Louis de Bernieres - Ptice bez krila

Louis de Bernières

Ptice bez krila

Naslov izvornika: Birds Without Wings
Preveo s engleskoga: Ivan Zorić

U širem povijesnom kontekstu ova knjiga je neizostavno posvećena
nesretnoj uspomeni na milijune civilâ sa sviju strana u vrijeme koje
opisuje, a koji su pali kao žrtve mnogih marševa smrti, izbjegličkih

konvoja, kampanja progona i istrebljenja te razmjena populacija.

Na osobnijoj razini knjiga je također posvećena uspomeni na mog djeda s
majčine strane, Arthura Kennedyja Smithellsa iz Nelsonovog bataljuna
Kraljevske mornaričke divizije, koji je bio teško ranjen na Galipolju i
čijim sam stopama kročio istražujući materijal za jedan dio ove knjige.

Manet in pectus domesticum.

MAČKA

Lizala je
otvorenu konzervu

satima i satima
ne shvaćajući

da pije
svoju vlastitu krv.

SPYROS KYRIAZOPOULOS

1. Prolog lončara Iskandera

Ljudi koji su ostali ovdje često su se zapitkivali zašto je Ibrahim poludio. Jedini sam koji to
zna, ali oduvijek sam se zavjetovao na šutnju jer me molio da poštujem njegovu tugu, ili, kako je
on to rekao, da se smilujem njegovom osjećaju krivnje. Sad kad je lud i kad je sunce već odavno
osušilo kišu koja je sprala krv sa stijena i više nema gotovo nikog tko se sjeća ljupke Filoteje, čini
mi se da nitko ne bi bio izdan kad bi se konačno doznala istina o tome. Među nama je bilo toliko
krvi da se ništa od toga sad u prisjećanju ne čini vjerojatnim i ne može se ništa loše dogoditi ako
napokon progovorim o zadnjoj nedaći koja je zapala blagorodnu Filoteju, kršćanku, taštu i lijepu.

U životu dođe trenutak kad se svatko od nas preživjelih počne osjećati kao duh koji je
zaboravio umrijeti u pravo vrijeme, a svi smo mi u svakom slučaju bili zabavniji kad smo bili
mladi. Godine kao da natjeraju srce da se uvuče u sama sebe. Neki od nas hodaju odalečeni,
snivajući o prošlosti, a neki od nas shvate da su izgubili sposobnost stajanja pod suncem. Za
mnoge od nas je pomisao na budućnost prije izvor iritacije nego optimizma, kao da smo se već
zasitili novotarija i sad priželjkujemo samo dugi san koji zaobljuje oštre rubove našeg života. I ja
osjećam taj zamor.

Mi ovdje smo, u svakom slučaju, ozbiljni ljudi. Život je bio vedriji kad su s nama bili
kršćani, ako ništa, a ono zato što je gotovo svaki njihov dan bio proslava u čast nekog sveca.
Obavljali su malo posla, činilo se, ali je njihovo bančenje bar bilo zarazno. Naša religija nas čini
ozbiljnima i zamišljenima, dostojanstvenima i melankoličnima, dok njihova nije iziskivala
osobitu disciplinu. Možda je to na neki način povezano s vinom. Za njih je ono dragocjeno i sveto
jer su mislili da je nešto poput Božje krvi, dok je za nas uživanje u njemu uvijek bilo okaljano jer
je to zabranio Prorok Božji. Mir s njim, ali ja sam mnogo puta poželio da je odlučio drukčije. Mi
pijemo, ali mrzimo sebe dok pijemo. Katkad jesmo pili sa svojim kršćanima i zarazili se njihovim
dobrim raspoloženjem kao što čovjek dobije malariju od hladnoga noćnog zraka, ali, sad kad smo
ostali sami, osjeća se tuga koja se polako cijedi iz kamena ovog napola napuštenog mjestašca.

Ibrahim Ludi bio je među najzabavnijima od nas kad je bio mlad. Govorilo se da su
osmijeh u kutu njegovih usana vidjeli od dana njegova rođenja, a od ranog djetinjstva je bio
stručnjak za neprikladne upadice. Da budem precizniji, usavršio je repertoar meketanja kojim je
savršeno oponašao glupave kozje komentare u raznim stanjima njihova uma; koze koja je
iznenađena, koze koja traži svog jarića, koze koja protiv nečeg negoduje, koze koja je gladna,
koze koja je zbunjena, koze koja se tjera. Ali njegov najpopularniji meket bio je onaj koze koja
nema što reći. Taj meket bio je savršena parodija neinteligentnosti, praznoglavosti, glupavosti i
bezopasnosti. Ako vas zanima kako je zvučao, dovoljno je da prođete drevne grobnice i dođete
do starog nalazišta vapnenca. U divljini oko tog mjesta Ibrahim Ludi još čuva koze, iako više nije
zdrava razuma. Čuvajte se njegovog velikog psa. Vrlo dobra je životinja, koja svaku kozu svake
večeri vrati svom gospodaru, a da Ibrahim Ludi ne mora činiti ama baš ništa, no istodobno je i
pas spremnih očnjaka koji neznanca odmah otkrije po njuhu. Ako Ibrahima ne nađete ondje,
osluhnite zvuk kavala i slijedite ga. U njega puše tako tugaljivo da vas odmah natjera da se
ukopate na mjestu i počnete žalovati. On sam više ne mekeće, nego sluša koze dok tumaraju od
grma do grma, i odmah ćete prepoznati meket koze koja nema što reći.

Ibrahim je to nekad činio iznenada, usred razgovora, ili svečanog trenutka nekog obreda, a
dok je još bio malen, otac ga je zbog toga tukao. Jednoga dana čak je omeo i imama Abdulhamid-
hodžu, koji je beskrajno dugo govorio nešto o zakonu, što mu je bila jedna od navika, neka mu je

spokoj u raju. To je bilo pod platanama, gdje su starci sjedili na mejdanu. Dakle, Ibrahim se

došuljao iza stabla - imao je oko osam godina - i iznenada zameketao dok su svi drugi slušati u

tišini, s poštovanjem. Nastao je šokirani mûk, a onda se Ibrahim zahihotao i pobjegao. Muškarci
su se međusobno pogledali, a zatim je Ibrahimov otac skočio na noge, rumen u licu od ljutnje i
srama. Ali Abdulhamid je bio čovjek dobre naravi, već po prirodi dovoljno dostojanstven da se
nije morao brinuti oko napada na svoje dostojanstvo, te je položio ruku na njegov rukav. “Ne
udaraj ga”, reče. “I ja sam meketao te bi sad netko drugi trebao dobiti priliku da prozbori.”
Ibrahimovog oca zvali su Alija Slomljen-Nos.

Muškarce je zbunila imamova tolerancija spram takvog nepoštovanja, ali proširila se
glasina kako imam smatra da u dječakovoj drskosti ima neke providnosti, tako da su otad njegove
nestašluke prihvaćali kao uobičajeni životni rizik. U to vrijeme Ibrahim je bio prijatelj mog sina
Karatavuka i mogu vam potvrditi da nije bio nimalo lud, samo ga je Bog oblikovao na malo
komičan način. Želite li ga vidjeti onakvog kakav je sad, ne morate proći kraj grobnica, kad malo
bolje razmislim. Samo pričekajte da se vrati s kozama te da mu ih veliki pas isporuči kući za tu
noć. Ibrahim Ludi zna ime svake od tih koza, ali, osim toga, glava mu je dovoljno prazna da bi
mogao iznajmljivati taj prostor.

Kažu da je luđaku svaki dan praznik, ali kažu i da ludilo ima sedamdeset dveri. Istina je da
su mnogi ludi ljudi sretni, kao što možete vidjeti po budalama u ovome mjestašcu koji sjede na
zidićima, cere se i pišaju u gaće, ali znam da su dveri kroz koje je Ibrahim prošao dveri
nepobjedivog jada te da je njegov um i dalje katarakt tuge. Mislim da su u to vrijeme mnogi od
nas bili zaluđeni mržnjom zbog rata s Grcima, a u to iskreno ubrajam i sebe, no Ibrahim je jedini
od nas čiji je um skrenuo s puta zbog ljubavi.

Ibrahim je krivio sebe, a da sam ja bio jedan od njezine braće ili njezinih drugih rođaka,
vratio bih se iz izgnanstva i ubio ga. No ono što je, ipak, najčudnije jest to da se Filoteji ništa ne
bi dogodilo da se tada u velikome svijetu nije toliko toga događalo. Zato sam mišljenja da krivnja
za to ne leži samo na Ibrahimu, već i na svima nama koji smo ovdje živjeli, kao i na onima u
drugim dijelovima svijeta koji su bili krvožedni i ambiciozni.

Tih dana čuli smo za mnoge zemlje koje nam prije nisu ništa značile u životu. Bilo je to
ubrzano obrazovanje i mnogi od nas su još zbunjeni. Znamo da su naše kršćane katkad zvali
“Grci”, iako smo ih mi često zvali “psi” ili “nevjernici”, ali nekako formalnim tonom, ili
izgovoreno s osmijehom, kako su i oni izgovarali pogrdna imena za nas. Zvali bi nas “Turci”

kako bi nas uvrijedili u vrijeme kad smo mi sebe nazivali “Otomanima” ili “Osmanlijama”.
Poslije se pokazalo da mi zbilja jesmo “Turci” i počeli smo se ponositi time, kao što se netko
ponosi novim čizmama koje ga u početku žuljaju, ali onda se oblikuju prema stopalu i izgledaju
vrlo lijepo. Bilo kako bilo, jednoga dana smo otkrili da uistinu postoji zemlja zvana “Grčka”,
koja je željela posjedovati ovo mjesto i ukloniti nas i preoteti našu zemlju. Za Ruse smo znali
otprije, zbog drugih ratova, ali tko su sad ti Talijani? Tko su bili svi ti drugi franački narodi?
Iznenada smo doznali za ljude koje nazivaju ‘‘Nijemci” i ljude koje zovu “Francuzi” i za zemlju

koja se zove Britanija i koja je upravljala polovicom svijeta, a da mi to nismo znali, ali nikad nam
nitko nije objasnio zašto su odlučili doći i donijeti nam nevolje, glad, krvoproliće i lelek, zašto su
se poigravali s nama i uznemirili naš spokoj?

Krivim te franačke narode i krivim velmože i paše čija imena vjerojatno nikad neću znati, i
krivim Božje sluge obiju vjera, i krivim sve one koji su svojim vojnicima dopustili da se ponašaju

kao vuci i rekli im da je to nužno i plemenito. Zbog onoga što sam nehotice učinio svom sinu
Karatavuku, i ja sam u nekoj svojoj manjoj mjeri bio jedan od tih vukova i sad gorim od srama. U
dugim godinama tih ratova ovdje je bilo previše onih koji su naučili pustiti srce da izgara u
mržnji, izdavati susjede, zlostavljati žene, krasti i otuđivati, prizivati Božje ime dok rade vražji
posao, buditi gnjev i ogorčenost u sebi, činiti zlodjela čak i nad djecom. Puno toga činili su samo
iz osvete zbog sličnih strahota, ali ja vam sad kažem da, čak i kad bi osjećaj krivnje bio kaput od
samurovine te da je na zemlji dubok snijeg, radije bih se smrznuo nego ga odjenuo.

Ali ne krivim samo sebe ni moćnike ni svoje anatolske sunarodnjake ni okrutne Grke.
Okrivljujem i nesreću. Sudbina pomiluje neke, ali zlostavlja mnoge i svaka ovca na kraju visi
obješena za noge na mesarevoj kuki, kao što svako zrno žita donesu u mlin, ma gdje ono izniklo.

Uistinu je čudno da, ako želite da vam ispričam kako je jedna mlada kršćanka nesretno
poginula u ovom nevažnom mjestašcu, u toj priči morate slušati o velikim ljudima poput Mustafe
Kemala i malim ljudima poput mene, a morate slušati i priču o previranjima i ratovima. Ima
nekakve, čini se, prirodne perverznosti u samoj prirodi sudbe, kao što ima prirodne perverznosti u
svima nama.

Katkad se pitam ima li trenutaka u kojima Bog spava ili skreće Svoj pogled ili postoji li
božanska izopačenost. Tko zna zašto se netko jednoga dana utopi zbog duboke jame koja se
otvori na riječnom gazu, na mjestu na kojem su ljudi bez opasnosti prolazili stoljećima, na kojem
prije nije bilo nikakve jame?

Da budem sebičan, dopustite da kažem kako je ono što ja ne mogu zaboraviti, zbog čega još
patim, kad sve uspomene na okrutnost i nerazumnost stavimo na stranu, bolna uspomena na
sakaćenje vlastitog sina Karatavuka. Uvijek ću patiti zbog načina na koji je bio ranjen jer sam ja
to skrivio vlastitom brzopletošću, i sve to nakon što je osam godina rata uspio preživjeti netaknut!
Nevjerojatno je što me nije obuzelo ludilo kao Ibrahima. Stalno mislim na svog sina, na njegovu
čestitost, njegovu veliku odanost i dobar smisao za humor, i ponosim se što je pronašao pošten
način zarađivanja za život sada kad ne može slijediti moj put i postati lončar.

Mnogo je onih među nama koji kažu da nam je bolje bez kršćana koji su živjeli ovdje, ali
ako mene pitate, meni nedostaje stari život moje varoši i nedostaju mi kršćani. Bez njih nam je
život manje raznolik i zaboravljamo kako je to kada gledamo druge i vidimo sebe. Također,
otkako su sa sobom odnijeli svoju ikonu Marije, majke Isusove, neki misle da imamo manje sreće
nego što smo je prije imali.

Lončar sam, ali poznat sam i kao tvorac poslovica. Primijetio sam da sam, dok su kršćani
bili ovdje, smišljao vedre poslovice, a da sad kad ih više nema, smišljam ozbiljne.

Od tih orkanskih vremena svijet je u mnogo lekcija naučio da djeca krvare od rana predaka.
Ne znam hoće li ikad ikome biti oprošteno, ni hoće li sve počinjeno zlo ikad biti poništeno. No
dosta toga. Priča počinje, a onaj tko ošamari samog sebe ne bi trebao plakati.

2. Lončar Iskander se prisjeća Filotejinog rođenja

Imam je posjetio Filoteju na dan njezinog rođenja, koje se dogodilo u rano ljeto tisuću tristo
i osamnaeste godine od Prorokovog odlaska u Medinu, što bi po kršćanskom kalendaru, ako sam
dobro izračunao, bilo 1900. godine.

Filoteja je bila velika mjesna ljepotica, a u njezinom kratkom životu to joj je donijelo više
problema nego prednosti. Više sam puta pomislio da Bog veliku ljepotu podari samo onima koje
želi unesrećiti.

Rođenje nije, pretpostavljam, bilo ni po čemu osobito. Majka je pila iz zdjele na kojoj su
urezbareni stihovi iz Kurana te u koju su bili umočeni neki dodatni stihovi kako bi sve bilo još
sigurnije, a najmanje tjedan dana je spavala s križem na trbuhu. Usto, jednu su ženu u pravi čas
poslali po Mirima-efendinicu. Mirima-efendinica je u ono vrijeme bila naša babica i nitko nije
bolje poznavao umijeće porađanja. Bila je, kako ono kažu, u izvjesnim godinama, i bila je visoka
i debela, s dlakama na usni, a njezina majka i bake bile su naše babice otkako je svijeta i vijeka.
Svi smo ovamo stigli živi i zdravi zahvaljujući njima.

Uvijek smo znali da se bliži rođenje kad bi Mirima-efendinica paradirala kroz varoš noseći
svoj službeni štap, dok bi njezine dvije pomagačice nosile porođajnu stolicu. I ja sam se rodio
kroz tu stolicu, kao i moja djeca, a usudio bih se reći da će se i druga djeca rađati kroz nju i
idućih tisuću godina, dao Bog. Bila je načinjena od blagovjesne orahovine, a okvir je čvrst, iako
uglačan bedrima svih tih žena. Mnogi muškarci zbijaju neukusne šale o tome što je sve taj okvir
vidio. Stolica je imala čvrste rukohvate jer žena je snažna poput muškarca kad pati porođajne
bolove, a tad pokaže i iznenađujuće poznavanje prostakluka.

Filoteja je došla na ovaj svijet u vrijeme kad je južni vjetar iz Arabije donosio bludne misli
i nesanicu. Sjećam se toga jer ni sâm nisam mogao spavati, djelomično zbog nemirnosti svoje
žene i djece na podovima i divanima, a djelomično zato što su psi vani počeli zavijati uglas s
vrištanjem Filotejine majke. Čak i vani u dvorištu, umotan u svoj ogrtač, ležao sam besan,
gledajući zvijezde, pa sam na kraju odlučio prošetati oko kuća.

Bila je to noć u kojoj se nekakvo komešanje osjećalo čak i u kutovima u kojima je sve bilo
u redu. Osjećao sam zlobu u zraku, kao da je neki duh, ustao iz gehene, također hodao po varoši.
U ovom kraju je mnogo onih koji umru neispunjenih obveza; poput sjena su koje besciljno
tumaraju.

Nisam mogao odoljeti potrebi da krenem prema zvuku iznjedrenja i prošao sam kraj
prozora kršćanskog učitelja, Leonida-efendije, koji je mahnito pisao pod smrdljivim svjetlom
fitilja koji pluta u zdjeli maslinovog ulja. Taj učitelj je bio loša osoba, izazivač problema. U to
vrijeme smo svi govorili turski, a oni koji su znali pisati, činili su to grčkim pismom. Taj
Leonida, pak, bio je od onih koji su stalno rogoborili i vodili kampanje, govoreći da kršćani
moraju govoriti grčki, a ne turski. Tjerao je djecu da uče grčki jezik koji je njima bio kao da
žvaču kamenje i huškao na netrpeljivost pričama o tome kako smo mi Osmanlije preoteli zemlju
Grcima te o tome kako ona po pravu pripada njima. Čuo sam da je ova zemlja nekad pripadala
Likićanima te da su je Grci preoteli njima, pa zašto onda taj učitelj nije djeci govorio da je sva
zemlja u početku od nekog preoteta? Zašto nije rekao: “Nađimo Likićane i vratimo im je?” Taj

učitelj je bio poput mnogih u ono doba, poput onih koji ulijevaju vodu u tavu punu zadimljene
masti, tako da se i drugi osim njih opeku. To me podsjeća na priču o Nasredin-hodži koji je imao
vola s golemim rogovima. Oduvijek je htio sjesti među te rogove, misleći da bi to bilo kao da je
na tronu, ali uvijek bi se suzdržao. A onda jednog dana, dok se životinja odmarala u travi, više se
nije mogao oduprijeti kušnji i nagovorio je ženu da mu pomogne zajahati među rogove. Vol je
ustao i bacio ga uvis, a on je punom težinom pao na svoju nesretnu ženu, tako da su se oboje
ozlijedili. Nasredin joj reče: “Nekad, ženo, oboje moramo patiti zbog mojih želja.”

Osim što je izazivao nevolje, taj učitelj je bio žgoljav, došao je iz Smirne, tako da nije bio
naš, nosio je naočale, sve gledao s visoka i nikad se nije oženio.

Ali trebao bih se vratiti priči o Filoteji. Slučajno se dogodilo da sam se našao pred njezinom
kućom, zajedno s mnogim drugim znatiželjnicima, kad je vriska prestala i porođaj bio obavljen
dokraja. Čuli smo trijumf i olakšanje u glasu Mirima-efendinice kad je presjekla pupkovinu i
dubokim glasom povikala: “Bog je velik, Bog je velik, Bog je velik.” Naš je običaj bio da
svakom ženskom djetetu najprije nadjenemo ime prve žene koja je bila s Adamom u raju, pa kad

je povikala da je dijete nazvala “Hava”, svi smo znali da je beba ženska, “dodatni par ruku za

motiku”, kako su neki rekli.

Čim je Mirima-efendinica tako povikala, kunem se da se cijela noć promijenila. Psi su
prestali zavijati, Mjesec se probio kroz oblake, u zraku se osjetio miris šafrana i olibanuma, a

slavuj je zapjevao na platani dolje u sredini mejdana, gdje starci sjede za dana. Bio sam
zadovoljan što je taj novi život počeo tako dobro, ali istodobno moram priznati da nisam mogao
ne misliti o tome da se sve što se rodi, rodi da bi umrlo. Stajao sam ondje i pitao se koliko će
dugo ta osoba živjeti i kako će umrijeti, kad je otac, Karit, izašao iz kuće udahnuti s olakšanjem.
Prišao sam mu i potapšao ga po leđima i dao mu cigaretu koju sam, iskreno rečeno, upravo
smotao kako bih je sâm popušio. “Selam alejkum”, rekoh, pružajući mu svoje kresivo.

“Mir bio i s tobom”, odgovori mi, a onda doda, gotovo kao da ga to zabrinjava: “To je

najljepše dijete koje sam ikad vidio.”

“Bit će nevolje”, rekoh.

“Žene posvuda vješaju Biblije i Kurane i plave krunice i glavice češnjaka”, reče Karit
ironično se osmjehnuvši, “ali svejedno očekujem nevolje. Nazar dejmesin.”

“Obrani nas, Bože, od urokljiva oka”, rekoh.

