i svilenkast, kao med, i Grace je osjetila kako
se počinje smješkati. »Stvarno?«

»Možda bih i ja trebala probati.«

Grace se zahihotala. »Od toga se bolje osjećam.«

»Sâm Bog zna da je to dobro.«

»Rekla si da Boga nema. To si rekla tati kad je htio ići na groblje.«

Bakin je osmijeh nestao. »Idem sad napraviti večeru.«

Grace je odmah shvatila da je opet učinila nešto loše. Htjela je cuclati
palac, no umjesto toga, prekrila se dekicom preko krila i samo sjedila
gledajući baku kako kuha. Dugo ni jedna nije ništa rekla. Grace je stalno
pogledavala u zrcalo na svome zapešću šapućući Arielino ime, no njezine
prijateljice nije bilo.

Iduća dva sata Grace je bila sama s bakom u toj maloj kući; gotovo
da nisu prozborile ni riječ.

Onda je napokon tata došao kući. Grace je čula njegov automobil
kako dolazi, vidjela farove kako su obasjali unutrašnjost kuće. Skočila je s
kauča i otrčala do ulaznih vrata.

»Tata!« povikala je kad je ušao u kuću. Spustio je svoj veliki ruksak
na pod i podignuo je u naručje. I samo tako, njezin je svijet opet bio
savršen.

Poljubio ju je u obraz. »Kako je moja cura?«

»Dobro sam, tata.«

Nasmiješio se na te riječi, no vidjela je kako je umoran. Vjeđe su mu
se spuštale, a i ponovno se zaboravio počešljati.

»Bok, mama«, rekao je. »Nešto fino miriše.«

Baka je ušla u sobu. Brisala je ruke u krpu, ali to je bilo glupo jer se
ionako nikad nije uprljala ni napravila nered. »Mesna štruca i gratinirani
krumpir. Salata je u hladnjaku.«

»Nisi trebala«, rekao je polako puštajući Grace.

Držala se za njega poput paučine. »Volim te, tata«, rekla je.

»I ja tebe volim, princezo.«

Baka se približila. Zavirila je prema tati i lijepo joj se lice opet
namrštilo. »Ne spavaš.«

»Završni ispiti«, odgovorio je.

Grace nije razumjela. Naravno da ne spava. Pa upravo je stigao kući!
»Hoćemo se večeras igrati rodea, tata?« To joj je bila najdraža igra:
zajahala bi mu na leđa, a on bi je odbacivao visoko u zrak.

»Možda bi Grace večeras trebala prespavati kod nas«, reče baka.

Grace je još jače primila tatu. »Neću ti smetati, tata. Obećavam.
Pustit ću te da učiš.«

»Hvala, mama«, rekao je, »ali snaći ćemo se.«

Baka mu je uputila dug, netremičan pogled, a onda slegnula
ramenima. »U redu. Doći ću prije osam po nju. Nemoj dugo biti budan.«

Kad je baka otišla, Grace je odahnula. Nije znala točan razlog, no
baka ju je plašila. Bilo je to kao da se igraš nečijom posebnom igračkom
— neprekidno se bojiš da ćeš je slučajno potrgati.

Pogledala je tatu i vidjela kako je umoran. Mrzila je kad bi ušutio.
»Proglasili su me kraljicom vrtića«, rekla je, nadajući se da će se on
ponositi njome.

»Unatoč tome što si udarila Austina?«

»Njega nitko ne voli, tata. Bilo im je drago što sam ga udarila.«

»Kakav je to vrtić, kao iz Gospodara muha?«

»Ha?«

Odnio ju je do kauča i sjeo. Privila se uz njega, spustila glavu na
njegova prsa. Bilo joj je to najdraže mjesto na svijetu. Jedino se dok bi je
on držao osjećala sigurno.

»Zašto su te proglasili kraljicom?«

Namrštila se razmišljajući. A onda se sjetila Charlieja i tvornice
čokolade. Charlie je pobijedio jer je bio najljubazniji dječak. »Spasila sam
Brittany od utapanja. Ušla je u duboku vodu pa sam je morala spasiti.«

»Spasila si Brittany od utapanja«, ponovio je zureći u nju.

Osjetila je kako joj obrazi bride. Kako to da su joj laži navirale iz
usta kao mjehurići sapunice? Nije si mogla pomoći. Nije ni čudo što je
nitko nije volio.

Tata ju je pomilovao po obrazu. »Znaš, Grace, kad sam ja bio dijete,
mislio sam da sve moram učiniti kako treba. Ići u dobru školu, imati dobre
ocjene, slijediti pravila. Želio sam da se moja mama… i moja sestra…
ponose mnome.« Odvratio je pogled. Dugo je šutio i od te ju je tišine
boljelo srce. Je li opet nešto pogrešno rekla? Naposljetku se nakašljao i
rekao: »Uglavnom, hoću reći da se ponosim tobom takvom kakva jesi.
Volim te bez obzira na sve, Gracie. Možeš se kladiti u to.«

Nije imala pojma što to znači. Nije znala ništa o klađenju, a za
ostatak njegove izjave znala je da nije istinit. Jednom je čula tatu kako
govori djedu da Grace ima problema u vrtiću. Problemi u ponašanju i ni
jednog prijatelja bile su riječi koje je čula kroz vrata. Tata je rekao nešto
stvarno ružno i pitao djeda kad će svi oni konačno opet biti sretni.

On je želio da ona ima prijatelje. To mu je bilo važno. »Pop’larna
sam, tata. Ne mogu u miru ni užinu pojesti jer svi žele razgovarati sa

mnom.«

Sagnuo se i poljubio je u obraz. »U redu, princezo«, uzdahnuo je. »U
redu. A sad hajdemo nešto pojesti prije nego što se onesvijestim.«

»Napravila sam mesnu štrucu«, reče Grace smiješeći se ponosno.
Tatin je osmijeh bio tužan i to ju je toliko prestrašilo da je dodala: »I

krumpire.«

Ponovno ju je poljubio i ustao. »Dođi, Gracie, idemo jesti.«

Požurila je za njime, pokušavajući držati korak.

***

Jude se ponovno probudila prerano. Kroz rebraste rolete u njezinu
spavaću sobu nije prodiralo svjetlo, no osjećala je da se na obzoru priprema
zora, poput vojske prije juriša.

Osjetila je kako se Miles pored nje miče u snu; okrenuo se prema
njoj, uzeo je u naručje i toplim je dahom milovao po zatiljku.

Okrenula se i privila uz njega. Jednu je golu nogu ugurala između
njegovih. Polako, lijeno otvorio je oči te se nasmiješio.

Približio joj se i isprva je ovlaš poljubio, a onda strastvenije. Ruke su
mu kliznule niz njezinu svilenu spavaćicu i pronašle čipkasti rub, koji su

uhvatile i povukle sve do gore, tako da je ostala gola. Skinuo je svoje

bokserice i bacio ih u stranu.

Slijedila je vodstvo njegove žudnje, dodirivala ga onako kako je

volio, izvijajući se pod njegovim dodirom, da bi ga napokon morala osjetiti
u sebi. Kad je svršila, bila je to eksplozija osjećaja negdje duboko u njoj.
Povikala je tako glasno da joj je bilo neugodno, a kad se srušila pored

njega, drhtala je.

Nikad nisu govorili o toj novoj strasti među njima; znala je da se on,
kao i ona, boji da bi je riječi urekle. Mnogo godina nakon pretrpljena
gubitka među njima jednostavno nije bilo seksa, kao ni osmijeha. Njegov
povratak iznenadio ih je oboje. Nekako su naučili povezati se dodirom,
izjavljivati svoju ljubav gotovo isključivo bez riječi. Nije to bilo idealno
rješenje, barem ne Milesu, koji ju je i dalje većinu vremena gledao s
beskrajnom tugom, no bilo je to jedino što su sad imali i znala je koliko su
sretni što imaju i to.

Lagano ga je poljubila i odmaknula se. Posegnula je za spavaćicom,

ponovno je navukla i ustala iz kreveta. Pored prozora je zastala i okrenula
ručicu rolete, puštajući svjetlost da se ulije u sobu. Slijeva joj je bio vrt od
kojega je digla ruke. Bio je to kaos cvjetova, grana i lišća, neuredan,
zapušten. Ružan.

Miles joj je prišao i poljubio je u rame. »Danas čuvamo Grace?«

Jude je kimnula. »Zach se ujutro nalazi s kolegama da zajedno uče za
završne ispite. Čini se da je pod velikim stresom.«

»Na drugoj sam godini i ja bio pod velikim stresom, a nisam bio
dvadesetčetverogodišnji samohrani otac.« Stisnuo joj je nadlakticu. »Zašto
ne bismo Gracie doveli ovamo? Zach može doći kad završi. Možemo igrati
neku igru. Još uvijek negdje imamo Candy Land, zar ne?«

Jude je ugledala njihove odraze u prozoru: vodenaste oblike, kao
iscrtane olovkom. Kad je začula riječi Candy Land, vrijeme je stalo;
ponovno je bila mlada majka koja čuči na podu sa svojim blizancima,
uzima karticu, smije se…

Izvukla se iz Milesova zagrljaja i otišla u kupaonicu. Svukla je
spavaćicu i stala pod tuš prije nego što ju je uspio sustići.

»Zaboravio sam«, rekao je s dovratka, ponovno je onako razočarano
gledajući. »Nisam to smio reći.«

»Ne budali. To je obična igra.« Glas joj je jedva čujno puknuo, no

ona je znala da ju je izdao.

Neko je vrijeme vladala tišina, a onda je on rekao: »Idem malo trčati
pa se nađemo kod Zacha.«

»Previše trčiš«, rekla je.

Slegnuo je ramenima. Tako se on nosio s gubitkom. Trčao je —

funkcioniralo je.

»Vidimo se«, napokon je rekla. Ostala je pod tušem dok nije čula da
je otišao, a onda je izašla i počela sušiti kosu. Kad je odjenula bež kapri
hlače i meku pamučnu majicu kratkih rukava, ponovno je ovladala svojim
osjećajima.

Tuga je tih dana bila takva: kao bombaš samoubojica. Jude bi se
osjećala dobro, napredovala, a onda bi nešto neočekivano eksplodiralo.
Prije nekoliko godina, dok je sve još bilo svježe, znala je danima biti izvan
svega, u sivom svijetu u kojem ništa nije stabilno. Sad se uglavnom

uspijevala sabrati.

To je bio napredak.

Krenula je iz kupaonice, a onda se sjetila da nije oprala zube, niti se
našminkala.

Vratila se i oprala zube, ali je odlučila da se danas neće našminkati.
Ionako će navečer samo morati skinuti šminku, a ništa je nije iscrpljivalo
više od dana s Grace i Zachom. Bilo je strašno naporno sudjelovati u
njihovim životima bez pravog sudjelovanja pa je kući dolazila posve
smoždena.

Otišla je do automobila, crnog hibridnog terenca, manjeg od staroga
escaladea, i upalila motor. Izlazeći iz garaže, izvela je polukružno
okretanje u tri manevra u uskom prostoru i krenula uz šljunčani kolni
prilaz, primjećujući kako im je okućnica divlja. Zadnjih nekoliko godina

sve je obraslo; grmlje kupina poput nasilnika se posvuda pentralo.

Skrenula je na glavnu cestu i odvezla se do Zachove kuće.

Kao i uvijek, ulazak u tu brvnaru Jude je bio kao putovanje kroz
vrijeme. Plavi je kauč kupila zajedno s Milesom za njihov prvi stan; stolci
su bili iz godine kad su se rodili blizanci. Sav stari namještaj i zastarjele
sitnice čuvali su za svoju djecu. Znali su se šaliti: Dvoje ćemo seliti u novi
stan, bolje nam je da sve sačuvamo.

Zach je odgajao svoju kćer i studirao medicinu u kući posve nalik na
onu u kojoj su ona i Miles činili te iste stvari.

»Ima li koga?« povikala je.

Zach se pojavio iz kuhinje, sa šalicom kave u ruci i pospanom Grace

u naručju.

»Nemoj ništa reći«, reče Zach trljajući Grace po leđima. »Znam da
usrano izgledam. Bio sam budan do četiri. Možete li onda ti i tata danas
pričuvati Grace? Nalazim se s kolegama da učimo.«

»Naravno.«

»Hvala. Mogu se vratiti kući oko sedam.«

Jude je kimnula i otišla u kuhinju, gdje je počela pripremati doručak.
Budući da je stalno popunjavala zalihe u Zachovoj kući, znala je da ima
sve potrebno za vafle, kajganu i voćnu platu.

Kad je stigao Miles, još uvijek mokre kose od tuširanja i smiješeći se
kako je to još samo njemu polazilo za rukom, Jude je osjetila kako joj je
pao kamen sa srca. Miles je bio ljepilo koje je držalo njihove živote na
okupu. Kad je on bio prisutan, Jude i Zach lakše su disali.

»Evo moje cure«, reče Miles šireći ruke.

Zach je spustio Grace, koja je u svojoj ružičastoj pidžami na točkice
potrčala prema djedu i ovila se oko njega,

Miles ju je podigao u naručje i nešto joj šapnuo na uho, a ona se
zahihotala.

Jude je osjetila grč u prsima. Bilo je trenutaka — kao sad — kad bi
takvom žestinom shvatila što je izgubila da je jedva ostala stajati na
nogama.

»Jedimo dok je vruće«, reče stisnuta grla.

»Njam!« povikala je Grace, iskobeljala se iz Milesova naručja i
otrčala prema stolu. Kao i uvijek, sjedila je pored praznog stolca i jednog
tanjura viška. Bilo je to mjesto za njezinu »nevidljivu prijateljicu«.

Princezu s drugog planeta zatočenu u staklenci.

