Louis de Bernieres - Ptice bez krila

Abdulhamid-hodža pomalo posramljeno rastvori vreću i pokaže Iskanderu njezin sadržaj.
Iskander virne unutra i vidi nešto što mu u prvi mah bude nalik na grude zemlje ili kamenje.
“Kornjače”, objasni hodža. “Poharaju mi povrće, ali nemam ih srca pobiti. Zato ih skupim i
odjašem na Nilufer. Kad nađemo lijepo i sigurno mjesto, pustim ih.” Posegne u vreću i izvuče
jednu veliku. “Vidi ovo čudovište”, ponosno će. Kornjača pomoli glavu iz oklopa, otvori usta i
žestoko prosikće. “To ti je hrabrost”, kaže imam. “Poput mene je: prestara je da bi se ičeg
bojala.”

Iskander pogleda razdraženu kornjaču i podigne obrve. Imamova svetačka ekscentričnost
bila je neiscrpno iznenađujuća. Prstom lupne po debelo izbrazdanom oklopu, a životinja opet
prosikće. “Loša narav, loš brak”, reče imam, koreći je.

I tako vrlo nevoljko i oklijevajući Iskander pokuca na vrata Daskala Leonide. Oduvijek je
prezirao Grka, čija je sposobnost sijanja razdora i netrpeljivosti bila nenadmašna. Nadalje,
Iskander je sumnjao da mu je učitelj ikad oprostio zbog sudjelovanja u svom poniženju na
muhabetu, prije svih tih godina. Usto, Iskander bi se osjećao nekako nelagodno i nerječito kad bi
se obraćao kršćanskom knjiškome moljcu.

Dok je čekao, primijetio je nešto neobično u vezi s pticom pjevicom u krletci kraj vrata.
Gotovo svi su imali zebu ili slavuja ili žutovoljku ili crvendaća, tako da bi u zoru ili suton,
istodobno kad bi mujezin počeo zazivati s minareta u džamiji, ptice ispunile varoš svojim
pozivom na molitvu. No ptica u krletci Daskala Leonide bila je uvelike nalik na samog učitelja.
Bila je žgoljava, siva i depresivna i odavala je dojam kao da mnogo zna ni o čemu.

Iskander ju je zaprepašteno gledao kad je Leonida otvorio vrata, iživciran što ga ometaju u

trenutku kad piše pismo pripadniku tajnog društva u Smirni. Ticalo se nekih povjerljivih pitanja,
pa mu je kucanje na vratima, kad nikoga nije očekivao, izazvalo omanji napad panike. Živio je u
stalnom strahu od uhićenja, u slučaju kojeg nije imao nikakve iluzije o tome kako bi se ponašali
prema njemu. Svakako je bio spreman patiti i umrijeti za Grčku, ali znao je da po prirodi nije
junačkog kova. Njegov život je bio neka vrst mučeništva, vjerujući tako u veliki ideal i povijesni
zadatak, no istodobno je bio itekako svjestan činjenice da nije Agamemnon ni Ahil.

“Da?” reče Leonida kad ugleda Iskandera kako ponizno stoji pred njegovim vratima.

“Mir s vama”, reče Iskander.

“Što želite?” upita Leonida. “Zauzet sam.”

“Imam pismo”, reče Iskander, pružajući ga, “a ne znam ga pročitati.” Iskander pokuša
pogledati u unutrašnjost kuće iza Leonide. Govorili su da je to nevjerojatan i čudesan kaos knjiga,
papira, paučine i prašine. Govorili su da Leonida ne zna kuhati, a da je previše škrt da bi ikome
platio da to čini umjesto njega, pa je tako živio od kruha i maslina. Govorili su da je takav škrtac
da mu se žao i posrati.

Leonida mrzovoljno uzme pismo i baci pogled na njega kroz naočale. “Na turskom je”,
reče, “i zbilja ga radije ne bih čitao. To grebe jezik.” Učiteljev glas je bio poput škripanja kola.

Iskander nije znao bi li se naljutio ili rastužio. “Slova su grčka”, reče, naglašavajući tu
činjenicu kao olakotnu okolnost.

“Uistinu, uistinu”, složi se Leonida, dodavši: “To je pismo vašoj ženi, znate.”

“Ako mi ga pročitate, zapamtit ću sve i ispričati joj. Sjajno pamtim riječi, iako ih ne znam
pisati.”

Leonida pročita pismo u sebi i nakon toga kao da se malo odobrovolji. “Ovo je od vašeg
sina”, reče. “Moram priznati da u njemu ima određene ljepote. Zapravo je zbilja sjajno. Nikad ne
bih pomislio da netko takav to ima u sebi.”

“Molim vas, pročitajte ga”, molećivo će Iskander.

“Trebali biste otići po svoju ženu, čini mi se”, reče Leonida. “Zbilja biste ga oboje trebali
čuti.”

“Ja ću ga poslušati i odlučiti”, reče Iskander.

“O, ma dobro onda”, pristane Leonida pomalo iživcirano; ti varoški Turci su zbilja glupavi.
“Pismo je, kad smo već kod toga, napisano prije otprilike mjesec dana.”

“Hvala, hvala”, reče Iskander, a Leonida počne čitati: “Validecigim, Iki asker dogumarkla
müftehir...”

Draga moja majko, ponosna si što si rodila dvojicu vojnika. Razgalilo mi je srce kad sam
primio tvoje pismo koje si isposlovala da mi napiše susjedovo pero. Bilo je puno savjeta. Kad su
mi ga uručili, sjedio sam pod stablom kruške, blizu potoka u Divrinskoj dolini, tako lijepoj i
zelenoj. Moja duša je već bila očarana ljepotom ovog kraja, a moju očaranost su samo još
pojačale tvoje riječi. Pročitao sam ga, a čitajući sam učio pouke koje si navela u njemu. Pročitao
sam ga ponovno. Bilo mi je drago što sam obavio zadatak čitanja tvog pisma jer je taj zadatak bio
lijep i svet. Otvorio sam oči i zagledao se u daljinu. Zelena pšenica se savijala na vjetru kao da
tako pozdravlja pismo moje majke. Pšenica i stabla su se savijali prema meni kao u znak
čestitanja zbog pisma moje majke.

Pogledao sam udesno; moćni borovi u podnožju brda su me pozdravljali svojim iskonskim
zvukom. Pogledao sam ulijevo i potok je ćućorio i smiješio se i igrao i pjenio, zbog pisma moje
majke. Podigao sam glavu i pogledao lišće na stablu pod kojim sam se odmarao. Svi listovi su
plesali i dijelili sa mnom moju sreću, tako da bih je ja još snažnije osjećao. Pogledao sam granu
stabla i slavuj me pozdravio i svojim tečnim, slatkim pjevom podijelio sa mnom moju sreću u
svom grlu.

U tom trenutku je došao moj prijatelj i rekao: “Evo ti malo čaja.”

“Ovo je dobro”, rekao sam, uzeo čašu i pogledao, a to je bio čaj s mlijekom, a ja sam ga
pitao: “Fikrete, odakle ti ovo mlijeko?” a on mi je odgovorio: “Znaš li ono stado koje hoda uz
potok?” a ja sam rekao: “Znam, volim ga gledati”, a on mi kaže: “Kupio sam ga od pastira za
deset para.” Majko draga, bilo je to čisto mlijeko, bez imalo vode, za deset para, ovčje. Uzeo sam
čaj i otpio. Ali tad sam pomislio: “Moja majka nema mlijeko koje bi pila. Je li ovo moguće?
Zašto je tako?” a slavuj je pjevao: “Što možemo? To je sudbina tvoje majke. Da je muškarac,
mogla bi piti ovo mlijeko, mirisati ove cvjetove, vidjeti kako se ovi usjevi povijaju i gledati
polagani uzmak potoka i slušati njegov glas.”

Molim te, ne brini se za mog brata. Možda će i on vidjeti nešto lijepo.

Majko draga, ne žali. Jednoga dana ću te dovesti ovamo i pokazati ti kako je lijepo.

Sa zelene strane ove blage livade vojnici su prali svoju odjeću.

Netko je anđeoskim glasom pozivao vjernike na molitvu.

O, Bože, kako je lijep bio njegov glas koji je odzvanjao dolinom. Čak su i ptice prestale
pjevati. Pšenica se naglo umirila i potok se također zaustavio. Svi su utihnuli, sva stvorenja i sve
stvari, slušajući taj glas.

Azan je završio, a ja sam se oprao u vodi potoka. Zajedno smo se pomolili, kleknuvši u
svježu travu. Kad je moje čelo taknulo tlo, namirisao sam mošusni miris zemlje. Zaboravio sam
sav metež i svu slavu svijeta. Podigao sam ruke i pogledao gore, a ove riječi izađoše mi iz usta:
“O, moćni Bože Turaka, stvoritelju ptice pjevice, blejeće ovce, štujuće pšenice i trave i
veličanstvenih planina; Ti si sve to dao Turcima. Dopusti nam da sve to i zadržimo. Jer takva
krasota je prikladna za Turke, nas koji Te štujemo, nas koji vjerujemo u milost i snagu i istinu
svog Boga.

O, Bože, jedina želja svih ovih vojnika jest objaviti Tvoje ime Francima. Prihvati časnu
želju vojnika. Naoštri naše bajunete i rasprši Franke.”

Majko draga, nakon što sam ustao, nitko ne može ni zamisliti koliko mi je srce bilo
ispunjeno.

Ovo je najljepše mjesto na svijetu, ali ovdje nema vjenčanja. Kad se vratim kući, mislim da
bih se volio oženiti. Ubrzo će se neprijatelj iskrcati, a poslije će možda biti vremena za vjenčanja.

Majko draga, molim te, ne šalji mi novac. Ne trebam donje rublje. Obećavam da neću rezati
nokte na prstima i nokte na rukama u istome danu i neću rezati nokte na rukama noću. Ako
umrem, sjeti se da je smrt mazga; zajašeš je i odnese te u raj. Ako umrem, ne plači.

Reci majci Mehmetčikovoj da kaže Mehmetčiku da imam ptičju zviždaljku i da mislim na
njega.

Ljubim ruke svog oca i na koljenima ljubim tvoje ruke i nosim tvoje lice u svom srcu.

Tvoj sin Karatavuk.

Nakon što Daskal pročita dokraja, obojica muškaraca ostanu duboko ganuti i nijedan ništa
ne reče. Iskandera zapanji Karatavukova ljubav prema majci. Lončar zbilja nikad nije shvaćao
koliko je jaka te čak osjeti malu tužnu ljubomoru što i otac ne može biti voljen tako duboko i
potpuno. “Žena nije voljena sve dok ne dobije sina, a onda je voljena apsolutno”, pomisli on.

Leonidu, s druge strane, obuzme neko unutarnje komešanje; proveo je toliko godina i
utrošio toliko energije na izgradnju svog osjećaja nadmoći nad Turcima, da ga je ovo dešifriranje
nježne Karatavukove duše šokiralo. Koliko god on prezirao mladićevu vjeru, nije mogao ne biti
taknut njezinom ljepotom i iskrenošću. “To je lijepo pismo”, reče poslije nekog vremena, “u
njemu ima poezije. Uistinu lijepo pismo.” “Ako dovedem svoju ženu, hoćete li ga opet pročitati?”
upita Iskander. “Nisam znao da je dala napisati pismo. Donijet ću vam nešto. Možda svijećnjake?
Ili zdjelu ili nekakvu vazu? U znak zahvalnosti.”

“Svakako”, reče Leonida, još smekšan i uzdrman, a tek nakon što Iskander ode, primijeti da
je neki šaljivac uzeo njegovog češljugara i zamijenio ga vrapcem. Na jeziku odmah ponovno
osjeti umirujući metalni okus prijezira.

57. Karatavuk na Galipolju: Karatavuk se prisjeća (1)

Neću vam govoriti o tome što se događalo za vrijeme obuke. Bila je teška i bilo mi je čak i
teže nego u ratu zimi, ali bar je brzo prošla, a to je bilo zato što su nas hitno trebali na fronti.
Također, svi smo bili ozlojeđeni jer su nas Franci tako prevarili za one ratne brodove i ta ljutnja
nam je pomogla da izdržimo. Dobro je to što mi je dobro išlo, vrlo brzo sam učio i to su
primijetili moji nadređeni, kojima je to bilo još veće iznenađenje, s obzirom na to što sam tako
mlad, a i cijenili su me jer sam se dobrovoljno javio da pođem umjesto svog oca. Ono čega se
sjećam jest da smo imali neku vrst minobacača kojim si upravljao ležeći na zemlji i vježbali smo
s kamenjem slične težine, a ja sam njime mogao pogoditi bilo što. Bio sam majstor tog oružja, a
tko je mogao znati da ću jednoga dana to oružje koristiti za izbacivanje konzervi govedine?
Također sam postao precizan strijelac iz puške te sam zato stigao u svoju pukovniju s
preporukom da bih bio dobar snajperist i ta preporuka je vjerojatno razlog zbog kojeg sam danas
još živ, dok je većina mojih suboraca mrtva, jer sam jednoga dana puzao uokolo i obavljao
snajperske dužnosti dok su moji suborci sjedili u rovu, a mnoge je iznenada ubila mina koja je
bila zakopana u dnu šanca.

Kad se sad prisjećam tih ranih dana, prvo na što pomislim jest da smo svi mislili kako je to
sveti rat. To su nam stalno ponavljali i svaka jedinica je imala imama koji nam je to ponavljao, a i
sam sultan je objavio da je to džihad. Kad su na Kurban-bajram počeli prvi okršaji, svi smo
shvatili da smo sad mi ovce. Sad ću reći da sumnjam da postoji nešto kao što je sveti rat jer je rat
nesvet po svojoj prirodi, kao što je pas po prirodi pas, a i sad ću reći, budući da ovo nitko neće
pročitati dok ne budem mrtav, da po mome mišljenju ne postoji ni Bog. To kažem jer sam vidio
previše zlih stvari i činio previše zlih stvari, čak i kad sam vjerovao u Njega, a mislim da bi Bog,
kad bi postojao, svakako spriječio takve zle stvari. To su bile misli koje se nisam nikome usudio
reći, a svakog petka odlazim u džamiju kao i svi i prebirem po kuglicama na svom tespihu. Držim
se posta za Ramazana i dodirujem čelom tlo kod svojih salata, ali cijelo vrijeme se pitam koliko
je ljudi koji oko mene čine to isto, ugledno licemjerno poput mene. Reći ću da bi, ako nema
Boga, sve bilo neobjašnjivo, a to nam vrlo teško pada, ali da, ako Bog postoji, On nije dobar. Sad
kad su godine prošle, reći ću da je taj rat bio svet iz drugog razloga, a taj razlog je bio rađanje
Turske iz Carstva koje joj je bilo majka i koje ju je rodilo dok je ležalo na samrti.

Ali tada nitko od nas nije sumnjao da to jest sveti rat i svi smo bili opijeni idejom
mučeništva, a imami su nam govorili da ćemo, ako poginemo u svetom ratu, upoznati Proroka
glavom u vrtu u kojem obitava, te da će nas onamo odnijeti zelene rajske ptice koje dolaze samo
po mučenike i znali smo da nam je Bog obećao uspjeh i znali smo da je teško ući u raj a lako ući
u pakao i da nam se pružila prilika da odemo ravno u raj, bez ikakvih problema. Zato smo se
dobro osjećali. Ako bismo prolili kap krvi, ona bi odmah sprala naše grijehe, Bog nam ne bi
sudio i na dan uskrsnuća svaki bi od nas imao povlasticu imenovati sedamdesetero ljudi koji će s
nama ući u raj i oni bi ušli u njega i tako bi cijela naša obitelj i svi naši prijatelji bili ondje s
nama, a najbolje od svega je bilo to što bi svakoga od nas u raju dočekale po sedamdeset dvije
djevice koje bi činile što poželimo. Kad smo bili u malo slobodnijem raspoloženju, često smo
razgovarali o te sedamdeset dvije djevice, a kad ste mladić, što vam više treba za maštanje? Mi
smo se kolebali između ovog svijeta i onog idućeg i bili smo radosni jer nam je vječno blaženstvo

bilo nadomak, a zid između nas i blaženstva bio je tanak kao papir po kojem pišem i jednako ga
je tako bilo lako poderati. Mnogi od nas su se zakleli na mučeništvo držeći jednu ruku na Kuranu,
a ja sam bio jedan od njih, ali čak i tad mi se činilo da nešto nije posve kako treba, no shvaćao
sam zašto nisu htjeli zvati kršćane da se dođu boriti, jer kršćani ne bi povjerovali da je to sveti rat,
što bi pokvasilo naš entuzijazam jer sumnja se, kad se prolije, razlijeva kao voda. Sjećam se da
sam se borio kao mastif protiv vuka jer sam vjerovao da je taj rat svet i borio sam se misleći da je
Bog uz mene i da sam nepobjediv. Iskreno, često sam uživao u borbi. Obuzme vas neko divlje
uzbuđenje kad počne napad i kad se strah i drhtanje utope u borbi. Katkad se rastužim kad se
prisjetim entuzijazma tih dana jer nikad nisam bio sretniji nego kad sam to vjerovao i mislio da
činim Božja djela. Nasmiješim se kad se sjetim kako sam zavidio ljudima iz 57. pukovnije koji su
svi izginuli u jednom napadu, na samom početku, kad im je Mustafa Kemal zapovjedio ne samo
da se bore, nego da poginu, rekavši im da će to vrijeme kad oni budu umirali biti dovoljno da
stigne pojačanje, pa su tako svi poginuli, uključujući imama i vodonošu. Ali sad mi je drago što
nisam bio u toj pukovniji nego u drugoj. U svakom slučaju, nikad neću zaboraviti kako je bilo
kad bismo podigli ljestve na prsobran, a stjegonoša bi razvio bijelu zastavu s crvenim

polumjesecom i zvijezdom, a mi bismo izvikivali Božje ime i penjali se uz ljestve, izlili se iz
rovova i napali neprijatelja. Svi smo znali da ćemo otići u raj. Naravno, stjegonošu bi uvijek
prvog ubili.

Srce mi potone kad pomislim da moram opisati svojih osam godina kaosa i uništavanja u
dva odvojena rata. Kako bih vam opisao sve što sam naučio i kako sam brzo to naučio?

Poslali su me u 5. armiju, tako da sam stigao u Majdos u rano proljeće, ili kasnu zimu, ako
vam je tako draže reći. To je mjesto na kojem su masline i borovi iste veličine. U to doba je iz
stijena rastao cistac i makovi crveniji od golublje krvi, ljubičasti i ružičasti sljez, male orhideje,
krasuljci, origano oštar i jak kao papar i sitno crveno cvijeće s crnim središtem. Na ulicama je
bilo staraca i dječaka koji su prodavali kruh na motki. Zajedno s ostalim novacima danima sam
marširao, i kad samo pomislim na to, sigurno sam u svojim vojničkim danima marširao toliko da
triput obiđem zemaljsku kuglu. Nikad nije bilo nikakvog prijevoza, a mi smo marširali uzduž i
poprijeko svijeta. Čudi me što mi se noge nisu izlizale i od njih ostali samo patrljci od sveg tog
marširanja i ni sam ne znam koliko sam pari čizama sigurno istrošio. Svatko tko je bio vojnik zna
važnost čizama. Jedna od stvari kojima se veseliš kad netko pogine, jest mogućnost pronalaženja
boljeg para čizama, koje smo podjednako uzimali mrtvim neprijateljima i svojim suborcima, ali
često smo se morali boriti i bosih stopala. Katkad, kad biste imali posebnog druga u borbi, koji je
imao dobre čizme, on bi rekao tko ih ima naslijediti kad on pogine. Imao sam tako druga Fikreta
koji je poginuo, ali prije nego što su ga ranili imali smo takav dogovor. Rekao sam mu: “Ako prvi
poginem, želim da uzmeš moje čizme”, a on je rekao: “Ako prvi pogineš, radije ću uzeti tvoje
sedamdeset dvije djevice, ako bi mi ih mogao poslati iz raja” i obojica smo se nasmijali, ali on je

prvi poginuo, a ja sam dobio njegov remen, koji je bio bolji od moga, i uzeo sam ostatak njegova

streljiva, kojim sam snajperiranjem ubio petnaestoricu Franaka, pa sam ga tako osvetio.

Isprva nisam imao propisnu odoru. Nosio sam neke dijelove ljetne odore koju su ukinuli i

na glavi sam imao fes, umjesto propisne enverije. Desetnik koji mi je bio prvi rekao mi je da ga

natrljam blatom kako bi se manje isticao i nasmijao mi se kad je vidio da oklijevam, a ionako mi
je odletio s glave kad su nas gađali brodskim topovima i nikad ga više nisam našao.

Majdos je bio lijepo mjestašce kraj vode. Imao je grube ulice popločane teškim kamenjem i
pse tužnih očiju koji su spavali na stepenicama i pred vratima. Bilo je smokava i loze, a vrapci su
bili vrlo glasni uvečer. Bilo je koza koje su proizvodile glupave zvukove i otužnog kravljeg
mukanja i pjetlića koji su se natjecali u kukurikanju. Ondje je bila ulica imućnih u kojoj su živjeli

grčki zlatari. Tu je neki starac prodavao ribu koja je na škrgama visjela s uzice. Sjećam se da su
nas gotovo odmah poslali u Divrinsku dolinu, a ondje sam napisao dugo pismo majci jer je ona

uspjela meni poslati jedno i u tom pismu sam joj rekao koliko je to mjesto lijepo i koliko mu je
još čarolije dodalo majčino pismo. Mislim da sam joj rekao da bih se po povratku kući htio
oženiti. Pitam se što je bilo s tim pismom jer ne mogu ni zamisliti da bi ga moja majka bacila.
Poslije toga mi više nije bilo dopušteno da pišem, a ionako su stizali veliki franački bojni
brodovi, pa se gotovo istog časa trebalo boriti.

Odmah su me poslali na ispomoć poljskoj artiljeriji jer su dolazili ti veliki brodovi, a
namjera im je bila proći minsko polje kako bi zauzeli Istanbul, ali nisu mogli proći tim velikim
brodovima sve dok ne raščiste mine, a minolovce nisu mogli poslati sve dok ne unište naše
topove, ali veliki brodovi nisu mogli uništiti naše topove sve dok ne uklone mine. Tako da je to

bila teška situacija za Franke.

Nikad prije nisam vidio ništa nalik na te velike brodove. Mislim da ih je bilo šesnaest. Ne
mogu vam riječima opisati koliko su bili golemi. Bili su poput otoka. Nebo su ispunili crnim
dimom, a topovi su im bili tako golemi da je bilo teško zamisliti kako su to načinile ljudske ruke.
Kad smo ih vidjeli kako ispunjavaju more, srce nam je potonulo i pomislili smo da nam nema
nade, ali časnici su djelovali samouvjereno i stalno su nas držali u nekom pokretu, tako da smo
crpli nadu od njih.

Znate li što je najčudnije kad ste vojnik? To što vam stalno zapovijedaju da počinite
samoubojstvo, a vi svaki put poslušate. Tako da je bila sretna okolnost što su toliki od nas htjeli
otići u raj. Gotovo svi napadi bili su usmjereni frontalno, na dobro branjene položaje. To je
vrijedilo za franačke napade i naše, a kad smo vidjeli gomile mrtvih Franaka pred svojim
rovovima, počeli smo ih sažalijevati. Pitam se jesu li i oni sažalijevali nas kad su vidjeli naše
mrtve nagomilane pred svojim. Bilo je slučajeva da su mrtvi ležali i po trojica jedan na drugom,
pomiješani s ranjenicima.

Prije nego što sam ja stigao, Franci su već ratnim brodovima bili uništili utvrdu kod
Seddülbahira, kao i utvrdu kod Kumkalea, te su iskrcali vojnike da ih okupiraju i dokraja unište,

ali nakon što su se naši vojnici povukli, vratili su se natrag i otjerali Franke. Tako smo sve radili u

tom vojnom pohodu. Ako bismo se povukli, uvijek bismo se vratili. Jednom vojniku, Mehmetu,
zaglavila se puška, pa je kamenjem napao franačkog mornara. Mustafa Kemal nam ga je izdvojio
kao primjer i sad je taj incident poznat po cijeloj Turskoj i zato, mislim, ovih dana svi o tom
vojniku govore kao o Mehmetčiku. Naravno, kad čujem to ime, prvo se sjetim svog starog
prijatelja i pitam se gdje je i je li preživio.

