Kristin-Hannah-Poslednji-ples-leptira

»A ti nisi dobila ni jedan?«

»Dobila sam neke.« Grace je zurila u igru.

»Oh«, reče Jude. Shvatila je. »Njegova mama je donijela slatkiše.«

»Sve mame nekad nešto donesu.«

Jude se zavalila u stolac. Zašto ju je to, zaboga, iznenadilo?
Osamnaest je godina ona bila mama koja nosi slatkiše. Bila je mama koja
poziva u goste, mama koja ide na terensku nastavu, uvijek prisutna. Ali
ništa od toga nije učinila za svoju unuku. »Mogla bih ja jednom donijeti
kolačiće.«

»Dobro«, reče Grace na podižući pogled.

Jude je ponovno shvatila. »Ali to nije isto kao da ih mama donese,
zar ne?«

»Igraš?«

»Naravno«, reče Jude. Idući se sat usredotočila na pomicanje figurice
po šarenim poljima. Održavala je razgovor i tijekom druge partije Grace joj
se počela obraćati.

Međutim, Jude je znala da Lexi ima pravo: Grace nije bila sretna
djevojčica. Uglavnom se obraćala ogledalcu na zapešću, svojoj izmišljenoj
prijateljici. Zašto djeca uopće stvaraju prijatelje iz mašte? Nije trebala biti
psihijatar da zna odgovor na to pitanje. Čine to jer se osjećaju previše
usamljeno i nemaju pravih prijatelja.

Jude je tako napeto promatrala Grace da nije čula kad su se otvorila
ulazna vrata.

Zach je ušao u kuću i bacio teški ruksak na stolić.

»Tata!« Grace je zasjala potrčavši u Zachovo naručje. Podigao ju je i
izljubio po cijelome licu, sve dok se nije počela hihotati i moliti ga da
prestane.

Iza Zacha ušao je Miles, smiješeći se.

Jude je zurila u njih dvojicu — muža kojeg voli tako dugo, a
praktički ga je napustila, i sina kojega je velik dio njegova života njegovala
poput rijetka cvijeta, a onda mu okrenula leđa. Vidjela je tragove tuge na
njihovoj koži, u njihovim očima, čak i u držanju tijela, i znala je koliko je i
sama zaslužna za to. Ona je bila blato koje im nije dopuštalo da se izvuku
iz žalovanja. Da su bili sami, možda bi se oporavili.

Nekoć si bila najbolja majka na svijetu.

Jude je ustala. »Moram razgovarati s vama.«

Zach se namrštio. »Gracie, hajde donesi svoju bojanku i bojice.
Obožavam te gledati dok bojiš.«

»Dobro, tata.« Spuznula je iz njegova zagrljaja i odskakutala.

Jude je sklopila ruke. Imala je njihovu punu pozornost, ali bojala se
izgovoriti riječi. »Lexi me danas posjetila.«

Zach se posve umirio. »Što je htjela?«

Jude je pogledala sina. Bio je to muškarac; mlad, ali muškarac, kojim
se ona ponosila do bola. Je li mu to zadnjih nekoliko godina ikad rekla?
»Zamolila me da nadgledam njezine susrete s Grace. Ne može si priuštiti
socijalnog radnika kojeg joj je odredio sud.«

»Što si joj rekla?« pitao je Miles primičući se sinu.

»Ne može upoznati… svoju kćer ako ja ne pristanem«, reče Jude.
Sad je već otezala.

»Što si joj rekla?« Zach je ponovio očevo pitanje.

Jude je osjetila kako joj srce divlje lupa. »Bojim se«, tiho je rekla.
Možda se nikad nije osjećala ranjivije. Bila je izvan sebe, nesigurna i
preplašena. Obično je te osjećaje skrivala od Zacha i Milesa, potiskivala ih
u sebi, no sad nije imala snage za to.

Pomakla se prema Zachu, koji za sestrina života nikad nije osjetio
strah, ni usamljenost, a sad mu je u očima zamijetila i jedno i drugo. »Ne
želim to učiniti«, reče Jude. »Ali svejedno hoću.«

»Hoćeš?« tiho je pitao Zach.

»Za Grace i Miju«, reče Jude dižući pogled prema sinu. »I za tebe.«

DVADESET PET

Zbivalo se nešto čudno.

Grace i Ariel sjedile su na kauču, sklupčane pod Graceinom
najdražom, čupavom žutom dekicom. Svjetlo u kući bilo je prigušeno, a
vani je bio mrak, pa Grace nije vidjela zrcalo na svome zapešću, ali znala
je da je Ariel ondje jer je pjevušila. Ariel je obožavala pjevušiti.

Grace nije znala gledati na sat, ali znala je da je kasno. Nikad je
ranije nisu ostavili tako dugo budnu nakon večere; u filmu koji je išao na
televiziji govorili su svakakve ružne riječi, a nikoga nije bilo briga što ih
ona čuje. Niti što je vidjela kako je neki tip zlikovca upucao u glavu.

Nitko na nju nije obraćao pozornost. Tata, baka i djed cijelu su večer
šaputali. Nazvali su hrpu ljudi i dvadesetak puta pogledali u raspored
tatinih predavanja. Grace nije znala o čemu govore, ali baka se stalno
otresala na djeda, obraćala mu se riječima kao što su, Znam tvoje mišljenje,
Milese, i, Što ću joj reći? Možda sam pogriješila…

Djed je rekao da je sad prekasno za to jer Lexi zna; ponovno su
počeli glasno šaptati.

»Tko je Lexi?« pitala je Grace pogledavajući ih s kauča.

Troje odraslih prestalo je razgovarati i pogledalo je.

»Vrijeme je za spavanje, princezo«, rekao je tata, a Grace je požalila
što nije jezik držala za zubima. Cendrajući je prišla djedu i raširila ruke da
ga zagrli. Podigao ju je u naručje, zavrtio i poljubio u vrat. Čvrsto se držala
za njega, hihotajući se kad ju je pustio, a ona kliznula natrag na pod.

Grace je otišla do bake, koja je stajala pored kliznih vrata i grizla
nokat. Trebalo joj je hrabrosti da kaže: »Bako? Hvala što si se igrala Zmija
i ljestava sa mnom.«

Baka je prestala gristi nokat i spustila pogled.

Grace se pokušala nasmiješiti, ali joj to baš i nije pošlo za rukom.

A onda je baka učinila nešto nevjerojatno: sagnula se i podigla
Grace.

Grace se toliko iznenadila da je dahnula. Bila bi zagrlila baku, ali sve
je bilo gotovo tako brzo da nije ni trepnula, a baka joj je već šapnula:

»Laku noć, Gracie. Lijepo spavaj.«
Baš čudno. Grace se privila uz tatu i ubacila mu ruku u stražnji džep

kako bi mu bila blizu. Podigao ju je te je odnio u njihovu zajedničku
kupaonicu. Pomogao joj je da opere zube i spremi se za spavanje. Kad je
navukla pidžamicu, stavio ju je u krevet i sjeo pored nje.

Soba joj je bila neuredna, posvuda su bile igračke, a u podnožju
kreveta bila je zgurana njezina dekica sa slikom Wall-E-ja, koju je tata
pažljivo navukao preko Grace.

»Hoćemo li večeras ponovno čitati Tajni vrt, tata?«
»Večeras nećemo, princezo.«

Pitaj ga.
»Što?« bjesomučno je šapnula svome zapešću.
»Kako to da razgovaraš s Ariel dok sam kraj tebe?« pitao ju je tata
mršteći se.
»Ariel misli da se nešto čudno događa.«
»Misli, ha? A što misli, o čemu je riječ?«
»O čemu je riječ?« šapnula je Grace na zrcalo, ali Ariel je nestala.
»Valjda je zaspala.«
Tata je posegnuo i otkvačio Graceinu narukvicu.
»Zar ne može noćas spavati sa mnom?« promrmljala je Grace. Bila je
to stara borba i nije očekivala pobjedu, ali morala je pitati.
»Znaš pravila. Ona spava na noćnom ormariću.«
Tata se protegnuo na uskome krevetu; njezin veliki plišani panda
poslužio mu je kao jastuk. Grace se privila uz njega i podigla pogled.
»Tata?«

Milovao ju je po kosi. »Molim, Gracie?«

»Tko je Lexi?«

Prestao ju je milovati. »Lexi je tvoja majka.«

Grace je brzo sjela. To su bile novosti. »Molim?«

»Lexi je tvoja majka, Grace.«
»Ideš«, reče Grace. »Je li špijunka?«

»Nije, mila.«

»Astronautkinja?«

»Ne.«

Grace se osjećala loše, ali nije znala zašto. »A gdje je bila?«
»Bila je… zauzeta. Mislim da ćeš ta pitanja morati postaviti njoj.«

»Mogu joj postavljati pitanja?«

»Ona te želi vidjeti, Gracie.«
»Stvarno?« Grace je osjetila kako u njoj raste neki novi osjećaj. Bio
je sjajan, poput aluminijske folije, i blještav poput rođendanske krune.
»Jesam li joj nedostajala?«

»Mislim da jesi«, odgovorio je.
»Ideš«, ponovila je Grace. Pokušala je zamisliti kako će to biti imati
mamu, nekoga tko će znati sve o njoj, a ipak je voljeti. Sad će Grace
napokon biti poput sve druge djece.

Ali zašto ju je mama uopće napustila? I koliko dugo ostaje? Što ako
joj se Grace ne svidi? Što ako…

»Tata?« namršteno upita Grace. »Zašto izgledaš tužno?«
»Nisam tužan, mila.«

»Zar ne želiš da vidim mamu?«
»Naravno da želim«, rekao je, ali znala je da laže. Mnogo ga je puta
vidjela tužnog, no sad je izgledao više od toga.

»Što ako joj ne budem draga?«

»Ja sam taj koji joj nije drag, princezo.«

»Ako joj ti nisi drag, ni ona meni nije draga«, rekla je Grace i
prekrižila ruke. Vidjela je da je tata zapravo ne sluša. Samo je zurio u sliku
na noćnom ormariću — fotografiju njega i sestre na plaži.

Nije želio da ona vidi mamu. Zašto?

Grace se odjednom uplašila. Sjetila se što se prošle godine dogodilo
Allyson iz njezine grupe kad su joj se roditelji razveli. Jednog je dana Ally
još bila u vrtiću, a već je idućeg dana nije bilo — odselila se s mamom.
»Vidjet ću je, ali ostajem s tobom, ha, tata? Ha?«

Tata je rekao: »Naravno, Gracie«, no prvi put u životu nije mu
vjerovala.

»Ostajem s tobom«, tvrdoglavo je rekla.

***

Lexi je iduća dvadeset četiri sata provela u emocionalnoj zbrci: čas ju
je nada dizala u nebesa, čas ju je strah rušio natrag na zemlju. Unatoč tome,
planirala je i organizirala. Skupila je u kutiju od cipela sva pisma koja je u
zatvoru napisala Grace te oko nje svezala mašnu. Bio je to njezin dar kćeri.
Bilo je to sve što je imala.

A onda je nestrpljivo čekala.

Napokon je kucnuo čas. Popela se na posuđeni bicikl i odvezla iz
grada.

Na kolnom prilazu Farradaya usporila je i oprezno se spustila niz
šljunčanu cesticu. Odloživši bicikl pokraj garaže, preko ramena je
prebacila ofucanu, staromodnu torbicu i otišla do ulaznih vrata. Duboko je
udahnula pa pozvonila.

Jude je gotovo istog trena otvorila. Lice joj je bilo blijedo, oči ledene.
Nije bilo šminke koja bi dodala lažnu živost tome licu; bez nje je izgledala
i mlađe i starije. Plava kosa — koju je trebala obojiti — bila joj je
skupljena u strogi rep. Bila je odjevena u pletene bijele hlače i svijetlosivi
pulover. Sve u svemu, izgledala je bezbojno, kao žena načinjena od oblaka.
»Molim te da ubuduće kucaš. Ne volim zvono. Uđi.«

Lexi je samo stajala; oči Jude Farraday podsjetile su je na ono što je
učinila.

Jude se odmaknula da pusti Lexi u kuću.

Za oko joj je zapeo zeleni džemper.

»Jedan sat«, reče Jude. »I nećete izlaziti iz dnevnoga boravka.«

Lexi je kimnula glavom. Nije više mogla gledati bol na Judeinu licu
pa je prošla pored nje i ušla u dnevni boravak. Kroz prozore je nadiralo
sunce pa se činilo da egzotično drvo plamti. U divovskom je kaminu
gorjela vatra i odašiljala nepotrebne valove vreline po sobi.

Kad je Lexi ušla, Grace je ustala. Djevojčica je bila odjevena u lijepu
žutu bluzicu i svijetloplavi kombinezon. Iznad oba uha poput apostrofa su
joj stršale plave kike.

»Bok«, veselo reče Grace. »Čekam mamu.«

»Ja sam Lexi«, nervozno reče Lexi.

»Ti si Lexi?« pitala je Grace.

»Da.«

Grace ju je sumnjičavo pogledala. »Ti si moja mama?«

Lexi se morala nakašljati. »Jesam.«

Grace je zacvilila i potrčala prema njoj.

Lexi je podigla kćer drugi put u životu i zagrlila je tako čvrsto da se
Grace počela migoljiti. Spuznuvši natrag na pod, Grace je Lexi zgrabila za
ruku i odvukla do kauča, gdje su zajedno sjele.

Grace se priljubila uz Lexi. »Hoćeš se igrati?«

»Možemo li na trenutak samo sjediti? Tako je divno ponovno te
držati.«

»Kako to misliš, ponovno?«

»Kad si se rodila, doktor mi te prvi put stavio u naručje. Bila si vrlo
malena i ružičasta. Šaka ti je bila sitna poput zrna grožđa.«

»Zašto me nisi željela?«

»Željela sam te«, tiho reče Lexi, primjećujući zbunjenost u kćerinim
zelenim očima. »Silno sam te željela.« Pružila je Grace kutiju punu
pisama. »Napisala sam ti ova pisma.«

Grace se namrštila vidjevši zgužvana pisma poslagana u prašnjavu
kutiju. Lexi je preplavio sram; činilo joj se da je njezina ljubav bijedna kao
i taj dar. »Oh.«

»Znam da nije neki dar.«

»Tata me voli otkako me ugledao.«

»Da, istina.«

Graceina donja usna lagano je drhtala. »Kaže da si me ti nazvala
Grace, a on Mia.«

»Volio je sestru više od ikoga na svijetu. Osim tebe.«

Grace je provirila prema Lexi. »Jesi li je poznavala?«

Lexi je čula kako je Jude glasno dahnula. Podigla je pogled; Jude je
zurila u nju s druge strane sobe.

