Kristin-Hannah-Poslednji-ples-leptira

da ode. »Neću više primati tvoje posjete, Eva. Nema razloga da se vraćaš.«

»O, Alexa…«

Njezino ime, tako nježno izgovoreno, sadržavalo je sve — žaljenje,
razočaranje, bol — i zaboljelo ju je; najviše od svega boljelo ju je što je
znala da odbacuje jedinu osobu na svijetu koja je voli. No bilo je to za
Evino dobro.

Nije li to bit ljubavi?

»Kad izađem, doći ću na Floridu«, reče Lexi.

»Neću ti dopustiti da ovo učiniš«, reče Eva dok su joj se oči punile
suzama.

»Ne. Ja tebi neću dopustiti da ovo učiniš«, reče Lexi. »Daj, Eva.
Dopusti mi da učinim to za tebe. Samo to mogu.«

Eva je dugo nijemo sjedila. Naposljetku je obrisala oči. »Pisat ću ti
svaki tjedan.«

Lexi je mogla samo kimnuti.

»I slat ću ti slike.«

Govorile su bez zaustavljanja, pokušavajući reći sve što treba, pomno
spremajući riječi da ih griju kad dođe zima. Međutim, vrijeme je napokon
isteklo i Eva je ustala. Sad je izgledala još starije, još umornije. Lexi je
znala da je ispravno postupila.

»Zbogom, Alexa«, reče Eva.

Lexi je samo stajala i kimala glavom. »Hvala na…« Glas joj je
puknuo.

Eva ju je privukla u zagrljaj i čvrsto stisnula. »Volim te, Alexa«,
rekla je.

Lexi je drhtala kad se odmaknula. »I ja tebe volim, Eva.«

Eva ju je pogledala blistavim očima. »Zapamti jednu stvar:
poznavala sam tvoju mamu. Ti nisi nimalo nalik na nju, čuješ li me? Ne
dopusti da te zatvor promijeni.«

A onda je otišla.

Lexi je stajala sve dok je mogla vidjeti tetu. Napokon je otišla iz
prostorije za posjete i vratila se u ćeliju. Nije bila ondje više od četrdeset
minuta kad se na vratima pojavila stražarica.

»Baillova. Uzimaj stvari.«

Lexi je skupila svoju oskudnu imovinu — higijenski pribor, pisma,
fotografije — stavila ih u nakrivljenu kutiju od cipela i slijedila stražaricu u
središnji dio zatvora.

Svuda oko nje žene su udarale nogama o pod i dozivale je. Usred
zatvorskog čelika i betona, buka je bila gromoglasna. Lexi nije dizala

pogled, samo je svoje stvari privijala na grudi i gledala u pod.

Stražarica je odjednom stala.

Vrata ćelije pred njima glasno su zazujala, kliknula i otvorila se.

Stražarica je stala u stranu. »Ulazi, Baillova. Ovo je tvoja stalna
ćelija.«

Lexi je zaobišla krupnu stražaricu i zavirila u ćeliju koja će joj
vjerojatno biti dom iduća šezdeset i tri mjeseca.

Cementni zidovi bili su prekriveni fotografijama, crtežima i
reklamama iz časopisa. Krupna žena sjedila je na donjem ležaju; široka
ramena bila su joj nagnuta naprijed, a debele, istetovirane ruke položene na
savijena koljena. Imala je prosijedu crnu kosu, koja je visjela u dugačkim
pramenovima nalik na užad, i tamnu kožu. Obrazi su joj bili posuti
madežima, a grlo prekriveno tetovažama.

Vrata su se uz tresak zatvorila za Lexi. »Ja sam Lexi«, rekla je.
Morala se nakašljati prije nego što se odvažila dodati: »Baill.«

»Tamica«, reče žena, a Lexi je iznenadila lijepa boja njezina glasa.
»Hernandez.«

»Oh.«

»Imam kćer otprilike tvojih godina«, reče Tamica podižući svoje
pozamašno tijelo s uskoga ležaja. Pomaknula se naprijed i pokazala
ofucanu, izblijedjelu fotografiju zalijepljenu na cementni zid. »Rosie. Bila
sam trudna s njom kad sam dospjela ovamo. Ali nisam to znala.« Tamica
je čučnula pored zahoda i smotala cigaretu. Dok je pušila, dim je
ispuhivala u ventilacijski otvor na zidu. »Imaš ti koju sliku?«

Lexi je spustila kutiju sa svojim stvarima i sjela na hladni pod pored
Tamice. Podigla je nekoliko fotografija s hrpe. »Ovo je moja teta Eva. A
ovo je Zach.« Zurila je u njegovu sliku iz godišnjaka. Stalno ju je dirala.
Već joj se činilo da ga je počela zaboravljati, a to ju je užasavalo. »A ovo
je Mia. Cura koju… sam ubila.«

Tamica je uzela Mijinu sliku i proučila je. »Zgodna cura. Bogata?«

Lexi se namrštila. »Kako znaš?«

»Završila si u zatvoru, zar ne?«

Lexi nije znala što bi na to rekla. Tamikino pitanje insinuiralo je
nešto što nije baš odgovaralo istini, ili čega Lexi dotad nije bila svjesna.

»Ja sam ubila muža«, reče Tamica pokazujući prema slici na zidu.

»U samoobrani«, reče Lexi. To se u zatvoru često moglo čuti. Činilo
se da je ona ondje jedina kriva.

»A-a. Seronju sam ubila dok je spavao.«

»Oh.«

»Toliko sam dugo ovdje da se jedva sjećam sranja koje sam učinila.«
Tamica je ugasila cigaretu, a nepopušenu polovicu sakrila ispod madraca.
»Pa, mogle bismo malo popričati. Upoznati se.« Pogledala je Lexi i u tim
tamnim očima bila je tuga od koje je Lexi uhvatila nelagoda. »Imamo
vremena koliko hoćeš, nas dvije. A meni bi dobro došla prijateljica.«

»Kad ti izlaziš?«

»Ja?« Tamica se jedva primjetno nasmiješila. »Nikada.«

***

Jedne srijede krajem kolovoza Zach je izvirio iz svoje sobe neuredan
i pomalo dezorijentiran. Kratka kosa bila mu je prljava i slijepljena; na
majici kratkih rukava vidjela se velika mrlja.

Jude i Miles bili su u dnevnom boravku i buljili u televizor, premda
ni jedno nije pratilo program. Nisu progovorili više od jednog sata. Kad je
Zach ušao u sobu, Jude je srce zaboljelo od toga kako je izgledao. Da nije
bila tako iscrpljena, bila bi mu prišla, možda ga pitala kako je, no već
tjednima nije spavala pa je čak i najmanji pokret nadilazio njezine
sposobnosti. Toga je ljeta izgubila osam kilograma; izgledala je ispijeno i
mršavo poput kostura.

»Idem na USC«, rekao je bez uvoda.

Miles je polako ustao. »Već smo razgovarali o tome, Zach. Mislim
da to nije dobra zamisao. Prerano je.«

»Ona bi tako htjela«, rekao je Zach. Na te njegove riječi, kao da je
netko usisao sav zrak iz sobe i sve ih ostavio bez daha.

Miles je potonuo natrag na kauč. »Jesi li siguran?«

»Siguran?« tupo je pitao Zach. »To ću učiniti, dobro?«

Jude je zurila u sina, primjećujući svijetloružičastu mladu kožu duž
njegove čeljusti. Plave vene u njegovim obrazima izgledale su poput
pukotina u starom porculanu. Bio je to krupan klinac širokih ramena
kojega je slomila tuga. Kako da mu kaže neka ostane ondje, na tom

zrakopraznom, mrtvom mjestu? »U redu«, naposljetku je rekla.

***

Idućih nekoliko dana ulagala je nadljudski napor ne bi li se ponašala
kao ona stara Jude. Naravno, nije više bila ta žena, ali htjela je — barem taj
put — misliti na svoga sina, a ne na kćer. U starim danima — od kojih je
prošlo tek nekoliko mjeseci, no činilo se kao vječnost — priredila bi
golemu oproštajnu zabavu za svoju djecu. Sad joj je bio potreban i

posljednji atom snage da pozove nekoliko prijatelja kako bi se pozdravili

sa Zachom. Iskreno, nije htjela ni to, no Miles je ustrajao.

Kad je došao veliki dan, istuširala se i oprala kosu. Pogledavši se u
zrcalo, ostala je iznenađena mršavim, krhkim licem koje joj je uzvratilo
pogled. Previše neprospavanih noći ostavilo je crne podočnjake, a bila je i
bijela poput krede, čak i u posljednjem tjednu kolovoza, nakon dugog i
vrućeg ljeta.

Pripremila je kutijicu sa šminkom i primila se posla; u tri sata, kad je

zazvonilo na vratima, izgledala je gotovo kao nekad.

»Stigli su«, reče Miles prilazeći joj. Rukama joj je obujmio struk i

poljubio je u vrat. »Jesi li spremna?«

»Naravno«, odvratila je i usiljeno se nasmiješila. Zapravo je osjećala
kako je obuzima panika. Od pomisli na druge ljude oko nje, na to da će se
morati pretvarati da je dobro, život ide dalje, počela je teško disati.

Miles ju je primio za ruku i poveo prema ulaznim vratima.

Na trijemu su stajali Molly i Tim; oboje su se smiješili malčice
previše vedro. Donijeli su hranu, a iza njih stajala su njihova djeca.
Zamrzivač je već ionako bio pun hrane koju su ljudi donijeli nakon
nesreće. Jude je nije mogla ni pogledati, ni okusiti. Pogled na aluminijsku
foliju bio je dovoljan da je uhvati mučnina.

»Bok, ljudi«, reče Miles puštajući ih da uđu. »Baš mi je drago što vas

vidim.«

Umjesto da im zaželi dobrodošlicu, Jude je prekrižila ruke i

zagledala se u svoj vrt.

Posvuda je rastao ružan, pikavi korov. Bilje koje je nekoć toliko
voljela propinjalo se jedno preko drugog u očajničkom pokušaju da
pobjegne iz tamnice.

»Jude?«

Jude je žmirnula i vidjela da Molly stoji pored nje. Je li nešto rekla?
»Oprosti«, reče. »Trenutak senilnosti. Što si rekla?«

Molly i Miles izmijenili su zabrinute poglede.

»Dođi, mila«, reče Molly, ovijajući ruku oko nje.

Jude je pustila da je prijateljica poput tople plime odnese do
dnevnoga boravka, u kojem je iznad kamina bio razvijen transparent s
natpisom Sretno, Zach. Miles je pustio glazbu, no već na prvoj pjesmi —
»The First Cut Is the Deepest« Sheryl Crow — ugasio ju je i upalio
televizor. Išla je nogometna utakmica; igrala je momčad Seahawks.

Jedan po jedan Zachovi su se prijatelji slili u kuću. Popunili su
prostor, ti dečki i cure koje je tako dugo poznavala — većinu još od vrtića.
Hranila ih je, razvažala po raznim događanjima, a povremeno ih i
savjetovala. Sada su se, baš poput Zacha, spremali da napuste sigurnost
svoga otoka i odu na fakultet.

Svi osim jedne.

Miles je prišao Jude i dodirnuo je po ruci. »Hoće li on sići?«

Pogledala ga je i u njegovim očima vidjela isto ono što je i nju
mučilo: stari Zach nikad ne bi zakasnio na vlastitu zabavu. »Rekao je da
hoće. Idem po njega«, rekla je.

Kimnula je glavom i otišla, prekasno shvativši da je tek tako ostavila
Molly. Trebala se ispričati.

Iskreno, tih je dana bilo teško sjetiti se takvih stvari.

Došavši do Zachovih vrata, posegnula je u džep — sada uvijek pun
aspirina — i prožvakala jedan. Njegov joj je grozni okus, začudo,
pomogao.

Zatim je pokucala po vratima.

Nije bilo odgovora. Pokucala je ponovno, jače, i rekla: »Ulazim.«

Sjedio je zavaljen u svoj stolac za igru, sa slušalicama na glavi, i
vitlao upravljačem poput vojnog pilota. Na monitoru ispred njega

začuđujuće realističan tenk spuštao se niz golo brdo i nesmiljeno pucao.

Dodirnula ga je po glavi, malo ga počešala.

Privio je glavu uz njezin dlan, a ona se zapitala koliko je prošlo
otkako ga je dotaknula. S tom pomisli vratila se bol, žalost i grižnja
savjesti. »Što radiš?«

»Pokušavam prijeći ovu razinu.«

»Prijatelji su ti došli… da se pozdrave s tobom«, napokon je rekla.

»Aha«, rekao je uz uzdah.

»Hajde«, rekla je.

Bez riječi su se spustili u prizemlje.

Kad su ušli u dnevni boravak, zavladala je neugodna tišina. Naravno
da to ni u snu nije moglo biti slavlje. Onda su Zachu prišli prijatelji,
nesigurno se smiješeći, tiho govoreći.

Jude je stajala po strani. Očajnički se trudila biti prisutna, sudjelovati
u tom trenutku koji je njezinu sinu bio važan, no previše ju je boljelo.
Trebala je znati da neće moći slaviti Zachov odlazak na fakultet — na USC
— a da istovremeno ne tuguje zbog činjenice da odlazi sâm.

Ostala je najduže što je mogla i smiješila se više nego što je mislila
da može. Čak je razrezala tortu i zamolila Milesa da nazdravi, no dugo
prije nego što se dan pretvorio u predvečerje, kliznula je niz hodnik i
sakrila se u svojoj mračnoj radnoj sobi.

Kako da ode na USC ispratiti sina i preživi tu žalost? USC je bio
Mijin fakultet iz snova — svi su to znali. Zidovi njezine sobe sad su bili
prekriveni crveno-zlatnim suvenirima s logom sveučilišta. Najgore od
svega (a to nikad nikome ne bi priznala) bilo je to što je ona i željela da
Zach ode. Svaki put kad bi ga pogledala, iznova bi se raspala. Bez njega
mogla je jednostavno ne raditi ništa. Ne postojati.

Drhtavo je otišla do kauča i sjela. Odjednom nije mogla disati.

»Možeš bježati, ali ne možeš se sakriti«, netko je rekao i svjetla su se
upalila.