Mi smo još imali velike topove u Canakkaleu, s druge strane mora od one na kojoj smo bili,

i imali smo velike topove u Kilitbahiru, gdje su bile utvrde. Franci su uništili utvrde i velike
topove u njima, ali nisu mogli puno učiniti protiv poljskih topova i haubica, koji su bili pokretni.
Imali smo i torpedne cijevi. Ja sam bio kraj Kilitbahira, koji nije daleko od Majdosa, ali bilo mi je

drago što nisam u samoj utvrdi jer su je veliki brodovi zasipali stotinama granata. Zamislite kako

se velike jame otvaraju u tlu i kako vam kamenje i grumeni zemlje lete oko glave, a ne vidite

neprijatelja kojeg biste izravno napali. Zamislite buku kao da je kraj svijeta, kao tutnjanje groma i
bljesak munje i zviždeću buku i fijukavu buku i vrišteću buku i neobične trenutke potpune tišine.
Zamislite jaukanje i grgljanje ranjenika i najrazličitije krikove, od dubokih i muzikalnih do
vrisaka koji vam se urežu u mozak. Zamislite da ste prekriveni prljavštinom i da ste tako

natopljeni znojem da se ta prljavština slijepi i skori na vašem tijelu. Zamislite da ste puni ranica,
tako da taj premaz prljavštine ima u sebi krvave mrlje. Zamislite da vam je grlo tako suho od žeđi
da se osjećate kao da ste progutali suho lišće i natekli tako da ne možete disati. Poslije, kad su

franački brodovi počeli gađati naše rovove, koristili su granate koje su se rasprskavale bezopasno,
jer smo mi pokrili te rovove. Da su koristili jači eksploziv, porazili bi nas, ali vjerojatno ga više
nisu imali. I nama je s vremena na vrijeme nestajalo topovskih granata. S tim franačkim jakim
eksplozivom bilo je čudno to što biste od njega požutjeli i bili žuti kao kanarinac.

Moj posao na taj dan velikoga granatiranja bio je da počinim samoubojstvo, aktiviranjem
dimnih bombi koje bi trebale odvući neprijateljsku paljbu tako što bi oni trebali pomisliti da su to
pravi topovi. Rekli su mi da ih ne aktiviram previše na istome mjestu, pa sam zato trčao od
stijene do stijene, aktivirao dimne bombe i čekao da me granatiraju. Kad bi me granatirali, to je
označavalo moj uspjeh. U međuvremenu bi vojnici vukli haubice uokolo, a nije bilo dovoljno
konja, tako da su ih vukli bivoli, s ciljem da unište franačke minolovce i bilo je važno da se stalno
pomiču, kako ih ne bi uništili uzvratnom paljbom. Nikad nisam vidio tako užurbanu aktivnost niti
čuo toliko psovki, jer je sudbina topnika bila još gora od moje sudbine. To je jedina utjeha
vojniku, to što je, kad ste vi u govnima do prsa, netko uvijek u govnima do grla. Topnici su bili

lukavi jer su krili haubice odmah ispod hrpta brda, sa strane s koje ih ne bi mogli vidjeti i tako da

bi putanja njihovih granata vodila do brodova, ali granate s brodova bi prošle preko njih i ne bi ih
taknule. Tad sam shvatio da veći dio ratovanja ne ovisi o hrabrosti i snazi, nego o lukavosti.
Franci nikad nisu imali dovoljno snažnih granata, rovovskih merzera ni bombi, a bez toga nisu
mogli uspjeti u rovovskoj bitci. Bilo je iznenađenje što Franci nisu bili dovoljno pametni da to
znaju, kad su već bili toliko pametni da izgrade tako velike brodove. Samo su francuski Franci
imali propisne merzere i ispaljivali bombu koju smo zvali Crna mačka i grozili je se. Proizvodile
su buku kao parna lokomotiva i padale okomito s neba. Naše ime za francuske Franke je bilo

“Tango”, a oni su imali i najubojitiju artiljeriju.

U neko doba poslijepodne pomislili smo da smo poraženi jer smo bili iscrpljeni i pretrpjeli
veliku štetu, potrošivši veći dio municije, ali iz nekog razloga se nekoliko velikih brodova koji su
nas gađali iz blizine počelo povlačiti, a onda je jedan od njih naišao na minu s druge strane
zaljeva i potonuo u roku od dvije minute, pred našim zaprepaštenim očima. Došlo je nekoliko
minolovaca, ali se nisu usudili, a onda su, možda dva sata nakon što je potonuo prvi brod, još dva

broda naišli na mine i jedan je doplutao tako blizu da ga je bilo lako granatirati. Poslije su oba ta
broda potonuli, a mi smo se zbog toga rastužili jer su to bili veličanstveni brodovi i to je bilo kao
kad se zakolje vol, a čovjek je sretan zbog mesa, ali mu je žao zbog smrti velikog vola.

Ali na kraju dana smo znali da smo izvojevali pobjedu, što je najviše iznenadilo nas same.
Tumarali smo uokolo u tom kaosu, među ostacima pokolja, žedni, i osmjehivali se jedni drugima
i zahvaljivali Bogu.

Svejedno, znali smo da nećemo imati nikakve šanse kad se neprijatelj ujutro vrati sa svojim
brodovima. Naše varoši su bile potpuno uništene, naše utvrde jedva da su još stajale. Znali smo
da će veliki brodovi ubrzo biti u istanbulskim lukama i da ćemo biti poraženi.

Te noći smo jeli dinje i pili rakiju s vodom, a znate kako je kad pijete rakiju. Ne želite ići
kući i svakoga volite i potpuno ste smireni. U tom slučaju smo se tako pomirili sa smrću idućeg
jutra.

Idući dan smo ustali spremni na mučeničku smrt i razgovarali smo o zelenim pticama koje
će nas odnijeti u raj i djevicama koje nas čekaju i neki su bili uzbuđeni jer će ubrzo doći pred
Proroka u njegovom vlastitom vrtu. Čekali smo i čekali da se brodovi vrate, ali nisu se vratili ni
taj dan niti idućih dana.

Trijumf nam je naduo prsa i osjećali smo se kao divovi, a mi koji smo vjerovali da je Bog
uz nas, sad smo to vjerovali još više, dok su oni koji to prije nisu vjerovali, počeli vjerovati, jer je

našoj artiljeriji u tjesnacu ostalo još samo trideset granata i Franci su ujutro lako mogli proći kraj
nas.

58. Karatavuk na Galipolju: Karatavuk se prisjeća (2)

Prošlo je mjesec dana prije nego što su se Franci vratili, a u međuvremenu se puno toga
dogodilo.

Kao prvo, doznao sam nešto što nas je sve zbunilo, a to je da su neki Franci bili na našoj
strani. Bili smo zbunjeni zbog poslovice “Nevjera je jedna nacija” jer se sad činilo da nije tako i
da ima Franaka koji su na strani Kuće islama, a ne Kuće rata. Ti Franci su se zvali Nijemci, a
najveće iznenađenje je bilo to što su bili kršćani. Imali su cara koji se proglasio zaštitnikom
muslimana i oni su nam pribavili brodove koji su nadomjestili one koje nam nisu isporučili ti
drugi Franci, koji se zovu Britanci. Prije toga nisam znao da su Franci međusobno podijeljeni i
bilo mi je čudno, a i još mi je, što se ti njemački Franci bore uz nas, kad je to bilo zabranjeno
našim kršćanima. Još je čudnije bilo to što su ti njemački Franci bili na vrlo moćnim položajima,
a glavni zapovjednik nam je bio jedan takav, general Liman von Sanders, koji je bio veliki
general za nas. Katkad biste ga vidjeli kako pješice obilazi linije sa svojim pobočnicima, a katkad
bi bio na konju i često bi nosio tursku uniformu, a ne franačku. Ondje je bilo još mnogo tih
njemačkih franačkih časnika koji su savjetovali i zapovijedali našim turskim časnicima, a s našim
časnicima su razgovarali na jeziku koji nije bio ni njemački ni turski, nego jedan drugi franački
jezik, zvan francuski. Zbunit ću vas, kao što smo mi bili zbunjeni, kad vam kažem da su Francuzi
od kojih je potekao taj jezik, bili među neprijateljima koji su nas napali, onima koje smo zvali
“Tango”. Moj poručnik, Orhan, mi je objasnio da s njemačkim časnicima razgovara na
francuskom zato što je francuski univerzalni jezik civilizacije.

Kao drugo, zabranili su mi da opet pišem majci i bili su jako strogi prema meni zbog tog
pisanja.

Od vojnika se nije očekivalo da zna pisati, pa sam zato bio pod sumnjom. Jednog jutra
poslije molitve, kad sam se spremao poći na radni zadatak, iznenada su me privela dvojica
vojnika i odvela zapovjedniku mog odreda. Na putu su me udarali nogom i tukli ti vojnici koji su
bili vojni policajci, a udarili su me i kundakom puške. Svi mrze vojnu policiju, a oni zauzvrat
mrze prave vojnike. Njih dvojica su bili vrlo krupni i imali glupavo lice i smrdjeli su na rakiju.
Kad sam došao do zapovjednika, krvario sam iz rane na obrazu, a bilo mi je teško domarširati do
njega jer su me nogom udarili u koljeno.

Zapovjednik me pogleda nakon što mu salutiram, pomakne neke papire na stolu i kaže:
“Voljno.” Tad potvrdi moje ime i jedinicu i pokaže mi pismo, upitavši: “Jesi li ti ovo napisao,
vojniče Abdule?” a ja sam uzeo pismo, koje je bilo drugo pismo mojoj majci i pogledao sam ga i
rekao: “Ovo je drugo pismo koje sam napisao majci.”

Zapovjednik mi reče: “Pročitaj ga.”
Nisam ga htio pročitati jer sam ga napisao svojoj majci, ali znao sam da ne možeš odbiti
poslušnost zapovjedniku koji ti nešto naredi, pa sam počeo čitati: “Draga moja majko, opet
sjedim pod stablom kruške i sve je još ljepše nego što je bilo prije. Moja duša je još nježnije
očarana ljepotom ovog kraja...”
Nešto slično. Kad sam pisao svojoj majci, pomisao na nju bi me nadahnula i pisao sam
osjećajnije nego što pišem ovo i nisam joj govorio ni o čemu lošem što bi je moglo uznemiriti.

Pročitao sam ga od početka do kraja, osjećajući veliku sramotu izlaganja nečeg privatnog
neznancu, a onda sam ga vratio bojniku. On je rekao: “Kako mi možemo znati da to piše?”

Pokazao sam papir i rekao: “Jer je tako napisano.”

On reče: “Slova su grčka.”

Ja rekoh: “Riječi su turske.”

Zapovjednik me pogleda i kaže: “Ne tako davno Grci su bili u ratu s nama, a ubrzo bi mogli
biti opet. Činili su nam grozote u Trakiji. Znam to jer sam bio ondje. Vidio sam djecu izvađene
utrobe, pribijenu na vrata. Ne želimo Grke među sobom, ne u vojsci. Opasnost od špijunaže je
očita.”

“Nisam Grk, gospodine”, odgovorih.

“Nisi kršćanin?”

“Musliman sam, gospodine. Nisam nevjernik.”

Zapovjednik reče: “Imam tvoje jedinice me uvjerava u to da si musliman, ali muslimana je
lako oponašati. Molim te, objasni mi ovo pismo.”

“To je pismo mojoj majci, gospodine.”

“Da, da, to je pismo tvojoj majci, ali zašto je na grčkom?”

“Nije na grčkom, gospodine”, ponovim ja, “na turskom je, a samo su slova grčka. Naučio
me je moj prijatelj jer sam to htio naučiti.”

“Ma kako je to moguće?” upita zapovjednik, kao da odgovor ne traži ni od koga određenog,
a u tom trenutku se poručnik Orhan, koji je stajao sa strane iza njega, nagne i kaže: “Ako smijem,
gospodine.” Uzme pismo, pogleda ga i kaže: “Ima varoši u kojima se govori turski a piše na
grčkom, čuo sam da je to uobičajeno na zapadnoj obali, a osobito na jugozapadu, odakle je ovaj
vojnik. Te ljude katkada zovu Karamanidi.”

Zapovjednik upita: “Kako to možemo provjeriti?” a poručnik mu odgovori: “Imamo mnogo
grčkih liječnika”, a zapovjednik reče: “Dovedi mi jednog.”

I tako ubrzo dođe grčki liječnik iz liječničkog bataljuna, pogleda pismo i kaže: “Slova su
grčka, ali jezik je turski. Nijedan Grk ovo ne bi razumio, osim ako ne zna i turski.” Sjećam se da
su se mnogi od nas protivili tome da imamo grčke liječnike jer smo mislili da se ne brinu za nas
dovoljno dobro kad smo bolesni ili ranjeni, ali sve je to došlo poslije, a ovaj liječnik je bez ikakve
sumnje bio dobar za mene.

Nakon što je čuo da je to zbilja turski, zapovjednik je poslao liječnika natrag i obratio se
poručniku Orhanu, o kome ću govoriti poslije i koji je bio zapovjednik mog voda, pitajući ga: “Je
li ovo dobar vojnik?” na što mu poručnik Orhan kaže: “Prijavio se da pođe umjesto svog oca i
istaknuo se u mornaričkom napadu. Imam veliko povjerenje u njega kao vojnika i razmišljao sam
o tome da ga predložim za desetnika. Volio bih reći, gospodine, da protestiram što su ga vojni
policajci bezrazložno istukli.”

Zapovjednik uzdahne, a onda ustane i upita dvojicu vojnih policajaca koji su me doveli:
“Jeste li vi udarili ovog vojnika tako da mu lice krvari?” a oni rekoše: “Jesmo, gospodine.” A
zapovjednik ih upita: “Je li to bilo zato što se opirao uhićenju?” a vojni policajci odgovore: “Ne,
gospodine.”

To mi je oduvijek bio dobar primjer gluposti vojnih policajaca jer su na to trebali
odgovoriti “Da”, no, svejedno, on im zapovjedi da stanu mirno. Izvuče pištolj iz korica i obojicu
ih cijevi pištolja udari po licu, tako da su krvarili kao i ja. Stajali su ondje mirno, krvareći i ništa

ne govoreći. Poslije toga se zapovjednik okrenuo prema meni i rekao: “Više nećeš pisati pisma na
grčkom. Imam dovoljno problema i bez cenzora koji mi dolaze sa svojim glupim problemima.
Razumiješ li?”

Rekao sam: “Razumijem, gospodine”, a on reče: “Možeš ići”, pa sam stao mirno, salutirao i
šepajući otišao za poručnikom Orhanom natrag u svoj vod, a to je razlog zbog kojeg moja majka
iduće tri godine nije ništa čula o meni.

Poručnik Orhan nam je jedanput rekao: “Mislim da nam se posrećilo što imamo tako
glupog neprijatelja i to bi nas trebalo ohrabriti.” To je rekao jer su nam Franci uvijek dali mnogo
vremena da pripremimo svoju obranu. Četiri mjeseca prije velike bitke koju sam upravo opisao,
poslali su brodove da gađaju utvrde u Kumkaleu i Seddülbahiru, pri čemu je eksplodirao
spremnik streljiva i poginula osamdeset šestorica, tako da smo znali da moramo pojačati obranu
tjesnaca, a onda je, dva mjeseca poslije, franačka podmornica potopila naš ratni brod Messudieh,
tako da smo znali da moramo postaviti mine i protupodmorničke mreže.

Kad smo hodali natrag prema našoj jedinici i kad je počela padati lagana kiša, poručnik
Orhan mi reče: “Vrlo si mi zanimljiv.”

Nisam znao kako bih na to odgovorio, pa nisam ništa rekao jer vojnik inače ne razgovara s
časnikom, a onda se on okrene i objasni: “Jedini si vojnik kojeg sam ikad imao pod svojom
komandom koji zna čitati i pisati.” Zastane, a onda nastavi: “A čudno je što je to što si naučio
gotovo beskorisno. Pisanje turskog grčkim slovima je kao da uzgojiš voće koje je napola limun, a
napola smokva, što nitko nikad ne bi htio jesti.” “Što bih onda trebao učiniti, gospodine?” pitao
sam ga, a on mi je odgovorio: “Najprije valja preživjeti rat. Međutim, čuo sam kako Mustafa
Kemal kaže da bismo trebali pisati rimskim slovima, kao Franci, pa ako bude po njegovom,
jednoga dana ćeš možda morati učiti njih umjesto grčkih.”

“Očekujem da ćemo dobiti rat, inšalah”, rekao sam jer je bilo neprihvatljivo govoriti i
misliti drukčije, “a poslije ću moći opet sve zapisivati.” “Imali smo sreću”, rekao je poručnik
Orhan. “Nijemci imaju veliku vojnu vještinu koju učimo, a Britanci i Francuzi su neobjašnjivo
glupi što nam daju toliko vremena da se pripremimo. Mislim da je vrlo vjerojatno da ćemo ih
poraziti. Usto, rezerviste predvodi brigadir Mustafa Kemal.” “Što bih ja trebao učiniti?” pitao
sam ga, a on je rekao: “Dobro oštri bajunet, u svemu uživaj kao da je zadnji put da to činiš, a kad
moraš kopati, kopaj duboko i kopaj dobro.”

Poručnik Orhan je bio najbolji od naše trojice zapovjednika, a prije svake bitke bismo čuli
kako oštri svoj mač, dok mu je oštrica pritom pjevala u ritmu marširanja, a kad bismo krenuli u
napad, bio bi ispred svih s mačem u ruci i čekali bismo trenutak kad bi on podigao mač i povikao
“Bog je velik” i u tom trenutku bismo jurnuli i svi bismo vikali “Bog je velik” i osjećali kako se
divlja hrabrost podiže u svima nama. Poručnik Orhan nam je bio poput anđela i bili smo strašno
tužni kad je poginuo. Mislim da je to bilo u drugoj bitci kod Krithije. Nakon što su se Franci
povukli, u zoru sam se išuljao između linija kako bih ga potražio jer sam vidio kad je pao i mislio
da bi još mogao biti živ, ali kad sam ga našao, već se bio naduo i krv u ranama mu je bila crna, a
bio je prekriven jajašcima muha. Rastvorio sam mu prste i uzeo njegov mač, a kad sam ga donio
natrag, nas nekolicina koji smo preživjeli bitku, redom smo ga poljubili. Ne znam što je na kraju
bilo s tim mačem.

Često se sjetim poručnika Orhana i sad kad sam stariji, ako zadrijemam u rano
poslijepodne, sjedeći pod platanom na mejdanu, sanjajući kako on i moji suborci dolaze, jedan po
jedan, stisnu mi ramena rukama i poljube mi obraze u znak pozdrava.

59. Karatavuk na Galipolju: Karatavuk se prisjeća (3)

Svi smo znali da će se Franci vratiti s vojskom, kao i brodovima i mnoge je obuzeo strah,
ali moja sudbina je bila da mi zapovijeda Mustafa Kemal, tako da smo ja i moji suborci bili
sretnici.

Znate kako je to. Katkad se pojavi netko poseban, tko se uzdiže iznad drugih. Mislim da je
Abdulhamid-hodža bio takav, a i Rustem-beg. Katkad se pojavi netko tko je odabran da bude lav
ili orao, dok smo mi ostali odabrani da budemo ovce i vrapci, a takvim osobama ne upravlja
sudbina nego oni sami kroje vlastitu sudbinu, kao da nekako bolje od drugih znaju što valja činiti
i shvaćaju u kojem smjeru svijet mora ići.

Znam da je Mustafa Kemal sad predsjednik i zbilja je neznalica svatko tko nije čuo za njega
i znam da je on za sve nas sad najveći Turčin, a oni koji su ga osobno upoznali poslije zauvijek
sjaje jednim dijelom njegove slave, ali tad je bio samo časnik i nitko od nas nije znao koliko će
velik jednoga dana biti. Ali i tad smo znali da boljeg zapovjednika ne možemo poželjeti i mi
vojnici smo bili zadovoljni što služimo pod njegovim zapovjedništvom, a ne nečijim drugim, jer
smo imali povjerenja u njega. To je bilo zato što je bio ozbiljan časnik, a ne netko tko samo
provodi neko vrijeme u odori i već je prije bio stacioniran na tom području, pa ga je vrlo dobro
poznavao. Otišao bi ispred svih i špijunirao Franke dalekozorom, riskirajući da ga ubiju, kao
pravi vojnik i hodao bi uokolo za vrijeme bitke i nikad ne bi bio ranjen, kao da je bio zaštićen.
Govorili su da je 38. pukovnija postala savršena kad je on njome zapovijedao, a to saznanje nas je
učvrstilo. Mustafa Kemal je znao čitati namjere neprijatelja, zbog čega bi ga uspio osujetiti i
većina njegovih napada je bila uspješna, ali sad, kad se prisjetim toga, moram priznati da sam
postao malo sumnjičav. Kao što sam rekao, svi ti napadi su bili frontalni i nekoliko puta je
Mustafa Kemal žrtvovao tisuće nas u jednom danu. Nadahnjivao nas je, a ionako smo bili
spremni umrijeti, ali sad mi se to čini pretjeranim. Vojnik je jedna vrst streljiva, a stalno su nam
govorili da ne budemo rastrošni sa streljivom. Po mome mišljenju, kad se sad prisjećam tih
godina, uopće nije bilo potrebe da napadamo i idemo u protunapade. Bilo bi dovoljno da smo
čekali da svi Franci poginu, napadajući nas, jer su sve žrtve na obje strane stradale u napadima, a
ne u obrani.

U

Budući da je poluotok tako velik, a vojske je bilo malo i nedovoljno da čuva sva mjesta za
iskrcavanje, odlučeno je da se osnuje pokretna pričuvna jedinica koja je postala 19. divizija, u
kojoj sam bio i ja, a ulogorili smo se kraj Bigalija. To je bilo idealno mjesto za rezerve jer smo
mogli ići u jednom smjeru, kako bismo pomogli 7. diviziji, ili u drugom, kako bismo pomogli 9.
diviziji. U Bigaliju je Mustafa Kemal boravio u kući. Ta kuća je djelovala umirujuće, imala je
balkon i balustrade i dvorište i teške crjepove na krovu, a u vrtu je bilo ruža i metvice, no iz
nekog razloga, na stražnjoj strani kuće nije bilo prozora. Svaki put kad bismo vidjeli tu spokojnu
kuću, bilo bi nam lakše jer su unutra Mustafa Kemal i bojnik Izetin kovali planove.

Tih mjeseci prije povratka Franaka došlo je još pet divizija, a to vrijeme smo provodili na
dva načina i nismo imali ni trenutka odmora. Postavljali smo bodljikavu žicu dok nam ruke nisu
prokrvarile, a od odore ostali samo dronjci i to smo radili sve dok nije ponestalo žice. Kopali smo
grudobrane i streljačke zaklone i punili vreće kako bismo od njih načinili male bedeme i sjekli
stabla i grmlje kako bismo imali bolju vatrenu liniju. Kopali smo rovove pokrivene daskama i

zemljom, kako bismo se zaštitili od granata. Mustafa Kemal nas je tjerao da neprekidno
vježbamo i vodio nas je na brze marševe po cijelom poluotoku, kako bismo ojačali i upoznali
teren, koji je bio vijugav i zbunjivao nas. Bilo je mnogo dubokih riječnih korita koja su ljeti
prazna, kao i gudura i klanaca koji su krivudali i nisu vodili nikamo, dok je tlo bilo vrlo

nepovoljno za propisnu bitku jer je bilo prekriveno gustim, trnovitim žbunjem, zbog kojeg su

vojnici morali hodati u koloni po uskim kozjim stazama, umjesto da napreduju propisno
razdvojeni po širini, a također je bilo teško uperiti strojnice u te kozje staze i gađati vojnike koji
se kreću njima. Osim toga, kad biste hodali, gotovo odmah biste se izgubili i ostali odsječeni od
ostatka svoje jedinice, tako da je svaki napad završavao u kaosu.