»Onda, kako ti ide klinička medicina?« Miles je pitao Zacha kad je
sjeo.

»Obožavam kliničku. Dijagnosticiranje je zakon, ali farmakokinetika
me ubija«, odgovorio je Zach dok je kćeri vadio kajganu na tanjur.

Miles je posegnuo preko stola i viljuškom nabo vafl. »Mene je na
drugoj godini uništila patologija. Ne znam zašto. Jednostavno se moraš
poslužiti svojim znanjem. Na trećoj godini sve sjedne na svoje mjesto.«

Jude je promatrala kako njezin sin maže maslac na Gracein vafl dok

je razgovarao s ocem, kako ga nasitno reže i prostire joj ubrus u krilo;
toliko se ponosila njime da je pomislila, bit ćemo mi dobro, jednog ćemo se
dana ponovno smijati.

Shvatila je da se smiješi pri toj neočekivanoj pomisli na sreću, na
zajedničku budućnost. Slušala je jednu od Zachovih priča o tome kako je
trebao dijagnosticirati neku groznu bolest, ali je to uprskao, i smijala se
zajedno s mužem i sinom.

Nakon doručka taj ju je neočekivani osjećaj lakoće i dalje držao.
Otpravila je Zacha na fakultet s poljupcem u obraz i zagrljajem tako
snažnim da se namrštio.

»Idi. Mi ćemo se danas zabaviti«, rekla je.

»Hvala, mama«, reče Zach.

»No problema«, odgovorila je ne razmišljajući. Izgovorivši taj
trivijalni podsjetnik na obitelj kakva su nekad bili, naglo je utihnula.

A onda je on zgrabio svoj ruksak i izašao iz kuće.

»Djede, mogu u svoju kućicu?« pitala je Grace kad joj je otac otišao.

»Prvo se odjeni i operi zube«, odsutno joj je rekao Miles. Tražio je
daljinski upravljač. Kad ga je našao, ekran je zaživio i pojavila se
bejzbolska utakmica. Miles se prevalio na stari kauč te podigao noge na
stolić.

Dok je Jude prala suđe, vidjela je žutu mrlju koja je projurila pored
nje. »Drži se podalje od vode, Gracie.«

»Ariel i ja ćemo se igrat’ s barbikama u kućici«, odgovorila je Grace.
Gunđala je pokušavajući otvoriti klizna vrata.

»Ariel i ti ćete se igrati«, automatski reče Jude. »Milese, vrijede li
uobičajena gramatička pravila i za izmišljene prijatelje?«

Rekao je: »Ha? Što si rekla, dušo?«

Jude se vratila pranju suđa. Čula je kako su se klizna vrata zalupila i
bacila pogled ulijevo.

Grace je brzo trčala preko dvorišta, prema ružičasto-žutoj kućici za
igru koju joj je prethodnoga Božića donio Djed Mraz. Nalazila se odmah
iza trijema, na malom travnjaku s pogledom na sivu pješčanu plažu.

»Hajde, požuri«, vikala je Grace izmišljenoj prijateljici.

Jude je obrisala i spremila suđe. Kad je završila, ponovno je bacila

pogled na Grace. Vidjela je unučicu kroz otvoren prozor plastičnoga
dvorca. Obraćala se zraku i mahala barbikom tako da je plesala.

»Hoćeš ti skočiti do čarobnog kraljevstva?« Jude je pitala Milesa.

»Za minutu. Samo da vidim ovu akciju.«

»Dobro. Napravit ću im pileći složenac za večeru«, u tom je trenutku
odlučila. Nije htjela da Zach bude gladan kad se vrati kući nakon
napornoga učenja.

S lakoćom je slijedila poznati recept. Svakih nekoliko minuta podigla
bi pogled da provjeri je li Grace dobro, a onda bi se vratila na posao.

Kad je složenac bio gotov, stavila ga je u hladnjak, zajedno s
porukom o tome kako ga treba zgotoviti, zatim ponovno počistila kuhinju i
otišla u dnevni boravak. Upravo je htjela nešto reći Milesu, kad joj je
pozornost privukao pokret u dvorištu.

Otvorila je klizna vrata i izašla na trošni trijem. Bio je predivan
lipanjski dan, nebo je bilo kristalno modro, bez ijednoga oblačka. Zdesna
je rastao crnogorični gustiš koji je zaklanjao pogled na susjednu kuću.

Grace je stajala pored stabala.

Pored nje je stajala djevojka u izblijedjelim kratkim hlačama i plavoj
majici kratkih rukava. Je li to Mildredina kći, prva susjeda? Je li došla kući
s fakulteta?

A onda se djevojka okrenula i Jude joj je ugledala lice.

Primila se za klizna vrata da se pridrži i htjela zazvati muža kad joj je
u prsima eksplodirala bol. Toliko ju je boljelo da nije mogla misliti, nije se
mogla pomaknuti, nije mogla ništa; samo je stisnula ruku na srce i srušila
se na koljena.

***

Lexi se odvezla u park LaRiviere.

Kad je sišla s bicikla i pogledala preko sive pješčane plaže, s
hrpicama zamršenih srebrnih naplavina, sjećanja su sama počela navirati.

Zaključala je bicikl, a onda krenula uz naplavine. Sjetila se kad joj je
Zach prvi put rekao da je voli. Bili su baš ondje…

Odšetala se do plaže prekrivene oblucima. Ondje su valovi
kamenčiće ispolirali do savršenstva. Brojala je kuće pa je znala kad je
stigla do odredišta.

Eno je: stara brvnara. Ondje su jednom bili na tulumu, još u trećem
razredu. Jude nikad nije saznala za to.

Duž jedne strane dvorišta nizali su se visoki cedrovi. Njima zdesna, u
susjednom dvorištu, vidjela je šarenu plastičnu kućicu za igru u obliku
dvorca; imala je čak i šiljati sivi tornjić i žarkoružičastu zastavicu na
njegovu vrhu. Pored nje, čučeći na rubu posivjeloga trijema poput ptičice,
sjedila je malena djevojčica u žutom. Ponovno je razgovarala sa svojim
zapešćem.

Lexi je polako prišla kćeri, pazeći da ostane zaklonjena drvećem.
Nipošto nije željela da Zach izjuri iz kuće poput furije i počne joj vikati
neka se gubi od njegove kćeri.

Lexi se samo htjela uvjeriti da je Grace sretna. Sve se moglo nastaviti
po planu ako je Grace sretna.

Htjela je reći: »Bok«, ali glas joj je puknuo. Nakašljala se i pokušala
ponovno. »Bok, Grace.«

»Ne smijem razgovarati s neznancima.«

»Ja nisam neznanka, Gracie. Poznajem te cijeli život.«

»Oh.« Grace je nakosila glavu i proučila Lexi. Stisnula je usne.
»Vidjela sam te pred školom.«

»Da.« Lexi se jedva obuzdavala. Htjela se baciti na Grace, zagrliti je
i zamoliti za oprost. Ipak, pazila je da i dalje stoji u sjeni stabala, izvan
vidokruga kuće.

»Mahnula si mi. Kako to?«

Lexi je koraknula bliže. Srce joj je preskakivalo. »Poznavala sam te
kad si bila mala beba.«

»Poznaješ mog tatu?«

Kimnula je glavom.

Grace se namrštila. »Dokaži.«

»Možda još uvijek voli sladoled od metvice s komadićima čokolade,
a mrzi sve što ga podsjeća na češalj?«

Grace se zahihotala, a onda odmah usta prekrila rukom da priguši taj
zvuk. »Baka kaže da je čupav poput bube. To je smiješno jer su bube fuj.
Pogotovo one koje žive na kakici.«

Lexi je suspregnula osmijeh. »Mogu li stajati s tobom?«

»Aha.«
Lexi je prišla bliže i stala pored golema stabla. »Kako to da si sama
vani?«
Graceino se lišce objesilo. »Tate mi nema. Opet. Baka je u kuhinji.«
»Pleše li tvoja baka još uvijek dok kuha?«
Grace se namrštila. »Ona me mrzi.«

»Tvoja baka Jude te mrzi?«

»Zato jer izgledam poput nje.«
Lexi su prošli srsi. »Poput koga?«

»Tatine mrtve sestre. Zato me baka nikad ne gleda. Ne bih trebala to
znati, ali znam.«

»Stvarno?«

»Nju su ubili gusari. Zato o tome nitko ne govori.« Grace je
uzdahnula. »I tata nekad plače kad me pogleda.«

»Zaista nalikuješ na Miju«, tiho reče Lexi.

»Poznavala si tatinu sestru?«
»Jesam«, tiho reče Lexi. »Bila mi je…«
»Čuj, a imaš ti psa?«

Lexi se trgnula zbog promjene teme. »Nemam. Nikad nisam imala
psa.«

»Ja bih psa. Ili vjevericu.«

»Jesi li zamolila tatu da ti nabavi ljubimca?«
»Sinoć smo večerali čegrtušu. S kikirikijem.«
Nešto je bilo čudno. Grace je bezveze nabacivala teme, ali zašto? Je
li je razgovor o Zachovim osjećajima uplašio? Lexi je rekla jedino čega se
mogla sjetiti. »Ja sam jednom jela noja.«

»Opa.«
»Znači, tata ti nije ovdje?«

»A-ha. Ja sam velika cura. Stalno sam sama doma. Mogu se sama
okupati i sve drugo. Sinoć sam si pripremila večeru.«

»Izlazi li tata često?«

Grace je kimnula.

Lexi je proučavala kćerino predivno lice, tužnih zelenih očiju i
svijetle kože, i pitala se je li ostavila ikakav trag na toj djevojčici. »Imaš li
prijatelja u vrtiću?«

»P-prijatelja?« pitala je Grace, a onda se široko nasmiješila. »Hrpu.
Ja sam najpop’larnija curica u grupi.«

»Baš si sretnica. Ja sam katkad bila usamljena«, reče Lexi pomno
promatrajući kćer. Nije si mogla pomoći; prišla je korak bliže.

Grace su malo zadrhtale usne. »Zapravo nemam…«

»Grace!« netko se prodorno zaderao. »Ulazi u kuću. Smjesta.«

Lexi je ponovno skočila u sjenu stabala. Vireći oko kuštrave zelene
grane, vidjela je kuću. Klizna vrata bila su otvorena; Miles je stajao ondje,
namršten. Nije vidio Lexi, bila je sigurna u to. Zašto je onda zvučao tako
bijesno?

»Grace, dovraga«, ponovno je povikao. »Ulazi u kuću. Smjesta.«

»Moram ići.« Grace je skočila na noge.

»Dere li se on uvijek na tebe tako?«

Grace se već okrenula, no Lexi se odvažila primiti djevojčicu za
ruku. »Voljela bih ti biti prijateljica«, tiho je rekla. Bilo je teško stati na
tome. Odjednom joj je još toliko toga htjela reći. Bilo je glupo od nje što je
mislila da će moći tek tako okrenuti leđa svojoj kćeri.

Graceino lice razvuklo se u osmijeh, tako vedar da je Lexi zagrijao
iznutra. »Može. Pa-pa«, rekla je Grace i mahnula. Onda se okrenula i
otrčala prema kući.

Lexi je polako ustala. Konačno je shvatila kako je to kad prestaneš
bježati.

Otišla je natrag do bicikla, popela se i odvezla uzbrdo prema gradu.

Pored nje je projurila hitna pomoć, bljeskajući svjetlima i tuleći, no
ona je gotovo nije ni zamijetila.

Išla je Scotu Jacobsu.

DVADESET JEDAN

Jude je bila na hitnom prijemu bolnice Seattle Hope. Ležala je na
uskom krevetu, priključena na raznorazne monitore, strojeve i alarme, no
sve je to bilo nepotrebno. Uopće nije imala srčani udar.

Pogledala je muža, osjećajući se blesavo i krhko. Tako se lako
slomila, opet. »Mislila sam da sam nadišla sve to.«

Nježno joj je s lica maknuo kosu slijepljenu od znoja. »I ja.«
»Napad panike.« Praktički je ispljunula te riječi.

Grace se popela na metalnu ogradu kreveta. Poskliznula se i tresnula
na pod, a onda se ponovno popela. Zvonjava metala odjekivala je kroz
Judeino napeto tijelo i uzrokovala snažnu glavobolju u dnu lubanje. »Što je
to panika?« pitala je Grace udarajući čelom o ogradu kreveta.

»To znači da se bojiš«, odgovorio je Miles.
»Jednom sam na plaži vidjela štakora. Bilo je strašno«, reče Grace.
»I oni veliki, dlakavi crni pauci su strašni. Je li ti se jedan takav popeo po
nozi?«

»Baka je jako umorna, Gracie«, reče Miles. »Zašto ne bi malo otišla
čitati?«

»Ali zanima me što je preplašilo baku.«
»Ne sad, Gracie. Dobro?« nježno je rekao.

»Je li to kao onda kad sam imala vodene kozice i samo sam htjela
spavati?«

»Upravo tako.«
»U redu, djede.« Grace je kliznula niz rub kreveta, brzo otišla do
stolca u kutu i sjela. Otvorila je otrcani primjerak Mačka u šeširu i
pokušala naglas čitati.

Jude se osjećala loše — drhtala je, glava ju je boljela, osjećala je
mučninu. »Gubim razum, Milese.«

»Kako to misliš?«
Svojom je snažnom rukom ravnomjerno prolazio kroz njezinu kosu;
voljela je to. Smirivalo ju je više od bilo kojeg lijeka. »Učinilo mi se da je

vidim.«

»Miju?« prošaptao je.