Molly je stajala na vratima, držeći pladanj štangica s limunom.
Bacila je jedan pogled na Jude i požurila prema kauču te sjela pored
prijateljice. »Diši, mila. Udah, izdah. Udah, izdah.«

»Hvala«, reče Jude kad je panika popustila.

»Ne želim te ponovno uzrujati, no majka te traži.«

»Dovoljan razlog da se skrivam i dalje.«

»Više ne znam što bih ti rekla, Jude. No ovdje sam. Znaš to, zar ne?«

»Znam.«

Molly ju je gledala netremice, zabrinuto. »Možeš me nazvati u svako
doba… Znam kako će ti biti teško kad Zach ode.«

»Kad ode.« Taj ju je izraz presjekao poput noža. Zach je odlazio.
Mia je već otišla.

Na silu se nasmiješila. Takav je razgovor mogla prekinuti samo na
jedan način: pretvarajući se da je dobro. »Da. Hm. Bolje da potražim
majku prije nego što ona odluči preurediti dnevni boravak.« Uzela je
štangicu s limunom, koju nije imala namjeru pojesti, no bilo je pristojno.
Bilo je normalno.

***

Idućega dana krenula je u zračnu luku s Milesom i Zachom.

Trebala je to biti radosna prigoda. Svi troje pokušavali su se
pretvarati. Miles je čavrljao i zbijao glupe štosove cijelim putem do
seattleskog aerodroma.

U zrakoplovu su se pravili da ne primjećuju prazno sjedalo preko
puta Milesa. Nekoć su uvijek sjedili dvoje po dvoje. Sad su točno
popunjavali jedan red. Njih troje.

Došavši do fakulteta, šetali su po vrućem kalifornijskom suncu
komentirajući ljepotu i eleganciju kampusa.

Tijekom cijeloga vikenda njihova tuga, uvijek elastična, rastezala se i
naglo stezala, iznenađujući ih silinom u najčudnijim trenucima: kad su
vidjeli plavu djevojku u crnom prsluku… djevojku u ružičastom puloveru
koja izvodi ›zvijezdu‹ na travi… Zachovog cimera koji ga je pitao ima li
braće ili sestara…

No preživjeli su. U nedjelju navečer posljednji su put zajedno
večerali u restoranu Mastro’s Steakhouse na Beverly Hillsu, nakon čega su
odvezli Zacha natrag u njegovu sobu u studentskom domu. Jude je
ugledala ukrase na cimerovoj strani sobe — plakate, obiteljske fotografije i
prekrivač koji je izradila mladićeva majka. Tek joj je tad — prekasno —
sinulo da je trebala nakupovati stvari za Zacha, napuniti mu sobu svime što
će mu trebati da bi mogao uspješno studirati. Stara bi Jude bila donijela

kutije i kutije…

»Nedostajat ćeš nam«, reče Jude pokušavajući suspregnuti suze.

»Zovi majku«, zlovoljno reče Miles. »Javljaj se.«

Zach je kimnuo i zagrlio oca. Kad se odmaknuo i pogledao Jude, u
njegovim je očima vidjela nesigurnost i sram. »Bit će mi dobro, mama. Ne
moraš se brinuti za mene.«

Jude ga je privukla u naručje i stisnula najjače što je mogla. Njezin
sram i grižnja savjesti bili su gotovo neizdrživi. Htjela mu je reći koliko ga
voli, no nije mogla izgovoriti te nekoć uvijek spremne riječi.

Dugo ga je grlila, a onda su se polako odvojili.

»Zbogom«, tiho reče Zach.

Sve se svelo na jednu riječ. Zbogom. Jednom kad je izgovoriš, sve
postaje stvarno.

»Bok, Zach«, tiho je rekla. Zajedno s Milesom izašla je iz njegove
studentske sobe na hodnik pun studenata. Iza njihovih leđa njegova su se
vrata jedva čujno zatvorila.

SEDAMNAEST

Te jeseni vrijeme je naizmjence letjelo i vuklo se. Sad kad je Zach
otišao, u kući je bilo tiho kao u grobnici. Miles je radio više nego ikad.
Jude je znala da se boji doći kući, k njoj. Mrzio je sivilo u koje je zapala.

No sad je bio studeni, Dan zahvalnosti, i Zach je došao kući. Obećala
je Milesu, a i samoj sebi, da će se zaista potruditi zbog sina. Željela je to.
Barem je njezin um to želio, a ona je bila odlučna da se za promjenu
ponaša kao majka.

Tako je došla ovamo, na tavan iznad garaže. Stajala je ispred crvenih
i zelenih kutija u kojima su držali božićne ukrase.

Ma gdje joj je bila pamet?

Kako da objesi tri čarape na kamin? Kako da u ruku primi ukras od
bombončića i pređe koji je Mia napravila u vrtiću? Kako?

Okrenula je leđa svemu tome i krenula prema vratima. Kad se vratila
u kuću, ruke su joj se tresle i bilo joj je hladno.

Nije smjela obećati Milesu da će okititi kuću, no tuga u Zachovim
očima ispunila ju je krivicom. Mislila je da će ga stavljanje božićnih ukrasa
malo oraspoložiti. Cijeli je tjedan bio strašno potišten. Tvrdio je da mu
dobro ide na fakultetu, da ima sjajne ocjene — čak se kleo da i dalje želi
studirati medicinu, no bio je tako tih da bi ponekad zaboravila da je on
uopće ondje. Nije se javljao na mobitel i nakon nekog vremena prestalo je
zvoniti.

Ušla je u dnevni boravak. Sunce je sjalo kroz visoke prozore pa su
drveni podovi zlaćano blistali. Zach i Miles sjedili su jedan pokraj drugoga
na velikom, mekom kauču i mahali upravljačima dok su se dvojica nindža
borila na golemom televizoru ravnoga ekrana.

»Jesi našla ukrase?« pitao je Miles ne dižući pogled.

»Nisam.«

Miles je uzdahnuo; u zadnje je vrijeme stalno uzdisao. Kao i ona, kad
smo kod toga.

Cijeli njihov odnos kao da je bio načinjen od zraka, ispunjen
prazninom. Željela ga je usrećiti, no nikako nije mogla reći ono što je
morao čuti.

Zazvonilo je na vratima; osjetila je olakšanje. Mrzila je goste, no sve
je bilo bolje od ponovnoga razgovora o tome kakva je bila nekoć.
»Očekujemo li nekoga?«

»Teško. Ljudi nam više ne navraćaju«, reče Miles.

»Možda je Drew, ili Greg«, reče Jude, pripremajući se na nekog od
Zachovih prijatelja.

Otvorila je vrata.

Pred njima je stajao neznanac s velikom žutom omotnicom u ruci.

Zapravo ne. Nije bio neznanac, ali nije se mogla sjetiti odakle
poznaje njegovo lice. »Dobar dan?«

»Ja sam Scot Jacobs. Branitelj Alexe — Lexi — Baill.«

»Uđite, gospodine Jacobs«, reče Miles, koji se pojavio pored Jude.

Osjetila je kako ju je gurnuo u stranu. Čula je kako su se vrata
zatvorila. Osjećajući vrtoglavicu, pošla je za dvojicom muškaraca u dnevni
boravak.

»Došao sam razgovarati sa Zacharyjem«, rekao je odvjetnik. Čuvši
svoje ime, Zach je spustio upravljač i ustao. »Lexi vam šalje ove papire.
Zamolila me da vam ih osobno dostavim. Pretpostavila je da biste ovaj
vikend mogli biti kod kuće.« Nije gledao Jude — samo Zacha — i pružio
mu je omotnicu. »Trudna je«, tiho je rekao.

***

Koliko je dugo stajala i zurila? Osjećala je protok krvi u žilama,
lupanje srca. U glavi joj je odzvanjao prodoran krik.

Ne. Ona je ispuštala taj zvuk. Je li to moguće? Bijes koji je
mjesecima potiskivala vratio se u punoj snazi. Zach je nešto govorio, no
Jude nije čula što; više je nije bilo briga.

»Gubite se iz moje kuće«, odjednom je rekla. Zaurlala.

»Žao mi je…« reče Scot.

»Žao vam je? Žao? Vaša klijentica ubila mi je kćer, ali to joj nije
dovoljno, je li? Sad mi i sinu mora uništiti život. Odakle uopće znamo da je
Zach otac? U kojem je mjesecu?«

»Mama!« oštro reče Zach.

Miles je izgledao potreseno i blijedo, no u njegovim očima nije bilo
ni traga bijesu koji je obuzeo Jude. To ju je još više razgnjevilo. U zadnje

je vrijeme uvijek bila usamljena u svojim osjećajima, uvijek u krivu.

»Trudna je pet i pol mjeseci«, odgovorio je Scot.

»Baš zgodno. Što je u omotnici? Što hoće od Zacha?«

»Ovo su papiri za posvajanje, gospođo Farraday, a mogu vam reći da
Lexi nije lako donijela tu odluku. Ako… Zach ne želi dijete, spremna je
sama pokrenuti proces davanja djeteta na posvajanje. Pronaći će mu dobru
obitelj. Ne želi da njezino dijete raste kod udomitelja.«

»Ako Zach ne želi dijete?« u nevjerici reče Jude. »Osamnaest mu je
godina, za Boga miloga. Ne sjeti se ni oprati vlastito rublje.«

»Ona je mrzila život s udomiteljima«, tiho reče Zach.

Scot je kimnuo glavom. »Ne želi da njezino dijete to prolazi.«

Jude nije mogla povezati sve to; kao da ju je vukla neka podvodna
struja, motala se oko nje, ali na površini nije vidjela ništa. »Dajte mi
kemijsku«, protisnula je.

»Judith«, reče Miles svojim razumnim glasom, glasom koji je
govorio da je ona kučka, vještica ili nešto slično. Boljela ju je briga. Bilo
joj je zlo do njegova razuma. Bol u njezinu srcu bila je sveobuhvatna,
nepodnošljiva. Teškom se mukom svladavala da ne zatuli u agoniji.
»Govorimo o našem unučetu. Ne možemo biti nonšalantni.«

»Misliš da sam nonšalantna?« Jude je zurila u muža, mrzeći ga kao
nikoga u životu. »Misliš da me ovo ne ubija? Misliš da nisam sanjala o
prvom unučetu? Ali ne ovako, Milese. Dijete cure koja je ubila našu Miju?
Ne, neću…«

»Prestani«, glasno reče Zach.

Jude je zaboravila da je on uopće ondje. »Žao mi je, Zach. Znam da
je ovo strašno, tragično, ali moraš me slušati.«

»Nisam li te uvijek slušao?« pitao je.

Čula je gnjev u njegovu glasu i ustuknula. »Š-što hoćeš reći, Zach?«

»To je moje dijete«, odlučno je rekao. »Moje i Lexino. Ne mogu mu
jednostavno okrenuti leđa. Kako to možeš očekivati od mene?«

Jude je osjetila kako joj se izmiče tlo pod nogama i odjednom je
padala. U trenutku je vidjela cijelu njegovu tužnu budućnost: bez diplome,
bez pristojnog posla, bez ljubavne veze s pravom djevojkom i bez novoga
početka. S time je nestala i njezina posljednja, očajnička nada da će se on

jednoga dana izvući iz te tmine i ponovno biti sretan.

»Postat ću otac«, reče Zach. »Prekinut ću studij i vratiti se kući.«

Jude nije mogla disati. Kako je ovo moguće? »Zach«, preklinjala ga
je. »Misli na svoju budućnost…«

»Gotovo je, mama«, rekao je. »Hoćete li mi pomoći?«

»Naravno da ćemo ti pomoći«, odgovorio je Miles. »Možeš nastaviti
studij. Smislit ćemo nešto.«

Scot se nakašljao i sve troje ga je pogledalo. »Lexi je pretpostavila da
će Zach ovako odlučiti… ili se barem nadala. Kako god bilo, na njezin sam
zahtjev pripremio papire za dodjeljivanje skrbništva. Spremna je Zachu
prepustiti puno skrbništvo nad djetetom. Moli vas samo dvije stvari. Kao
prvo, ne želi da dijete ikad sazna da je ona u zatvoru. Zapravo je predložila
da mu kažete kako je… umrla.« Zastao je i pogledao Zacha. »A kao drugo,
želi vam osobno predati dijete, Zach. Samo vama. Stoga ćete morati biti u
bolnici kad ona rodi.«

Jude se okrenula na peti i izašla iz sobe. Na katu je popila tri — ne,
četiri — tablete za spavanje i zavukla se u krevet. Dok je ležala, drhtala i
molila se da tablete počnu djelovati, pokušavala je misliti na dijete, ovo
dijete, njezino unuče; pokušavala je zamisliti majušnu verziju Mije, kose
plave i meke poput svile, a očiju poput zelenih špekula.

Kako da pogleda to dijete i ikad osjeti išta osim vlastita bola?

Lexi je bila u zatvorskoj kantini kad ju je uhvatio prvi trud. Zgrabila
je Tamicu za zapešće i čvrsto je stisnula.

»O, Bože«, rekla je kad je trud prošao. »Zar to tako boli?«

»I gore.« Tamica ju je kroz prepunu kantinu odvela do stražarice
pored vrata. »Malu su primili trudovi.«

Stražarica je kimnula glavom, voki-tokijem nekome javila novost, a
zatim im rekla da se vrate u ćeliju. »Netko će doći po tebe, Baillova.«

Lexi je pustila da je Tamica odvede u ćeliju. Ondje se sklupčala na
Tamikinom ležaju i borila sa sve jačim bolovima. Tamica ju je gladila po
kosi i pričala joj blesave priče o svom životu. Lexi ju je pokušavala slušati
i biti pristojna, no trudovi su sad bili jači i učestaliji.

»Ne… mogu… izdržati. Kako žene to izdrže?«

»Baillova?«

Čula je svoje ime kroz izmaglicu boli; kad je trud prestao,
ošamućeno je digla pogled.

Ugledala je Miriam Yungoh, zatvorsku liječnicu. »Čujem da je ovdje
dijete koje želi izaći i igrati se.«

»Lijekove«, reče Lexi. »Dajte mi lijekove.«

Doktorica Yungoh se nasmiješila. »A da te najprije pregledam?«

»Dobro«, reče Lexi. »Svejedno.«

Lexi nije obraćala pozornost na sve što je uslijedilo. Vjerojatno je i
bolje tako. Najprije ginekološki pregled kojem su mogle svjedočiti sve
zatvorenice koje su prolazile pored ćelije, zatim pretres s pregledom
tjelesnih šupljina (da slučajno ne bi u vagini nešto prokrijumčarila iz
zatvora — ha!) pa ponovno stavljanje lanaca na ruke i noge.