»Bila mi je najbolja prijateljica na svijetu«, reče Lexi. »Mia Eileen
Farraday. Prava si sretnica što nalikuješ na nju. Obožavala je spačke. Je li
ti to itko pričao? Znala je zahodsku školjku tvoga tate prekriti prozirnom
folijom. I uopće nije znala pjevati, a mislila je da zna. Kad bi joj tvoj tata

rekao da zašuti, smijala bi se i pjevala još glasnije.« Lexi je osjetila kako se
nešto u njoj otvara dok priča o Miji. Te su uspomene bile zarobljene u njoj
tako dugo, poput vretenca u jantaru, no sad su počele izlaziti. Pogledala je
Jude. »Ja sam Miji poklonila onaj zeleni džemper koji visi u predsoblju.
Stajao je kao moja mjesečna zarada, ali kad sam ga vidjela, znala sam da
će joj savršeno pristajati uz njezine zelene oči, i htjela sam da zna koliko
mi znači naše prijateljstvo.«

»Tata nikad ne govori o njoj.«

»Hm, da«, reče Lexi ponovno spuštajući pogled na kćer. »Valjda mu
je tako lakše. Kad nekog voliš… i izgubiš, može ti se dogoditi da izgubiš i
samog sebe. Ali tata je imao tebe pa ti je poklanjao svoju ljubav svih tih
godina. To i ja želim.«

»Kako to misliš?«

»Što misliš o tome da ponekad živiš sa mnom? Mogle bismo se
upoznati, a ja bih…«

»Znala sam.« Grace s iskobeljala s kauča. »Neću ostaviti tatu.«

»Nisam tako mislila, Grace.«

»Jesi. Rekla si.« Otrčala je do Jude, popela joj se u krilo i ovila oko
nje poput majmunčića.

Lexi je krenula za njom. Kleknula je na pod pored Judeinih nogu.
»Žao mi je, Grace, ja…«

Grace se okrenula i pogledala Lexi. »Nisi me željela.«

»Željela sam te«, reče Lexi.

»Zašto si me napustila?«

Kako da joj odgovori na to pitanje? Dok je klečala ondje i zurila u
svoju prestrašenu kćer, sjetila se kako je to biti ta djevojčica, koju zbunjuje
majka koja je nikad nije željela, ali se povremeno pravi da jest. Od tih joj je
sjećanja bilo zlo, osjećala se bijesno i sebično. »Uvijek sam te voljela,
Gracie.«

Grace je isturila svoju naglašenu bradu. »Ne vjerujem ti. Dobre
mame na odlaze.«

Lexi se sjetila da je isto to rekla vlastitoj majci, koja je briznula u
plač i počela se zaklinjati da je njezina ljubav iskrena.

Znala je bolje od bilo koga da samo vrijeme može dokazati iskrenost

njezine ljubavi. Grace će morati naučiti vjerovati da je majka voli.

»Hoću živjeti s tatom«, tvrdoglavo reče Grace.

»Naravno«, reče Lexi. »Pogriješila sam što sam to spomenula. Dugo
vremena… nije me bilo pa ne znam puno o djevojčicama. Ali želim
naučiti.«

»Ti si mama. Već bi trebala znati«, reče Grace držeći se za Judein
rukav.

Što da Lexi kaže na to? Polako je ustala i pogledala ih. »Možda bih
trebala ići. Hvala, Jude«, jedva je protisnula. »Znam da to nisi učinila za
mene, ali svejedno hvala.«

»Ponovno me napuštaš?« pitala je Grace.

»Vratit ću se«, obećala je Lexi odmičući se. U deset minuta koje je
provela s kćeri sve je uprskala. Uplašila je Gracie. »Idući tjedan, može? U
isto vrijeme?«

»Nešto si ostavila na kauču«, reče Jude.

Lexi se osvrnula prema hrpi pisama. Odande gdje je stajala izgledala
su maleno, prljavo i neuredno u toj savršenoj sobi. Bilo je glupo pomisliti
da će pisma nešto značiti petogodišnjakinji. Još jedna pogreška. »Za Grace
su«, uspjela je reći, a onda je opet napustila kćer.

***

»Ne zna čak ni da ja ne znam čitati«, reče Grace. U glasu joj se
osjetilo razočaranje. Izvukla se iz Judeina naručja. »Kad tata dolazi kući?«

Jude nije mogla odvratiti pogled od izubijane kutije za cipele na
svome kauču. Izgledala je apsurdno sitno i izgubljeno na njegovoj skupoj
tkanini.

»Bako?« reče Grace, udarajući nogom o pod da pojača dojam. »Hoću
kući.«

Jude je podigla pogled i vidjela kako Grace stoji pored kamina s
buntovnim pogledom u očima. Unuka joj je bila preplašena pa je divljala.
Upravo bi tako u toj dobi reagirao i Zach. »Dobro. Ali ne znam kad će ti
tata doći kući.«

»Baš me briga«, reče Grace, no glas joj je malo drhtao.

»Jesi za zagrljaj?«

»Samo hoću vidjeti tatu.«

Jude je uzdahnula. Nije ju trebalo čuditi što Grace ne traži utjehu od
bake koja ju je godinama ignorirala. »Skupi svoje stvari i idemo.«

Dok je Grace skupljala igračke, Jude je polako ušla u dnevni
boravak. Na trenutak ili dva zurila je u kutiju punu pisama.

»Spremna sam«, reče Grace držeći svoju žutu dekicu uz obraz.

Jude je podigla kutiju i odnijela je u automobil. Vezala je Grace u
njezinoj sjedalici, a pisma odložila na suvozačevo sjedalo pored sebe.
Odjednom se činilo da zauzimaju puno prostora.

Jude je vidjela koliko je njezina unučica uzrujana i htjela ju je
utješiti, ali nakon previše godina rezerviranosti ostale su dva stranca. Grace
se baki uopće nije obratila za utjehu. »U redu je biti uzrujan, Gracie.
Upoznavanje s mamom sigurno te zbunilo.«

Grace ju je ignorirala i bjesomučno nešto govorila svome zapešću.

Jude je dugo zurila u unučicu, možda duže nego ikad, a onda se
polako odmaknula i zatvorila vrata automobila. Putem do Zachove kuće
Jude je nekoliko puta pokušala započeti razgovor, ali Grace joj nije
odgovarala. Djevojčica je samo ponavljala, Vrati se, Ariel, stvarno mi
trebaš; njezin usrdni šapat Jude je podsjetio na davna vremena, kad je
djevojčica posve nalik na Grace neprekidno šaputala bratu na jeziku koji je
samo on razumio.

Pred brvnarom Jude je parkirala i pomogla Grace da izađe iz
sjedalice.

Primila ju je za njezinu malu ruku. »Da ti pročitam priču?«

Grace ju je sumnjičavo pogledala. Naposljetku je polako rekla:
»Može«, kao da očekuje da će Jude povući ponudu, a možda i prasnuti u
smijeh.

Polako su ušle u kuću i Grace je otišla ravno u svoju sobu. Zgrabila
je svoju najdražu lutku srebrnasto-bijele princeze, popela se na uski bijeli
krevet i zavukla ispod šarene dekice sa slikom Wall-E-ja. »Cuclam palac«,
prkosno je rekla.

Jude se morala nasmiješiti. »Možda ti se pridružim.« Ubacila je palac
u usta.

Grace se nasmiješila. »Prestara si za to.«

Jude se na to nasmijala i prišla polici s knjigama.

Za oko joj je zapela tanka knjižica u bijelom ovitku. Polako ju je
izdvojila od ostalih i sjela pored Grace. Otvorivši knjigu, počela je čitati:
»Onoga dana kad je Max odjenuo svoj vučji kostim i napravio nekakvu
spačku i majka ga je nazvala divljim stvorom…« Te su riječi Jude vratile u
sobu punu akcijskih figurica i plastičnih dinosaura, malenome dječaku koji
se stalno smijao i koji nije htio slušati priče ako sestra nije bila pored
njega. Uspomene su bile toliko blizu da ih je mogla udahnuti. Na trenutak
je ponovno bila mlada majka koja sjedi posred velikog bračnog kreveta s
djetešcem ispod svake ruke i otvorenom knjigom na krilu…

»Priča nije tužna, bako. Zašto plačeš?«

»Zaboravila sam koliko volim ovu priču. Podsjeća me na moju…
djecu.« Bilo je to prvi put nakon mnogo godina da je naglas izrekla tu
nježnu riječ. Djeca. Imala je dvoje.

»I meni se sviđa«, ozbiljno reče Grace primičući se Jude, gotovo se
priljubljujući uz nju. Dugo su tako sjedile, povezane, dok je Jude čitala
priču. Kad je zatvorila knjigu i spustila pogled, Grace je već spavala.

Poljubila ju je u meki ružičasti obraz, otišla iz sobe te zatvorila vrata
za sobom.

U dnevnome boravku čekala su je pisma, koja je bila ostavila na
stoliću.

Nisu bila njezina i nije ih smjela otvoriti.

Unatoč tome, zagledala se u pisma, koja su onako posložena
nalikovala na harmoniku. Omotnice nisu bile zapečaćene; jasno je to
vidjela. Možda je Lexi tijekom godina htjela vidjeti što je napisala.

Naposljetku je podigla cijelu kutiju i spustila je sebi u krilo. Dugo je
zurila u pisma, znajući da nije u redu da ih čita.

Samo jedno. Da vidim hoće li slomiti Zachovo srce…

Izvukla je prvu omotnicu iz kutije i otvorila je. Pismo u njoj bilo je
napisano na jeftinom bijelom papiru. Površinu su prekrivale sive mrlje.

Suze.

Pismo je nosilo datum iz studenoga 2005. Lexi je trebalo dugo da
napiše prvo pismo.

Dok ju je u prsima stezalo kao da joj se bliži novi napad panike, Jude
je počela čitati. Pročitala je tek prvih nekoliko odlomaka kad su se otvorila
vrata i Zach ušao u kuću. Izgledao je nervozno, uzrujano.

»Bok, mama«, rekao je bacajući ruksak na pod. Odsklizao je po
drvenom podu i bubnuo u zid. Zach je nestrpljivo maknuo kosu s očiju.
»Kako je prošlo danas s Lexi?«

Odjednom se zapitala je li oduvijek tako. Je li mu Lexi cijelo vrijeme
bila prva na pameti? A ako je tako, koliko mu je teško bilo potisnuti te
osjećaje?

»Slušaj ovo«, reče Jude.

»Mogu poslušati kasnije? Zanima me…«

»To je pismo koje je Lexi u zatvoru napisala Grace.«

»Ajoj…« Zach se srušio u svoj naslonjač pored kamina.

Jude je vidjela koliko su ga te riječi prestrašile; razumjela je to. Bilo
je lakše potisnuti bol, nego je nadvladati. Bio je to put koji su oboje
odabrali. Nakašljala se i počela čitati:

Draga Grace,

bilo mi je osamnaest godina kad sam te rodila. Zvuči glupo kad to kažem
jer mi je sad tek devetnaest, ali zaključila sam da bi te to moglo zanimati o
meni.

Da barem mogu zaboraviti na tebe. Grozno je to reći, ali da si
dovoljno stara da čitaš ovo pismo, već bi znala gdje sam i što sam učinila.
I zašto ti ne mogu biti majka.

Stoga priželjkujem da te mogu zaboraviti.

Ali ne mogu.

Probudim se na ovome mjestu i prvo na što pomislim si ti. Pitam se
jesu li ti oči sad zelene poput tatinih, ili plave poput mojih. Pitam se spavaš
li već cijelu noć u komadu. Da mogu, svake bih te večeri uspavljivala
pjesmom. Premda ne znam ni jednu uspavanku.

Zaljubila sam se u tebe prije nego što sam te uopće vidjela. Kako je
to moguće? Ali zaista je tako bilo. Onda sam te primila u naručje, a zatim
te dala Zachu.

Što sam trebala? Da me posjećuješ na ovome mjestu, da me gledaš
kroz rešetke? Znam kako je to grozno.

Negdje sam pročitala da je žalovanje poput prijeloma kosti. Mora
sjesti na svoje mjesto ili će te boljeti zauvijek. Molim se da jednoga dana to

shvatiš i oprostiš mi.

Neću ti poslati ovo pismo, ali možda ćeš me jednoga dana, kad
odrasteš, potražiti, a ja ću imati cijelu kutiju pisama koja ću ti dati. Reći
ću, Vidiš? Voljela sam te. Možda ćeš mi čak povjerovati.

Dotad barem znam da si na sigurnom. Nekoć sam sanjala o tome da
budem jedna od Farradaya. Prava si sretnica što odrastaš u toj obitelji.
Ako si tužna, idi Milesu. On te uvijek može nasmijati. Ili zamoli Jude da te
zagrli — nitko ne grli bolje od tvoje bake.

A tu je i tvoj tata. Dopustiš li mu, pokazat će ti sve zvijezde na nebu i
uz njega ćeš se osjećati kao da možeš letjeti.

Stoga neću biti zabrinuta za tebe, Gracie.

Pokušat ću te zaboraviti. Žao mi je, ali moram.

Strašno me boli što te volim.