»Ne.« Jude je razočaralo njegovo pitanje. Zaista je i pokušavala
vidjeti Miju, no nisu upalile ni molitve ni vidovnjaci. Osim toga, od
pogleda na Miju Jude sigurno ne bi pomislila da ima srčani udar. Baš
suprotno: taj bi prizor ponovno pokrenuo njezino srce.

Bacila je pogled u stranu i vidjela da se Grace zadubila u težak
zadatak čitanja. »Lexi«, šapnula je Jude. Prvi put nakon mnogo godina
naglas je izgovorila njezino ime. »Razgovarala je s Gracie.«

Miles ju je primio za ruku. Činilo se da ga njezino priznanje nije
nimalo uzrujalo; njegova mirnoća ju je smirila. »Snoliki doživljaji i
izmijenjena percepcija često prate napade panike. Znaš to. Sjećaš se kad si
jednom pomislila da će se automobil zabiti u Grace? Da nisam bio ondje,
bila bi potrčala na cestu i poginula.«

»Ovo je bilo drukčije«, reče Jude, no čak i dok je to govorila,
propitivala je samu sebe. Toliko joj se čudnih stvari dogodilo otkako je
Mia poginula. »Kosa joj je bila kratka i kovrčava. I bila je vrlo mršava.«

»To nije bila Lexi«, mirnim glasom reče Miles. Zvučao je tako
sigurno; bilo joj je drago zbog toga. Katkad bi mu Jude zbog te njegove
uvjerenosti poželjela iskopati oči, no sad je htjela dijeliti njegovu mirnoću.

»Kako možeš biti siguran?«

»Kazna joj je istekla u studenom. Sjećaš se kako smo bili napeti dok
smo čekali da vidimo hoće li se pojaviti ovdje?«

Napetost je bio eufemizam. Jude je krajem prošle godine bila izvan
sebe. Tek se sredinom siječnja počela opuštati. Miles je htio nazvati zatvor
i pitati za Lexi, no Jude je ustrajala na tome da ne uspostavlja ama baš
ikakav kontakt. Nije htjela da itko u obitelji uopće izgovori Lexino ime, a
kamoli da dozna kamo je otišla.

»Nije se pojavila. Nije zvala, niti je pisala. A Zachova je pisma
vratila neotvorena«, tješio ju je Miles. »Lexi je donijela odluku. Misli da je
G-R-A-C-E bolje bez nje.«

»Čini se da se ti ne slažeš.«

»Nikad se i nisam slagao. Znaš to.«

Grace je podigla pogled. »Jesi li ti to upravo slovkao moje ime,
djede?«

Miles se nasmiješio unuci ne otkrivajući zube. »Testirao sam te.
Bravo, lutko.«

Grace se ponosno nasmiješila. »Ja najbolje slovkam u svojoj grupi.
Dobit ću pokal.«

»Ona se neće vratiti, Jude«, tiho je rekao Miles naginjući se da je
poljubi u čelo. »Sve je to iza nas.«

***

Grace je voljela bolnice. Bila su to mjesta za odrasle, a budući da je
njezin djed bio kirurk — ili nešto slično — donosili su joj slikovnice i
sokove, davali joj papir i bojice. Katkad, kad bi neki liječnik htio nasamo
razgovarati s bakom i djedom, jedna od sestara povela bi je u šetnju
užurbanim hodnicima. Najviše je voljela gledati novorođenčad u prozirnim
plastičnim kutijama. Oduševljavale su je njihove majušne plave i ružičaste
kapice.

Unatoč tome, nakon nekoliko sati postalo joj je dosadno. Ariel se
skrivala; nije se pojavila u Graceinom zrcalu još od onoga dana pred
kućicom, a Grace je sad već obojila toliko slika da ju je boljela ruka.

Htjela je ponovno početi cendrati kad su se vrata bakine sobe naglo
otvorila. Tata je uletio u sobu noseći golemu hrpu knjiga pod jednom
rukom. »Kako je?« pitao je djeda.

»Dobro sam«, odgovorila je baka. Nasmiješila se, ali osmijeh joj
nekako nije bio uvjerljiv. Kao da je bila umorna. »Ne morate započinjati s
liječničkim žargonom. Imala sam napad panike koji je vraški podsjećao na
srčani udar. Sad će me pustiti kući. Neugodno mi je zbog svega.«

Tata je spustio knjige na stolac pored Grace. Promrsio joj je kosu, a
onda otišao do bakina kreveta. »Napad panike? Godinama ga nisi imala.
Još od…«

Baka je podigla drhtavu ruku. »Svi znamo povijest naše obitelji.«

»Učinilo joj se da vidi Lexi«, reče djed.

Tata je duboko udahnuo.

To su bile novosti. Baka je imala razlog, a taj razlog imao je ime.
Grace se opet uspentrala na metalnu ogradu kreveta i čvrsto se primila.
»Tko je Lexi?«

Nitko joj nije odgovorio. Samo su se pogledavali.

»Halucinacija?« tiho je pitao tata.

»Tvoj otac tako misli«, reče baka. »Nadajmo se.«

»Jasno nam je dala do znanja što misli«, reče tata. »Mislim, Lexi.
Vjerojatno je na Floridi s Evom.«

Grace je stavila ruku u stražnji džep njegovih hlača. Tako se osjećala
povezano s njime, premda on to gotovo nije primjećivao. »Tko je Lexi?«
ponovno je pitala.

»Mildredina nećakinja je došla s fakulteta«, reče tata. »Ona ima
tamnosmeđu kosu.«

»Sigurno je bila ona«, reče baka.

Grace je poskakivala na ogradi kreveta. Metal je zvečao. Mučilo ju je
što nitko ne obraća pozornost na nju. »Vidjela sam bebu s četiri ruke«,
rekla je. »U rodilištu.«

»A da ti odvedeš Gracie kući, Zach?« reče baka. »Bila je jako
dobra.«

Grace je spuznula s ograde i otišla do stolića, gdje je skupila sve
svoje slike i bojice. Uzela je crtež leptira na cvijetu i dala ga baki. »Ovaj je
za tebe.«

Baka se zagledala u sliku. »Hvala, Gracie. Odmah mi je bolje.«

»To je zbog čarobnih bojica. Od njih je svakome bolje. Zato ih
bolnica i drži«, ozbiljno reče Grace. »A žute mogu i letjeti.«

»Dođi, Grace«, reče tata. Skupio je sve njihove stvari i poveo je
prema autu.

Popela se na stražnje sjedalo, a on ju je vezao.

Cijelim putem kući Grace je pričala tati.

Satima je šutjela, a imala je toliko toga za reći. Pričala mu je o novoj
igri kojoj ju je naučila Ariel, o ježincu kojeg je pronašla pored kućice za
igru, o novoj prijateljici koju je danas stekla i galebu koji je sletio ravno
pred nju.

»Vidi, tata«, reče Grace uspravljajući se na sjedalu dok su prolazili
kroz grad. »Eno je. To je moja nova prijateljica. Bok!« Grace je doviknula
u zatvoreni prozor, bjesomučno mašući. »Jesi li je vidio, tata? Baš ima
super bicikl. To je čarobni bicikl. Mislim da je filmska zvijezda. Rekla je
da je jednom jela noja.«

Tata je samo vozio. Nekoliko minuta kasnije skrenuo je na njihov

kolni prilaz i parkirao.

»Vjeruješ mi da sam upoznala gospođu koja je jela noja, zar ne?
Kaže da…«

»Sad je dosta, Gracie. Večeras se nećemo pretvarati, dobro? Tata je
imao težak dan.«

»Nisam se pretvarala«, reče Grace, snuždena zbog očeve optužbe.

Odvukla je dekicu sa sjedala i omotala je oko vrata. Tatu je uhvatilo jedno
od onih raspoloženja kad je ne bi slušao; čak i kad bi je pogledao, osjećala
je da zapravo ne obraća pozornost na nju. Kao da u glavi vidi nekog
drugog. I izgledao bi tužno.

Grace je odrasla uz tugu. Znala je da je u takvim trenucima najbolje
šutjeti i priviti se uz njega. No cijeli je dan šutjela, a očajnički je željela s

nekim razgovarati. S njime.

Kad su ušli u kuću, Grace je otišla ravno do hladnjaka i izvukla teški
složenac koji je baka pripremila. Svim se silama trudila da joj ne ispadne.
»Ovo ide u pećnicu, tata«, rekla je ponosno držeći posudu.

Uzeo ju je iz njezinih ruku i stavio je u pećnicu. »Idem se istuširati.
Tebi ću pustiti DVD.«

Zaustila je da kaže kako ne želi gledati film, no on se već okrenuo i
otišao u dnevni boravak.

Popela se na kauč sa svojom dekicom i počela cuclati palac. Ionako
nitko nije obraćao pozornost na nju. Činilo joj se da se tata tušira dulje od
bilo koga u povijesti; kad se napokon pojavio, u svojoj vrećastoj trenirci i

mokre kose koja mu je kapala na crvenu majicu s logom USC-a, posvuda
ga je slijedila govoreći o svemu čega se mogla sjetiti.

»Kad smo išli u bolnicu, djed mi je dao da sjednem na prednje
sjedalo. Slijedili smo hitnu pomoć. I dao mi je da vozim… ali samo na
trajekt. Išla sam jako sporo. Dobra sam vozačica. Vidjela sam kita ubojicu

kako jede tuljana. Fuj.«

Ništa što je rekla nije privuklo njegovu pozornost. Gotovo je nije ni
gledao, a lice mu je bilo sve tužnije, toliko tužno da je i Grace obuzela

tuga. I usamljenost.

Kad joj je odjenuo pidžamicu i zašuškao je u krevet, već je bila na

rubu suza.

Tata se privio uz nju. »Oprosti što sam večeras tako čudan, princezo.
Boravak u bolnici podsjetio me na sestru.«

»Na Miju«, ozbiljno je rekla, ponosno pokazujući da je zapamtila
ime koje gotovo nikad nisu izgovarali. »Sigurno mrziš bolnice.«

»Ne bih bio baš neki doktor da je tome stvarno tako.« Nasmiješio joj
se. »Osim toga, tebe sam dobio u bolnici.«

Grace se priljubila uz njega. To joj je bila jedna od najdražih priča.
»Kako sam izgledala?«

»Bila si savršena mala princeza. Oči su ti tada bile nekako mutno
plave. Gotovo uopće nisi plakala.«

»I moja je mama bila ondje?«

»Nazvala te Grace.«
»A ti si me nazvao po sestri. I onda si me odveo kući.«

»Zavolio sam te od prvoga trenutka.«
»Znam, ali kako to…«
»Sad je dosta, Gracie«, rekao je i posegnuo za knjigom na noćnom
ormariću. »Tata je imao težak dan. A da ti još malo čitam Tajni vrt?«

»Ali zar te ne zanima moja nova prijateljica?«
»Filmska zvijezda koja je jela noja i vozi čarobni bicikl?«
»Možda zapravo i nije filmska zvijezda. Možda je špijunka koja…«
»Dosta je bilo, Gracie«, rekao je otvarajući knjigu. »Gdje smo ono
stali?«

Nije ni trebao pitati, znao je; uvijek je znao. Grace se pospano
nasmiješila i promrmljala: »Colinu je bolje.«

»Aha, da«, reče tata okrećući pravu stranicu. Počeo je čitati: »Ono
što je čudno na ovome svijetu je to što je čovjek tek tu i tamo siguran da će
živjeti zauvijek…«

Grace je ubacila palac u usta i slušala melodiju očeva glasa.

***
»Viču na nju, Scote. I stalno je sama. Nitko se ne trudi izaći i igrati
se s njome. Jedina joj je prijateljica nevidljiva.«
»Izmišljeni prijatelj moga sina je patak. Pitam se što to govori o
njemu.«

»Ovo je ozbiljno«, reče Lexi. Satima se borila sa svojim osjećajima,
no ma koliko se puta pokušala uvjeriti da je Grace bolje bez majke koja je
bivša zatvorenica, nije mogla suzbiti novootkriveni osjećaj da je pogriješila
kad je napustila kćer. Bilo je to kao da je otvorila vrata i shvatila da je vani
tornado — nije mogla spriječiti štetu koju će prouzročiti unutra, ali ni

ponovno zatvoriti vrata.

Napustila sam je. Te su riječi nagrizle Lexine dobre namjere i ogolile
je do kosti. Silno se trudeći da ne bude poput svoje majke, je li možda
učinila istu stvar? I kako to da se nikad prije nije to zapitala?

»Imaš pravo«, reče Scot odgurujući stolac. Metalni kotačići zacviljeli
su na laminatu. »Ovo je vrlo ozbiljno. A da sjedneš? Toliko si se ushodala

da mi se vrti u glavi.«

Poslušala ga je i sjela.