To je bilo mjesto na kojem se tlo stalno mijenja. Uz more su strme, stjenovite litice,

prekrivene bodljikavim grmljem, iako na mjestima ima lijepe, meke, obradive zemlje i ima

šumaraka s malim borovima, punim žutih ptica pjevica, a na nekim mjestima ima dubokih gudura
i klanaca, kao što sam već rekao i ima brda koja su stjenovita i također prekrivena bodljikavim
grmljem. Nije bilo cesta, pa smo posvuda marširali po zemlji, stvarajući staze svojim prolazom i
sve su morale nositi životinje i ljudi, jer se nije moglo voziti na kolima, a katkad su konji bili tako
gladni da su pokušavali jesti boju sa zidova. U to doba godine je bilo proljeće i bilo je jako lijepo,
a posvuda je raslo cvijeće, kao da ne zna da je rat. Ovčarski psi su imali zaobljene uši i ogrlice sa
šiljcima. Bilo je kornjača koje su klepetale među kamenjem u utvrdi i malih guštera koji su živjeli
ispod rubova bunara. Bilo je kukaca žutosmeđih leđa i onih velikih koji su hodali unatrag i vukli
lišće i sitnih tirkiznih vilinskih konjica i velikih plavih brujećih vretenaca. Bilo je crnih mrava
koji su radili vlastite male ceste i vrlo velikih mrava koji su nosili gusjenice. Bilo je velikih zmija
zlatnosmeđe glave. Na molovima je bilo kormorana koji bi objesili krila da se suše, a na nebu je
bilo svraka i gavrana. Takve stvari vojnik primjećuje jer živi u bliskosti sa zemljom i to su
njegovi pratitelji, a on se zainteresira za njih jer često nema puno posla i oni ga nukaju da
razmišlja o tome što je to život, kao i o mnogim vrstama života. Takvih stvari se sjeća dugo
nakon što mu iz glave izblijede detalji bitaka. Naravno, kako su se mijenjala godišnja doba, sve
više smo shvaćali da taj kraj nije uvijek onakav raj kakav smo vidjeli u proljeće.

Mustafa Kemal je mislio da će nas napasti s juga, ali franački njemački general je mislio da
će nas napasti kod Bolayira, pa smo marširali s jednog mjesta na drugo, organizirajući lažne
napade i vježbajući kretanje noću i danju i naučili smo se koristiti bajunetom, jer je u borbi prsa u
prsa bajunet za tvoje suborce manje opasan od metka jer metak, može proći kroz neprijatelja i
pogoditi nekoga tvoga. Doduše, sami smo naučili, kad su borbe počele, da nije najbolje ubosti
koga bajunetom u rebra jer su rebra poput opruga koje stisnu bajunet i više ga ne možeš izvući,
osim ako čovjeku ne staviš nogu na prsa, a nije dobro kad to moraš činiti jer je to vrlo okrutno
prema umirućem čovjeku i on se primi rukama za bajunet, a vi ga morate gledati u lice i to lice
još dugo pamtite, kao i oči i krv koju iskašljava, što vam se poslije vraća u snovima i teško vam
je zaspati, čak i kad ste iscrpljeni. Također, ako se bajunet nekome zaglavi među rebrima, može i
vas raniti dok ga pokušavate izvući. I još nešto, možete bojevati cijelu bitku samo bajunetima,
bez ispaljenog metka. To se događalo kad ne bismo imali streljiva, a katkad čak i kad bismo ga
imali. Često mi je palo na pamet da bi nam bilo bolje da imamo mačeve jer, ako malo razmislite,
puška s bajunetom je kao bodež na štapu ili možda kratko koplje koje ne možete baciti ili kao

rapir, za razliku od sablje. Po mome mišljenju svi smo trebali imati mačeve, a ne samo časnici.
To mišljenje je učvrstila činjenica da su Franci imali neke male ljude koje su zvali gurke. Ti
gurke su bili najžešći i najhrabriji ratnici i imali su teške noževe zakrivljena oblika, dok je donji
dio imao veliku izbočinu i njima bi vam mogli odrubiti glavu ili ruku jednim zamahom i bili su
vrlo učinkoviti u rovovima. Imam jedan takav nož koji sam uzeo mrtvom gurki i držim ga na zidu
u svojoj kući.

Mi u diviziji Mustafe Kemala smo mislili da smo najbolji vojnici od svih na isteku tog

mjeseca, a mislili smo i da imamo najboljeg zapovjednika jer je stalno išao s jednog mjesta na
drugo, sve je gledao kroza svoj dalekozor i ozbiljno razmišljao. Imao je plavu kosu i oči, zbog
čega je bio neobično fascinantan nama koji mu nismo bili nimalo slični, a te plave oči isijavale su
svjetlo i lukavost, a kad bi se zaustavio prozboriti s vama, osjetili biste se počašćeno, kao da je
sultan padišah glavom. Uza se je imao liječnika koji mu je s vremena na vrijeme davao injekcije,
ali ne znam zašto, a liječnik se zvao Husein-beg.

Franci su se napokon iskrcali, dan nakon što smo završili sve svoje pripreme. Vatrene linije
su bile raščišćene, veliki topovi postavljeni, a nišani naših pušaka podešeni. To je kao kad
organizirate svadbu, a gosti počnu pristizati baš kad počnete donositi hranu.

60. Mustafa Kemal (13)

Mustafa Kemal razvija neobičan odnos s njemačkim zapovjednikom, Ottom Limanom von
Sandersom. Von Sanders je inteligentan i odlučan časnik koji rijetko griješi i koji je postavio
Nijemce, a ne Turke na ključna mjesta, što je izazvalo velik animozitet kod osmanlijskih časnika.
Za razliku od Sir Iana Hamiltona, britanskog zapovjednika, Von Sanders je bio uvijek spreman
otpuštati nesposobne časnike. Kemal je govorio otvoreno protiv Nijemaca i generalu u lice kaže
kako misli da će Njemačka izgubiti rat. Kemal je iritantno uvjeren u ispravnost vlastitog mišljenja
po svim pitanjima strategije i taktike i ne složi se s generalom oko toga gdje će se saveznici
najvjerojatnije iskrcati. S vremenom će Von Sanders nadvladati svoju iživciranost upornim i
samouvjerenim Kemalom te će mu početi povjeravati sve veću odgovornost. Pokaže se da je
Kemal imao pravo za iskrcavanje, ali general je svoje divizije organizirao tako da je samo manji
dio vojnika bio raspoređen duž obale, dok je ostatak bio postavljen tako da se može premjestiti
čim namjere saveznika postanu jasne, a njihove diverzije ga zavaraju samo jedan dan.

Kemal dobiva zapovjedništvo nad pričuvnim trupama, a u jutro invazije probudi ga udaljeni
zvuk mornaričkog granatiranja. Pošalje konjanički odred u izvidnicu i dozna da je manja skupina
neprijateljskih vojnika pošla prema višoj nadmorskoj visini, s koje bi mogli dominirati cijelim
poluotokom. U skladu s tim uzme stvar u svoje ruke, pokrene se bez odobrenja - što često čini i
uvijek prođe nekažnjeno - i povede cijelu 57. pukovniju s brdskom artiljerijom. Sretnom
slučajnošću je 57. pukovnija već opremljena i spremna za pokret, jer su imali zakazanu vježbu.
Srećom za Kemala i Osmansko carstvo, ispravno je pročitao namjere saveznika. Da nije, poveo bi
trupe na pogrešno mjesto i tu bismo kampanju u tom trenutku izgubili.

Kemal pusti svoju pukovniju da se odmori od brzog marša i krene naprijed kroza žbunje.
Vidi neprijateljske brodove raštrkane po moru. Osmanlijske trupe bježe prema njemu, a Kemal ih
pita: “Zašto bježite?”, a oni odgovore: “Dolaze! Dolaze!”

“Tko?” strogo će Kemal.

“Neprijatelj, gospodine.”

“Odakle?”

“Odande!”

I zbilja, australski vojnici se približavaju Čonk Bayiriju, strateškoj uzvisini koju je sudbina
pretvorila u cilj kojim će saveznički zapovjednici biti najviše opsjednuti.

“Ne smijete se povući”, kaže im Kemal.

“Ali više nemamo streljiva!”

Kemal uvidi da su mu Australci bliži od njegovih vlastitih vojnika. Mora dobiti na vremenu
i tad ga providnost nadahne. “Namjestite bajunete i legnite”, zapovjedi im. Oni ga poslušaju, a
Australci pomisle da se spremaju zapucati na njih, pa i oni legnu i pripreme se za pucnjavu. Jedan
časnik ode po 57. pukovniju.

Kemal podsjeti pukovniju na to da moraju iskupiti sramotne poraze iz balkanskih ratova.
Tad izgovori onu slavnu rečenicu: “Ne zapovijedam vam da napadnete, zapovijedam vam da
poginete. Kad mi izginemo, druge jedinice i drugi zapovjednici će doći zauzeti naše mjesto.”

Kemal osobno pomaže u postavljanju artiljerije i kontrolira bitku s obzorja. Nekim čudom ostane
netaknut. Nadahnuta Kemalom, nadahnuta džihadom, 57. pukovnija uspije zadržati napredovanje
Australaca i gotovo cijela izgine. U kratkom vremenu će čak i imam i vodonoša biti mrtvi, a 57.
pukovnija će zauvijek ući u tursku mitologiju. No dan poslije će arapska 77. pukovnija pobjeći u
panici, što će produbiti prijezir spram arapskim vojnicima koji se sve više širi osmanlijskom
vojskom, no unutar pet dana taj položaj je stabiliziran i poslije katastrofalnog protunapada 5.

divizije linije fronta kod Anzaca ostanu postavljene manje-više za stalno. Mustafa Kemal dobije

osmanlijski orden Imtiaz, a njegov divizijski stožer dobije nadimak “Kemalijeri”. Liman von
Sanders pošalje njemačkog časnika da bude Kemalov šef stožera, ali Kemal ga odlučno pošalje
natrag i zadrži vjernog bojnika Izetina.

Jednoga dana Mustafa Kemal se nakratko zaustavi i nakratko porazgovara s Karatavukom.
Uzme Karatavukovu pušku i pregleda je, gledajući niz cijev, a onda pohvali Karatavuka zbog
dobre brige za nju. Karatavuk će se toga s ponosom sjećati do kraja života, iako se neće moći
sjetiti što mu je točno rekao.

61. Ja sam Filoteja (10)

Kad sam imala oko trinaest godina, dogodile su se dvije vrlo smiješne stvari. Prva je bila da
je nekom pala na pamet ideja da bih trebala nositi veo, jer moja ljepota uznemiruje muškarce u
varoši. To je bilo onda kad me Alija Snjegonosac pratio i zurio u mene, u vrijeme kad je trebao
skupljati led. Znao se pojaviti preda mnom u bilo koje doba dana, baš kao Ibrahim, i samo što ne
bi slinio. To mi se na neki način sviđalo, ali me i živciralo. To je bilo kao da sam progonjena.
Kad bi to učinio, iživcirala bih se, ali kad ne bi, malo bih se uznemirila i pomislila: “Možda više
nisam tako lijepa”, pa mi je zato, kad se opet pojavio laknulo, koliko sam bila i iživcirana, jer je
to bar značilo da nisam izgubila privlačnost.

Nemojte nikome reći jer bih umrla od srama, a to nikome nisam rekla, pa je to zato tajna
koju morate zadržati za sebe, ali katkad bih pretpostavila gdje bi Alija Snjegonosac mogao biti i
onda bih pošla tim putem, samo da bih ga izazivala. Nadam se da ne mislite da sam previše
grozna, a da sam zločesta znam, da mi vi to i ne kažete.

A onda se dogodilo to da su sve ostale žene počele nositi veo, kako bi pokazale koliko su
lijepe. Iako to nije dugo trajalo.

Drugo što se dogodilo jest da mi je krvarenje počelo iznenada i nisam ga očekivala, čak
nisam znala ni što je to, pa sam se jako uplašila i mislila da umirem od nečeg. Srećom sam tada
bila u aginom konaku, a Lejla-hanuma je češljala moju kosu nakon što sam ja očešljala njezinu, a
Drosula je četkala Pamuk, a Pamuk ju je u ekstazi grizla.

I tako sam morala otići u malu prostoriju vani, da bih se olakšala, kad sam shvatila da
krvarim i potrčala sam natrag u suzama i počela sam se bacakati uokolo i jaukati i ponašati se kao
da je kraj svijeta, dok me Lejla-hanuma na kraju nije primila za ruke kako bi me smirila i onda je
to uspjela izvući iz mene, pa sam joj rekla: “Lejla-hanuma, krvarim”, a ona je u početku pitala:
“Gdje, gdje? Jesi li se porezala?” a onda je napokon skontala i stavila ruku na usta i nasmijala se.
Imala je lijep smijeh, srebrnast, ovakav...

I tako je pozvala Drosulu, koja je također krvarila, ali zbog mačke, i pitala ju je li ona već
počela krvariti kao žena, a Drosula ju je samo zbunjeno pogledala, pa je tako Lejla-hanuma
shvatila da još nije počela.

Lejla je rekla: “Kad ti krv počne teći između nogu, to znači da si dovoljno stara da bi mogla
imati djecu. To traje nekoliko dana svaki mjesec i to jednostavno moraš izdržati jer nemaš izbora,
pa ti se zato ne vrijedi žaliti.” Rekla je: “Pretpostavljam da želite djecu?” a Drosula i ja smo obje
rekle da želimo, da bi to bilo dobro, a Lejla je rekla: “Ja sam bila tužna zato što nemam djecu”, i
oči su joj malo zasvjetlucale. Pokazala nam je kako možemo savinuti krpu tako da ne ostavljamo
curak po podu, kako je ona to rekla, što nije baš lijepo zvučalo.

Pitala je: “A znate li kako se ono radi?” a mi smo pitale: “Kako se radi što, Lejla-hanuma?”
a ona je rekla: “Kako se rade djeca”, a mi smo rekle da ne znamo.

Tad nam je Lejla pokušala objasniti, ali se sva smela i postalo joj je neugodno i sve nam je
opisala poetski i toliko je to hvalila da ništa nismo shvatile. Prošle su još dvije godine prije nego
što sam zbilja shvatila, a do tog trenutka smo Drosula i ja zbilja mislile da to ima veze s narom i
šljivama i krastavcima i stalno smo se pitale zašto ona misli da je sva ta rabota s voćem zabavna.

62. Pismo Karatavuku

Ne znam kako bih se propisno obratio nekome poput tebe, budući da nikad prije nisam
pisao lončarevom sinu, k tom još neznabožačkih uvjerenja, pa tako molim za razumijevanje što
pismo počinjem bez ikakva pozdrava. Pretpostavljam da je, s obzirom na teške okolnosti, ionako
manje vjerojatno da će pismo ovog tipa stići do svog cilja, osobito kad se uzme u obzir da pisma
često ne stižu ni u vrijeme mira. U obzir valja uzeti i to je li, kao u ovom slučaju, primatelj pisma
živ da bi ga mogao pročitati, budući da si ti vojnik, a u ratu ima mnogo nezgoda. Našao sam se u
mrskom položaju da budem tajnik tvojih roditelja, budući da ostali pisači pisama, bar oni koji su
još ovdje, pišu osmanlijskim pismom koje, ako sam dobro shvatio, ti ne znaš čitati. Moram
priznati da me vrlo iznenadilo kad su mi tvoji roditelji rekli da si naučio čitati i pisati turski
grčkim slovima, čemu te navodno podučio jedan moj bivši učenik. Stekao sam običaj vjerovati da
su Turci intelektualno lijeni do krajnjih granica, pa je hvalevrijedno doznati da bar jedan među
vama posjeduje mozak i inicijativu, što me nagnalo na spekuliranje o tome je li možda zaostalost
vaše rase bolje objašnjiva u okvirima nedostatka obrazovanja, nego prirodne nesposobnosti.
Oduvijek mi je bilo čudno što se to obrazovanje sastoji samo od beskorisnog učenja napamet
stranica na arapskom, koji nitko ne razumije.

Moram ti reći da mi nije nimalo drago to što ti moram pisati na turskom, koristeći se
grčkim pismom, koje mi je draže kad ostane neokaljano i nerazvodnjeno, iako znam da je to
urođena navika u mnogim varošima u ovom kraju, vjerojatno na mjestima na kojima su se izvorni
Grci iskvarili, tako što su se previše stotina godina miješali sa svojim nametljivim turskim
susjedima. Nikad prije nisam morao čitati takve tekstove, a kamoli ih pisati i doista mi je teško
orijentirati se u jeziku čija su pravila i gramatika nepoznati, budući da ih nitko od učenih ljudi
nikad nije odredio. Svatko mora sam smisliti kako će što napisati, ravnajući se pritom sustavom
nagađanja i aproksimacije. Za mene je to kao da zlatnom žlicom čistim odvod, budući da su moj
vlastiti jezik i moj stil pisanja toliko superiorni tvome, u svim vidovima izražavanja. Priznajem,
doduše, da pismo koje si napisao roditeljima, a koje sam im ja morao pročitati, itekako protiv
svoje prvobitne sklonosti, ima određenu pjesničku snagu, te me dirnulo, pomalo i protiv moje
volje.

Dakle, sad ti pišem, nevoljko, po veliku cijenu svog vremena i strpljenja, ali na inzistiranje
tvojih roditelja, koji su apsolutno nepopustljivi. Tvoj otac mi je darovao nekoliko ćupova, te sam
mu stoga dužnik, a tvoja majka je u suzama, što je također teško podnijeti. Tvoj otac mi je usto
dao i jednu od onih ptičjih zviždaljki kojima ste ti i tvoji prijatelji mučili varoš, kao da nemamo
dovoljno slavuja koji nam noću ne daju da zaspimo. Savjetovao mi je da je dam bilo kojem
djetetu koje mi bude drago, na što sam ja izjavio da, budući da sam učitelj, takvih više nema.

Tvoji roditelji mi nalažu da napišem:

Molimo se Bogu da On i Njegovi anđeli paze na tebe i čuvaju te od mraka i vraga. Molimo
se da neki anđeo širi krila nad tobom i oko tebe i štiti te. Molimo se da ti ne dođe nijedan zloduh.
Molimo se da te opasnost pogleda, a onda skrene pogled i ode na drugu stranu. Molimo se da si
zdrav, a ne bolestan i da si nagrađen snom kad si umoran. Molimo se da imaš hranu za svoj trbuh
i vodu za svoje grlo. Molimo se i da Marija, majka Isusova bdije nad tobom. Molimo se da usred

svih nedaća nađeš mir i svu sreću koja se u njemu može naći. Molimo se da će se, ako te smrt
nađe, ondje naći bijeli pokrov da te odnese u raj, i zeleni turban, i da ćeš nas dočekati na vratima
raja kada dođemo. Molimo se da se ništa loše ne dogodi tvojim prijateljima. Molimo se da nas se
sjetiš, da nas ne zaboraviš i da se moliš za nas u ovom teškom i okrutnom svijetu. Molimo se da ti

Bog oprosti što si prevario oca, kao što smo ti mi oprostili, jer sad možemo preživjeti. Molimo se
da te sultan osobno nagradi, kao i Bog, kao što ćemo te mi nagraditi kad se vratiš. Molimo se da,
ako ti sve prođe dobro, ne patiš od urokljivog oka.

Ovdje ima puno nevolje. Mi koji nismo imali ništa, sad imamo još manje. Sve što je bilo

loše sad je još gore. Ništa se ne popravlja, nikakva roba ne stiže cestom ni morem. Sretni smo ako

za jelo imamo makar jedan luk, a trgovci nemaju s kim trgovati.

Dobro je što Lejla-hanuma svira oud, a zvuk struna dopire do nas i unosi nam malo mira.

Još jedna dobra stvar je to da smo mi u ovoj varoši prvi put vidjeli avion, koji nam je preletio
iznad glava i stvarao jaku, klepetavu buku i svi smo istrčali iz kuća, a neki su se jako bojali, a psi
su izludjeli od lajanja i skakanja. Ali Rustem-beg je znao što je to i objasnio nam je da je to stroj
koji leti i u kojem je čovjek, a kad smo pogledali gore, vidjeli smo čovjeka, koji nam je mahnuo i
preletio jedanput-dvaput iznad naših glava, a mi smo mnogo razgovarali o tome, jer je to kao
neko čudo i nitko od nas nije znao tko je taj čovjek. Pretpostavljam da si ti sad već vidio avion i
pitamo se što ti misliš o takvim stvarima. Mi nismo sigurni da je to dobro jer je Bog pticama dao
da lete, a nama da hodamo. Ako mi postanemo kao ptice, što će ptice postati? Što ako čovjek
odleti tako visoko da takne raj? Što će Bog učiniti?

Jako loše je to što su došli žandari i odveli mnoge kršćanske mladiće kojima nije bilo
dopušteno da se bore zbog džihada, a bilo je mnogo prizora velike tuge i uzbune, jer se to
dogodilo vrlo iznenada i kažu da su mladiće odveli u radne bataljune, koji će graditi ceste i
mostove i kopati rupe za zgrade. Čuli smo da je život u radnim bataljunima jako težak, jer su se
svi okrenuli protiv kršćana i tjeraju ih da rade gotovo do smrti i žive u groznim uvjetima. Tvoj
prijatelj Mehmetčik, koji te naučio čitati, bio je među odvedenima, iako je zatražio da bude
vojnik, a njegovi majka i otac se jako boje zbog toga i kažu da nema nade, ali mi smo ih pokušali

utješiti, a i oni nas, jer svi mi gubimo svoje sinove. Sada djevojke i žene, koje su ostale, obavljaju

muške poslove, a mnoge su mršave i bolesne od rada i nedostatka hrane.

Još jedna jako loša stvar je ta da su ovamo došli sultanovi ljudi koji su nam uzeli životinje.

Uzeli su puno mazgi, magaraca i konja, rekavši nam da ih vojska treba u džihadu protiv

neznabožaca, ali kako mi možemo znati tko su ti ljudi? Daju nam neke papire koje ne znamo
pročitati i kažu nam da će nam, kada poslije pokažemo te papire, vratiti naše životinje, ili
životinje jednake njima. Neki kažu da su ti ljudi odmetnici i lopovi i da ih uopće ne šalje sultan.
Ljudi su skrili svoje mazge kad su čuli što se događa, pa tako, Bogu hvala, Alija Snjegonosac još
ima svoju mazgu, ali to je bilo strašno za Abdulhamid-hodžu, koji je ostao bez svoje Nilufer.

Znaš koliko je volio i branio tu kobilu. Bila je stara, ali je bila jaka i najljepši srebrni konj od
svih, ljepša čak i od Rustem-begovih konja. Bilo je krasno vidjeti je s grivom u pletenicama i
zelenim vrpcama s brončanim praporcima i s prsnim oklopom s urezbarenim stihovima i
joručkim sedlom koje je kupio od nečistih. I bilo je divno i ponosno vidjeti Abdulhamid-hodžu
kad je zajaši. Kad su sultanovi ljudi vidjeli kobilu i imama na njoj, grubo su mu rekli da sjaše,
iako je častan i hafiz, i natjerali su ga da se rastane s konjem, a on je bacio ruke kobili oko vrata i
počeo je oplakivati tako da su svi čuli i rastužili se do bola i počeo je zazivati Boga da mu ostavi
konja, ali oni su mu maknuli ruke s vrata konja i pao je na zemlju, ali je ustao i opet je zagrlio i
izrecitirao joj nešto u uho, a kobila je naćulila uši i udarala kopitima, a onda su dvojica primili
imama, dok nisu odvukli Nilufer, dok je on vikao i plakao.

Sad je Abdulhamid-hodža jako bolestan zbog očaja i tuge, jer je volio tu kobilu, a konj je
nešto najvažnije onome tko ga ima, osobito ako je dobar. Kaže da će Nilufer upregnuti da radi
dok ne ugine i da vojska izgladnjuje konje dok ne počnu jesti boju s kola i kuća, čega se sjeća iz
vremena kad je on bio vojnik. Sad je Abdulhamid na svojoj slamarici i ne želi jesti i ima bolove s

obje strane tijela i kaže da neće još dugo biti s nama na ovom svijetu, a njegova žena kaže da ne
može mokriti, pa samo Bog zna hoće li se oporaviti. Ovdje sad nema doktora jer su svi oni bili
kršćani i otišli su liječiti vojnike, iako nijednom kršćaninu ne daju da se bori, i bespomoćni smo
ako se razbolimo, osim liječenja koje znamo od prije. Abdulhamid-hodža kaže da više nikad neće
vidjeti Nilufer i da se zemlja otvorila pod njegovim nogama, kako bi on mogao leći u nju. Ajša-
hanuma gnječi ruke i plače, ali tu se ništa ne može. Abdulhamid-hodža leži na svojoj slamarici i
recitira Sveti Kuran i kaže da će, nakon što završi i izgovori sve riječi koje pišu u njemu,
zažmiriti i staviti bijeli pokrov i biti polegnut u zemlju među borovima. A ako umre, tko će nas
voditi u molitvi?