Nije se opustila dok se nije našla na nosilima u vozilu hitne pomoći,
prikovana za metalnu ogradu kreveta. »Može li Tamica sa mnom? Molim
vas? Želim da bude sa mnom u bolnici«, reče Lexi između trudova.

Nitko joj nije odgovorio, a kad ju je uhvatio idući trud, zaboravila je
sve drugo. Kad je stigla u bolnicu, trudovi su bili tako učestali da joj se
činilo da je u ringu sa šampionom u teškoj kategoriji. Smjestili su je u
jednokrevetnu sobu, sa stražaricama u sobi i ispred nje. Htjela se okrenuti
na leđa, prošetati se ili se barem uspraviti na krevetu, ali nije mogla ništa
od toga. Bila je prikovana za ogradu kreveta s lijeve strane — jednim
gležnjem i jednim zapešćem. Lijekove protiv bolova nisu joj htjeli dati jer
je bilo prekasno. Što god to, dovraga, značilo.

Novi trud. Najgori dotad. Glasno je vrisnula dok joj se trbuh zgrčio
tako snažno da je mislila da će umrijeti.

Kad je bol popustila, pokušala se uspraviti, a zatim se obratila
stražarici. »Dovedite mi sestru ili doktora, molim vas. Nešto nije u redu.
Osjećam to. Previše boli. Molim vas.« Sad je već dahtala, pokušavajući ne

zaplakati.

»Nije mi u opisu…«

»Molim vas«, preklinjala je Lexi. »Molim vas.«

Stražarica je pogledala Lexi; oči su joj se suzile. Lexi se pitala što
vidi: ubojicu prikovanu za ogradu kreveta ili osamnaestogodišnjakinju koja
rađa dijete koje vjerojatno nikad neće upoznati.

»Pitat ću«, rekla je stražarica i otišla iz sobe.

Lexi se srušila natrag na jastuke. Pokušavala je biti snažna, ali nikad
nije bila tako usamljena. Trebala joj je teta Eva, ili Tamica, ili Zach, ili
Mia.

Novi trud presjekao je Lexi; zategnula je lance, osjećajući kako joj se
hladni metal zabija u gležanj i zapešće. Onda je prestao.

Potonula je na jastuke, izdahnula. Cijelo joj je tijelo bilo iscrpljeno.

Dodirnula si je trbuh. Osjetila je dijete u sebi: meškoljilo se,
vjerojatno pokušavajući pronaći izlaz iz te boli. »Sve je u redu, malena. Bit
ćemo dobro.«

Čvrsto je zatvorila oči, pokušavajući zamisliti dijete u sebi.
Mjesecima je sanjala o tom djetetu dok je ležala u svome samotnom
zatvorskom krevetu, i u njezinim snovima uvijek je to bila djevojčica.

Kad se bol vratila, glasno je zavikala, ovaj put sigurna da će joj se
trbuh raskoliti kao u onoj sceni iz Osmog putnika. Još je uvijek vrištala kad
je u sobu ušao liječnik, a za njime i medicinska sestra.

»Prikovali ste je za krevet? Što je ovo, srednjovjekovna Francuska?
Oslobodite je. Smjesta.«

»Žao mi je, doktore, ali ne smijem«, reče stražarica. Istini za volju,
zaista je izgledala kao da joj je žao.

»Dobar dan, Lexi. Ja sam doktor Farst«, rekao je prilazeći njezinu
uzglavlju.

»B-bok«, rekla je. »Mislim da umirem. Dogodi li se ikad da pukneš
na dva dijela?«

Nasmiješio se. »Samo je takav osjećaj. Sad ću te pregledati.«

»U redu.«

Razmaknuo je bolničku spavaćicu i smjestio se između njezinih
nogu.

»Vidite li je već? Aaa…« Lexi se opet zgrčila od boli.

»U redu, Alexa, čini se da je netko spreman da se rodi. Kad ti kažem
da tiskaš, napni se najjače što možeš.«

Lexi je bila toliko umorna da se jedva micala. »Kako to mislite, da se
napnem?«

»Kao da patiš od zatvora i pokušavaš obaviti nuždu.«

»Oh.«

»U redu, Alexa. Tiskaj.«

Lexi se napela, tiskala i vrištala. Nije više znala koliko joj je puta

doktor rekao da prestane pa ponovno tiska pa opet prestane. Toliko ju je
grozno boljelo da je to jedva podnosila; priželjkivala je da je netko uz nju,
da joj kaže kako je dobro, kako joj odlično ide. Tako je to izgledalo u

filmovima.

A onda je dijete zaplakalo. »Djevojčica«, rekao je liječnik smiješeći
se.

Lexi prije nije znala da srce može poskočiti, no sad se upravo tako
osjećala. Bol je prestala — već ju je zaboravila — i anđeli su je podizali u
visinu. Vidjela je kako je liječnik dijete — njezino dijete — predao sestri i
nije si mogla pomoći: pružila je ruku prema njoj. Samo jednu ruku; druga

joj je zazvonila lancima.

»Oslobodite joj ruku«, reče doktor stražarici skidajući svoju plavu
kiruršku kapu. »Smjesta.«

»Ali…«

Doktor Farst okrenuo se prema stražarici. »U ovoj sobi, ja sam Bog.
Skinite joj lisičine. Neka joj gležanj i dalje bude vezan ako mora biti. Tako
će društvo ipak biti sigurno od ove tinejdžerice.« Prišao je njezinu krevetu.

»Mlada si«, rekao je.

Htio je reći da je pred njom mnogo godina, da će jednoga dana
ponovno biti u ovakvoj sobi i roditi dijete koje će moći odvesti kući i
voljeti. Da će jednoga dana moći dojiti svoje dijete.

Mogla mu je reći da ima krivo, da više nije mlada i da su snovi
prolazni, poput balona koji, kad ih pustiš, nestaju visoko na nebu. No bio je

tako ljubazan, a ona tako umorna, i trenutno nije htjela pogledati istini u
oči.

Prišla joj je sestra i u naručje stavila sićušan ružičasti zamotuljak.

Njezinu kćer.

»Ostavit ću vas dvije nasamo na minutu. Znam… da neki ljudi
čekaju.«

U jednom neugodnom trenutku u sobu je svoje ružno lice provirila
stvarnost; zatim su sestra i liječnik otišli.

Lexi je sa strahopoštovanjem zurila u svoje djetešce, čije su je
zakrivljene usnice i sićušno ružičasto lice hipnotizirali, a te mutne plave

oči kao da su znale tajne koje Lexi još nije spoznala. Primila je kćerkicu za
šaku veličine zrna grožđa. »Toliko ti toga imam reći, malena, ali ti se toga
nećeš sjećati. Nećeš se sjećati mene. Ali ja ću se sjećati tebe.«

Lexi je privila dijete uza se, sa svom ljubavlju koju je imala u sebi,
nadajući se da će je nekako trajno utisnuti u nju. »Kao guske«, prošaptala
je u majušno ružičasto uho, »njihovi ptići na prvi pogled zapamte majku i
nikad je ne zaborave.«

Netko je pokucao na vratima. Stražarica je provirila, kratko
razgovarala s nekim na hodniku, a onda širom otvorila vrata. Ušao je Scot.
Bio je zgužvan kao i uvijek, u jeftinom vunenom odijelu i sa staromodnom
kravatom, no pogled mu je bio tako brižan i suosjećajan da je osjetila kako
je hvata panika. Instinktivno je snažnije stisnula dijete.

»Bok, Lexi«, rekao je. Ugledavši crveni trag na njezinu zapešću,
namrštio se. »Okovali su te? Mater im…«

»Nema veze«, rekla je. »Vidi.«

Scot se sagnuo. »Predivna je, Lexi.« Na te riječi lice mu se objesilo.
»Vrijeme je«, nježno je rekao.

»Ovdje je?« pitala je. Unatoč boli koja je neminovno stizala, srce joj
je poskočilo.

»Pred sobom.«

»Molim te, Scote, pomogni mi da sjednem.«

Pomogao joj je da se uspravi, a onda se odmaknuo. »Sigurna si da
želiš to učiniti?«

»Imam li izbora?«

»Nipošto se ne moraš u potpunosti odreći skrbništva. Kad izađeš…«

»Pogledaj je«, reče Lexi zureći u tu prelijepu djevojčicu. »Oni će je
voljeti. Osjećat će da je oni vole. Osjećat će se sigurno. Imat će sve ono što
joj ja ne mogu pružiti. Vjeruj mi, Scote, ne treba joj majka poput mene.«

»Ne slažem se, ali ti odlučuješ«, reče Scot. »Poslat ću ga unutra.«

Lexi se dodatno uspravila na krevetu, a onda se na vratima pojavio
on.

Zaboljelo ju je više nego što je očekivala, više od poroda koji je
upravo prošla. Bio je visok, krupniji nego što je pamtila, širih ramena.
Plava kosa padala mu je preko očiju; sjetila se koliko je to nekoć mrzio, i

kako se smijala dok bi mu je micala da mu vidi oči kad bi se nagnuo da je
poljubi.

Toliko ga je voljela. Ta ljubav ne samo da joj je bila u krvi — bila je
to sama krv. Nije znala imaju li svi drugi pravo kad kažu da će ta ljubav
jednoga dana izblijedjeti poput stare fotografije. Odakle da zna? Znala je
samo da je ljubav prema njemu ono najbolje u njoj i da bi joj bez nje srce
bilo prazno.

Primaknuo se, nesigurno.

Bilo joj je drago što u naručju drži kćerkicu jer bi ga inače dodirnula.
Ne bi se mogla zaustaviti.

Izbliza je vidjela ožiljak na njegovu obrazu; naborana koža bila je
iste ružičaste nijanse kao lice njihove kćeri. Uskoro možda posve nestane
ili postane teško uočljiv, no sad je bio ondje, vidljiv podsjetnik na njezin
zločin.

»Bok, Zach«, rekla je. Čula je kako joj glas drhti.

Udahnuo je, tiho izgovorio njezino ime i ona je osjetila bol u srcu
koju je i očekivala. Njegov glas podsjetio ju je na noći na plaži, na
poljupce koji su trajali cijelu vječnost. Na snove i budućnost.

»Ista Mia«, rekao je. Tim je riječima vratio prošlost i ona je sad
čučala pored tog zamotuljka budućnosti.

Lexi se htjela ispričati, ali suzdržala se. Nije više bilo smisla, ti su
dani prošli. Sad je bila riječ o nečem drugom. O nekom drugom. »Ja bih je
nazvala Grace«, rekla je otirući oči. »Da mogu birati.«

»Ti si joj majka«, reče Zach.

Njezina majka. Lexi nije znala što bi na to rekla pa nije rekla ništa.

»Mislio sam da joj želiš… Mislio sam da ti se sviđa ime Katya.«

Duboko je udahnula čuvši te riječi; znači, sjećao se. Sad se činilo kao
da je prošao cijeli vijek od tog razgovora punog nade između dvoje klinaca
koji su mislili da je ljubav jednostavna. »Moja prijateljica… Tamica je
katolkinja. Kaže da ti se Bog, kad ti oprosti, smiluje.« Spustila je pogled na
kćer. »Gracie? Je li ti to ime?«

Djetešce je zacendralo, a Lexi zaplakala. »Ne plači, malena«, rekla je
ljubeći joj sićušne ružičaste usne.

Zatim je pogledala Zacha. »Reci joj da sam je voljela toliko da sam

učinila najbolje za nju.«

»Dovodit ću je u posjete…«

»Ne.« Posljednji je put poljubila kćer, a onda je polako, polako
predala Zachu. »Ne želim da odraste poput mene. Drži je podalje od
mene.«

Uzeo je zamotuljak u naručje. »Grace«, rekao je. »Grace Mia
Farraday.«

Lexi je osjetila oštru bol. »Volim te, Gracie«, šapnula je, žaleći što
nije još jednom poljubila kćer prije nego što ju je predala. »Zach, ja…«

Netko je pokucao na vratima, tako glasno da se prepala.
»To je zacijelo moja mama«, reče Zach. »Što si htjela reći?«
Lexi je odmahnula glavom. »Nije važno.«

Zastao je i prebacio pogled s djeteta na Lexi. »Sve sam upropastio«,
tiho je rekao.

Nije mogla smoći snage da progovori, čak ni da se oprosti od kćeri i
dečka kojeg je voljela.

***
Jude se pokušala pripremiti za taj dan. Govorila je sebi da je to sad
to, početak nove Jude. Stoga, kad je Zach izašao iz Lexine bolničke sobe,
ganutih očiju, noseći novorođenče u ružičastim povojima, Jude je osjetila
kako u njoj buja nada.

»Grace Mia Farraday«, rekao je Zach.
»Predivna je«, reče Miles. Prišao je sinu i privio svoju veliku
liječničku ruku uz djetetovu glavicu.

Jude je spustila pogled na majušno lice svoje unučice i vrijeme kao
da je stalo.

Na trenutak je i sama ponovno bila mlada majka, s po jednim
djetešcem u svakoj ruci i Milesom pored sebe.

Grace je bila ista Mia.
Isti luk usana i mutne plave oči koje će pozelenjeti, ista zašiljena
brada i svijetle trepavice. Jude je instinktivno ustuknula.
»Mama?« pogledao ju je Zach. »Želiš li je primiti?«
Jude se počela tresti. Hladnoća iz njezina srca širila se sve do vrhova

prstiju; požalila je što nije ponijela kaput. »Naravno.« Natjerala se da se
nasmiješi i pruži ruke, da primi Miju — ne, Grace — i privije ju uza se.

Voli je, mislila je očajnički. Počela ju je hvatati panika. Osjeti nešto.

No nije bilo ničega. Zurila je u svoju unuku, tu malenu djevojčicu za
koju bi svatko lako pomislio da je Mia, i nije osjećala ništa.

***

Što se samog tijela tiče, Lexi se brzo oporavila. Grudi su joj se
smanjile na svoju normalnu veličinu i mlijeko joj je presušilo. Mjesec dana

kasnije jedini dokaz da je ikad rodila bilo je nekoliko srebrnastih crta u

donjem dijelu trbuha.