»Da čujem, Lexi.«

Duboko je udahnula. »Ništa mi u životu nije bilo tako teško kao
odreći se Grace.« Glas joj nije izdržao; bilo je teško izgovoriti te riječi,
unatoč svim onim godinama psihoterapije. »Jedino me držala pomisao na
to kako će joj život izgledati. Zamišljala sam ružičaste haljine, rođendane,
ponije, priče za laku noć i obiteljske božićne ručkove. Zamišljala sam
djevojčicu koja odrasta znajući da je voljena, znajući da nekamo pripada.«

Podigla je pogled. »Vjerovala sam im, Scote«, rekla je dok ju je

preplavljivao gnjev. »Svima njima. Milesu. Jude. Zachu. Vjerovala sam da
će joj pružiti djetinjstvo kakvo ja nisam imala. A znaš što sam zatekla?
Usamljenu djevojčicu kojoj tata ima previše posla da bi bio s njom…
djevojčicu na koju viču bez povoda… koja se igra posve sama. Djevojčicu
bez prijatelja…«

»Što želiš učiniti?«

Ponovno je ustala i počela koračati amo-tamo. »Ja sam zločinka.
Bivša zatvorenica. Dvadeset i četiri su mi godine i gotovo da i nemam
radnog iskustva. Zaboga, radila sam jedino u slastičarnici i zatvorskoj
knjižnici, a ljeti sam brala maline. Nemam ni prebijene pare. Što mogu
učiniti?«

»Je li tvoja teta Eva imala novca kad te uzela k sebi?«

Lexi je prestala hodati i zagledala se kroz prozor ureda. Vani je
mlada majka pomagala svojoj crvenokosoj kćerkici da dosegne mlaz vode
na srebrnoj fontani. »Imala je posao i mjesto za život.«

»Ti imaš fakultetsku diplomu i marljiva si. Povrh svega, jedna si od
najčasnijih ljudi koje poznajem. Znaš više o ljubavi — i njezinu manjku —
od većine ljudi. Stoga ću te ponovno pitati: što želiš učiniti? Pitanje je
jednostavno. Ili ostaješ ili odlaziš.«

»A odlučim li ostati?«

»Predali bismo sudu zahtjev za revizijom odluke o skrbništvu. Tražili
bismo zajedničko skrbništvo. Ili, ako nam to ne bi prošlo, pravo
posjećivanja.«

»Pod nadzorom, pretpostavljam. Budući da sam bivša zatvorenica.«

»Ali nisi osuđivana zbog nasilnoga zločina, Lexi«, rekao je. »Nisi
poput svoje majke. No istina je, u početku bi ti mogli nametnuti nadzor.
Nisam rekao da će biti lako, ali barem ćeš dobiti pravo posjećivanja, a lako
je moguće da ćeš dobiti i zajedničko skrbništvo. Puno skrbništvo ne
možemo dobiti, ali ipak si joj majka, Lexi. Sud zna koliko si joj važna. A u
mom uredu slobodno možeš odsjesti sve dok ne pronađeš drugi smještaj.«

Ti si joj majka.

Godinama, čak i prije nego što se Grace rodila, Lexi nije dopuštala
da joj ta pomisao prodre u svijest. Riječi su joj jednostavno bile previše
bolne da bi o njima mogla razmišljati, no sada, kad ih je čula izgovorene,
bile su tako slatke i u njoj je odjednom nabujala čežnja.

Mogla bi zagrliti Gracie, poljubiti je i odvesti u park…

»Neće biti lako«, reče Scot prekidajući dugu tišinu. »Vjerujem da će
se Farradayi usprotiviti.«

Sad je bilo prekasno da brine o tome. Osvijestila je svoje majčinstvo
i ono je promijenilo sve, ponijelo je prema nebesima. »Podnijet ćemo
zahtjev«, reče Lexi.

»Sigurna si?«

Napokon se okrenula prema njemu. »Sigurna sam.«

***

Jude satima nije mogla zaspati i oko četiri ujutro odustala je od sna.
Otišla je iz svoje tople spavaće sobe i krenula u mračni dnevni boravak.
Ondje, stojeći pred visokim crnim prozorima, zagledala se u vlastiti mutni
odraz.

Znala je što liječnici žele: da pomisli kako je panika uzrokovala

halucinaciju, a ne obrnuto.

I sama je željela vjerovati u to.

Ali nije vjerovala i točka. Negdje usred noći postala je uvjerena.
Toliko uvjerena da je nekoliko sati kasnije, kad je Miles protutnjao kroz
dnevni boravak u potrazi za kavom, rekla: »Stvarno sam je vidjela. Lexi.
Vidjela sam je.«

Miles je izgledao zbunjeno. »Čekaj.« Prošao je pored nje, otišao u
kuhinju i vratio se sa šalicom kave. »Za tebe nema kave. Ionako izgledaš
kao da ćeš svaki čas iskočiti iz kože. A sad da čujem.«

»Vidjela sam je. Nisam se zabunila.« Nervozno je lupkala nogom i
zurila u njega.

»Oduvijek sam se htio raspitati o njoj.«

Kratko je kimnula. »Znam. Ja nisam htjela. Daleko od očiju, daleko
od srca.«

»Aha. Tako to ide.« Stajao je ondje, odjeven samo u plave bokserice,
i zurio kroz prozor. »U redu«, napokon je rekao i pružio joj svoju kavu.
»Hajdemo potražiti neku informaciju.«

Otišao je do prijenosnog računala, pronašao telefonski broj i nazvao
ga.

»Bok, Bille, oprosti što te zovem ovako rano, ali imamo problem.
Možeš li doznati kad je Alexa Baill puštena iz zatvora?… Da, znam da
smo tražili da nas se ne obavijesti. Nešto se promijenilo. Da. Hvala. Bit ću
uz telefon.«

Spustio je slušalicu i ponovno uzeo kavu. »Jesi dobro?« nježno je
pitao milujući je po kosi.

»Bila sam i bolje.«

Stajali su zajedno, buljeći u dvorište iza kuće, šuteći dok je nebo
postajalo sve svjetlije i modrije. Vrijeme je prolazilo poput otkucaja
njihovih srca, tiho i ustrajno. Zvonjava telefona toliko je preplašila Jude da
je podvrisnula.

Miles se javio. »Halo?«

Jude je počela ponovno lupkati nogom; prekrižila je ruke, zabijajući
nokte u njih tako snažno da joj je gotovo potekla krv.

»Stvarno?« reče Miles mršteći se. »A zašto? A, tako. Dobro, hvala.

Još jednom oprosti na smetnji.« Spustio je slušalicu.

»Onda?« upita Jude žaleći što nije uzela Xanax.

»Pustili su je prije dva dana. Produžili su joj kaznu zbog lošeg
vladanja.«

Jude je tako brzo lupkala nogom da je praktički plesala. »Došla je
ravno ovamo.«

»Ne znaš to.«

»Moramo nešto poduzeti. Tražiti zabranu pristupa ili nešto slično.
Možda bismo se trebali preseliti.«

»Nećemo se seliti.« Miles ju je uhvatio za ramena i prisilio je da ga
pogleda. »Smiri se, Jude.«

»Jesi li poludio?« Jude je osjetila kako iz nje nadire histerični smijeh.
Znala je da je neprikladno smijati se u tom trenutku, no tih su joj dana
osjećaji bili posve zbrkani. Katkad je plakala kad je bila sretna, smijala se
kad se bojala i vrištala kad je bila umorna. Izvukla se iz Milesova stiska i
odjurila u spavaću sobu, gdje je pronašla bočicu Xanaxa te je pokušala
otvoriti drhtavim prstima. »Prokleti sigurnosni poklopci.«

Miles joj je uzeo bočicu i otvorio je. Pružio joj je pilulu, koju je
popila s njegovom vrućom kavom. »Naruči me kod doktorice Bloom.«

Iduća dva sata preživjela je u izmaglici sedativa. Oprala je i osušila
kosu te odjenula usku ljetnu haljinu boje pijeska. Tek je u ordinaciji
doktorice Bloom, žmirkajući pod oštrim pogledom svoje psihijatrice,
shvatila da je još uvijek u papučama. »Hvala što ste našli vremena da me
primite«, rekla je, pokušavajući sakriti noge u papučama.

»Napad panike. Niste ga imali više od osamnaest mjeseci. Što se
dogodilo?«

Nije mogla pogledati Harriet u oči koje su je tako netremice gledale.
Od njezinog se pogleda osjećala slabo i sluđeno. Bacila je pogled ulijevo.
»U subotu ujutro bila sam kod Zacha, pripremala sam nam doručak. Zach
uči za završne ispite. Akademska je godina produžena jer su zimus zbog
onoga prokletog snijega otkazani dani nastave.«

»I?« potaknula ju je Harriet.

»U dvorištu sam vidjela Gracie kako… razgovara… s Lexi.«

»Lexi je djevojka koja je one noći vozila automobil.«

»Da.«

»Nismo baš razgovarale o njoj. Zapravo, vjerujem da ste mi rekli
kako se više nećete vratiti spomenem li je ponovno.«

»Daleko od očiju, daleko od srca«, automatski je odgovorila Jude,
ponovno lupkajući nogom.

»Dakle, opet ste je vidjeli, nakon svih tih godina, i doživjeli ste
napad panike.«

»Razgovarala je s Gracie!«

»Svojom kćeri«, reče doktorica Bloom.

Jude je skočila na noge i počela nervozno koračati. Teško je disala.
»Toga se prava odrekla kad je otišla u zatvor. Potpisala je papire.«

»Mislite da se tad odrekla prava da bude majka? Kad je otišla u
zatvor? Ili kad je ubila vašu kćer?«

»I jedno i drugo«, reče Jude. Sad je disala teškom mukom. Prsa su je
boljela. »U čemu je razlika? Ne može samo tako uplesati na scenu i praviti
se da se nikad ništa nije dogodilo. Zach konačno normalno živi. Neću mu
dopustiti da je ponovno vidi.«

»Sjednite, Jude«, razumnim glasom reče doktorica Bloom.

»Što ako hoće… što ako… o, Bože.« Jude je gutala dah i počela
paničariti. Doktorica Bloom za tren oka našla se uz nju i počela joj nježno
trljati leđa da je umiri.

»Sve je u redu, Jude. Samo dišite. Dođite, sjednite.«

Jude je uspjela normalno prodisati i bol u prsima je popustila.
Drhtavom je rukom odmaknula znojnu kosu s lica; pokušala se nasmiješiti.
»Raspadam se.«

»Zar bi to zaista bilo tako strašno?«

Jude se istrgnula iz liječničinih ruku. »Sigurno ste studirali
medicinu?«

»Jude. Ne možete kontrolirati tu situaciju.«

»Hvala vam na tom biseru mudrosti.« Čeznutljivo je pogledala
prema vratima. Ovo ne pomaže. »Trebala sam se nagutati tableta kad…«
Nije mogla izgovoriti te riječi. Nikad to nije mogla.

»Razmišljali ste o tome«, podsjetila ju je doktorica Bloom. »No čak i
u najmračnijim trenucima imali ste nadu.«

»Mislite da me nada spriječila?«

»Što vas je spriječilo?«

Nije imala namjeru odgovoriti na to pitanje. Odgovor joj je ionako
bio mrzak. »Zabrinuta sam za Zacha, kvragu sve. Krhak je, poput mene.
Nikad nije nadvladao svoju grižnju savjesti… ni svoju bol. Kad bi ponovno
vidio Lexi… A što ako ona želi biti Graceina majka? Neću dopustiti da
ponovno postane dio naše obitelji. O, Bože…«

»Već je ionako dio vaše obitelji«, reče Harriet.

»Zavežite.«

»Odličan odgovor. Uzgred budi rečeno, ne zvučite kao žena koja
prema unuci ništa ne osjeća.«

Jude je zgrabila torbicu. »Treba mi odvjetnik, a ne psihijatar.«

»Zašto mislite da vam treba odvjetnik?«

»Da zaštitim Grace i Zacha. Možda nam treba zabrana pristupa…«

»Mislite da ćete ih time zaštititi?«

»Naravno. Zar me uopće niste slušali?«

»Lexi je majka vaše unuke«, nježno reče doktorica Bloom. »Govorite
mi da ste nekoć snažno vjerovali u majčinstvo.«

Jude se trznula. »Moram odavde.« Ne čekajući odgovor, krenula je
prema vratima. Otvorivši ih, čula je kako doktorica Bloom kaže: »Bilo joj
je osamnaest godina, Jude. Razmislite o tome.«

Jude je zalupila vrata za sobom.

DVADESET DVA

Jude je nazvala Milesa i zamolila ga da se nađu kod Zacha; zatim se
odvezla ravno do trajektnog pristaništa. Savršeno je pogodila trenutak. Kad
je stigla, upravo su počeli s ukrcajem.

Činilo joj se da polusatni prelazak Tjesnaca traje cijelu vječnost.
Prstima je nervozno bubnjala po volanu.

Bila je sigurna samo u jednu stvar: mora do Grace. Samo je htjela
okupiti cijelu obitelj, kao da je njezino naručje sigurna luka kao nekoć.
Htjela je okupiti barem ono što je ostalo od njezine obitelji nakon Lexi.

Sišavši s trajekta, polako se provezla kroz grad, napetim pogledom
tražeći tamnokosu djevojku u kratkim hlačama i jeftinoj majici. Desetak joj
se puta učinilo da vidi Lexi; toliko je puta nagazila na kočnicu da su joj
drugi vozači trubili.

Skrenula je na ulicu Turnagin Way, prošla pored osnovne škole i
vrtića, sve do dječje igraonice. Ondje je izašla iz automobila i brzo prišla
lijepoj kući u kojoj se nalazio dječji centar »Šašavi medo«. Unutra je
zatekla praznu igraonicu punu šarenih plastičnih stolića i vrećastih
naslonjača.

Izašla je u dvorište, gdje se desetak klinaca igralo na ljuljačkama, u
pješčanicima i kućici za igru. Brzo je pogledom preletjela preko svih, a
onda počela tražiti Grace; znala je da će biti sama.

»Bok, Jude«, reče vlasnica igraonice, Leigh Skitter. Poznavale su se
godinama. Leighin najmlađi sin igrao je nogomet sa Zachom. »Uranila si.«

»Ne vidim Grace«, reče Jude. Prekasno je shvatila da uopće nije
pozdravila i da joj je glas oštar.