Poslije, nakon što se u zoru začuo mujezinov ezan i kad su svi obavili svoje molitve,
glasina se počela širiti iz kuće njezinih roditelja, poput krugova koji se šire od kamena bačenog u
jezero i ubrzo se ondje okupila nova gomila znatiželjnika koji su došli kako bi je vidjeli, donijeli
darove i poželjeli majci sretnu slobodu, ali također da bi se divili navodnoj ljepoti djeteta. Bila je
to jedna od onih varoši u kojima svatko zabada nos u svačiji posao, gdje žene šire glasine na
bunarima i po kuhinjama, a muškarci to čine po kavanama.

Filotejina obitelj bila je kršćanska, ali u to vrijeme smo bili jako pomiješani i, osim
trabunjanja nekih usijanih glava čiji su želuci bili puni rakije i vraga, zajedno smo živjeli
dovoljno harmonično. Stoga i nije previše za čuditi se što su tako različiti ljudi došli na vrata te
kuće s malim darovima kave, lokuma, klinčića i duhana, u nadi da će uspjeti baciti pogled na to
dijete koje je počelo izrastati u legendu i prije nego što joj se pogled izoštrio.

To nije bio posebno lak porođaj, kao što smo svi znali po jadikovanju njezine majke, no
svejedno je već u selamliku bio postavljen bogato opremljen krevet, a majka Poliksenija je sjedila

naslonjena na jastuke, smijući se i držeći mali prst u bebinim ustima, ne bi li je tako utješila zbog
privremene nedostupnosti dojke.

Odjenuo sam najbolju odjeću i donio zlatnik i nešto čaja s okusom bergamota, koji je moja
žena osobno naribala. Pogledao sam dijete kako je već red, popio svoj šerbet i malo ugodno
proćaskao s Karitom, djetetovim ocem, koji je sad već bio jako umoran poslije tako gadne i
uznemirujuće noći. “Bog blagoslovio majčino mlijeko”, rekoh, opet se zapitavši kako žena može
proći takav pakao i poslije biti zadovoljna time. “Zvat ćemo dijete Filoteja”, reče Karit.

“Što znači?”

“To je grčki”, odgovori Karit, “i mislim da znači od Boga voljena ili ljubiteljica Boga ili
nešto takvo. U svakom slučaju, to je lijepo ime, a dat ću joj ga i u spomen na svoju majku koja se
također tako zvala.” “Morat ćeš pitati Leonida-efendiju, učitelja koji toliko voli grčki jezik”,
rekoh. “On će ti reći što to ime znači.”

“Ne, pitat ću svećenika”, izjavi Karit koji, kao ni ja, nema vremena za zadrte, grbave
knjiške moljce koji ni jabuke ne znaju obrati. Karit okrene umorne oči prema meni i upita me,
vrlo ozbiljno: “Iskander-efendijo, hoćeš li mi učiniti uslugu? Hoćeš li uzeti krpu i vezati je za
crveni bor umjesto mene?”

“Želiš da nešto poželim za tebe?”

“Da. Ovo moje dijete...” i kimne prema bebi, “rekao si nešto loše kad si izjavio da će tako
lijepo dijete izazvati nevolje. Nadam se da te Sotona nije čuo i da mu ništa nije palo na pamet,
iako sam se, ako ću iskreno, i ja zabrinuo. Molim te, umiri me; idi veži krpu za crveni bor i poželi
mom djetetu lak život.”

“Karit-efendijo, naravno da hoću. Vezat ću dvije krpe i dvaput poželjeti istu želju. Ali
najprije moram malo bolje pogledati dijete.”

Poliksenija je pomakla svoju maramu, otkrivajući mi malenu Filoteju, a ja rekoh: “Zbilja,
vrlo je lijepa.”

Ali moram reći da, ako mene pitate, sve to s tim je li beba lijepa ili ružna ili nalikuje li na
oca ili strinu, sve je to samo besmislena izmišljotina zaluđenih. Sve bebe izgledaju isto, a meni je
baš ta izgledala kao vrlo bebasta beba. I ja imam djecu, ali ne sjećam se kako je ijedno od njih
izgledalo kad je prvi put ugledalo svjetlo dana, osim da su svi bili nalik na bebe, a nimalo nalik

na nešto drugo ili nekoga drugog.

Baš u tom trenutku, dok sam pokušavao biti iskren o ljepoti te bebe koja je izgledala točno
kao beba, u kuću je ušao imam.

Naš imam je tad bio u cvatu svog života. Imao je oko četrdeset pet godina, bio vrlo živahan
i pun energije, brada mu je bila duga, prošarana sjedinama i uredno počešljana, a na licu su mu se
pomiješale ptičje crne oči i arapski kukasti nos. Još je imao većinu svojih zuba, a usne su mu bile
tanke, donja se isticala dalje od gornje. Dvaput je išao na hadž te je zato dvostruko bio hodža, a
bio je i softa u školi u Stambolu, gdje je izučio sunijsku tradiciju. Znao je napamet izgovoriti
cijeli Kuran te zbog toga nije bio samo hodža, već i hafiz. Nadalje, kao da sve to nije bilo
dovoljno, prošao je inicijaciju ni manje ni više nego četiriju sufijskih bratstava, tako da je bio
itekako osposobljen da se vrati Bogu i sjedini se s Njim. Sve u svemu, bio je vrlo učen čovjek
koji je znao više arapskih i perzijskih riječi nego svi Arapi i Perzijanci zajedno. Katkad ste se
morali pomiriti s time da razumijete bar ponešto što govori, a katkad bi govorio pet minuta,
produžujući rečenice raznim “no ipak”, “bilo kako bilo”, “unatoč tome” i “s druge pak strane”, a

vi ne biste znali o čemu on govori sve dok cijeli taj govor ne bi okrunio zadnjom riječi. To je
prednost obrazovanja.

Zašto je imam odlučio biti samo imam, kad je mogao biti kadija na dvoru ili mula ili alim,
to nitko od nas nikad nije doznao. Nagađalo se da je pokupio neke ideje koje nisu odgovarale
krutim starješinama tih škola, ali ja sam mišljenja da je odabrao predvoditi naše molitve samo
zato što je veći dio svog vremena htio provoditi s rukama u zemlji. Bio je gorljivi uzgajivač
povrća.

Zvao se Abdulhamid-hodža i dva najveća životna užitka su mu bili njegova žena i njegov
konj, iako bi bilo teško reći koga je cijenio više. Što se tiče njegove žene, volio je citirati priču o
Nasredin-hodži u kojoj su ga pitali kad će biti kraj svijeta, a on je odgovorio: “Svijetu će kraj doći
dvaput; jedanput kad umre moja žena, drugi put kad umrem ja.” Ne mogu reći da sam poznavao
njegovu ženu, budući da nije bila odavde. U ono doba običajno je bilo zabranjeno pitati čak i za
zdravlje tuđe žene, ili tuđe ženske rodbine te tako o njima niste mogli znati ništa osim ako vam to
tko ne bi sam rekao. Sad se sve promijenilo, ali ne posve nabolje. Danas, kad žene više ne nose
veo preko lica, čovjeku koji ima ružnu ženu više se nije moguće hvalisati njezinom ljepotom po
kavanama. Naravno, kršćanske žene su oduvijek hodale otkrivenog lica, tako da se njihovi
muževi nikad nisu imali priliku hvalisati, a ni mnoge mlade kršćanke nikad nisu postale
mladenke.

Imamov konj, međutim, bio je začudno dražesno, srebrnasto stvorenje koje je nazvao
“Nilufer” te koje je obasipao velikom ljubavi. Dao mu je maleni prsni oklop od mjedi kojeg je

stalno laštio i na kojem su bili urezbareni stihovi iz Kurana. Ždrebici je grivu u pletenice vezao
zelenim vrpcama na čijem kraju su bili sitni mjedeni praporci i imao je visoko, bogato ukrašeno
sedlo koje je kupio od nekih joručkih nomada koji su prolazili Begovom gorom. Prao je i četkao
tu životinju, mazao je mirisima kako bi odbio pozornost insekata i često su ga viđali kako je grli,
šapće joj lijepe riječi, ruke prebačene preko njezinog vrata, jednim dlanom milujući baršun
njezine njuške. Posljedica toga je bila da se konj ponašao hirovito i neponizno poput čerkeske
ljubavnice, ali čovjeku bi uvijek zaigralo srce kad bi ga vidio kako lagano galopira na njoj,
bijelog turbana omotanog oko fesa, zelenog ogrtača zavijorenog iza leđa. Bio je jahač dostojan
naših predaka koji su došli s Istoka. Kažu da je muškarac najviše muškarac kad zajaši svoju ženu

ili svog konja.

Kao što sam rekao, imam se na vratima pojavio iznenada, ostavio cipele zajedno sa svima
drugima i ušao u sobu uobičajeno poletno i vlastelinski. “Selam alejkum”, reče svima nama, a mi
mu uglas, bez razmišljanja uzvratismo: “Alejkum selam.”

Naravno, došao je istim povodom kao svi mi, dakle donio je dar i znatiželja ga je nagnala

da vidi lijepo dijete. Sagnuo se i prihvatio djetešce, podigao ga visoko uvis i pomno se zagledao u
njega kao da mu se u crtama lica trudi nešto pročitati. Na kraju je zadovoljno uzdahnuo i
izgovorio prve stihove Kurana, koje sam prepoznao jer sam ih i ja nekoć naučio, unatoč svom
nepoznavanju arapskog jezika. Tad je spustio Filoteju, nagnuo se nad nju, podigao njezinu ruku

do svojih usana i poljubio je. Poslije je njezina majka našla maleni grimizni madež na djetetovoj
desnoj ruci koji se, kako je vjerovala, nalazio točno na mjestu na koje je imam položio svoje
usne. Čak su i kršćani, naime, smatrali imama svecem. Svakako se držao kao da to jest, budući da
nikad ništa nije poduzeo protiv onih vulgarnih i nepromišljenih kršćana koji nisu imali ni pameti
ni pristojnosti, koji su ga gađali limunovom korom u znak prijezira i krili se prije nego što bi on
vidio tko su. Mogao je dati da ih objese, no umjesto toga ih je kažnjavao ignorirajući ih. U svojoj
mudrosti je shvatio da je najgora kazna kad si ispod praga primjetljivosti.

Prije nego što je otišao iz Karitove kuće, rekao je: “Želim vam sreću s ovim djetetom”, a
onda je izašao, uzjahao svog srebrnastog konja i odjahao uz lepršanje vrpci na sedlu i zveckanje

mjedenih praporaca na uzdama.

“Pitam se što je vidio”, reče Karit, a ja slegnuh ramenima. Pomislio sam da je možda imao
istu reakciju kao ja, naime da svako rađanje u sebi nosi smrt.

U sobi je sad nastala velika gužva, a ljudi su počeli ispuhivati guste dimne oblake iz svojih
nargila i stvarati veliku buku kako bi otjerali zloduhe. Oduvijek sam mrzio tu graju i dim, tako da

sam se oprostio od Karita, za što sam mu u uho morao viknuti: “Imam posla, moram izmiješati
mnogo gline, valja mi poći. Darovat ću ti vrč za vodu.” A onda sam se sjetio. “Ali najprije ću
dvije krpe vezati za crveni bor.”

Sad je već cijela varoš uzavrela životom, a ja sam se morao probijati uzbrdo tim kamenom
popločanim uličicama, jedva dovoljno širokim da bi njima prošao magarac. Kao da su ovo mjesto
osmislili prije otkrića kola. Tko zna kad je to bilo! U svakom slučaju, morao sam se probijati
između žena koje su na glavi nosile vrčeve pune vode, kraj pasa drsko usnulih usred sve te vreve,
kraj pokućara, kraj mendikanata i obrtnika, preko nogu prosjaka čija je jedina uloga u ovom
životu da dadu malo sjaja nama koji ih održavamo na životu, dajući im milostinju koja samo
produžuje njihovu besposlenost. Oči bi spuštali kad bi pružali ruku jer je za sve nas bolje kad je
taj dar anoniman. Došao sam do svoje lončarije i uzeo jednu od krpa kojima sam brisao kolo na
kraju svakog radnog dana.

Crveni borovi stajali su u skupini od pet stabala, na pola uspona do vrha brda, vrlo blizu

mjesta na kojem su iskapali vapno za izradu žbuke. Bila su to krasna stabla bogate kore i krošnje

koja se širila kao da žudi sjenom prekriti nas koji smo živjeli pod njima. Katkad volim smišljati
poslovice, a ona koja mi je pala na pamet taj dan, dok sam gledao u krošnje, bila je: “Na čovjeka
koji se skrije u sjenu crvenih borova posrat će se grlice.” Uvijek je bilo dvanaestak tih malenih
bijelih grlica s crnom ogrlicom oko vrata, vrlo lijepih, ali i vrlo darežljivih sa svojim izmetom.

Sve dobro u životu uvijek prati nešto loše.

Niže grane bile su obilato prekrivene krpama koje su predstavljale želje cijele varoši
tijekom mnogo godina i uvijek je bio pravi izazov pronaći novo mjesto na koje bi se krpa mogla
privezati. Katkad, kad bi se želja ispunila, onaj tko ju je poželio došao bi po krpu, kako bi je
mogao iskoristiti za drugu želju. Ako mene pitate, to pokazuje izvjesnu tričavost duha jer novu
krpu nije teško naći.

U to vrijeme još sam bio dovoljno mlad da bih se mogao lako popeti i uzdigao sam se na

sam vrh najvišeg bora, gdje sam svoju krpu vezao tako da vijori kao brodska zastava. Sunce je
već bilo jako i žarko, izvlačilo je miris smole iz kore stabla. Dlanovi su mi bili prekriveni onim
upornim, ljepljivim, prašnjavim crnim slojem koji pokupite kad se penjete po takvom stablu. To
me iživciralo, ali onda sam se sjetio da ću to brzo zguliti kad se vratim svojoj lončariji. Podigao
se povjetarac, a ja sam nabio svoj turban još jače na glavu. Vidio sam kako se neka djeca igraju u
vodi srušenog hrama. Bez sumnje muče žabe.

Ostao sam ondje poprilično dugo, smišljajući najbolje želje za Filoteju i u međuvremenu se
čudeći tom pogledu na varoš. Vidjeti takvo mjesto iz visine, osobito ako ima dobru džamiju i
crkvu, znači podsjetiti se na to da ima nečeg čudesnog u tome kad nešto gledate s odmakom. Za
ranih večeri znao sam odlaziti na vrh litice gdje prestaje kopno i počinje more, jer bi zlatna
kupola džamije svjetlucala na grimiznom svjetlu, a dim svih zapaljenih vatri donio bi do mene
divan miris pečenog mesa.

Na putu dolje, nadajući se da će snijeti nova, uzeo sam četiri grličja jaja koja sam odnio
ženi, po jedno za svakog od mojih sinova.

Ono što je u svemu tome bilo tako posebno, kad se sad prisjećam, jest to da je Filotejino
rođenje bilo prvi slučaj za koji znam da se oko njega podigla tako monumentalna gungula oko
dolaska ženskog djeteta.

3. Mustafa Kemal (1)

Daleko od Eskibahčea, preko Dodekaneza i Egejskog mora rodio se jedan od sudbonosnih
muškaraca. Devetnaest je godina prije Filotejinog rođenja, godina 1881. po gregorijanskom
kalendaru, godina u kojoj je (na taj način stvorivši jednu od najzabavnijih ironija europske
povijesti) Makedonija dala svijetu najvećeg Turčina, baš kao što je nekad svijetu dala
najmoćnijega Grka.

Godine 1881. Makedonija je domovina Vlaha, Grka, Bugara, Turaka, Srba, Slavena i
Albanaca. U Solunu, gdje se dijete rodilo, ima i mnogo “Franaka” raznog europskog podrijetla i
golema kolonija Židova čiji su preci pobjegli od progona u Španjolskoj. Pola tih Židova su po
religiji muslimani jer su njihovi preci izgubili sve iluzije poslije neuspjeha lokalnog mesije iz
sedamnaestog stoljeća. Do kraja Drugog svjetskog rata, pak, poslije nacističkih istrebljenja, u
Solunu više neće biti Židova, a njihov neobični antikni španjolski će gotovo posve nestati s
njima.

Dijete se rodilo u svijetu u kojem je sjeme nacizma već odavno bilo posijano, čekajući
samo mračnu kišu. Na huškanje Austro-Ugarske i Rusije, razni narodi s Balkana i Bliskog istoka
ukidaju svoju dugovječnu koegzistenciju i međuovisnost. Njihove usijane glave i ideolozi šire
doktrine separatizma i superiornosti. Slogani su “Srbija Srbima, Bugarska Bugarima, Grčka
Grcima, van s Turcima i Židovima!” Narodi su se stoljećima međusobno križali, ali nitko ne
zastane i ne zapita se tko je zapravo Srbin ili Makedonac ili Bugarin ili Grk. Dovoljno je samo to
da postoji dovoljno oportunista koji sebe nazivaju borcima za slobodu i oslobodiocima, koji će
iskoristiti te ideje kako bi postali banditi i mjesni junaci u ratu svih protiv svakoga. Mustafa je
rođen u svijetu u kojem se red i poredak ubrzano ruše, u kojem je pljačkanje postalo unosnije od
rada, u kojem se sve manje može baviti umjetnošću i mirom i u kojem osobna tolerancija igra sve
manju i manju ulogu.

Središnjim vrtom ukrašena kuća njegovog rođenja okružena je visokim zidovima i na
klasični način podijeljena na selamlik i haremlik. Željezne šipke štite prozore u prizemlju, a
rešetke prekrivaju one na izbočenom gornjem katu. Iza njezinih ružičastih zidova, Zubejda,
svjetlokosa i plavooka, odlučno staromodna, pobožna muslimanka izgura dijete sudbine na ovaj
svijet zadnjim patničkim jecajem, a njegov otac, trgovac drvom, carinski službenik i upravitelj
nabožnih zaklada, nagne se nad njega i prošapće njegovo ime dok mu režu pupkovinu. Ime će mu
biti Mustafa, Odabrani.

4. Ja sam Filoteja

Ja sam filoteja i mam šest godina svi velu da sam lipa i rodla sam se taka pa sam navkla
nato lipša sam odsviju drugi ali se nepravim važna zbogtog danas vidla ibrahima i pratio me i ja
ga nisam trebla vidit i bila sam s drosulom koja ni lipa neg ružna al mi je svejedno prijateljca a
ibrahim se igro s karatavukom i mehmetčikom i puvali su u tičje svirale i pravli se da su tice i
ibrahim mi reko da će me ožent kad budmo stariji a ja sam rekla valjda oćemo a on mi da pero i
pužvu kućcu i ružčasti kamen s urzorkom posebi i takno mi ruku i sutra ćemo jest goluba jer mi
je imedan iotiću ucrkvu s ikonom mog sveca i ostavit je tamo cilu noć sa cvjećama

5. Izgnana na Kefaloniju, Drosula se prisjeća Filoteje

Filoteja mi je bila najbolja prijateljica, iako se rodila tako lijepa, a ja sam se rodila tako
rugobna. Rodile smo se otprilike u isto vrijeme, ali ja kao da sam se rodila u sjeni. Ona je bila
poput zvijezde večernjice, a ja poput nekog kukca.

Kad ostariš, pamćenje se poigrava tobom. Katkad se ne mogu sjetiti što sam radila prije pet
minuta ni kamo sam stavila luk koji gulim, ali onda se katkad prisjetim nečeg što sam radila kad
sam imala sedam godina, tako jasno da je to kao da sam u tom trenutku opet malena curica. Ali
primijetila sam da ponekad pomislite da se nečeg sjećate kao da ste osobno svjedočili tome, a
zapravo ste to samo čuli tako mnogo puta i tako mnogo puta razmišljali o tome da počnete misliti
da se to zbilja nalazi u vašim vlastitim uspomenama, iako zapravo nije tako. Ono što želim reći
jest to da, iako mi je Filoteja bila najbolja prijateljica, više ne mogu razlučiti svoje vlastite
uspomene na nju od onih priča koje ljudi vole pričati o njoj.

Znam da je glupo tvrditi da je neko ljudsko biće posebno, da ga je odabrao Bog, kad na
svijetu zapravo ima stotine milijuna ljudskih bića i Bog zna koliko još milijuna odavno mrtvih
ljudi koje povijest ne pamti, a od kojih je svatko vjerojatno nekom bio poseban, ali svejedno
mislim da je Filoteju dotaknuo anđeo, iako pretpostavljam da vama nije osobito važno je li to što
kažem istina. Obična sam starica, a znate kakve su starice, kako neprekidno govore o svojim
uspomenama i uzdišu za starim vremenima kakva više nikad neće doživjeti. Ne morate obraćati
pažnju na mene.

Sjećam se koliko sam puta čula kako ju je Abdulhamid-hodža, imam, došao posjetiti kad se
rodila i ostavio svetačku stigmu na ruci gdje ju je poljubio. Ne sjećam se da sam to baš vidjela, ali
osjećam se kao da jesam. Vidim je kao crvenu mrlju, poput onih kakve neki ljudi imaju na licu.