***

Jude je pogledala sina, čije su oči plivale u suzama. Opet je izgledao
kao dječak, njezin zlatni Zach, i u tom se trenutku sjetila mlade Lexi,
djevojke koja je srce nudila na dlanu i bila Mijina najbolja prijateljica u
životu. Sjetila se djevojke iz naselja montažnih kuća koja nikad nije
upoznala majčinu ljubav, a koja se ipak uvijek smiješila. »Danas nije dobro
prošlo između Lexi i Grace. Lexi je zaribala stvar.«

»Kako to misliš?«

»Previše je nasrnula, pritisnula Grace prije nego što je ona bila
spremna.«

»Ne zna kako biti majka. Odakle da zna?«

»Nitko to ne zna«, tiho reče Jude. »Sjećam se kako sam bila
prestrašena s tobom i… Mijom.«

»Bila si sjajna mama.«

Jude ga nije mogla pogledati. »Možda nekoć. Ali više ne. Dugo se ne
ponašam kao tvoja mama, i oboje to znamo. Ja… izgubila sam to. Mislila
sam…« Zastala je i prisilila se da ga ponovno pogleda. »Okrivljavala sam
te. Jesam, premda znam da nisam smjela. I Lexi. I sebe.«

»Nisi ti bila kriva. Znali smo što je ispravno… te noći«, rekao je.

Jude je osjetila oštru bol u srcu kao podsjetnik. Bila je to bol koja joj
je dotad uvijek bila prepreka, nešto odakle treba odstupiti. Sad je hrabro

gurala dalje.

»Imaš pravo«, tiho je rekla. »Ti nisi smio piti te noći, ali Lexi nije
smjela voziti, a ja vas nisam smjela pustiti. Znala sam da će se ondje piti.
Gdje mi je bila pamet kad sam vjerovala da će pijani osamnaestogodišnjaci
donijeti pametnu odluku? Zašto sam jednostavno zaključila da vas ne
možemo spriječiti da pijete? I… Mia je trebala biti vezana. Svi snose dio

krivice.«

»Ja sam kriv«, rekao je, i premda je Jude već ranije čula te riječi, tek
je sad osjetila težinu njegove krivice. Posramilo ju je što se toliko
usredotočila na vlastitu tugu da je dopustila da njezin sin sam nosi taj teret.

Prišla mu je, primila ga za ruku i povukla na noge. »Svi nosimo taj
teret, Zach. Toliko ga dugo nosimo da nam je iskrivio kralježnice, povio

nas. Moramo se ponovno uspraviti. Moramo si oprostiti.«

»Kako?« jednostavno je pitao. U njegovim je zelenim očima

ugledala i Miju. U svojoj je boli to nekako zaboravila: njezina su djeca bila
blizanci i Mia će uvijek živjeti u Zachu. A sad je tu bila i Grace.

Položila je dlan na njegovo lice, primjećujući blijedi ožiljak duž
čeljusti. »Ona je ovdje… u tebi«, nježno je rekla. »Kako sam to

zaboravila?«

DVADESET ŠEST

»Dođi«, kaže mama Lexi pružajući ruku. »Želiš živjeti sa mnom, zar
ne?«

Ruka joj odjednom pocrni, a iz prstiju narastu dugi žuti nokti poput
kuka. Grace vrisne…

»Tu sam, princezo.«
Čula je tatin glas i zagrlila ga. Mirisao je kako treba i noćna mora je
izblijedjela, a Grace se sjetila da je u svom krevetu, u svojoj sobi, ondje
gdje joj je bilo mjesto. Ondje nije bilo divljih stvorenja.

Tata ju je privijao uza se i gladio po kosi. »Jesi dobro?«
Osjećala se kao mala beba. »Oprosti, tata«, promrmljala je.
»Svi katkad ružno sanjaju.«
Znala je da je to istina; kad je bila mala, često bi ga čula kako vrišti u
snu, pa bi otišla k njemu i popela se na njegov krevet. Nikad se nije
probudio, ali prestao bi vikati kad je ona bila s njime. Ujutro bi joj se
umorno nasmiješio i rekao nešto o tome kako je ona velika cura koja bi
trebala naučiti spavati u vlastitom krevetu.
»Ne tjeraj me od sebe, tata. Neću više lagati. Obećavam. I više nikad
neću udariti Jacoba u nos. Bit ću dobra.«
»Joj, princezo«, uzdahnuo je. »Trebao sam znati da će mama doći po
tebe. Trebao sam te pripremiti na to, i sebe. Ali jednostavno… Pokušavao
sam ne misliti o njoj.«
»Zato što je zločesta?«
»Ne«, rekao je tata, a nju je prestrašila tuga u njegovu glasu. »Baš
naprotiv.«
»Možda je postala zločesta dok je bila špijunka.«
»Ona nije špijunka, princezo.«
»Kako znaš?«

»Jednostavno znam.«

Grace se nervozno ugrizla za donju usnu. »Kakva je ona?«
Tata je odmahnuo glavom. Dugo je samo šutio. Grace se spremala

pitati nešto drugo kad je rekao: »Tvoju sam mamu upoznao u srednjoj
školi.« Glas mu je bio čudan; zvučao je kao da mu je nešto zapelo u grlu.
»Bio bih je istoga dana pozvao van, ali već je bila Mijina prijateljica.
Stoga… trudio sam se da je ne volim… sve do jedne večeri… kad me
gotovo poljubila. To je sve promijenilo. Nakon toga morao sam biti s
njom.«

»Cure to ne bi smjele«, promrmljala je Grace preko palca koji je
cuclala.

»Baka bi ti rekla da cure mogu sve. Barem je tako govorila mojoj
sestri.«

Grace se namrštila. Tata je bio sav… pekmezast, a oči su mu blistale.
Ponašao se kao da voli mamu, ali to je bilo glupo jer je rekao da joj nije
drag. Sve skupa nije imalo smisla. »Ali ona me nije htjela«, reče Grace.
»Napustila me.«

»Katkad ljudi nemaju izbora.«
»Hoće li me opet posjetiti?«

Tata je pogledao Grace. »Tvoja je mama zaista posebna, princezo, i
znam da te voli. To je sad jedino bitno. Razlog zbog kojeg je nije bilo…
pa, zapravo sam i ja bio kriv. Pustio sam da ona ispadne kriva za sve. Ali i
ja sam bio kriv.«

»Kriv za što?«
Činilo se da će nešto reći, ali onda se zacijelo predomislio. Umjesto
toga, poljubio ju je u čelo.

»Tata?«
»Spavaj, malena. Sve će biti dobro. Vidjet ćeš. Potrudit ćemo se da
sve bude dobro.«
»Ali ti ćeš ostati sa mnom, ha, tata?«
»Naravno, ali ona ti je mama, Gracie, i trebaš je, ma što mislila.«

***

»Uprskala sam stvar, Scote«, ponovila je Lexi. Bila je u njegovu
uredu, nervozno koračala pred prozorom i grizla nokat.

»Lexi. Lexi.«
Zastala je, okrenula se prema njemu. »Nešto si rekao?«

»Sjedni. Od tebe mi se vrti u glavi.«

Otišla je do njegova stola i stala gledajući ga. Danas je izgledao
pomalo umorno. Kosa mu je bila neuredna, a kravata stajala nakrivo. »Jesi
li dobro?«

»Danny ima grčeve. Jenny i ja malo spavamo. Ali dobro sam.«

Lexi je sa Scotova stola podigla uokvirenu fotografiju. Na njoj je bio
debeli, ćelavi dječačić s plastičnim ključem u rukama. Rastužila se kad je
vidjela to djetešce; sjetila se Grace, pitala se jesu li nju mučili grčevi ili je
cijelu noć spavala poput anđela. »Ne znam ništa o majčinstvu«, tiho je
rekla, ponovno se osjećajući poraženo.

»U početku nitko ne zna«, reče Scot. »Kad smo dobili Dannyja,
stalno sam tražio upute za rukovanje, no priložili su samo dekicu. Prilično
sam siguran da ju je dobio od bake. Sjedni, Lexi.«

Nije sjela, nego se srušila. Odjednom je shvatila da je iscrpljena. »Ne
znam gdje mi je pamet bila.«

Scot joj je pružio novine. »Nema smisla mozgati o pogrešci. Vrijeme
je za akciju, Lexi. Moramo sudu, i Farradayima, pokazati da ti nikamo ne
ideš i da si spremna biti majka. Najbolje je da nađeš posao.«

»Posao. Naravno.«

»Zaokružio sam nekoliko oglasa. Da barem imam toliko posla da ti
mogu ponuditi radno mjesto…«

»Dovoljno si mi pomogao. Hvala, Scote.«

»Jenny ima mornarsko plavi kostim koji bi ti posudila. Visi na
vratima u sobi za sastanke.«

Lexi je opet preplavila zahvalnost prema tome čovjeku i njegovoj
ženi. Polako je ustala. »Danny je pravi sretnik. Znaš to, zar ne?«

Podigao je pogled. »I Grace je sretnica.«

»Nadam se«, tiho reče Lexi, osjećajući slabašno buđenje nade u sebi.
Oprostila se od Scota, otišla u sobu za sastanke i odjenula Jennyn
mornarsko plavi ljetni kostim. Nije se baš sjajno uklopio uz Lexinu
svijetloplavu majicu kratkih rukava i japanke, ali ništa bolje nije imala.

Za manje od četrdeset minuta bila je na biciklu. Išla je u lokalnu
drogeriju, koja je oglasila da traži prodavača. Puno radno vrijeme za
minimalac.

Ušavši u jarko osvijetljenu trgovinu ispunjenu šarenim policama,

zastala je i osvrnula se oko sebe. Uz najbližu blagajnu stajala je debela
žena sijede kose, toliko natapirane da je nalikovala na košnicu, i
razgovarala na mobitel.

Lexi je stala pred blagajnu.

»Kupuješ nešto, mila?« upita žena malčice odmičući mobitel s uha.

»Došla sam zbog posla.«

»Oh.« Žena sa nagnula, dugačkim i zašiljenim crvenim noktom
pritisnula gumb interfona i rekla: »Voditelj na blagajnu broj jedan,
molim.« Onda se nasmiješila Lexi, uspravila i vratila svome telefonskom
razgovoru.

»Hvala«, reče Lexi, premda je žena nije slušala.

Lexi je vidjela kako voditelj prilazi blagajni broj jedan. Bio je to
visok, mršav muškarac, veoma nalik Ichabodu Craneu, orlovskoga nosa i
bodljikavih obrva koje su neobuzdano rasle poput kupinova grmlja.

Samopouzdano mu je prišla i pružila ruku. »Dobar dan, gospodine.
Ja sam Alexa Baill. Došla sam se prijaviti za mjesto prodavačice.«

Rukovao se s njom. »Slijedite me.«

Pošla je za njime u mali ured bez prozora, u kojem su nagomilane
kartonske kutije sezale do stropa. Sjeo je za metalni radni stol i dao joj
rukom znak prema stolčiću u kutu.

Privukla je stolčić stolu i sjela, osjećajući se pomalo nesigurno u tom
položaju.

»Imate li životopis?«

Lexi je osjetila kako joj bride obrazi. »Nemam. Riječ je o mjestu
prodavačice, zar ne? U srednjoj školi radila sam u slastičarnici Amoré.
Dobro se snalazim s novcem, a s ljudima još bolje. Dobra sam zaposlenica
i mogu raditi u bilo kojoj smjeni. Mogu nabaviti preporuke.«

»Kad ste radili u slastičarnici?«

»Od 2002. do 2004. Ja… prestala sam ondje raditi u lipnju, pošto
sam maturirala.«

Zapisao je nešto na list papira koji je izgledao kao molba. »Sad ste
došli s fakulteta kući? To bi vam bio posao preko ljeta?«

»Ne. Tražim stalno zaposlenje.«

Oštro ju je pogledao. Debele su mu se obrve spojile. »Završili ste

Srednju školu Pine Island?«

»Da.«

»Većina klinaca s otoka ne radi ovdje za stalno. Gdje ste radili
otkako ste maturirali?«

Lexi je progutala knedlu. »Pola radnog vremena u knjižnici.«

»U kojoj knjižnici?«

Tiho je izdahnula i povila ramena. »U Purdyju.«

»Ne mislite valjda…«

»U zatvoru. Nekoliko sam godina provela u zatvoru. Ali sad sam
izašla i bit ću dobra zaposlenica. Jamčim vam to.« Govorila je, no nije bilo
koristi. Vidjela je kako mu se lice smračilo kad je izgovorila riječ zatvor, i
kako je više ne želi pogledati u oči.

»Dobro onda«, rekao je i prvi joj se put nasmiješio — posve
namješteno. »Javit ću vam kad odlučimo.«

»Znači, ništa od posla«, rekla je silazeći sa stolčića.

»Znači, javit ću vam odaberemo li vas.«

»Aha.« Pokušala je ostati optimistična; bio je to tek prvi od mnogih
potencijalnih poslova. Možda će drugi poslodavci biti liberalniji. »Da vam
ostavim broj telefona?«

Napokon ju je pogledao. »Možete mi ga dati ako želite.«

Željela mu je reći, Nema šanse, i otići s barem mrvicom
dostojanstva, ali morala je misliti na Grace pa je zapisala broj telefona i
izašla iz jarko osvijetljene drogerije. Na ulici je otvorila novine i pronašla
sljedeći oglas. Esmereldin meksički restoran tražio je konobaricu.

Ostatak poslijepodneva Lexi se trudila vjerovati u sebe, čak i dok su
ponude za zaposlenje nestajale pred njezinim očima. Većina radnih mjesta
koja su se nudila bila je honorarna, bez zdravstvenog i socijalnog
osiguranja. Više nije ni brojala koliko su joj puta poslodavci rekli da je
gospodarska situacija njezin neprijatelj. Očigledno je otišla u zatvor u
dobrim vremenima, a izašla u lošim. Minimalac je iznosio manje od devet
dolara na sat. To bi značilo da će mjesečno zaraditi možda tisuću i petsto
dolara, na koje još mora platiti porez; više od polovice otišlo bi na
stanarinu.

Međutim, sve to ionako nije bilo važno jer nije uspijevala dobiti

posao. Danas je razgovarala s dvanaest poslodavaca i svaki je razgovor
završio jednako.

Što ste radili otkako ste maturirali?

Fakultet, stvarno? Gdje?

Tko vam je bio zadnji poslodavac?

Oh (praćeno istim pogledom) — u zatvorskoj knjižnici.

Žao mi je, mjesto je već popunjeno… Premladi ste… Javit ću vam…

Izlika za izlikom. Najgore od svega je bilo to što ih nije mogla
kriviti. Tko bi htio zaposliti dvadesetčetverogodišnju bivšu zatvorenicu?