»S Lexi je«, reče Leigh. »Baš se promijenila, zar ne?«

Jude su prošli srsi. »Dopustila si joj da vidi Grace?«

Činilo se da je Leigh iznenadilo njezino pitanje, ili je uzrok možda
bio Judein povišeni glas. »Rekla je da se ti s time slažeš. A nema zabrane
pristupa, zar ne? Hoću reći, znam da ona nema skrbništvo, ali svi smo znali
da će se jednoga dana vratiti…«

Zašto Jude nije palo na pamet da će se ovo dogoditi? Leigh Skitter
poznavala je Zacha i Lexi dok su išli u srednju školu. U nekoliko je navrata

rekla kako joj je Lexi draga. Nesumnjivo ju je pomalo i žalila. Mnogi su je
ljudi žalili — kad su na televiziji emitirali emisiju o njihovom slučaju,
velik je broj ljudi kukao kako je Lexina kazna prestroga. Aha. Jadna Lexi.

Jude je osjetila kako je počinje hvatati panika. Zašto nisu isposlovali
zabranu pristupa, za svaki slučaj? U najmanju ruku, trebala je upozoriti
Leigh i odgojiteljice u vrtiću da Lexi ne smije blizu Grace. Nije li im puno
skrbništvo dopuštalo da donose takve odluke?

»Jude? Nešto nije u redu? Zach mi nikad nije rekao da Grace ne
smije vidjeti majku.«

Jude se progurala pored Leigh i pretrčala preko dvorišta posutog
piljevinom. Povukla je sigurnosni zasun na vratima dvorišta i nastavila
trčati, jureći kroz šumarak prema plaži. A onda je stala kao ukopana.

Posvuda su bila djeca, smijala se i igrala. Druga odgojiteljica
promatrala ih je stojeći pokraj naplavljenog drvlja.

Smiri se, Judith.

Pogledom je preletjela preko cijele plaže.

Eno je — plavokosa djevojčica pored tamnokose mlade žene.

Lexi.

Jude je potrčala i gotovo pala od iznenadnog gnjeva. Zgrabila je Lexi
za ruku i okrenula je prema sebi.

Lexi je problijedjela. »J-Jude.«

»Bok, bako«, reče Grace. »Ovo je moja nova prijateljica.«

»Grace, idi k Tami«, protisnula je Jude.

»Ali…«

»Smjesta«, zaderala se Jude.

Grace se lecnula zbog oštrine bakine zapovijedi. Pognula je svoja
malena ramena i otišla spuštene glave.

»Nemaš nikakvo pravo biti ovdje«, reče Jude.

Kad je Lexi podigla pogled, Jude je u istom trenu uočila nekoliko
stvari: Lexi je izgledala vrlo koščato, gotovo izgladnjelo, i još je bila vrlo
mlada. A kad je primijetila djevojčinu čupavu, kovrčavu, neukrotivu kosu,
sjetila se Mijinih riječi, Ona je poput mene, madre, nije li to zakon? Jude je
posrnula pod težinom te uspomene. Nije smjela doći ovamo, nije smjela
prići Lexi. Nije bila dovoljno snažna. »Odlazi«, slabašno je rekla. »Molim

te…«

»Morala sam je vidjeti.«

»I vidjela si je.« Jude se osjećala tako slabo da se bojala kako će se
srušiti na koljena. Morala se usredotočiti samo da bi ostala na nogama.

»Usamljena je«, reče Lexi gledajući prema Grace, koja je stajala
podalje od druge djece i buljila u nju i Jude.

»A što si očekivala?« gorko reče Jude. »Odrasla je u slomljenoj
obitelji.«

»Rekla sam si da ću se uvjeriti kako je ona sretna i otići. Ali ona nije
sretna.«

Jude je otvorila torbicu i drhtavim rukama izvadila novčanik. »Platit
ću ti da odeš. Koliko? Dvadeset tisuća dolara? Pedeset? Samo mi reci
koliko tražiš.« Lexino se lice promijenilo, ali Jude se previše tresla da bi je
mogla jasno vidjeti. U prsima ju je stezalo i potmulo joj pulsiralo; užasnula
ju je pomisao da bi se mogla onesvijestiti. »Sto tisuća. Što kažeš?«

»Dala sam je Zachu«, reče Lexi. »Dala sam je. Znaš li kako je to
teško? Možeš li to uopće zamisliti?«

»Kako je to izgubiti dijete?« upita Jude. »Da, Lexi. Znam kako je
to.«

»Učinila sam to jer sam je voljela. I jer sam vjerovala da ćete ti, Zach
i Miles biti njezina obitelj.«

Jude je ugledala osudu u Lexinim očima; znala je da je opravdana pa
ju je zaboljela još više. »I jesmo njezina obitelj.«

»Niste. Ona te se boji, znaš li to? Kaže da je nikad ne grliš i ne ljubiš.
Pita se zašto je ne voliš.«

Jude se odjednom osjetila ogoljeno; u njoj se probudio strah i silno
nabujao. Na kraju se toliko tresla da joj je ispala torbica. »Kako se
usuđuješ?« Međutim, njezine riječi nisu imale oštrinu, nisu grizle za srce.

»Vjerovala sam svima vama.« Lexi je puknuo glas. Bio je to prvi
nagovještaj osjećaja i Jude je ščepala priliku.

»Zach se zbog Grace odrekao svega. Svega.«

»Misliš na USC, zar ne? Tvoj sveti gral. Nikad ti nije bilo stalo do
njegove sreće, glavno da je činio ono što ti želiš.«

»Nije istina.«

»On me volio. Ali tebi to ništa nije značilo.«

»Ti si mu ubila sestru«, reče Jude.

»Da«, drhtavim usnama reče Lexi. »I s time moram živjeti svaki dan.
Učinila sam sve što sam mogla da se iskupim tebi, Zachu i Grace, ali
iskupljenja nema. Dala sam vam svoju slobodu i svoju kćer — a vi i dalje
hoćete još. E pa, jebite se, Jude. Ništa više nećete dobiti. Grace je moja kći.
Moja Mia. I ja je hoću natrag. Moj je odvjetnik danas predao zahtjev

sudu.«

Dok je Lexi odlazila, Jude je samo stajala; oči su je pekle i u glavi je
stalno iznova čula Lexin glas kako govori, Moja Mia.

***

Kad je Lexi krenula u šetnju duž plaže, nije mogla stati. Išla je u
pogrešnom smjeru; bicikl je bila ostavila na javnom zemljištu na kraju
slijepe ulice. Međutim, nije se mogla okrenuti, nije mogla gledati Jude
kako Grace oblači jaknicu i odvodi je, kao da je poznavati majku opasno

po nju.

Prohladni ljetni povjetarac nosio joj je kosu. Oči su joj suzile od
vjetra. Unatoč tome, stavila je ruke u džepove i nastavila hodati. Osvrnula
se i bacila pogled niz plažu. Jude je još uvijek bila ondje.

Lexi je htjela biti čvrsta, osjećati da je opravdano došla tražiti da joj
vrate kćer; zaista je to osjećala — da ima opravdanje, i to zbog svega
onoga što je nabrojila Jude. Uglavnom zbog toga što su Farradayi imali
priliku usrećiti Grace, ali su podbacili.

Međutim, u Lexi se počelo buditi njezino kajanje, ionako uvijek
prisutno ispod površine. Uništila je Farradaye. U početku se nadala da će

se oni oporaviti za vrijeme njezine zatvorske kazne, no znala je bolje od
ikoga da vrijeme i udaljenost ne liječe rane. Bilo je naivno pretpostaviti da
će Grace odgajati kao Miju i Zacha, u zagrljaju ljubavi i sreće. Stoga je
Lexi na neki način bila kriva za kćerinu nesreću.

Sve je to bila istina, i sve je to pritiskalo Lexi, no osjećala je još
nešto, lakoću koju godinama nije osjetila. Bila je to nada — zraka svjetlosti

u crnilu njezine krivice.

Mogla bi podići Grace. Mogla bi biti majka o kakvoj je uvijek
sanjala. Možda neće imati novca, veliku kuću i novi automobil, ali Lexi je
bolje od većine ljudi znala da i ljubav može biti dovoljna. Eva joj je to
dokazala. Mrzila je što će ponovno povrijediti Farradaye — i Zacha —

mrzila je to iz dna duše, no dovoljno je platila za svoju pogrešku.

Njezina joj je odluka pružila uporište. Otrla je oči, osvrnula se i
iznenadila kad je vidjela koliko je prehodala. Iza nje javna je plaža bila tek
mali sivi zarez pijeska zbijen ispred mračne šume. Nije vidjela ima li ondje
još ljudi.

Počela se okretati kad joj je za oko zapelo nešto žarkoružičasto.
Zastala je i pogledala iznad plaže.

Bila je to ona kućica za igru u obliku dvorca, s lepršavom ružičastom
zastavicom i tobože kamenim tornjićem.

Nije donijela svjesnu odluku da krene tim putem. Odjednom je samo
shvatila da se primiče onamo, hoda, hoda, i odjednom stoji ondje, na
pješčanoj plaži, u sjeni divovskog stabla, zagledana u kućicu za igru jedne
djevojčice.

Međutim, u svojoj je glavi bila na drugoj plaži, prije mnogo godina:
stajala je pod drugim stablom, obasjana dalekim svjetlima kuća, s
najboljom prijateljicom i dečkom za kojeg je mislila da će ga voljeti

zauvijek.

Zakopat ćemo je.

Pakt.

Nikad se nećemo oprostiti.

Kako je blistava bila njihova naivnost, poput ulaštenog srebra koje
sja u tmini. Nikada ni u što nije vjerovala tako snažno kao što je u tom

trenu vjerovala u njih troje.

Sagnula se i kroz maleni prozor s plastičnim žaluzinama provirila u
unutrašnjost dvorca. Nekoliko je barbika ležalo u plastičnim krevetima,
dok im je odjeća bila razbacana naokolo. Otvorena knjiga Dr. Seussa ležala

je pored praznog tetrapaka soka.

Ovdje se Grace sama igrala.

Dok je ulazila u dvorište, Lexi je pustila da joj prsti klize po ravnom
kroviću od plastike koja je glumila kamen. Trava je bila bujna i zelena —
ljeto još nije iscrpilo njezine sokove, niti ju je spržilo. Trošni trijem stršao

je ispred brvnare; bilo je bjelodano da se netko tek naknadno sjetio da ga
doda. U jednom kutu stajao je stari stolić za piknik s dvije klupe, a pored
njega roštilj prekriven plastičnom ceradom. Duž drvene ograde rasle su
ruže o kojima nitko nije vodio brigu. Njihove su se izdužene zelene

stabljike propinjale jedna preko druge poput mladića koji djevojci nude
ružičasto cvijeće.

Kuća — Zachova kuća — bila je rustikalna brvnara s krovom na
čijim je rubovima rasla mahovina. Na svakom uglu krova stajali su
dimnjaci od sivoga kamena, koji kao da su kuću držali da se ne raspadne.
Ponovno se sjetila onoga tuluma u trećem razredu. Bilo je to prije nego što

je njihova generacija otkrila alkohol. Tada je samo nekolicina klinaca pila.
Mia i Lexi veći su dio noći provele na plaži, samo njih dvije, slušajući
glazbu koja im je dopirala s leđa. Zach je u to vrijeme hodao s Emily
Anderson i Lexi se sjećala kako je bolno žudjela za njime tada.

Klizna vrata otvorila su se uz štropot i pojavio se on.

»Lexi.«

Koliko je puta sanjala o tome da ga ponovno vidi, da ga čuje kako

izgovara njezino ime?

Izašao je iz kuće i prišao joj bliže. Tako je često mislila na njega,
proučavala njegovu sliku iz godišnjaka sve dok joj se svaki centimetar
njegova lica nije urezao u pamćenje, da je odmah vidjela koliko se
promijenio. Bio je viši, širih ramena, premda je smršavio. Na sebi je imao
podrapanu sivu majicu na kojoj je pisalo USC i smećkastožute kratke hlače
koje je nosio nisko na uskim kukovima. Lice mu je bilo mršavo i kao
klesano. Nije bio neodoljivo zgodan kao nekoć; izgledao je nekako grubo i
umorno, a oči su mu bile tužne.

»Zar ništa nećeš reći?« pitao je.

»Nisam te očekivala ovdje.«

»Ja tebe nisam očekivao ovdje.«

Je li to začula optužbu u njegovu glasu? Podsjetila se da ju je
iznevjerio, da je njihova kći nesretna zbog života s njime, no taj osjećaj
nije htio uhvatiti korijena. Kao i uvijek kad bi ga vidjela, dio nje počeo se
topiti. Bila je to njezina velika slabost — on je bio njezina slabost, još

otkako ga je prvi put ugledala. No sad je bila pametnija. Dopustio je da ona
ode u zatvor, dopustio je da se odrekne skrbništva nad njihovom kćeri.
»Morala sam vidjeti Grace… morala sam se uvjeriti da je sretna.«

Gravitacijska sila između njih djelovala je svom snagom i Lexi se
nije ni snašla, a već mu se primicala. Tek kad mu je prišla dovoljno blizu
da je može zagrliti, shvatila je da se on uopće nije primaknuo njoj. Ostao je
na svome mjestu i pustio nju da dođe do njega. Naravno.

»Zašto si ovdje?« pitao je.

»Morala sam vidjeti svoju kćer.«

»Našu kćer.«

»Da.« Lexi je progutala knedlu. Njihov je ponovni susret zamislila
tisuću, milijun puta, no u njezinoj mašti nikad nije bio tako nelagodan,
ispunjen tugom i rezerviranošću. Htjela ga je pitati o Grace, pitati je li
njezina kći iole nalik na nju, ali nije mogla, nije mu mogla u tih nekoliko
riječi pružiti srce na dlanu. Tu je pogrešku već napravila.