A zašto radite takvu grimasu i pljujete? Zato što sam spomenula imama? Zato što sam
spomenula Turčina? Pa trebali biste razmisliti prije nego što pljunete jer sad možda jesam
Grkinja, ali tad gotovo da sam bila Turkinja, a toga se ne stidim i nisam jedina takva jer je ova
zemlja puna ljudi poput mene koji su došli iz Anatolije, jer po tom pitanju nismo imali izbora.
Kad sam došla ovamo, čak nisam ni znala grčki, niste to znali? Katkad još sanjam na turskom.
Došla sam ovamo jer su kršćani morali otići, a mislili su da su svi kršćani poput mene Grci, jer
ljudi koji upravljaju svijetom nikad nisu i nikad neće imati pojma koliko je sve to zbilja
komplicirano, tako da možda mislite da me vrijeđate kad mi kažete da sam Turkinja, ali to je
napola istina i ne stidim se. Ljudi su me zvali “Turkinja” kad sam došla ovamo, a to nisu govorili
od milja i proguravali su se preda me i gurali me u stranu i mrmljali sebi u bradu kad bih
prolazila. Nisam poput vas, znate. Odgajali su vas da mislite da su svi Turci vragovi, ali nikad
nijednog niste upoznali i vjerojatno nikad nećete i o tome ne znate ama baš ništa, ali baš takve
neznalice kakve ste vi uvijek izazivaju nevolje. Zato ne pljujte kad spomenem imama koji je bio
Turčin, a i svetac, i ako vam se to ne sviđa, razgovarat ću s nekim razumnijim. I reći ću vam još
nešto i nije me briga ako vam se to ne svidi, a to je da ste prije dolaska svih tih pametnih kršćana
iz Male Azije vi živjeli kao psi i niste ni o čemu imali pojma, a na ovom otoku nije bilo gotovo
nikog jer su svi koji su imali imalo pameti otišli, tako da ne želim više vidjeti pljuvanje kad
spomenem imama, a kad sam već kod toga, podsjetit ću vas na nešto što vjerojatno ne želite

znati, a to je da nam u svim tim stotinama godina okupacije Turci nisu učinili ništa upola tako
loše kao što ste vi Grci činili jedni drugima za vrijeme građanskog rata, a o tome ponešto znam,
vjerujte mi.

Sad sam se sva uznemirila. Jednog dana ću zbog neke budale dobiti infarkt. Govorila sam o
svojoj najboljoj prijateljici Filoteji.

Mislila sam da je izabrana. Imala sam dobar život, iako sam izgubila muža i jedinog sina,

tako da nisam nezahvalna Bogu, ali nekad sam mislila da je On moju porciju svega dao Filoteji,
tako da su meni ostale samo gole kosti za glodanje. Nisam bila ogorčena zbog toga jer sam bila
previše opijena njezinom ljupkošću i, iako sam sad stara i oronula, još osjećam zahvalnost zbog
Filotejinog dolaska na svijet.

Filoteja je bila tašta i melodramatična i sentimentalna i nepouzdana i nemoguća, ali bila je i
dobra srca, blage naravi i lako ranjiva i inteligentna. Bila mi je najbolja prijateljica, to
prijateljstvo sam osjećala u duši i voljela sam je jer su čak i njezine mane bile dražesne i zabavne.
Pratila sam je posvuda vjerno kao pas i besramno kao Ibrahim, koji je u nju bio zaljubljen od
dana kad su se oboje rodili. Kad se sad sjetim toga, shvaćam da joj se udvarao još otkako su bili
nejačad, a to se ne događa baš tako često, i na kraju se i zaručila za Ibrahima, iako je on bio druge
vjere. To se katkada događalo, pa ne vjerujte onima koji vam kažu da nije.

Ako su priče istinite, rodila se lijepa. Kažu da ju je imam proglasio najkrasnijim kršćanskim
djetetom koje je varoš ikad vidjela. Kažu da su joj oči bile tamne kao bunarska voda, tako da su
oni koji bi se nagnuli nad kolijevku i pogledali u njih imali dojam da padaju i vrte se. Moj otac,
primjerice, a ne smeta mi reći vam da je bio divljak i pijanica i nije se rodio čovjek kojeg bi bilo
teže voljeti, ali čak nam je i on rekao: “Kad sam joj vidio oči, uplašio sam se Boga prvi put u
životu. Izgledale su kao da pripadaju nekom tko je živio predugo i vidio previše. Bile su to
anđeoske oči i navele su me da pomislim na smrt. Izašao sam i popio malo rakije od limuna da
dođem k sebi, a onda sam se otišao pomoliti u crkvu i, ne znam zašto, ali pao sam na crkvenim
stepenicama i nisam mogao ustati. Dugo sam ležao ondje dok su mi psi lizali lice, a onda sam se

probudio i ušao i poljubio ikonu Panagije Glikofilouse.” To je rekao moj otac, ali bio je velika
pijandura i moja majka je proklinjala dan kad se udala za njega i znala je odlaziti u krčme s
papučom u ruci i tjerati ga kući kao da je ovca. Majka mi je rekla da se on taj dan zbilja napio i
onesvijestio na stepenicama crkve, ali da je svećenik - zvao se otac Kristoforos - naložio dvojici
mladića da ga odnesu kući. Mislim da bi se on napio i da nije vidio malenu Filoteju, jer nijednog
drugog dana za izazivanje njegovog pijanstva nije trebalo nikakvo lijepo dijete.

Filoteja je imala vrlo tamne oči. Niste joj mogli vidjeti čak ni zjenice jer su joj šarenice bile
toliko smeđe da su gotovo bile crne, a zbog toga nitko nikad nije znao što Filoteja osjeća. Inače,
iz nečijih očiju doznate više nego iz onoga što govore, ali ja iz njezinih nisam mogla ništa
doznati. Kad bi Filoteja nešto rekla, morala sam joj vjerovati na riječ jer je bilo nemoguće
pogledati u tu tamu i vidjeti laže li ili ne, jesam li joj u tom trenutku draga ili nisam, je li ili nije u

tom trenutku tužna. Jedanput sam joj skrenula pažnju na to, mislim da smo imale petnaestak

godina - bila je to druga godina rata s Francima, a svi momci su bili na Galipolju ili u radnim
odredima - našto je otrčala unutra kako bi se pogledala u zrcalo. Vratila se van pola sata kasnije i
bila je prilično uznemirena i rekla je s prizvukom čuđenja u glasu: “Drosulaki, to što si rekla je
istina. Ne vidim se u očima.” Katkad je bilo teško razgovarati s njom zbog toga jer su riječi samo
izmaglica srca.

Imala je i lijepu kosu. Ne znam je li to istina, ali govorili su da je imala kosu čim se rodila,
tako crnu i gustu i obilnu, da je bila poput ribarskih mreža prebačenih preko lukobrana u

Argostoliju ili stada koza na brdu ili konjskih repova spojenih i vezanih zajedno. Kad su joj je
prvi put oprali, kažu, njezina baka joj je načinila pletenice i triput ih omotala oko njezine glave.
Takve stvari se događaju, pretpostavljam.

Ali sjećam se njezine kože. Bila je tako lijepa i nježna da ste, kad bi podigla ruku prema
suncu, čak i kad je već imala šest godina, mogli vidjeti kosti i žile. Mehmetčik i Karatavuk -
mislim da vam ih nisam spomenula - a i Ibrahim, su joj govorili: “Filoteja, Filoteja, podigni ruke

prema suncu, da vidimo, da vidimo”, i ona bi podigla ruke nad njihova lica, tako da prekriju
sunce, a njima bi pozlilo, što je čudno ako se sjetite da ste u ono doba mogli vidjeti kosti svih
naših predaka u maloj kosturnici iza crkve jer nije bilo zemlje za pokope, jer je ta zemlja trebala
nama, a, uostalom, takav je bio običaj. Pretpostavljam da je puno strašnije kad vidiš kosti nekoga
tko je još živ jer to ne očekuješ. Često mislim na te kosti u kosturnici i tome što smo učinili s
njima kad smo napustili Anatoliju koju smo toliko voljeli i za kojom ćemo vjerojatno vječno
žaliti.

Ali nije bila stvar samo u kosi, koži i očima jer u njima ne biste vidjeli samo njezinu
ljepotu. Naime, moj otac, koliki god pijanac bio, imao je pravo kad je rekao da vas ona podsjeća
na smrt. Kad biste pogledali Filoteju, podsjetila bi vas na strašnu istinu, a ta je da sve propada i

nestaje. Ljepota je dragocjena, znate, a što je nešto ljepše, dragocjenije je; a što je nešto
dragocjenije, više nas boli pomisao na to da će izblijedjeti; a što nas više povređuje ljepota, to
više volimo svijet; a što ga više volimo, to nas više rastužuje činjenica da je poput fine sitne soli
koja nam curi kroz prste ili je odnosi vjetar ili ispiru kiše. Vidite, ja sam ružna. Oduvijek sam bila
ružna. Da sam umrla mlada, nitko ne bi rekao: “Gle koliko je svijet sad siromašniji”, ali očaranost
Filotejom bila je kao lekcija koju vam održava sudba.

Ja sam se, kao što sam rekla, rodila nakazna i prije nego što sam se udala bilo bi mi bolje da
sam bila koza. U ono vrijeme je bio običaj davati sljedeći blagoslov: “Sva ti djeca bila sinovi, a
sva janjad ovce”, a kletva je bila: “Sva ti djeca bila kćeri, a sva janjad ovnovi.” Majka mi je rekla
da je moj otac, kad sam se rodila, pobjesnio i pljunuo je dok je još iscrpljena ležala na divanu,
zato što mu je na leđa natovarila još jednu kćer koje će se jednoga dana morati riješiti mirazom.

Oduvijek sam bila neprivlačna i neprimamljiva i još sam zahvalna Bogu što sam nekoliko
godina imala muža koji me volio, prije nego što se utopio. Vidite, imala sam sreću što sam
dobivala mnogo pažnje i poštovanja i mnogo nesebične ljubavi. Možda sam imala veću sreću
nego Filoteja, čije je savršenstvo bilo nesreća jer nikad nije imala mira.

Razmišljam o nečem, znate, a to je da bi Filoteja, da je još živa, sad bila stara baba kao ja i
možda među nama više ne bi bilo takve razlike. To je neobična pomisao. Koliko je Bog okrutan.
Posve je svejedno koju staru kost bacite psu, pa je tako i zemlja pohlepno gladna svakog trupla.

Katkad mi još nedostaje moja najbolja prijateljica iz mladosti i razmišljam o svemu

izgubljenom. Izgubila sam svoju obitelj, svoje rodno mjesto, svoj jezik i svoju zemlju. Možda je
moguće biti sretan, kao što sam ja u ovoj stranoj zemlji za koju je netko odlučio da je moj dom,
samo ako čovjek zaboravi ne samo sve ono što je bilo zlo, nego i ono što je bilo savršeno. Dobro
je zaboraviti ono što je bilo loše. To je očito, ali katkad čovjek mora zaboraviti i nešto što je bilo
divno i lijepo jer, ako se svega toga prisjeti, mora podnijeti i tugu zbog nestanka svega toga. A

nestalo je jednako nepovratno kao moja majka i moja Anatolija i moj sin koji je postao vrag i
utopio se i moj dragi muž koji se također utopio u moru i svi oni koji su ovdje umrli u ratu.
Znam da će sve to, sva moja tuga, sve moje uspomene, da će sve to nestati i da će biti kao da
nikad nije ni postojalo. Pitam se zašto Bog stvara sve to, samo da bi pustio da nestane. Zašto nam

Bog dâ vrt, a onda u njega stavi zmiju? Kako išta može nešto značiti ako će sve biti
zaboravljeno?

Sad sam stara. Stara sam i beskorisna. Cijeli život sam razmišljala o tim stvarima. Moje

meso više nije što je nekad bilo, a nisu ni kosti. Kad sam bila mlada, moja duša kao da je bila isto
što i moje tijelo. Nije se činilo da postoji ikakva razlika, toga se sjećam. Kad bih se morala uspeti
uz neke stepenice, moje noge bi se jednostavno penjale i to je bilo sve. Moj um i moji mišići bili
su jedno. Sad kad se želim popeti uza stepenice, spustim pogled na stopala i kažem: “Pomaknite

se u ime svetog Gerasima, pomaknite se!” i ona se polako pomaknu, a onda stanem da bih
udahnula, a pluća su mi kruta i suha i osjećam kako mi srce uzalud treperi, poput zadnjeg jadnog
izgladnjelog leptira, i tako sam ja na svoj način shvatila da postoji duša koja nije tijelo, nego
samo živi u njemu.

Vidite, u sebi još nosim duh dvadesetogodišnje djevojke koja pjeva, kad sanjam da trčim
ususret svome mužu kad se živ i zdrav vrati s mora ili kako grlim dražesnu Filoteju kad se

sretnemo na ulici, a taj se duh buni protiv zatvora u koji se pretvorilo moje tijelo i moj duh je
poput ličinke koja je spremna probiti kukuljicu, a kad probije tu kukuljicu, žudi za ponovnim
rođenjem u raju, gdje mogu taknuti zlatne skute halje uzvišene, blagoslovljene, presvete Majke
Božje i to će biti kao pranje vodom na kraju putovanja po vrućem danu.

A ako se ponovno rodim na nebu, što možda ne zaslužujem, tad ću možda dobiti odgovor
na sve svoje sumnje. Ako se još sjećam onih koje sam voljela, onda nisam živjela uzalud, jer koji
bi bio smisao ičega ako ništa ne ostane upamćeno?

Obična sam starica u izgnanstvu, nisam obrazovana, oličenje sam ružnoće, ali kad bih
mogla golim rukama rastvoriti svoja rebra, pokazala bih vam da imam srce koje je izraslo golemo

od ljubavi i tuge i uspomena.

6. Mustafa Kemal (2)

Daleko od Eskibahčea, preko Dodekaneza i Egejskog mora Mustafa odrasta. Ime je dobio
po stricu kojeg je njegov otac slučajno ubio dok je još bio djetešce. Ima crnačku dadilju čiji su
preci bili robovi i koja mu pjeva.

Djetetova obitelj preselila se na Olimp, gdje je njegov otac Ali Riza-efendija carinski
službenik na novoj granici s Grčkom i gdje će mu na um pasti famozna ideja da počne trgovati
drvom.

Mustafina majka Zubejda želi da dječak postane hafiz i naizust nauči Kuran. Smatra da
mora poći na hodočašće u Meku i postati hodža. Želi da ide u religijsku školu, no Ali Riza, koji je
progresivan i liberalan, želi ga upisati u modernu školu Šemsi-efendije. Zubejda odnosi prevagu i
upisuju ga u religijsku školu, kamo stiže u procesiji, dočekan klicanjem novih školskih kolega,
noseći zlatni štap, odjeven u bijelu i zlatnu odjeću.

Ovdje će biti posijano prvo sjeme njegove doživotne averzije prema religiji općenito, a
osobito prema islamu. Misli da je glupo i besmisleno učiti arapski. Učenici moraju sjediti na
podu, prekriženih nogu, ali on jednoga dana ustane. “Sjedni”, kaže učitelj.

“Zgrčio sam se”, objasni Mustafa.
“Odmah sjedni”, zapovjedi učitelj.
“Neću”, kaže Mustafa. “Djeca nevjernika ne moraju ovako sjediti. Zašto bismo mi?”
“Usuđuješ se ne poslušati me?”
“Da, usuđujem se ne poslušati vas.”
Učitelj i Mustafa nakratko zure jedan u drugog, a onda cijeli razred ustane na noge i kaže:
“Svi se usuđujemo ne poslušati vas.”

Ubrzo poslije toga, možda na zahtjev škole, Ali Riza odvodi svog sina i upisuje ga u
modernu i liberalnu ustanovu Semsi-efendije.

No tada Ali Rizina trgovina drvom propada zbog grčkih hajduka, koji tu regiju oslobađaju
ucjenama i iznudama, prijete njegovim radnicima i od njega traže novac za zaštitu, prijeteći da će
mu inače spaliti drva. Ali Riza im dâ novac, ali oni mu svejedno spale drva. U zasjedi dočekuju
njegova kola na putu prema obali i napadaju njegove ljude u šumi. Zapovjednik žandarmerije,
koji bi trebao zaustaviti te odmetnike, savjetuje mu da odustane. Počne se baviti trgovinom soli,
propadne, oda se piću, dobije tuberkulozu i umre tri godine kasnije.

Zubejda preseli obitelj na selo, a Mustafa i njegova sestra se veselo razularuju po ujakovoj
farmi, tjerajući krave s polja graha, tukući se međusobno, rastući i jačajući se dobrom hranom iz
crljenice, među selima u kojima se rode gnijezde na krovovima, a volovi pasu na pašnjacima.

Mustafa postaje nezadovoljan svojim neupregnutim mozgom. Svojoj majci kaže: “Želim ići
u školu”, i svom ujaku Huseinu kaže: “Želim ići u školu.”

Začudo ga pošalju u školu mjesnoga grčkog svećenika, ali njemu je taj jezik odvratan, a
kršćanske dječake smatra arogantnima i plemenski nastrojenima. Pošalju ga u školu imama, ali
religioznost mu je degutantna. Mjesna žena ponudi svoje usluge, ali on ne želi da ga obrazuje

žena. Dodijele mu tutora, ali on ga proglasi neznalicom. Šalju ga natrag u Solun kako bi pošao u

školu Kajmaka Hafiza, ali ondje ga jako izmlate zato što se tukao, pa se odbije vratiti u nju.

Dječak žudi za vojnom srednjom školom u kojoj bi mogao nositi modernu odjeću, umjesto
sramotno staromodnih salvara i pojasa. Ima malenog prijatelja Ahmeda koji krasno izgleda u
vojnoj uniformi. Zubejda mu zabranjuje da ode jer predviđa samo smrt i stalnu odsutnost u vojnoj
karijeri, a uostalom, ako već neće biti čovjek vjere, onda bar može biti trgovac, pa neka zarađuje.

Mustafa se uroti s Ahmedovim ocem Kadrijem, bojnikom u vojsci, i ode na prijamni ispit
bez majčinog znanja. Prođe ga i majku dovede pred svršen čin. Odbija mu dopustiti pohađanje
škole, za što je potreban njezin pismeni pristanak, a Mustafa joj kaže: “Kad sam se rodio, otac mi
je dao mač i objesio ga iznad mog uzglavlja. Očito je htio da budem vojnik. Rodio sam se kao
vojnik, a tako ću i umrijeti.”

Zubejda je napola uvjerena, a napola sumnjičava, ali jedne noći usnu vrlo životan san u
kojemu vidi Mustafu na zlatnoj plitici na samom vrhu minareta. Potrči prema njemu, da bi tad
začula glas koji joj kaže: “Ako dopustiš sinu da ode u vojnu školu, ostat će ovdje na visini. Ako
to ne učiniš, bit će zbačen.” Čovjek dođe u kušnju da zamisli Mustafu kako šapće u uho svom
usnulom časnom matrijarhu.

Mustafa je vrlo svojeglav učenik. Odbija se uključiti u dječje igre, tvrdeći da ih više voli
gledati. Odbije se pognuti kad se igraju preskakanja, zahtijevajući da oni koji ga žele preskočiti to
moraju učiniti dok on stoji uspravno. Ima samo dvanaest godina, ali pokaže se fantastičnim
matematičarom. Njegov učitelj, također Mustafa, zaduži ga za vođenje nastave. Druži se više sa
starijim dječacima nego sa svojim vršnjacima, a njegovi učitelji smatraju ga tvrdoglavim i teškim.
Ponaša se kao da im je jednak.

Njegova majka se preuda, na njegovu veliku uznemirenost, ljubomoru i gađenje te odbija
živjeti u kući svog očuha, ali ustanovi da ima veliko nadahnuće u svom novom polubratu koji je
vojni časnik i koji mu drži prodike o časti i dužnosti, o tome kako nikad ne smije prijeći preko
udarca ili uvrede. Dade dječaku nož na sklapanje, za slučaj da se nekom grabežljivome muškarcu
učini previše privlačnim, i upozori ga da ga ne smije upotrebljavati nepromišljeno. Međutim,
dječaku je očito drag ljepši spol te je prije za očekivati da bi opasnost po krijepost mogla doći od
njega.

Njegov učitelj Mustafa nadjene mu ime kako bi ga razlikovao od sebe. Novo ime koje će
nositi cijeli život jest “Kemal”, Savršenstvo.

7. Pas

Varoš o kojoj govorim do kraja su uništila dva potresa, 1956. i 1957. godine. Sad je
nastanjena samo malim gušterima i golemim cvrčcima. Kruta trava raste među kamenjem, a
glasovi slavuja, čije su masovne improvizacije izluđivale stanovništvo nesanicom, sad lete nad
morem krša, pa preko utihnule rijeke koja je sad zadubljena u misli i tužna. Rijetki seljaci koji
dolaze obrađivati uski pojas zemlje duž obala podignu pogled prema ruševinama, po kojima
njihova djeca kopaju u potrazi za starim noževima i novčićima, i pokušavaju zamisliti kako je sve
to nekad izgledalo. “Trebali bismo je obnoviti”, često kažu, ali onda netko kaže: “Ja ne bih živio
u njoj; previše je duhova.”