Kao da to već nije bilo dovoljno loše, nakon uzaludnih razgovora za
posao pogledala je kakva je ponuda stanova na otoku.

Postojale su samo tri stambene zgrade, a jedno je bilo sigurno: nije si
mogla priuštiti život ni u jednoj od njih. Najmanji slobodni stan
iznajmljivao se za devetsto pedeset dolara na mjesec. Uz to, kućevlasnik je
unaprijed zahtijevao stanarinu za prvi i posljednji mjesec te polog. Dvije
tisuće i četiristo dolara koje mora uplatiti na dan potpisivanja ugovora.

Isto je tako mogao tražiti milijun.

Nekoliko telefonskih poziva pokazalo je da ni u Port Georgeu nije
ništa bolje.

S druge je strane mosta bilo više stanova za iznajmljivanje, ali
svejedno su bili preskupi.

Lexi je cijeloga dana doživljavala samo poraze. Kad je napokon
odustala, bilo je sedam navečer i samo je htjela biti na miru. Provezla se
kroz tihu ljetnu noć te ostavila bicikl pred Scotovim uredom. Otvorila je
svojim ključem. Samo je htjela spavati. Ili vrištati.

»Lexi? Ti si?«

Uzdahnula je i na silu se nasmiješila. Sve je dugovala Scotu; nije on
bio kriv što je ona takva bijednica. »Bok, Scote«, rekla je krenuvši prema
njegovu uredu. »Radiš dokasna.«

»Čekao sam te. Imam iznenađenje. Dođi.«

Primio ju je za ruku i odveo u prostoriju za sastanke. Na dugom
drvenom stolu stajalo je otvoreno prijenosno računalo. »Hajde«, rekao je,
»sjedni«.

Lexi ga je poslušala.

Scot je na nekoliko trenutaka izašao, a onda se vratio. »Dobro,
spremni smo.« Pritisnuo je gumb na računalu i monitor je ispunilo
zabrinuto lice tete Eve. »Ne znam, Babs. Kako znaš radi li?«

Pogled na tetino lice bio je poput melema na ranu. Lexi je osjetila
kako joj popušta napetost u prsima. Nasmiješila se prvi put nakon nekoliko
sati. Ipak nije bila tako sama kao što je mislila. »Bok, teta Eva«, rekla je
naginjući se naprijed.

»Evo je, Barbara!« Evinim se licem proširio osmijeh. »Dođi vidjeti.
Ovo je moja Lexi.«

Moja Lexi.

Krupna žena kovrčave sijede kose nagnula se u struku i smiješeći se
zavirila u kameru. »Zdravo, Alexa. Moja sestra neprestano govori o tebi.«

»Bok, Barbara«, tiho reče Lexi, svladana osjećajima.

Barbarino lice nestalo je s vidika, dok se Eva približila računalu.
Izgledala je drukčije, starije; obrazi su joj bili osunčani i prekriveni
dubokim borama, a kosa joj je sad bila posve bijela. »Sve mi ispričaj,
Lexi.«

Scot je izašao iz sobe i zatvorio vrata za sobom.

»Upoznala sam Gracie«, reče Lexi. Bilo je to prvo što joj je palo na
um.

»Kako je ona?«

»Tužna je. Lijepa. Usamljena.«

»Oh. Zacijelo ti je teško to gledati.«

»Sve je teško, teta Eva. Nisam htjela doći ovamo jer sam znala da će
biti teško, ali sad sam ovdje i sve je u kaosu.«

»Pretpostavljam da si vidjela svoga mladića?«

»Aha.«

»I?«

Lexi je slegnula ramenima. »Prošlo je mnogo vremena.«

»Izgledaš umorno, Lexi.«

»Imala sam loš dan. Teško ću pronaći posao i stan. Možda je to čak i
nemoguće.«

»Tek si izašla, Lexi. Možda bi trebala doći kući da se mi brinemo za

tebe. Barb i ja imamo sklopivi krevet koji samo tebe čeka. Ovdje bi mogla
pronaći posao i uštedjeti novac. Floyd u lokalnom frizerskom salonu kaže
da bi te rado zaposlio da se javljaš na telefon i čistiš. Ne bi morala plaćati
stanarinu i začas bi uštedjela finu svoticu.«

Doći kući.

Lexi je morala priznati da ju je privlačila ta ponuda. Morala je biti
negdje gdje je žele. »Ali kako da opet ostavim Grace? Nikad mi neće

oprostiti.«

»Znaš kako je djetetu teško ako ima mamu koja nije spremna. Odvoji
malo vremena za sebe. Ojačaj, razvedri se i onda se vrati kćeri. Vratit ćeš
se kad staneš na noge. Mislim da bi to bilo odgovorno.«

»Odgovorno«, ponovila je Lexi. Zamisao joj je bila grozna, premda
je shvaćala da ima istine u njoj. Sad bi samo zbunila Grace. Kako da bude
majka kad joj je život u ruševinama? Grace je zaslužila nešto bolje,
zaslužila je stabilnost. Lexi je dobro znala kako je to imati nepouzdanu
majku. Dijete se uz nju nije osjećalo sigurno.

»Alexa?«

Nasmiješila se najvedrije što je mogla. Nije više htjela razgovarati o
tome. Srce joj se slamalo. »A što ima kod tebe? Jesi li ikad otišla na onaj
tečaj pletenja?«

»Bogme jesam«, nasmijala se Eva. »Barbara i ja imamo toliko
pletenih pokrivača da možemo opskrbiti motel. Kad dođeš ovamo…«

***

Tog je vlažnog lipanjskog dana pogled s četrdeset i drugog kata bio
otužan. »Svemirska igla« stršala je njoj zdesna, dok je njezin crno-bijeli

disk visio na sumornom sivom nebu.

Jude je stajala pored prozora. Vidjela je svoj sablasni odraz u staklu.
Pokušavala je nepomično stajati, doimati se mirno, ali nije uspijevala.
Osjećala se nervozno i nelagodno u vlastitoj koži, kao da je na prazan
želudac popila deset šalica kave. Grizla je nokat, a onda ponovno počela
koračati amo-tamo. Panika je vrebala na rubu vidnog polja; osjećala je
kako je motri, kao sjena u kutu, i samo čeka da je zaskoči. Međutim, nije
mogla točno odrediti uzrok svoga straha. Znala je samo da se boji još
otkako je pročitala ono Lexino pismo.

»Ponosim se vama, Jude«, reče Harriet onim svojim neobično

odmjerenim glasom. »Trebalo je mnogo hrabrosti da se ponovno suočite s
Lexi.«

»Nisam se suočila s njom. Zapravo sam se trudila ne gledati je.«

»Ali ipak ste je pogledali, zar ne?«

Jude je kimnula glavom, ponovno grizući nokat i lupkajući nogom.

»Što ste vidjeli?«

»Vidjela sam curu koja mi je ubila kćer… i majku moje unuke i prvu
ljubav moga sina. I… curu koju sam nekoć voljela.« Jude se nervozno
grebla po obrazu. Odjednom se naježila. »Što se zbiva sa mnom, doktorice
Bloom? Osjećam se kao da ću poludjeti.«

»Nećete poludjeti. Mislim da ste možda spremni za sastanak
Suosjećajnih prijatelja. Danas se održava, znate. U dva.«

»Opet ta priča?« Jude je uzdahnula i sjela. Lupkala je nogom,
naizmjence stežući i otvarajući šake. »Neću otići na sastanak s hrpom
drugih ožalošćenih roditelja. Da govorim o Miji? Hoće li je to vratiti?«

»Na neki način.«

»To može reći samo netko tko nije izgubio dijete. Ne, hvala.«

»Jedino tako možete zatvo…«

»Kunem vam se Bogom, spomenete li zatvaranje poglavlja, izlazim.
Nema zatvaranja poglavlja. To su obične gluparije. Još uvijek ne mogu
slušati glazbu — nikakvu glazbu. Još uvijek plačem gotovo svaki put kad
se tuširam. Katkad vrištim u automobilu. Razgovaram s kćeri, a ona me ne
čuje. Ništa od toga ne prolazi.«

»Nekoć ste govorili da se osjećate sivo.«

»Govorila sam da živim u sivilu. U gustoj pepeljastoj magli.«

»A one noći kad je Mia poginula, činilo vam se da je kiša
pepeljasta?«

»Da, pa?«

Harriet je provirila preko ruba svojih uskih naočala. Bila je jasna.
»Pa ako i dalje živite u sivilu, možda biste se trebali osvrnuti oko sebe.
Možda ugledate nešto novo. Oblike. Ljude.«

Jude je prestala gristi nokat. »Kako to mislite?«

»Znam da vaša bol nikad neće prestati, Jude. Nisam glupa. Ali

možda ste konačno spremni da shvatite kako možda postoji još nešto osim
boli. Zato se sad ponašate poput uznemirenog pudla. Bojite se osjećaja, ali
ne možete ih zaustaviti. Otvorili ste se dovoljno da pustite Lexi Baill u
svoju kuću. To je golem korak, Jude.«

»Pročitala sam Grace priču i igrala društvenu igru s njom«, tiho reče
Jude.

»Kako ste se pritom osjećali?«

Jude je podigla pogled. »Kao baka.« Oči su joj se napunile suzama.
Dosad nije toga bila svjesna. »Bila sam gruba prema Zachu. Jednostavno…
nisam ga mogla pogledati a da se ne sjetim…«

»Sjećanje je dobro, Jude.«

»Ne onako kako se ja sjećam, doktorice. Ono me… slama.«

»Možda se morate malo slomiti da biste se ponovno mogli sastaviti.«

»Bojim se da neću biti u stanju sastaviti se.«

»Hoćete. Na pravom ste putu, Jude.«

»Što da činim dalje?«

»Slijedite srce.«

Jude je zadrhtala pri toj pomisli. Toliko se trudila isključiti osjećaje;
pomisao da ih ponovno oslobodi prestravila ju je. Nije znala može li to.
Želi li to uopće.

Ostatak sastanka Jude se trudila slušati doktoricu Bloom, no u njoj je
opet rasla panika, koja je zaglušila sve osim njezina napetog disanja. Što
ako se ponovno otvori i bol je jednostavno proguta? Što ako poništi sav
postignuti napredak? Još ne tako davno bila je praktički beskorisna,
uplakana siva silueta koja bez lijekova za smirenje nije mogla preživjeti
dan.

Na kraju sastanka rekla je nešto doktorici Bloom — nije se sjećala
što — i izašla.

Nebo je sad bilo istovremeno vedro i sivo. Oblaci boje pijeska nisko
su visjeli. Sunce se mjestimično probijalo kroz njih, dok je padala tako
sitna kiša da je lokalno stanovništvo nije ni zamjećivalo, no turisti na
tržnici skutrili su se ispod šarenih kišobrana. Stajala je na uglu ispred
zgrade doktorice Bloom, pod tim plačućim nebom, i pokušavala se sjetiti
kojim putem treba ići. Odjednom se osjećala kao da bi svaki pokret mogao

biti pogrešan.

»Jeste li dobro, gospođo?« pitao ju je neki dječak koji se pojavio
pored nje. Raščupane kose i sa skejtbordom pod rukom, podsjetio ju je na
davne dane — ili je od njih možda prošao tek trenutak — kad su Zach i
Mia završavali osnovnu školu.

U tom bi trenu dala sve da otrči do automobila, odveze se u trajektnu
luku i ode kući. Ali nije mogla. Bila je srijeda.

»Dobro sam«, rekla je dječaku. »Hvala.« Polako je krenula. Kiša joj

je bubnjala po glavi, povremeno bi joj koja kap pala u oko, ali ona to
gotovo nije primjećivala.

Uskoro se našla pred majčinom galerijom. U izlozima s obje strane
zatvorenih vrata visjela su velika slikarska platna — jedno je bio
tradicionalni pejzaž, tulipani u dolini Skagit, naslikani crvenim i zlatnim
tonovima ispod sjenovitog, melankoličnog crnog neba; drugo je bila mrtva
priroda, vaza puna ružičastih georgina. Samo izbliza mogla se vidjeti tanka

napuklina u starom porculanu.

U susjednoj je zgradi otvorila jedna od golemih staklenih vrata i ušla

u elegantno predvorje. Pozdravila je vratara te se dizalom odvezla do vrha.

Iz dizala se izlazilo u luksuzni stan: gotovo četiristo kvadratnih
metara mramornoga poda boje slonovače, tu i tamo prekrivenog
elegantnim, ali neudobnim francuskim antiknim namještajem. Kroz
staklenu stijenu pružao se pogled na panoramu Seattlea, Elliott Bay i, kad

je bilo lijepo vrijeme, Mount Rainier.

»Judith«, reče njezina majka prilazeći joj. »Uranila si. Jesi li za čašu

vina?«

»Očajnički mi treba.« Jude je slijedila majku u dnevni boravak. Ono
malo zidova u tom prostoru bilo je oličeno prljavo bijelo i prekriveno
divovskim umjetničkim djelima, od kojih se Jude ni jedno nije sviđalo. Sva
su bila nekako mračna i beznadna; tužna. Sâm pogled na slike u toj sobi
oduvijek je bio dovoljan da Jude osjeti potištenost. Osim slika, nigdje nije

bilo ni traga boje. Jude je sjela na bijeli stolac pored kamina.

Majka joj je donijela čašu bijelog vina. »Hvala, majko.«

Caroline je sjela na bijeli kauč preko puta Jude. Izgledala je kao da
priprema elegantnu zabavu — sijeda joj je kosa bila ležerno podignuta u
šik punđu; bila je stručno našminkana, tako da su do izražaja dolazile
njezine zelene oči, dok su bore koje su se širile oko njezinih tankih usana

bile maksimalno prikrivene.

»Izgledaš uzrujano«, reče majka pijuckajući vino.