Zurio je u nju. Osjećala je vrelinu njegova tijela i njegove meke
izdisaje. »Dok spava, ispušta tihe zvukove nalik na zviždanje — baš kao
što i ti činiš. Hoću reći, kao što si nekoć činila.«

Lexi nije znala što da odgovori. Naravno da je znao što joj je na umu;
oduvijek je znao što ona misli. Sad je brže disala; primijetila je da i on brže
diše. Buljila je u njegova usta i sjećala se kako je izgledao dok se smiješio,
i koliko su se nekoć smijali, i ponovno je osjetila da je sve izgubila.

»Nisi mi odgovorila ni na jedno pismo.«

»Čemu?« odgovorila je. »Mislila sam da je najbolje da zaboravimo
jedno drugo. A prve dvije godine u zatvoru bile su… teške.«

»Nekoć sam neprekidno mislio na tebe.«

Nekoć. Progutala je knedlu, slegnula ramenima.

Oprezno joj je dodirnuo nadlakticu, kao da se boji da će se ona
slomiti ili vrisnuti; ili je možda mislio da ona ne želi da joj bude tako blizu.
Stajala je ondje i, dok je zurila u njega, iznenada je shvatila da želi da je on
poljubi.

Glupača.

Ustuknula je, trebao joj je određeni razmak između njih. Bila je
glupa što mu se toliko približila. Od prvog trena kad su se upoznali, dala
mu je svoje srce. Kako to da nakon svega što se dogodilo nije ništa
naučila? »Dopustio si da odem u zatvor«, rekla je da samu sebe podsjeti
tko je on zapravo.

»Nisam imao izbora.«

»Vjeruj mi, Zach, ti si uvijek imao izbora. Ja sam ta koja ga nije
imala.« Duboko je udahnula i podigla pogled prema tom dečku —
muškarcu — kojeg je voljela od prvoga trena. Bol zbog njihove prošlosti

bila je pregolema. »Želim Grace«, ravnodušno je rekla. »Danas sam
predala papire.«

»Znam da me mrziš«, rekao je. »Ali ne čini to Grace. Ona to neće
shvatiti. Ja sam joj sve što ima.«

»Ne«, reče Lexi. »To više nije istina.« Čula je kako automobil prilazi
kući, kako gume stružu po šljunku, i uopće nije sumnjala tko je stigao.

Jude. Doletjela je da spasi sina i unuku od grozne Lexi.

»Zbogom, Zach«, reče Lexi okrećući se.

»Lexi, čekaj.«

»Neću, Zach«, odgovorila je ne gledajući ga. »Dovoljno sam
čekala.«

***

Jude se tresla dok je vezala Grace u sjedalici.

»Joj, bako!«

»Oprosti«, promrmljala je Jude. Glavobolja ju je probadala iza očiju,
tako da je jedva vidjela. Poslala je Milesu poruku da smjesta dođe kući, a
onda sjela za volan. Međutim, nije mogla ići kući. Lexi je znala gdje žive.

»Kako to da ranije idem kući, bako?« sa stražnjeg je sjedala pitala
Grace. »Jesam li opet bila zločesta?«

Kući. Tako je.

Odvezla se — prebrzo — do Zachove brvnare i parkirala pored
njegova kamioneta. Zatim je Grace podigla u naručje i požurila u kuću te
zalupila vratima za sobom.

Klizna vrata bila su otvorena. Cijela je kuća mirisala po plaži za
vrijeme oseke. Zach je stajao na trijemu i gledao u Tjesnac.

Jude je odnijela Grace u njezinu sobu i spustila je na krevet. Dala joj
je otrcani primjerak Zelenih jaja i šunke te rekla: »Malo čitaj, može?
Moram tati nešto reći pa se vratim.«

Jude je otišla iz Graceine sobe i zatvorila vrata za sobom. Zatim je
izašla na trijem i prišla sinu. Po njegovu je držanju — poraženo povijena
ramena, ruku duboko zabijenih u džepove — vidjela što se dogodilo. Nije
stigla na vrijeme. »Lexi je bila ovdje«, gorko je rekla.

»Da.«

»Želi drugu priliku, koju mi nikad nećemo dobiti. Mije nema
zauvijek. Ne mogu svaki dan gledati curu koja ju je ubila.«

Zach ju je pogledao. »Grace je njezina kći, mama.«

Bilo je to tako jednostavno da joj je izbilo dah. Odjednom je osjetila
kao da juri prema ponoru, kao da svi oni onamo jure. Prestrašilo ju je do
srži; proteklih su se godina jedva uspjeli oporaviti toliko da prežive. Ne
mogu to ponovno prolaziti.

Iz daljine je promatrala kako se njezin nezreli, neiskusni sin pretvara
u muškarca. Tuga ga je slomila; očinstvo ga je zacijelilo.

Otklopila je mobitel i nazvala prijatelja koji im je godinama bio
odvjetnik. »Bille. Jude Farraday ovdje. Cura koja je ubila Miju izašla je iz
zatvora i podnijela je zahtjev za skrbništvo nad Grace… Sutra? Odlično.
Vidimo se.« Prekinula je vezu.

»Grace je nesretna«, reče Zach. U glasu mu se čulo da mu se srce
slama.

»Lexi nije rješenje, Zach. Ona je uzrok problema. Zapamti to.« Jude
mu je dodirnula ruku. Trebala mu je da mu pruži snagu. Možda mu je to
trebalo godinama, i nije to dobio. No sad će biti uz njega; ovaj će ga put
zaštititi.

DVADESET TRI

Idućega se jutra Jude rano probudila i pažljivo odjenula.

»Ne idemo na sprovod«, reče Miles kad ju je vidio u kuhinji.

»Stvarno? Jer meni sve nalikuje na to. Čekam te u autu«, rekla je
žurno odlazeći. Sad nipošto nije htjela slušati njegovo moraliziranje i još
beskrajnih pitanja o tome što čine. Naravno, majstor zena htio je razmotriti
pomisao da bi im dovođenje Lexi u njihov život moglo pomoći da zacijele.
Sinoć, kad su se vratili kući od Zacha, prvi put otkako su u braku, rekla mu
je da začepi.

Očigledno je naučio lekciju jer nije rekao ništa kad su podigli Grace
iz vrtića, odbacili je u igraonicu i odvezli se u Seattle.

U jedan popodne Zach im se pridružio u predvorju Smith Towera;
deset minuta kasnije sjedili su u uredu s pogledom na Elliott Bay i Pine
Island. Odande gledano, otok je bio tek hrpa gustih zelenih šuma koja je
plutala po čelično modrom moru; izgledao je nenaseljeno.

»Scot mi je njihov zahtjev poslao u ured«, reče Bill nakon pozdrava.
»Alexa Baill traži reviziju dosadašnje odredbe prema kojoj Zach ima puno
skrbništvo.«

»Želi mi oduzeti Grace?« pitao je Zach nepomično sjedeći. »Misli da
sam loš otac?«

»Zapravo ne. Traži zajedničko skrbništvo«, odgovorio je Bill.

»Ali kako može?« pitala je Jude. »Odrekla se skrbništva nad Grace
čim ju je rodila.«

»Odredbe o skrbništvu nisu uklesane u stijenu, Jude. U ovom slučaju,
Alexa mora dokazati da su se njezine prilike znatno promijenile — a
izlazak iz zatvora dovoljan je pokazatelj.«

»Što će se onda dogoditi?« pitao je Zach.

»Kao prvo, imat ćemo saslušanje čiji je cilj utvrditi da su se njezine
prilike dovoljno promijenile da se pokrene postupak. Zatim slijedi
prijedlog privremenog rješenja. To znači da će se odrediti skrbništvo ili
pravo posjećivanja dok čekamo suđenje. Realno, do suđenja će proći
barem godina dana. Sud će odrediti zakonskog skrbnika kako bi ustanovio
što je najbolje za dijete i zastupao Graceine interese.«

»Zvuči skupo«, reče Miles. »Kako si ona to može priuštiti?«

»Vjerojatno ima odvjetnika iz udruge koja zastupa prava siromašnih.
Ili se netko pro bono bavi slučajem«, reče Bill.

»U najboljem slučaju dobit će pravo posjećivanja. U najgorem,
zajedničko skrbništvo. Ali imajte na umu sljedeće: sud će ustrajati na
ponovnom spajanju s majkom, osim ako je ona očigledno nesposobna za tu

ulogu ili predstavlja opasnost za dijete.«

»Želiš reći da će zauvijek biti dio naših života«, reče Jude.

»Već jest«, odgovorio je Miles. »Ona je Graceina…«

»Nisam se tebi obraćala«, prosiktala je na muža. Odvjetniku je rekla:
»Ali ona zaista jest nesposobna da bude majka. Napustila je Grace čim ju
je rodila i nikad joj nije poslala ni čestitku za rođendan. Nema posao i ni
jednog člana obitelji u blizini. Njezina je vlastita majka bila osuđivana
zločinka i narkomanka. Tko zna s kime se sve sprijateljila u zatvoru? Ne
želimo da Grace bude izložena takvim ljudima.«

»Mama«, reče Zach uspravljajući se na stolcu. »Daj. To nije pošteno.

Lexi nije nimalo poput svoje majke.«

»U ovom slučaju moraš joj se usprotiviti«, rekao je Bill i Zachu
uputio čeličan pogled. »Sad si otac, nisi više srednjoškolac. Tvoj je zadatak
zaštititi Grace; da bi to mogao, moraš sačuvati svoja prava. Dobije li Alexa
skrbništvo, makar djelomično, tko kaže da neće otići s Grace? Osim toga,

ako sam dobro shvatio, ona je donijela odluku. Nikad nije komunicirala s
Grace. Ni jedan jedini put. Ne mogu reći da me to ispunjava toplinom.
Moramo učiniti najbolje za tvoju kćer. Barem zasad moramo je zadržati

podalje od Grace.«

»Apsolutno«, reče Jude.

»Kako je to najbolje za Grace?« upita Zach. »Lexi joj je majka.«

Bill je otvorio fascikl. »Reći ću ti kako. Pročitao sam Alexin
zatvorski dosje, Zach, i nije ugodan. S razlogom je odslužila dodatnih šest
mjeseci. Tučnjava. Nepoštivanje pravila. Više puta je zatečena kako kupuje
drogu u zatvoru. Valij, čini mi se, među ostalim. Ti je poznaješ od ranije,
Zach, ali zatvor mijenja ljude, a čini se da je Alexa ondje donijela neke
loše odluke. Više je ne poznaješ. Zar zaista misliš da je Grace na sigurnom

pored takve osobe?«

»Droga?« mršteći se upita Zach.

»I to uz njezinu obiteljsku anamnezu. Mislim da ona više nije
djevojka koju ti pamtiš, Zach. Mnogo je vremena provela u samici. Jednoj
je ženi slomila nos«, reče Bill. »Čak bi mogla biti i opasna.«

Zach se zavalio u stolac i teško uzdahnuo. »Droga«, ponovio je
odmahujući glavom.

»Usprotivit ćemo joj se«, reče Jude. »Nemamo izbora.«

Bill je kimnuo glavom. »Fino. Ja ću podnijeti naš odgovor na njihov
zahtjev i javiti vam kad zakažu prvo saslušanje.«

***

»Ponovno im nanosim bol, Scote«, reče Lexi nervozno koračajući po
odvjetnikovu uredu.

»Aha«, reče Scot. »Vjerujem da ne žele da ih se podsjeća na… ono
što se dogodilo.«

»Na ono što sam ja učinila.«

»Između onoga što si učinila i onoga što jesi ne stoji znak jednakosti,
Lexi. Sad uopće ne govorimo o tebi. Riječ je o tvojoj kćeri. Ti je voliš, a
ona te treba. Na to se sad moraš usredotočiti. Na to možeš utjecati. Tuga je
njihov problem.«

Bilo je dovoljno da vidi Zacha da je to ponovno slomi. Željela ga je i
zbog toga je opet poželjela pobjeći, sakriti se. Koliko će ga još voljeti?

»Vidjela sam koliko je Zach voli«, tiho reče Lexi.

»Sad nije riječ o njemu. Ni o njima. Ni o onome što si ti učinila.
Riječ je o Grace. Kakav je to osjećaj, Lexi, kad ti majka okrene leđa?«

Lexi je zastala i pogledala odvjetnika. »Hvala. Sad si me spustio na
zemlju.«

Zazujao je njegov interfon. Pružio je ruku i podigao telefonsku
slušalicu. »Bok, Bea… Bill Brein, ha? Dobro, hvala.« Spustio je slušalicu,
otvorio rokovnik i nešto zapisao. Zatim je pogledao Lexi. »Moraš biti
snažna, Lexi.«

»Trudim se.«

»Stvarno snažna«, rekao je. »Usprotivit će se našem zahtjevu.«

***

Dva dana kasnije, Lexi se ponovno našla u sudnici. Čim je zakoračila
preko praga, preplavila su je bolna sjećanja. Stoga je odbila Scotovu

sugestiju da se odjene u crno. Nije namjeravala reprizirati onaj dan. Dan
prije saslušanja opet je otišla u trgovinu rabljenom odjećom; kupila je
dugu, zelenkastu suknju A-kroja, gotovo posve nov džemper V-izreza koji
je bio tek nijansu ili dvije svjetliji od suknje te brončane sandale.

U novoj, ženstvenoj odjeći Lexi se pokušavala otresti sjećanja na
djevojku u crnom koju su jednom u lancima odveli iz slične prostorije.

Osjetila je kako joj je Scot prišao. Nježno joj je dotaknuo ruku.

»Stigli su«, rekao je.

Osjetila je kako se napela; dlačice na potiljku su joj se naježile.
Pokušala se suzdržati i ne okrenuti, ali kako? Gravitacija koja ju je vukla
prema Zachu bila je presnažna.