Prije ne tako mnogo godina došao je episkop s Rodosa, a imam je došao iz Fethiye i među
porušenim zidovima crkve Svetog Nikole zajedno su se molili za obnovu tog mjesta i te zajednice
u kojoj su, rame uz rame, živjeli kršćani koji su govorili samo turski, ali su ga pisali grčkim
pismom, i muslimani koji su također govorili samo turski i također ga pisali grčkim pismom. Ni
Bog, iz razloga koji su, možda, najbolje poznati Njemu samom, ni turska vlada, iz razumnih
razloga vezanih za troškove, nisu uslišili molitve episkopa i imama, tako da varoš Eskibahče,
kojoj je grčko ime u doba starog Bizanta bilo “Paleoperiboli”, i dalje spava smrtnim snom, bez
epitafa i ikoga tko bi je se sjećao.

Dok je varoš bila živa, zidovi kuća bili su ožbukani i živahno obojeni u tamnu nijansu
ružičaste boje. Ulice su bile tako skučene da su zapravo više bile nalik na uske prolaze, iako nisu
odavale opresivni dojam skučenosti jer su kuće bile naslagane na kosini doline, tako da su
svakom prebivalištu bili dostupni svjetlo i zrak. Zapravo, varoš kao da je sjajno projektirao neki
drevni genij čije se ime zaboravilo te vjerojatno nije postojalo slično mjestašce u Lidiji, Kariji ni
Likiji. Donje prostorije svih nastambi bile su isklesane iz same stijene, a mnoge su imale veliki
skladišni prostor uklesan još dublje u brdo, kao da su najraniji mještani kratili vrijeme dosadnih
zima polako klešući svoje podrume. Izravno u stijenu bile su urezane niše za peći, oružje i
bakrene lonce.

Te donje prostorije su bile blaženo prohladne ljeti, a zimi su ih uglavnom nastanjivale
životinje, čija je prirodna toplina ublažavala hladnoću gornje prostorije, do koje se moglo doći
drvenim ljestvama ili stepenicama uklesanim u stijenu. U gornjoj prostoriji su se nalazili ognjište
i divani smješteni na tri strane prostorije, dok je središnji prostor prekrivao fini tepih.

Budući da je svaka kuća imala krov koji je bio gotovo ravan, to je moglo poslužiti kao
dodatna soba kad bi vrijeme bilo lijepo, a isti krov bi služio za hvatanje kišnice, koja je curila
ravno u veliku cisternu ugrađenu uza zid građevine. Tako su žene veći dio godine bile pošteđene
mukotrpnog odlaska po vodu na bunare ili na rijeku koja je urezala prolaz kroz plodnu dolinu
točno ispod njih, u kojoj je gotovo svatko imao nekoliko dekara zemlje za obrađivanje. Svaka
kuća je imala i odvojeni zemljani zahod koji su po toplom vremenu morali redovito prazniti jer je
od silnih muha bilo nepodnošljivo. Bilo je onih koji su u njega išli samo kad bi žene kuhale jer bi
insekti tada izašli iz zahoda kako bi otišli u istraživanje hrane.

Naravno, nisu sve građevine odgovarale ovom uzorku jer je tijekom stoljeća populacija
malo narasla i bilo je konvencionalnijih kuća na periferiji i suprotnom brdu, podijeljenih na

selamlik, što je, u stvari, prostorija za prijem gostiju i haremlik, što su privatne odaje. Ipak, običaj
usijecanja dodatnih prostorija u stijenu vrijedio je i za te građevine, koje su imale jednako teške
zidove, debele koliko je dugačka ruka, i iste mračne, spokojne interijere koji su kod ljudi izazivali
efekt gubitka osjećaja za vrijeme.

Neke od tih kuća, istina, bile su tako prenapučene da je bilo gotovo pakleno, jer tada je bio
običaj, koji na mnogim mjestima i danas vrijedi, da sinovi svoje mlade dovedu u očev dom. Ako
je bilo puno sinova koji su se oženili i dobili mnoštvo djece, tad ne bi bilo mjesta ni za kretanje ni

za spavanje, niti je itko imao imalo privatnosti i bilo je mnogo mrzovolje, osobito kad bi

vremenske prilike bile nepovoljne. No poslije smrti patrijarha, sinovi i njihove obitelji bi se
odselili u nove kuće u kojima bi taj ciklus počeo ispočetka i nekoliko godina bi u vlastitoj kući
imali malo prostranosti, što bi im istodobno bilo zbunjujuće i divno.

Iza grada se, šikarom obraslo brdo, uzdizalo do lagano zaobljenog sljemena, a iza njega se

nalazila mala udubina koja je, da je bila malo ambicioznija, mogla biti smatrana dolinom. Ondje
je bilo nekoliko okomitih stjenovitih izbočina jer je to područje izvorno bilo nataloženo u
vodoravnim slojevima koji su se preklopili i polomili uslijed nemilosrdnog pomicanja Afrike i
Arabije prema sjeveru. Mnoge izbočine bile su izrezbarene u elegantne fasade za grobnice u
vrijeme Likićana, ali jednu su duboko izdubili u potrazi za vapnom, a iza toga, poslije još jednog
sljemena, nalazila se oštra, stjenovita strmina koja je naglo padala prema sinjim vodama na
stjecištu Egejskog i Sredozemnog mora. U toj pustoši između varoši i oceana, podobnoj samo za
koze, među likijskim se grobovima nastanio čovjek kojeg su zvali Pas, pretvarajući se u utvaru i
prije svoje prave smrti.

Katkad se dogodi da je način na koji će netko umrijeti unaprijed vidljiv na njegovom licu, a
katkad se to jasno vidi po tome kako tko živi. U slučaju onoga kojeg su zvali “Pas”, oduvijek je
bilo jasno da će umrijeti sam i u bijedi jer je to izričito odabrao kad je počeo živjeti onako kako je
živio.

Karatavuk i Mehmetčik su u to vrijeme bili vrlo maleni dječaci, ali nikad neće zaboraviti
dan kad je Pas stigao. Njihove majke su ih poslale da beru divlje zelenje, kakvog je na brdu i po

rubovima pašnjaka bilo na stotine vrsta i sve su bile jestive, ali neke od njih vrlo gorke dok se ne
biste naviknuli na njih i naučili osjećati delikatne okuse, koji bi podsjećali na orah ili češnjak ili
limun. U svoje torbe od kozje kože su nagurali sve što su našli i ostali urotnički trošiti vrijeme
kako bi što više odgodili povratak kući, gdje će im vjerojatno opet dati neko zaduženje. Katkad bi
jednog od njih majka poslala da skupi tezek, osušenu balegu koju su koristili za potpalu, sad kad
su posjekli sva stabla, a koze uništile većinu grmlja. Skupljanje tezeka bilo je dobro samo zato što
bi tako otkrivali zanimljive i višebojne kukce koji su ga nastanjivali.

Sjedili su kraj utabanog puta koji je prolazio pokraj gotovo netaknutih ruševina rimskog
amfiteatra, koji su mještani još koristili za velika okupljanja i proslave. Lijeno su bacali kamičke
na drugu stranu puta, a meta im je bila malena jama koju je na suprotnoj strani izdubio miš. “A da
se popiškimo u jamu?” predloži Mehmetčik. “Miš bi možda izašao i mogli bismo ga uloviti.”

Karatavuk se namrštio. “Ne želim uloviti miša.” Karatavuk je uvijek želio izgledati stariji i

odrasliji nego što je bio i vrlo je vjerojatno da bi volio urinirati u jamu kako bi natjerao miša da
izađe, da se on toga prvi sjetio.

“Uostalom”, reče Mehmetčik, “kad bismo se popiškili u jamu, možda bismo ga utopili.”

Karatavuk je mudro potvrdno kimnuo i dvojica dječaka nastavila su bacati kamičke.
Karatavuk je bio drugi sin lončara Iskandera i imao je zgodno lice mladog muškarca, iako je imao
tek šest godina, zlaćane kože i blistave crne kose koja mu je padala preko očiju, tako da ju je

često morao pomicati nadlanicom. Imao je lijepe usne, a kad bi se nasmijao, pokazao bi šiljati
jezik i malene bijele zube među kojima nije bilo razmaka, ali koji su bili iskrivljeni baš koliko
treba da bi djelovao šarmantno. Njegovo raspoloženje uvijek se činilo ozbiljnijim nego što je
bilo.

Mehmetčik, koji je dijete jedne od kršćanskih obitelji, bio je niži i nabijeniji i bilo je jasno
da će jednoga dana izrasti u muškarca velike snage, onakvog koji može sam držati teška vrata
dok ih drugi pričvršćuju na šarke. Kao i Karatavuku, koža mu je bila žutosmeđa, oči
tamnosmeđe, a kosa crna i ravna. Lako ste mogli pomisliti da su braća ili bratići u dvije različite
verzije, jedan vitak i živahan, drugi čvršći. Štoviše, i jesu bili u rodu, ali na tako zakučast način,
da su svi već zaboravili po kojoj točno liniji. Prapradjed je promijenio vjeru i priženio se u obitelj
ovoga drugoga, možda, ili se neka prabaka dvaput udala, a drugi muž je bio iz obitelji ovoga
drugoga. U svakom slučaju, ovako ili onako, kad biste tražili dovoljno daleko u prošlost, nema
toga tko u ovoj varoši na neki način nije u rodu sa svima, ma što Daskal Leonida tvrdio u svojim
teorijama.

Dječaci su usporedili nožne prste, Karatavukove tanke i dugačke, Mehmetčikove kraće i
deblje. Zajedničko im je bilo to što su zaprašeni bijelom prašinom s puta i potamnjeli na suncu
ranog ljeta. Karatavuk mu je pokazivao kako svaki prst može pomicati zasebno, a Mehmetčik se
namrštio od koncentracije i truda da oponaša tu vještinu, kad su vidjeli kako netko prelazi hrbat

brda i spušta se prema njima.

I prije nego što su ga dobro vidjeli, shvatili su da je neobičan. Bilo je nečeg neujednačenog
i prenaglašenog u njegovom hodu, kao da je toliko navikao na žurbu da ne može hodati

umjerenijom brzinom. Nadalje, nije hodao pravocrtno, nego je lagano krivudao sjedne strane na

drugu, tako da su otisci njegovih prema van okrenutih stopala ostavljali zavojiti trag poput rijeke

ili zmije.

Dječaci su sjeli uspravno i gledali ga kako im se približava, istodobno fascinirani i uplašeni.
Skočili su na noge sa zajedničkom idejom da bi trebali pobjeći, ali nešto u muškarčevom držanju
ih je zaustavilo. Izgledalo je kao da nisu u opasnosti jer taj muškarac nije živio u istom svijetu i
čak ih ne bi ni vidio.

Uistinu, možda ih i nije vidio. Bio je visok i vrlo mršav, žgoljavih nogu koje su ipak bile
prošarane čvrstim mišićima od mnogih godina hodanja i bio je ogrnut samo otrcanim sivim
platnom u kojem je bio izrezan otvor za glavu, čija prednja i stražnja strana jedva da su dopirale
do njegovih koljena. Oko pasa je privezao brodsko uže, težina čijeg čvora je jedva uspijevala
očuvati njegovu doličnost. Jasno su se vidjeli vanjski rubovi njegove stražnjice, a povremeno i
mračni obris njegovih genitalija dok bi hodao.

Ruke su mu bile tanke i žilave kao i noge, a prsti dugi i lopatasti. U desnoj ruci je držao
štap od dobrano izlizane jasenovine, kojim se potpomagao hodajući tom svojom neprirodnom
brzinom. Njegova lijeva ruka bila je položena na crno-bijelu čuturicu za vodu od kozje kože,
obješenu na kožnu vrpcu koja mu je dijagonalno presijecala prsa.

Taj otrcani muškarac bio je u svom svijetu. Nije gledao ni desno ni lijevo, očima
najsvjetlije plave boje, poput Franka s dalekog sjevera. Njegova raščupana bujna siva kosa bila je
zapetljana i slijepljena, skorena od prašine, i iz nje mu se preko čela slijevao znoj, ostavljajući
čiste tragove u prljavštini koja se nakupila na njegovom upijenom, orlovskom licu. Svakim
korakom bi neartikulirano zastenjao, kao od nekog neizdrživog bola, kako inače stenje luđak ili
gluhi čovjek koji nikad nije naučio govoriti. Ti zvukovi su mu, čini se, bili koračnica.

Projezdio je pokraj dvojice dječaka, a oni su, kao jedan, skočili na noge i pošli za njim,
oponašajući njegov isprekidani korak i hihoćući se jedan drugom, isprva bojažljivo, a onda puno
hrabrije, dok ih je muškarac koji je bio predmet njihove razgaljenosti posve ignorirao.

Približili su se donjem rubu varoši, a povorka je ubrzo narasla jer im se priključilo još djece
koja su htjela doživjeti novotariju oponašanja tog nevjerojatnog čovjeka. Debela mala tuponosa
Drosula, prekrasna Filoteja, Ibrahim, sin Alije Slomljena Nosa, koji je već u tim godinama
posvuda pratio Filoteju i Gerasim, sin ribara Menasa, koji je već osjećao kako ga privlači
Drosula, svi su se priključili veseloj skupini izrugivača i oponašatelja, privlačeći i mjesne pse
lutalice koji su bezumno lajali, skakućući po rubovima procesije, koja je ubrzo uključivala
petnaestero, možda dvadesetero djece.

Ljudi koji su ostali u varoši i nisu otišli pokupiti duhan, grožđice i smokve došli su na vrata
i začuđeno zurili u divljeg čovjeka i njegovu svitu. Neke žene su odvukle svoju djecu, ali njih su
brzo nadomjestila druga. Muškarci u kavanama prekinuli su svoje partije trik-traka i izašli na

ulice, debelih cigareta stisnutih usnama, fesova nakošenih pod raznim kutovima. Gladili su
čekinje zabavljeno gledajući ili frkali krajeve svojih hiperboličkih brkova, izmjenjujući
zabavljene osmijehe i ironične komentare, sliježući ramenima, a onda su se vratili svojoj
besposlenosti. Nagledali su se oni već putujućih prosjaka, iako je malo koji od njih imao pogled
uperen u daljinu poput ovoga, kao da je za kormilom broda čija posada žeđa za kopnom. Moglo
bi se pomisliti da je taj muškarac nekad bio važan i da nije izgubio svoju naviku vlastelinske

zagledanosti i indiferentnosti.

Hodao je uskim uličicama, ne zastajkujući ni zbog čega, čak zakoračivši preko leđa
ispružene deve koja je tvrdoglavo prepriječila put, stavši joj nogom na donji dio vrata, zbog čega
je zastenjala u znak protesta i iznenađenja. Psi su se sklanjali, kokoši raštrkale; putujući trgovci
zurili u njega; imam, Abdulhamid-hodža, zauzdao je svoga srebrnog konja kako bi ga pustio da
prođe; svećenik, zloslutan i dostojanstven u svojoj crnoj halji i prosijedoj bradi, pomaknuo se u
stranu, iznenada obuzet neobičnim i zbunjujućim osjećajem da ne postoji.

Ljudi su primijetili da su Psu stopala razrezana i krvava, kao da je hodao danima,
nesvjestan bola i opasnosti od upale. Primijetili su da u njegovoj pojavi ima nečeg neukroćenog i
proročkog te su zaključili da je sigurno derviš koji pripada jednom od mnogih sufijskih bratstava.
Varoš još nije imala sveca koji bi je za stalno nastanjivao i bilo je onih koje je odmah obuzela
nada da je jedan takav napokon stigao. Ljubitelji nadnaravnog jedva su čekali vidjeti neko čudo, a
trgovci i zanatlije trljali su ruke pri pomisli na zaradu od hodočasnika. Ljudi ekstremne religijske
profinjenosti, kojih s izuzetkom imama, mora se priznati, nije bilo, bili su zahvalni što se
napokon pojavio netko tko će uprti leđima u veliki kozmički kotač, usmjeravajući svoju duhovnu
energiju ka održanju svemira.

Pas je svojim prolaskom kroz varoš sve zbunjivao zato što ništa nije prosio. Nastavio je
hodati, očiju fiksiranih u neki drugi svijet, možda u prošlost, a možda u unutarnji vrtlog vlastitih
misli. Prošao je posljednje kuće, skrećući ulijevo i nagore, došao do sljemena uspona i zastao
ondje na trenutak, mehanički pomičući glavu lijevo-desno, kao da traži nadahnuće. Iznenada,
nakon što je napokon odlučio, krene prema otvorenoj špilji iz koje su vadili vapno. Pod pogledom
djece, koja su se sad uozbiljila i utihnula, neka se držeći za ruke, ušao je u nju, prošao prstima po
hrapavoj površini njezinih zidova i ponjušio zrak, šireći nosnice svakim udahom. Nanjušio je
kiselkasti znoj svih tih generacija ljudi koji su klesali meki kamen, nanjušio je izmet šišmiša, a
onda je, odlučivši da ondje neće živjeti, otišao.

I dalje ignorirajući djecu, prišao je nadgrobnom stupu visokom šest metara, znatiželjno
dotaknuo likijsko pismo i pogledao gore, žmirkajući pod bistrinom neba, razmišljajući o
mogućnosti da se nastani na pljosnatom vrhu, poput Šimuna Stilita novijeg doba. Primio se za
masivni kamen i popeo jedan metar, napetih mišića, svim prstima tražeći izbočine i udubine koje
su ostavili drevni kamenoklesari, hrapavo dišući, a zatim je skočio natrag na zemlju, očito
nenadahnut.

Pas je počeo pregledavati nekoliko sarkofaga na kojima minula stoljeća nisu ostavila traga,
praćen djecom koja su se sad pridružila potrazi, dotičući mu lakat, pokazujući mu put od jednoga
groba do drugog. I dalje ih je ignorirao, zapiljivši se u svaku građevinu, prstima gladeći
izrezbarene ratnike, lavove i himere. Pregledavao je kamene gromade koje su služile kao krov,

neke izrezbarene u obliku nagnutog broda, ali okrenutog naopako, a neke urezane tako da
podsjećaju na crjepove na krovu kuće. Eksperimentalno je lijegao na kamene klupe u svakoj od
grobnica, tražeći među tim mjestima počinka ležaj koji će mu biti najudobniji.

Nezadovoljan sarkofazima, shvaćajući možda da su previše izloženi suncu, prišao je
dvjema velikim grobnicama uklesanim u okomitu stijenu obližnje litice. Jedna je bila uklesana u
obliku hrama, a druga u obliku kuće. Unutar svake su bile po tri klupe, jedna straga i po jedna sa
svake strane. Slikarije po zidovima su bile uvelike oštećene, djelomično rukama onih koji ne
odobravaju figurativno slikarstvo iz religijskih razloga, a djelomično dimom i čađom
nataloženima u dvije tisuće godina paljenja kozarskih vatri. Psu su se te dvije prostrane grobnice
učinile prozračnima i dobro smještenima, pružajući mu pogled na dolinu te je u skladu s tim
spustio svoj štap na tlo, smaknuo čuturu i sjeo na stepenicu, između trjemova hramske grobnice.
Na zabatu iznad je, tad još nedešifriranim likijskim pismom, pisalo: “Filista, kći Demetrijeva,
izgradi ovo za Mošusa, kojeg je voljela.” Ispod toga su bile ispisane potankosti o kaznama za
oskvrnuće, a na vrhu je u reljefu bio isklesan par otvorenih ruku, likijski simbol neprirodne,
nasilne i prerane smrti.

Pas je prvi put pogledao djecu i osmjehnuo se.

Toliko je strašan bio taj osmijeh da su djeca vrisnula i pobjegla, spotičući se hrpimice preko
stijena, ranjavajući se na trnju. Drosula, Filoteja, Karatavuk, Mehmetčik, Ibrahim i Gerasim će taj
grozni prizor pamtiti do kraja života i to će ih zauvijek progoniti u noćnim morama, katkad im se
vraćajući u trenucima kad su trebali biti spokojni.

Te večeri su se svećenik, otac Kristofor, i imam, Abdulhamid-hodža, sreli pred grobnicom,
slučajno, ali istim povodom. Obojica su htjeli znati je li došljak pripadnik njihove pastve i obojica
su bili znatiželjni koliko su bila i djeca, ako ne i više, nakon što su djeca svima opisala nakaznost

Psa.

Abdulhamid-hodža je zauzdao svoju vatrenu i predivnu Nilufer i privezivao je pomalo

nesigurno za grm oleandra kad je otac Kristofor došao iz drugog smjera, nakon što se u znoju lica

svoga uspeo uza strminu, putem izravnijim, ali strmijim od onoga kojim su došli imam i njegov

konj.

Abdulhamid je desnim dlanom taknuo prsa, usne i čelo, govoreći: “A, Imansiz-efendi, iyi
akşamlar.”

Svećenik se osmjehne, uzvrati kićenu gestu i odgovori: “Dobra večer i vama, Epistos-
efendijo.” Njih dvojica su dugo godina uživali u ljubaznom međusobnom pozdravljanju,
obraćajući se jedan drugom kao “Neznabožac-efendija”, jedan na turskom, drugi na grčkom, te su
sklopili srdačan odnos utemeljen na međusobnom poštovanju, pomalo ograničenom svjesnošću
činjenice da mnogi pripadnici obje vjere mrkim okom gledaju na to prijateljstvo. Jedan drugog su

posjećivali u kući samo kad bi pao mrak i bili su vrlo skloni tome da cijelu noć potroše na
dugačke i često žučne teološke rasprave koje bi živcirale njihove obitelji kad bi pokušavale
spavati, a uvijek bi završile tako što bi jedan od njih rekao: “Pa, na koncu svega, ipak smo i jedni

i drugi narod svete knjige.”