Iz majčinih usta bila je to neobično intimna opaska. Inače bi se Jude
nasmiješila i izmislila neku zgodnu izliku, ali uništio ju je Lexin povratak,
ono prokleto pismo, bjelodana bol koju je njezin sin trenutno osjećao —
sve to. Nije više imala snage ni za što i bojala se, premda nije znala čega.
Ostajanja na mjestu? Opuštanja? Preživljavanja? Ništa joj se više nije
činilo sigurno. Morala je s nekim razgovarati, trebao joj je netko da joj
pomogne pronaći izlaz. Međutim, njezina majka sigurno nije bila prava

osoba za to.

Htjela se nasmiješiti, promijeniti temu i praviti se da je ništa ne muči,
no cijeli joj se život raspadao i više nije imala snage za pretvaranje. »Zašto
nas dvije nikad ne razgovaramo?« polako je pitala. »Uopće te ne poznajem.

A ni ti mene. Kako to?«

Njezina je majka spustila čašu. S leđa ju je osvjetljavao sivi dan pa je
izgledala gotovo eterično. Jude je prvi put primijetila kako joj majka
izgleda staro, umorno. Ramena su joj bila mršava i sitna poput ptičjih
kostiju, a kralježnica se počela savijati prema naprijed.« Ti bi barem
trebala razumjeti, Judith.« Majčin glas bio je tanak i oštar poput britve, no
u očima joj se vidjela mekoća kakvu Jude nikad prije nije vidjela. U njima

je bilo tuge. Je li oduvijek tako bilo?

»Zašto bih ja razumjela?«

Majka je bacila pogled kroz prozor. »Voljela sam tvoga oca«,

napuklim je glasom tiho rekla. »Nakon njegove smrti, znala sam da se
moram brinuti o tebi, i htjela sam se brinuti o tebi, voljeti te… no u meni
nije bilo ničega. Čak ni slikati više nisam mogla. Mislila sam da će to

potrajati jedan dan ili tjedan.« Pogledala je Judith. »Ali samo se
nastavljalo, i kad je konačno dovoljno popustilo da mogu disati, ti si se već
bila udaljila od mene. Uopće nisam znala kako da te vratim sebi.«

Jude je šokirano buljila u majku. Kako to nikad nije povezala? Znala
je da je majka prestala slikati onoga dana kad su pokopali oca, da je izašla
iz kuće i više se nikad nije vratila, ne prava ona.

»Gledala sam te kako postaješ sjajna majka i silno sam se ponosila
tobom. Ali nikad ti to nisam rekla. Ionako me ne bi čula, ili ja to barem
želim vjerovati. Bilo kako bilo, nisam ti to rekla. A onda sam vidjela kako
griješiš isto kao ja: vidjela sam kako si prestala voljeti Zacha… i sebe. To

mi je slomilo srce. Bila bih ti rekla u čemu griješiš, ali oduvijek si tako
uvjerena da sam ja slaba, a ti snažna. Dakle, Judith, da, barem bi ti trebala
razumjeti moje pogreške. Trebala bi znati zašto sam se prema tebi onako

odnosila.«

Jude nije znala što bi rekla. Činilo joj se da se njezin cijeli život,

cijeli identitet, odjednom pokazao u pravome svjetlu.

Majka je ustala. Jude je na trenutak pomislila da će joj prići, možda
čak i sjesti do nje. »Mlada si«, napokon je rekla majka. »Možeš ispraviti
pogrešku.«

Jude je osjetila kako se počinje tresti. Upravo se toga bojala.

»Kako?«

»Ljudi misle da je ljubav čin vjere«, reče majka. »No katkad je ona
čin volje. Ja nisam imala snage da te volim, Jude — ili barem da ti svoju
ljubav pokažem. Ne znam što je od toga dvoje, ali na koncu, u čemu je
razlika? Ti si snažnija nego što sam ja ikad bila.«

Na neki način, bilo je to isto što joj je doktorica Bloom godinama
govorila. Jude je primijetila tračak žaljenja u majčinim očima; bilo je to
kao da gleda u vlastitu budućnost. Nije htjela jednoga dana imati
osamdeset godina i biti sama. »Nisam jedina koja može ispraviti pogrešku,

mama.«

»Ja više nisam mlada«, reče majka. »Propustila sam priliku. Znam

to.«

»Zato si dogovarala one ručkove.«

»Naravno.«

»I zato si htjela da ja preuzmem galeriju. Da bismo imale nešto
zajedničko.«

»Jesi li se ikad zapitala po čemu je galerija dobila ime? JACE. Tvoj

ju je otac nazvao po nama trima: Judith Anne, Caroline, Edward. Mislio je
da ćemo tako uvijek biti zajedno.« Majka je uzdahnula. »To je još nešto za
čime žalim.«

Jude je ustala. Ruke joj više nisu onako drhtale; odjednom se
osjećala snažnije nego posljednjih mjeseci, možda i godina. Nije znala
kako da poništi sve svoje loše odluke, ali bilo je vrijeme da počne
ispravljati svoje pogreške. Jednu po jednu. »U subotu Gracie vodim u
akvarij. Hoćeš nam se pridružiti?«

Majka joj se nesigurno nasmiješila. »Stvarno? Možemo se naći u
trajektnoj luci. Recimo, u jedanaest. A poslije bismo mogle ručati kod
Ivara. Ti i tvoj otac obožavali ste galebovima bacati pržene krumpiriće.«

Jude se odjednom sjetila: stajala je uz ogradu s roditeljima i bacala
krumpiriće galebovima koji su se okupili nad njihovim glavama. Bravo,
zlato… Mala sjajno baca, ha, Caro?

»Volio nas je obje«, reče Jude.

Majka je kimnula glavom. »Dobro je o njemu napokon razgovarati.«

I Jude je odjednom shvatila što treba učiniti. Možda je to znala već
godinama, no u tom trenu, u slatkom sjaju toga novog početka, bila je
spremna pokušati. »Ne mogu ostati na ručku, žao mi je. Moram nešto
obaviti.«

»Naravno«, reče majka. Ako ju je nagla promjena iznenadila, nije to
pokazala. Ispratila je Jude do dizala.

Ondje su dugo zurile jedna u drugu; u majčinom ostarjelom,
porculanskom licu Jude je ugledala zaboravljenu sliku jedne druge žene,
žene koja je voljela slikati.

»Nedostajala si mi, Judith«, tiho reče majka.

»I ti meni. Vidimo se u subotu.«

Jude je otišla iz asketski namještenog stana i vratila se u podzemnu
garažu na ulici Virginia. Izvezla se iz mraka u kišni dan. Vozila je oprezno
te uskoro stigla do društvenog doma na Capitol Hillu. Zatim je duže od sat
i pol sjedila u svom automobilu, čekala. Svaki je trenutak bio čin hrabrosti;
bilo bi puno lakše odvesti se odande. To je dotad učinila već desetak
puta…

Naposljetku se ispred nje zaustavio automobil, pa još jedan. Za
nekoliko minuta vidjela je kako ljudi ulaze u zgradu. Uglavnom su to bile
žene, same na kiši, bez kišobrana.

Jude je znala kako je ova odluka opasna i zastrašujuća, no znala je da
je i alternativa jednako opasna.

Ljubav je čin volje.

Predugo se toga bojala.

Ruka joj se tresla dok je otvarala vrata automobila i izlazila na kišu.
Stisnula je šake i prešla cestu.

Pored nje pojavila se žena. Bila je mlada, duge crne kose i smeđih
očiju punih suza.

Zajedno su hodale, premda ni jedna ništa nije govorila.

Na ploči pored otvorenih vrata pisalo je: Suosjećajni prijatelji. 14
sati. Skupina za podršku ožalošćenima.

Jude je zastala, možda čak posrnula. U njoj se probudio strah, tako
brz i oštar da nije mogla disati. Palo joj je na pamet da se okrene i
pobjegne. Nije bila spremna za ovo. Nije željela to učiniti. Što ako budu
tražili da se oprosti od Mije?

Žena pored nje dodirnula ju je po ruci.

Jude je dahnula, okrenula se. Pogledala je tamnokosu ženu i ovaj put
primijetila nešto više od suza. Vidjela je razumijevanje. Bila je to još jedna
žena praznoga pogleda i stisnutih usana koja je zaboravila obojiti kosu.
Jude je znala da ta žena zna kako je to biti prepun boli, a istovremeno

bolno tup.

Zar tako izgledam?, odjednom pomisli Jude. Učinila je nešto što nije
nikad prije: pružila je ruku potpunoj neznanki. Zajedno su ušle kroz

otvorena vrata.

Kako je krenulo, tako se i nastavilo. Nitko nije imao posla za bivšu

zatvorenicu s diplomom iz sociologije i bez radnoga iskustva. Kako su se
izgledi da će pronaći posao smanjivali, gasnula je i njezina nada te je u
četvrtak poslijepodne znala da čisto automatski odlazi na razgovore.

Sada, sjedeći na naplavljenom deblu u parku LaRiviere, shvatila je.

Zapravo nikad nije ni imala šanse.

Sklopila je oči.

Znala je što mora učiniti. Sati koje je provela u parku bili su običan
flaster na rani, ništa više.

Kucnuo je čas. Dovoljno je dugo odgađala neminovno.

Popela se na bicikl i uzbrdo odvezla do glavne ceste. Zaobišla je
Noćnu cestu te zaokružila prema kući Farradaya. Čvrsto držeći volan,
drmusajući se spustila niz šljunčani prilaz i pored garaže sišla s bicikla.
Toliko je drhtala da nije uspijevala nasloniti bicikl na zid kuće; napokon je
odustala i pustila da padne u visoku travu. Ponovno je primijetila zapušteni
vrt, prisjećajući se kako je nekoć bio brižno uređen.

Kao mreškanje vode, pomislila je. Tuga ima beskonačne posljedice.
Potisnula je tu pomisao, prišla ulaznim vratima i brzo pokucala — da ne bi
izgubila hrabrost.

Jude je otvorila. »Lexi«, reče, očigledno iznenađena.

»Želim ti dati nešto za Grace.«

»U Zachovoj je bivšoj sobi, gleda film.«

»Oh. Mislila sam da neće biti ovdje.«

»Želiš li je vidjeti?«

Lexi je znala da bi trebala reći ne, ali kako? Kimnula je glavom. Ne
uspijevajući smoći riječi da poprate taj pokret, okrenula se od Jude i uspela
do Zachove bivše sobe. Na vratima je zastala tek toliko da duboko udahne,
a zatim pokucala. Čula je veselo naprijed i otvorila vrata.

»Bok, mama. Što radiš ovdje?« Grace je sjedila na Zachovu krevetu,
mršteći se.

Lexi je posrnula. Pokušala je pogrešku prikriti osmijehom, no
shvatila je da joj ni to ne polazi za rukom.

Bilo je previše toga odjednom — Graceino lijepo lice, kako je rekla
mama… i Zachova soba.

Gdje god bacila pogled, vidjela je podsjetnike na dečka u kojeg se
zaljubila — hrpu plastičnih dinosaura, loptu za američki nogomet, šarenu
kolekciju Disneyjevih crtića, zelene korice računalnih igrica. Međutim,
dotukao ju je otrcani primjerak Jane Eyre na toaletnom stoliću. Prišla mu
je, podigla ga, osjetila njegovu naboranu naslovnicu pod svojim prstima…
vidjela svoje ime, zaboravljenim rukopisom našvrljano s unutarnje strane
korica. Sačuvao ga je. Sve te godine.

»Nisi valjda došla da me odvedeš?« zabrinuto upita Grace.

Lexi je spustila knjigu i okrenula se prema kćeri. »Nisam. Mogu li
sjesti pored tebe?«

»Možeš.«

Lexi se popela na krevet (Zachov krevet, ali ne bi trebala razmišljati
o onome što više nije važno) i primaknula bliže Grace, najviše što se
usudila. »Neki dan sam te prestrašila.«

»Mene niš’ ne plaši. Jacoba sam udarila u nos, a on je puno veći od
mene.«

»Nisam trebala reći da želim da živiš sa mnom. Uopće nisam tako
mislila.«

»Aha. To. Ne želiš da živim s tobom?«

Lexi se trznula. »Ne razumijem se baš u majčinstvo. A vidim koliko
ti je lijepo s tatom.«

Činilo se da se Grace opustila. »Znaš li raditi kolačiće?«

»Ne znam. Zašto?«

»Ne znam. Mame rade razne stvari.«

Lexi se naslonila na Zachovo uzglavlje. Pano iznad toaletnoga stolića
još je uvijek bio pun izrezaka iz novina i nagradnih vrpci koje je osvojio u
srednjoj školi. Uopće se nije mogla sjetiti za što. »Znači, želiš mamu koja
radi kolačiće i prati te u vrtić.«

Grace se nasmijala, a onda prekrila usta da priguši smijeh. »Živim
predaleko, ne mogu pješice u vrtić. Mama Samanthe Green za Noć vještica
svima napravi plašteve. Znaš li šivati?«

»A-a. Prilično sam loša u svim majčinskim vještinama.« Lexi je
spustila pogled na kćer, osjećajući kako u njoj raste osjećaj gubitka.

»Da barem imam vjevericu«, reče Grace. »Dala bih ti da se igraš s
njom.«

Lexi se morala nasmijati. »To bi bilo super.«

»Tata kaže da vjeverice nisu ljubimci, ali ja mislim da bi mogle biti«,
smijući se doda Grace. Istog je trena prekrila usta.

Lexi joj je nježno odmaknula ruku. »Smij se bez straha, Gracie.«

Grace je pogledala Lexi očima punim nade. Lexi je znala da će
uvijek pamtiti taj trenutak, a bude li imala sreće i ničime ne uprska, možda
će ga se sjećati i Grace.

Skinula je prsten sa safirom s prsta i pružila ga Grace. »Voljela bih
da ga ti imaš, Grace.«

»To je prsten za odrasle.«

»Možda ti ga tata može staviti na lančić pa ga nosi kao ogrlicu dok
dovoljno ne narasteš.«

»Jako je lijep.«

»Ne tako lijep kao ti, princezo.«

»Tako me tata zove. Zašto mi to daješ? Nije mi rođendan.«

Lexi je progutala knedlu. »Moram otići, Grace. Mislila sam… Nije
važno što sam mislila. Nisam trebala doći ovamo. Nisam spremna.«

»Za što?«

Lexi nije mogla izgovoriti te riječi. »Ali vratit ću se čim budem
mogla. Želim da to zapamtiš. Pisat ću ti svaki tjedan i zvati te što češće.
Dobro?«

Grace je zadrhtala donja usna. »Bila sam zločesta prema tebi.«

»Nisi učinila ništa loše«, reče Lexi. »Nisam trebala doći. Samo…
nanosim bol Farradayima… i ja… Mogu li dobiti zagrljaj?«

Grace se popela preko Lexina krila i čvrsto je zagrlila.