Osjećala se izblijedjelo poput tih crta. Trudnoća ju je promijenila.
Djevojka po imenu Alexa Baill otišla je u onu bolnicu, lancima vezana za
krevet, i rodila najljepše djetešce na svijetu. Posljednji je put vidjela dečka
kojeg je voljela. A onda je sve to završilo i u Purdy se vratila starija,

mudrija Lexi.

Prije poroda bila je ranjiva i puna nade; sad je to uviđala, onako kako
primijetiš da nedostaje dio ograde pred kućom. Ono što je nedostajalo bolo
ju je u oči. Bila je traumatizirana, slomljena užasom koji je počinila, ali
vjerovala je u iskupljenje, u pravdu. Mislila je da će odlazak u zatvor biti
njezino okajanje te da će nakon njega uslijediti oprost.

Kakva glupost.

Njezin je odvjetnik imao pravo. Trebala se usprotiviti optužnici, reći
da joj je žao, da je mlada i glupa.

Umjesto toga, postupila je ispravno i život joj je uništen. Izgubila je
sve što joj je bilo bitno, ali ništa je nije boljelo kao gubitak djeteta.

U dva mjeseca od Graceina rođenja Lexi je pokušavala održati svoju
ličnost, no najbolji dijelovi nje polako su nestajali. Dan za danom trudila se
pisati pisma svojoj kćeri; svaki novi neuspjeh otrgnuo bi dio nje, sve dok
nije preostalo tako malo stare Lexi da se osjećala prozirno. Pogotovo

danas.

Bila je u dvorištu i sjedila na klupi ispod neba boje ispranog trapera.
Slijeva su neke žene u zatvorskim odorama igrale košarku. Stabla ispred
zatvora bila su u punom cvatu. Svako malo neki bi ružičasti cvijetak
dolebdio preko kosturskog brda bodljikave žice i sletio na tlo, poput
neodrživa obećanja.

»Izgledaš kao netko tko bi se trebao malo razvedriti.«

Lexi je podigla pogled. Žena pred njom imala je narančastu kosu
ošišanu na milimetar i plavi rubac svezan oko nje. Iz ovratnika joj je virila
tetovirana zmija. Bila je to krupna žena sa snažnim rukama i kožom koja je
izgledala kao da ju je netko izribao čeličnom četkom.

Lexi je znala tko je to. Svi su znali. Njezino ime, Koma, sve je
govorilo.

Lexi je polako ustala. Sve vrijeme u zatvoru nikad nije razgovarala s
Komom. Žene su sklapale prijateljstva s njom iz samo jednog razloga, a
jednom kad si počeo s njome razgovarati, nikad nisi prestao.

»Mogu izbrisati tvoju bol«, reče Koma.

Lexi je znala da je pogrešno, opasno slušati to obećanje, ali nije si
mogla pomoći. Njezina je bol bila nepodnošljiva, pogotovo danas.
»Koliko?«

Koma se polako nasmiješila i otkrila svoje ružne, crne zube.
Metamfetamin. Takvih je usta u zatvoru bilo na bacanje. »Za prvi put?
Slatkica poput tebe? Mislim…«

»Gubi se od nje, Komo.«

Lexi je vidjela kako se Tamica brzo približava poput mame
medvjedice. Svoj veliki dlan spustila je na Lexina prsa i snažno je
odgurnula. Lexi je posrnula, gotovo pala. Brzo je vratila ravnotežu i
nasrnula naprijed. »Ovo je moja stvar, Tamica. Ne možeš mi govoriti što
da činim.«

Tamica se unijela Komi u lice. »Miči se ili ću te razbiti kao jeftin
namještaj.«

Lexi se progurala između dvije žene. »Treba mi«, reče Tamiki,
gotovo je preklinjući. »Ne mogu to više podnositi. Ne želim ništa osjećati.«

»Pruži ruku«, šapnula je Koma.

»Ne«, reče Tamica. »Neću ti dopustiti da to učiniš, hermana.«

Lexi je ispustila urlik čiste, nepatvorene boli i tresnula Tamiku u nos.

Začula se zviždaljka.

Koma je spustila dvije pilule na Lexin dlan, a onda pobjegla brzo kao
da je uopće nije bilo ondje.

»Jesi luda?« upita Tamica posrćući. »Ne znam zašto mi je uopće

stalo do tebe.«

»Ne znam ni ja. Nisam te to tražila.«

»Hermana«, uzdahne Tamica. »Znam kako to boli.«

»Stvarno? Na današnji dan prošle godine ubila sam najbolju
prijateljicu.«

Dvije stražarice stale su između njih i odgurnule Lexi od Tamike.
»Miči se, Baillova.«

»Pala sam«, reče Tamica.

»Dobar pokušaj, Hernandezova«, reče jedna od stražarica. »Sve sam
vidjela. Idemo, Baillova.«

Lexi je znala kamo je vode, znala je i nije ju bilo briga. Jučer bi još
bila rekla da je odlazak u Rupu plaši više od bilo čega, ali sada, na
godišnjicu Mijine smrti, u svijetu u kojem je rodila dijete i onda ga
izgubila, ovo jedva da je zasluživalo uzdah.

Vodili su je niz hodnik za hodnikom te naposljetku stigli do malene
sobe bez prozora. Kad su se vrata otvorila, Lexi je zapuhnuo miris mokraće
i prljavštine; počela ju je hvatati panika i pokušala se okrenuti.

»Prekasno«, rekla je stražarica koja joj je stajala najbliže te je
gurnula unutra. Na metalnom je krevetu ležao grubi sivi prekrivač. Madrac
i jastuk bili su načinjeni od stare gume koja je izgubila oblik. Jedini otvor u
vratima bio je širok kao daljinski upravljač televizora. Vjerojatno je kroz
njega triput na dan stizala hrana.

Lexi je stajala u tami. Odjednom je počela drhtati, iako nije bilo
hladno. Od smrada u ćeliji zasuzile su joj oči.

»U Rupi si«, reče jedna od stražarica. »Nauči nešto.«

Vrata su se zatvorila uz tresak i Lexi se našla u potpunom mraku.

Stajala je ondje i već se smrzavala. Otvorila je dlan. Bilo je
premračno da vidi pilule, no osjećala ih je. Stavila ih je u usta i progutala
bez vode. Trebalo im je neko vrijeme da počnu djelovati, no napokon ju je
obuzeo mir. Sklopila je oči i posve zaboravila Mijino loše pjevanje,
Zachova ljubavna obećanja i Graceino dječje kmečanje. Sjela je na gumeni
madrac i zagledala se ni u što, ne razmišljajući ni o čemu, ne osjećajući
ništa, samo prolazeći kroz vrijeme koje se činilo beskonačnim.

Drugi dio

»Premda više ništa ne može vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba žalovati,

već tražiti snage u onom što je ostalo i s time živjeti…«

William Wordsworth, »Oda: Nagovještaj besmrtnosti«
iz Sjećanja na rano djetinjstvo

OSAMNAEST

2010.

Iz daljine se činilo da se obitelj Farraday oporavila. Miles, čuveni
kirurg, vratio se onome što je najbolje znao, a ako je previše vremena
provodio u operacijskoj sali, činilo se ispravnim što pokušava spasiti što
više života. Zach je sve iznenadio i iskazao se na lokalnoj višoj školi te na
Sveučilištu u Washingtonu; diplomirao je za tri godine i godinu prije
planiranog upisao medicinski fakultet. Sad je bio na drugoj godini, a
ocjene su mu bile blistave. Preselio se u unajmljenu kuću na otoku i
posvetio se samo dvjema stvarima: fakultetu i očinstvu. Činilo se da ga nije
briga što nema vremena za društveni život. Otočani su s ponosom govorili
o njemu, pričali o tome kako ga je tragedija oblikovala i kako se dobro nosi
s izazovima očinstva.

I na kraju, Jude.

Godinama je pokušavala ponovno postati onakva kakva je bila prije
kćerine smrti. Činila je ono što se od nje tražilo, što se očekivalo. Odlazila
je na sastanke skupina za podršku i posjećivala psihijatra. Pila je Xanax, pa
Zoloft i Prozac. Spavala je previše, a onda premalo. Previše je smršavjela.
Najviše od svega, shvatila je da se neke boli ne mogu ni izliječiti ni
ignorirati.

Vrijeme nije zaliječilo njezine rane. Kakvo je lažljivo sranje bio
klišej koji je to tvrdio. Takvo su što sretni ljudi govorili onim manje
sretnima. Isti su ti sretnici mislili da pomaže govoriti o svojoj tuzi i uopće
se nisu libili reći da trebaš »živjeti dalje«.

Na kraju je prestala očekivati poboljšanje; tad je pronašla način da
nekako živi. Nije mogla kontrolirati svoju tugu, svoj život, a gotovo ni išta
drugo (to je sad znala), ali mogla je kontrolirati svoje osjećaje.

Bila je oprezna. Promišljena.

Krhka.

To najviše od svega. Bila je poput antikne porculanske vaze koja se
jednom razbila i teškom je mukom ponovno sastavljena. Izbliza se vidio
svaki ožiljak i valjalo ju je tek vrlo nježno dodirivati, ali iz daljine, s

drugog kraja sobe, pod pravim svjetlom, izgledala je netaknuto.

Slijedila je striktnu rutinu; shvatila je da je ustaljeni raspored može
spasiti. Popis obveza može biti okosnica života. Ustati. Istuširati se.
Skuhati kavu. Platiti račune. Otići u trgovinu… poštu… kemijsku
čistionicu. Natočiti benzin.

Tako je prolazila kroz svaki dan. Šišala je i uređivala kosu iako joj
nije bilo stalo do toga kako izgleda; šminkala se; pomno je birala odjeću. U
protivnom, ljudi bi se mrštili, naginjali se bliže i pitali: »Ali kako si

zapravo?«

Bolje je izgledati zdravo i biti neprestano u pokretu. Većinu dana to
je funkcioniralo. Ustala bi i nekako preživjela beskrajni dan. Radnim
danima dala bi unuci doručak i odvezla je u vrtić. Nekoliko sati kasnije
došla bi po Grace i odbacila je u popodnevnu igraonicu koja je Zachu
omogućavala da cijeli dan provede na fakultetu.

Jude je shvatila da, usredotoči li se na svakodnevne sitnice, može
svoju tugu držati na odstojanju.

Barem većinu dana. Međutim, danas se nikako nije mogla pretvarati;
ništa je nije moglo zaštititi.

Sutra će se navršiti šesta godišnjica Mijine smrti.

Jude je stajala u svojoj skupoj kuhinji i zurila u štednjak sa šest

plamenika. Kasnopopodnevno sunce koso je upadalo kroz prozor pa su
sitne brončane mrlje u granitu radne plohe blistale.

Miles se pojavio pored nje i poljubio je u obraz. Cijeli se dan držao
blizu Jude. »Zach i Grace dolaze na večeru«, podsjetio ju je.

Kimnula je glavom. Mrvicu prekasno palo joj je na pamet da ga je
mogla zagrliti i uzvratiti mu poljubac, no kao i u mnogočemu drugom, nije
pogodila trenutak. Gledala je kako odmiče, kako se razdaljina između njih
širi. Bila je to njezina nova vještina: sad je uočavala prazni prostor.

Znala je da se razočarao u njoj, u njihovu braku, isto kao što je znala
da je još uvijek voli. Barem je to želio, a Milesu su želja i stvarnost bile
jedno te isto jer se on potrudio da tako bude. Još je uvijek vjerovao u njih
dvoje. Svakoga se dana budio i mislio, Danas, danas će se ona sjetiti kako

da me opet voli.

Otišla je do hladnjaka po mljevenu govedinu i svinjetinu te se
prepustila utješnom zadatku izrade mesnih okruglica. Idućih sat vremena

zaboravila je na samu sebe i zaokupila se drugim stvarima: rezanjem
povrća, oblikovanjem okruglica, prženjem. Na kraju je kuća mirisala po
umaku od rajčica i crnog vina te ukusnim mesnim okruglicama
začinjenima majčinom dušicom. Vlažna slatkoća visjela je u zraku dok je
na štednjaku vrila voda. Smanjila je vatru i pripremila salatu. Upravo je
zatvarala vrata hladnjaka kad je čula kako se pred kućom zaustavlja
automobil.

Zataknula je kosu iza uha, osjećajući pod prstima grube sijede
pramenove koji su prošarali njezinu plavu kosu — opipljivi podsjetnik na
njezinu tugu. Kad se približila dnevnome boravku, Miles ju je ugledao i
dočekao na pola puta te je obgrlio oko struka.

Grace je ušla u predsoblje ispunjeno suncem. U svojim kapri
hlačama s uzorkom leptirića i širokoj ružičastoj bluzici, svijetloplave kose
koja je ispadala iz nakrivljenog konjskog repa, izgledala je kao neka mala
šumska vila. Tek kad biste se malo bolje zagledali u sitno, srcoliko lice,
istaknute brade i šiljatog nosića, primijetili biste da u ozbiljnome djetetu
pred vama nema ničeg vilenjačkog. Kao i ostatak obitelji, rijetko se
smiješila i uvijek tiho smijala, prekrivajući usta rukom kao da je taj zvuk
neugodan.

Miles je pustio Jude i prišao unuci. Podigao ju je u zrak i zavrtio.
»Kako je danas moja lutkica?«

Jude se trznula na taj izraz nježnosti. Pokušala je natjerati muža da ga
prestane koristiti, ali rekao je da ne može, da kad pogleda Grace, vidi Miju
i nadimak mu sam izleti.

I Jude je u Grace vidjela Miju. To je i bio problem. Svaki put kad bi
pogledala dijete, njezina bi se rana nanovo otvorila.

»Dobro sam, djede«, rekla je. »Pod odmorom sam na plaži pronašla
vršak strijele.«

»Nisi«, rekao je Zach i šutnuo vrata.

»Ali mogla sam«, reče Grace.