Ta dvojica muškaraca bili su uznemirujući prizor za Psa, pojavivši se tako obojica
istodobno na ulazu u njegovu novu nastambu. Ne viđa se često da kršćanski svećenik, u svojoj
širokoj crnoj halji, grmovitoj bradi i pozamašnom pokrivalu za glavu proviri na nečija vrata
istodobno kad i imam u svom bijelom turbanu, s dobro počešljanom bradom i u zelenom ogrtaču.
Pas se stisnuo, prekrio je dlanovima čelo i oči kao da želi zaštititi lice i skutrio se u kutu u kojem
je sjedio, dotad u potpunoj nepomičnosti kontemplacije.

Abdulhamid-hodža i otac Kristofor se pogledaše, a ovaj drugi reče: “Merhaba” u nadi da će
tako neformalnim i prijateljskim obraćanjem umiriti uzdrhtalog muškarca. “Selam alejkum”, reče
imam, želeći svojim pozdravom dodatno pokazati da su došli s najboljim namjerama.

“Došli smo doznati tko ste i treba li vam što”, nastavi on, primirivši glas u duhu blagosti.

Muškarac spusti ruke i pogleda ih. Iznenada obriše čađu sa zida jednim prstom i na klupi
napiše nešto vitičastim arapskim znakovima koje svećenik nije razumio. Abdulhamid-hodža
primijeti svećenikovu zbunjenost i reče: “To znači Pas. Možda nam želi reći da je nečist.”

“Odakle dođoste?” upita Abdulhamid, a Pas umoči prst u čađu i opet napisa. I imam to opet
pročita svećeniku. “Piše, Iz pakla.”

“Došli smo vidjeti možemo li vam pomoći”, ponudi mu otac Kristofor, našto Pas napiše:
“Yalniz kalmak isterim.”

“Kaže, Pustite me na miru”, reče Abdulhamid-hodža.

“Donijet ćemo vam hranu i pokrivače”, inzistirao je svećenik, a tad se Pas osmjehnuo, od
čega su oba posjetitelja uznemireno ustuknula. “Bože, smiluj se”, uskliknu imam.

8. Ja sam Filoteja (2)

Jedanput, kad sam imala jedanaest godina, čula sam da je Ibrahim bolestan, a nismo imali
svijeće koje bismo odnijeli u crkvu, pa sam umjesto toga ukrala nešto kruha sa stola, nešto
smokava, iznijela ih i otišla potražiti nekog prosjaka, ali u blizini nije bilo nijednog, osim onog
kojeg zovu Bogohulnik, a taj je bio najjadniji jer je bio najneomiljeniji prosjak u varoši, jer je
izgovarao gadosti uvijek kad bi vidio nekog vjerskog čovjeka i ja kruh i smokve nisam htjela dati
njemu, ali na kraju ipak nisam uspjela naći nijednog drugog prosjaka kojem bih ih dala, pa sam
rekla Bogohulniku: “Ovo je zato što Ibrahimu nije dobro”, a on je znao da milosrđe liječi bolesne
i zato je bio dobar prema meni i rekao mi je: “Neka taj bolesni ozdravi, djevojčice, a neka Bog i
tebi podari snage” i nedugo poslije toga se Ibrahim oporavio, a ja sam otad uvijek davala
milostinju Bogohulniku, ali samo ako me nitko ne bi vidio.

To se dogodilo nedugo poslije dana svetog Nikole, kad se svi mladići koji su otišli u
gradove vrate na gozbu, zato je to najbolje vrijeme godine za prosjake jer se mladići napiju i
postanu darežljivi, a jedino Bogohulnik nije dobio ništa dok mu ja nisam dala kruh i smokve.

9. Mustafa Kemal (3)

Mustafa Kemal ima četrnaest godina i pošao je u školu za vojnu obuku u Manastiru.
Godina je 1898. i ovdje ispod Pelistera grčki i slavenski banditi-oslobodioci još unose kaos u tu
regiju, a čak i u samoj školi ima nasilnih obračuna banda. Grci šalju neregularne postrojbe da se
bore s Osmanlijama na Kreti, a sultan objavljuje rat. Ulice su preplavljene vojnicima, bubnjarima,
stjegonošama. Mustafa želi pobjeći i pridružiti se vojsci, ali taj rat na kraju bude prekratak, pa će
morati pričekati neki drugi.

U školi Mustafa Kemal ima učitelja koji mu otvori oči po pitanju politike, a ondje je i
dječak Ömer Naci koji piše pjesme i čiji entuzijazam ponuka Mustafu da otvori svoj um za
književnost. Nauči umjetnost govorništva te se i sam okušava u pisanju stihova. Ima još jednog
prijatelja, Aliju Fethija, također Makedonca, koji je lud za francuskom filozofijom. Mustafa se
srami svojeg lošeg francuskog, ali zna da je to ključ europske civilizacije, pa ga počne učiti u
slobodno vrijeme na tečaju koji vode francuski dominikanci. Ubrzo će on i Alija Fethi početi
raspravljati o slasno zabranjenim tekstovima Voltairea i Montesquieua.

Kod kuće u Solunu Mustafino društveno i seksualno obrazovanje napreduje s čak i više
elana nego akademsko. Kloni se muslimanskih kafića i umjesto toga odlazi u Kristal, Olimp,
Yonyo, gdje on i njegovi prijatelji mogu igrati trik-trak za novčiće od pet para, piti pivo i meziti
do mile volje u raskalašenom društvu Grka. Ide na satove plesa, odlazi u chantants kafiće u
kojima ima glazbe i plesova koje izvode Židovke, Talijanke, sva ženstvena egzotika Levanta, a
one dolaze do njegovog stola i očijukaju s njim. Shvaća da su te nevjerničke žene zabavne,
vatrene i zanimljive zato što im je dopušteno da to budu, za razliku od sputanih, zatočenih i
neobrazovanih žena njegove rase, koje su inače bolje društvo i zabavnije samo od krava. U
bordelima Mustafu Kemala katkad primaju besplatno jer cure obožavaju njegovu ljepotu i
fantastične plave oči. Djevojka iz dobre obitelji, kojoj bi on trebao biti tutor, strastveno se
zaljubljuje u njega.

Jednoga dana Mustafa Kemal je na željezničkoj stanici u Solunu sa svojim pjesničkim
prijateljem Ömerom. Opet se osjeća ratna groznica i vojska se ukrcava u vlak. Ondje je i skupina
derviša u dugim zašiljenim kapama i bujnim haljama, svim silama su puhali u nej i zurle,
zveckali cimbalima i udarali po bubnjevima, slinili, vrištali, kolutali očima. Posvuda oko njih
običan puk pada u zaraznu histeriju, uzvikuje, pada u nesvijest u toj provali fanatizma.

Mustafa Kemal to gleda i osjeća veliki sram i nelagodu zbog svog naroda. Krv mu se penje
u obraze, gnjev mu se uspinje uz grlo. Jasno vidi uznapredovale simptome duhovne i filozofske
nezrelosti, njuši mrsku zaostalost, radikalnu iracionalnost i lakovjernost koje se nalaze odmah
pod površinom i uvjeren je da islam koči njegov narod, drži ga zaključanog iza vrata koja srednji
vijek drže odvojenim od modernog doba. Nikad neće shvatiti zašto toliko ljudi zbilja želi biti
ondje, zaključani iza tih vrata, u utrobi vlastitih uskih vidika, gdje im stalnu utjehu pružaju
njihova tendenciozna, ali nepromjenjiva uvjerenja.

10. Kako su Karatavuk i Mehmetčik dobili imena Karatavuk i Mehmetčik

“Kladim se da je moj tata jači od tvog”, reče Mehmetčik, koji je tada svima bio poznat po
svom pravom imenu, koje je bilo Niko.

“Je li?” odgovori mu Karatavuk, čije je pravo ime bilo Abdul. “Moj tata je jači od tvog tate
i svih tvojih stričeva zajedno. Samo da znaš, kad je bio potres, stajao je u dovratku kuće i sam je
držao da se ne sruši, cijela dva dana.”

Mehmetčik se sumnjičavo namršti. “Koji potres?”
“Prije nego što smo se mi rodili, glupane.”

“Ne govori mi da sam glupan, glupane.”

“Zašto ne bih, glupane, ako jesi glupan?”

“Moje sestre su glupe”, povjeri mu se Mehmetčik, “samo se nešto međusobno došaptavaju,
a kad netko dođe u haremlik, glume da su zauzete nečim.”

“Svi kažu da je tvoja sestra Filoteja jako lijepa”, reče Karatavuk, “ali ja to nisam
primijetio.”

“Najljepša je na svijetu”, odgovori njegov prijatelj, “a kad odraste, udat će se za sultana
padišaha i slat će nam novac i slatkiše iz Konstantinopolja.”

“Ibrahimu to neće biti drago”, zahihoće se Karatavuk. Svima je zajednička šala bila ta
očaranost malenog Ibrahima Filotejom, iako imaju manje od deset godina. Filoteja ga je
ignorirala, kao da je pas lutalica koji se nada da će ga netko pomaziti po glavi, ali navikla je na
njegovo tiho obožavanje puno poštovanja, osjećajući se nelagodno bez njega kad bi prolazila od
jedne kuće do druge i ne bi ga vidjela kako je prati iz daljine, često se praveći da štapom nešto
prčka po nekom kutu, pokušavajući joj tako pokazati da ga ona uopće ne zanima.

“Hajdemo gledati Psa”, predloži Mehmetčik. “Ako mu odnesemo dar, možda se nasmiješi.”
Karatavuk zadrhti.

“Dođi”, ne posustavši će Mehmetčik, ‘“ajmo.”
Djeca se nisu razlikovala od ostalih po svojoj stalnoj i nezasitnoj opčinjenosti Psom. Ako se
Pas nastanio u likijskim grobnicama s namjerom da postane pustinjak, to mu je u svakom slučaju
bilo otežano. Uza sve ostalo, grobnice su smatrali ukletima te su čak i najhrabriji na njih gledali s
praznovjernim strahom. Istina je da su govorili da likijski zapisi govore o skrivenom blagu, ali
samo pola alfabeta je bilo grčko, dok su se drugom polovicom slova prestali koristiti tako davno
da čak ni Abdulhamid-hodža više nije znao kako se izgovaraju. Oni koji su razbijali glavu
epitafima i drugim porukama budućim naraštajima urezanim u kamenu, uvijek bi otišli frustrirani
jer se ionako ne bi mogli koncentrirati zbog straha od duhova.

Stoga je Pas bio suludo hrabar ili posve lud kad je živio među grobovima, što je samo
pojačavalo njegovu intrinzičnu i golemu privlačnost.

Nije mu trebalo dugo da postane sastavni dio varoške ideje o samoj sebi, jer su se svi strogo
pridržavali pravila gostoprimstva. Posjetitelji su bili odgovornost age, koji ih je morao primiti u
svom konaku, ili cijele zajednice, u kojem slučaju bi posjetitelj odsjeo u hanu, a muškarci bi mu

donosili neko jelo, ostavši sjediti s njim i pušiti čibuk u hvalevrijednoj i druželjubivoj tišini, sve
dok ne bi došlo vrijeme za spavanje. Smatralo se nepristojnim posjetitelja ostaviti nasamo makar
i na trenutak, a njegovi odlučni i nepokolebljivi domaćini ubrzo su razvili mentalnu tehniku
kojom su sate i sate velike dosade naučili trpjeti savršeno smireno.

U slučaju Psa, pak, nije bilo jasno je li on posjetitelj ili novi stanovnik, pa čak ni mogu li ga
smatrati punopravnim ljudskim bićem. Uostalom, nitko, koliko god bio hrabar po držanju i
velikodušan po prirodi, nije osobito htio sjediti kraj tako sablasnog stvorenja, na večernjoj studeni
grobova, a onda pod zvijezdama, tako da bi mu donosili svoje skromne, ali časne porcije
kadinbudu ćufta, mahuna u maslinovom ulju i pilava te nakon toga otišli, pozdravivši ga tihim
“Hoş geldiniz”. Po povratku bi svojim zabezeknutim ženama i djeci govorili o grotesknom i
zastrašujućem osmijehu neznanca, a otad jedva da bi prošao i jedan dan a da Pas ne bi, jedne za
drugim, primao malene darove onih koji su u njega došli zuriti posve besramno, kao da je on

kakva zabava što im ju je poslala sudbina. Kad je aga doznao za njegov dolazak, poslao je slugu
da mu, po običaju, odnese sablju i napunjeni pištolj, tako da bi neznanac imao mogućnost
samoobrane. Oružje je hrđalo u kutu grobnice, dok ga na kraju nije ukrao netko od nečistih u
vrijeme berbe maslina.

Karatavuk i Mehmetčik su se verali među stijenama, nogama oslobađajući mirise origana i
majčine dušice, a stijene su pod suncem zračile posuđenom, ali nekako neobično pojačanom
vrelinom. Prošli su prve grobnice sa sarkofazima, s boka ukrašene postrojenim golim ratnicima
naoružanim mačevima i štitovima, a onda su stali da bi malo došli do daha i osvrnuli se oko sebe.
Pas se počeo seliti iz grobnice u grobnicu, živeći u jednoj, pa u drugoj, kao da ga je toliki izbor
razmazio i ne može se odlučiti. Dječaci su ga primijetili malo više uzbrdo, a onda ga krišom i
zgađenim oduševljenjem promatrali kako kamenom kopa jamu u zemlji, bolno se iznuždi u nju i
zatrpa je zemljom. “To radi kao mačka”, prošapće Karatavuk glasom punim čuđenja.

“Trebao bi biti pas”, reče Mehmetčik.

“Hajdemo gledati kako moj tata radi”, predloži Karatavuk, osjećajucć grižnju savjesti što su
Psa gledali u trenutku koji bi trebao biti potpuno privatan. U svakom slučaju, uvijek je bilo
krasno gledati kako njegov otac oblikuje grnčariju i kako se sav zablati. “Utrkujmo se nizbrdo”,
reče Mehmetčik i potrči prije nego što je njegov prijatelj dobio priliku prihvatiti izazov.
“Varalico! Varalico!” vikne Karatavuk i sjuri nizbrdo slijedeći Mehmetčika, dok su mu nogavice
širokih šalvara zapinjale za trnje i grane, ostavljajući za sobom niti.

Lončar Iskander zadovoljno podigne pogled kad su dvojica dječaka dotutnjali i stali
hvatajući zrak u sjeni pletenog krova koji ga je štitio dok radi. Karatavuk mu je bio najdraže
dijete i uvijek bi ga obuzelo uzbuđenje ponosa i zadovoljstva kad bi njegov omiljeni sin uzeo
njegovu ruku, poljubio je, taknuo njome svoje čelo i obratio mu se s “baba”. Djetetu nikad nije
smetalo što bi mu na usnama ostalo vlažne gline i uvijek bi se istegnuo uvis kad bi se njegov otac

pognuo da ga poljubi u vrh glave i kaže: “Lave moj.” Karatavuk je volio svog oca i uživao u

takvom pokazivanju naklonosti. Što se njega ticalo, jedina mana njegovog oca, iako bolna, bila je

ta što nije imao pušku, iako jest imao jatagan s teškom zakrivljenom oštricom i izrezbarenom,
srebrom optočenom drškom, a imao je i nekoliko podjednako lijepih bodeža koje je nosio
zataknute o pojas. Lončar Iskander je nedostatak puške osjećao jednako snažno kao i njegov sin,
stoga je proizvodio višak lonaca koje je kanio prodati u Telmessosu, ne bi li tako skupio novac za

oružara.

Iskander je bio visok i žilav, golemih dlanova čiji su prsti bili pljosnati i glatki od silnog
oblikovanja gline. Bio je opaljen suncem, iako je radio u sjeni, a korijeni njegove kose tek su

počeli sijedjeti. Brkovi su mu padali niz kut usana, a kad bi se osmjehnuo, njegovi zubi, kao i
zubi svih ondje, bili su smeđi i nagriženi od lokanja zašećerenog jabučnog čaja. Noge su mu bile
vitke i mišićave od tolikog udaranja po kamenom kolu, a iz istog razloga se kretao profinjenim i
gracioznim ritmom koji je žene podsjećao na vođenje ljubavi. Volio je smišljati zagonetke i
apsurdne poslovice, a njegova nestrpljiva domišljatost odavala je svojevrstan izostanak

rezignacije.

Iskander je imao tri kompleta odjeće: jedan za rad na kolu, kad bi se sav skorio od gline,
jedan za čajanu i jedan za svečane prilike. Sve u svemu, bio je zadovoljan što je lončar, a samim
time i tako nužan, ali mučio ga je nedostatak raznovrsnosti u životu. Poput drugih je obrađivao
svoj komadić zemlje, kao i još jedan komadić unajmljen od age, kojem je davao postotak usjeva s
njega, a stalno je živcirao samog sebe jer bi, kad god je radio na loncima, htio biti u polju, a svaki

put kad bi bio u polju, poželio bi da je za kolom.

Kad su dvojica dječaka stigli, Iskander je izrađivao ćup dovoljno velik da u njega stane
poprilična količina vode, a ruke su mu usklađeno prelazile gore-dolje po njegovoj površini,
ostavljajući za sobom ujednačenu spiralu koju je urezivao prstima. “Što je korisnije?” upita ih,
“Sunce ili Mjesec?”

“Mjesec”, reče Mehmetčik.

“Kako si znao?” razočarano će Iskander.

Mehmetčik protrlja nos šakom i reče: “Slučajno sam pogodio.”

“Pa, imaš pravo, ali ne znaš zašto.” Zastane zbog boljeg efekta, a onda reče: “Mjesec je
važniji jer ti svjetlo više treba noću nego danju, kad je sve obasjano.” Osmjehne se, zadovoljan
tom doskočicom, i počeše se po čelu, gurajući prst pod turban i ostavljajući na njemu još jedan
prljavi trag. Dječaci se pogledaše zbunjeno, pokušavajući dokučiti smisao lončarevog odgovora,
a Iskander ih upita: “Zašto po važnosti lončar dolazi odmah poslije Boga?”

Dječaci odmahnu glavom kao jedan, a Iskander im objasni: “Zato što je Bog sve stvorio od
zemlje, zraka, vatre i vode, a od istih tih stvari lončar izrađuje svoje posude. Kad lončar nešto
izrađuje, čini to po uzoru na Boga.”

“Onda ste važniji od sultana padišaha?” upita ga Mehmetčik zaprepašteno.

“Nisam na Zemlji”, odgovori Iskander, “ali možda u raju.” Ustane sa svoje stolice i
protegne se, govoreći: “Načinio sam vam nešto, nešto posebno.” Posegne u svoj pojas i izvuče
dva mala predmeta od terakote, davši po jedan svakom dječaku, jedan svom sinu Abdulu, a drugi
Niki.

To što im je dao u prvi im se čas učini da je mala amfora, osim što je grlo oblikovao tako da
nalikuje na glavu ptice, s kljunom i dvije rupice koje predstavljaju oči. Iz čiste vrckastosti je
svakoj dao i maleni turban. Umjesto drške je načinio šuplji rep, čiji je vršak vješto probušio tako
da je postao zviždaljka, a s obje strane grla posude postavio je dvije jednostavne glinene omče,
tako da nalikuju na krila. “Načinio sam vam glazbene ptice”, reče. “Vratite mi ih da vam
pokažem. Napola ih napunite vodom, ovako, a onda puhnite u zviždaljku.” Iskander je nekoliko

puta pokusno zapuhao, iz svake ispraznio malo vode i onda opet puhnuo, stavivši svaku u jedan
kut usta. Na iznenađenje i oduševljenje dječačića prava bujica ptičjeg pjeva izlila se iz ptica od
terakote, tekućeg, cvrkutavog i posve očaravajućeg. Skakutali su u mjestu od oduševljenja i,
zaboravljajući pristojnost, pružali ruke u nestrpljenju da ih dobiju. “Ova”, reče Iskander, “zvuči
baš kao karatavuk.” Dade je svom sinu, pitajući ga: “Znaš li koja je karatavuk? Ona koja je
potpuno crna i ima žuti kljun. Glasa se vuk, vuk, vuk u oleandru kako bi te upozorila da se ne

približiš, a onda uvečer slavi Boga s vrha stabla.” Iskander dâ drugu Niki, govoreći: “A ova zvuči
poput mehmetčika, kojeg neki zovu kizilgerdan, a neki plameni slavuj.”

“To je ona malena s crvenim prsima”, reče Niko uzbuđeno, ali istodobno malo
nezadovoljno, jer je Abdulova proizvodila zvuk ptice koja je krupnija od njegove.

Dječaci su jako puhali u svoje glinene ptice, a Iskander se nasmijao. “Polako, polako,
ispuhat ćete vodu.”