Kad ga je ugledala, srce joj je malo poskočilo. Odijelo koje je nosio
bilo je isto ono koje je nosio na školskom plesu; sad ga je zatezalo preko
prsa…

Mogu li te poljubiti, Lexi?…

Odvratila je pogled s njega, pokušala zaboraviti. Zajedno sa Scotom
otišla je do stola s lijeve strane sudnice; Zach je sa svojim odvjetnikom

sjeo za stol preko puta.

Sudac je ušao posljednji. Bio je to debeo čovjek sjajne ćelave glave,
s bifokalnim naočalama bez okvira, koje su počivale na njegovu
krumpirastom nosu prekrivenom žilicama. Sudski podvornik, elegantan
Azijac u uniformi, vedro se nasmiješio dok je zauzimao svoje mjesto pored
sučeve klupe.

Sudac je zagladio halju i sjeo. »Sastali smo se da utvrdimo imamo li
valjani razlog za nastavak procesa«, rekao je listajući po papirima na
svome stolu. Napokon je pronašao ono što je tražio. »Revizija odredbe o
skrbništvu. Gospodine Jacobs?«

Scot je ustao i šapnuo Lexi da učini isto. »Gospođica Baill podnosi
zahtjev sudu za revizijom odredbe o skrbništvu. Godine 2004. bila je
obična maturantica, prvi put zaljubljena, i veselila se odlasku na fakultet.
Zahvaljujući sjajnim ocjenama i akademskim postignućima, Sveučilište u

Washingtonu dodijelilo joj je stipendiju. S osamnaest godina sanjala je da
će postati pravnica.

»Loša odluka jedne ljetne noći promijenila je sve — i mojoj klijentici
i Farradayima. Premda je Zachary Farraday obećao da će biti dežurni

trijezni vozač na srednjoškolskoj pijanci, nije održao svoju riječ, nego se
napio. Njegova sestra blizanka, Mia, također je pila cijelu noć. Stoga se,
nažalost, Alexa ponudila da će Farradaye odvesti kući, od koje su bili

udaljeni tek kilometar i pol.

»Mia je poginula u udesu. U to sam vrijeme Alexi savjetovao da se
izjasni nevinom i bori za slobodu. Međutim, Alexa je izuzetno moralna
mlada žena koja dobro zna što je dobro, a što zlo. Stoga se izjasnila krivom
i otišla u zatvor, nadajući se da će se time donekle iskupiti za svoju
pogrešku.

»Tada nije znala da je trudna. Isprva je dijete namjeravala dati na

posvajanje, ali Zach ju je iznenadio svojom ponudom da odgaja njihovu
kćer. Bila je tako zahvalna i mučena grižnjom savjesti zbog Mijine smrti da
je pristala Zachu dati puno skrbništvo.

»Alexa je u zatvoru stekla diplomu iz sociologije i trenutno se nada
magisteriju s područja socijalnog rada, kako bi mogla pomagati drugim
tinejdžerima koji se suočavaju s teškoćama.

»Ona je divna mlada žena i uopće ne sumnjam da će svojoj kćeri biti
uzorna majka. Država snažno podupire ponovno spajanje majki i njihove
djece. U ovom je slučaju apsolutno jasno da su se prilike moje klijentice
znatno promijenile te da zaslužuje ponovno biti sa svojom kćeri.« Scot je

dodirnuo Lexinu ruku, rekao: »Hvala«, a onda su oboje sjeli.

Za stolom preko puta Bill je ustao. U toj maloj sudnici, sumornih
zidova i izgrebanih podova, njegova je pojava — u skupom sivom odijelu i
ozbiljnoga lica — bila impozantna.

»Ovdje ne može biti valjanoga razloga za revizijom odredbe o
skrbništvu. Gospođica Baill završila je u Purdyju zbog ubojstva iz nehaja,
što je teško kazneno djelo.« Zastao je da bi značajno pogledao Lexi. »U
Purdyju, časni sude. Manje od jednoga sata vožnje udaljenom od Pine
Islanda. Nije morala biti posve odsječena od svoje kćeri. Sama je odlučila
da neće biti majka. Kad joj je Zachary Farraday pisao o njihovoj kćeri —
čak joj slao slike — gospođica Baill sva mu je pisma vraćala neotvorena.
Svojoj kćeri nije pisala, niti ju je zvala telefonom. Tijekom cijeloga
boravka u zatvoru nijednom nije pokušala stupiti u kontakt. Bivša cimerica
gospođice Baill — stanovita Cassandra Wojocheski — posvjedočit će da
joj je gospođica Baill mrtva-hladna rekla da nema namjeru ikad vidjeti
svoju kćer.

»Nije ni čudo što gospođica Baill ne posjeduje majčinski instinkt.

Njezina je majka bila osuđivana zločinka i narkomanka. Moguće je da i
sama gospođica Baill ima problema s ovisnošću.

»U zaključku tražimo da trenutno važeća odredba o skrbništvu
vrijedi i dalje. Gospođica Baill nije sposobna da bude majka, a ni njezine
se prilike nisu znatno promijenile otkako se svojevoljno odrekla skrbništva

nad svojim djetetom.« Bill je jednom kimnuo i sjeo.

Sudac je kemijskom olovkom lupkao po stolu.

Lexi je od uzbuđenja jedva disala. Billove riječi ispustile su otrov u
njezin krvotok. Osjećala je kako je peče u venama.

»Imamo valjan razlog da nastavimo s procesom«, reče sudac.
Otvorio je prijenosno računalo na svome stolu i, zureći u monitor, nekoliko
puta lupnuo po tipkovnici. »Za suđenje određujem 19. travnja 2011.

Odgovara li to odvjetnicima?«

Oba su se odvjetnika složila.

»Godina dana?« šapnula je Lexi. »Nemoguće…«

»Ššš«, ušutkao ju je Scot.

Sudac je nastavio. »Dotad će vrijediti privremeno rješenje kako
bismo započeli proces ponovnog spajanja majke i djeteta. Imenovat ću
djetetovog zakonskog skrbnika koji će istražiti njegove probleme i interese

te svoje nalaze prijaviti sudu.« Okrenuo je nekoliko papira. »Imenujem
Helen Adams. Ako njoj to neće odgovarati zbog rasporeda, javit ću objema
stranama. A sad, što se tiče privremenog rješenja. Gospodine Jacobs?«

Scot je ponovno ustao. »Gospođica Baill traži trenutno sjedinjenje s
kćeri i moli da se kao privremeno rješenje odredi zajedničko skrbništvo.«

Bill je ustao. »To je smiješno. Gospođica Baill nema posao, novac ni
mjesto za život. Kako može preuzeti odgovornost zajedničkog skrbništva
nad maloljetnim djetetom? Osim toga, gospođica Baill ne zna ništa o
roditeljstvu. Kao što sam već istaknuo, njezina je majka bila narkomanka
koja ju je napustila pa gospođica Baill nije imala uzor pozitivnog
roditeljstva. Možda će nakon nekoliko sati tečaja o odgoju djece biti
spremna prihvatiti neki ograničeni oblik skrbništva, ali ne sad. Osim toga,
ne smijemo zanemariti njezino loše vladanje u zatvoru — tijekom 2005.
godine u više je navrata upućivana u samicu zbog tučnjave i drogiranja —
ni realnu opasnost od bijega. Jedina joj obitelj živi na Floridi. Kako da
znamo da neće Grace pokušati odvesti sa sobom? Već je dokazala da ne
poštuje zakon. Tražimo da se gospođici Baill ne odobri posjećivanje ni bilo

kakav pokušaj zbližavanja s djetetom do suđenja iduće godine. Tako će
gospođica Baill imati vremena da pokaže svoje prave želje u pogledu
roditeljstva.«

»Časni sude!« ustajući reče Scot. »Kolega iznosi neutemeljene
tvrdnje. Gospođica Baill nije ovisna o drogama…«

Sudac je podigao svoju veliku ruku. »Dopustit ću posjećivanje uz
nadzor. Zbog težine ove situacije i ekstremnog odvajanja do kojeg je došlo,
svaki će posjet nadgledati specijalist za ponovno sjedinjenje obitelji, osim
ako netko od djetetovih srodnika ne pristane biti prisutan. Od danas do
zakazanoga suđenja, sud će redovito primati izvješća od zakonske
skrbnice.« Udario je čekićem o stol. »Idući slučaj.«

Lexi je osjetila kako joj taj mali udarac čekića odzvanja kroz
kralježnicu. Kad se okrenula prema Scotu, pokušala je zbog njega zadržati
osmijeh na licu. Toliko se trudio. Nije htjela da on zna kako joj je zlo od
riječi posjećivanje uz nadzor. Već je to prošla — u nekoj sobi, pod budnim
okom nekog nezainteresiranog specijalista — samo što je tada bila
djevojčica, a sad će biti nepouzdana majka. »Moći ću s njom provoditi
vrijeme, a to je ono bitno, zar ne?«

Scot ju je primio za lakat i poveo prema sporednim vratima. Kad su
se našli na hodniku, odveo ju je u tihi kutak. »Žao mi je, Lexi.«

»Neka ti ne bude. Znam da si dao sve od sebe. I mogu je viđati.
Mogu je upoznati. Svima ću im dokazati da zaslužujem drugu priliku.
Godina dana je dugačka. Možda dotad…«

»Nije to tako jednostavno«, rekao je.

»Kako to misliš?«

»Sud traži da tvoje posjete nadgleda profesionalni socijalni radnik
specijaliziran za teške slučajeve ponovnog spajanja obitelji.«

»Čula sam to.«

»Takvi su stručnjaci vrlo, vrlo skupi.«

U Lexi se probudila neka dotad nepoznata gorčina i ostavila joj
neugodan okus u ustima. »Naravno da se sve svodi na novac.«

»Počet ću istraživati. Zacijelo postoji neki način da to zaobiđemo, ali
najjednostavnije bi bilo zamoliti nekoga od Farradaya da vas nadgledaju.«

»Aha. Baš hoće.«

»Ne odustaj, Lexi. Ja ću se truditi i dalje.«

»Naravno«, rekla je prebacujući torbicu preko ramena. Nije mogla
dočekati da svuče tu glupu ženstvenu odjeću. Trebala je biti pametnija.
Cijeli je pravni sustav ustrojen tako da ljudi poput Farradaya dobiju ono što
hoće. »Idem, Scote. Hvala.« Krenula je.

Zgrabio ju je za ruku. »Nemoj učiniti nešto glupo, Lexi.«

»Što, na primjer? Voljeti svoju kćer?« Glas joj je puknuo; okrenula
se i brzo otišla.

DVADESET ČETIRI

Lexi je sjedila na klupi u parku pred Scotovim uredom.

Znala je što znači izgubiti nadu. Dok ju je kao malu majka
zanemarivala, a onda svaka udomiteljska obitelj vraćala na brigu državi,
pokušala se prestati nadati nečem boljem. Kao mlada djevojka, dok je u
nekom od silnih krcatih ureda socijalne skrbi čekala nove roditelje, zurila
bi u zidni sat, gledala kako prolaze minute, misleći pri svakom tihom
škljocaju kazaljke da joj ovaj put neće biti stalo, da će ovaj put napustiti
svaku nadu, a bez nje će biti nepovrediva.

No to nikad nije upalilo. Iz nekog razloga koji nikad nije shvatila,
nada je bila sastavni dio nje. Čak i u zatvoru, dok je stajala među ženama
bezizražajnih, beznadnih lica, nije uspijevala postati poput njih. Čak ni
valij nije uspio prigušiti taj mali, vedri dio nje. Problem je bio u tome što je
ona vjerovala. Nije bila sigurna u što vjeruje — u Boga? dobrotu? samu

sebe? Nije znala odgovor na to pitanje; znala je samo da je uvjerena kako
će uspjeti učini li pravu stvar, dâ li uvijek sve od sebe, preuzme
odgovornost za svoje pogreške i živi moralnim životom. Neće postati

poput svoje majke.

Ali sve to je i učinila. Otišla je u zatvor da se iskupi za svoju
pogrešku. Odrekla se kćeri jer ju je toliko silno voljela. Pokušavala je činiti
pravu stvar, ali uvijek bi je nešto srezalo.

Imala je pravo viđati Grace, ali ne i novac.

Kako da cijelu godinu provede u tome gradu, da viđa kćer s kojom
nikad ne može biti? I kako da pronađe posao — bivša zatvorenica bez
radnoga iskustva i preporuka — kojim će moći plaćati stanarinu i troškove
života, a da joj još ostane dovoljno novca za sudske troškove i socijalnog
radnika? A ako nekako uspije sve to, vikende će provoditi s kćeri, ali pod
nadzorom nekoga tko je neprekidno proučava i prosuđuje. Kako da pod
tako mračnim nebom procvate divan cvijet pravoga odnosa između majke i

djeteta?

Lakše bi bilo odustati. Mogla bi uskočiti na autobus za Floridu, gdje
navodno stalno sja sunce. Odande bi mogla pisati Grace — sad joj to nitko
nije mogao zabraniti — pa bi se s kćeri mogla upoznati na starinski način.
Možda bi za nekoliko godina mogle dogovoriti neki posjet.

Samo treba odustati. Priznati poraz i ukrcati se na sljedeći autobus.

Drugi put napustiti kćer.

Od same joj je pomisli pozlilo. Sjetila se svih onih sati u samici, kad
se osjećala kao da polako kopni u smrdljivoj tmini i željela nestati. Grace
ju je izvukla iz svega toga, Grace ju je uvjerila da se prestane omamljivati
valijem i divljati šakama. Grace ju je natjerala da se vrati samoj sebi. Ili je
to barem bila pomisao na Grace.

Ustala je i otišla u Scotov ured. Mahnula je tajnici te bez kucanja
ušla. »Oprosti što te gnjavim.«

»Ne gnjaviš me, Lexi«, rekao je odgurujući se od stola.