»Ali nisi. Jacob Moore ga je pronašao, a ti si ga udarila u nos jer ti ga
nije htio dati.«

»Jacob Moore?« upita Miles vireći u unuku kroz naočale bez okvira,
kakve je sad nosio. »Nije li to onaj klinac koji izgleda kao jeti?«

Grace se zahihotala i prekrila usta. Kimnula je glavom. »Ima sedam

godina«, šapnula je ozbiljnim glasom. »A još ide u vrtić.«

»Nemoj je poticati, tata«, reče Zach bacajući ključeve na stolić pored
vrata. »Već ozbiljno razmišlja o tome da se u životu bavi borbama u
kavezu.« Objesio je ruksak i na trenutak zastao pored zelenog džempera
koji je još uvijek visio u predsoblju. Svojim je dugim prstima okrznuo
vunu. Svi su to činili: dodirnuli bi džemper kao da je talisman svaki put
kad bi ušli u kuću. Zatim se okrenuo i pošao u dnevni boravak.

Jude je bila tako distancirana od vlastita života da joj se činilo da sina
gleda izdaleka čak i kad je stajao pred njom. Plava mu je kosa opet izrasla;
bila je duga, neuredna i nepočešljana. Obrazi su mu bili prekriveni kratkom

bradom koja je zbog opekline rasla tek mjestimice; majicu je naopako

odjenuo i zacijelo u njoj tako proveo cijeli dan, a kad se izuo, vidjelo se da
nosi dvije različite čarape. Međutim, najgora od svega bila je iscrpljenost u
njegovim očima. Nesumnjivo je cijelu noć učio, a ipak je ustao u cik zore
da Grace pripremi doručak. Jednog će dana pasti s nogu.

»Jesi za pivo?« pitao ga je Miles dok je ljubio Gracein ružičasti
obraz.

»Ne smijem piti pivo«, vedro je rekla.

»Jako duhovito, mlada damo. Pitao sam tatu.«

»Naravno«, reče Zach.

Jude je izvadila dva piva iz hladnjaka, a sebi natočila bijeloga vina;
zatim je otišla za njima u vrt.

Sjela je u duboki naslonjač pored roštilja. Miles joj je bio slijeva, dok
je Zach sjedio za vrtnim stolom, zavaljen u naslonjač, nogu podignutih na
stol. Grace je prošla pored njih i sjela na rub trave, gdje je počela
razgovarati sa svojim zapešćem.

»Vidim da još uvijek ima nevidljivu prijateljicu«, reče Miles.

»Obični klinci imaju nevidljive prijatelje«, reče Zach. »Grace ima
nevidljivu prijateljicu vanzemaljku, princezu zatočenu u staklenci na svome
planetu. A to nam je još najmanji problem.« Otpio je gutljaj piva i spustio
bocu. »Odgojiteljica kaže da Grace teško sklapa prijateljstva. Laže o
svemu i… počela me ispitivati o svojoj majci. Zanima je zašto ne živi s

nama i gdje je.«

Jude je uspravno sjela.

»Trebala bi više vremena provoditi s nama«, reče Miles.

»Možda bih trebao prestati studirati na neko vrijeme«, reče Zach. Po
njegovu je glasu i držanju bilo jasno da već dulje razmišlja o tome. »Treća
je godina navodno opaka, a iskreno, ja sam već ionako krepan. Svaki
trenutak svoga života provodim učeći ili jureći da budem s Grace. Kad sam
s njom, tako sam umoran da od mene nema nikakve koristi. Znaš što mi je
sinoć rekla? ›Tata, ako si preumoran da napraviš večeru, mogu si ja sama
napraviti.‹« Prošao je rukom kroz kosu. »Ima pet godina, za Boga miloga. I

brine se za mene.«

»A ti imaš dvadeset i četiri«, reče Miles. »Sjajno se nosiš sa svime,
Zach. Ponosimo se tobom, zar ne, Jude? Ne možeš sad odustati od

fakulteta. Skoro si gotov.«

»Sutra navečer sastaju se kolege da zajedno učimo. Ne odem li,
uprskat ću zadnji ispit. Znam to.«

»Ja ću otići po nju i dati joj večeru«, reče Jude. To se očekivalo od
nje; znala je to. »Ti uči koliko god trebaš.«

Zach je bacio pogled na nju.

Nije imao povjerenja u nju kad je Grace bila u pitanju; naravno da
nije. Još se uvijek sjećao ranih dana kad je Jude neuspješno pokušala biti
baka. Njezina je tuga tada bila oštra poput noža: probola bi je u
najčudnijem trenutku i ostavila gotovo mrtvu. Zbog toga bi često zaspala i
zaboravila otići po Grace. Jednom — to je bio najgori slučaj — Miles je
kasno noću došao kući i zatekao Grace zaboravljenu u Mijinoj sobi, u

prljavoj peleni, dok je Jude jecala na vlastitom krevetu, smotana u fetalni
položaj, s Mijinom fotografijom u ruci.

Svi su znali da Jude na može pogledati Grace a da je ne smlavi tuga.
Sve što je Grace činila, Jude je samo podsjećalo na izgubljenu kćer pa se
držala podalje od unuke. Sramila se te svoje slabosti, no ništa nije mogla
učiniti. Pokušala je. Međutim, posljednje je dvije godine napredovala.
Redovito je odlazila po Grace u vrtić i u popodnevnu igraonicu. Samo onih

najgorih dana, kad bi zapala u svoj sivi svijet, zavukla bi se u krevet i
zaboravila sve svoje obveze i sve ljude oko sebe. Naročito svoju unuku.

»Sad mi je bolje«, rekla je Zachu. »Možeš mi vjerovati.«

»Sutra je…«

»Znam što je sutra«, Jude ga je prekinula prije no što je uspio
izgovoriti ono što su svi znali: da će sutra biti gadan dan za sve njih. »Ali
ovaj mi put možeš vjerovati.«

***

Trebala je padati kiša. Krajolik s druge strane prozora trebao je biti

zlokoban i crn, poput tinte, s golemim nebom tamnim poput ugljena, trulim
lišćem koje se prekriveno paučinom vuče preko prljavih pločnika i
vranama na telefonskim žicama. Poput scene iz filma The Stand. Međutim,
šesta godišnjica smrti njezine kćeri bila je sunčana od ranoga jutra, s onim
kristalno plavim nebom koje je Seattle pretvaralo u najljepši grad na
svijetu. Tjesnac je blistao; Mount Rainier živahno je izlazio na vidjelo, dok

je njegov jasni bijeli vrh sjao iznad obrisa grada.

Unatoč tome, Jude je bilo hladno. Smrzavala se. Posvuda oko nje
turisti su šetali po tržnici Pike Place, odjeveni u kratke hlače i majice
kratkih rukava, s fotoaparatima u rukama, i jeli hranu sa štapića ili iz
masnih bijelih vrećica. Dugokosi muzičari zasjeli su na najboljim uglovima
i zdušno svirali harmoniku, gitaru ili bongo bubnjeve. Jedan je čak imao

glasovir.

Jude je ovila teški kašmirski šal oko vrata i popravila remen torbice
na ramenu. Na kraju tržnice mala trokutasta tratina poslužila je kao mjesto
za odmor beskućnika. Iznad njih uzdizao se golemi stup totema.

Prešla je preko prometne ulice te se uz strmi brežuljak uspela do
visoke uske zgrade koja je stršala u čisto plavo nebo.

»Gospođo Farraday«, rekao je vratar i u znak poštovanja dodirnuo
rub svoga smiješnog šešira.

Budući da se danas nije mogla nasmiješiti, samo je kimnula glavom i
prošla pored njega. Dok je čekala dizalo, lupkala je nogom po popločanom
podu i grizla se za usnu. Skinula je šal, a onda ga opet stavila. Kad je stigla
do asketski uređene i staklenim stijenama okružene ordinacije doktorice
Bloom, bilo joj je tako hladno da je mislila da će ugledati svoj dah.

»Možete ući, gospođo Farraday«, reče tajnica čim je Jude ušla.

Jude joj nije mogla odgovoriti. Prošla je kroz čekaonicu i ušla u
elegantnu ordinaciju. »Uključite grijanje«, rekla je bez uvoda te se srušila
na plišani stolac pored sebe.

»Imate dekicu«, reče liječnica.

Jude je uzela bež prekrivač od mohera i pokrila se, i dalje drhteći.
»Što je?« pitala je kad je shvatila da je liječnica gleda.

Doktorica Harriet Bloom sjela je preko puta Jude. Bila je asketski tip,

kao i njezina ordinacija — čelično sive kose, uglata lica i tamnih očiju koje
su sve vidjele. Danas je bila odjevena u usku haljinu pepita uzorka, crne
hulahopke i moderne crne štikle.

Kad je Jude tek popustila Milesovu nesmiljenom pritisku da »potraži
pomoć« i »ode liječniku«, posjetila je niz psihijatara, terapeuta i savjetnika.
Isprva joj je jedini kriterij bio smiju li propisivati lijekove za smirenje. S
vremenom je iz konkurencije izbacila suosjećajne dušice koje su joj htjele
uliti nadu i idiote koji su joj samouvjereno tvrdili da će se jednoga dana
ponovno moći nasmiješiti. Onog časa kad bi joj rekli da vrijeme liječi sve
rane, digla bi se i otišla.

Godine 2005. ostala je još jedino Harriet Bloom — Harriet, koja se
rijetko smiješila i kojoj je držanje odavalo da osobno razumije što znači
doživjeti tragediju. Osim toga, smjela je propisivati lijekove.

»Što je?« ponovno je pitala Jude, drhteći.

»Obje znamo koji je danas dan.«

Jude joj je htjela nešto pametno odbrusiti, ali nije mogla. Mogla je
samo kimnuti.

»Jeste li noćas spavali?«

Odmahnula je glavom. »Miles me zagrlio, ali sam ga odgurnula.«

»Niste htjeli utjehu.«

»Kakva korist od nje?«

»Hoćete li nekako obilježiti godišnjicu?«

Pitanje je razljutilo Jude, a ljutnja je bila dobra, bolja od ovog
beskrajnog očaja. »Na primjer, da joj pošaljemo balone? Ili sjednemo na
travu pored one granitne ploče gdje leži njezino tijelo? Ili bih možda
trebala pozvati goste da slavimo njezin život… koji je završio.«

»Katkad ljudi u takvim stvarima nalaze utjehu.«

»Aha. Pa sad. Ja ne nalazim.«

»Kao što sam već rekla, vi ne želite utjehu.« Harriet je nešto zapisala
u svoj blok. »Zašto mi i dalje dolazite? Svojim osjećajima upravljate
čeličnom rukom i uopće ne možemo napredovati.«

»Dolazim zbog lijekova. Znate to.«

»Ali kako ste zapravo?«

»Večeras će biti… gadno. Počet će me obuzimati sjećanja na nju i

neću se moći zaustaviti. Mislit ću da Miles nije imao pravo. Da je ipak
mogla preživjeti; da bi se probudila poput princeze u Disneyjevu crtiću da
sam je poljubila. Umišljat ću da sam joj trebala pružiti umjetno disanje ili
masažu srca. Ludosti.« Jude je podigla pogled. Suze su zamutile oštro lice
doktorice Bloom, smekšale ga. »Popit ću nekoliko tableta za spavanje i
onda će već biti sutra, i ja ću biti dobro do Dana zahvalnosti, pa do Božića
i onda… do njezina rođendana.«

»Zachova rođendana.«

Trznula se na te riječi. »Pa da. Premda ga ni on više ne slavi.«

»Kad je vaša obitelji zadnji put nešto slavila?«

»Znate odgovor na to pitanje. Mi smo obične čahure, kao u onom
filmu o otimačima tijela. Samo se pretvaramo da smo stvarni ljudi. Ali
zašto ponovno prolazimo kroz sve to? Samo želim da mi kažete kako da
preživim današnji dan.«

»Nikad me ne pitate za sutra. Kako to?«

»Kako to mislite?«

»Većina pacijenata želi naučiti živjeti. Žele da im izradim zemljovid
koji će ih odvesti do normalne budućnosti. Vi jedino želite preživjeti svaki
pojedini dan.«

»Dobro jutro! Ja ne bolujem od bipolarnog ni graničnog poremećaja
ličnosti, a ni od shizofrenije. Žalosna sam. Kći mi je umrla i shrvana sam.
Nikad mi neće biti bolje.«

»Želite vjerovati u to?«

»To je tako.« Jude je prekrižila ruke. »Gledajte, pomogli ste mi, ako
je o tome riječ. Možda mislite da bi mi sad već trebalo biti bolje, možda
mislite da je šest godina puno vremena. Ali nije, ne kad vam umre dijete. A
meni zaista jest bolje. Idem u trgovinu. Pripremam večeru. Izlazim s
prijateljicama. Vodim ljubav s mužem. Glasam.«

»Niste spomenuli ni sina, ni unuku.«

»Nije to bio iscrpan popis«, reče Jude.

»Uhodite li Grace i dalje?«

Jude je skinula šal. Sad joj je bilo vruće, zapravo se znojila, a šal ju
je gušio. »Ne uhodim je.«

»Stojite iza stabla i promatrate je dok provodi vrijeme u popodnevnoj

igraonici, ali ne želite je zagrliti, niti se igrati s njom. Kako biste vi to
nazvali?«

Jude je počela otkopčavati kaput. »Čovječe, kako je vruće.«

»Kad ste zadnji put zagrlili Grace? Ili je poljubili?«

»Stvarno. Ovdje je kao u kotlu…«

»Nije vruće.«

»Prokleta menopauza.«

»Jude«, s iritantnim strpljenjem reče Harriet. »Odbijate voljeti svoju
unuku.«

»Ne«, reče Jude, napokon podižući pogled. »Ne mogu je voljeti. Nije
isto. Pokušala sam. Zar doista mislite da nisam pokušala? Ali kad je
pogledam, ne osjećam… ništa.«

»To nije istina, Jude.«

»Gledajte«, uzdahnula je Jude. »Shvaćam što pokušavate. Godinama
se tako igramo. Ja vam kažem da ništa ne osjećam pa mi vi odvratite da
zapravo ne želim išta osjećati. Moj mozak mi je šef. Shvaćam. Zaista. Stara
ja bila bi sigurna da imate pravo.«

»A nova?«

»Nova ja živi. To je dovoljno. Više ne briznem u plač kad vidim
nešto ružičasto; mogu upaliti automobil a da ne zaplačem; mogu pogledati
sina i ne razbjesniti se. Katkad mu mogu pogledati u oči i uopće se ne
sjetiti Mije. Mogu otići po unuku u vrtić, okupati je i pročitati joj priču za
laku noć — sve to bez plakanja. Znate koliki je to napredak. Stoga,
možemo li zasad zaboraviti idući korak i dopustiti mi da preživim ovaj
dan?«

»Mogle bismo razgovarati o Miji.«

»Ne«, oštro reče Jude. Odavno je naučila da razgovor o Miji samo
pojačava njezinu bol.