U mjesecima koji su slijedili dječaci su postali majstori u oponašanju pjesme karatavuka i
mehmetčika, koristeći se glinenim pticama da bi jedan drugoga dozvali preko dolina i stijena. S
vremena na vrijeme bi se zanijeli time, trčali bi kroz grmlje hibiskusa i divljeg nara sa
zviždaljkama u ustima, mašući rukama i pitajući se je li ili nije moguće poletjeti ako budu
dovoljno snažno mahali rukama. “Čovjek je ptica bez krila”, rekao im je Iskander, “a ptica je
čovjek bez tuge.”

Abdul je zamolio majku za crnu košulju i prsluk izvezene zlatnim nitima i dobio ih je prije
isteka te godine. Otad, zahvaljujući prirodnom procesu u kojemu svi u malim zajednicama na
kraju dobiju neki nadimak, nije prošlo puno vremena prije nego što ga je i vlastita majka počela
zvati Karatavuk.

Niko, koji će ubrzo postati Mehmetčik, ometao je majčin rad sličnim zahtjevima, dok
napokon nije dobio crvenu košulju i prsluk za koje ju je gnjavio ljubeći joj ruke i pritiskujući ih
na svoje obraze. Ona je podigla oči u nebo, govoreći: “Ona koja ima djecu, ima i muke”, ali
kupila je tkaninu od pokućara i sašila mu tu odjeću nekoliko dana prije okapanja njiva.

Iskander više nije ni znao koliko su mu puta dječaci došli u suzama zato što su izgubili
svoju glinenu pticu u tučnjavi, zato što bi im negdje ispala ili bi je izgubili. Načinio ih je mnogo
za prodaju popustljivim roditeljima na tržnici u Telmessosu, kako bi si jednoga dana mogao
priuštiti lijepu pušku, a svaki put kad bi dječacima dao novu, pitao bi ih: “Tko po važnosti dolazi
odmah iza Boga?”, uskraćujući im igračku sve dok ne bi čuo točan i zadovoljavajući odgovor:
“Lončar, lončar, lončar!”

11. Ibrahim Filoteji daruje češljugara

Kad je Ibrahim imao šest godina, našao je mrtvog češljugara u voćnjaku blizu Letouna,
gdje je Muhamed Pijavičar imao običaj provoditi sate u vodi, strpljivo čekajući da mu se pijavice
pričvrste za noge. Ibrahim se zabavljao pokušavajući rukama hvatati guštere, što je projekt koji je
nemoguće izvesti, ali i hobi kojemu svako dijete nužno posveti mnogo bezbrižnih sati. Hvatanje
kornjača je nešto lakši izazov, što je razlog zbog kojega ta stvorenja brzo prestaju biti zanimljiva,
osim ako tko jednostavno ne čeka da vidi koliko će kornjači trebati da pomoli glavu nakon što je
podbode štapom.

Ibrahim je našao pticu jer mu je oko zapelo za žarko žute oznake na njezinim krilima i
bogati grimiz njezine glave. Bila je zaglavljena između dviju stijena, kao da je tek tako pala s
neba, nakon što ju je nenadano sustigla smrt. Podigao ju je, okrenuo u rukama i, iako se ukočila i
osušila u iskrivljenom položaju, pomislio da je to nešto najljepše što je vidio. Nastavio ju je
okretati u rukama, očaran njezinom savršenom lakoćom i krhkošću.

Karatavuk i Mehmetčik su visjeli s niske grane obližnjeg stabla, Drosula i Filoteja su
sjedile na srušenom stupu kraj Letouna, razgovarajući, gledajući kako se Muhamed smješka i
razgovara sam sa sobom, bacajući krute stabljike trave u vodu da bi vidjele kako plutaju.

Ibrahim je došao do djevojčica i ispružio ruku. “Gledajte što imam”, rekao je.
“To je mrtva ptica”, rekla je Drosula prezirno. “Makni je od nas, grozna je.”

“Ma lijepa je!” uskliknula je Filoteja, dlanovima pokrivajući obraze.
“To je kušu”, rekao joj je Ibrahim, ponosan na svoje znanje. “Sviđa ti se?”
“Jako je lijepa!” opet uzvikne Filoteja.

“Što ćeš s njom?” upita Drosula, i dalje prezirnim tonom.
Ibrahim ju je ignorirao i ispružio je prema Filoteji. “Hoćeš je?” upita.
Filoteja je porumenjela od zadovoljstva i rekla: “O, da. Hvala.” Ispružila je obje ruke, a on
ju je nježno položio na njezine dlanove.

Djevojčica je podigla sitnu strvinu do lica kako bi je mogla bolje pogledati, a onda ju je
iznenada bacila na tlo, rekavši: “Uf! Uf! Smrdi! Odvratna je!”

“Naravno da smrdi”, rekao joj je Ibrahim razumno. “Mrtva je.” Filoteja je i dalje užasnuto
zurila u pticu, a Ibrahim, u čijem želucu je sve više raslo razočaranje, upita: “Onda je ne želiš?”

Filoteja je znala prepoznati njegove osjećaje, čak i tako malena, pa je odgovorila
diplomatski: “Naravno da je želim, ali ne kad je smrdljiva.”

“Luda si”, primijetila je Drosula, afektirajući kao posve odrasla osoba. “Svima je
bezvrijedna.” Njoj bi bilo jako drago da joj je netko ponudio takav dar, ali znala je da nitko nikad
neće.

“Lijepa je”, ukorila ju je Filoteja.

“Što ako joj odrežem krila, pa zadržiš njih?” upitao ju je Ibrahim. “Lijepa su i neće
smrdjeti. Krila ne smrde kad ih odrežeš. Imam neka svračja krila i prilično su velika, a ne smrde i
nisu nikad smrdjela.”

“Htjela bih krila”, rekla je Filoteja, kojoj se ta ideja nije nimalo svidjela, ali koja je već bila
uvučena u suptilnu igru udvaranja koja će trajati sve do dana njezine smrti.

I tako je Filoteja postala vlasnica malenih krila, crnih, istočkanih bijelim mrljama i zlatnih
rubova. S vremenom će joj biti sve draži taj neobičan i beskoristan dar i osjetit će toplinu u srcu i
skromni ushit zadovoljstva svaki put kad naiđe na njih u svojoj malenoj zbirci blaga.

Otad pa nadalje, Ibrahim je počeo Filoteju uspoređivati s pticama i o njoj je razmišljao kao
o “ptičici”. Poslije, kad su se zaručili, tako bi o njoj govorio pred svojim prijateljima, bez
sentimentalnosti i bez srama. To će biti i njegovo ime od milja za nju u onih nekoliko
transcendentalnih i zabranjenih trenutaka kad bi se, riskirajući svoj ugled, našli zajedno i nasamo.

12. Dokaz nedužnosti (1)

Poliksenija nije mogla zaspati jer su te noći slavuji pjevali do iznemoglosti, a uz to je bio i
pun mjesec. Nemirno se okretala na svojoj slamarici i žmirkala jer su joj oči bile tople i suhe.
Oko jedan sat prije zore vidjela je svoju majku, ali poslije nije bila sigurna je li vidjela i majčin
duh ili joj se ona samo pojavila u snu. Kao što je poslije rekla prijateljici:

“To je bilo jako čudno, Ajša, kako je stajala ondje, taj tako poznati lik, s malo pogrbljenim
ramenima i sivom kosom koja u pramenovima proviruje ispod ruba njezine marame i taj patnički
pogled koji je uvijek imala, a ipak sam osjećala samo smirenost. Pitala sam: Majko, jesi li to ti? a
ona je sjela na rub divana i rekla: A tko bi drugi bio? a ja sam rekla: Majko, prošlo je puno
vremena, što radiš? a ona je rekla: Zemlja mi pritišće prsa. Pokaži mi malo svjetla da mogu
disati. A ja sam ležala i razmišljala i rekla: Majko, prošle su samo tri godine, a znaš što ljudi
govore. Moja majka kaže: Pa, nedužna sam i svi će to shvatiti ako učiniš što ti kažem. Mojim
kostima treba vina. A ja joj kažem: Ali, majko... A ona uzdahne i kaže: Čak me i moje dijete
sumnjiči, a ja kažem: Ne, ne, ne, a moja majka kaže: Samo razmisli, a poslije me možeš prestati
oplakivati, a ja kažem: Vječno ću te oplakivati. Tvoja smrt me peče svaki dan. Pogledaj, svaki
dan me peče po cijelom tijelu. I ispružim ruke prema njoj. Ona opet uzdahne i kaže: Ako učiniš
ono što ti kažem, voda će zacijeljeti opekline. I ja konačno kažem: Učinit ću što želiš, a ona
ustane i kaže: Nakon što to učiniš, htjela bih to znati. Pošalji mi poruku. A ja kažem: Dobro,
majko, hoću, a sebi kažem: Poliksenija, ovoga se moraš sjetiti kad se probudiš, i nastavim
spavati, a ujutro, kad me probudi azan, sjetim se svega i zato ti ovo sad govorim.”

Ajša stavi ruku na Poliksenijin obraz i osloni glavu o glavu svoje prijateljice. “Pa”, reče
nakon nekog vremena, “pretpostavljam da nije na meni da to kažem. Mi ne činimo ono što tvoji
čine. Naši mrtvi ne vole kad ih gnjavimo. Ali ja mislim, koliko god moje mišljenje vrijedilo, a
vjerojatno ne vrijedi puno, da bi trebala učiniti ono što je tvoja majka tražila od tebe.”

“Učinit ću to na iduću zadušnu subotu, što je već idući tjedan, ali imam dovoljno vremena
da pripremim hranu i kažem ocu Kristoforu.” Ajša napući usne i na trenutak se zamisli. “Zbilja
misliš da je mudro učiniti to tako brzo? Mislim, nije da ja imam neko mišljenje o tome, ako pitaš
mene, ali znaš što svi govore. Otkako je netko pokrenuo tu glasinu o tvojoj majci, počivala u raju,
svi govore da je možda smiješala otrov koji je ubio mnoge druge koji uopće nisu umrli od otrova.
Ovo je gadan grad za širenje ogovaranja. Ja sve zadržim za sebe, znaš mene, ali mnogi to ne
čine.”

“Moja majka nije znala smiješati nikakav otrov”, pobuni se Poliksenija. “Zašto bi smiješala
otrov koji bi ubio obitelj Rustem-bega? Umrli su od kuge koja se svake godine iz Meke vraća kao
nekakvo prokletstvo! Zamolila me da dokažem njezinu nedužnost, a to ću i učiniti.”

“Želim ti uspjeh”, reče Ajša s prizvukom sumnjičavosti u glasu, “ali svejedno mislim da bi
trebala pričekati punih pet godina. I kako ćeš majci poslati poruku? Možeš li otići do nje u snu?”

“Ne znam sanjaju li mrtvi”, odgovori Poliksenija, mršteći se u nedoumici, “a čak i ako
sanjaju, kako možeš biti siguran da ćeš se ubaciti u neki od snova?”

“Možda ona dođe u neki tvoj, pa možeš iskoristiti tu priliku.”

“Ali mogla bih to dugo čekati.”

“Znam kako to možeš učiniti”, iznenada reče Ajša, tapkajući kažiprstom nos u znak
benignog prepoznavanja vlastite genijalnosti.

Poslije toga Poliksenija je izišla iz kuće svoje prijateljice na stražnja vrata, navukla papuče,
trepnula na suncu, koje je sad postalo agresivno i žestoko, bacajući oštre sjene na pastelne zidove
kuća, te krenula uskim uličicama prema mejdanu. Prošla je kraj Iskandera, koji je oblikovao svoje
posude i znojio se pod svojim malenim zaklonom, prošla je kraj uličnih prodavača za čije su
uzvike “Megla! Megla!” (made in England) svi znali da su izmišljotina i prošla je kraj kotlarâ,
koji su danju proizvodili buku kakvu su noću proizvodili slavuji i nesretni psi. Napokon je došla
do mejdana, gdje je našla Stamosa Ptičara, koji je svoju robu prodavao u sjeni dunje. Zvali su ga
Stamos jer je njegov djed bio s Kiosa, a ptičar su ga zvali zato što je na tržnici prodavao žive
ptice sa starih kola koja su pripadala ocu njegove žene i tko-zna-kome-još prije njega. U pletenim
krletkama je slagao ljutite jarebice na smiješne pjetliće, a njih na ofucane patke, okrunivši gomilu
s nekoliko krletki s lijepim zebama i crvendaćima koje su ljudi kupovali kako bi ukrasili zid kraj
ulaznih vrata, tako da im kuća bude puna ptičjeg pjeva ujutro i s večeri, a svaki posjetitelj bude
dočekan bistrim, znatiželjnim i miroljubivim očima i kljucanjem po prstu.

“Stamo-efendija”, upita Poliksenija, “mogu li ove ptice letjeti?” Stamos počeše svoje
čekinje i lukavo se osmjehne. “Pa, recimo da mogu i recimo da ne mogu.”

“Stamo-efendija!” pobuni se Poliksenija, “Kakav je to odgovor?” “Dajte im malo
vremena”, odgovori Stamos, “i ako ne uginu, jednog dana će poletjeti, ako Bog da.”

Poliksenija shvati da se on šali s njom, pa se uključi u šaljivi razgovor. “Ali zašto ne mogu
letjeti sad i zašto će, ako požive, dao Bog, poslije moći letjeti?”

Stamos Ptičar trepne i dlanom protrlja nos. Ima nečeg u sunčevoj svjetlosti proljeća od čega
ga svrbe oči, a nos ima potrebu kihati. Pogleda Polikseniju i reče: “Pa, ta zagonetka je
jednostavna i nije je teško dokučiti, Poliksenija-hanuma. Potkrešem im krila jer većina ljudi ne
želi kupiti pticu koja može pobjeći, pa da onda i oni moraju na brzinu dobiti perje i dati se u
potjeru. Većini ljudi se to ne da. Ljudi su čudne ptice; ne lete puno.”

“Ja želim pticu koja leti”, reče Poliksenija, a Stamos je, vidjevši joj razočaranje na licu,
upita: “Zašto?”

Poliksenija mu objasni, a Stamos se uozbilji. “Pa, lako bih mogao nabaviti jednu koja nije

potkresana, ali to bi potrajalo nekoliko dana. Mislim da bi to bilo poslije Svih svetih, što vam ne
bi bilo od velike koristi. Uostalom, najbolja ptica za to jest grlica, a ja ih inače nemam. Mislim da
bi vam najbolje bilo naći nekoga tko može uloviti jednu. Crveni borovi su ih puni. Znate, oni na
koje se ljudi penju i vežu krpe kad nešto požele.”

“Poznajete li koga?” upita Poliksenija.

Stamos opet protrlja nos, kihne i odgovori: “Dječake.”

Poliksenija, sad već malo umorna od svog zadatka, ali svejedno odlučna, krene u potragu za
dječacima. Činilo se da ih ima mnogo jer su tada, kao i sada, oni upravljali Anatolijom. Jurili su
uličicama da bi otišli posuditi kakvu alatku, kako bi prenosili poruke i donosili mjedene plitice
natrpane malim čašicama zaslađenog čaja. Trčkarali su poput štakora u kuće i iz njih i bili
odlučni i nepotkupljivi čuvari tereta ostavljenog na devama i magarcima koje bi na
najneobičnijim mjestima ostavljali trgovci i putnici, iznenada obuzeti potrebom da pronađu
kavanu, povuku koji dim i odigraju partiju trik-traka - “jedine dobre stvari koju su nam Perzijanci
ostavili”, kako su ljudi običavali reći.

Unatoč tom mnoštvu dječaka, Poliksenija je tražila baš određenu dvojicu, jer pomisao na
jednoga automatski izazove pomisao na drugoga, a pri pomisli na ptice prirodno je odmah
pomislila na svog sina Mehmetčika i Karatavuka, koje je bilo lakše naći od ostale djece,
zahvaljujući pticama od terakote koje im je načinio Iskander. Čula je pjev crvendaća i kosa na
obrasloj strmini iza crkve Svetog Nikole te zatekla dvojicu dječaka, kao i Ibrahima, svoju kćer
Filoteju s njezinom najboljom prijateljicom Drosulom te Gerasima, ribarevog sina, kako trče
među oleandrima i likijskim grobovima, skačući sa stijene na stijenu i zamišljajući, kao uvijek, da
su ptice. Nedaleko je Pas, gotovo gol, u grmlju tražio kukce koje bi mogao pojesti i raspravljao

nešto sam sa sobom tim svojim neartikuliranim jecajima i gutajima koji kao da su dolazili negdje
iz dubine njegovoga grla. Pas je, djelomično zbog užasnutog uzbuđenja koje bi izazvao njegov
jezivi osmijeh, brzo postao najomiljeniji varoški prosjak, a ako se ikad i bavio mišlju da živi u
svetačkoj osami i siromaštvu, sad je već sigurno odustao od toga. Bio je prisiljen zadovoljiti se
običnom nečistoćom i neudobnošću.

Poliksenija sjedne nedaleko od njih, zadihana, umorna od penjanja uzbrdo, i zagleda se u
djecu, srca nabujala od topline i zadovoljstva. Mehmetčik i Karatavuk su naučili proizvoditi
bujicu ugodnih zvukova iz svojih zviždaljki i sad su skakali sa stijena i snažno mahali rukama,

dok su ih ostala djeca oponašala. Sve je to izgledalo malo suludo, svakako, ali povlastica djece je
da glume snove koji su razumnima uskraćeni. Njezina kći, krasna Filoteja, mahala je rukama
nesvjesnom elegancijom kojom je radila gotovo sve, a Ibrahim je mahao i skakutao u blizini,
uvijek njoj na vidiku, nadajući se svim silama da će ona primijetiti koliko on zbilja nalikuje na
pticu. Drosula, tupog nosa, gustih obrva i nespretna, mahala je rukama više iz uživanja zbog
drugih nego iz zbiljskog pokušaja da poleti, a Gerasim je skakao i ćurlikao u njezinoj blizini. Svi
su primijetili da je Gerasim ružnoj maloj Drosuli odan koliko Ibrahim predivnoj Filoteji, što je
svakako zbunilo sve, ali naravno da Bog čini neobične stvari i to je sve što bi se moglo reći o
tome.

Karatavuk poče vikati: “Gledajte me! Gledajte me!” a Poliksenija s užasom shvati da on
kani skočiti s krova grobnice koji je bio visok bar tri metra, a u podnožju je bilo kamenito tlo.
Strese se zamislivši kako on skače na to, pa ustane i poviče: “Karatavuče! Odmah da si sišao! Ne
možeš skakati odatle!”

On ju pogleda s visine. Koliko god da je bio sitan, izgledao je veličanstveno i anđeoski,
ocrtan na nebeskoj pozadini, sa suncem iza leđa, tako da je aureola svjetlucala oko obrisa
njegovog turbana i pramenova kose, a zbog crne košulje činio se još tamnijim od sjene u koju se
tako pretvorio. “Neću skočiti”, ozbiljno će on, “poletjet ću.”

“Ne možeš letjeti. Odmah da si sišao i ne budi glup. Ozlijedit ćeš se.”

Karatavuk se ugrize za usnu i namršti. “Mogu letjeti”, izjavi. “Mogu sve što hoću ako se
dovoljno potrudim.”

“Silazi!”

Karatavuk počne mahati rukama polako, poput orla, i zažmiri. Ostala djeca su prestala
skakutati i zaprepašteno su ga gledala. Drosula poviče: “Karatavuče, nemoj!” a Poliksenija se
približi i stane u podnožje, i dalje vičući: “Silazi! Čekaj samo da kažem tvojoj majci! Silazi
odmah!” Filoteja dotrči do majke i čvrsto je primi za odjeću, obuzeta uznemirujućim strahom.

Karatavuk je nastavio polako mahati rukama, zatvorenih očiju, lica posve ukočenog od
koncentracije. Razmišljao je o snježnim vrhovima planina koje je viđao samo odozdo i velikim
ratnim brodovima koji plove obzorjem, ostavljajući za sobom perjanicu dima i pare. Razmišljao
je o udaljenim zemljama u kojima se ljudi čudno oblače, govore besmislice i jedu nevjerojatnu

hranu. Zamisli se kako leti visoko nad crvenim borovima i gleda grad odozgo. Usmjeri se prema
mekim oblacima koje je oduvijek žudio dotaknuti, podigne jednu nogu i lagano skoči s krova
grobnice.

Poliksenija mu ublaži pad, ali oboje se sruše na zemlju, a Karatavuk udari koljenom o oštar
kamen. Poliksenija ozlijedi dlanove koji je počnu peckati. Namršti se i otare jedan o drugi kako
bi se otarasila urezanih komadića zemlje. Karatavuk se primi za koljeno i počne se njihati od
bola. Lice mu se polako iskrivi u grimasu i kroz naglo potekle suze reče Polikseniji: “Mrzim te!
Mrzim te! Ti si to pokvarila! Mrzim te!”

Ona ga obgrli objema rukama i nasmije se. “Ne mrziš me! Ne budi budalast! Upravo sam te
spasila od gadnog pada!”

“Mogu letjeti! Mogu letjeti! Pokvarila si to!”

Poliksenija mu obriše suze rubom svoje marame i upita ga: “Jesi li ikad vidio kako lav
plače?”

Karatavuk, lica prošaranog suzama, ozbiljno odmahne glavom, a ona mu reče: “E pa onda,
lave moj mali, ne plači.”

“Nikad on nije vidio lava”, primijeti Drosula, uvijek ozbiljna. “Mogu letjeti”, nastavi
inzistirati Karatavuk, “mogu.”