Lexi je privila kćer uza se, pokušavajući utisnuti fizički trag
uspomene na taj zagrljaj u sebe i nju. »Volim te, Grace«, šapnula joj je na
uho. »Nemoj to nikad zaboraviti, može?« Čula je kako je Grace tiho
štucnula i taj ju je zvuk gurnuo preko ruba. Osjetila je kako joj nadiru suze;
ovaj put nije ih mogla zadržati.

»Ne plači, mama.«

Lexi je otrla oči i sabrala se tek toliko da može Grace pogledati u oči.
»Katkad je dobro plakati. Dugo sam čekala te suze. Šalji mi svoje crteže, a
ja ću ih stavljati na hladnjak.« Lexi se nagnula i poljubila kćerina puna
ustašca. »I naučit ću raditi kolačiće.«

»Dobro«, reče Grace. Izgledala je tužno, zbunjeno i nesigurno.

Lexi nije znala kako da je utješi a da ne obeća nešto što ne može
ispuniti. Neki završeci jednostavno ne mogu biti onakvi o kakvima si
sanjao. Sad je samo mogla skupiti nekoliko uspomena, oprostiti se i nadati
se boljoj budućnosti. Štedjet će najbrže što može i vratiti se da sudjeluje u
životu svoje kćeri.

Posljednji je put poljubila Grace i izvukla se iz njezina zagrljaja;
zatim je ustala s kreveta i samo stajala ondje zureći u djevojčicu.

Grace je bjesomučno šaputala na svoje ogledalce i pokušavala
suspregnuti suze.

»Ne plači, Gracie. Sve će biti dobro«, reče Lexi milujući je po kosi.

»To i ona kaže.«

Lexi se čak uspjela nasmiješiti. »Sretnica si što imaš tako dobru

prijateljicu, ali hajdemo se nešto dogovoriti: ako se sprijateljiš s nekim iz
svoje grupe — stvarno sprijateljiš — u rujnu ću ti poslati kolačiće za
polazak u prvi razred.«

Grace je obrisala oči i pogledala u Lexi. »Kako?«

»Što kako?«

»Kako da se s nekim sprijateljim? Nitko me ne voli.«

Lexi je ponovno sjela. »Pa, ne možeš i dalje udarati dečke i lagati.
Želiš li naći prijatelja, moraš biti ljubazna. Tko je najmilija djevojčica u
tvom razredu?«

»Samantha. Ali ona nikad sa mnom ne razgovara.«

»Dobro. Sutra jednostavno priđi Samanthi i reci joj nešto lijepo. Ali
ovaj put nemoj lagati. Reci joj da se voliš igrati s njom.«

»A ako ne volim?«

»Voljet ćeš«, obećala je Lexi. »Nekoć sam i ja imala najbolju
prijateljicu, kojoj sam mogla sve reći. Ona me uvijek uspijevala nasmijati.
Uz nju se nikad nisam osjećala usamljeno.«

Posljednji je put zagrlila kćer i prisilila se da se odmakne od kreveta.
Prošla je pored starog primjerka Jane Eyre, koji je još jednom dodirnula
(To što ga je sačuvao ništa ne znači, uopće ne pomišljaj da nije tako). U
hodniku je zastala i osvrnula se.

Grace je sjedila zgurena na velikom krevetu. Izgledala je
nevjerojatno tužno i sitno.

»Volim te, Gracie.«

»Pa-pa, mama.« Grace je šmrcnula.

»Reci tati da… sam ga pozdravila.« Zatvorila je vrata za sobom.

Trebala je što je noge nose pobjeći iz te kuće. I bila bi pobjegla, da
nije bacila pogled niz hodnik, prema Mijinoj sobi. Gotovo je instinktivno
krenula onamo i otvorila vrata.

Soba joj je poželjela dobrodošlicu kao i uvijek, usisala je. Prišla je
toaletnom stoliću, na kojem je Mijin mobitel ležao pored ispita iz engleske
književnosti ocijenjenog peticom. Na prozoru su bili poredani plastični
konjići. Bilo je desetak Mijinih fotografija — na probi za predstavu, na
satu plesa, na plaži sa Zachom. Više nigdje nije bilo ni jedne slike nje i
Mije. A nekoć su bile posvuda.

»Nisam si dopustila da uđem ovamo… već dugo«, reče Jude iza nje.

Lexi se brzo okrenula; obrazi su joj planuli. »Oprosti. Nisam
smjela…«

Jude je podigla plišanu igračku s noćnog ormarića. Mijinog
ružičastog psića. »Znala sam ovdje spavati. Nakon nekog vremena Miles i
moja psihijatrica počeli su se brinuti zbog toga pa sam zatvorila vrata.
Erica čisti sobu, ali ja ne ulazim.«

»Ovdje je mogu osjetiti«, tiho reče Lexi.

»Stvarno? Onda imaš sreće.«

Lexi se primakla bliže. »Obožavala je ovu sobu, no mrzila je zrcalo.
Uvijek je govorila da izgleda kao umjetnička instalacija. Ali znala je koliko
se ono tebi sviđa.«

Jude je sjela na krevet. Kad je podigla pogled, oči su joj bile zastrte
suzama, a stisnuta usta drhtala. »Zašto si vozila one noći?«

Lexi je bila zahvalna zbog iskrenosti toga pitanja. »Milijun sam si
puta postavila to pitanje. Zach je bio mrtav pijan, a ni Mia nije bila ništa
bolja. Zapravo su i jedno i drugo jedva stajali. Nisu te htjeli zvati. Bilo je
jako kasno, a oni su bili jako pijani.« Zastala je. »Ni ja te nisam htjela
zvati. Silno sam željela da me ti voliš… a onda je Zach sjeo za volan.
Nisam ga mogla pustiti da vozi.«

»Zašto sam vas pustila te noći? Znala sam da će se piti. I dala sam
mu ključeve.«

Lexi se primakla krevetu, osjećajući se kao devedesetogodišnjakinja
klimavih zglobova i suznih očiju, te sjela pored Jude. »Ja sam kriva, Jude.
Samo ja.«

Jude je polako odmahnula glavom. »Bogme sam htjela vjerovati u to,
zar ne?«

»To je istina.«

»Ovih se dana trudim biti malo iskrenija. Znam da voliš Grace. Voliš
li još uvijek Zacha?«

»Pokušala sam prestati. Trudit ću se i dalje.«

»Trebala bi razgovarati s njime.«

»Ne bih znala što da kažem.«

»Uskoro se vraća«, tiho reče Jude. »Razgovaraj s njime. Reci mu što

osjećaš.«

Lexi se gotovo slomila zbog te male geste. Podsjetila ju je na sve one
razgovore koje je tijekom godina vodila s Jude, na sve one trenutke kad su
bile poput majke i kćeri. Upravo je zbog Jude Zach poveo Lexi na ples na
kojem je sve počelo. »Bili su pravi sretnici što te imaju, Jude. I znali su to.
Mia te silno voljela.«

»Nedostaje mi njezin glas.«

Lexi je kliznula s kreveta i zavukla se ispod njega. Pipala je ispod
daščica podnice dok nije pronašla ono što je tražila. Izvukla se van i
spustila na pete, pružajući Jude mali ružičasti dnevnik sa slikom
narančastog ljiljana na koricama.

»O, Bože«, dahnula je Jude i ispružila ruku. »Njezin dnevnik.«

Lexi ga je stavila Jude u ruke, a onda ustala. »Idem sad. Reci…
Zachu da ću jednom na tjedan zvati Grace, a pisati i češće.«

Jude je zurila u dnevnik i prelazila dlanom preko njega kao da je riječ
o komadu skupe svile. »Molim? Zašto?«

»Moram nešto važno obaviti prije nego što odem.« Lexi nije bila
sigurna sluša li je Jude. »Moram se oprostiti s nekim tko već dugo čeka.
Ali, Jude… budi bolja prema Grace, može? Ona te treba.«

DVADESET SEDAM

Mijin dnevnik.
Cijelo je vrijeme bio ondje, čekao. Jude je vrhovima prstiju prešla
preko potamnjelog mjedenog lokota, a onda polako otvorila knjižicu.

Vlasništvo Mije Farraday. Osobna stvar. Zabranjen pristup. I da, to se
odnosi na tebe, Zach Attack.

Dragi dnevniče,
bojim se. Je li u redu to zapisati? Znam da ispadam jadna. Ali tebi to ne
smeta, zar ne, dnevniče?

U srednjoj školi nitko neće razgovarati sa mnom. Mama kaže da će
mi u srednjoj biti bolje nego u osnovnoj, ali ona uvijek govori takve stvari.
Odakle da ona zna kako je to biti ja? Bila je navijačica, a vjerojatno i
kraljica školskog plesa. Što bi učinila da je nju Maribeth Astor nazvala
gospođicom Prišt?

Da se barem nisam rasplakala. To je samo dodatno pogoršalo
situaciju.

A sad ću vjerojatno morati sjediti kraj Maribeth na nastavi.
Sranje.
Nekoć mi je sve bilo lako. Što se to dogodilo? U nižim razredima
osnovne imala sam mnogo prijatelja. No dobro, možda su to bili Zachovi
prijatelji, ali svi smo se zajedno igrali i nisam znala da sa mnom nešto nije
u redu. Sad znam. Bogme znam.
Madre nas zove na doručak. Najvažniji obrok u danu. Mo’š mislit.
Pa-pa od pljugerice.

Dragi dnevniče,
nećeš VJEROVATI što se danas dogodilo. Sve ću zapisati da nešto ne
zaboravim.

Kao prvo, mama nije imala pravo za srednju. Barem isprva. U školu

sam došla sa Zachom. Premda me držao za ruku, činilo se kao da sam
nevidljiva. No dobro, možda nisam trebala odjenuti ružičastu suknjicu od
tila i visoke tenisice, ali nisam poput drugih cura. Znamo to i one i ja.
Moja ih odjeća drži podalje. Pa što ako se smiju?

Veliki je odmor bio čisti užas. Ušla sam u kantinu i gotovo se
izbljuvala. Nitko me nije pogledao. Zach je sjedio sa svojim prijateljima —
same kopije Barbie i Kena — i mahnuo mi je da im se pridružim. Nije bilo
šanse da odem onamo pa sam uzela svoju knjigu i izašla van.

A onda se dogodilo, dnevniče!
Sjedila sam na travi ispod mršavog stabalca, žvakala i čitala
(Orkanske visove) kad mi je neka cura jednostavno prišla i pitala me smije
li sjesti pored mene.
Rekla sam joj da je to društveno samoubojstvo, a ona se nasmiješila.
Nasmiješila. Onda je sjela i počele smo razgovarati. Dnevniče, TOTALNO
smo slične.
Ne želim ništa ureći, ali mislim da mi želi biti prijateljica.

Nije li to zakon???

Dragi dnevniče,
Lexi je sinoć prespavala kod mene.

Zavarale smo mamu i pravile se da smo u jedanaest otišle u krevet,
a onda smo se iskrale i otišle na plažu.

Satima smo ondje sjedile i razgovarale o SVEMU.
Ona me voli, i nije ju briga što je jedina.
Bit ćemo kao Harry i Hermione. Prijateljice zauvijek.

Dragi dnevniče,
Lexi me nagovorila da odem na audiciju za školsku predstavu, Bilo jednom
na madracu. DOBILA SAM ULOGU!

Što bih ja bez nje?
Tod Lymer pozvao je Lexi na ples. Nije mi htjela reći za to, ali
srednja škola je kao telenovela. Nemoguće je čuvati tajnu. Osim toga,
Haley je smatrala da moram to čuti. Nasmijala se kad mi je rekla i nazvala

me pljugericom koju nitko ne zove van.

Kako mama uvijek zna kad nešto nije kako treba?

Kad sam se vratila iz škole, bacila je jedan pogled na mene, a onda
mi jednostavno prišla i zagrlila me. Pokušala sam je odgurnuti, ali nije se
dala, a ja sam briznula u plač. Da, dnevniče, baš sam frajerica. Kad sam
joj ispričala što se dogodilo, rekla mi je neka zapamtim da dobri prijatelji
jedno drugom žele najbolje.

I želim, dnevniče. Zaista želim da Lexi bude sretna. Baš me briga ide
li ona na glupi ples.

Lexi nije otišla na ples. Rekla je da će PUNO radije ostati kod kuće s
najboljom prijateljicom i gledati filmove pa smo tako i provele večer.
Spekle smo kokice i puštale filmove. Čak je i Zach ostao s nama. Rekao je
da je ples na kojem nas nema običan gubitak…

***

»Bako?«

Jude je podigla pogled i vidjela da njezina unučica stoji pored
kreveta. U svojoj ružičastoj trenirci od frotira, kuštrave plave kose,
izgledala je isto kao Mia u toj dobi; Jude se na trenutak izgubila. Prvi put
nakon mnogo godina činilo joj se da je Mia tako blizu da je može
dodirnuti. Dnevnik ju je vratio Jude.

Grace je briznula u plač. »M-moja m-mama je o-otišla.«

Budi bolja prema Grace. Ona te treba.

Jude je ustala s kreveta i podigla Grace u naručje. »Sve je u redu,
malena«, šapnula je. Odjednom je i sama plakala. Privila je Grace uza se,
plakala uz djetetov meki, bucmasti obraz, udisala slatki miris dječjeg
šampona na njezinoj kosi, prisjećala se…

»Rekla sam joj da želim ostati s t-tatom«, jecala je Grace. »I zaista
želim, ali… ali želim i mamu. Trebala sam joj to reći.«

»O, Grace.« Jude je očima mutnim od suza pogledala unuku. Nije ju
mogla fokusirati pa je u njoj vidjela i Zacha i Miju. I Lexi, koja je bila dio
njih. Svi su oni bili u Graceinu licu, u njezinim očima, u njezinim
ružičastim usnama. Kako je Jude to mogla zaboraviti?