»Morate govoriti o njoj. Morate je se sjećati i tugovati.«

»U životu i ne radim ništa drugo nego tugujem.«

»Ne. Vaša tuga je kao arterija koju ste stisnuli kvačicom. Ne skinete
li tu kvačicu i ne omogućite normalan protok osjećaja, nikad nećete biti
bolje.«

»Onda neću biti bolje«, umorno reče Jude zavaljujući se na kauč.

»Kakvo iznenađenje. A da razgovaramo o Milesu? Prošli vikend vodili
smo ljubav. To je dobar znak, zar ne?«

Harriet je uzdahnula i nešto zabilježila u blok. »Da, Jude. To je dobar
znak.«

***

Svaki dan nakon vrtića Grace je odlazila u dječji centar »Šašavi
medo« i čekala da se tata vrati iz škole za velike dečke.

Kad je bilo lijepo vrijeme, kao danas, mogli su se igrati vani, no
gospođa Skitter tjerala ih je da se od centra do plaže prošeću držeći se za
grubo žuto uže. Kao da su male bebe.

Kao i obično, Grace je bila na čelu kolone, odmah iza odgojiteljice.
Čula je kako se druga djeca smiju, glupiraju i razgovaraju. Nije im se
priključivala; samo je hodala i zurila u odgojiteljičinu stražnjicu, okruglu
poput dva debela jastuka.

Kad su došli do parka uz plažu, gospođa Skitter njih je desetero
okupila u krug ispred sebe. »Znate pravila. Nema ulaženja u vodu. Nema
tučnjave. Danas ćemo se igrati ›školice‹ na pijesku. Tko će mi pomoći da
iscrtam kvadrate?«

Ruke su poletjele u zrak, a klinci povikali: »Ja, ja, ja!«, i počeli
skakati gore-dolje. Grace su podsjetili na male ptiće s izložbe mladunaca
na koju ju je tata odveo. Cvrkut-cvrkut.

Otišla je na svoje uobičajeno mjesto. Svi su znali da voli ondje biti.
Sjela bi na kladu na pijesku, daleko od dosega valova. Katkad, kad bi imala
sreće, vidjela bi raka ili plosnatog morskog ježa. Uglavnom bi samo
razgovarala s najboljom prijateljicom.

Zurila je u ružičastu narukvicu oko svoga zapešća. U sredini, gdje je
nekoć bio sat sa slikom Mickeyja Mousea, tata joj je umetnuo maleno
okruglo zrcalo, otprilike veličine njezina dlana. Bio je to najbolji dar koji je
ikad dobila. Zbog njega je mogla izaći iz svoje sobe. Prije nego što ga je
dobila, satima je stajala pred zrcalom u svojoj sobi i razgovarala sa svojom
prijateljicom Ariel, princezom s drugoga planeta.

Grace nije bila glupa. Znala je da joj se neka djeca rugaju zbog
njezine nevidljive prijateljice, ali nije ju bilo briga. Klinci u njezinoj grupi
ionako su bili glupi.

Nitko od njih nije znao kako ovaj planet može biti tih pa nisu naučili

slušati kao ona. Ona je bila navikla na tišinu. Kuća bake i djeda ponekad je
bila tiha poput knjižnice.

Nešto s njom nije bilo u redu. Znala je to cijeli život, premda nije
znala o čemu je riječ. Ljudi je nisu voljeli, čak ni baka. Grace se trudila biti
simpatična, ljubazna i tiha, zaista jest, ali to nikad nije upalilo i sve joj je
uvijek loše išlo, ma koliko se trudila. Svako malo nešto bi potrgala,
spoticala se preko svega i svačega i nikako nije uspijevala naučiti slova.

Hej, Gracerina, reče Ariel.

Grace je spustila pogled na okruglo zrcalo. Zapravo nije mogla
vidjeti Ariel. Nije to bilo tako. Samo je znala da je njezina prijateljica sad
ondje i čula je njezin glas u svojoj glavi.

Odrasli su Grace uvijek pitali kako zna da je Ariel u blizini ili kako
joj najbolja prijateljica izgleda. Grace im je odgovarala da izgleda baš kao
Pepeljuga.

Bilo je to donekle istinito.

Nije zapravo vidjela Ariel, ali znala je kad je njezina najbolja
prijateljica u zrcalu i kad je više ne bi bilo. I zaista je izgledala kao
Pepeljuga. Grace se mogla zakleti.

Još se uvijek sjećala kako se Ariel prvi put pojavila.

Grace je bila malena, još je nosila pelene. Bila je kod kuće s bakom,
koja ju je ponekad čuvala dok bi tata učio. Iz tih se dana Grace sjećala
jedino bakina plača. Baku je sve rastuživalo: glazba na radiju, ružičasta
boja, glupi stari zeleni džemper u predsoblju, zatvorena vrata na katu. I
Grace.

Baka bi zaplakala pri samom pogledu na Grace.

Jednoga dana Grace je učinila nešto loše. Nije znala točno što. Znala
je samo da je u jednom trenu držala ružičastog plišanog psića kojeg je
pronašla u sobi bake i djeda, da bi joj ga u drugom baka istrgnula iz ruke
takvom žestinom da je Grace posrnula i pala na stražnjicu.

Baka je briznula u plač, kao i Grace. Čekala je tatu, ali nitko nije
došao po nju pa je na kraju samo sjedila sama i cuclala palac.

A onda je čula da ju je netko zazvao.

Gracie, dođi… slijedi me…

Obrisala je svoj slinavi nos i ustala. Držeći svoju žutu dekicu,

slijedila je glas uza stube, do uvijek zatvorenih vrata na katu. U toj se sobi
nikad nitko nije igrao.

Unutra je bilo kao u bajci, sve ružičasto i žuto i savršeno.

Iznad toaletnog stolića bilo je veliko ovalno zrcalo, u čiji je okvir bila
zataknuta crveno-zlatna zastavica. Oko njega bila je gomila blistavih
zlatnih stvarčica — narukvica, metalnih cvjetova i sjajnih duga.

Gracerina?

Sjećala se kako je zavirila u zrcalo i ugledala bljesak žute i ružičastu
mrlju.

Jesi dobro?

Grace se namrštila, uprla pogled i vidjela… nešto. Djevojčicu,
možda, malo stariju od sebe. Jesi li dobro?, ponovila je djevojčica.

»Zločesta sam«, rekla je Grace, osjećajući kako joj opet naviru suze.
»Zločesta Grace.«

Nisi ti zločesta.

»Tko si ti?«

Ja sam Ariel. Bit ću ti prijateljica sve dok me budeš trebala. Hajde,
Gracerina. Lezi na sag, odspavaj malo. Mogu ti ispričati priču.

Grace je bila strašno umorna. Sklupčala se na mekom sagu i omotala
svojom dekicom. Cuclajući palac zaspala je uz lijepi glas svoje nove
prijateljice. Od toga dana Ariel joj je bila najbolja — jedina — prijateljica.

Zašto se ne igraš s drugom djecom?

Grace je spustila pogled na zapešće. »Glupi su.« Zabila je štap u
pijesak pored svojih nogu.

Uzbuna. Neki dečko stiže.

Grace se uspravila i osvrnula oko sebe. Istina, Austin Klimes išao je
prema njoj. Imao je debelo, široko lice, kao da ga je netko zviznuo tavom u
glavu. »Ovaj, hoćeš se igrati ›školice‹ s nama?« pitao ju je teško dišući.
Obrazi su mu bili zajapureni.

Odgojiteljica ga je natjerala da dođe po nju. Grace je vidjela drugu
djecu: sjedila su zajedno na drugom kraju plaže, promatrala je i smijuljila
se. Bilo im je smiješno što je nitko ne voli.

»Ariel se ne smije igrati ›školice‹.«

Austin se namrštio. »Svi se smiju igrati ›školice‹.«

»Princeze ne smiju.«
»Tvoja izmišljena prijateljica nije princeza.«
»Vidi se da nemaš pojma.«
»Ti lažeš.«
»Ne lažem!«
»Baš lažeš.« Prekrižio je ruke na prsima.
Smiri se, Gracerina. On je običan nasilnik.

»Tvoja jedina prijateljica je nevidljiva«, nacerio se Austin.
Grace se nije mogla suzdržati; skočila je na noge. »Povuci to,
debeli.«
»A tko će me natjerati? Ti? Ili tvoja nevidljiva prijateljica?«
Grace ga je tresnula ravno u praseći nosić. Vrisnuo je kao mala beba
i odjurio po odgojiteljicu.

Ajoj.

Grace je gledala kako se klinci skupljaju oko Austina. Okrenuli su se,
prstom pokazali na nju, a onda se opet skupili oko njega. Gospođa Skitter
odvela je Austina do prijenosnog hladnjaka, u kojem je držala sve što joj je
moglo zatrebati tijekom izlaska s djecom. Austin je očigledno za čas bio
opet dobro jer je odjurio igrati se ›školice‹.

Evo je, stiže.

Ariel nije trebala govoriti Grace da je u nevolji. Nagnula se naprijed i
rukama oslonila na bedra.

»Grace?«

Podigla je glavu. Svilena plava kosa pala joj je preko lica. »Da?«

»Smijem li sjesti?«

Grace je slegnula ramenima. »Valjda.«
»Znaš da nisi smjela Austina udariti u nos.«
»Znam. I morat ćete pozvati njegove roditelje.«

»I tvog tatu.«

Grace je uzdahnula. »Aha.«

»Nisam ga smjela poslati po tebe.«

»Oni se ne žele igrati sa mnom. Baš me briga.«

»Svi žele imati prijatelja.«

»Ja imam Ariel.«

»Ona ti je dobra prijateljica.«

»Ona mi se nikad ne ruga.«

Gospođa Skitter kimnula je glavom. »Dugo živim na ovom otoku,
Grace, i upoznala sam mnogo djece. Poznavala sam i tvoga tatu, je li ti to
ikad rekao? Radila sam u školskoj kantini dok je on išao u srednju školu.
Nego, želim ti reći da se svi prije ili kasnije s nekim sprijatelje.«

Grace je odmahnula glavom. »Ali ne i ja. Mene nitko ne voli. Baš me
briga.«

»Stvari se mijenjaju, Gracie. Vidjet ćeš.« Gospođa Skitter je
uzdahnula i spustila dlanove na bedra. »Hm, htjela sam skupiti malo
kamenčića. Onih lijepih. Hoćeš li mi pomoći?«

»Možda ne nađem ni jedan.«

»A možda i nađeš.«

Gospođa Skitter je ustala i pružila ruku.

Grace je zurila u odgojiteljičinu bijelu ruku. Jednostavan zlatan
prsten na jednom prstu značio je da je udana.

»Moj tata nije oženjen«, odjednom je izlanula.

»Znam.«

»To je zato što je moja mama superšpijunka.«

Gospođa Skitter ozbiljno se namrštila. »Stvarno? Baš uzbudljivo.
Zacijelo ti nedostaje.«

»Nedostaje. Ali ne bi smjela.«

Sljedeća dva sata slijedila je gospođu Skitter po plaži, saginjala se,
virila u kamenčiće ispod nogu. Jedno po jedno, djeca su odlazila kući dok
naposljetku na plaži nisu ostale samo Grace i njezina odgojiteljica.
Gospođa Skitter stalno je pogledavala na sat i ispuštala nestrpljiv zvuk.
Grace je znala što on znači. Već je padao mrak kad se pojavio djed.

»Bok, Gracie«, reče djed smiješeći joj se.

»Baka me opet zaboravila«, reče Grace puštajući da joj puna šaka
kamenčića klizne iz ruke.

»Nije joj dobro. Ali ja sam ovdje pa sam htio svoju najdražu
djevojčicu odvesti na sladoled.« Sagnuo se i podigao Grace u naručje.
Privila se, ovijajući noge oko njega poput majmunčića.

Otišao je s njom do gospođe Skitter da se pozdrave. Zatim ju je
spustio u sjedalicu na stražnjem sjedalu bakina velikog crnog automobila.

»Imaš mi nešto reći«, rekao je paleći motor.

»Stvarno?« Podigla je pogled i vidjela kako je djed gleda u
retrovizoru.

»O tučnjavi s Austinom Klimesom.«

»Oh«, uzdahnula je Grace. »O tome.«
»Znaš da ne smiješ tući drugu djecu, Gracie.«
»On je prvi počeo.«

»Stvarno? Kako?«

»Bacio mi je pijesak u lice. I rekao mi je da sam glupa.«

»Ozbiljno?«

»I opsovao je.«
»Svejedno, Gracie, ne bi smjela tući drugu djecu.«
»Mislila sam da mi ne daš samo da tučem cure.«
»Ne misliš ti to stvarno tako.«
»Dobro«, rekla je tonući u sjedalici. »Neću više tući Austina
Klimesa, iako je budala.«

»To si rekla i za Jacoba Moorea.«

»Ali Jakea nisam udarila.«
Vidjela je da djed pokušava suspregnuti osmijeh. »Nećemo sad
poimence nabrajati djecu iz igraonice. Ne smiješ tući nikoga. I da ne bi sad
počela mudrovati, ne smiješ tući ni djecu iz vrtića. U redu?«
»Što znači mudrovati? Nešto kao ludovati?«

»Gracie?«
»U redu. Hoćeš li reći tati?«

»Moram.«
Grace je prvi put bilo krivo zbog onoga što je učinila. Tata će je sad
onako razočarano pogledati, a ona će se uplašiti, priviti se uza nj i nadati se

da je neće napustiti. Nije imala mamu. Što će ako ostane i bez tate?

DEVETNAEST

»Bojiš se? Kako to misliš, bojiš se?«

Lexi se naslonila na sivi zid svoje ćelije. Nakon sedamdeset jednog i
pol mjeseca u zatvoru napokon je izlazila. U potpunosti je odslužila svoju
kaznu — i više od toga, zahvaljujući nekim lošim odlukama — tako da
uopće neće biti na uvjetnoj. Imala je besplatnog odvjetnika da joj pomogne
u »prilagodbi«, no svejedno će za nekoliko minuta biti obična građanka,
slobodna da ide kamo hoće. Znala je samo da će otići na Floridu da bude s
Evom; nakon toga njezin se život protezao poput autoceste kroz pustinju,
beskrajan i bez zavoja na vidiku.