Izvukla je novčanicu od stotinu dolara koju joj je poslala teta Eva.
»Koliko vremena s Grace mogu dobiti za ovo?«

»Ne previše«, tužno je rekao.

Lexi se ugrizla za usnu. Znala je što treba reći, ali se bojala.
»Zapravo postoji samo jedan način da viđam svoju kćer, zar ne?«

Scot je polako kimnuo.

Prošla je cijela minuta. Čekala je da je odgovori od toga.

»Dobro onda«, rekla je nakon duge šutnje. Prebacila je torbicu preko
ramena i izašla iz ureda. Na ulici je otključala bicikl i popela se na njega te
odvezla iz grada. Premda bi joj to uštedjelo četiri i pol kilometra, zaobišla
je Noćnu cestu i pošla duljim putem. Nije si dopustila da razmišlja o tome
kamo ide niti što će učiniti sve dok nije stigla na odredište.

Na vrhu dugog šljunčanog prilaza sišla je s bicikla.

Kuća je još uvijek bila predivna na podlozi modroga Tjesnaca i još
modrijega neba. Vrt je bio u potpunom kaosu, no to je mogao znati samo
netko tko ga je vidio ranije. Slučajnom promatraču bio je to festival boja.

Lexi je uhvatila volan bicikla i odgurala ga niz kvrgavu cestu. Pred
garažom je bicikl nježno polegla na pokošenu travu, a onda prišla ulaznim
vratima i pozvonila.

Čudno kako ju je taj beznačajni čin — pritisak na zvonce — vratio u
prošlost. Na trenutak je ponovno bila nedužna osamnaestogodišnjakinja, s
prstenom koji joj je poklonio dečko, koja dolazi k najboljoj prijateljici.

Vrata su se otvorila i ugledala je Jude. U crnoj majici kratkih rukava
i tajicama izgledala je opasno mršavo; njezine bijele ruke i stopala doimali

su se prevelikima i koščatima, s plavim venama koje su se nazirale odmah
ispod kože. Zbog ljubičastih je podočnjaka djelovala starije, a duž
razdjeljka vidjela se sijeda kosa.

»Bogme imaš obraza doći ovamo«, naposljetku reče Jude. Glas joj je
malo drhtao; ti su drhtaji pomogli Lexi da skupi izgubljenu hrabrost.

»I ti bogme imaš obraza. Ona je moja kći.«

»Grace nije ovdje. A u igraonici ti više neće dopustiti da je vidiš.«

»Nisam došla vidjeti Grace«, reče Lexi. »Došla sam vidjeti tebe.«

»Mene?« Jude je naočigled blijedjela. »Zašto?«

»Smijem li ući?«

Jude je oklijevala, no onda se pomaknula. Ni sama nije znala je li to
učinila da pusti Lexi u kuću ili da poveća razmak između njih. Kako god
bilo, Lexi je ušla i zatvorila vrata za sobom.

Prvo što je vidjela bio je Mijin zeleni džemper na kopčanje kako visi
s vješalice u predsoblju. Duboko je udahnula i posegnula prema njemu.

»Ne diraj ga«, oštro reče Jude.

Lexi je povukla ruku.

»Što hoćeš?«

Lexi nije mogla stajati pored džempera koji nije mogla ni dotaknuti,
niti mu okrenuti leđa, pa je prošla pored Jude i ušla u dnevni boravak sa
staklenom stijenom. Kroz goleme je prozore vidjela plažu. Baš ondje Zach
joj je rekao da je voli… a ondje su zakopali vremensku kapsulu. Svoj
dokaz. Svoj pakt.

Okrenula je leđa prozoru. Jude je sad stajala pored divovskog
kamina, u kojem je toga ljetnog dana plamtjela vatra, a ipak se činilo da joj
je hladno.

Lexi se sjetila kako je Jude nekoć bila lijepa i samopouzdana, koliko
je sama čeznula za takvom majkom. »Sjećaš se kad smo se upoznale?« tiho
upita Lexi ne prilazeći bliže. »Bio je prvi dan srednje škole. Ja sam
jednostavno prišla Miji i pitala je smijem li sjesti pored nje. Rekla mi je da
je to društveno samoubojstvo, a ja sam odvratila…«

»Nemoj…«

»Ne želiš se sjećati. Shvaćam. Misliš da ja želim? Osjećam je ovdje,
s nama; čujem je kako se smije, kako kaže, Madre, možeš li nam pripremiti

nešto za jelo?, i tebe kako se smiješ i odgovaraš, Ja živim da ti služim, Mia.
Bila sam silno ljubomorna na obitelj poput vaše. Na majku poput tebe.
Sanjala sam o tome da bih jednom mogla biti dio te obitelji, ali to znaš.

Zato si i htjela da Zach ode na USC. Htjela si da se makne od mene.« Lexi
je uzdahnula. »Možda si imala pravo. Što bih ja učinila da se Grace sa

sedamnaest godina zaljubi? Tko zna? To su vrlo mlade godine. Sad to
vidim. Premlade.« Pomakla se prema Jude, koja se trznula vidjevši je da
prilazi. »Nekoć si bila najbolja majka na svijetu.«

»Pa?« tupo upita Jude.

»Pa bi trebala znati što ja osjećam prema Grace. Zašto je moram
viđati. Ti bi to barem trebala shvatiti.«

Jude je glasno udahnula i prekrižila ruke na prsima. »Odlazi, Lexi.

Smjesta.«

»Ne mogu si priuštiti socijalnog radnika da nadgleda moje susrete s
Grace. Ali mogla bih je viđati kad bi me ti nadzirala.«

»Gubi se iz moje kuće.«

Lexi joj se posve približila. Osjećala je neprijateljstvo u Jude, ali i
njezinu tugu, i upravo se toj tuzi obratila. »Ti voliš Grace. Znam da je tako.
Poput mene si — možda se više ne snalaziš najbolje, ali sjećaš se što je to
ljubav. Ja sam joj majka. Bez obzira na ono što sam učinila, ona mora znati
da je volim. Ne bude li to znala…« Lexi je napokon puknuo glas. »Neću
povrijediti Grace. Kunem se. I klonit ću se Zacha. Samo mi dopusti da
upoznam svoju kćer. Preklinjem te.«

Lexi se pokušala sjetiti još nečega što bi mogla reći, ali ništa joj nije
palo na um. Težina između njih postala je teška pa je Lexi naposljetku
slegnula ramenima i otišla do ulaznih vrata, gdje ju je zeleni džemper

bolno podsjetio na najbolju prijateljicu. Zastala je i osvrnula se prema

dnevnom boravku. Jude se nije pomaknula.

»Mia bi bila na mojoj strani«, reče Lexi.

Jude ju je napokon pogledala. »Ali, zahvaljujući tebi, to nikad
nećemo znati, zar ne?«

***

Jude je stajala, smrzavajući se, i zurila u zatvorena vrata, u zelenu
mrlju pored njih. Pokušavala je ništa ne osjećati. U jednom je trenu
shvatila da zvoni telefon. Ukočeno je otišla u kuhinju, podigla bežičnu

slušalicu i javila se. »Halo?«

»Beskrajno je dugo zvonilo«, reče njezina majka.

Jude je uzdahnula. »Stvarno?«

»Opet imaš loš dan? Mogla bih…«

»Lexi je upravo bila ovdje«, rekla je. Iznenadilo ju je što je
izgovorila te riječi. Zapravo nije htjela o tome razgovarati s majkom —
kvragu sve, ni o čemu nije htjela razgovarati s majkom — no u tom se
trenu nije mogla suzdržati. Činilo joj se da joj živci probijaju ispod kože.

»Cura koja je one noći vozila?«

»Da.«

»Oh. Ajme. Bogme moraš imati obraza.«

»To sam joj i ja rekla«, Jude je potonula na zid, osjećajući kako ju je
susret smoždio. »Želi da nadzirem njezine susrete s Grace jer je to jedini
način da je viđa.«

»Odbila si je, naravno. Ja bih to učinila.«

Trebao joj je trenutak da upije majčine riječi. Zatim se uspravila. »Ti
bi to učinila?«

»Naravno.«

Jude se otrgnula od zida i prišla prozoru. Vidjela je neuredan vrt o
kojem se nitko nije brinuo. Bila je to vrtoglava mješavina žarkih boja i
odumrlog crnog lišća. Ja bih to učinila.

»Ne možeš dopustiti da te ta djevojka opet povrijedi«, reče majka.

Mia bi bila na mojoj strani.

Njezina je majka još uvijek govorila, nešto o tuzi, možda, kao da zna
kako se Jude sad osjeća, ali Jude je zapravo nije slušala. Krenula je prema
stubama, kao nošena morskom strujom. Nije se ni snašla, a već je posezala
za kvakom na Mijinim vratima i otvarala ih prvi put nakon mnogo godina.
Prišla je ormaru, otvorila ga i ušla u njega. Svjetlo se automatski upalilo;
ugledala ju je, upravo ondje gdje ju je ostavila. Kutiju na kojoj je pisalo
MIA.

Tanki sloj prašine svjedočio je o tome koliko dugo tako stoji. Trebale
su joj godine da skupi snagu i spakira te stvari. Jednom kad je to učinila,
više nije imala snage da ih se prisjeća.

»Doviđenja, majko«, rekla je i prekinula vezu te ispustila slušalicu na

sag. Potonula je na koljena i otvorila preklop. U kutiji su bili brižno
poslagani podsjetnici na Mijin kratki život. Školski godišnjaci. Nogometni
i odbojkaški pokali. Ružičasta baletna suknjica koja je nekoć pristajala
šestogodišnjakinji. Sportske majice s logom USC-a. Gole barbike i par
izlizanih, bijelih dječjih cipelica. Sve osim dnevnika, koji nikad nije
pronašla.

Izvlačila je predmet po predmet, njušila ga, prislanjala na lice.
Premda je plakala već godinama, ove su joj suze bile nekako nove, toplije;
pekle su je u očima i na obrazima. Na dnu kutije bila je uokvirena
fotografija Mije, Zacha i Lexi, nemarno zagrljenih. Široko su se, vedro
smiješili.

Gotovo ih je čula kako se smiju…

Mia bi bila na mojoj strani.

Začudo, ta je rečenica vratila Miju s takvom silinom da se činilo

kako je upravo uletjela kroz vrata, viknula, Bok, madre, i nasmijala se. I to
ne Mia iz učmalih sjećanja, već prava Mia, sa svojim blještavim
osmijehom, ludim modnim ukusom i nesigurnošću.

Mia bi zaista bila na Lexinoj strani. Sjetivši se što bi njezina kći
mislila o svemu ovome, Jude se posramila iz dna duše. Njezina je majka
prizivala ono najgore u njoj — Odbila si je, naravno. Lexi je prizivala ono

najbolje.

Nekoć si bila najbolja majka na svijetu.

Te su riječi oslobodile bujicu sjećanja, a Jude je bila previše
iscrpljena, previše smoždena da ih više zadržava. Sjetila se Mije kao
maturantice — tihe, zamišljene osamnaestogodišnjakinje koja nije imala

pojma u kakvu je ljepoticu izrasla; koja se prvi put zaljubila, samo da bi joj
dečko slomio srce. Djevojke koja je bezgranično voljela i pronalazila sreću
u malim stvarima — starom plišanom zecu, Disneyjevu crtiću, majčinu

zagrljaju.

Sjetivši se toga, Jude je osjetila kako se u njoj nešto prelomilo, kao
kad se mišić odvoji od kosti.

Hola, madre, kako si provela dan?

Mislili su — i Zach i Mia — da tečno govore španjolski nakon samo
jedne godine učenja. Jude je na to umirala od smijeha, i oni su to dobro

znali.

Dugo je tako sjedila, sjećajući se Mije prvi put nakon mnogo godina
— stvarno je se sjećajući. Pronašavši uspomene na kćer, vratila je dio sebe.
I posramila se što je dopustila da postane osoba kakva je do maločas bila.

***

Jude nije imala pojma koliko dugo tako sjedi.

Naposljetku je pogledala na sat i iznenadila se kad je vidjela da je
vrijeme da pokupi Grace iz igraonice. Nekoć bi na takav dan zaboravila
otići po unuku. Provela bi sate u ormaru, možda čak i zaspala. Sad je sišla
u prizemlje, pronašla ključeve automobila i odvezla se do »Šašavog
mede«, ispred kojeg se parkirala baš na vrijeme.

»Bok, bako«, slabašno reče Grace kad se Jude pojavila, i Jude je
odjednom jasno vidjela ono što joj je Lexi rekla: Grace te se boji.

Tijekom kratke vožnje do Zachove kuće, Jude je promatrala Grace u
retrovizoru.

Toliko je nalikovala na Miju, no Jude sad, za promjenu, nije boljela
fizička sličnost, nego razlike. Mia i Zach neprekidno su se smijali i brbljali,
istražujući svoj svijet poput dva mala Magellana; bili su samopouzdani i
sretni… i sigurni da su voljeni.

Jude je parkirala i pomogla unuci da siđe sa sjedalice. Grace se
iskobeljala iz automobila i krenula prema kući.

»Hoćeš se igrati?« reče Jude prilazeći joj.

Grace ju je pogledala, očigledno iznenađena. »Ti se želiš igrati sa
mnom?«

»Naravno.«

»Super!« Grace je odjurila u kuću, ravno u svoju sobu. Pojavila se
nekoliko trenutaka kasnije noseći šarenu kutiju igre Zmije i ljestve.
»Spremna?«

Jude je slijedila Grace do stola.

»Danas si u igraonici bila nekako tiha«, reče Jude pomičući svoju
figuricu.

Grace je slegnula ramenima.

»Kako to?«

Grace je ponovno slegnula ramenima. »Jakeova mama je donijela
slatkiše.«