Dogodilo se i to da smo mislili da imamo duha, jer se svake noći čuo plač i zavijanje poslije
ponoći, od kojeg bismo se svi probudili i slušali na svojim slamaricama, tresući se od straha, a
zavijanje bi odjekivalo ulicama i satima ne bi prestajalo. Psi bi lajali, a sove bi utihnule, kao i

slavuji. Svi smo razgovarali i razmišljali o tome što to znači, a onda je Rustem-beg izašao noću,
jer on ima autoritet i dužnost, i pošao je sa svećenikom, ocem Kristoforom, ali ne i s
Abdulhamid-hodžom jer je on bio jako bolestan i očajan, a otac Kristofor je ponio sveto ulje i
vodu i ikonu i druge slične kršćanske stvari i s njima su bila dvojica sluga, a Rustem- beg je imao
pištolj. Ispalo je da je taj duh žena koja je izgubila muža prije nekoliko godina u Makedoniji, a

sad je izgubila sve sinove u Mezopotamiji i opijala se od tuge i hodala noću, tako da ipak nije
bilo duha, ali bilo je jako strašno dok smo mislili da ga ima. Sad ženu vežu za njezin dovratnik

noću da ne bi izlazila, a ujutro je odvežu, a ona zavija i tuguje u svojoj kući, tako da je manje
buke na ulici. Sjetit ćeš se da je i u prošlom ratu bila jedna druga žena koja je bila takva.

Tvoj otac kaže da je vojnik kao jedan lončarev prst, a njegovi suborci su kao ostali prsti, a
neprijateljski vojnici su prsti druge ruke i rade jedni nasuprot drugih, jer nijedan ćup nikad nije
dobro izrađen jednom rukom, a lončar je Bog i Bog preko vojnika oblikuje svijet kao glinu, pa
zato kaže da bi se trebao ponositi time što si jedan od Božjih prstiju, a ako već nisi ponosan, onda
da bi se trebao pomiriti s time. Tvoja majka kaže da je važno prati odjeću kad god možeš, inače
će te koža svrbjeti i upaliti se. I kaže da želi da si opet dijete, pa da ne moraš otići u rat.

Time završava pismo tvojih roditelja, čije me zapisivanje stajalo mnogo truda i muke,
budući da oboje govore uglas o raznim stvarima, na jeziku koji uvijek grebe uho i um. Izostavio
sam mnogo majčinih savjeta i mnogo njezinih upozorenja, jer sam siguran da ih sve već znaš
napamet, jer si ih mnogo puta čuo dok si još bio s nama. Očito je da si im jako prirastao srcu i da
su jako zabrinuti za tvoju sigurnost, pa bi bilo dobro da im nešto napišeš, što prije, iako će to, bez
sumnje, mene stajati dodatne muke i zamršenosti.

Još bih volio dodati da sam dugo bio svjestan da ste mi ti i tvoj prijatelj Mehmetčik krali
konopljarke i zebe iz krletke i umjesto njih ostavljali vrapce. Također znam da ste vi svima uzeli
cipele iz niša kraj stražnjeg ulaza i međusobno ih zamijenili, izazvavši veliku zbrku i pomutnju.
Stoga kažem da je život mnogo tiši i mirniji bez vas, ali ne kažem da je bolji.

Leonida, učitelj.

63. Karatavuk u Galipolju: Karatavuk se prisjeća (4)

Svaki vojnik ima druga koji se ističe iznad ostalih. Ako tvoj drug pogine, poslije nekog
vremena nađeš drugog, ali svejedno postoji samo jedan kojeg se osobito sjećaš i o kome
razmišljaš kao o nekome tko se ističe iznad ostalih drugova. To je zato što ti, kada taj veliki drug
pogine, rana u tvom srcu onemogućava da ikad više nađeš takvog druga.

Pisat ću o Fikretu. Bio je iz Pere, a njegov slogan je bio: “Iz Pere sam, pa mi se jebe za
sve.” Bio je građen kao lučki radnik, a razlog tomu je bio taj što je radio kao lučki radnik na
dokovima Istanbula. Ne kažem da je bio velik jer nije bio viši od mene, ali imao je moćna prsa i
debele, snažne ruke i noge nekoga tko je naučio podizati i nositi najteže stvari. Iz osobnog
iskustva sam znao da je jak, jer je on podizao grede kad smo radili pokrivene rovove i bio je jači
od bilo koga kad bismo skupljali ranjenike za vrijeme prekida vatre. Nasmijavao bi nas
napinjanjem vratnih mišića, koji bi mu svi iskočili, zbog čega je izgledao groteskno. Ako biste se
slučajno sudarili s njim, to je bilo kao da ste naletjeli na stablo.

Fikret je bio ružan. Imao je kukasti nos Arapina i opuštenu donju usnu. Oči mu nisu bile
podjednako postavljene na licu, imao je brk nalik na ofucani kraj čelične žice i bio bi prekriven
gustim čekinjama već nekoliko sati poslije brijanja. Smrdio je kao jarac veći dio vremena, kao i
svi mi, ali jarčevitost njegovog smrada bila je puno jača od bilo čega što bi itko od nas mogao
postići, čak i nakon nekoliko dana žestoke borbe u rovovima. U rovovima njušite ovim redom:
trupla, kordit, govno, pišalinu, znoj. Poslije dvodnevne borbe, Fikretov smrad bi se smjestio
negdje između kordita i govna.

Ono što je bilo dobro na Fikretu bila je iskrenost njegove zločestoće. Za početak, stalno je
bio u nekoj nevolji. Imamu je rekao da mu se jebe za Boga i da mu se jebe je li ovaj rat svet ili
nije, jer je bilo važno samo da treba ratovati i sve nas je šokirao time što je rekao, a imam ga je
prijavio, pa je bio u nevolji zbog ponašanja koje bi moglo demoralizirati njegove drugove i
podrivati državu. Dali su mu da radi dvostruko više, a on je poslije rekao: “Jebe mi se; ja sam iz
Pere.” Da se poručnik Orhan nije umiješao, mislim da bi ga strijeljali. Poručnik Orhan mu je
rekao da svoje mišljenje zadrži za sebe, a on je, srećom, cijenio poručnika više nego imama ili
čak samog Boga, pa se ograničio na druge teme za koje mu se jebe.

Fikret je bio i očekivano prost. Kad biste ga pitali kamo da nešto stavite ili zna li gdje je to,
svaki put bi odgovorio: “U materinoj ti pizdi.” Inače bi svatko tko to kaže mogao očekivati nož u
grlo, ali on bi to rekao nekako prijateljski, kao da ti zbilja pomaže, a uostalom, vojnici se ionako
brzo naviknu i na najgore ponašanje svojih prijatelja. “Ja sam iz Pere, pa mi se jebe” je ubrzo
postao slogan svih nas, iako je samo Fikret zbilja bio iz Pere, a uskoro su i najpobožniji među
nama počeli odgovarati: “U materinoj ti pizdi” kad bi nas tko pitao gdje je što. Do dana
današnjeg se moram na vrijeme zaustaviti da to ne kažem.

Fikret je volio glumiti da je lijen i apatičan, ali radio bi vrlo metodično, kad bi se nešto
moralo učiniti. Nije radio brzo, ali nikad mu nije trebao odmor. Uvijek se borio uz mene i pazili
smo jedan na drugoga. Ne znam zašto se to dogodilo, jer nije bilo razloga da se sprijateljimo.

Upoznao sam ga kad mi je pokazao kako da očistim uši iz odjeće. Ionako je nismo prali
često, ali i najtemeljitije pranje ne ubije uši. Jednoga dana kad sam se češao, Fikret mi je rekao da

svučem odoru i da ne budem stidljiv zbog toga, jer nitko ne smije biti stidljiv kad se nađe suočen
s ušima. Sjedili smo na suncu, a on mi je pokazao kako da izbacim uši iz šavova odore i zgnječim
ih palcem uz kažiprst. Fikret je puno znao o ušima jer je rekao da su uši glavne životinje u Peri.

Postoje tri vrste ušiju. Jedna je oproštajna uspomena na kurvu, jedna je na glavi, tako da je moraš
brijati, a treća je ona od koje te peckaju pazuha i bedra i trbuh, a to toliko svrbi da njihovo govno
utrljaš u kožu prljavim noktima, pa se od toga razboliš. Još gore je kad si dlakav jer jajašca
polažu na dlakama. U Canakkaleu smo imali uši u dvije veličine, a bile su sive ili bijele, osim ako
ne bi bile ljubičaste od popijene krvi. Kad bismo za slobodnih dana išli iza linija, uvijek bismo se
očistili od ušiju, svi osim neznalica seljaka, koji su ih ionako oduvijek imali. Kad sam se prvi put
sprijateljio s Fikretom, uzeo je moju jaknu i pokazao mi kako da ih potražim među šavovima,
gledajući s obje strane. Prije toga sam ga bio izbjegavao jer mi je ono što je govorio bilo
šokantno, ali ta njegova zabrinutost za mene zbog ušiju, pokazala mi je da nije posve loš čovjek.

Jednoga dana kad smo bili iza linija na odmorištu, poručnik Orhan mi je prišao i zapovjedio
da svoju košulju stavim na obližnji mravinjak. Nisam se usudio odbiti zapovijed i učinio sam to,
a nekoliko sati poslije poručnik Orhan se vratio, pažljivo podigao košulju, otresao sve mrave,
pokazao mi je i rekao: “Kao što sam i mislio. Pregledaj košulju ima li ušiju, vojniče Abdule.”
Nije bilo nijedne uši. Pokazalo se da je gledao Franke dalekozorom i vidio kako izvode taj trik s

mravinjakom. Ne znam pojedu li mravi uši ili ih ubiju ili samo otjeraju, ali moj savjet svim

vojnicima koji to pokušaju je da svakako paze da izbace sve mrave, prije nego što opet odjenu
košulju, jer je ubod mrava mnogo bolniji od ugriza uši. Također svim vojnicima savjetujem da
nikad ne promole naglo glavu preko ruba grudobrana u rovu, jer iznenadni pokreti privlače
pozornost. Uvijek podižite glavu najsporije što možete, iako to zahtijeva mnogo hrabrosti. Moj
savjet snajperistima je da možete izazvati rušenje strojnice ako precizno gađate. To učinite tako
što ispalite niz hitaca okomito jedan ispod drugog, s obje strane vreća koje ju drže. Od toga se
vreća raspara napola, ispe se pijesak, a postolje strojnice se katkad naglo uruši. To radite samo za
zabavu, a neprijatelj to uvijek obnovi preko noći.

Jednoga dana Fikretu je pala na pamet ideja da bismo sve uši trebali skupiti u limenke, a da
ih ne ubijemo, pa onda te limenke baciti u franačke rovove. Imali smo priliku to učiniti jer su
nam rovovi na jednome mjestu bili razmaknuti samo pet koraka. Smijali smo se tome kad smo
čuli kako neki Franak viče: “Hej, Abdule!” a limenka doleti natrag, napunjena govnom. Franci su
nas uvijek zvali “Abdul”, što je meni bilo čudno jer mi je to pravo ime, a Karatavuk mi je samo
nadimak, a katkad su nam bacali čokoladu, koju nikad prije nisam kušao i koja mi se jako
svidjela, a mi bismo njima bacali slatkiše i cigarete, koji su bili puno bolji od njihovih, a katkad i
grožđe. Mi smo vikali “Hajdi, Johnny” kad bismo im što bacali. Franci su jeli male, okrugle,
tvrde komade beskvasnog kruha koje su zvali biskvitima, kao i konzerviranu govedinu. Poslije

nekog vremena bi im to dozlogrdilo jesti, pa bi konzerve bacali u naše rovove. Jedanput me

konzerva pogodila u glavu, pa sam imao veliku masnicu. Konzerve smo otvarali bajunetom. S

vremenom smo se i mi zasitili toga jer bi se za toplih dana mast u njima rastopila i izlijevala iz
konzerve kao nekakva sluz, pa smo zamolili poručnika Orhana da napiše poruku na francuskom,
koju smo zavezali za konzervu i bacili im je natrag. Na poruci je pisalo: “Dosta govedine,

molimo vas, ali mlijeko može.” Mi smo se u rovovima hranili bulgurom i maslinama i kriškama
kruha. Franci su imali sreću jer su stigli grčki trgovci koji su postavili štandove na žalu i nisu ih
smetale granate koje su se rasprskavale oko njih. Nama je dolazilo malo grčkih trgovaca jer
ionako nismo imali novca. Zbog trgovanja s Francima mnogi su od nas zamrzili Grke jer smo bili
sigurni da su mnogi od njih došli iz osmanlijskih zemalja. Grci će trgovati bilo s kime, čak i s
ljudima koji im ubiju majku.

Ljudi bi se iznenadili kad bi znali da smo se mi i Franci međusobno gađali darovima, kao i
bombama. To je bilo zato što smo upoznali svoje neprijatelje. U početku nismo držali nijednog
zarobljenika. Mrzili smo ih, a oni su mrzili nas i ubijali smo ih bajunetima jer nam dodatne
zasluge za ubijanje nevjernika pomažu da lakše uđemo u raj. Poručnik Orhan nam je stalno
govorio da ne ubijamo zarobljenike i ranjenike jer od njih možemo doznati korisne informacije, a
usto, vojnici koji znaju da će ih ubiti su puno manje skloni predaji, ali katkad bismo ih svejedno
ubijali kad on ne bi gledao, ili kad bi nas obuzela žeđ za krvlju.

Ali dođe trenutak kad se zasitite ubijanja i nekako se ulijenite i ubijanje vam se počne
gaditi. Pogledate u oči neprijatelja i više ne vidite nevjernika i ne osjećate mržnju. Bilo kako bilo,
dogodilo se nešto što je sve promijenilo.

, Bilo je to rano u toj kampanji, ne više od mjesec dana nakon što je počela. Dani su postali
vrući, ali noći su još bile vrlo hladne. Suočili smo se s Francima koji se zovu Australci i
Novozelanđani. Bili su visoki i ponosni ljudi koji su se borili jednako žestoko kao niski ljudi
zvani gurke i polako su se probijali uzbrdo sa žala, a mi ih nismo uspjeli istjerati iz gudura.
Poslije smo doznali da je najbolji način da ih uništimo taj da ih pustimo da napadaju. Uglavnom
su bili vrlo visoki, zbog čega su bili laka meta. Bili bi nekontrolirano entuzijastični i otišli bi
predaleko, a mi smo ih onda mogli izdvajati u manje skupine i masakrirati ih. Doznali smo da
sami sebe zovu Anzac, što nas je jako zbunilo. Kad je postalo vruće, borili su se samo u čizmama
i kratkim hlačama i tijela su im potamnjela, a na njima su imali tetovaže koje su predstavljale
čudovišta i žene, gotovo bez ikakve odjeće. Imali su neobičan vojni poklič “imši yallah”, a mi
smo mislili da to možda znači “inšalah” na njihovom jeziku.

Izveli smo najjači napad koji je bilo moguće zamisliti. Bilo nas je 40.000 i napali smo u
zoru. Bilo smo toliko zbijeni i bilo nas je toliko da je svaki metak sigurno ubio nekolicinu ljudi.
Mislim da većina ne zna da metak inače prođe kroz tijelo. Borio sam se uz Fikreta i mogao sam
ga nanjušiti. Franci su imali puno strojnica koje su nas kosile kao travu.

Do podneva je naših 10.000 bilo mrtvo, a sumnjam da smo pobili puno Franaka. Napad je

obustavljen, a Fikret i ja smo otpuzali natrag u svoj rov.

Do idućeg podneva je smrad tih 10.000 na vrućem suncu postao tako strašan da ga nismo
mogli izdržati. Bio je slatkast i odvratan. A najgore je bilo to što nitko nije pokupio nijednog
ranjenika, koji su umirali od žeđi, u agoniji, dozivajući i jaukajući između linija. Fikret je plakao
kad je to čuo, a sve nas je obuzela tuga jer nam se u srcu probudilo sažaljenje. Govorili smo
Bogu: “Molimo Te, neka bude obustava vatre.”

Iz franačkog rova se podigla zastava Crvenog križa i obuzela nas je nada. Ali jedan naš
snajperist je odmah srušio tu zastavu i nada je potonula. Ali onda je poručnik Orhan rekao:
“Poželite mi sreću” i izašao iz rova. Potrčao je prema neprijatelju podignutih ruku, a onda su naši
ljudi brzo podigli zastavu Crvenog polumjeseca. Poručnik Orhan se otišao Francima ispričati
zbog tog pucnja u zastavu Crvenog križa.

Izašli smo iz rovova s nosilima i pokupili ranjenike, rame uz rame s australskim i
novozelandskim Francima. Kimnuli bi nam i pogledali nas s te svoje visine, govoreći. “Dobar
dan, Abdule.” Bilo je neobično mirno obavljati taj milosrdni zadatak zajedno s onima koji su nas
ubijali. Neki od nas su razmijenili oznake i cigarete s Francima.

Dogovoreno je da će mrtvi biti pokopani za četiri dana, dokad je zrak bio toliko gadan da
smo svi povraćali. Naša glavna molitva poslije takvih bitaka je bila da vjetar zapuše prema
zapadu i odnese tako smrad prema neprijateljskim linijama, a ne k našim.

Kad smo pokapali mrtve sve se promijenilo između nas i australskih i novozelandskih
Franaka. Britanski Franci su poslali posebnog časnika koji je govorio turski i arapski, a zvao se
uvaženi Herbert. Taj časnik je bio jedini koji je mogao koordinirati ono što smo svi radili, pa smo
tako mi Turci slušali njegove zapovijedi, a slušali su ih i australski i novozelandski Franci.
Uvaženi Herbert nam je davao potvrde za novac i druge predmete pronađene kod mrtvih.

Govorit ću vam o mrtvima. Borbe su trajale mjesec dana, a mrtve nikad nismo skupljali.
Trupla su bila različitih dobi, pa su tako sva bila u različitim stadijima raspadanja. Neka trupla su
se nadula, neka su pocrnjela i vrvjela crvima, neka su se rastvarala u zelenu sluz, a neka su bila

posve istrunula i sasušena, tako da su se kosti probijale kroz kožu. Mnoga od njih su bila
ugrađena u grudobrane i bedeme, pa se tako gotovo može reći da smo ih koristili kao vreće s
pijeskom. Većina mrtvih u to doba bila je naša.

Kad smo ih pokapali, obje strane su postavile stražare, a ti stražari su stajali na mjestu
voljno s namještenim bajunetima, a mi smo odabrali najkrupnijeg čovjeka da stoji ondje kraj
bijele zastave, a Franci su također odabrali svog najkrupnijeg vojnika, pa su tako dva golema diva
stajala ondje sa svojim bijelim zastavama, a mi smo postavili zastavice u zemlju s obje strane
kako bismo pokazali dokle se smije doći. Rekli su nam da ne fotografiramo, ali su samo časnici
imali fotoaparate i oni su svejedno fotografirali jer su i franački časnici fotografirali. Njihovi
časnici su razgovarali s našim časnicima i mislim da su razgovarali na francuskom jer je poručnik
Orhan znao taj jezik, a ja sam ga čuo kako razgovara s njima. Razmjenjivali smo cigarete, a
Franci su se voljeli rukovati s nama, pa smo se morali naviknuti na to.

Cijelo to vrijeme smo radili kao robovi na suncu i znojili se kao da smo u pari hamama, a
leđa su nas boljela od dizanja. Prvobitna ideja je bila da se položi bijela platnena linija na pola
puta između naših rovova, pa bismo mi ponijeli sva franačka tijela i stavili ih na njihovu
polovicu, a Franci bi ponijeli sva osmanlijska tijela i stavili ih na našu polovicu. Ali to je bilo
nemoguće jer bi se stara tijela raspadala kad biste ih pokušali pomaknuti, a kuke za meso i drške
lopata su bile neučinkovite, a katkad bi naduta tijela eksplodirala, pa smo se napokon dogovorili
da ćemo tijela pokopati ondje gdje i leže. Bili smo prekriveni sluzi s trupala, a trupla su bila
prekrivena zelenim muhama. Sluz od trupala smo skidali s ruku tako što bismo uzimali zemlju u
šaku i tako je istrljali. Pokopali smo mnogo tisuća tijela u plitke grobove, jedva malo pokrivene
zemljom, znajući da će se mnogi od njih opet pojaviti na površini kad se nastavi granatiranje. U
nosnicama sam još tjednima poslije osjećao mučninu, a katkad mi se to vrati kad sanjam. Poslije
tog pokopa pojavila se dizenterija.

U rano predvečerje smo morali završiti posao, a britanski Franak, uvaženi Herbert, koji
nam je zapovijedao, je rekao: “Sutra možete pucati u mene”, a mi smo svi rekli: “Ne dao Bog.”

Došao je u naše rovove i došli su još neki Franci koji su se rukovali s nama, a Franci su spustili

pogled na nas i rekli: “Pa-pa, Abdule”, a onda su otišli, a svi smo ih pozdravili, poželjevši im mir.

Pucnjava se nastavila gotovo odmah, ali poslije toga se više nismo mrzili i nikad više nisam ubio
Franka koji nije bio izravno uključen u vojnu aktivnost. Shvatili smo da su i oni muškarci kojima
je srce ostalo u poljima oko njihovih kuća, a poslije toga je rat izgubio nešto od svoje svetosti.
Svejedno, nastavili smo slušati priče o mučenicima koji su se vratili iz mrtvih, noseći zeleni
turban s hadža, kako bi se opet borili, a neki bi nosili vlastitu glavu pod miškom. Govorili su da
su oni molili Boga da ih pošalje natrag kako bi opet mogli biti mučenici.

Čuli smo da ćemo se, ako u jurišu padnemo preko ruba litice, polako i sigurno spustiti na
zemlju. Stalno su nam pričali takve priče, čak i usred ljeta smo čuli kako je neprijateljski odred
krenuo u napad, nakon čega se spustio oblak, a nakon što se magla razišla, cijeli odred je nestao.
Mene su zanimala mala čuda i skupljao sam metke koji bi se sudarili u zraku, pa bi tako ušli

jedan u drugoga i spojili se u obliku križa. Imam ih od svih vrsta metaka koje smo koristili. Čak
imam metak koji je ušao u sredinu kugle šrapnela.

Bilo je dobro što smo jedni drugima mogli bacati darove, ali inače je bilo loše što su nam
rovovi tako blizu. Nije bilo moguće spavati zbog granata. Franci nisu imali prave granate, pa su
ih sami izrađivali od konzervi koje su punili čavlima i kamenjem. Ne bi nas ubile, ali bi nam
ispunile kožu gadnim krhotinama i od njih nikad nismo mogli imati mira. Mi smo imali propisne

granate, okrugle kao lopta. Prvo biste morali zapaliti fitilj. Katkad bi nam ponestalo tih granata,
pa smo ih izrađivali sami, kao Franci.

Te granate bi nam se i vratile, jer bi ih neki Franci, ali ne francuski Franci, ulovili i bacili
nam ih natrag. Nismo znali kako je to moguće sve dok, gledajući Franke na žalu, nismo shvatili
da igraju neku igru u kojoj mašu daskom, trče naprijed-natrag i često moraju hvatati loptu. Kao
posljedica toga je svim Francima, osim francuskim Tangima, dobro išlo hvatanje i bacanje i

mislim da su imali ljude kojima je zadatak bio da hvataju granate i odmah ih bacaju natrag.
Poslije nekog vremena smo shvatili što rade i počeli puštati fitilj da izgori malo više, prije nego
što bismo ih bacili. I dalje su ih bacali natrag, ali igra je postala opasnija za sve nas. Na granatu je
najbolje baciti vreću s pijeskom. Franci su imali još jednu igru u kojoj su šutirali veliku loptu po
žalu. To su radili posve goli i svako toliko bi počeli skakati i veseliti se, bez ikakvog razloga, a
kad bi granata pala među njih, samo bi maknuli mrtve i ranjene i nastavili igrati. Također bi
bacali kruh na vodu i čekali ribe, a onda bi bacili granatu među ribe i pokupili ih. Bili su goli i
kad su to radili, a često su zajedno plivali goli, pa tako, kad ljudi za Franke kažu da nemaju srama
ni stida, iz osobnog iskustva znam da je to istina.

Drugo što je bilo loše kod tako blizu postavljenih rovova je bilo to što smo međusobno
mogli kopati ispod linija i postavljati snažan eksploziv. Katkad bi se naš tunel poklopio s

njihovim i sreli bi se pod zemljom, pa bismo se poklali u mraku. To je najstrašniji i najužasniji
način borbe i drago mi je što se to meni dogodilo samo jedanput. Ali i u ljeto je bilo slično jer
smo tad već bili posve prekrili svoje rovove i pucali iz puškarnica i rupa, a kad bi Franci napali,
pomaknuli bi dio pokrova i sišli među nas, nakon čega bismo se počeli međusobno ubadati i
udarati rukama i nogama u mraku, sve dok se svi ne bismo srušili od iscrpljenosti i pali na gomilu
ranjenika i mrtvaca, a ja ni sam ne znam koliko sam ljudi ubio bajunetom, ni koliko je među
njima bilo Turaka, a koliko Franaka i ne znam jesam li od Turčina ili Franka zadobio ubodnu
ranu čiji ožiljak još imam na bedru.