Začudo, sad kad je stigao taj dan, bojala se otići. Ta skučena ćelija
postala je njezin cijeli svijet; sve joj je bilo poznato i to joj je ulijevalo
osjećaj sigurnosti. Od kreveta do zahoda bilo je osam koraka; od
umivaonika do zida dva; od kreveta do vrata tri. Zidovi su bili prekriveni
fotografijama Tamikine obitelji — slikama ljudi koji su Lexi postali poput
vlastite obitelji. Svoje je slike — tetu Evu, Zacha i Miju — davno skinula.
Pogled na njih bio je previše bolan, a uz to i čisto traćenje vremena. Nikad
neće zaboraviti Mijin osmijeh, bez obzira ima li ili nema podsjetnik na
njega.

»Lexi?« Tamica je spustila trač časopis koji je čitala. »Kako to
misliš, bojiš se?«

»Ovdje znam tko sam.«

»Ne želiš trajno ostati onakva kakva si ovdje postala, hermana.
Pogotovo ne djevojka poput tebe. Još je toliko toga pred tobom.«

Lexi je spustila pogled na svoje malobrojne stvari. U dnu kreveta bile
su njezine najveće dragocjenosti, sve što je pažljivo skupljala proteklih
godina: kutija za cipele puna pisama — koje je njoj pisala teta Eva, i koje
je ona pisala Grace; Mijina i Zachova slika iz školskoga godišnjaka te
fotografija njih troje na školskom plesu; izlizan, mnogo puta pročitan
primjerak Orkanskih visova. S Jane Eyre je raskrstila; čemu čitati o tuđem
sretnom svršetku?

Na vratima se pojavila stražarica. »Vrijeme za polazak, Baillova.«

Tamica je polako ustala s kreveta. Proteklih godina, dok se Lexi

osušila poput dugoprugaša, Tamica je nabacila kilograme. Za to je
okrivljavala menopauzu, no ni zatvorska joj hrana nije pomagala.

Lexi je zurila u tužno, tamno lice žene koja ju je ondje spasila, koja
joj je bila prijateljica kad joj je to očajnički bilo potrebno; da je Lexi još
uvijek znala plakati, plakala bi. »Nedostajat ćeš mi«, reče ovijajući ruke
oko Tamikinih širokih, potkoženih leđa.

»Pisat ću ti«, obećala je Lexi.

»Pošalji mi fotografiju sebe s Grace.«

»Tamica… odrekla sam se toga prava«, odvratila je. »Znaš to.«

Tamica ju je zgrabila za ramena, protresla je. »Znaš li što bih sve
dala da mogu sad izaći skupa s tobom? Da se nisi usudila biti
beskičmenjak! Pogriješila si i platila za svoju pogrešku. Točka.« Privukla
je Lexi u još jedan snažan zagrljaj. »Barem idi vidjeti svoju kćer.«

»Hajde, Baillova«, reče stražarica.

Lexi je pustila Tamicu i otišla do kreveta po svoje stvari.
Namjeravala je jednostavno izaći, biti hladnokrvna što je više moguće, no
nije mogla. Na vratima je zastala i okrenula se.

Tamica je plakala. »Da se nisi usudila vratiti«, rekla je, »ili ću te
natući po toj bijeloj guzici.«

»Neću se vratiti«, obećala je Lexi.

Dok je sa svojom jadnom kutijom za cipele prolazila kroz zatvor,
žene su joj zajedljivo dobacivale i vikale. Sjetila se kako su je isprva
prestrašile, te žene. Sad je bila jedna od njih i znala je da će, ma koliko
živjela i ma koliko se promijenila, dio nje zauvijek ostati ondje, iza
rešetaka. Možda je dio nje oduvijek i bio. Djevojčica bez majke drukčija je
vrsta zatvorenice.

Na šalteru joj je druga stražarica dala neke papire i vrećicu s
njezinom odjećom te malu žutu omotnicu.

»Ondje se možeš presvući«, reče stražarica pokazujući prema
vratima niz hodnik.

Lexi je ušla u prostoriju i zatvorila vrata. Sama, svukla je svoju
izblijedjelu, žućkastosmeđu zatvorsku odoru i rabljeno donje rublje.

U vrećici je pronašla zgužvane crne hlače i bijelu bluzu koju je nosila
onog davnog dana na sudu, kao i vlastiti grudnjak boje kože, crne gaćice i

spljoštenu torbicu od trapera. Crne dokoljenke i jeftine crne cipele bez
potpetice upotpunile su izgled stare Lexi. Ili mlade Lexi.

Pažljivo se odjenula, uživajući u dodiru mekog pamuka na suhoj
koži. Hlače su joj sad bile prevelike; visjele su joj s istaknutih kukova. Isto
je bilo s grudnjakom. Revno se trudeći nečime zaokupiti i ojačati, mnogo
je vremena provela u teretani pa joj je tijelo postalo gotovo nakazno
mišićavo. Grudi su joj gotovo posve nestale.

Zakopčala je crne hlače i ugurala košulju u preširoki pas, a onda se
okrenula prema zrcalu. Godinama je zamišljala kako će ovoga dana biti
sretna. No sad, dok je buljila u svoj odraz, vidjela je samo umornu, žilavu
verziju djevojke kakva je nekoć bila.

Izgledala je kao odrasla osoba. I više od toga: činila se barem deset
godina starijom nego što je zapravo bila — blijeda, izraženih jagodičnih
kostiju i bezbojnih usana. Njezinu je kosu prije nekoliko godina ošišao
zatvorski brijač, kojem je trebalo samo sedam minuta da odreže trideset
centimetara kose. Kratka je frizura u međuvremenu izrasla i sad su meke
kovrče uokvirivale njezino uglato lice.

Otvorila je žutu omotnicu i pronašla isteklu vozačku dozvolu sa
slikom mlade djevojke, poluprazan paketić žvakaćih guma, jeftin ručni sat
kupljen u trgovini toaletnih potrepština i prsten obećanja koji je dobila od
Zacha.

Prenulo ju je kucanje na vratima.

»Baillova. Jesi dobro?«

Sve, uključujući prsten, stavila je u torbicu, bacila vrećicu i omotnicu
u koš za smeće i izašla iz prostorije.

U uredu zatvorske administracije potpisala je nebrojene papire, a
onda uzela dvjesto dolara koje je dobila od države za prvu ruku. Nije
mogla pojmiti kako bilo tko može započeti nov život s dvjesto dolara i bez
valjane osobne iskaznice.

Slijedila je uputu za uputom sve dok se iza nje nisu zatvorila vrata;
našla se na otvorenom, ispod vedrog kasnopopodnevnog neba.

Sloboda.

Podigla je lice prema nebu, osjetila dnevnu toplinu na obrazima.
Znala je da je čeka zatvorski kombi koji će je odvesti do najbliže autobusne
postaje, ali nikako se nije mogla navesti da se pomakne. Bilo je

nevjerojatno ugodno samo tako stajati, bez rešetaka i bodljikave žice koje
joj omeđuju prostor, bez žena koje joj se unose u lice. Bez…

»Lexi?«

Smiješeći se, prišao joj je Scot Jacobs. Bio je stariji — kosa mu je
sad bila kratka, djelovao je konzervativno i nosio naočale — no osim toga,
izgledao je isto. Možda je čak nosio isto odijelo. »Htio sam da te ipak
netko dočeka.«

Nije znala kako se nositi sa zahvalnošću koju je osjetila. Nakon
toliko godina potiskivanja osjećaja, nije ih bilo lako ponovno osloboditi.
»Hvala.«

Na trenutak je zurio u nju; ona mu je uzvratila pogled. Zatim je
rekao: »Pa, hajdemo«, i krenuo prema automobilu.

Automatski je stala točno iza njega, hodajući kao u koloni.

Zastao je i pričekao je da ga sustigne.

»Oprostite«, promrmljala je. Više nije bila zatvorenica. »Valjda stara
navika.«

Ovaj mu je put prišla sa strane te su zajedno otišli do njegovog
plavog karavana.

»Ne obaziri se na nered«, rekao je otvarajući suvozačeva vrata. »To
mi je ženin auto, a ona kaže da nikad ne zna što će joj zatrebati pa ništa ne
iznosi iz njega.«

Lexi je sjela na suvozačevo sjedalo i zapiljila se u goleme sive zidove
zatvora.

Vezala je pojas. »Vrlo je lijepo od vas što ste došli po mene,
gospodine Jacobs.«

»Molim te, zovi me Scot«, rekao je izlazeći na cestu i udaljavajući se
od zatvora.

Otvorila je prozor i provirila glavu van, udišući mirisan, čisti zrak.
Krajolik je bio baš onakav kakav je pamtila: vrtoglavo visoka stabla,
modro ljetno nebo, planine u daljini. Vani se život nastavio bez nje.

»Baš me pogodilo kad sam čuo da su ti produžili kaznu zbog lošeg
vladanja. Mislio sam da ću ranije ići po tebe.«

»Hm, da. Ah. 2005. bila je loša godina. Pošto sam izgubila
Gracie…« Nije mogla ni dovršiti rečenicu. No to je sad ionako bilo iza nje.

»Sad si bolje?«

»Koliko bivša zatvorenica može biti. Ne drogiram se, niti pijem, ako
me to pitaš.«

»Čujem da si diplomirala. Teta ti je bila silno ponosna.«

»Da, sociologiju«, reče Lexi okrećući glavu da može zuriti kroz
prozor.

»Još sanjaš o studiju prava?«

»A-ha.«

»Još si mlada, Lexi«, rekao je.

»Tako mi kažu.« Zavalila se dublje u udobno sjedalo, promatrajući
kilometre ceste kako jure pored nje. Uskoro su stigli u Port George;
prolazili su preko indijanskog zemljišta, pored štandova za prodaju
pirotehnike koji su se, kao i uvijek početkom ljeta, nanizali duž ceste. A
onda su se našli na mostu i prešli preko uskoga tjesnaca.

Dobrodošli na Pine Island, 7120 stanovnika.

Osjetila je kako je steže u prsima. Eno ulaza u park LaRiviere…
srednje škole… Noćne ceste. Kad je Scot stao ispred svoga ureda, Lexi je
boljela čeljust.

»Jesi li dobro?« pitao je Scot otvarajući joj vrata.

Izlazi, Lexi. Smješkaj se. Ako nešto sada znaš, onda je to nabaciti
lažni osmijeh.

Uspjela je. »Hvala, Scote.«

Dao joj je stotinu dolara. »To ti teta šalje. Izvoli i autobusnu kartu za
Pompano Beach. Autobus kreće sutra u tri i trideset.«

»Sutra?«

Kako da se drži podalje svega kad je ovdje, na mjestu zločina, ali i
jedinom mjestu gdje se osjećala kao kod kuće?

»Jenny te poziva da prespavaš kod nas i da zajedno večeramo«, reče
Scot.

»Ne.« Izletjelo joj je prebrzo i odmah je shvatila da je pogriješila.
»Oprosti. Ne želim biti neuljudna, nego se dugo nisam družila s ljudima.
Dvije tisuće stotinu četrdeset četiri i pol dana.« Umorno se nasmiješila i
osvrnula oko sebe; bojala se biti sama sa sobom.

»Zar me nećeš pitati?« reče Scot.

Lexi je htjela odmahnuti glavom, možda čak reći, Nipošto!, no samo
je nijemo stajala.

»Živi s tatom u staroj brvnari na Cove Roadu. Povremeno ih viđam u
gradu.«

Lexi nije reagirala. U zatvoru je naučila skrivati osjećaje, pogotovo
bol. »Izgleda li sretno?«

»Izgleda zdravo.«

Lexi je kimnula glavom. »To je dobro. Pa, Scote…«

»Mogli bismo se boriti za nju, Lexi. Za zajedničko skrbništvo ili
barem pravo posjećivanja.«

Lexi se sjećala posjeta svoje mame: njih dvije u sobi pod budnim
okom socijalnog radnika. Iz tih se malobrojnih prigoda najviše sjećala
koliko se bojala žene koja ju je rodila. »Ja sam dvadesetčetverogodišnja
bivša zatvorenica kojoj je zadnji pravi posao bio honorarni rad u
slastičarnici. Nemam gdje živjeti i iskreno sumnjam da ću ikad dobiti
pristojan posao. Ali mogla bih uletjeti da vidim kćer, ponovno se ubaciti u
obitelj Farraday i vratiti svu tu bol — samo da bih bila sretnija. Je li tako?«

»Lexi…«

»Neću biti poput svoje majke. Neću donijeti odluku koja nije u
interesu moje kćeri. Zato sutra idem na Floridu. Grace zaslužuje bolje od
mene, a ako joj budem u blizini, ona će me voljeti bez obzira na sve. Takvi
su klinci: vole bitange od svojih roditelja i to im slama srce.«

»Ti nisi bitanga. I zašto te ona ne bi voljela?«

»Nemoj.«

Scot je stisnuo usne. Posegnuo je u džep, izvukao svežanj ključeva te
odvojio jedan. »Ovo je ključ moga ureda. U sobi za sastanke je kauč na
razvlačenje, a pored ulaznih vrata stoji bicikl. Kombinacija je 1321. Danas
smo ranije zatvorili pa je ured samo tvoj.«

Uzela je ključ i spremila ga u džep. »Hvala, Scote.«

»Nema na čemu. Vjerujem u tebe, Lexi.«

Trebala je smjesta otići, bez ijedne riječi više. Tako je namjeravala,
no umjesto toga, odjednom ga je pogledala i pitala: »Je li se Zach oženio?«

»Nije. Još je na fakultetu, mislim. Nema ženu. Nekoliko je godina

živio s roditeljima, a onda se preselio u onu brvnaru iznad drage.«

»Oh.«

»Nikad ti nije pisao?«

»Jest, nekoliko puta. Sva sam mu pisma vratila neotvorena.«

»Joj, Lexi«, uzdahnuo je Scot. »Zašto?«

Prekrižila je ruke; pokušavala je potisnuti sjećanje na ta pisma pod
svojim prstima, pogled na njih na svom grubom sivom pokrivaču. No tada
je bila tako bijesna, tako ranjena. Zbog svoje je boli izazivala razne
nevolje. Kad je sve to nadjačala, bilo je prekasno. Nikad joj više nije pisao,
a ona nije imala hrabrosti da piše njemu.