Ne, nije zaboravila. Cijelo je vrijeme to znala: namjerno je okretala
glavu, bojeći se da bi je bol mogla ubiti. No bijeg od osjećaja oduzeo joj je
i radost te je ostavio u sivoj magli otupjelosti.

Na neki su način u tom trenutku svi ponovno bili zajedno, zagrljeni
kao što bi bili da je Mia živa.

Odnijela je Grace na Mijin veliki krevet i ondje se mazila s njom.

Grace je polako otvorila svoju malenu šaku. Na dlanu joj je ležao
prsten obećanja koji je Zach dao Lexi. »Vidi što mi je mama dala.«

Jude je podigla tanki prsten. Oko ovoga se silno uzrujala prije mnogo
godina, oko malog obruča od bijelog zlata s krhotinom safira; mislila je da
takav prsten može mladićev život usmjeriti u pogrešnom smjeru. »Bio je
tako romantičan«, uzdahnula je.

Grace je ubacila palac u usta i promrmljala: »Tko?«

»Tvoj tata. Trebala sam znati da ćemo Miles i ja odgojiti romantika.«

Zašto se nije radovala što njezin sin zna tako istinski voljeti? I sanjati
o budućnosti. Zašto su se kamenčići doimali kao gromade sve dok ih ne bi
pogledala u retrovizoru? »Taj je prsten darovao tvojoj mami za Božić.«

Jude je otkopčala tanki zlatni lančić koji je nosila. Pustila je da joj
dijamantni privjesak padne u krilo, a zatim uzela prsten, kroz koji je
provukla lančić i stavila ga Grace oko vrata. »Izgledaš kao princeza«, reče
Jude ljubeći unuku u obraz. Kad je jednom počela ljubiti djevojčicu, nije
više mogla stati. Ljubila ju je i mazila sve dok Grace nije počela moliti za
milost, vikati, Prestani, bako, škakljaš me!, i hihotati se.

Naposljetku se Jude odmaknula i pogledala Grace. »Volim te.
Trebala sam ti to govoriti milijun puta na dan.«

»To je jako puno«, nasmijala se Grace i prekrila usta.

»Nemoj prigušivati svoj smijeh, Gracie. Predivno zvuči.«

»To mi je i mama rekla.«

Mama.

Kako to da joj se obična riječ, koju je slušala cijeloga života,
odjednom činila tako oštrom? Nekoć si bila najbolja majka na svijetu.

Žaljenje je pritisnulo Jude; osjetila je kako je guši, no onda je spustila
pogled na djevojčicu u svome naručju i uspjela ponovno prodisati. Žaljenje
se polako topilo i zamijenilo ga je nježno tinjanje nade. »Tvoja mama ima
srce veliko kao Aljaska. Zaboravila sam to. I usrećila je moju Miju — i
tvoga tatu.«

»Što je to?« pitala je Grace pokazujući knjižicu u Judeinoj drugoj

ruci.

Nije ni primijetila da je još uvijek drži. »To je dnevnik tvoje tete
Mije.«

»Ne bi smjela čitati takve stvari. Hannah Montana kaže…«

»U redu je.«

»Zato što je mrtva?«

Jude je glasno dahnula, iščekujući bol koja je ovaj put izostala.
Naravno, bila je ondje, u toj groznoj riječi, ali brzo je otišla, a Jude se
iznenadila što se još uvijek može nasmiješiti. Možda je ipak bilo bolje
suočiti se s nečim, nazvati ga pravim imenom, nego ga skrivati u sebi. »Pa
da. Sad je on nešto što je ostavila nama.«

»Kakva je bila, bako?« pitala je Grace, a Jude se zapitala koliko je
djevojčica dugo susprezala to pitanje, bojeći ga se postaviti ikome u svojoj
obitelji.

»Bila je poput… divnog, nježnog cvijeta. Sve dok nije upoznala
tvoju mamu, bojala se vlastite sjene i bila je usamljena… strašno
usamljena.« Otrla je oči. »Željela je biti glumica, i mislim da bi uspjela.
Sve one tihe godine nisu bile protraćene uzalud. Mia je uvijek promatrala
ljude, upijala svijet oko sebe. Kad bi se popela na pozornicu, pretvarala se
u posve drugu djevojku. Tvoja joj je mama pomogla oko toga. Upravo je
Lexi nagovorila Miju da se prijavi na audiciju za svoju prvu predstavu.«

Miles se pojavio na vratima. »Što se zbiva? Čini se da se vas dvije
zabavljate bez mene.«

»I zabavljamo se, djede!« reče Grace skačući na noge. Pretrčala je
preko kreveta i bacila se u Milesovo naručje.

»Baka mi je pričala o teti Miji«, reče Grace. »A vidi što mi je mama
dala.« Pokazala mu je prsten obećanja na lančiću.

»Pričala ti je o Miji?« pitao je Miles gledajući Jude. Pogledi su im se
sreli iznad Graceine zlatne kose; razumjeli su se bez riječi. Oboje su znali
što znači uopće spomenuti Mijino ime. Sjeo je na kćerin krevet i smjestio
se pored njih te zagrlio Jude.

»Kako si uspio biti tako snažan?« pitala ga je.

»Snažan?« Uzdahnuo je i u tom je zvuku čula vrelo njegove boli.
»Više nisam snažan«, reče. »Ali, Bogu hvala, strpljiv sam.«

»Oprosti«, tiho je rekla.

Grace se progurala između njih. Onda je sjela i izbacila svoju
naglašenu bradu. »Neće li se tata ljutiti što mi je mama dala ovaj prsten?«

Jude je odjednom shvatila: znala je zašto je Lexi dala prsten kćeri.
Moram nešto važno obaviti prije nego što odem.

Lexi se nije oprostila samo za danas. Prsten je značio da zaista
odlazi.

***

Lexi se odvezla uz glavnu ulicu i ostavila bicikl pred Scotovim
uredom.

Još je uvijek sjedio za radnim stolom i razgovarao na telefon. Kad je
ušla, nasmiješio se i podigao prst. Pričekaj, nečujno je oblikovao usnama.
Nemoj ići.

Sjela je na kauč u uredu i čekala. Čim je spustio slušalicu, ustala je i
krenula prema njegovu stolu. »Pogriješila sam«, reče stojeći pred njime.

Prestao je skupljati papire i pogledao je. »Kako to misliš?«

»Znaš što mi je Grace rekla? Da sam mama i da bih već trebala sve
znati. Ali ne znam. Nemam pojma kako da budem majka svojoj kćeri.
Nemam posao, ni mjesto za život. Ništa. Nisam spremna. Svojim sam ih
povratkom samo ponovno povrijedila. Povrijedila sam Grace.«

»Lexi, ne možeš odustati.«

»Neću odustati. I dalje želim da se odredba o skrbništvu promijeni i
želim biti Graceina mama. Želim to više od ičega. Ali moram postupiti
kako treba. Moram učiniti ono što je najbolje za nju, ne za mene.« Izgubila
je glas; mogla je jedino slegnuti ramenima. »Pokušala sam pronaći posao.
Ha. Očigledno dvadesetčetverogodišnja bivša zatvorenica ne može biti čak
ni honorarna podvornica. O stanu da i ne govorim. U najboljem slučaju
mogu unajmiti sobu u nečijoj kući. Morat ću raditi sedamdeset sati na
tjedan samo da preživim. Kako da se onda brinem za Grace? Kako?«

»Lexi…«

»Molim te«, prošaptala je. »Nemoj mi dodatno otežavati, dobro?
Cijenim sve što si učinio za mene, ali sutra ujutro idem na Floridu. Eva mi
je pronašla posao. Moći ću uštedjeti dovoljno da se za godinu dana vratim.
Autobus mi polazi u devet i dvadeset pet.«

»Joj, Lexi…« reče Scot. »Da si me barem slušala…«

»Pobrini se da mi šalju slike«, tiho je rekla, trudeći se da ne zaplače.
»Pisat ću joj svaki tjedan.«

Prišao joj je i uzeo je u naručje. Dugo ga nije mogla pustiti. »Hvala ti
na svemu«, napokon je rekla.

»A što je sa Zachom?« pitao je Scot.

Pitanje ju je toliko zaboljelo da nije ni pokušala odgovoriti.

»Treba li ti prijevoz do autobusnog kolodvora?«

»Ne.« Nipošto se nije željela ponovno opraštati od njega. »Snaći ću
se. Jennyn sam kostim ostavila u sobi za sastanke. Zahvali joj u moje ime.«

»Možeš joj zahvaliti i sama. Hoćeš li nam se pridružiti na večeri?«

»Dobro, ali kasnije nešto moram obaviti.«

»Trebaš li pomoć?«

»Ne. To moram sama.«

***

Jude je sjedila na kauču u Zachovom tihom dnevnom boravku. Nije
se ni trudila upaliti svjetlo pa je kroz prozore nadirala večer boje lavande.
Narančasta je vatra plesala u crnom kaminu i Jude je, za promjenu, osjetila
njezinu toplinu. Povremeno bi s dna hodnika čula smijuljenje — Miles i
Grace igrali su nešto na konzoli Wii. Grace je bila poput svjetla koje je
netko odjednom upalio; neprekidno je govorila i cijelo popodne nije izrekla
ni jednu laž. Jude uopće nije sumnjala da će protekli sati s unučicom
postati jedna od središnjih uspomena u novoj fazi njihove obitelji. Početak
nove ere.

No čak i dok je sudjelovala u tome, Jude je osjetila veliki nemir.
Znala je da mora učiniti više, ispraviti još neke pogreške.

Napokon, oko sedam, ulazna su se vrata otvorila i ušao je Zach.
Teški ruksak visio mu je s jednog ramena.

»Kasniš«, reče Jude ustajući.

»Posljednji ispit bio je koma«, odgovorio je bacajući ruksak.
Izgledao je posve iscrpljeno. »Mislim da sam zabrljao.«

»Mnogo te toga muči.«

»Ma daj?«

»Zvala sam te.«

»Baterija mi se ispraznila. Oprosti.«

Ustala je s kauča i zagledala se u njega. Čak ni sad nije bila posve
sigurna kako da izgovori ono što joj je bilo na umu. Zadnji su dani bili
zastrašujući: osjećala se poput ledenjaka koji se počeo otapati i ponovno
pomicati.

»Svratio sam i do odvjetnika«, rekao je hvatajući njezin pogled.
»Složio sam se s revizijom odredbe o skrbništvu. To je sad gotovo. Znam
da ti se to ne sviđa, ali ne mogu ponovno povrijediti Lexi. Ne želim. I ako
želi da Grace neko vrijeme bude s njom, ja ću pristati.« Zastao je, a onda
tiho rekao: »Nisam se smio napiti. Da sam ostao trijezan…«

»Nemoj, Zach, ja…«

»O ovome ne možeš odlučivati, mama. Znam koliko ti je stalo do
svega, ali ovo je stvar mene, Lexi i Grace. Moram postupiti ispravno.«

»Znam«, rekla je. Kucnuo je čas. »I ponosim se tobom.«

Bili su poput vojnika koji su se borili na istom bojnom polju, ona i
njezin sin. Morali su si reći neke stvari, no bile su to samo riječi, i s
vremenom će same doći. Jedino je bilo bitno da su preživjeli i da je još bilo
ljubavi — između njih i oko njih. Sve drugo bilo je u drugom planu. Sad
mu je morala reći samo jedno. Postaviti jedno pitanje. »Voliš li je još?«

Činilo se da se Zach na to slomio. U njegovim je očima vidjela i
ranjivu mladost i groznu zrelost. »Uvijek sam je volio. Nisam ni pokušao
prestati.«

Privukla je sina u naručje i zagrlila ga kao nekoć, kad je bio malen i
preplašen, kad ga je nešto boljelo. Požalila je što već tada nije znala što je
najbitnije. »Volim te najviše na svijetu, Zach.«

Čvrsto ju je stisnuo. »I ja tebe volim, madre.«

Godinama je nije tako nazvao; zbog tog se malog izraza nježnosti još
više rastopila, još više približila ženi kakva je nekoć bila. Polako se izvukla
iz zagrljaja. »Mislim da sutra odlazi. Možda na Floridu.«

»Zašto?«

»Misli da će Grace biti bolje bez nje.«

»Ali to je suludo.«

»Lexi je uvijek pokušavala učiniti najbolje za druge. Takva je, zar

ne? Nisam to smjela zaboraviti, Zach… koliko Lexi znači nama… meni.«

Zach ju je pogledao. U njegovim je očima vidjela i nadu i brigu:
nadu da stvarno tako misli i brigu da nije tako. »Što hoćeš reći?«

»Idi k njoj, Zach. Reci joj što osjećaš.« Odmaknula mu je kosu s
očiju i nasmiješila se. »Ona je dio naše obitelji. Mora to znati.«

»Neće joj biti stalo, mama. Pustio sam da ode u zatvor.«
»Ne možeš svu krivicu primiti na svoja pleća, Zach.«

»Dosta tih priča. Kako da mi oprosti?«
»Možeš li ti oprostiti meni što sam zadnjih nekoliko godina bila tako
loša majka?«

»Nema potrebe.«
»To je stil naše obitelji, Zach. Jednostavno… oprostimo. Nekoć sam
se brinula da ste ti i Lexi premladi za ljubav. Još vas uvijek smatram
mladima, ali zapravo više niste, zar ne? Nitko od nas nije, a život nije
ravna cesta.«

»Gdje je ona?«

»Ne znam.«
Zach ju je zagrlio, a onda požurio iz brvnare. Još je uvijek stajala na
otvorenim vratima, zagledana u prazni kolni prilaz, kad je osjetila da joj je
prišao Miles.

Zagrlio ju je. »Otišao je pronaći Lexi?«

»Aha.«

»Sve se brzo mijenja.«

»Ponekad je tako.« Okrenula se prema njemu, obgrlila ga oko struka
i poljubila.