Jedna od stvari koje su nam se događale je bila ta da su nas dosta pomicali uokolo, pa često
nismo bili na samo jednome mjestu s određenom jedinicom. Podijelili bi nas i raštrkali tako da
bismo jedan dan bili propisna pukovnija, a drugi dio jedinice koja se sastojala od ljudi iz raznih
pukovnija. To su radili kako bi nas poslali onamo gdje su časnici mislili da je obrana najslabija,
tako da smo mi preživjeli upoznali sve sektore. Pričat ću vam o nekim neprijateljima koje još
nisam spomenuo.

Francuski Tangi su bili djelomično bijelci, a djelomično crnci. Crnci su imali mačete, a one
su bile gotovo jednako gadne kao zakrivljeni noževi gurka, ali časnici su nosili crvene hlače,
kapu i tamnoplavi kaput. Kod tih crnih francuskih vojnika bilo je dovoljno da ubijemo njihove
časnike, nakon čega bi se crnci uplašili, okrenuli i pobjegli. Naravno da smo pri svakom napadu
prvo gađali časnike, a sreća naša je bila što su bili odjeveni kao paunovi. Britanski časnici su
imali posebne remene i vojne šešire i imali su revolver umjesto puške i oznake su im bile na
manšeti, tako da je i njih bilo lako gađati. Kad sam bio snajperist, uvijek sam prvo gađao časnike,
ali potkraj kampanje franački časnici više nisu nosili svoje oznake, pa mi snajperisti više nismo
imali nikakvu prednost. Znali smo gađati i kurire i signaliste. Sjećam se da nisam pucao u one

koji su pokušavali spasiti ranjenike. Ondje je bio neki čovjek s magarcem kojeg smo često viđali i
on bi s tim magarcem došao po ranjenike i često smo razgovarali o njemu, ali jednoga dana ga je
jedan naš snajperist svejedno ubio. Kad bih ja išao snajperirati, zamaskirao bih se kao grm i
privezao za sebe grančice i lišće i kretao bih se jako polako i održavao bih veliki razmak između
pucnjeva, kako me nitko ne bi mogao locirati. Jedan od nas se maskirao u svinju, a nama se to
nije svidjelo i činilo nam se nečistim, ali imam nam je rekao da nije nečisto maskirati se u svinju,
nečisto je samo taknuti pravu. Za dugih, dosadnih dana u rovovima, kad se ništa nije događalo,
Franci su igrali igru s nama. Podigli bi bijeli komad daske na štapu i mahali njime polako, a mi

bismo ga pokušali pogoditi. Ako bismo promašili, podigli bi drugu dasku na kojoj je pisalo

“promašaj”, a kad bismo pogodili, podigli bi onu na kojoj piše “pogodak”. Katkad bi bilo

dvoboja, kad bi jedan naš i jedan njihov stali na grudobran, dok bismo mi ostali gledali, i ta
dvojica bi pucali jedan u drugoga sve dok jedan ne bi bio pogođen.

Francuski Tangi su voljeli kad ih gađaju velikim topovima s druge strane vode jer bi, kad to
prestane, njihovi bijeli časnici odlazili do jama od granata i tražili stare predmete. U potragu za
starim stvarima su išli čak i za vrijeme granatiranja i mnogi su tako poginuli. U velikim bitkama
bi uvijek popustila linija na dalekom jugu, koju su držali crni Franci, pa smo ih tako mogli
napasti s boka i natjerati na povlačenje. To je bio jedan od razloga zbog kojih nas Franci nisu
uspijevali pobijediti. Francuski Franci su imali merzere zvane Crna mačka, koje sam već
spomenuo, ali i 75-milimetarske strojnice koje su bile podjednako gadne za nas jer su te 75-ice

ispaljivale dvadeset metaka u minuti i svaki put kad bismo napali francuske Franke, sasjekli bi
nas na otvorenom prije nego što bismo uspjeli imalo napredovati. Zato bi se moglo reći da su
francuski Franci bili jako loši u napadu, ali s druge strane ih je bilo nemoguće poraziti napadima.

Britanski Franci su bili južno od australskih i novozelandskih Franaka i borili su se vrlo
slično. Bili su niži i obeshrabrili bi se kad biste im ubili časnika, dok to ne bi utjecalo na
australske i novozelandske Franke. Britanski Franci su imali neobično načelo kretanja u napad
usred jutra, baš kad bi ih počelo pržiti sunce, nakon što bismo mi pojeli doručak i imali se
vremena pripremiti. Iz tog razloga nas gotovo nikad nisu uspjeli iznenaditi, brzo bi se iscrpili od
sunca i grozne žeđi koja ide uz to, a mi bismo ih lako masakrirali. Jednom prilikom su nas tri
dana zaredom napali u deset ujutro, odmah nakon lakšega granatiranja koje bi nam skrenulo
pozornost na činjenicu njihovog skorog dolaska, a mi smo njihova trupla slagali na gomile pred
sobom. Svi znaju da se napada kradom, u zoru.

Bilo je ondje još nekih Franaka i ispričat ću vam nešto o njima. Bili su odnekud što se zove
Indija i imali su duge brade i velike turbane, pa smo, naravno, pomislili da su muslimani. Borili

su se kao vragovi. Nije nam bilo jasno zašto se muslimani bore protiv nas ako je ovo džihad.
Uglavnom, jednoga dana je nastao plan, u vrijeme kad smo znali da će uobičajene Franke
zamijeniti ti muškarci s bradama i turbanima. Kad smo kod toga, bio je ondje još jedan tip

Franaka s bradom, koji su bili Britanci i koji su zapravo bili mornari koji su se borili kao vojnici,
a zvali su se Kraljevska pomorska divizija, ali ja ne mislim na njih, budući da oni nisu imali
turbane.

Ideja je bila da se došuljamo do rova kad odu regularni vojnici, uskočimo i pozdravimo
muslimane kad stignu, te ih pokušamo nagovoriti da pređu na našu stranu. Tako bismo zauzeli
rov bez prolivene krvi i dobili puno dodatnih vojnika.

Plan je prošao iznenađujuće dobro, jer nitko od nas nije očekivao da će uopće doći do rova.
Ali došli smo do njega, uskočili unutra i držali puške u lijevoj ruci, uperene u zrak, a kad su nam
se Indijci približili, gledajući nas kao da smo poludjeli, naklonili smo im se i rekli “Selam
alejkum”, očekujući da nam odgovore “Alejkum selam” i pozdrave nas kao braću. Čini se da su

pomislili da se želimo predati, pa su nam umjesto pozdrava pokušali uzeti puške i malo smo se
naguravali s njima, ali nije bio ispaljen nijedan metak. Tad je poručnik Orhan iznenada rekao:
“Dosta je! Hajdemo, ljudi”, a mi smo izašli iz rova i vratili se na svoju liniju, pognuti, ali nitko
nije zapucao za nama i došli smo do svog rova. Nakon što je došao do daha, poručnik Orhan je
rekao: “Možda nije musliman svatko tko tako izgleda.” To je bila istina jer se pokazalo da se ti
vojnici zovu Sikhi i da uopće nisu muslimani, a istina je i da smo dugo mislili da su gurke
muslimani, pa smo im slali poruke i pozdrave i pozive, ali pokazalo se da su oni neke posve
druge religije i da sasvim slučajno nikoga na svijetu ne mrze kao muslimane.

Katkad bi naši časnici koji su znali engleski ili francuski, viknuli naredbu franačkim
vojnicima i taj bi trik često upalio. Katkad bi se najhrabriji uvukli u franačke rovove i u
ponoćnome mraku tražili da ih odvedu zapovjedniku, nakon čega bi ga ubili i pobjegli.

Reći ću vam nešto čudno o Francima. Kad bismo ih zarobili, oni su vjerovali da ćemo ih
kastrirati.

64. Mustafa Kemal (14)

Uzorak kampanje na Galipolju počinje se primjenjivati na gotovo svim ratnim frontama.
Onaj koji napadne, gubi spektakularan broj vojnika. Čak ni Kemalov noćni napad ne upali, kao ni
masovni napadi koje pokušaju drugi zapovjednici.

Kemal sad postaje brigadir i dobiva sultanova odlikovanja. Car Wilhelm mu daje Željezni
križ, a bugarski car Ferdinand ga proglašava zapovjednikom Reda sv. Aleksandra. Ponovno se
zakači s Enver-pašom, koji se ne složi s Kemalovim planom napada. Napad ne uspije, kao što je
Enver predvidio, a Kemal se povuče, okrivivši Envera za upletanje, ali nakon što se Enver vrati u
Istanbul, Liman von Sanders ga nagovori da ostane. Enver ponudi Kemalu zapovjedništvo u
Tripolitaniji, znatno manje važnoj bojišnici, a Kemal kaže da će razmisliti, no od toga ne bude
ništa.

Kemal i dalje diže prašinu. Ispaljuje pisma kojima traži bolju obranu svojih položaja i
protivi se zapovjednoj strukturi u tom sektoru. Rijetko kad ga se može optužiti za suptilnu i
taktičnu diplomaciju i postane pravi majstor za stvaranje neprijatelja u važnim krugovima.

Zapovjednik korpusa ga posjeti, a Kemal mu objasni da će im neprijatelj doći s leđa, preko
zaljeva Suvla. Esad-paša pogleda koliko je taj teren neprohodan i kaže: “Bez brige, beg-efendija,
oni to nikako ne mogu učiniti.” Naravno i, možda, iritantno, opet se pokaže da je Mustafa Kemal
imao pravo i usred ljeta neprijatelj napadne baš onako kako je on predvidio. Carstvo je spašeno
samo zahvaljujući tome što su iskrcavanje i napad bili strašno loše organizirani.

Kemal žudi za ugodnim društvom Corinne Lüftü i redovito se dopisuje s njom. Pita je za
savjet koji roman da čita i objašnjava joj zašto se turski vojnici tako dobro bore. Kaže da, ako
prežive, misle da će postati gazije, a ako ne, onda će otići u raj i provesti vječnost u društvu
velikog broja hurija. Kemal ne vjeruje ni u što od toga, ali u svakom trenutku je spreman
iskoristiti naivnu duhovnu snagu svojih ljudi. Ili je ciničan ili je poput Platonovog filozofskog
kralja, koji pristaje na plemenitu laž, u ime općeg dobra.

65. Karatavuk na Galipolju: Karatavuk se prisjeća (5)

Ispričat ću vam nešto što se dogodilo s Fikretom. Jedanput smo ratovali u Čonk Bayiriju,
nakon čega je nastao prekid vatre i pošli smo pokupiti mrtve, a onda je prestao prekid vatre, ali
bitka još nije nastavljena.

Nedugo poslije toga začuli su se strašni krici između naših linija. Ne znam engleski i zato
ne znam što je taj čovjek vikao, ali bilo je očito da je ranjen i u strašnim bolovima. Sunce je sve
jače peklo, a žeđ i opekline koje ono izaziva, neizbježno pojačavaju agoniju rana. Često bi rane
napali i mravi. Zapravo, Franci su uvijek patili od žeđi i kad biste zarobili nekog, ili spasili nekog
koji je bio ranjen, uvijek bi molio da mu damo vode, a jezik bi mu bio natečen i crn u ustima,
tako da je “su” bila prva turska riječ koju su naučili. Sjećam se jednog ljetnog dana kad je
poručnik Orhan gledao Franke kroza svoj dalekozor i u prolazu nam rekao. “Upravo sam vidio
Franke kako piju vlastitu pišalinu.” Franci su imali malo bunara iza svojih linija, a mi smo ih
imali puno i vodu su donosili na mazgama, da bi je nama donijeli vodonoše. Naš vodonoša je
nekoliko mjeseci bio starac Irfan, koji je bio napola lud i svako jutro bi opranu robu vješao na
grm, ali nijedan Franak nikad nije zapucao u njega jer je bio star i lud.

Franak je nastavio tako jadno zavijati, a mi smo se trudili začepiti uši da to ne slušamo.
Inače se ranjenik nakon nekog vremena onesvijesti ili toliko oslabi da više ne može vikati, te
bismo ga u normalnim okolnostima pustili da umre jer bi pucali na nas da smo izašli iz rova. Zato
smo samo slušali umirućeg čovjeka i pitali se hoće li to biti naša sudbina i hoće li nam nagrada za
mučeništvo to moći nadoknaditi. Ali odat ću vam tajnu, a ta je da gotovo nijedan vojnik ne
vjeruje da će poginuti. To je zato što je ljudskom biću nemoguće zamisliti da je mrtvo i to je zato
što je uvijek živ i prisutan u činu zamišljanja. Ta nezamislivost smrti omogućava vojniku da se
bori. Vidi svoje drugove kako umiru, ali sebe smatra imunim i taj fatalni nedostatak u njegovoj
prirodi je razlog zbog kojeg je dobar borac. Čak i čovjek koji namjerno odluči umrijeti i postati
mučenik, ne vjeruje zbilja u vlastitu smrt.

Fikret se naslonio čelom na grudobran i mrmljao psovke svaki put kad bi Franak što
uzviknuo, a ti jauci su nam se usijecali u dušu i kidali nam srce i svi smo htjeli nešto poduzeti, pa
makar samo izaći i ubiti tog vojnika, ali nitko od nas se nije ni pomaknuo.

Tad se Fikret okrenuo, sagnuo i počeo kopati po svom rancu. Izvukao je neke bijele gaće.
Nabio je bajunet na pušku i na njega zakačio gaće, a onda počeo mahati puškom iznad rova.

Dogodilo se nešto neobično jer je pucnjava u našem sektoru iznenada prestala. Fikret je
uzeo ljestve i počeo se penjati iz rova, a ja sam bio jako glup i primio sam ga za nogu i pitao:
“Kamo ideš?” a on je rekao: “U materinu ti pizdu”, a ja sam rekao: “Poginut ćeš”, a on me
pogledao i rekao: “Iz Pere sam, pa mi se jebe za to.”

Podigao je ruke da pokaže da je nenaoružan i došao do mjesta na kojem je taj čovjek
jaukao. Sagnuo se i podigao ga u naručje i odnio do franačkog rova i spustio na rub grudobrana.
A onda se, vrlo polako i oprezno, hodajući uspravno, brišući čelo rukavom, vratio natrag, a
franački vojnici su mu klicali.

Kad se spustio natrag među nas, bili smo zapanjeni time što je učinio i samo smo ga
gledali. Otišao je do svoje puške, skinuo gaće s bajuneta, pokazao nam kako ih je to poderalo i

samo rekao: “Još jedna vražja rupa”, nakon čega je nagurao gaće natrag u ranac i rekao: “Na
sreću mi se jebe za to.”

Čudno je u tom činu junaštva i suosjećanja bilo to što sam često vidio Fikreta kako hladno
ubija ranjenike bajunetom i s užitkom ubija zarobljenike. Kad sam ga pitao zašto se neočekivano
pretvorio u anđela, pogledao me kao da osjeća grižnju savjesti, a onda je spustio pogled i rekao:
“Katkad čovjeku dođe, za promjenu, učiniti nešto dobro.”

Otad mu, kad god bi rekao: “Iz Pere sam, jebe mi se za to”, nismo više vjerovali.

66. Karatavuk na Galipolju: Fikret i koza (6)

Obično smo bili u rovovima po dva dana uzastopno i onda bar jedan dan iza linija. Tad smo
se mogli oprati, očistiti od ušiju, bolje jesti i spavati. Budući da su rovovi bili puni govana i muha
i trupala, lijepa mjesta iza linija činila su nam se još ljepšima. Franci nisu imali mjesta iza linija
jer je njihov mostobran bio vrlo malen, pa se nisu imali priliku dobro odmoriti kao mi, budući da
smo ih uvijek mogli gađati, gdje god oni bili. Bilo bi jako loše da sam bio Franak.

Ondje je bilo selo u kojem smo spavali i to je bilo grčko selo, ali kršćani su uglavnom otišli,
zbog onoga što se događalo njihovim ženama. U tom selu je bio bunar oko kojega nije bilo zida.
Bila je to samo jama u zemlji i jednoga dana u nju je upala koza.

Prvo što smo čuli bili su odjeci meketanja iz bunara, a Fikret je otišao pogledati i pozvao
nas da dođemo i vidjeli smo kozu nejasno, duboko dolje, kako pliva i udara nogama o stijenke,
kao da se pokušava popeti. Otišao sam po poručnika Orhana, a on je došao, pogledao preko ruba i
rekao: “Ako ugine dolje, zatrovat će vodu, a to je dobra koza za davanje mlijeka.” Pogledao nas
je i rekao: “Trebam dobrovoljca” i promotrio svakog od nas, dok smo mi pokušavali izbjeći
njegov pogled, praveći se da to ne činimo, a onda je rekao Fikretu: “Ti.”

Fikret je stao mirno i rekao: “Jebe mi se za to, gospodine i rado se dobrovoljno javljam.”

“Bravo”, rekao je poručnik Orhan.

I tako smo spustili Fikreta užetom koje smo držali nas desetorica, pa nam zato nije bilo
previše teško, a Fikretu je uže bilo privezano oko prsa i ispod pazuha, ali ne prečvrsto.

Bila je to relativno mala koza, ali Fikret je imao problema s hvatanjem jer je bilo mračno, a
životinja se uspaničila i nije se dala podići. To je dugo trajalo i koza je meketala i bilo je puno
pljuskanja vode, a Fikret je govorio: “Kurvin sine, kujin sine, jebo ti Iblis mater u pizdu i jebo ti
materinu mater u pizdu i pizdu svih pizda, svih materinih pizda”, dok smo mi gledali dolje i još
mu sve otežavali mekećući kao koze i smijući se. Fikretove psovke i sav taj smijeh i meketanje
tutnjajući su odjekivali bunarom.

Napokon je uspio obuhvatiti kozu oko trupa, primio ju je pod ruku i počeo se penjati uza
stijenku bunara, dok smo mi vukli uže. Nastavio je psovati dok se penjao, a kad je stigao do vrha,
bacio je kozu preko ruba i, baš kad je to učinio, koza se posrala, a govno je palo u vodu. Koza je
tad zameketala i pobjegla. Meketanje me podsjetilo na razne mekete koje je Ibrahim oponašao,
poput “meketanja koze koja nema što reći” i u duši me probola nostalgija za kućom.

Kad se Fikret popeo preko ruba, bio je zadihan od napora i mokar do kože, a vidjeli smo i
da je krvav i pun masnica od malih, oštrih kozjih kopita. Fikret se požalio: “Kujin sin me udario u
jaja.”

Poručnik Orhan je rekao Fikretu da stane mirno, a onda: “Sada se spusti i pokupi to govno,
vojniče Fikrete”, a na Fikretovom ružnom licu na trenutak zabljesne ljutnja i on reče: “Dopustite
da vam se obratim, gospodine”, a poručnik je rekao: “Imaš dopuštenje”, a Fikret je rekao: “Zašto
ja, gospodine? Iako mi se jebe za to”, a poručnik je rekao: “Zato što nema smisla da se itko drugi
smoči, a djelomično zato što ti se jebe za to, a najviše od svega zato što je to zapovijed.”

I tako se Fikret opet spustio u bunar, a poručnik Orhan nam je rekao: “Ljudi, nadajmo se da
kozje govno pluta.”

I tako se Fikret opet popeo gore, potpuno mokar, džepova punih sjajnih, crnih kozjih
brabonjaka, koje ceremonijalno položi poručniku pred noge, u obliku polumjeseca, a onda ustane
i, dok voda curi s njega, salutira. Poručnik Orhan salutira njemu i njih dvojica se pogledaju, a
poručnik mu kaže: “Vojniče Fikrete, kad bi postojao orden za spašavanje koza i vađenje kozjih
govana, te na taj način očuvanje čistoće naše zalihe vode, predložio bih te za njega.”

“Hvala, gospodine”, reče Fikret.

“Ali, srećom, jebe se tebi za to”, reče poručnik.

“Tako je, gospodine”, složi se Fikret.

“Zanima li te zašto si se dobrovoljno javio?” upita Orhan.

“Ne, gospodine”, odgovori Fikret, u skladu sa svojim već dobro poznatim načelom da mu
se jebe za sve.

“Pa, zato što smrdiš baš kao jarac, pa sam pomislio da će se koza manje uplašiti ako
pošaljem tebe, a ne koga drugog. A također, mislio sam da će ti biti drago primiti nešto žensko,
pa makar i samo kozu.”

Fikret je izgledao iskreno zadovoljno, kao da je primio kompliment i rekao mu je: “Hvala,
gospodine”, nakon čega mu je salutirao, a poručnik Orhan se blago osmjehnuo i salutirao njemu,
rekavši: “Slobodan si” i još se smješkao kad je odlazio od nas.

Poslije se Fikret okrenuo prema meni, dok smo jeli sir i masline pod stablom limuna i
slušali kako veliki topovi bubnjaju u daljini, prstom potapšao jednu stranu nosa i rekao: “Taj
poručnik i ja, mi ti se baš dobro razumijemo.”

67. Karatavuk na Galipolju: Fikretova pogibija (7)

Jedna od neobičnih stvari u ratu je da ste stalno izloženi svakakvim čudima, kao kad se,
recimo, sagnete, a kugla šrapnela se zabije u zid rova iza vas, ondje gdje je maloprije bila vaša
glava ili kad ste na zahodu, a karakedi granata padne i eksplodira na vašemu mjestu u rovu ili
ručna bomba padne kraj vas, a ne eksplodira ili padne kraj vas u trenutku kad premještate vreću s
pijeskom, pa je dovoljno samo spustiti vreću na tu bombu. Zbog takvih sitnica pomislite da vas
Bog čuva.

Meni osobno je najveće čudo bilo vidjeti avione na nebu. Kad sam ga prvi put vidio, nisam
vjerovao vlastitim očima. Naravno, isprva pomislite da je to golema, neobična ptica koja
proizvodi zvuk kašljanja i brujanja, ali ubrzo shvatite da nije i svi kažu: “Gledajte, avion!” i
počnu mahati, a ako je avion nisko, pilot im odmahne. Svakoga sam pitao kako to radi, ali čini se
da nitko ne zna. Naravno da ima motor, što mi je sad jasno, ali umjesto da maše krilima kao ptica,
avion ima propeler na prednjem dijelu koji se vrti jako brzo, guta zrak pred njim i izbacuje ga
straga. Njemački Franci su sa sobom donijeli avion koji se zove “Taube”, što na njihovom jeziku
znači golub, a to je bio jednokrilac i krila su mu zbilja bila oblikovana točno kao ptičja, a rep
aviona je bio nalik na repna pera. U njemu su bila dvojica muškaraca i to je bio najljepši i
najelegantniji od svih aviona koje sam vidio. Golub je bacao na neprijatelja male čelične strelice,
zvane “flechettes”. Imam jednu koju sam izvukao iz stabla na kraju bitke. Nažalost, Taubea su
granatirali Franci kad je bio u hangaru u Čonku. I mi smo imali avion, zvan Aviatik, ali on nije
bio lijep. Franci su imali puno aviona, najmanje osamnaest, a ja sam ih znao sve raspoznati. Mi
muškarci smo se jako ponosili sposobnošću prepoznavanja neprijateljskih letjelica, baš kao što
smo se ponosili sposobnošću prepoznavanja brodova i poznavanjem imena njihovih pukovnija.
Imali su Farmane, Sopwith Tabloide i BE2. Farman je izgledao kao kostur kojeg na okupu drže
žice, ali Tabloid i BE2 su bili vrlo lijepi, iako ne tako lijepi kao Golub. Franci su nas znali gađati
bombama, s nekoliko odjedanput, a kad bi se to dogodilo, čuli smo kako franački vojnici kliču u
rovovima. Mislim da su avioni bili dobri za izviđanje i fotografiranje položaja, ali ne mislim da
će ikad biti jako korisni za napade. Izazvali bi paniku svaki put kad bi se pojavili nad nama, ali
šteta koju bi načinili nikad ne bi bila osobito velika. U svakom slučaju, od svega što mi je ostalo
u lijepom sjećanju, najbolji su avioni i po mome mišljenju su najveće svjetsko čudo. Da sam
bogat kao Rustem-beg, kupio bih jedan i letio nad morem kao orao štekavac i gledao brodove pod
sobom ili bih odletio u brda kao planinski orao i gledao dolinu i svaki dan bi bio novo čudo.