“Ruke nisu krila”, reče Poliksenija, trudeći se utišati ga i umiljavati mu se blagošću svoga
glasa. “Da imamo krila, misliš da bismo toliko patili na jednome mjestu? Ne misliš li da bismo
odletjeli u raj? Uostalom, s tobom sam i htjela razgovarati o pticama. Prestani plakati pa ću ti
reći.” Zastane, čekajući da se u djetetu probudi znatiželja. “Bi li mnogo uloviti jednu grlicu u
crvenim borovima, tako da je nimalo ne ozlijediš, da još može letjeti?”

Mehmetčik podigne ruku, ljubomoran zbog sve te pažnje koju je Poliksenija darovala
njegovom prijatelju i željan pred ostalima pokazati da je muškarac. Odglumi uzvišeno
samopouzdanje: “Ako nam daš ptičju krletku i malo kukuruza i nešto konca i dugačko uže,
donijet ćemo ti grlicu. To je lako.”

“Ako mi donesete grlicu, obojici ću dati novi nož s mjedenom drškom i dvostrukom
oštricom.”

Gerasim i Ibrahim razjapiše usta od nevjerice i zavisti, a Poliksenija doda: “A vas dvojica...
smislit ću neki važan zadatak za vas... ubrzo... pa ćete i vi dobiti noževe.”

Gerasim i Ibrahim se namršte, ali zaključiše da im je ispod časti raditi problem od toga.
“Ma kome uopće treba nož?” upita Filoteja, iskreno zbunjena, a Drosula slegne ramenima,
podižući ih tako da joj se prednja strana vrata odmah naborala u bucmasti podbradak. Poliksenija
primi djevojčice za ruku i spusti se natrag u varoš, prepuštajući dječacima da se međusobno
dogovore tko će od koga moći posuditi nož, koliko često i u zamjenu za što. “Dječaci su tašti i
glupi i lako ih je privoljeti da učine što god želite, ako znate kako se to radi”, reče Poliksenija
dvjema djevojčicama, u povjerenju im prenoseći nasljednu žensku mudrost dok su prolazile
pokraj crkve.

Iduće večeri Poliksenija je otišla na groblje s ćupom ulja, svijećom, ribaćom četkom i
vrčem vode. Ondje je već bilo mnogo ucviljenih žena koje su se brinule za grobove svojih
najdražih i Polikseniji bude lakše oko srca kad ih vidi, iako su u tim crnim haljama sličile
mršavim, usplahirenim vranama. Ovdje je protekle tri godine stekla mnogo intimnih i ugodnih
prijateljica i gotovo da joj je bilo žao što će njezinom svakodnevnom dolasku doći kraj. Doznala
je da žene ovamo ne dolaze oplakivati samo svoje mrtve, nego i zbog svog siromaštva, ili zato što

im je muž okrutan, ili zato što su trpjele bol i poteškoće koje nisu mogle zacijeljeti i o kojima
nisu mogle razgovarati, ili zato što su patile od uzaludnih nada i žudnje. Lakše je plakati kad i
druge žene plaču. Poliksenija je naučila razlikovati obrasce tuge i vidjela kako se tuga i očaj s
vremenom preobraze u filozofiju. Žena koja se prvo uplakana baci na svježe iskopanu zemlju i
pokuša kroz nju zagrliti muža, dvije godine poslije čisti njegov grob na već dobro uhodan način,
govoreći mu novosti o berbi maslina. Još kasnije, poslije pet godina i svih pripadajućih obreda,
opet odjene veseliju odjeću i vrati se preko granice u vanjski svijet kao žena čija je duša poslije
tako mukotrpne tuge postala duboka i tiha poput zdenca.

Poliksenija čučne kraj majčina groba i polije vodu po cvijeću. “Majko”, reče, “popij ovo.
Sad više neće dugo. Ubrzo ćemo svi vidjeti ono što svi već znaju.” Očetka ogradu od kovanog
željeza koja je već malo zahrđala te se prilično nakrivila od pomicanja tla i izvadi malenu
svjetiljku iz kutije sa staklenim pročeljem. Pažljivo je napuni uljem, pregleda fitilj i ode do
drugoga groba, kako bi zapalila svijeću s već upaljene svjetiljke. Taj plamen prebaci na svjetiljku
svoje majke, a onda ugasi svijeću i sjedne na pete. Zamišljeno se zagleda u grob, shvativši kako
jedva čeka dan poslije zadušne subote. Iza nje jedna žena podigne glas i zapjeva:

“Voljeni, kad ću te vidjeti?
Gdje da čekam i koliko dugo?
Dok vrt ne izraste na dnu mora

Dok se planine ne spoje

Dok vrana ne pobijeli u grlicu.
Voljeni, kad ću te vidjeti?
Gdje da čekam i koliko dugo?
Kad bih znala, voljeni, hranu bih ti pripremila,
Postavila bih ti ukusan ručak,
Oprala bih ti odjeću
Koju bi mogao nositi kada dođeš,
Voljeni, kad ću te vidjeti?”

Žena obrisa suze nadlanicom, a Poliksenija joj se približi i obgrli je jednom rukom oko
ramena jer je to bio bolan dio oplakivanja i Poliksenija shvati da će njezinoj prijateljici trebati
pomoć da to otpjeva:

“Ako pripremiš ručak, sama ga moraš pojesti,
Ako pripremiš jelo, kusat ćeš ga sama
Ako opereš moju odjeću, zapali vatru,
Nek je spali plamen vrući.
Nikad se vratit neću, voljena,
Nema mi povratka kući.”

“Sve te suze”, blago će Poliksenija, “sve ovo četkanje grobova, a na kraju to nikoga ne
može vratiti. Što mrtvi mogu osjećati?”

Žena donjim dijelom dlanova prekrije oči i zabaci glavu uvis, njišući se dok su joj suze
curile niz lice. “Sine moj,” zajauče, “sine moj maleni!”

Ta žena, to je Poliksenija znala, još je svake večeri pripremala sedam obroka, iako je bilo
samo šestero ljudi da ih pojedu. Svake noći bi tu dodatnu hranu odnijela gubavcu i rekla mu:
“Pojedi ovo kako bi moj sin mogao jesti”, i ne bi otišla od njega sve dok sva hrana ne bi nestala.
Pokopala je dijete s krunom bijelog cvijeća na glavi, jer nikad neće odrasti da bi bio mladoženja.

“Tvoj sin je otišao preko rijeke na dobro i lijepo mjesto”, reče Poliksenija.

“Oženio se crnom zemljom”, zajeca žena.

“Svaki dan”, savjetuje ju Poliksenija, “mu donesi vode da pije. Mrtvima treba voda od
kuće. To ja svaki dan radim za svoju majku.”

“O, Poliksenijo, što ću?” zaplače žena. “Kako se mogu riješiti ove čežnje? Grlo mi gori od
nje. Što ću?”

“Dolazi svaki dan”, ponovi Poliksenija. “Dolazi svaki dan i pjevaj i razgovaraj s njim i
obrati pažnju na ono što ti govori kad ga budeš sanjala i jednoga dana ćeš osjetiti kako ti se prsti
rastvaraju i on će odnijeti svu tvoju bol i žudnju i od njih će isplesti odjeću vedrih boja koju će
nositi u vrtu s druge strane rijeke.”

“Da sam bar muškarac”, reče žena. “Mogla bih hodati i pustiti da čežnja prođe.”

“Ali žene smo”, reče Poliksenija, “moramo sjediti i pustiti je da raste, sve dok jednoga dana
ne ode, jer više ne može stati u nas. I ne zaboravi, budući da si žena, jednoga dana bi mogla
dobiti još jednoga sina.”

“Ne želim još jednoga.”

Poliksenija svoju prijateljicu potapša po ramenu dobro je shvaćajući i ustane. Noge su joj se
ukočile i peckale je od tolikog čučanja, pa je na trenutak pomislila da će posrnuti. Pogledala je
prema drugoj strani groblja, sa svim tim nakrivljenim grobovima, grmovima suhog korova,
skupinama u crno ogrnutih žena i vidjela kako joj Karatavuk i Mehmetčik mašu s udaljenog
ulaza, oklijevajući ući nekamo gdje ima toliko tuge i toliko žena. Požurila je prema njima, sprala
smrt s ruku u kupi vode i izašla na stazu.

Dvojica dječaka, potpuno prljava, poderane odjeće i mirišući na smolu, lica izgrebenih
grančicama, kose pune iglica, nogu i srdaca umornih od veranja po stablima, iscrpljena od straha
i opasnosti, ali trijumfalna i osvjetlana obraza, podignu joj ptičju krletku da je pogleda. U njoj je,
hodajući unezvijereno ukrug, bila nemirna, zbunjena siva grlica ružičastih prsa i lijepog crnog
kruga oko vrata. Namamili su je na istoj grani na koju je lončar Iskander jednom vezao krpu
poslije rođenja lijepe Filoteje, kako bi djetetu poželio sreću.

13. Dokaz nedužnosti (2): Loš početak

Otac Kristofor iznenada se probudi okupan užasnutim znojem. Sanjao je kako hoda po
nadutom i propadajućem truplu svemogućeg Boga, položenom po korovu raja, okruženom
otrcanim i bespomoćnim anđelima. Kad se probudio, očaj anđela se pretvorio u ranojutarnji pjev
mujezina. Zgrožen se nekoliko puta na brzinu prekrižio, izgovarajući pritom molitvu Isusu.
Protrljao je oči i zahvalio se na buđenju u to ravnodušno pastelno svjetlo umirujuće prohladnog i
običnog izlaska sunca, koje se probijalo kroz žaluzine, a koje je shvatio kao neizravno
poništavanje onog što je njegov san dao naslutiti. “Kyrie eleison”, reče samome sebi, protrese
glavom i nekoliko puta trepne. Ustane sa slamarice, izađe kako bi se olakšao, a na povratku u
kuću zatekne svoju ženu Lidiju kako postavlja masline i kriške bijelog sira i kruha na drvenu
dasku. Takne joj rame i reče: “Ženo, upravo usnuh vrlo strašan san.”

Ona suosjećajno napući usne i cokne jezikom. “To je zbog tih ružičastih makova”, reče
ona. “Otkako su makovi počeli nicati ružičasti, a ne crveni, svi ružno sanjaju. U svakom slučaju,
ne bi se trebao brinuti. Znaš kako se kaže: Jutro je pametnije od večeri.'"

Otac Kristofor povuče bradu, tako da mu se koža na čeljusti ugodno zategne. “Pa, jesam
primijetio ružičaste makove, ali za ružne snove nisam znao.”

“Ti si u nekom drugom svijetu”, reče Lidija, ne zlonamjerno, ali ipak pomalo prijekorno.
“Pretpostavljam da nisi slušao što ljudi govore. Provodiš vrijeme čitajući djela Otaca i ne
primijetiš ono što ti se događa pred kućom.”

“Volim čitati Filokaliju”, reče on.

“Kao da to ne znam”, odgovori mu ona. “Ja sam ta koja mora odlaziti kupovati ulje za
svjetiljke.”

“Ogrtači nemaju džepove”, reče svećenik poučno. “Ne možeš kupovati ulje kad si mrtav, a
djela Otaca valja čitati dok još postoji nada u spasenje. I znaš kako se kaže: Tinta učenjaka
vrijedi koliko i krv mučenika.”

Lidija se nasmiješi i počne izvlačiti peteljke iz maslina. “Ti ćeš otići u raj, a ja ću tumarati
paklom u potrazi za uljem po pristojnoj cijeni. A uostalom, svatko zna citirati poslovice kako bi
opravdao vlastite mane. I uostalom, ako razumiješ što želim reći, ni ta poslovica nije naša.”

“Zakleo bih se da jest naša. To je sveti Filotej Sinajski ili sveti Ilija ili netko takav.”

“Pošalji dječaka Abdulhamid-hodži i on će ti poručiti da je ta njihova.”
“Pa, možda to i učinim, iz čiste znatiželje.”
“Ako si pogriješio, ne bi mi se to sjetio reći, bi li?” optuži ga Lidija, a Kristofor je potapša
po obrazu, glumeći prijekor. “Vjerojatno ne bih”, reče, dodajući: “A opet uostalom, ovo je prvi
dan u mjesecu, tako da, dao Bog, neko vrijeme nećemo ostati gladni, pa nećeš morati kukati zbog
cijene ulja.”

Sjedili su jedno do drugoga na jastucima na podu i šutke jeli doručak s niskog stola.
Žvakali su u zadovoljnoj i ugodnoj tišini, onakvoj kakva poput biljke penjačice raste u dugim
godinama dobrog braka, tako da, nakon što se sve što se moralo reći već izgovori, oboje shvaćaju
da je vrijeme za intimnu šutnju koja ima svoju posebnu rječitost.

Prvih godina njihovog braka Lidija je poslušno stajala kraj i iza njega kad je jeo, glave
pognute i ruku spojenih pred sobom, čekajući da on pojede kako bi odnijela dasku i sama pojela
njegove ostatke, ali taj je običaj nekako prešutno bio prekinut i sad bi on, ako bi ona ikad
oklijevala, samo pokazao jastuk do svoga i rekao: “Jedi.”

Pomoglo je i to što nemaju djece, jer nema običaja kojih se čovjek mora držati kad ga nitko
ne gleda. U početku se otac Kristofor usrdno molio svetom Đorđu za plodnost svoje žene, a oboje
su vezali bijele krpe za hrđavu željeznu ogradu svečevog hrama. Lidija je od srebrnara kupovala
jednu votivnu pločicu za drugom i da je zatrudnjela, objesila bi ih oko ikone Panagije
Glikofilouse u crkvi Svetog Nikole, a na svakoj tami bio je urezan lik djeteta, no mogla si je
priuštiti samo kositrene i katkad se pitala bi li Djevica obratila veću pozornost da joj je mogla
ponuditi zlatne pločice. Osjećala se škrtom i nedostojnom, previše siromašnom da bi dala darove
u skladu s pravom vrijednosti Majke Božje.

Čak je otišla do Ajše, žene Abdulhamid-hodže, i molila je da joj dâ neke od onih sitnih
papirića na kojima Abdulhamid svaki dan zapisuje stihove iz Kurana koje daje bolesnima da
pojedu. Ima posebnih stihova u kojima se spominju djeca. Lidija se čudno osjećala dok ih je
pokušavala progutati, ali je osjetila nekakvu božansku utjehu već kad bi stavila te zalogajčiće na
jezik i držala ih ondje dok se ne bi posve namočili. U tim trenucima bilo joj je nemoguće
propisno govoriti, iz straha da slučajno ne pomakne stih ili ga ispljune, tako da bi pričekala dok
ne ode okopavati njivu ili skupljati divlje zelenje. Jedanput je čak kupila skarabeja od putujućeg
arapskog nadriliječnika i pojela ga. Katkad bi uzdrhtala prisjetivši se toga i pitala se kako se
mogla natjerati na to, a kamoli išta kupiti od Arapina. Neki kažu da se Bog, kad je kolica s

grijesima gurao svijetom, stao odmoriti u Arabiji, a Arapi su mu ih ukrali.

Ali nikakve molitve ni peticije i nikakvi sigurni napici groznog okusa armenskog ljekarnika

nisu nimalo pomogli, tako da su se njih dvoje s vremenom polako prestali zaokupljati time. Lidija
je znala da je žene iza leđa zovu “Neplodna Lidija”, kako bi je tako razlikovale od ostalih Lidija u
varoši, ali ondje je ionako malo koji nadimak bio blagonaklon, a mnogi su bili još gori.

Uostalom, ondje je bilo mnogo djece za koju se trebalo brinuti ili koja bi trpjela njezino
nemilosrdno maženje, a Lidija je imala toliko nećaka, nećakinja i kumčadi da bi s njima svako
imao pune ruke posla i bio zbunjen. Pogotovo ih je voljela posjesti u polukrug i pričati im krvave
priče o odrubljivanju glava i ljudima koji na Begovoj gori upadaju u zasjede vukova, koji im
bacaju snijeg u lice kako bi ih zaslijepili, a onda im pojedu utrobu. Katkad bi ona i djeca počeli
proizvoditi krasno stenjanje kojim su oponašali stenjanje planine Solime koja ujesen poziva
odabrane u raj, a neupućene prolaznike obuzela bi velika jeza, osim ako ne bi čuli prateći zvonki
dječji smijeh.

Poslije doručka, otac Kristofor odjene svoju halju, svoj križ i svoju crnu kapu. “Je li veo
straga ravan?” upita, a Lidija mu priđe i namjesti ga tako da mu tkanina pada uredno i simetrično
niz leđa. “Pletenica ti izgleda otrcano”, reče mu. “Izgleda kao komad užeta koje je more nanijelo
na žalo.”

“Pa, to može pričekati. To možemo popraviti večeras, prije službe na grobu. Jeste li sve
spremne za to?”

“Pa, hrana je spremna, osim još nekih stvari koje možemo pripremiti danas, ali znaš koliko
to uvijek bude uznemirujuće. Mislim da će Polikseniji iznova puknuti srce.”

“Mene brine hoće li se pojaviti Rustem-beg, s obzirom na sve glasine.” Lidija otpuhnu
ozlojeđeno: “Pa, te glasine su glupost i svi znaju za njih, ali im nitko ne vjeruje. Ta ideja da je
njezina majka smiješala otrov da bi ubila njegovu obitelj! To je tako glupo! Zašto bi to učinila?

To je smiješno! I tko bi trebao biti taj tko im je usuo otrov u grlo? Nitko! Onom koji je pokrenuo

te glasine trebalo bi odrezati jezik. Svi znaju da su umrli od kuge koju ljudi donose s hadža! I
morale smo pripremiti dvostruko više hrane zbog svih koji će se pojaviti iz znatiželje.”

Kristofor sjedne na divan, dok je Lidija kleknula i nazula mu cipele na noge. Poput većine
kršćanskih svećenika, imao je široku stražnjicu i velik trbuh te mu je, sve u svemu, bio previše
naporan svaki pokušaj da se previše napregne. “Pitam se zašto su njezina braća i sestre pristali da
ovaj obred održimo dvije godine ranije. Moraš priznati da je rizično.” “San je san”, odgovori mu
Lidija, podižući se na noge i gurajući odbjegli pramen kose pod maramu. “Ako ti se mama pojavi
u snu i kaže ti da nešto učiniš, moraš to učiniti. Noćas će svi vidjeti da je ta starica nedužna.
Samo čekaj.”

“Ja se samo molim da Rustem-beg neće ništa učiniti”, reče svećenik odmahujući glavom i
nakon toga pođe, oboružan dvjema povećim vrećama sašivenim od starih ćilima. Iskoračio je u
rano jutro, kako bi jednu po jednu obišao sve kršćanske kuće, tako da bi oni koji žive u njima
imali priliku iskoristiti svoju običajnu povlasticu oduživanja za njegov duhovni rad darovima
manje izdašnim, ali podjednako dragocjenim. Naravno da je bilo onih kojih slučajno nikad ne bi
bilo kod kuće kad bi on navratio i naravno da je bilo onih kojima se činilo sumnjivim što
svećenik tako dolazi njihovim ženama po darove, ali uglavnom ga je većina poštovala, a ionako
je primao i prilično vidljive darove muslimana koji su se, što se Boga tiče, nastojali kladiti na
sigurno, stavljajući novac na obje deve.

Samom Kristoforu nije bilo nimalo drago što mora živjeti gotovo kao prosjak i, koliko god
ga srdačno dočekivali, obrazi bi mu se neizbježno zarumenjeli svaki put kad bi tko otvorio vrata
na njegovo kucanje. Kroz vrata bi prvo zakoračio desnom nogom, poštujući mjesno praznovjerje,
a onda bi odradio obvezu pojevši delikatese koje bi mu u svakoj kući neizostavno ponudili.
Unatoč svom pozamašnom obujmu, nije osobito volio slatkiše i bilo mu se teško nositi sa svim
tim lokumima, hošmerimima i baklavama koje bi mu na mjedenim pliticama donosile sramežljive
kćeri, poljubivši mu ruke i gledajući u pod. Ti mali, ali kumulativni darovi gostoprimstva, bili su
cijena koju je morao platiti za dobre zalihe patlidžana, rajčica, zelenja, češnjaka, graha, pijetlovih
bataka i ćufta s kojima bi se vraćao Lidiji nekoliko sati poslije. “Zlo mi je”, požalio bi se, bacivši
se na divan i držeći se objema rukama za želudac. “Pojeo sam toliko meda i halve da će mi tjedan
dana biti muka”, našto bi mu ona odgovorila: “Budi sretan što ima toliko dobrih ljudi.”

Dodatna pokora svećeniku redovito bi se okomila na njega u tijelu nepodnošljivo upornog
prosjaka u varoši, koji ga je osobito gnjavio prvoga dana u mjesecu, kad je u torbama bilo hrane.