Postojanost njihove ljubavi bila je malo čudo.
»Bako, djede!« Grace je poput jegulje kliznula između njih. »Igrajmo
Candy Land. Baka može biti princeza Frostine.«
»Tvoja baka ne igra…« počeo je Miles.
»Rado bih ponovno igrala Candy Land«, reče Jude.
Čudno kako jedna rečenica može osloboditi nešto u čovjeku — takva
beznačajna stvar.

Sjedili su oko stolića ispred vatre. Igrali su se, razgovarali i smijali
se. Upravo su spremali igru kad su se ulazna vrata širom otvorila i ušao je
Zach.

»Nisam je mogao pronaći«, rekao je. Izgledao je nesretno i bijesno.
Bacio je ključeve automobila na stolić u predsoblju. »Uopće ne znam gdje
bih je tražio.«

Grace mu je pritrčala; podigao ju je i poljubio je u obraz.

»Bok, tata. Vidi što mi je mama dala.« Pokazala je prsten.

Jude je pomislila da će se njezin sin istoga trena srušiti na koljena.
»Prsten obećanja«, rekao je puštajući Grace da klizne natrag na pod. »Više
ga ne želi.«

»Tata?«

Otišao je do prozora i zagledao se u mračni Tjesnac. »Gdje bi mogla
biti?«

»Tko?« pitala je Grace prilazeći mu. Ubacila je ruku u stražnji džep
njegovih hlača.

»Tražio sam je u parku, pa u šumi kod njezine stare montažne kućice.
Zavirio sam u svaki prozor u centru. Čak sam otišao na groblje i… na ono
mjesto na Noćnoj cesti. Kao da je isparila.« Okrenuo se prema Jude. »Je li
išta rekla?«

Jude se pokušala sjetiti. Toliko se bila usredotočila na dnevnik da
gotovo nije slušala Lexi. Još nešto za što će se morati iskupiti. »Mislim da
je spomenula da se s nekim mora oprostiti. Nešto što je već davno trebala
učiniti. Trebala sam je zaustaviti. Trebala sam…«

»Oprostiti?«

»Da, tako je. Rekla je da još mora obaviti jednu stvar. Oprostiti se s
nekim tko već dugo čeka.«

Zach je zgrabio ključeve i odjurio iz kuće.

***

Lexi je pokušala čekati ponoć, ali nije mogla. Mučila ju je tjeskoba,
mučnina zbog onoga što je morala učiniti. Naposljetku, oko devet i
trideset, više nije mogla izdržati. Otišla je iz Scotova toplog doma
ispunjenog ljubavlju i odvezla se u park LaRiviere. Stala je uz rub vode.
Šum valova koji se valjaju prema njoj, a onda opet povlače, zauvijek će je

podsjećati na prvu ljubav. No napokon je došlo vrijeme za odlazak.

Odgurala je bicikl uzbrdo i odvezla se do glavne ceste. Čak i u kasnu
ljetnu večer glavna je gradska ulica bila puna šetača, koje je Lexi
zaobilazila s lakoćom lokalne djevojke u turističkom mjestašcu. Prolazeći
pored mjesta koja će zauvijek definirati njezinu mladost spopala ju je neka
blijeda melankolija. Uvijek će se sjećati djevojke kakva je bila u toj ulici,
djevojke koja se smijala s najboljom prijateljicom i čekala dečka u bijelom
mustangu.

Na Obalnom prilazu usporila je i lagano skrenula na kolni prilaz
Farradaya. Bicikl je sakrila u zimzelen, a onda se pritajila pod krošnjama
sve dok se nije dovoljno približila kući da vidi da su sva svjetla ugašena.

Nikog nije bilo kod kuće.

Odahnula je i krenula oko kuće.

Stražnje je dvorište progutala tama. Iznad jednih vrata na trijemu
gorjela je usamljena svjetiljka i bacala svjetlo na sjajni sivi kamen terase.
Na mjesečini koja je obasjavala valove travnjak je izgledao modro.

Prošla je pored roštilja i dvije ležaljke okrenute prema Tjesnacu.
Upalila je posuđenu baterijsku svjetiljku te žutu zraku svjetlosti usmjerila
prema divovskom cedru koji kao da je taj dio kopna čuvao od vode koja ga
je željela progutati.

U podnožju stabla, osvijetlila je tlo pitajući se gdje da počne kopati.

»Trebali smo je nekako označiti«, rekla je duhovima klinaca koji su
tada bili.

Bit će to pakt.

Uvijek ćemo ostati prijatelji.

Nikad se nećemo oprostiti.

Nisu uopće trebali zakopati glupu termosicu, nisu trebali dopustiti da
ih tako ponese nostalgija.

Ili se ona toga jednostavno nije trebala sjetiti. Tko je mogao znati
kako će težak postati njihov pakt, kako će se jasnim činiti obećanje?

Polako se spustila na koljena. Prenula ju je hladnoća pijeska na goloj
koži. Počela je kopati, odgurujući pijesak na obje strane.

Nije bila ondje.

Kopala je brže, osjećajući kako u njoj raste očaj. Morala ju je

iskopati, morala se oprostiti od Zacha…

»Ovo tražiš?«

Čula je njegov glas u tami, a kad je podigla pogled, ugledala ga je
kako stoji uz rub šumarka. Zacijelo je prošla ravno pored njega…

»Čini se da si me preduhitrio.« Nespretno je ustala.

»Ne možeš je dobiti«, rekao je. »Ostaje ovdje. Baš kao i naše
obećanje.«

»To je obećanje umrlo u automobilu na Noćnoj cesti«, rekla je.

»Doista?« Polako je krenuo prema njoj.

»Ne prilazi mi, Zach. Molim te.«

»Zašto?«

Bilo je nemoguće govoriti dok joj je on tako blizu. Okrenula se.

»Ne idi«, rekao je.

Nije mogao znati što joj čine te riječi. »Nemoj, Zach. Prekasno je. Ne
mogu to ponovno proživjeti. Samo… me pusti. Oprosti se od mene. Baci
termosicu u Tjesnac.«

»Nedostaje mi«, rekao je, a Lexi je osjetila kako joj nadiru suze.

Kako to da o tome nikad nisu razgovarali? Počela je govoriti koliko
joj je žao, no on je odmahnuo glavom i rekao: »Ali nedostaje i tebi, Lexi.«

»Zach…« Sad ga je već jedva vidjela kroz suze, ali nije ih htjela
obrisati.

»Ne znam kako da mi oprostiš… Ne mogu oprostiti ni sâm sebi i
shvaćam ako me mrziš. Ali, Lex… Bože moj… silno mi je žao.«

»Tebi je žao? Ja sam ti ubila sestru.«

Pogledao ju je. Vidjela je kako je nesiguran, kako se boji. »Možeš li
me ikad ponovno voljeti?«

Zurila je u tu mutnu verziju njega — same sjene i mjesečina — i
sjetila se kad ju je prvi put poljubio, kad ju je prvi put primio za ruku, kad
je pred sudom izjavio da je i on kriv, kad je primio njihovu kćer u naručje.
Sve ih je to u tome trenutku povezivalo — ono dobro, izvanredno, tužno,
grozno. Klinci kakvi su nekoć bili i odrasli ljudi kakvi su se sad trudili biti.
Nije mogla poreći da ga voli, kao što nije mogla ni natrpati džepove
kamenjem i utopiti se u Tjesnacu. Neke su stvari jednostavno bile životne

činjenice, a njezina je ljubav bila jedna od tih stvari. Nije bilo važno što su
mladi, ni što postoji tucet razloga da ne budu skupa. Bilo je važno samo to

da je njegova krv nekako prodrla u njezine vene pa je bez njega bila

izgubljena. »Zaista te volim«, tiho je rekla. »Trudila sam se da
prestanem…«

Zagrlio ju je i poljubio. Kad su je dodirnule njegove usne, tako slatke
i bolno poznate, osjetila je kako se njezina duša, godinama vezana lancima,
oslobađa, rasteže i širi krila. Letjela je, vinula se u nebesa. Očajnički se

privila uz njega i napokon zaplakala zbog najbolje prijateljice koju je ubila,
godina provedenih u zatvoru i kćeri koja je najranije godine proživjela bez
nje. Trenutak je bio bolji nego što se usudila nadati, a ljubav koju je svim
silama pokušala utrnuti posve ju je obuzela.

Odmaknula se i u čudu zagledala u njega. Trepavice su mu bile
slijepljene od suza i opet je izgledao tako mlado, kao dečko kojem je jedne
slične noći prije mnogo godina dala svoje srce, dok su svjetla automobila
na autocesti jurila pored njih. »Kako?« jedino je uspjela reći, ali znala je da

je shvatio. Zaista, kako da opet budu zajedno?

»Silno te volim, Lexi«, rekao je. »Samo to znam.«

»Što ćemo onda? Odakle da krenemo?«

Pružio joj je prljavu termosicu, oprezno kao da je riječ o artefaktu iz
neke izgubljene civilizacije, što je na neki način i bila. »Održat ćemo
obećanje.«

Lexi je primila vremensku kapsulu, zamišljajući zlatne naušnice,
medaljon s likom svetoga Kristofora i trošnu narukvicu od konca.

Lexi je osjetila Miju pored njih — u toplom ljetnom povjetarcu, u
šuškanju stabala, u ravnomjernom pulsiranju valova. Poljubila je
zakrivljenu površinu termosice, oblijepljenu pijeskom, i ponovno je
zakopala. Kad je završila, zagladila je pijesak. »Ona je s nama«, reče Lexi,
osjećajući najbolju prijateljicu pored sebe prvi put nakon mnogo godina.

Zach se napokon nasmiješio. »Uvijek će biti.«

Zatim ju je primio za ruku i ustali su. »Dođi sa mnom kući, Lexi«,
rekao je, a ona je uspjela samo kimnuti glavom. Kući.

Dok su šutke išli prema kući, pomislila je: to je naš stil, ovako ćemo
se obraćati svojoj kćeri — držeći se za ruke.

***

Idućega jutra Grace se rano probudila. U svojoj je ružičastoj
pidžamici pospano otišla niz hodnik prema tatinoj spavaćoj sobi, vukući
žutu dekicu za sobom.

Njegova su vrata bila zatvorena. Čudno. Odgurnula ih je i htjela reći,
Budi se, pospanko, no izgovorila je samo: »Bu…«

Mama je bila s tatom na krevetu. Spavali su kao slijepljeni.

Grace je osjetila kako joj je srce malo zatreperilo.

Mama joj je bila ovdje.

Požurila je prema krevetu i popela se, te se ugurala između njih. Nije
stigla ništa reći, a tata ju je već počeo škakljati. Hihotala se dok više nije
mogla disati. Onda je samo ležala između mame i tate; plakalo joj se
premda nije znala zašto.

»Ne smeta ti što sam ovdje, Gracie?« pitala je mama.

»Mislila sam da odlaziš.«

»Tvoj me tata nagovorio da se predomislim«, reče mama. »Je li to u
redu, Grace? Mogu li živjeti s vama?«

Grace se zahihotala. Bila je tako sretna da je zaboravila poklopiti
usta. »Naravno da je u redu.«

Nakon toga Grace je imala mnogo toga za reći svojoj novoj mami.
Govorila je bez prestanka sve dok tati nije zvonila budilica; odjednom se
uspravila i rekla: »Moram u vrtić. Danas je zadnji dan. Hoćeš me ti
odvesti, mama?«

»Ja ne vozim«, reče mama nervozno pogledavajući tatu.

»Baš čudno«, reče Grace. »Sve mame znaju voziti.«

»Ponovno ću izvaditi vozačku dozvolu«, reče mama. »Dok kreneš u
prvi razred, bit ću spremna. A sad, hoćemo doručkovati? Umirem od
gladi.«

Grace se bacila tati na leđa i on ju je odnio u kuhinju te je spustio na
njezino mjesto za stolom.

Cijelo vrijeme dok je jela, morala je buljiti u mamu. Vidjela je da je i
tati isto. Bilo je to kao da su obitelj.

A Grace je imala još mnogo toga za reći mami. Za vrijeme doručka i
putem do automobila, Grace je govorila. Rekla je mami kako se barbika
može svijati, kako su Hannah Montana i Pepeljuga super i koliko dugo

može zadržati dah. Nije ni promislila, a već je rekla: »A znam i skijati na
vodi kao Ashley Hamerow.«

Sad su bili u automobilu i vozili se prema vrtiću.

Mama se okrenula s prednjeg sjedala i pogledala Grace. »Je li to
istina?«

»Moglo bi biti.«

»Ali je li?«

Grace je potonula u svoju sjedalicu. »Nije.« Bilo je teško govoriti
samo istinu. Kako da je itko voli zbog onoga kakva je doista bila?

Došavši do vrtića, tata je skrenuo iz reda automobila iz kojih su
roditelji iskrcavali djecu i parkirao ispod velikih stabala pored škole.

»Mogu li te otpratiti unutra?« pitala je mama.
Grace je opet osjetila ono treperenje. Nasmiješila se. »Mogla bi se
obratiti mojoj grupi, pokazati im nešto što znaš.«

Mama se nasmiješila. »Bilo bi mi drago.«
Prošle su kroz gomilu djece i Grace je osjetila mučninu. Mama će
primijetiti da ona uopće nema prijatelja.

Međutim, cijelim putem do vrata njezine učionice, mama ju je držala
za ruku, a kad su stigle, kleknula je i pogledala Grace.

»Sjećaš se što sam ti rekla za svoju najbolju prijateljicu, Miju?«

Grace je kimnula glavom. Htjela je cuclati palac, ali drugi bi joj se
klinci rugali zbog toga.

»Onoga dana kad sam je upoznala, bila sam strašno uplašena. Bio je
prvi dan škole, a ja nikome nisam bila draga. Pobjegla sam iz kantine jer
nisam imala s kime sjesti. A onda sam ugledala drugu djevojku kako sama
sjedi. Jednostavno sam joj prišla i počele smo razgovarati. Tako smo
postale najbolje prijateljice. Moraš se odvažiti, Grace. Počni razgovarati s
nekim.«

»Dobro, mama.«
Mama je privukla Grace u snažan zagrljaj i poljubila je u obraz.
»Doći ću po tebe kad završiš.«

»Obećavaš?«

»Obećavam«, rekla je mama, a onda se odmakla.