Imam je stalno najavljivao čuda. Bio je škrt čovjek, utjelovljenje izreke koju je moj otac
Iskander tako volio: “Prije ćeš dočekati da truplo proplače nego dobiti milostinju od imama”, ali
svejedno je imao veliku sposobnost uočavanja čuda, što pokazuje da će ih svatko tko vjeruje u
njih vidjeti mnogo, a istina je da smo puno puta mogli biti poraženi, da su Franci samo iskoristili
priliku koja im se otvorila. Klicali smo i slavili Boga kad smo potopili Bouvet i Goliath i Triumph
i Majestic, koji su bili veliki brodovi, ali, naravno, nismo Mu klicali kad je potonuo, Guj Djemal
zajedno sa šest tisuća novih vojnika. Slavili smo Boga kad je Enver-paša objavio da je sultan
padišah proglašen gazijem. Slavili smo Boga kad je nastalo zatišje za vrijeme kojeg smo uspjeli
dovesti deset novih divizija i poslije napada lake konjice australskih Franaka. Tad je granatiranje
prestalo nekoliko minuta prije napada, što nam je dalo priliku da ponovno zauzmemo svoje

položaje, nakon čega smo ih potpuno masakrirali, bez ijednog izgubljenog vojnika. Također nas
je napala Kraljevska škotska graničarska pukovnija, a slavili smo Boga kad su zaboravili počistiti
komunikacijske rovove za vrijeme napada, pa su se naši mogli dići i pucati im u leđa. Slavili smo
Boga zbog čuda što je franačka invazija počela baš one noći kad nas je Mustafa Kemal poslao na
noćnu vojnu vježbu, tako da smo već bili potpuno opremljeni i pokretni kad je počelo. Također
smo slavili Boga u proljeće, kad su neprijateljski avioni bombardirali vojni logor iza naših linija,
zbog čega su naši vojnici morali ranije doći na frontu, a pokazalo se da je to bilo baš na vrijeme
da odbijemo napad. Nismo slavili Boga kad su franački brodovi uspjeli gađati preko poluotoka uz
pomoć izvidničkih balona i potopiti nekoliko naših brodova. Slavili bismo Boga kad bismo čuli
kako franački trubač označava dolazak granate iz našeg divovskog topa s druge strane vode.
Trubač bi čekao bljesak, a onda bi svaki francuski Tango znao da ima dvadeset osam sekunda
vremena da se skloni. Nismo slavili Boga kad su gurke zauzeli vrh brda kod Čonka, što im je
dalo veliku prednost, ali jesmo slavili Boga kad su veliki franački topovi glupo zapucali na njih i
potamanili ih, tako da smo mi trebali samo malo pričekati, prije nego što smo napali i dokrajčili
ih. Tad sam uzeo zakrivljeni nož gurka koji sada držim na zidu. Poslije toga su Franci doveli

nove vojnike i u velikoj bitci je poginulo puno tisuća naših. Borili smo se kao ludi, zubima i
kamenjem, koliko i bajunetima, a za to nismo slavili Boga, ali jesmo Ga slavili kad smo napokon

zauzeli vrh brda. Slavili smo Boga kad se neprijatelj iskrcao u Suvli i iz nekog razloga dao našem

franačkom njemačkom bojniku Wilmeru vremena da dovede tri bataljuna.

Kad ste vojnik, prisiljeni ste razmišljati o Bogu više nego oni kod kuće. Svuda oko vas su
smrt i razaranje. Pogledate truplo rasporene utrobe i vidite da se čovjek iznutra sastoji od koluta
sluzi, a izvana je ipak tako gladak i lijep. Pogledate tijelo i vidite da to nije čovjek jer je duh
odletio, tako da vas to tijelo ne ispunjava tugom. Vjerujete da je Bog odredio svaku sekundu vaše

sudbine četrdeseti dan nakon začeća, pa se ne žalite na patnje i užase i znate da vam se i najmanja
sitnica dogodi zato što Bog tako želi. To je velika utjeha, to saznanje da nas Bog nosi na dlanu

Svoje ruke, baš kao što bi čovjek mogao nositi ptića na dlanu svoje. Shvatite da je beskorisno
opirati se volji Božjoj, pa zato po stoti put izgovorite molitvu mučenika, pa sebi i svojim
drugovima kažete: “Allah koruson” i zakoračite preko grudobrana, izvikujući ime Božje, znajući
da je svaka grozota koja vam se može dogoditi samo prvi težak korak prema raju. Malo je ljudi, a

ja sam bio jedan od takvih, koji se počnu pitati zašto Bog želi toliko okrutnosti i patnje za Svoje
stado, a kad ljudi kažu “Bog je milostiv”, osjete kako ih obuzima zbunjenost i upravo suprotno

mišljenje. Ljudi poput mene pitaju se zašto Bog ne izvede samo jedno dobro čudo i svijet u trenu
učini savršenim.

Vrlo je moguće vjerovati da je Božje čudo kad se sagnete i tako izbjegnete metak u glavu,
ali zašto Bog onda odredi da tjedan dana poslije, morate umrijeti od dizenterije?

Dizenterija se na nas okomila kad je zatoplilo. Čanakale je bilo idealno mjesto u proljeće i
jesen, ali zimi je ondje nezamislivo hladno, a usred ljeta vam je kao da ste u krušnoj peći, zajedno
s kruhom. Sve zelene biljke su posmeđile, sve cvijeće je nestalo, ptice su sjedile na grani
otvorenog kljuna, a koža se smežurala od sunca i oči su boljele i usne pucale i vrtjelo nam se u
glavi. Vladala je tolika žeđ da su vodonoše jedva stizali do svih. Niste mogli taknuti ništa
metalno i niste mogli taknuti kamenje. Znoj nam se cijedio s lica i niz prsa i slijevao bi se sa

zatiljka niz leđa i između guzova, a na našim uniformama su se vidjele debele bijele valovite crte,
na mjestima na kojima se sasušila sol iz znoja. Sjedili bismo u rovovima i žudno čekali noć, a kad
bi noć stigla, olakšanje je bilo kao da vas miluje ruka anđela, nakon čega, naravno bi, brzo
postalo prehladno.

Puno gore od vrućine je bilo ono što je ona nosila sa sobom. Sve te tisuće nepokopanih
trupala trunule su tako žestoko da je smrad dopirao do nas i na najblažem povjetarcu. To je bio
takav smrad da ste se naviknuli povraćati od njega. Ako vas zanima kako je to, ubijte psa usred
ljeta, ostavite ga na suncu nekoliko dana da se nadme, rasporite mu trbuh, ugurajte glavu unutra i

duboko udahnite. Katkad bi se trupla pred našim rovovima toliko nadula da bi nam zaklanjala
pogled, pa bismo pucali u njih, a plinovi bi izlazili šišteći i zapahnuo bi nas smrad sumpora. Ali
koliko mi god ispuhavali to truplo, ono bi se opet nadulo, što mi nikad nije bilo jasno, jer bi
čovjek pomislio da će rupe to onemogućiti.

A drugo je bilo to što su u truplima bili milijuni crva, koji su bili krupni i imali oči koje su
izgledale lukavo i crnu glavu, a ti crvi su gmizali posvuda. Katkad biste vidjeli nešto nalik na

lokvu crva i shvatili da je to zato što je truplo pokopano vrlo plitko, pa to crvi izlaze na površinu.
Jedan moj drug se bojao crva. Zvao se Ocak i bio je iz Vana, a inače je bio vrlo hrabar, ali toliko
se grozio crva da je odbio poći u napad preko tla punog trupala prekrivenih crvima, pa ga je
časnik ustrijelio i ubrzo je i sam bio pun crva, a mi bismo rekli: “Gledajte jadnog Ocaka, sad se
već sigurno naviknuo na crve.”

Žestoko truljenje i smrad privukli bi muhe zunzare, koje su bile velike i svijetlozelene. Tih
muha je bilo toliko da bi prekrile cijeli svijet, a vi biste se osvrnuli oko sebe i činilo bi vam se da
se sve miče i treperi i obuzimalo bi vas neko očajničko ludilo, jer su muhe bile tako uporne da ste
htjeli pobjeći i nikad ne stati ili otrčati do mora i zaroniti pod površinu. Nimalo nije pomagalo
ubijati muhe jer bi to bilo kao da brojite zrnca pijeska, a ako biste ih ubili, došle bi druge, sitne

muhe koje bi polegle jaja u njih i nastali bi mali crvi. Muhe zunzare su ulazile i izlazile iz usta
trupala jer vam se usta otvore kad umrete, a njih privlače otvorene rane.

Muhe zunzare bi vam sletjele na hranu kad biste jeli i bilo je nemoguće jesti, a da ne jedete
i muhe. Sletjele bi vam na čašu kad biste pili i niste mogli piti, a da ne pijete i muhe. Muhama
vlaga treba očajnički kao i nama i pokušale su nam je piti iz očiju i pričvrstile bi nam se za usne,
tako da bismo ih morali na silu strgnuti. Jedan dan sam zaspao otvorenih usta, a kad sam se

probudio, usta su mi bila puna muha. Poslije toga sam odrezao jedan kut bijelog pokrova koji mi
je majka poslala za slučaj mog mučeništva i stavljao sam taj komad tkanine preko usta, kad god
bih htio spavati. Kako je vrijeme prolazilo, rezao sam sve više pokrova za svoje drugove, pod

uvjetom da ih sve skupe i zašiju zajedno, ako poginem, ali istina je da nikad ne znate gdje je tijelo
vašeg druga, pa tako nikad te komadiće nisam dobio natrag i imao sam sreću da nisam poginuo i
sad me čeka novi pokrov, koji je načinila moja žena i nimalo ne sumnjam da jedva čeka dan kad
će me umotati u njega.

Zbog muha su se na nas obrušile bolesti. Muhe su bile pune nečisti trulih trupala, a tu bi
nam nečist prenosile kad bismo ih jeli i pili. Neki su dobili bolest koja se zove enterična groznica,
a od te bolesti biste imali nepodnošljivu glavobolju i znojnu groznicu i kašalj iz dubine prsa i bol

u želucu i velike mrlje, a dobili biste i proljev. Neki ljudi bi dobili malariju ako su dolazili iz

krajeva u kojima hara malarija jer bi im se, kad bi oslabjeli i oboljeli od uvjeta na fronti, malarija
vratila, što je neke ubilo, a neki bi danima bili bespomoćni. Neki vojnici su dobili bolest od koje
srce ne radi kako treba. Svi smo smršavjeli i oslabjeli i bilo nam je teško čak i podići pušku ili
hodati.

Najgora je bila dizenterija, a njezinu punu strahotu je teško opisati. Obuzme vas vrlo naglo
i morate otrčati na zahod, a u početku serete normalno govno. Ubrzo poslije toga sve jače i jače
morate srati, ali možete israti samo sluz i krv, koji curkaju iz vas, dok u želucu imate grčeve i
napadaje od kojih se presamitite i primite za trbuh i jaučete od bola i jada. Dobijete groznicu i

znoj lije iz vas i sve vam se pomuti i osjećate groznu žeđ za vodom, a jezik vam u ustima pobijeli
i požuti, a najgora stvar je da ne možete pišati, koliko god to htjeli.

To se meni i Fikretu dogodilo istodobno i cijele smo noći proveli spavajući na zahodu,
između napadaja sranja krvi i sluzi, i bilo je još bezbroj takvih, a bilo je puno i onih koji su umrli
na zahodu jer su se toliko razboljeli da su umrli serući utrobu i upali u zahod, a ako i nisu još bili
mrtvi, tad bi se utopili u govnima i krvi, koji su također bili prekriveni muhama zunzarama, a oni
su bili tako bolesni i neizmjerno jadni, da im je bilo drago umrijeti utapajući se u govnima i krvi,
a govna i krv u zahodu također su bili prekriveni zujavim, gmižućim muhama. Poslije se morate
obrisati rukom i onda očistiti ruku zemljom, a stalno ste imali dojam da su vam ruke nečiste.
Jedno od malih životnih zadovoljstava bilo je bacanje pijeska u zahod kako biste zatrpali muhe.

Ne znam koliko je vojnika umrlo od dizenterije ili od toga postalo invalidima, ali mislim da je
riječ o tisućama. Fikret je zamalo umro, a i ja sam, dok su u poljskoj bolnici imali toliko
slučajeva da nam liječnici nisu mogli pomoći, pa smo samo ležali u groznici, serući krv i sluz,
dok su život i volja za životom curili iz nas među našim nogama. Propustio sam puno bitaka i u
jednom trenutku se činilo da se nikad neću vratiti na linije. Kad god se sjetim slavne pobjede koju
smo izvojevali u Čanakaleu, grlo mi se stegne od ponosa, ali istodobno podsjetim samog sebe na
nimalo slavno stenjanje i znojenje i sranje krvi i sluzi, i nemogućnost pišanja, što je također dio
vojnog života. Sjećam se našeg drugog časnika, koji je bio vrlo uredan i korektan kad je stigao,
ulaštenih čizama, uredno navoštenih brkova, namirisan limunovom kolonjskom vodicom, ali
ubrzo je puzao na sve četiri među truplima, zavijajući kao ranjeni pas, dok mu je krv natapala
stražnji dio hlača i svi smo ga sažalijevali zbog tog gubitka dostojanstva, a on se na kraju ubio
zbog poniženja.

Poslije nekog vremena su Fikreta i mene premjestili u bolnicu koja je bila još dalje iza

linija, blizu Majdosa. Odveli su nas na kolima koja je vukao maleni magarac, a kola su bila puna
ljudi i cesta je bila jako izrovana i bilo je očito da je magarac na samrti od iznemoglosti, jer su mu
se vidjela rebra kroz kožu, bio je slijep na jedno oko i prekriven ožiljcima, pa su neki ranjenici iz
čistog sažaljenja sišli s kola i šepali za njima, napola ih gurajući, napola se pridržavajući za njih.

Jedna dobra stvar koje se sjećam iz te bolnice je bila bolničarka koja se zainteresirala za
Fikreta i mene. Vojne bolničarke su bile poput anđela ili duhova, potpuno odjevene u bijele halje,
tako da im se vidjelo samo lice i tiho su se kretale od čovjeka do čovjeka i govorile smirenim
glasom, ali znale su biti vrlo jake kad bi to bilo potrebno, na primjer kad bi netko bio u deliriju ili
agoniji. Sad mi se čini čudnim što su na mene pazile i čistile me žene koje nisu iz moje obitelji i
dirale me, ali su mi se obraćale onako kako se obraća majka. Tad sam bio previše bolestan da bih
se zamarao time i svi znaju da se u ratno vrijeme sva pravila mijenjaju i to je kao kad netko
pojede meso svinje zato što umire od gladi, a nema ničeg drugog za jelo, pa mu je zato oprošteno.

Bolničarka koja je bila jako dobra prema Fikretu i meni, loše je govorila turski, s čudnim
naglaskom koji nismo uspjeli identificirati i imala je franačko ime, Georgina, a imala je i dodatno
ime. Umjesto da je bila “Georgina, kći tog-i-tog”, ona je imala dodatno ime “Iliff”. Pitao sam je:
“Što to znači?” a ona je odgovorila: “Rekli su mi da to znači dug život”, a Fikret, koji se tad više
nije osjećao jako loše, ju je pitao: “Jesi li sigurna da nije ilik?”1, a ona se nasmijala jer je bila vrlo
zgodna i ostavljala je dobar dojam, a to je bio dobar kompliment i s vremenom nam je postala
poput sestre, a prihvatljivo je biti blizak sa sestrom. Pogledao sam njezine plave oči i svijetlu put
i rumene obraze i pitao je: “Jesi li ti Frankinja? Ili si Čerkeskinja?” a ona je odgovorila: “Irkinja
sam”, a ja sam pitao: “Je li to neka vrsta Franaka?”, a ona je rekla: “Pa mislim da jest”, a ja sam
je pitao: “Jesi li kršćanka?” a ona je rekla: “Jesam”, a Fikret je rekao: “Svejedno ću te oženiti kad
izađem odavde, a čak se nećeš morati ni preobratiti”, a ona je rekla: “Cijena mladenke je

previsoka, a i moj muž ne bi pristao na to”, a mi smo se zapitali kakav to muškarac dopušta
svojoj ženi da radi s muškarcima i bude u kontaktu s njima, pa smo zaključili da je on sigurno
nevjernik, a pokazalo se da je njezin muž diplomat koji se oženio tom Georginom u Engleskoj,
prije nego što su ga pozvali natrag kad je počeo rat. Pitali smo je: “Je li tvoj muž nevjernik?” a
ona se isprva smela, a onda odgovorila: “Osmanlija je, majka mu je iz Srbije, a otac iz Smirne”.

Fikret je pitao: “Zašto si ovdje u bolnici?” a ona je uzdahnula i rekla: “Jer nisam htjela biti
beskorisna”. Ta Georgina nam je kuhala čaj od metvice s puno šećera i siguran sam da je to bio
dobar lijek protiv dizenterije i rekla nam je da bismo trebali jesti sol i davala nam je ajran sa
solju, kad bi bilo ajrana. Ta dobra bolničarka je jedna od krasnih uspomena koje imam na taj rat,
ali i rastuživala me jer bi me podsjetila na sestre i majku koje sam ostavio u Eskibahčeu. Kad sam
odlazio, dao sam joj jedno od svojih čuda koja sam pokupio na fronti. Bio je to njemački metak u
koji se točno po sredini zabio franački metak, tako da su tvorili oblik križa, a Georgina Iliff je
bila vrlo zadovoljna time i rekla je da će od toga načiniti broš, ali ne znam je li to ikad učinila.

Fikret i ja smo se vratili na linije za veliki napad koji se dogodio u kasno ljeto, kad je
vrućina bila najgora. Obojica smo bili vrlo slabi i vjerojatno se nismo smjeli ni vratiti, a mislim
da bi Fikret, da nismo bili toliko slabi, možda preživio svoje ranjavanje. Vjerovali smo da se
moramo dokazati kao muškarci i da ne smijemo iznevjeriti svoje drugove i pred grčkim
liječnicima smo glumili da nam je bolje nego što nam je bilo.

Franci su s granatiranjem počeli poslijepodne, kad nije bilo zraka ni vjetra, pa bi velike
granate pri eksploziji podizale velike oblake prašine, koji bi samo lebdjeli u zraku i cijeli svijet je
nestao i cijeli svijet se tresao i podrhtavao od eksplozija, a toga se osobito dobro sjećam jer sam
tad imao zubobolju, a od vibracije svake eksplozije mi je bilo puno gore i bol bi mi se razlio

glavom poslije svakog udara. Bilo je to kao stalno tutnjanje oluje kad stojite na morskoj obali, ali

puno glasnije.

Otprilike jedan sat nakon što je granatiranje počelo, shvatili smo da dolaze britanski
franački vojnici, iako ih nismo vidjeli, a naši topovi su počeli gađati teritorij među linijama, u
nadi da će pobiti nadolazeće Franke. Kad smo uspjeli vidjeti britanske Franke, ustrijelili smo ih.
Zbog toga njihov napad nije uspio. Na drugom dijelu linije su australski i novozelandski Franci
uspjeli zauzeti rov poslije dvodnevne borbe u mraku, a govorilo se da smo izgubili pet tisuća
ljudi. Istodobno je počeo napad u zaljevu Suvla, ali nije bio dobar i Franci su bili poraženi.

Budući da je bilo kasno ljeto, grmlje je bilo suho, a zbog te topovske paljbe se i zapalilo.
Kao posljedica toga franački su ranjenici izgorjeli ili se ugušili, a najčešće bi im eksplodirale i
torbice s municijom, što bi ih ubilo ako već nije vatra, a i bolje im je bilo tako jer bi inače mravi
napali rane i opekline ranjenika, što je bila agonija, a agonija je bila i umiranje od žeđi na
stijenama među zapaljenim grmovima i satima bismo ih čuli kako zapomažu. Izbio je veliki požar
u napadu koji se odvijao nedaleko od nas i nebo je bilo puno dima i prašine i smrada spaljenog

mesa, a meci su zviždali kao ptice.

U toj bitci je Fikret stajao na ljestvama da bi imao bolju vatrenu liniju i nije se činilo da je u
velikoj opasnosti, jer smo mi kosili Franke, a ne oni nas. Iznenada je pao s ljestava i pomislio sam
da su ga sigurno pogodili u glavu. Na trenutak sam bio razdiran između toga da li da pomognem
njemu ili nastavim pucati po britanskim Francima, ali znao sam da mi je dužnost ubijati Franke,
pa sam morao ostaviti Fikreta. Stalno sam se osvrtao i pogledavao ga i nije mi se činilo da je
teško ranjen. Samo je sjedio nogu ispruženih ispred sebe, zureći u suprotni zid rova i
pokušavajući nešto reći.

Srećom je napad britanskih Franaka prestao i čim sam se uvjerio da su prestali nadirati,
spustio sam se s pucačke izbočine, kleknuo mu s lijeve strane i pitao ga: “Kamo su te pogodili,
prijatelju, kamo su te pogodili?” a on je pomaknuo lijevu ruku i pokazao desnu, ali ništa nije
rekao.

Pogledao sam i vidio da mu je metak prošao kroz ruku iznad lakta i potpuno smrskao kosti,
pa je ostatak njegove ruke samo visio kao da ne pripada nikom i niz nju se slijevala grimizna krv
i kapala na vrh njegovih prstiju u kojima nije bilo života. Dobio je i metak u trbuh, a tamne mrlje
na njegovom kaputu širile su se sprijeda i straga, a ja sam shvatio da je to rana koja će ga ubiti,
jer krv jednostavno ispuni trbuh.

Fikret vrlo polako okrene glavu, pogleda me očima mrtvaca i upita: “Je li ti bajuneta
oštra?” a ja mu odgovorim: “Jest, prijatelju, jako je oštra” i pomislim da će me zamoliti da ga
ubijem.

Opet pomakne lijevu ruku i pokaže desnu, rekavši mi: “Trebao bi je odrezati.”

“Odrezati?” ponovim, osjetivši kako me hvata mučnina.

“Gotova je. Želim da je odrežeš.”

“Ne mogu”, rekoh mu.

“Ako me voliš, odreži je. Vrijeđa me. Ako me poštuješ, odreži je.”

I tako sam uzeo svoju bajunetu i provjerio je li oštra. Došao sam mu s desne strane i
kleknuo i pomolio se, a onda sam najprije zarezao kroz tkaninu njegove uniforme, nakon čega
sam primio njegovu podlakticu svojom ljevicom i rekao: “U ime Boga”, te sam, držeći bajunet u
desnoj ruci, počeo rezati mišiće i tetive koji su bili puni svijetlih krhotina kostiju. Fikret je bio
snažan i imao je velike mišiće. Kad sam ga rezao, to je bilo kao da režem meso s ovce i to je
proizvodilo krckavi zvuk, a on je tiho ječao, a ja sam plakao i suze su mi se slijevale niz obraze i
kapale po njemu. Plakao sam tako da sam stalno morao brisati suze rukavom, jer inače ništa ne
bih mogao vidjeti, a zbog tog plača nisam mogao razgovarati s njim.

Nakon što sam odrezao ruku i nježno je položio kraj njega, rekao mi je: “Priveži nešto oko
patrljka”, pa sam uzeo komad rukava koji sam odrezao i razrezao ga na trake i te trake su bile
upravo dovoljno dugačke da ih privežem oko patrljka i nakon što sam to učinio, počeo je puno
manje krvariti. Lijevom šakom Fikret je podigao svoju desnu ruku i odmjerio je u šaci, rekavši.
“Nisam znao da je moja vlastita ruka tako teška”, a meni je bilo čudno što on tako drži svoju
vlastitu desnu ruku, na kojoj ne može micati prsima jer je sad bila samo komad mesa. Spustio je
ruku na tlo, a onda je primio za šaku, pipajući prste svojim prstima. Fikret je rekao: “Bila je to
dobra ruka”, ali meni je izgledala kao da nikome ne pripada, kao da je samo nekakav predmet.
Rekao je: “Kurvama u Peri će nedostajati ovi prsti.”

Cijelo to vrijeme neki moji drugovi su stajali i sve to gledali jer su takve stvari fascinantne,
a oni koji vide mrtve i ranjene, uvijek potajno misle isto, a to je: “Bogu hvala da to nisam ja.”
Jedan od njih je stalno ponavljao: “Drži se, Fikrete, Bog je gazda”, a onda ga je Fikret pogledao i
bilo je jasno da Fikretov pogled kaže: “Idi si jebi mater u pizdu”, pa je taj vojnik ušutio.