Taj prosjak je, poput Psa, stigao u varoš bez prošlosti, ali svi su pretpostavili da su ga otjerali iz
njegovog sela, nakon čega je lutao dok se nije nastanio u Eskibahčeu. Imao je tamno ispijeno lice
i ostatke odjeće Kurda, pa su ljudi pretpostavili da je dotumarao sa sjeveroistoka, preko
neizmjernih ravnica Anatolije i kroz kiklopske prolaze u Taurskom gorju, u potrazi za klimom u
kojoj zimi nema snijega, tako da se ondje može prosjački živjeti bez opasnosti od smrzavanja. Je
li on bio musliman, Sirijac, kršćanin ili jezid, to nitko nije znao, jer je podjednako bio protiv svih
njih. Poznavali su ga jednostavno kao “Bogohulnika”, zato što nije mogao vidjeti svećenika ili
imama ili rabina, a da ih ne uvrijedi ili zlostavlja. To je bio spontan i nezaustavljiv impuls koji ga

je zadesio gotovo od trenutka kad je progovorio. Samo on zna koliko je pretrpio batina od svog
oca i korenja svojih majke i teta, čije bi mu kreštave pokude još kružile i odzvanjale glavom kad
bi uzalud pokušao zaspati. Živio je u dovratcima, srameći se, zbunjen samim sobom, a
izbjegavali su ga gotovo svi, osim onih kojima je taj posve novi oblik ludila bio izvor zabave.

Nestašne mušterije kavana znali su ga pozivati i onda gurati na ulicu ako bi znali da onuda kane
proći Abdulhamid-hodža ili otac Kristofor.

Ovom prilikom Bogohulnik prepriječi svećeniku put, a ovoga zazebe oko srca. Nađoše se
licem u lice u strmoj, uskoj uličici, koja je postala još užom zbog strpljivog magarca Alije
Snjegonosca, komu je ledena voda kapala niz bokove, stojeći tako jednom nogom u snu, dok je
Alija unosio led u obližnju kuću. Kristofor vidje taj neobični cerek, to čudno i fanatično trzanje
oka, i zadrhti kad ga Bogohulnik zgrabi za ruku, poljubi je s naizgled žestokim sarkazmom, a

onda mu zamahne žgoljavim rukama pred licem i vikne: “Krastavac ti u guzicu!”

“Mir! Mir!” zapijevajući će svećenik, mrzovoljno, crveneći još više u već rumenim
obrazima, dok su mu se prsa nadimala od gnjeva i iživciranosti.

“Pastis! Anani sikeyim! Malaka!”

Kristofor se osvrne da vidi sluša li ih tko, a onda reče prosjaku: “Gle, prdcem još nitko
nikad nije razbio kaldrmu, pa zašto onda ne začepiš usta? Je li to tako teško?”

Krene kao da će ramenom odgurnuti prosjaka u stranu, dok mu glavom odzvanjahu uvrede
na dva jezika, osjećajući da je dan koji je počeo lošim snom sada dodatno ukaljan, kad ga prosjak
povuče za halju, očima punih kajanja, i reče: “Žao mi je! Žao mi je, oče! Kurvin sine! Oprostite!
Govno krmače! Oca ti! Mater ti! Oprost!”

Otac Kristofor učini nad njim znak križa i pogleda ga strogo. “Jadniče kukavni!” zareži.
“Svatko bi pomislio da te krstio svećenik s Kefalonije.” Posegne u jednu od svojih torba i izvuče
oval beskvasnog kruha, krišku tvrdog bijelog sira i rajčicu. “Jedi”, reče. Bogohulnik se baci na
hranu, čupajući je iz svećenikovih ruku i gurajući je sebi u usta.

Kristofor nastavi svojim putem, razmišljajući o tome kako je tim milosrdnim činom uzeo
hranu iz usta svoje žene i poželjevši da je Bogohulnik više nalik na Psa, koji je živio povučeno
među likijskim grobovima ili da je poput drugih varoških slaboumnika koji samo sjede poredani
na zidu blizu mejdana, smješkajući i zapišavajući se. Zapita se jesu li Lidija i Poliksenija i njezine
sestre pripremile dovoljno koljiva za jelo poslije obreda i, uzdišući dok kuca na vrata
razdražljivog Daskala Leonide, osjeti neku težinu na duši. Pomoli se Bogu da je starica nedužna,
ali u danu toliko punom zlog znamenja, činilo se da ne može biti puno nade. Primijeti da kržljavi
i sasušeni ružičasti mak raste iz pukotine na mjestu na kojem se zid učiteljeve kuće dotiče s
kaldrmom ulice.

14. Dokaz nedužnosti (3): Mariora se vraća na svjetlo

Kad je uvečer popustila vrućina, Poliksenija, njezine sestre i njezine prijateljice krenuše se
uspinjati uzbrdo. Lidija je ponijela svijeće i pehar crnog vina, a ostale su nosile velike košare
pune kolača, kruha i koljiva, prekrivene bijelom krpom. Te košare ostaviše pred crkvom, a onda
otiđoše do groblja. Na krovovima kuća tek pristigle rode su se svađale, udvarale, gradile gnijezda
i klepetale kljunovima jedna prema drugoj, nepristrano niječući besmrtnu, ali posve očito lažnu
izreku da se rode nikad ne gnijezde na krovu kršćana. Visoko iznad, patuljasti orao je melodiozno
kliknuo na putu prema šumovitom podnožju planina. Divlji proljetni tulipani stajali su pognutih
glava, poput veselih, ali čednih djevica, uz obalu rijeke, a bušini, gotovo na rubu cvjetanja,
provirivali su iz stjenovite zemlje oko maslinika. Poliksenija je cijeli dan u želucu osjećala
nestrpljenje, uzbuđenje i zadovoljstvo, tako da je iznutra počela sjajiti kao da je progutala
sunčevo svjetlo. Bilo je to od pomisli da će opet vidjeti svoju majku poslije tri duge godine, kao
da će njezina majka biti ista, kao da će joj prići i poljubiti je, kao što je činila kad bi Poliksenija
svratila do nje na putu prema tržnici. Već je iskopala cvijeće koje je tako dugo zalijevala i brižno
pazila te ga je dala ženi koja žaluje za sinom.

No sad, kad se bližio taj čas i kad je zvono tužno odjekivalo, počnu je obuzimati strepnja i
užas, užas iz očitih razloga, a strepnja zbog toga što se pobojala da je san bila prevara vraga ili
šejtana. Koliko će grozno i koliko ponižavajuće biti ako se pokaže da je njezina majka Mariora
ipak kriva! Morat će je opet pokopati da je Rustem-beg ne bi mogao odnijeti i spaliti. “Zlo mi je”,
reče Neplodnoj Lidiji dok su se približavale ulazu u groblje, naslonivši prijateljici glavu na rame,
tražeći potporu. “Bez brige”, reče Lidija, “koliko si ti vremena provela ovdje, prala je suzama i
nudila molitve, nemoguće je da je ostao i najmanji grijeh.”

“Gle sve te ljude!” uzvikne Poliksenija. “Nikad ih nisam vidjela toliko!” Groblje je bilo
puno žena; one koje su počele žalovati tek nedavno okružile su rub groba, tako da se gotovo nije
ni vidio od uskomešanih crnih rukava i marama, a one koje žaluju nešto manje, oblikovale su
daljnje krugove manje zagasitih boja, krugove koji su se širili sve do nakošenih zidova groblja, na
kojima su sjedila ili se zavalila varoška djeca. S druge strane zidova, u utihnulim redovima stajale
su muslimanke, koje nisu htjele ući na posvećenu zemlju nevjernika, ali koje su svejedno došle
pomoći svojim sestrama druge vjere. Poliksenija je vidjela svoju prijateljicu Ajšu, ženu
Abdulhamid-hodže i podigla ruku u znak pozdrava. Ajša joj se blijedo osmjehnula, pogleda
punog suosjećanja i zabrinutosti. Od muškaraca iz varoši došla su samo trojica još živih
Mariorinih sinova koji su stajali smeteno i u nelagodi među svim tim ženama oko groba,
osjećajući se poput skuša koje su se našle u jatu dupina.

Gomila se razmaknula kad su Poliksenija, njezina sestra i Neplodna Lidija krenule prema
grobu. Lidija spusti svoj naramak malenih svijeća i vrč crnog vina. Uzme lopatu od jednog brata,
a ostale žene posjedaše na zemlju ili na niske rubove grobova. Neke počnu razmišljati o vlastitoj
tuzi, dok su se druge osjećale nekako neobično distancirano, kao da svoje emocije čuvaju za
poslije. Lidija se sagne, makne uljanu lampu i pruži je Polikseniji, kojoj je sad bilo toliko zlo od
iščekivanja, sve veće tuge, napetosti i uzbuđenja, da je položila dlan na dijafragmu, kako bi
pokušala disati smirenije. Lidija se prekriži, zasuče rukave i podigne lopatu nekoliko centimetara
iznad zemlje. Na trenutak se sve potpuno ukoči, kao da se svijet prestao kretati nebesima, a onda

se među okupljenima promoli glasan uzdah, nakon zabijanja oštre lopate i odbacivanja prve
gomilice zemlje. “Ne mogu to podnijeti!” iznenada zajeca Poliksenija, bacajući se na tlo. Lidija
opet zarije lopatu u zemlju, a jedna žena s druge strane zida zapjeva jadikovku:

“Imah čempres u vrtu,
Čempres visok,
Ali sjeverac zahuče,
I moj čempres pade,
A i moja snaga puče.”

Na trenutak opet nastane tišina, isprekidana samo metalnim zvukom željeza što prosijeca
zemlju, a onda žena koja žaluje za sinom osjeti kako se u njoj podižu riječi, u svoje i
Poliksenijino ime:

“Jao! Jao! Jao!
Jer smrt je deva,
Mračna deva
Koja svakom klekne pred vrata.”

Poliksenija se toliko nagne kako bi pogledala u grob, da ju je Lidija morala malo nježno
odgurnuti u stranu. Lopata u njezinoj ruci se ritmično podizala i spuštala. Ujednačeno je kopala s
jedne strane na drugu i čelo joj se orosilo znojem. Nadala se da Marioru nisu zakopali previše
duboko, ne samo zbog kopanja, nego i zato što tijela duže traju kad ih pokopaju duboko. Koliko
god to bilo sramotno, i nju je obuzela ista neobuzdana znatiželja koja je privukla toliko varošana.
Osjetila je kako joj zemlja s groba ulazi u cipele i nezgodno joj se uvlači među prste. S vremena
na vrijeme bi zastala da dođe do daha i obriše čelo.

Od znoja joj se odjeća prilijepila za leđa i stražnji dio nogu. Toliko se unijela u taj zadatak
da je jedva čula razne jadikovke koje su sad spontano počele izlaziti iz okupljenih žena, kojima
su osjećaji dali dodatnu snagu, dok je lopata kopala sve dublje a gomila žute zemlje rasla:

“Bolje ti je nego meni, čak i kad žaluješ,
Jedeš na danjem svjetlu i spavaš na visini...
Ulij vodu, rastopi ove svilene niti
Kojima mi zaši oči.
Želim te vidjeti. Ulij vodu...
Plakah za tebe, ali suze peku
I sad mi je lice crno...
... Ulij vodu...
Položih lijepu jarebicu u crnu zemlju
Ali izvadih trule dunje,
Posadih ružu,

Ali ubrah kosti...
... Želim vidjeti...
Gdje je naše zlato i srebro?
Sve su samo sjene i prašina i vlažno drvo...
... Rastopi ove svilene niti...
Pogledah i shvatih.
Rekoh: “Tko je ona tko kraljica bje?
Tko bje vojnik?
Tko bje siromah?
Tko je pravednik?
Tko je griješio?...
... Bolje ti je nego meni...
Prozor mi za ptice načini,
Za slavuje,
Da vidim novo lišće,
Za djecu da govore...
... Sad mi je lice crno...
Bojim se,
Jer sad čujem tutnjanje lopate,
Čujem zveket motike...
... Gdje je naše zlato i srebro?...
Dala si mi poljupce poput meda,
Ali zadnji poljubac bje kao otrov i gorak,
A takav bi i tvoj odlazak,
Poljubih te, nagnuh se i poljubih te,
Okusih tugu na tvojim usnama...
... Prozor mi za ptice načini...
Oprosti se od ovih uskih sokaka,
Nožice tvoje njima više neće kročiti...
Udana je za Karosa,
Ustani,
Tvoja kći te čeka...
... Prozor mi za ptice načini...
Reci mi, voljena, kako te Karos primio?
Lovac Karos, odjeven u crno,
Karos s crnim konjem,
Sjedi mi na koljenima, s glavom na mojim grudima,
Kad je gladan, jede s mog tijela,

Kad je žedan, iz očiju mi pije...

... Prozor mi za ptice načini... ulij vodu...

Ustani,

Tvoja kći te čeka.

... Tražim samo da mi prozor za ptice načiniš.”

Poliksenija se tresla i nimalo nije mogla pjevati. Čučne kraj groba, gledajući kako lopata
radi, posežući rukama i vadeći zemlju, koju je mrvila i puštala da joj pada niz prste. Podigne
jednu ruku do nosa i duboko udahne, kao da bi mogla nanjušiti apsorpciju majčinog tijela. S
vremena na vrijeme bi izgovorila nešto neartikulirano, a Lidija bi joj rekla: “Pjevaj, sestro,
pokušaj pjevati, to će ti otvoriti srce.” Tad jedna od njezinih sestra, koja je čučala s druge strane
groba, uperi prstom i kaže: “Gledajte!”

Lidija stane. Pogleda u smjeru uperenog prsta i ugleda prva tamno-smeđa vlažna vlakna
trulog drveta, kao i tamniju nijansu zemlje. Odloži lopatu i uzme lopaticu od maslinovine koju joj
je pružio jedan od Poliksenijine braće. “Prvo lubanju”, savjetuje ju jedna starica, kao da Lidija ne
zna kako se rade te stvari. Počne oprezno kopati i osjeti kako njezino oruđe dolazi u kontakt s
nečim tvrdim, ali šupljim. Odmakne zemlju u stranu i razotkrije kost točno iznad jedne očne
šupljine. Lagano odmakne zemlju sa svih strana, prstima brišući ostatke. Poliksenijini braća i
sestre nagnu se naprijed i ubace bijelo cvijeće u grob. Neplodna Lidija se prekriži, a onda, vrlo
pažljivo, podigne lubanju. Prstima obriše skorenu zemlju s nje, otkidajući je i otresajući iz očnih
šupljina. Podigne čeljusnu kost iz groba, i nju obriše prstima, gurne rasklimani zub natrag u
njegovu rupu i postavi čeljust u lubanju, koju nakon toga položi na bijelu tkaninu. Sa
strahopoštovanjem podigne lubanju na razinu svojih očiju i pogleda medom zacrnjene zube koji
su još preostali i koji su bili jedino što ju je moglo podsjetiti na živu Marioru. Sve pjevanje
zamre. Umjesto njega se razlije neobuzdano i strašno zavijanje, životinjski zvuk kakav bi se
mogao čuti od krda ranjenih životinja u divljini, prinesenih na žrtvu paljenicu. To je bilo kao da
su žene očekivale da će vidjeti Marioru onakvu kakva je bila prije. Lidija poljubi lubanju u čelo i
stavi novčić na tkaninu. Tad je dâ Polikseniji, govoreći: “Dobro si je prihvatila.”

Polikseniju posve obuzmu osjećaji. Lubanjom triput takne čelo, svesrdno je izljubi i
prisloni mrtvu kost na obraz kao da je to njezina živa majka. Lice joj se izobliči od jecanja.
Njezina mlađa sestra, podjednako ganuta, pokuša joj je otrgnuti iz ruke, ali ona je čvrsto zgrabi,
govoreći: “Alimono! Alimono! Maalesef! Maalesef!”

Na kraju se ipak malo primiri i olabavi stisak. Prethodni mjesec je s puno pažnje izvezla
bijelu maramu koju sad omota oko glave, tako da je izgledala kao smrtna karikatura žive žene. I
ona položi novčić na tkaninu i dopusti da lubanja pođe od ruke do ruke. Htjela je da svi vide, tako
da svi znaju da je Mariora bila nedužna za svog života. Žene su uzimale lubanju u ruke i
mudrovale:

“Što god ti radio, sve se svede na ovo...” “Ovakva će i moja majka biti, jednoga dana ćemo
je iskopati i samo će ovo ostati...” “Dan postaje noć...” “Ah, kad bi bar ove kosti mogle govoriti i
donijeti nam kakve novosti...” “Kao svijeće smo koje izgore u jedan sat...” “Čak se i bog smrti
boji smrti...” “Gdje su sad sve njezine nevolje?...” “Smrt je koprena preko svega...” “I koja je na
kraju korist od novca i dobre kuće?...”

Poliksenija se probije kroz gomilu i podigne Filoteju sa zida. “Dođi, pozdravi baku”, reče
vodeći dijete prema grobu. “Gledaj, vraća se da bi zadnji put vidjela svjetlo i skinula teret zemlje

s grudi.” Filoteja je držala majčinu ruku i gledala dolje dok se, kost po kost, Mariora izdizala iz
groba. Djevojčica nije znala što da misli o tome, osim da je to ozbiljnije od svega što je dotad
vidjela. Bila je više fascinirana i zapanjena nego zgrožena i podigne zbunjeni pogled prema
majci, nakon čega opet pogleda dolje, gledajući, grizući usnu dok je Lidija izvlačila rebra jedno
po jedno i slagala ih uredno na bijelu tkaninu koju je polegla kraj jame. Filoteja nije nikako
mogla spojiti te lagane, zemljom skorene kosti sa ženom čije je lice i glas poznavala vrlo slabo,
ali čije su ljubav i velikodušnost već ušle u anale obiteljske mitologije.

Lidija je nastavila raditi, ignorirajući savjete: “Ne zaboravi izbrojiti kosti...” “... nemoj ništa
slomiti...” “... ondje su neke kosti šake, gledaj, one malene, nemoj ih izgubiti..“... imala je zlatni
prsten...” “... imala je srebrni križ...” “... izvuci kosti stopala prije kostiju noge, pa ih tako nećeš
izgubiti...”

Kad su ostaci bili možda napola iskopani, kroz gomilu se proširi neki žamor i sva se lica

okrenu prema ulazu jer je ondje stajao Rustem-beg. Kose i brkova svježe nauljenih, obraza
nedavno obrijanih, ponosna držanja, iščetkanog grimiznog fesa, čizama koje se presijavahu od
laštila, dok su mu za pojas bili zataknuti pištolji srebrnih držaka, jatagani i nož koji je uzeo
Selimu. Nastane potpuni tajac. On iznenada krene naprijed, znajući nesvjesnom izvjesnošću da će
mu se svi skloniti s puta. Zaustavi se pred grobom gotovo vojnički naglo i precizno te se
netremice zagleda u kosti.

Polikseniju razjari pravednički gnjev, gnjev koji ju je izjedao trideset šest mjeseci, koliko
su glasine kružile u svim smjerovima. Zgrabi lubanju iz ruku žene koja ju je milovala i podigne je
prema njemu, nad svojom glavom. Ode do zida i počne paradirati njome naprijed-natrag pred
muslimankama, šepureći se hrabrom strastvenošću, izvikujući kao da ih optužuje: “Je li ovo glava
trovačice? Pogledajte! Tek tri godine, a zemlja ju je već prihvatila! Zemlja je nije odbila! Zemlja
ju je uzela k sebi! Samo tri godine!” Trijumfalno je kružila i nabijala lubanju na lice žena na
groblju, žureći se od jedne do druge. “Vidite li meso?” pitala ih je. “Komadić kože? Vlas kose?
Vidite li trag očiju i usana i jezika?”

Svom snagom svoje hrabrosti i samopouzdanja i indignacije stane pred Rustem-bega i
pokaže mu glavu da je vidi, prkoseći mu. “Čista! Čista!” vrisne, gotovo histerično. “Čista kao
kamen! Čista kao snijeg! Nedužna! Nedužna!”

Rustem-beg ispruži ruku kao da će prihvatiti lubanju, ali Poliksenija mu je odmakne. On
posegne u svoj pojas i izvuče nešto. Smireno pogleda Polikseniju. “Oduvijek sam znao da je tvoja
majka nedužna i zbog toga sam donio ovu kesu novca kao svoj prilog. Iskoristi ga dobro, u

spomen na svoju majku, koja je bila dobra žena. I neka to bude kraj netrpeljivosti.” Okrene se i
očima pređe po okupljenima, podižući glas: “Nije bilo dovoljno što mi je kuga odnijela cijelu
obitelj? Nije dovoljno što su Poliksenija-hanuma i njezine sestre i braća izgubili majku? Samo zli
i neuki ljudi trljaju sol u tuđu ranu tim pričama o otrovu i uroti! Dosta je bilo priča! Dosta je bilo
netrpeljivosti!”

Rustem-beg pokaže prema grobu. “To je bila dobra žena”, reče jednostavno. Prođe natrag
kroz gomilu i ode. Sad kad ih je tako ukorio njihov aga, činilo se da si ljudi ne mogu međusobno
gledati u oči i smisliti što bi rekli. Rekao je da su “zli i neuki” i to ih je zapeklo kao limun u rani.
Samo je Polikseniji i njezinima bilo drago, iako im nije bilo jasno zašto bi tako važan nevjernički
paša kao što je Rustem-beg održao govor u njihovu obranu i dao im novac. Ljudi su govorili da je
zbog svih svojih razočaranja i nevolja počeo žudjeti za nečim dubljim od novca i vlasti, a možda
je ovaj lijepi potez bio dokaz toga.