»Trebala sam poslušati tvoj savjet«, naposljetku je rekla. Nije mogla
pogledati u Scota.

»Da.«

»Šta je, tu je. Hvala još jednom. Mislim da ću se ići provozati
biciklom. Predivan je dan.«

Scot je otišao do ulaznih vrata ureda, gdje je stajao bicikl te ga
dogurao do nje.

Htjela mu je reći koliko joj je značilo što je danas došao po nju.
Godinama se pripremala na potpunu samoću po izlasku iz zatvora, a sad je
vidjela kako bi to bilo bolno.

»Nema na čemu«, tiho je rekao.

Kimnula je još jednom, uzela bicikl i odvezla se.

Uskoro se smiješila premda joj to nije bila namjera. Bilo je predivno
biti slobodna, okrenuti se kad poželiš i ići kamo želiš. Nikad to neće
uzimati zdravo za gotovo.

Projurila je pored kina — koje su proširili — banke i frizerskog
salona u kojem se šišala teta Eva. Ondje je ugledala telefonsku govornicu.
Brzo je dala znak da skreće, skrenula na parkiralište i nazvala tetu Evu na
njezin račun.

Nitko se nije javljao.

Razočarana, popela se natrag na bicikl i počela okretati pedale.

Slastičarnica je još uvijek bila ondje; pored nje bio je nov kafić i
servis računala.

Došavši do srednje škole, usporila je. Cijelim je kompleksom
dominirala velika nova dvorana za tjelesni. Ništa nije bilo onakvo kakvo je
pamtila, osim stijega — on je još uvijek bio ondje i to je bilo dovoljno.

Nađemo se ispod stijega kod upravne zgrade…

Još je brže okretala pedale, niz cestu prekrivenu kvrgavim asfaltom

pa uz Raspberry Hill.

Ondje je bilo nekoliko neasfaltiranih cestica i pokoji poštanski
sandučić, no brežuljak je uglavnom bio nenastanjen. Bližio se suton, nebo
je bilo tamnomodro, i nije se ni snašla, a već je bila na Noćnoj cesti. Uopće

nije namjeravala skrenuti ovamo.

Ipak, bila je ondje, na onom oštrom zavoju. Tragovi kočenja odavno
su nestali, no slomljeno je stablo još uvijek stajalo, samo je njegova
ružičasta srž pocrnila. Stablo je umiralo.

Naglo je zakočila i napola posrnula s bicikla; čula je kako je s
treskom pao na kolnik iza nje. S obje strane ceste drveće je zaklanjalo

sunce.

Od malog oltarića posvećenog Miji ostala je tek koja odrpana prnja, i
mogao si ga prepoznati samo ako si znao što tražiš. Bijeli križić je posivio
od godišnjih doba koja su prohujala nad njime i pijano se nagnuo ulijevo.
Tu i tamo u grmlju su ležale prazne vaze. Stari ispuhani balon mlitavo je

visio s visoke grane.

Izdahnula je; bio je to zapravo dug, drhtav uzdah.

U zatvoru je godinama odlazila na grupnu terapiju, na kojoj je
govorila o boli, o kajanju. Psihijatrica joj je mnogo puta rekla da će
vrijeme i naporan rad zacijeliti njezine rane. Da će se oporaviti kad si bude

mogla oprostiti.

Možeš misliti.

Čak i da si je mogla oprostiti, što je bilo nezamislivo, to ne bi vratilo
Miju. Svi oni koji su se zaklinjali u moć pozitivnog mišljenja upravo to

nisu mogli shvatiti: da se neke stvari nikako ne mogu ispraviti. Da Lexi

postane Majka Tereza, Mia bi i dalje bila mrtva, a Lexi bi i dalje bila kriva
za to. Prošlo je šest godina, a Lexi se još uvijek svake noći molila Miji.

Svakog se jutra probudila radosna na trenutak, da bi se onda vratila u
stvarnost, koja bi je nanovo shrvala. Zbog te se boli nekoliko godina tješila
valijem, ali na kraju je shvatila da od boli možeš bježati, ali ne možeš se
sakriti. Trebala je to već znati, naučiti od majke. Kad je pogledala istini u

oči — da se pretvara u svoju majku — prestala je uzimati valij. Sad je bila
tako čista da čak ni aspirine nije pila. Jedini pravi odgovor bio je u
hrabrosti da se problem jasno sagleda i idući put pokuša bolje. Da bude
bolja.

Dugo je ondje klečala, na hladnoj, tvrdoj zemlji uz cestu, znajući da
je opasno biti ondje i ne mareći za to. Da je netko vidi…

Na kraju se popela na bicikl i krenula. Gotovo je projurila ravno
ispred kuće Farradaya, no u zadnji se čas zaustavila. Čak i u sumraku
vidjela je kako kuća izgleda drukčije. Vrt je bio neuredan, žardinijere
prazne.

Ugledala je poštanski sandučić: još je uvijek pisalo njihovo ime.

Obasjali su je automobilski farovi; skočila je na bicikl i odvezla se.
Sa sigurne udaljenosti gledala je kako srebrni porsche skreće na kolni
prilaz iza nje.

Miles.

Uzdahnuvši, odvezla se natrag u grad i uzela večeru u restoranu brze
hrane. Pred vratima Scotovog ureda zaključala je bicikl, a onda ušla na
stražnji ulaz. U sobi za sastanke ugledala je crveni kauč s cvjetnim
uzorkom; na jastuku je stajala uredna hrpa bijelih plahti. Pored plahti ležala
je žuta omotnica.

Podignula je omotnicu. Ispod nje, zalijepljen za jastuk bio je ružičasti
samoljepivi papirić.

Lexi, ona je u vrtiću. Jutarnja smjena.

Tek toliko da znaš.

S

Otvorila je omotnicu; u njoj je bila samo jedna fotografija. S nje joj
se smiješila plavokosa djevojčica eterične ljepote, odjevena u ružičastu
bluzicu.

Njezina kći.

***

Bog se smije dok čovjek kuje planove.

Lexi je tek sada shvatila tu rečenicu.

Svoj je izlazak iz zatvora isplanirala do najsitnijeg detalja. O svojim
je planovima govorila na grupnoj terapiji, a i Tamiki je sve ispripovjedila.

Namjeravala je otići na Floridu, useliti se kod Eve i Barbare te početi
tražiti posao. Čak je sanjala o poslijediplomskom studiju. Bila bi dobra
socijalna radnica; možda bi mogla pomagati djevojkama u nevolji. Uopće
joj nije sinulo da će se, jednom kad bodljikavu žicu ostavi iza sebe, vratiti
u svijet u kojem se zbivaju neočekivane stvari.

Tko bi mislio da će završiti ovdje, na Pine Islandu? Na jedinom
mjestu na svijetu na kojem nije željela biti.

Složila je krevet, a onda se zavukla među najmekše plahte koje je
ikad osjetila na svojoj koži. Blijedo svjetlo ulične svjetiljke upadalo je kroz
prozor i osvjetljavalo mračnu sobu. Sklopila je oči i pokušala se natjerati

da zaspi, no bilo je tako tiho; osim toga, mogla se zakleti da Graceina
fotografija diše.

Godinama je nemilosrdno potiskivala svaku pomisao na kćer. Otišla
bi čim bi Tamica spomenula Grace i okretala leđa kad bi se na televiziji
pojavile djevojčice koje trče majkama u zagrljaj. Govorila si je da Grace
zaslužuje život kakav joj ona nikad ne bi mogla pružiti.

No sada, u tmini, s fotografijom pored sebe, osjećala je kako njezina
čvrsta odluka slabi.

Spavala je na mahove, sanjajući snove koje je najbolje odmah
zaboraviti. Naposljetku, u šest ujutro, zbacila je prekrivače. Bosa je
odjurila u kupaonicu i iznenadila se ugledavši tuš. Prvi put nakon nekoliko
godina istuširala se bez tuđih pogleda te obrisala mekim bijelim ručnikom.

Njezin odraz u zrcalu pokazivao je zašiljeno, mršavo lice, nalik na
utopljenog štakora, uokvireno rijetkim crnim uvojcima. Ručnikom je
osušila kosu, odjenula odjeću sa suđenja jer drugu nije imala i krenula u
potragu za doručkom. Našla ga je u lokalnoj zalogajnici.

Fotografija u njezinoj torbici i dalje je disala. Povremeno bi začula

hihot i, iracionalno, pomislila da dolazi iz torbice.

Nakon doručka prošetala se po glavnoj ulici. Pronašla je
prodavaonicu rabljene odjeće koja se upravo otvarala. Potrošila je sedam
dolara na rabljene kratke hlače, plavu majicu kratkih rukava s crtežom
vretenca i svijetloplavu majicu s kapuljačom. Svoje je crne niske cipele

zamijenila za par japanki, dok je dokoljenke bacila.

Izlazeći iz trgovine, smiješila se. Prvi se put osjećala doista slobodno.
U džepu je imala autobusnu kartu do Floride. Za čas — za samo sedam i
pol sati — otići će odavde…

U crnom dimu ispušnih plinova projurila je žuta mrlja. Školski
autobus. Kroz prozore su virila malena lišca.

Lexi nije donijela svjesnu odluku da slijedi autobus; zapravo je samo
nastavila hodati. Na ulici Turnagin Way, skrenula je lijevo i krenula uz
brežuljak. Kad je stigla do velikog semafora, bila je okružena djecom koja
su se smijala, razgovarala i vukla nevjerojatno velike ruksake po pločniku
pored sebe. Posvuda su bile i majke i nadgledale prijelaz preko ceste,
razgovor i kretanje.

Pred osnovnom školom i vrtićem bio je parkiran niz autobusa.
Između parkiranih automobila gurali su se oni u prolazu, iz kojih su
roditelji iskrcavali djecu.

Pored nje je prošao crni terenac, a onda stao.

Lexi je zastao dah. Odande gdje je stajala, vidjela je kako iz terenca
izlazi Jude i širom otvara stražnja vrata.

A ondje, u velikoj sjedalici, bila je minijaturna verzija Mije, bujne
svijetloplave kose i srcolika lica.

Lexi se malo pomaknula u stranu da bolje vidi, pazeći da je
djelomično zakloni hrpa školaraca.

Jude je pomogla Grace da izađe iz automobila, a onda se odmaknula.

Grace se nije nasmiješila, niti je nju Jude poljubila; zatim je Grace
sama krenula prema ulazu u vrtić.

Lexi se namrštila. Morala se sjetiti kako je to bilo nekoć, kad je Jude
vozila Miju i Lexi u školu. Poljupci, zagrljaji, mahanje kao na kvizu.

Možda Jude nije bila dobre volje. Ili je Grace upravo rekla nešto
ružno, ili je upala u nevolju. Ili je možda Grace rekla da ne želi da je se
ljubi u javnosti pa se Jude pomazila s njom prije nego što su krenule prema
vrtiću.

Lexi gotovo nije ni primijetila kad je terenac ponovno krenuo. Kad je
stigla do pješačkog prijelaza, stajao je u redu automobila koji su izlazili iz
školskog dvorišta, no Lexi nije gledala onamo. Sva je njezina pozornost
bila usmjerena na djevojčicu u žutoj majici kratkih rukava, s golemim
ruksakom sa slikom Hanne Montane na leđima. Ramena su joj bila
pogrbljena i nevoljko je išla prema školi, vukući noge.

Nitko nije razgovarao s Grace dok je ulazila u školu.

Koji trenutak kasnije zvonilo je i nekolicina učenika koji još nisu ušli

potrčala je prema vratima.

Lexi je stajala na maloj tratini između trake za autobuse i protočne
trake, zureći u utihnulu ciglenu zgradu u kojoj su se smjestili osnovna
škola i vrtić. Ona je u vrtiću. Jutarnja smjena.

Lexi je isto tako sama ušla u toliko škola, bez ikoga da joj mahne na
rastanku, bez ikoga da dođe po nju nakon škole. Sjećala se silne

usamljenosti za vrijeme velikog odmora.

Sama.

Po tome je Lexi najviše pamtila rano djetinjstvo. Uvijek se osjećala
usamljeno — neznanka u tuđoj obitelji, autsajderica u novoj školi. Čak i
pošto ju je Eva primila sebi, Lexi se nikad nije osjećala uključeno u
obitelj… sve dok nije upoznala Farradaye. Od onoga prvog dana srednje
škole, kad je upoznala Miju i otišla k njoj kući, Lexi se osjećala dobrodošlo
među njih.

Zato im je prepustila skrbništvo nad Grace, kako bi njezina kći znala
što to znači biti voljena.

Lexi je spustila pogled na sat. Nije još bilo devet sati. Koliko traje
jutarnja smjena u vrtiću? Dva sata? Tri?

Autobus za Floridu polazio je tek u tri i trideset. Imala je nekoliko
sati vremena za ubiti.

Mogla se biciklom vozikati po gradu, otići nešto pojesti ili sjesti u
knjižnicu i čitati. No čak i dok je razmišljala o svemu onome što bi mogla
raditi, znala je da želi samo jedno.

Nemoj. Donijela si svoju odluku. Misli na Grace.

Protuargumenti su bombardirali njezine misli, no nije obraćala
pozornost na njih. Nije mogla, ne ovaj put. Svaki dan otkako joj se kći
rodila, Lexi ju je zamišljala sretnu i dobro uklopljenu u okolinu. Voljenu i
obožavanu. Od te Grace još bi i mogla otići.

No ova malena djevojčica, koja je hodala vukući noge i povijenih
ramena… ta djevojčica nije izgledala sretno.

»Ali sretna je«, naglas reče Lexi. »Svakome se zalomi loš dan.«

Ipak, otišla je iza škole, prošla montažne zgrade i stigla do velikog
igrališta. Ondje je, okruženo žičanom ogradom bilo mjesto za sport i igru:
koševi za košarku, gumene ploče za mekši pad na tlu, travnate površine i
igralište za bejzbol. Pronašla je golemi zimzeleni grm koji je bacao hlad na