Fikret je rekao: “Želim cigaretu”, ali ja ih više nisam imao, nije ni itko drugi, a imam mi je
nije htio dati, pa sam otišao do časnika, koji nije bio Orhan jer je Orhan poginuo nešto prije toga.
Taj časnik je bio Turčin iz Bosne i bio je dobar i govorio je bosanskim naglaskom. Rekao sam
mu: “Dopustite da vam se obratim, gospodine”, a on je rekao: “Što je, vojniče Abdul?”, a ja sam
rekao: “Vojnik Fikret je ostao bez ruke i zatražio je cigaretu.”

Časnik je izvukao svoju srebrnu tabakeru, koju je uzeo mrtvom franačkom časniku, zajedno
s njegovim satom, te mi je dao ne jednu, nego pet cigareta. Rekao je. “Ako vojnik Fikret umre

prije nego što ih popuši, molim te, vrati mi ostatak.”

Salutirao sam mu, a i on je meni i odnio sam cigarete Fikretu i položio ih kraj njega, tako

da ih može uzimati.

Kad je Fikret počeo pušiti prvu, pokazao je da se njegov karakter nije promijenio, jer je
otpuhao prvi dim i rekao: “Boga mi, ovo je skoro jednako dobro kao pička.”

“Moramo te odnijeti u poljsku bolnicu”, rekao sam, a on je otpuhao još dima i rekao. “Ne.
To je to.” Još je neko vrijeme pušio, a onda je rekao: “Što plačeš, kujin sine glupi?” a ja dotad
nisam ni znao da plačem.

Sjedio sam uz njega dok je popušio prvo jednu cigaretu, a onda dvije, a pri trećoj mu je
glava počela padati i oči su mu se počele sklapati. Primakao sam glavu njegovom licu, a on je
rekao: “Sad sam zbilja sjeban. Više nemam krvi.”

Uspio je popušiti još jednu cigaretu, ali uglavnom mu je samo izgarala među prstima. Kad
sam shvatio da zbilja umire, obuzela me neka znatiželja i pitao sam ga: “Fikrete, Fikrete, vidiš li

zelene ptice?”

Vrlo polako i tiho i tužno je rekao: “Nema zelenih ptica.”

Htio sam reći nešto duhovito, pa sam ga pitao: “Hoćeš li mi poslati koju djevicu viška?” a
on se slabašno osmjehnuo i niječno odmahnuo glavom, a onda je jako duboko udahnuo i umro.
Uzeo sam mu cigaretu između prstiju i dovršio je umjesto njega. Pogledao sam ga i vidio koliko
je otrcan. Uniforma mu je bila skrpana komadima jute, odrezane s vreća s pijeskom, a čizme su
mu bile nejednake veličine, jer ih je skinuo s dva različita trupla. Izgledao je kao prosjak. Dugo
sam gledao profil njegovog lica, taj arapski nos, tu opuštenu donju usnu i osjetio kako me
obuzima neka hladnoća. Šokiralo me koliko sam malo toga osjećao, kako mi je brzo dosadilo
sjediti uz truplo i kako sam brzo poželio raditi nešto drugo. Tek poslije je tuga počela curiti iz
mog skrivenog srca i razlijevati mi se venama, kad sam se sjetio razgovora koje smo satima, za
mnogih noći, vodili pod zvijezdama, kad smo razgovarali o svemu o čemu se može razgovarati i
kad smo razgovarali o svojim domovima i uspomenama i planovima, a on bi rekao: “Sad mi opiši
svako stablo masline u svojoj rodnoj varoši, a ja ću tebi opisati svaku grčku kurvu i svaki grčki
kafić u Peri”, što bismo i učinili, sve dok ne bismo prošli sve teme koje se mogu proći i pušili
smo i smijali se i razgovarali o prostim stvarima kao što to vojnici čine, a danju bismo
organizirali male bitke između, recimo, škorpiona i mravljeg lava ili mravljeg lava i kukca, a on
bi navijao za jednog insekta, a ja za drugog i klečali bismo među stijenama i navijali za svog
insekta i otplesali bismo mali trijumfalni ples kad bi naš insekt pobijedio i nikad u životu nismo

bili tako bezbrižni.

Uzeo sam Fikretovu municiju i njome ubio petnaest Franaka idućih nekoliko dana, ali u
tom trenutku, tek tako da bih imao što raditi, odnio sam preostalu cigaretu časniku, ali on je bacio
pogled na krv na njoj i rekao mi: “Popuši je sam, vojniče Abdul”, pa sam je uzeo, sjeo kraj
Fikreta, kome je glava pala na prsa, naslonio se na njega i popušio cigaretu, razmišljajući o
velikoj dragocjenosti duhana, dok se njegova krv zgrušnjavala i tamnjela na mojoj bajuneti i

mojim rukama, topovi se polako stišavali, a muhe zujale i obrušavale se.

68. Mustafa Kemal (15)

Za vrijeme neuspjelog savezničkog napada, Kemalu dodijele zapovjedništvo nad šest
divizija, zbog čega je oduševljen, djelomično zato što je Sudbina napokon prihvatila njegovu
procjenu da je njezin čovjek, ali ponajprije zato što više neće morati ostati na jednome mjestu,
gdje je smrad trupala postao nepodnošljiv. Napad mu omogući udisanje svježeg zraka, za
promjenu. Nije spavao tri noći, ali jaše s položaja na položaj, koreći lijene ili nesposobne
zapovjednike, preuzimajući kontrolu u svim aspektima. Srećom, saveznički napad je veliki
fijasko i njihovi vojnici izginu u požarima od zapaljenoga grmlja, a kose ih i Kemalovi precizni
strijelci. Kemal pokazuje svoju uobičajenu drsku hrabrost i čak se ne skloni sa staze kad se
neprijateljski avion obruši na njega i njegove časnike koji su jahali po njoj. Nakon pogibije
zapovjednika dviju divizija, naoružan samo bičem, osobno u zoru povede napad na Conk Bayiri,
koji je saveznike privlačio od samog početka i kojeg su tad napokon osvojili. Kugla šrapnela mu
se zabije u prsa, ali mu srce spasi sat u džepu iznad njih. Poslije će taj sat pokloniti Limanu von
Sandersu kao suvenir, a ovaj će njemu zauzvrat dati zlatni sat s urezanim grbom von
Sandersovih. Mustafa Kemal će imati golemu, bolnu masnicu na prsima još tjednima nakon što
otjeraju saveznike s ključnog brda. Taj napad u zoru Mustafe Kemala uspije, a umorni britanski
vojnici pretrpe poraz, zbog čiste brojčane nadmoći Turaka. Na tom brdu su osmanlijski vojnici
izloženi apokaliptičnom granatiranju britanske mornarice, a tlo erumpira kraterima i plamenom,
no svi napadi saveznika su odbijeni i rovovsko ratovanje se očekivano uspostavi na novoj fronti.

Kemal nevjerojatnom srećom i potpunim nemarom za osobnu sigurnost nastavlja stjecati
legendarni status među vojnicima.

Svađe u visokom zapovjedništvu nastavljaju se jednako očekivano kao rovovsko ratovanje,
a Nijemci učvršćuju svoju kontrolu nad ključnim zapovjedništvima. Mustafa Kemal i dalje pati
od jakih napadaja malarije, dok istodobno zapovjednik saveznika Sir Ian Hamilton ima
onesposobljavajuće napadaje dizenterije. Kemal postaje vrlo naprasit, a opet pretrpi uvredu
Enver-paše, koji ne dođe do njega za vrijeme službene posjete. Kemal se ponovno povuče s
dužnosti i opire se svim nagovorima da se predomisli. Posve je moguće da zapravo želi
isposlovati da ga pošalju na nove fronte koje su otvorili Bugari, oportunistički ušavši u rat na
strani Nijemaca. No Kemalov plan da ode u Makedoniju, padne u vodu kad ga pošalju da vodi
vojsku u Mezopotamiji, gdje su Britanci zauzeli Kut, u traljavoj kampanji koja naizgled nema
nikakav cilj. Kozar Ibrahim, iscrpljena tijela i duha, u tom trenutku maršira kako bi im se
suprotstavio, dok mu je um ispunjen samo žudnjom da se vrati kući i napokon oženi Filotejom.

Makedonski plan ne upali, a njemački general preuzme zapovjedništvo u Mezopotamiji.
Kemal ostaje na Galipoljskom poluotoku i nastavlja osobni rat sa svim osobama od autoriteta.
Odbija prihvatiti ijednog njemačkog časnika u svom sektoru i otjera novog zapovjednika 111.
divizije, a von Sanders pristane više ih ne slati. Osmanski časnik odbije poslušati zapovijed
njemačkog višeg časnika, a Kemal ga jednako tako odbije izručiti. Liman von Sanders, uvelike
osramoćen, šalje Mustafu Kemala natrag u Istanbul zbog “zdravstvenih razloga”, a, iskreno,
Kemalu je drago što odlazi. Zbilja jest prilično bolestan i posve iscrpljen i već mu je dosta što se
ignorira njegovo mišljenje. Ljudi koji ga poznaju, uznemireni su njegovim oronulim izgledom.
Odlazi živjeti s majkom i sestrom, zauvijek izgnanima iz njihove ugodne ružičaste kuće u Solunu

i ponovno poseže za zavodljivim društvom Corinne Lüftü. Deset dana nakon njegovog odlaska,
saveznici napuštaju Galipolje, a Mustafa Kemal kaže da je cijelo vrijeme znao da će to učiniti.

Vrlo je moguće da bi bez Mustafe Kemala Osmanlije izgubili bitku na Galipolju, što bi
svijetu prištedjelo puno muka. Ne bi bilo ruske revolucije i ne bi bilo hladnog rata, a Veliki rat bi
možda završio godinu dana prije, ali Mustafa Kemal nikome ne želi prištedjeti nikakvu muku i
nastavlja nemilosrdno gnjaviti ljude iz vlade.

69. Karatavuk na Galipolju: Kraj bitke (8)

Kao što sam vam možda već rekao, na nekim mjestima su naše linije bile tako blizu da smo
mogli kopati tunele jedni ispod drugih. Katkad bi se kopači tunela sreli u mraku i borili kao
štakori. Katkad bi se dno rova urušilo u tunel, a katkad bi mrtvo tijelo palo na kopače jer je u dnu
rovova bilo ukopano mnogo trupala, a katkad bi tunel slučajno završio u samom rovu, pa bismo
vrlo tiho sjedili, slušali struganje lopata i motika i glasove rudara, a čim bi se otvorila rupa, rekli
bismo: “Haydi, Johnny” i ubacili bombu. Kad bi tunel bio uspješan, mina bi eksplodirala ispod
rovova i izazvala bi mnogo štete i veliki šok i bilo bi mnogo, mnogo mrtvih. Mi i Franci smo
uglavnom provodili vrijeme usavršavajući sustav rovova, sve više i više otežavajući uspješnost
bilo kakvog napada i produživali smo svoje rovove pod zemljom i stvarali novu liniju fronte, sve
dok nas u nekim sektorima nije dijelilo više od nekoliko koraka. Ljudi poput mene su svoje
vrijeme provodili šuljajući se i gađajući snajperom. Franci su smislili snajperiranje uz pomoć
posebnog drvenog okvira i periskopa, tako da je snajperist bio zaštićen. To je značilo da moram
gađati periskope, a tako mi nikad nije bilo dosadno. Poslije nekog vremena sam se prestao penjati
na stabla kad bih snajperirao, jer bi Franci prilično redovito rešetali sva stabla strojnicom.
Također je bilo manje dosadno kad su patke počele seliti na jug, a mi i Franci smo ih skidali na
tisuće i za promjenu smo jeli ukusno meso, iako je bilo žilavo, a naši zubi su tad već bili truli i
desni su nam krvarile i svi smo imali zubobolju, koja je podjednako loša kao dizenterija, što se
tiče onemogućavanja razmišljanja. Po svršetku bitke primijetio sam da patke više ne lete onuda u
to vrijeme.

Iduća važna stvar se dogodila u kasnu jesen ili ranu zimu, kad se iznenada učinilo kao da je
samom Bogu postalo dosadno, pa nas je četiri dana zasipao nevremenom. Jedne večeri smo imali
tako silovitu kišnu oluju, da takvo nešto nisam doživio nikad prije ni poslije. Zrak je bio vodena
zavjesa, a kiša je padala u golemim kapima u kojima bi i ribe mogle plivati. Kunem se da nikad
nigdje nije bilo takve kiše. Rikala je kao divlja zvijer i padala tako brzo da su se rovovi začas
napunili vodom, a na nas se sručio zid kiše i mnogi su se utopili, a ja sam se spasio samo
zahvaljujući tome što se jedan moj drug izvukao iz rova i ispružio pušku koju sam zgrabio, a on
me povukao u zadnji čas. Ležao sam iznad rova i gledao kako se urušava, a bio sam mokar kao
da ležim na dnu mora i vidio sam kako tijela mojih utopljenih drugova plutaju dalje poda mnom,
i mrtva mazga i stara trupla koja su se izdigla iz dna rova i stare kosti i paketi hrane i ranci i vidio
sam kako voda postaje sve dublja i dublja, a mi preživjeli smo ležali u blatu pod padajućom
vodom i molili se i pitali se je li to kraj svijeta i jedva da smo vidjeli dužinu ruke ispred sebe, a
odjeća nam je bila teška i slijepila se za nas i bili smo jadni i ukleti, a vjetar je podizao platna i
pokrivače i kovitlao ih zrakom kao da su goleme ptice zahvaćene ludilom.

Ujutro se voda spustila na visinu puške, ali nismo se mogli vratiti u rovove i nije bilo ničeg
za jelo i još smo bili potpuno mokri. Srećom su Franci patili koliko i mi, pa nisu ubili onoliko
naših koliko su mogli.

Uvečer se vjetar okrenuo i zapuhao sa sjevera. Nije često tako puhao, a kad jest, odnio bi za
promjenu smrad trupala prema Canakaleu. Ali sjeverac je uvijek hladan, a taj put je bio hladniji
nego ikad prije i počeo je padati snijeg. Snijeg je jako lijep i sjetio sam se priče Alije
Snjegonosca, koji je to ime dobio zato što je sniježilo na dan njegovog rođenja, ali tog dana je

bilo tako hladno da snijeg nije bio lijep, bio je poput noža koji vam netko zabije u kost i zavrne
ga. Poslije te kiše je bilo kao da se netko vratio pobiti vam oca i braću, dan nakon što vam je
pobio majku i sestre. Stisnuli smo se jedni uz druge nad rovovskim grudobranima, dok je snijeg
padao na nas, naše puške i opremu, tresući se i drhteći, želuci su nam krulili tražeći nešto toplo za
jelo, a ja sam se prisjećao kako smo se kod kuće žalili kad bi ljeti bilo prevruće i razmišljao sam o
tome kako ću, ako mi ikad opet bude previše vruće, zahvaliti Bogu na tome.

To je bilo kao da me Bog čuo i odlučio se poigrati sa mnom, jer je uzeo snijeg i
uvišestručio ga i uzeo je vjetar i uvišestručio ga i pretvorio ih u snježnu mećavu. Čuo sam za
snježne mećave od onih koji su zimi išli u planine, ali nikad mi nije uspjelo zamisliti kako je to
kad te kosti iznutra bole kao da su slomljene, kako je kad ne možete pomaknuti prste i kad u
njima ništa ne osjećate, kad vam se čeljust tako trese da vam cvokoću zubi, a pluća skrućuju
svakim ledenim udahom. Nismo imali zimsku odjeću jer nitko još nije očekivao zimu, a sva naša
rezervna odjeća bila je dolje u rovovima, zatrpana pod blatom i snijegom koji su pali na nju.
Nekim ljudima je uspjelo zapaliti vatru, postigli su nemoguće, ali što su imali od toga kad bi
vjetar odnio toplinu? Kad bismo tako beskorisno stajali oko vatre, udarajući nogama i zamahujući
rukama, Franci ne bi pucali u nas, a ni mi u njih.

Mislim da je Francima kiša bila gora jer su bili ispod nas, pa se bujica slijevala u njihove
rovove nakon što bi iscurila iz naših, ali snijeg i vjetar i hladnoća su bili gori za nas jer smo bili
na većoj visini. Nismo mogli ništa, osim stisnuti se zajedno. Osmorica ljudi iz mog voda,
uključujući mene, odlučili su ležati zajedno na hrpi, kako bi toplinu sačuvali unutra, a hladnoću
vani i istina je da, što ste dublje, manje osjećate vjetar. Ležali smo na blatnom kamenju, jedan do
drugoga, ruku uvučenih u odjeću, dok bi nam vjetar nagrizao kožu i snijeg se taložio na nama, a u
ustima bismo osjećali metalni okus i tako smo izdržali do zore, kad smo vidjeli da su se neki,
zbog mokre odjeće, smrznuli uz tlo i nisu mogli ustati. Trojica od nas su umrla, a od nas ostalih,
četvorica su ostala bez prstiju na rukama i nogama, dok su jednom morali odrezati uši. Ja sam
izgubio jedan prst na lijevom stopalu, a zamalo i vrške tri prsta na rukama, ali na kraju sam imao
sreću, iako u tim prstima više ništa ne osjećam. Našeg imama su našli mrtvog, koljena, nožnih
prstiju i čela smrznutih uz tlo, u pozi molitve, a našli smo i stražara koji se smrznuo stojeći na
streljačkoj izbočini u rovu, puške podignute u propisanom položaju. Najmanja tjelesna oštećenja
pretrpjeli su oni koji su se uspjeli natjerati da hodaju cijelu noć, a najviše su pretrpjeli oni koji su
se srušili od iscrpljenosti. Hladnoća nas je toliko izranjavala da su nas morali maknuti s linije i
zamijeniti drugima, a samo su se dvojica od nas oporavili dovoljno da bi se vratili. To je bila
najveća nedaća koju sam prošao i sad, nakon što mi je tako malo nedostajalo da me proguta smrt,
svaki dan živim u iznenađenju i čudu. Nikad neću zaboraviti bolove koje sam po cijelom tijelu
osjećao kad sam se počeo otapati, to peckanje i pulsiranje i rekao bih da je taj bol jednak onome
kad se smrznete. S tim smrzavanjem je bila zanimljiva jedna Božja uvreda, koja se sastojala od
toga da su, nakon što nam se poslije tri dana odjeća odmrznula, uši opet oživjele kao da se nikad i
nisu smrznule. Dobro je bilo to što smo mogli pojesti mazge i magarce koji su uginuli, a njihovo

meso nam je bilo ukusno poslije tolikih mjeseci maslina i kruha i bulgura.

Dogodilo se nešto fantastično, zahvaljujući tom smrzavanju. Poslije više nije bilo
dizenterije. Otad više nitko nije stenjao zbog grčeva u želucu, serući pritom vlastiti život na
zahodu, zajedno s krvlju i sluzi. Poslije je vrijeme opet bilo lijepo, a sunce je zalazilo iza Athosa i

Samotrake, kao da nikad i nismo znali ni za što osim za mir.

Nedugo poslije toga su Anzaci i vojnici na Suvli nestali preko noći. Iščezli su kao duhovi.
Ostavili su puške koje su same od sebe pucale na nas, jer su voda ili pijesak curili u konzerve
privezane za okidač, a kad bi se konzerva napunila, povukla bi okidač. Također su ostavili

golemu minu koja je eksplodirala u tunelu ispod rovova kod kojih smo masakrirali australsku

laku konjicu i ostavili su puno zamki koje bi eksplodirale kad bismo im ušli u rovove. Sve je to

bilo nepotrebno neuljudno. Raznijeli su svoja skladišta na žalu, ali svejedno je ostalo toliko
opreme da su nama preostalima trebale dvije godine da sve pokupimo. To je uključivalo
konzerviranu govedinu koju ni mi ni oni nismo previše voljeli. Neki vojnici su nam u svojim

rovovima ostavili razne podvale, kao što je parafin u boci ruma, a drugi su nam pak ostavili
obroke poslužene na tanjuru, zajedno s porukom. Naravno, ja nisam znao pročitati što piše, ali
rekli su mi da je pisalo nešto kao: “Zbogom, Johnny Turčine, hvala što si poštovao Crveni križ i
ne zaboravi da smo otišli, a nisi nas ti otjerao.” Imam list papira koji je sad vrlo star i požutio, a

na kojem su mi rekli da piše: “Zbogom, Abdule.”

Napola smo očekivali da se britanski i francuski Franci na jugu također povuku i naše
rezervne divizije su brzo otišle onamo iz Gaba Tepea i Ariburnua, ali Franci su nas ponovo

iznenadili. Opet je bilo oluja i vjetrova, a oni su uspjeli izvesti da izgleda kako su svi još ondje i
čak su uspjeli odbiti napad, noć nakon što su otišli. U tom napadu smo nosili daske preko kojih
smo trebali preći franačke rovove i nosili smo zapaljivi materijal da im spalimo brodove, ali,
sramim se reći, premda smo ih dugo i žestoko granatirali, budući da smo sad imali potporu novih
njemačkih topova, mnogi od nas su odbili krenuti u napad i časnici su nas počeli tući plosnatim
dijelom mača, dok su nam se uzvici “Alah, Alah” sušili na usnama, a Franci nas kosili dok smo
tako stajali na grudobranima svojih rovova. To se već dogodilo jednom prilikom, mjesec dana
prije toga. Često sam razmišljao o tome i pitao se zašto se to dogodilo, ali zapravo je stvar bila u
tome da smo mjesecima živjeli gotovo samo od maslina i kruha, smrzavali se na ledu i kuhali na
suncu, marširali naprijed-natrag, naprijed-natrag, napokon se već zasitili priča o mučeništvu,
bezbroj se puta suočili s agonijom i smrću, bili gonjeni kao robovi i psi, tukli su nas i derali se na
nas, sve dok se napokon od toga nismo previše umorili da bismo se opet bacili u mećavu
zviždećih metaka i bodljikavo trnje naoštrenih bajuneta. Bili smo iscrpljeni i nismo htjeli dalje.
Kad se sad toga sjetim, uzruja me sramota za koju smo bili sami krivi, u očima franačkih vojnika
koji su to vidjeli. Također znam da su mnogi naši ljudi dezertirali i puzali do franačkih rovova
kako bi se predali. Takvi ljudi ionako nikome ne trebaju i zbog tog gubitka časti, vrijedni su
prijezira, a ja o njima i ne razmišljam kao o Turcima. Pretpostavljam da su bili Armenci ili Arapi

ili Bosanci, ali ne Turci.

Kad su odlazili, na žalu su raznijeli svu svoju municiju, što je izazvalo golemu buku i
ogromni crveni oblak u obliku gljive. Bila je to najglasnija buka i najveća vatra koju je itko ikad
vidio.

Ispričat ću vam nešto tužno u vezi s odlaskom Franaka, što je ostavilo jak dojam na mene.
Kad smo se spustili do žala, našli smo sve mazge i konje koje su ostavili za sobom. To su bile
dobro uhranjene, krupne životinje i bile su lijepo počešljane i očetkane, s lijepim oznakama i sve
su bile privezane jedna do druge na žalu. Ali Franci ih nisu mogli povesti sa sobom, pa su ih,
kako ne bi ostale nama i unatoč tome što im je bilo jako stalo do njih, sve žrtvovali, s velikom
ljubavlju, te su im prerezali grlo ili ih ustrijelili, nakon što su ih nahranili i počešljali. No neki
franački vojnici su odbili poslušati zapovijed, jer smo nalazili magarce skrivene u grmlju, zajedno
s velikim vrećama sijena a tako nešto se događa u ratu i usred svih tih užasa i dalje svijetli neko
malo svjetlo.

U odlasku Franaka je bilo dobro to što su u napuštenim skladištima ostavili puno hrane.
Stražari nas nisu mogli sve zaustaviti i odnijeli smo puno jako slatkog, ljepljivog voća u
staklenkama, kojeg sam pojeo toliko da sam se počeo čudno osjećati, kao da plutam i od toga su
me boljeli zubi. Ondje je bila i golema količina brašna. Također su ostavili puno korisne tkanine i

odjeće, tako da su neko vrijeme mnogi od nas, koji su prije nosili dronjke, počeli nositi nove
hlače, sašivene od franačkih zastava, a na glavu smo stavljali australske šešire i od njihovih
gamaša smo radili remenje i izgledali vrlo šaroliko i neobično, što našim časnicima nije bilo
drago jer nismo izgledali baš vojnički, ali i sami su dobro znali da nemaju izbora, jer nismo dobili
nove uniforme. Moj novi časnik je poginuo kad je otvorio plamenu komoru parnog tegljača koji
su ostavili za sobom i minirali ga melinitom.

Ožalostio sam se nakon što su Franci otišli, jer su puno mjeseci bili jedina svrha mog života

i mojih patnji. Snajperom sam ih ubio velik broj, najčešće pucnjem u glavu, čak i iz velike
udaljenosti, a oni su ubili većinu mojih drugova, među njima i mog najboljeg prijatelja Fikreta.
Poslije prvobitne mržnje i nemilosrdnog ubijanja, mi i Franci smo se malo upoznali i mislim da

smo, koliko god to čudno zvučalo, postali dragi jedni drugima. U svoje ime mogu reći da sam
doznao da nevjernici nisu nužno vragovi, što sam i otprije trebao znati jer sam, na koncu,

odrastao u varoši u kojoj ih je bilo mnogo različitih vrsta, premda oni nisu bili Franci. Još se sa
smiješkom sjetim kako su nam franački vojnici bacali katapultom svoje konzerve s govedinom, a
mi bismo ih napunili kamenjem i porukama kao: “Nedostajat ćete nam kad odete. Vidimo se u
Suezu” i katapultirali ih natrag i još se sjećam kako bi oni i mi urezivali male otvore u
kornjačinom oklopu, stavljali u njih poruke i poslali kornjače u smjeru neprijateljskih linija i
sjećam se kako bismo miša ili štakora koji bi se pojavili između linija i jedni i drugi gađali iz
čiste zabave i tek nakon što bismo ga ubili, nastavili bismo pucati jedni u druge.

Većinu ljudi s poluotoka su poslali na druge bojišnice, ali ja sam ostao ondje. Trebale su
nam gotovo dvije godine da raščistimo sve što su Franci ostavili za sobom.

Nisam mogao naći mjesto na kojem smo pokopali Fikreta, iako sam ga tražio svaki put kad
bih imao vremena. Tlo se tako brzo vratilo u život da je postalo teško prepoznati i mjesta s

kojima smo bili dobro upoznati. Nismo označavali grobove onako kako su to činili Franci, a
mrtve bismo često bacali u jame ili pokapali u rovovima. Nikad se nismo rješavali trupala
učinkovito kao oni i sjećam se kako sam gotovo cijelo vrijeme živio i borio se među mrtvima.
Jednostavno smo ih trpjeli. Kad bismo zarobili neke Franke i vodili ih po svojim rovovima, oni bi

uvijek bili zgroženi, a mi smo to tada shvaćali kao pokazatelj njihove slabosti.

Mnogi su vjerovali da, ako vas ne pokopaju u bijelom pokrovu, nećete biti primljeni u raj.
Ako je to istina, sigurno puno duhova luta oko Canakalea. Meni je postalo normalno hodati među
trulećim i smežuranim truplima, ostavljenim na površini, odjevenim u dronjke uniformi, u
neobičnim, iskrivljenim pozama i nalazio bih puške i bajunete koje su hrđale na proljetnoj kiši, a
među terpentinskim borovima su žute ptice pjevale na suncu kao da se ništa nije dogodilo. Često
bih pogledao trupla i zapitao se koje sam od tih Franaka ja ubio kad sam gađao snajperom i
gledao bih koja su trupla pogođena u glavu. Ni sâm ne znam koliko sam ih ubio jer mi je dojadilo
brojiti, ali vjerojatno dvjesto ili tristo.

Bio sam frustriran što sam ostao ondje. Htio sam se nastaviti boriti. Volio sam borbu i

uzbuđenje, to kako se činilo da mi duša izlazi iz tijela i gleda što radi moje tijelo, to strujanje krvi
u venama, uzbudljivost i omamljenost zajedničkog izvikivanja “Alah, Alah”, kad bismo se za
zastavom popeli preko grudobrana i jurišali u mučeništvo. Tek sam puno kasnije počeo
razmišljati o svom tom ubijanju koje sam počinio. Naravno da me čekalo još ratova i još borbi,
ali ja to tada nisam znao i osjećao sam kako je moje nepce izgubilo sposobnost uživanja u okusu
života. Razmišljao sam: “Kako se sada mogu vratiti kući i oženiti se i praviti djecu i živjeti mirno
i izrađivati ćupove i uzgajati patlidžane, kao da nikad nisam bio u ratu?” Bez Franaka sam se
osjećao usamljeno. Bio sam tužan dok sam ondje išao u patrolu i stražario i vježbao. Noćno nebo
mi se nije činilo normalnim bez padobranskih i revolverskih signalnih svjetala, koja su

osvjetljavala ničiju zemlju i pod kojima se svijet jasno dijelio na blještavu bjelinu i mrklu sjenu;
raketa i eksplozija, kratkih bljeskova palih granata i haubica koje su ih ispaljivale, žarkih iskri i
svjetlucanja metaka koji su se odbijali od stijena. Zrak se nije činio normalnim bez smrada
kordita, govana, pišaline, znoja i truleži, zujanja metaka, zviždanja i udaranja granata, fijukanja

komada snažnog eksploziva i stenjanja dvadesetkilaša, kašljanja aviona, vriske i jauka ranjenika i
smijeha i pjesama koji su dopirali iz franačkih rovova, tih neobičnih, rastrzanih melodija kojih se
još sjećam i čije riječi nikad nisam razumio. Rame mi je bilo čudno bez stalne, pouzdane masnice
od trzanja mog Mausera, a moj prst se čudno osjećao bez okidača oko kojeg bi se omotao. Nije se
činilo ispravnim što više nema malih vrtloga prašine koji bi se širili oko mjesta pada granate. Nije
mi se činilo ispravnim što više nisam provodio dane na stablu ili šuljajući se među stijenama,
povezavši po sebi grančice i grane. Nije se činilo ispravnim što ondje više nema Mustafe Kemala,
sve mršavijeg i bljeđeg, sve svjetlookijeg i promuklijeg i hrabrijeg iz dana u dan, koji se noću
prikradao po grudobranima kako bi nas ohrabrio prije napada, šapćući: “Slijedite me i ne
napadajte dok ne podignem mač”, i bez njegove stalne prisutnosti u najgorim bitkama i čudesnog
dolaska s vojskom na pravo mjesto u pravo vrijeme, a da ga pritom nikad nisu pogodili, osim one

kugle šrapnela koja mu se zabila u sat.

Među napuštenim rovovima i kržljavim stablima stalno sam čuo Fikretov glas: “Ja sam iz
Pere i jebe mi se za sve” i na trenutak bih viđao lica drugova koje sam mislio da sam zaboravio i
lica Franaka koje sam ubio. Katkad bih se naglo probudio, srca uzlupana od uzbuđenja i zgrabio
pušku u nadi da je počeo napad.

Golemi oblak srdite prašine boje govna, koji je mjesecima visio nad nama, natopljen
smradom truleži, napokon se počeo razilaziti. Rovovi su se počeli urušavati, a mrtvi su posvuda
ležali u neobičnim pozama, kao da su zaboravili na svoj um i tijelo. U franačkim rovovima smo
nailazili na stotine alatki za kopanje kojih je nama uvijek nedostajalo i koje smo im odnosili u

raznim napadima, a koje nam nisu trebale sad kad smo ih bez ikakve muke mogli dobiti tako
puno. Oleandar, mirta i majčina dušica su izrasli između njih i stijena, u proljeće su makovi
niknuli i prekrili bojišnice, a obronci Achi Babe su se žarko zacrvenjeli, jer razrovana zemlja

izbacuje makove kao što truplo stvara crve. Zamišljao sam da je svaki mak poruka nekog vojnika,
a da je svaki cvijet grimizan zbog vojnikove krvi i sjećam se kad su prije svih tih godina makovi
kod kuće iz nekog razloga niknuli ružičasti, a ljudi su se pitali što bi to moglo značiti.

Sada, kad su veliki franački brodovi hrđali na žalu, a velike franačke vojske se otišle boriti
nekamo drugamo, kozari su se vratili sa svojim divljim, okruglouhim psima, seljaci su počeli
skupljati vojnu bodljikavu žicu za svoje ograde, građani Majdosa su došli kopati među sasušenim
truplima, u potrazi za satovima i prstenjem i novčićima i tabakerama, kornjače su opet klepetale
među ruševinama utvrda, a žabe i cvrčci opet počeli kreketati i cvrčati. Žuto cvijeće je niklo u
šumi i žute ptice su opet zapjevale među borovima, a na tome lijepome mjestu mene su obuzele
tuga i samoća.

70. Tamara prima posjetitelja

Bilo je to u ljeto 1916., godinu dana poslije deportacije Levona i ostalih Armenaca i samo
nekoliko mjeseci nakon što su se franački saveznici išuljali s Galipoljskog poluotoka u mračnoj
zimskoj noći. Karatavuk je još bio ondje s okupacijskom jedinicom, ali Mehmetčik je pobjegao iz
radnog bataljuna i živio nesigurno kao odmetnik u opasnom Taurskom gorju. Levon i njegova
žena su umrli od iscrpljenosti, okrutnosti, gladi i očaja, negdje na kostima posutom putu za
Sirijsku pustinju.

Malo je toga ostalo nepromijenjeno. U Eskibahčeu su sve radila djeca, žene, vrlo stari i
muškarci koji su se obogaljeni vratili s aktivne dužnosti. Svi varošani su bili napola izgladnjeli, a
većina ih je bila očajna. Stoku su redovito krale bande dezertera, a bilo je i onih koji su potkradali
susjedove njive, iako je kazna za one koje bi ulovili, bila apsolutna i zaslužena. Nije više bilo
nijedne deve, nijednog konja, osim Rustem-begovih i tek nekoliko koza i magaraca.

Varoš je svoju ekonomsku i moralnu propast pokazivala već i samim izgledom. Trošne
ulice nitko nije čistio, polomljene žaluzine su pod pijanim kutovima visjele s istrgnutih
prozorskih okvira, a vedre pastelne boje zidova i drvenine odavno su se već počele guliti. Psi
lutalice, koje ljudi dobra srca više nisu opskrbljivali koricama kruha, ugibali su na ulicama i
trunuli na njima, ispunjavajući zrak istim sveprisutnim, slatkastim, snažnim smradom smrti, koji
je zamijenio miris zadovoljnog tla i divljeg cvijeća po svim unakaženim poljima Europe.
Maloumnici koji su zajedno sjedili na zidu jedan do drugoga, smijući se i gestikulirajući, sad su
sjedili u dronjcima, a sva zadovoljstva i slobodu ludosti zamijenila je bezvoljnost gladovanja.
Prestali su biti zabavni sebi i bilo kome drugome.

Onih nekoliko trgovina koje su bile otvorene, nisu imale što prodavati, a nitko nije imao
novac kojim bi išta kupio. Neke od njih koje su pripadale Armencima bile su opljačkane. Krasni,
raznoliki štandovi zbog kojih se nekad jedva prolazilo mejdanom sad su se objesili na svojim
nogarima, neiskorišteni i neodržavani. Stamosa Ptičara više niste mogli naći ondje jer su u to
vrijeme on i njegova obitelj roštiljali njegove lijepe zebe i jeli ih zajedno s kostima. Ni limar
Mehmet nikad nije bio ondje, jer njegov lim više nije stizao iz daleke i egzotične zemlje
Cornwall, a lonci su se ionako puno sporije trošili zbog nedostatka onoga što bi se u njima
kuhalo. Ni Alije Slomljenog-Nosa nije bilo ondje jer više nije imao kozjeg mlijeka za prodaju,
sad kad su mu banditi odnijeli veći dio stada. Alija Snjegonosac, koji je još uvijek sa ženom i
četvero djece živio u šupljini moćnog stabla, nije prolazio mejdanom s vrećom iz koje je kapala
voda, jer nitko nije imao nijednu paru viška za led. Imao je sreću što su on i njegov magarac bili
u planinama kad su žandari došli po sve teretne životinje. Podjednaku sreću je imao Gerasim, sad
sretno oženjen Drosoulom. Bio je na moru u svom čamcu kad su žandari došli odvesti mlade
kršćane u radne bataljune; tih dana je spavao na žalu, blizu svog čamca, za slučaj da se vrate, a za
dobrih dana bi donosio ribu u varoš. Bio je među rijetkima koji su bili imućniji nego prije,
uglavnom zato što nije imao što kupiti, pa su se njegovi novčići samo skupljali. U varoš više nisu
dolazili snagatori sa svojim topovima i prugastim hlačama, kao ni akrobati i žongleri.
Abdulhamid-hodžu više nisu viđali ondje jer je već počeo umirati i samo su dva žandara nastavili
igrati trik-trak u sjeni platana.

Nisu se promijenile samo neke stvari. Leonida je, mršaviji i mrzovoljniji, nastavio noću
pisati subverzivne političke traktate, pod smradom svoje svjetiljke na maslinovo ulje, te ih je i
dalje uporno slao nekolicini svojih istomišljenika u Smirni, neometan, bez sumnje, neprikladnom
činjenicom da su samo Grci iz Grčke htjeli proširenje u Anatoliju i ostvarenje “Velike ideje”.
Drosoulin otac Konstantin, obolio od žutice i u deliriju, još je pio da ublaži agoniju zubobolje i,
kao uvijek, izazivao opći prijekor. Bogohulnik je, sad kosturast i još luđi, i dalje na ulicama
proklinjao Boga i Njegove predstavnike. Pas je i dalje bezbrižno živio među likijskim grobovima,
katkad noseći Selimove izdajničke cipele i očito dobro živeći od skakavaca. Iskander je i dalje
izrađivao posude i ptičje zviždaljke, a Muhamed Pijavičar je još uvijek kao čaplja stajao u lokvi
Letouna, jer su liječnicima u Smirni i dalje trebale pijavice. Lejla-hanuma je noću još pjevala uza
svoj oud, šireći nad varoši uspavanke na napola zaboravljenom grčkom. Privremeno se pretvorila
u kućanicu, budući da je većina muških sluga završila u ratu, a ona je počela improvizirati obroke
od onoga što bi Rustem-beg ubio u planinama ili onoga što bi našla na tržnici. Sad je i ona poput
drugih žena odlazila skupljati divlje zelenje i može se reći da joj je ta promjena godila. Katkad bi
pogledala isušenu kožu na svojim rukama, s duboko uvučenom prljavštinom i napuklim noktima
i čak bi se pomalo ponosila sobom. Više nije imala onaj lagodni, ali svejedno predbacujući
osjećaj da život trati na besmislice i besposličarenje i najčešće je blistala od dobrog raspoloženja,
unatoč mnogim neočekivanim nedaćama života u doba rata. I dalje je upošljavala Filoteju i njih
dvije bi zajedno odlazile u potragu za hranom u divljinu, u pratnji vrlo vremešnog i pospanog

sluge, naoružanog musketom za njihovu zaštitu. Za razliku od Drosoule, Filoteja se nije uspjela
udati na vrijeme i sad je čekala da se Ibrahim vrati s fronte. Mjesecima nije čula nikakve novosti,
i da nije bilo veselog društva Lejla-hanume, mnogo više bi patila od stalnog straha i brige. Noću
u Eskibahčeu su slavuji i bulbuli i dalje iritirali ljude laka sna, ne dajući im da zaspu.

Jedne takve raspjevane noći netko se išuljao iz jedne od bogatijih kuća s gornjeg ruba
varoši i nestao u zamračenoj uličici. Bio je tako dobro umotan u crni ogrtač da je bio gotovo
nevidljiv, a bilo je očito da se namjerno skriva. Neko vrijeme je nepomično stajao, čekajući da
mu se oči naviknu na mrak, a onda je krenuo. Povremeno bi se spotaknuo na kamen koji je virio
iz kaldrme i bio oplahnut slatkomirisnim listovima smokava koje su rasle iz mjesta na kojima se
dodiruju zid i cesta. Čak i u mraku je bilo jasno da zna kamo ide, a nešto u njegovom držanju
pokazivalo je da ima važan cilj.

Prošao je kraj bivših kuća onih nekoliko Armenaca i džamije, s njezina dva minareta i
utihlom fontanom. Prošao je preko mejdana i kraj crkve Svetog Nikole, s njezinom ikonom
Djevice Umilne I Brižne. Prošao je kraj donje crkve, gdje je sova još uvijek čučala na gredi i gdje
je bila kosturnica s vinom opranim kostima mrtvih kršćana. Došao je do mjesta na kojem ulica
oštro skreće i završava zadnjom, izoliranom kućom ravna krova, fasade dekorirane ružama
penjačicama i prozora s rešetkama koje su branile pogled u mračnu unutrašnjost.

Pokucao je na drvena vrata, u kojima je bio rešetkom prekriven otvor u visini glave.

Iznenada se sa škripom otvorio i iz njega dopru mirisi dima i ambre, olimbanuma, limunove
vodice, mošusa i pačulija. Golemi par tužnih sivih očiju, jako obrubljenih kajalom, pogleda van.
“Dobro došli”, reče duboki glas. “Što želite?”

Neznanac stavi jednu ruku na vrata kako bi se pridržao, pokuša zanemariti zastrašujuće
bubnjanje svog srca i molećivo pogleda suosjećajne sive oči. “Došao sam posjetiti Tamara-
hanumu”, prošapće. Prostitutka uzdahne i povuče zasune da bi ga pustila unutra.

Nikad prije nije bio ondje i isprva mu tamno, ružičasto svjetlo bude gotovo premračno, iako
je upravo ušao iz potpunog mraka. Bio je u sobi koja bi u svojim uglednijim danima bila
selamlik, ali koja je sad bila podijeljena na manje odaje velikim ćilimima koji su uokolo visjeli na

užadi. U svakoj odaji je bilo jastuka, a u nekima je bilo i divana. U većini odaja je jedva mogao
nazrijeti obličja oskudno odjevenih žena, izvaljenih, lica neprirodno bijelih, usana debelo
obojenih u grimizno, očiju kajalom zaokruženih u goleme krugove. Neke od njih su ga dozivale
lošim oponašanjem pohote, govoreći: “Dođi meni, lave moj, meni, meni. Odaberi mene, lave
moj”, dok su druge, golemih, praznih očiju, udišući duboko iz vodene lule, jedva registrirale
njegovu prisutnost, ispuhujući dim iz usta, užitkom koji se činio dubokim koliko i
melankoličnim. “Nisam znao da ih je ovdje toliko”, reče muškarac vratarki koja je još bila uz
njega. “Pa, niste prije bili ovdje”, odgovori mu ona tiho. U pozadini su se čuli zvukovi žene u
porođajnoj agoniji, druge, uplakane žene i zvuk muškarca koji se približava glasnom klimaksu.
Posjetiteljevom uhu je mahniti zvuk zazvučao kao Alija Slomljen-Nos.

Tamara-hanuma je bila u prostoriji koja je nekad bila haremlik, u sličnoj maloj odaji koja se
sastojala od visećih tepiha, jastuka i divana. Samo je sjedila, nepomična i bezvremena, na divanu,
ruku sklopljenih među nogama, pognute glave. Odmah je prepoznao nešto u njoj, njezin obris ili
možda njezinu auru, premda je dotad već mnogo godina nije vidio. “Tamara”, reče, a vratarka se
tiho povuče.

Ona podigne pogled u nevjerici. On razveže svoj ogrtač i presavine ga preko ruke prije
nego što ga položi na pod kraj jednog jastuka. Ona ugleda pojas s poznatim pištoljima srebrne
drške i jataganom i podigne pogled da mu vidi lice. Bio je mršaviji i stariji, ali jedva da se imalo
promijenio, osim što je u njegovim očima bilo manje ponosa i više blagosti nego prije. “To si ti”,
reče ona nakon nekog vremena.

“Ja sam.”

“Zašto”

On zbunjeno odmahne rukom. “Morao sam doći.” Lagano se udari u prsa zglobovima
desne šake i kaže: “To je bilo ovdje. Kao neki glas. Godinama sam to ignorirao, ali na kraju sam
poslušao. I, kao što vidiš, napokon sam došao.”

Tamara je tiho zaplakala, a suze su joj se slijevale niz obraze i kapale na dlanove koji su joj
se sad tresli u krilu. “Došao si”, rekla je.

On ponovno pokaže šakom. “Morao sam.”

“Sjedni ako želiš”, reče mu, a on sjedne na drugu stranu divana. Ona zabije lice u dlanove i
počne glasnije plakati, ramena uzdrhtalih od jecaja, a njezini tihi jecaji podsjete ga na kažnjenog
psića. Nije mu padalo na pamet ništa što bi mogao reći ili učiniti, pa je samo uznemireno gledao
kako joj se suze probijaju između prstiju i slijevaju niz ruke.

Poslije dužeg vremena prestane, makne dlanove s lica i slabašno se osmjehne. “Oprosti”,
reče mu, “ovo su ženske suze.”

“Nisu to samo ženske suze”, reče on tiho. “Te suze su tvoje.”

“Jako sam bogata kad je riječ o suzama”, reče ona, ali bez imalo gorčine u glasu. “Nije
važno koliko ih potrošim, uvijek ih imam još i nikad mi ih ne ponestane. Kad bih imala novčića
koliko imam suza, mogla bih otkupiti svijet od vraga.”

“Žao mi je zbog tvojih suza”, reče on ozbiljno.

Ona malo obriše oči i pogleda ga. “Jesi li dobro?”

“Vrlo dobro sam”, odgovori on.

“Izgledaš mi mršavije.”

“Mnogo se krećem. Puno vremena provodim u lovu, ponekad danima. Inače nemamo ništa
za jelo.”

“Čak ni vi?”
“Da, čak ni mi.”
“Još imaš onu pitomu jarebicu kojom si mamio druge ptice, kako bi ih mogao gađati
puškom?”

“Da, još imam jarebicu.”

“Bila mi je draga ta jarebica. Bila je vrlo lijepa i katkad se čudno ponašala. Neki muškarci
svojim ženama i kćerima govore: Jarebice moja mala. Jesi li to znao?”

On kimne. “Jedanput sam čuo kako moj otac kaže to mojoj majci, kad je mislio da u blizini
nema nikoga. To me prilično iznenadilo. Bio je vrlo tvrd muškarac, kako mi se činilo.” Nastane
duga stanka, a onda on upita: “Imaš li dovoljno za jelo?”

Pogleda ga ravno u oči i reče: “Ne. Sve gladujemo. Više nema mladića, a starci su previše
siromašni. Neke od nas uzimaju opijum za izbjegavanje grčeva i vrtoglavice.”

“To je ovaj teški miris?”

Ona kimne. “Jest.”

“Ali ti ga ne uzimaš?”

“One to najviše čine da bi zaboravile, ali ja ne želim zaboraviti. Želim se sjećati. A to ih
ionako ubije ili od toga polude.” Ironično se nasmiješi i nastavi, gotovo kao da govori sama sebi,
kao da samo naglas izgovara puno puta ponovljenu staru misao. “Ali valjda se tako izlazi odavde.
Odeš u ludnicu ili pod zemlju. Baš bih i mogla pušiti opijum, ali to ne radim. Otići ću pod zemlju
kad mi dođe vrijeme, a sigurna sam da će brzo doći.”

“Mogu ti donijeti hranu”, kaže joj on.

“Zašto bi to učinio?”

“Imam potrebu, zato.”

“Voljela bih hranu”, kaže ona.

“Čuo sam da sve gladujete”, reče on. “Donio sam ti ovo.” Posegne u pojas i izvuče paket
zamotan u krpu. Pruži joj ga i ona ga uzme. “Pojest ću to kad odeš”, reče mu.

“Ima puno dobrih stvari”, reče on.
“Neka ti davanje toga donese onoliko dobra koliko će meni donijeti primanje”, reče mu ona
vrlo formalno. Poslije još jedne duge stanke mu kaže: “Katkad čujem novosti o tebi od Lejla-
hanume.”

“Ona i meni govori o tebi”, reče Rustem-beg. “Rekla mi je da si bolesna.”
“Ugledne žene ne žele sjediti kraj nje u hamamu, pa ona dolazi sjediti s nama”, reče
Tamara prijezirno. “Mrzim te žene. Da sam muškarac oženjen za neku od njih, odšetao bih u
more i utopio se. Kisele su kao divlje višnje i suhe kao štavljena koža, a srce i želudac su im puni
grobne prašine i mrvljenog stakla. Kažu da je Lejla-hanuma samo konkubina i zato ne sjede s
njom.”

“Čuo sam Lejla-hanumine pritužbe”, reče on.
Tamara mu poželi odgovoriti: “Čule smo ih i mi”, ali se suzdrži zbog Lejle.
“Od Lejla-hanume sam čuo da si rađala djecu”, reče on s očitom boli u glasu.