“Sva su mrtva. Rodila sam ih četvero, ali sad su mrtva. Pokopala sam ih pod stijenama,
među grobovima gdje živi Pas, a blizu svečevoga groba. Ne vjerujem da ću više rađati.” Ušuti, a
onda ga naglo upita: “Zašto se nisi rastao od mene?”
Njega vrlo iznenadi izravnost tog pitanja, pa pogne glavu kako bi razmislio o tome. Na
koncu odgovori: “To je bilo zbog nečeg što ne znam objasniti. Dobro, možda to mogu objasniti,
ali većini ljudi to ne bi imalo puno smisla.” Podigne pogled. “Ni s kim ne razgovaram o takvim
stvarima. Nisam navikao na takve razgovore.”
“Drago mi je što te vidim”, odgovori mu ona. “Svejedno mi pokušaj objasniti.”
“Sjećaš se kad sam te ulovio sa Selimom i kad sam ga ubio i odvukao te na kamenovanje i
kad su te ljudi počeli kamenovati?”
“Odvukao si me za kosu i okrenuo leđa kad su me napali na mejdanu i počeli me ubijati.
Ruke su ti krvarile i na sebi si imao Selimovu krv, a tvoja i njegova krv su bile na meni, a ja sam,
kad su me napali, razmišljala o tome kako su njegova i tvoja krv pomiješane s mojom.” “To sam
učinio jer sam mislio da je ispravno i zbog svoje časti. Nisam samo mislio da je to ispravno, znao
sam da jest. U Kuranu piše da preljubnice valja kamenovati. To je običaj i to je šerijatski zakon.
Znao sam da je to ispravno. Učinio sam to jer nisam nimalo sumnjao. Ali čak je i tada ta
sigurnost bila previše nesigurna. Kad sam ti okrenuo leđa, samo me sram spriječio da ustanem i
šibanjem otjeram gamad koja te okružila. Poželio sam da te nisam izvukao van. Žudnja za
pravdom i osvetom je postala manja od žudnje da te spasim i odvedem odande. Osveta je imala
okus bakra i octa u mojim ustima i nestala je sva njezina slatkoća i zadovoljština. Samo me sram
spriječio... a kad se pojavio Abdulhamid-hodža i spasio te, srce mi je zapjevalo od olakšanja, u
trenutku u kojem sam ga trebao ubiti zato što me tako lišava pravedne osvete. Da sam ga ubio,
nitko me ne bi proglasio krivim.”
“Abdulhamid-hodža će se svakako dovijeka odmarati u raju”, tiho će Tamara-hanuma.
“Nisam se rastao od tebe jer si pretrpjela dovoljno poniženja.”
“To bi bilo manje poniženje od ovog”, reče ona, pokazujući svoje okruženje malim
pokretom ruke. “Misliš li da bi mi rastava bila ikakvo poniženje u usporedbi s ovim?”
Pogledao ju je osjećajući se pomalo krivim. “I ja sam patio”, reče.
“Tvoja patnja je bila kao kap rose u usporedbi s oceanom”, reče ona. “Katkad kap rose za
sebe misli da je ocean.”
“I pritom griješi.”
“Išao sam do Abdulhamid-hodže. Često smo razgovarali o ovome. Pitao me osjećam li
kakvo kolebanje u duši, jer je to u pravedna čovjeka znak svijesti o pogrešci.”
“Što si mu rekao?”
“Rekao sam mu da osjećam strašno kolebanje u duši.”
“Osjećaš li?” upita ona.
“Iako je svako dobro mišljenje na mojoj strani, oduvijek sam osjećao strašno kolebanje u
duši zbog toga što ti je učinjeno i što sam ti ja učinio. Zbog tog kolebanja se nisam rastao s
tobom, iako je to bio veliki skandal i još je. Još si moja žena i kad umreš još ćeš mi uvijek biti
žena i ja ću ti osigurati bijeli pokrov i grob i nadgrobni spomenik u obliku tulipana, ako ti prva
umreš. To možda nije ništa, ali umanjuje kolebanje u mojoj duši.”
“Ako se ne rastaneš od mene, ne možeš se oženiti Lejla-hanumom.” “Muškarac može imati
više žena. Vidi koliko ih je imao Prorok.” “Ali ti si moderan muškarac. Poput muškaraca u
Smirni. Voliš nositi franačku odjeću i imati samo jednu ženu.”
“Da, mogu imati samo jednu ženu.”
“A što je s Lejla-hanumom?”
“Lejla-hanuma je ljubavnica. Ona možda želi biti supruga, ali bila bi poput ptice koja sjedi i
pjeva nogu vezanih za granu, dok na kraju ne počupa vlastita pera i nasmrt iskrvari. Bila bi loša
supruga, ali je sjajna konkubina. Kad bih je učinio suprugom, bilo bi mi to kao da sam lancem
vezao psa i od njega očekujem da mekeće i daje mlijeko.” “Ona želi biti supruga. Znam to.
Pogrešno si je procijenio. A ako nisi oženjen njome, a još jesi mnome, tad si preljubnik kad
liježeš s njom.” On se ironično nasmije. “Onda bi rulja i mene trebala kamenovati na mejdanu,
valjda.”
“Tebe nikad ne bi kamenovali. Nisi supruga kao što sam ja bila. Nisi mlada žena koju je
lako kamenovati. Lav si, a rulja je poput malih pasa. Kad bi zarikao, razbježali bi se.”
Osmjehnuo joj se. “Puno si se promijenila. Nekad bi bila previše bojažljiva i previše
skrušena da ovako razgovaraš sa mnom. Sad mi se obraćaš izravno, kao što to radi Lejla-hanuma.
To je vrlo neuobičajeno za ženu.”
Tamara malo podigne glavu. “Znala sam svoje mjesto. Znala sam što se očekuje. Bila sam
ugledna. Lejla-hanuma i ja nismo ugledne i zato sve kažemo kako jest.”
On kimne, kao da je zamišljen, kao da se vraća nekoj prethodnoj misli. “Imam samo jednu
suprugu.”
“Beskorisna sam kao supruga”, reče ona.
On prikupi snagu, a onda joj kaže, mnogo izravnije nego što je kanio: “Tamara-hanuma,
želim opet leći s tobom.”
Ona ga zapanjeno pogleda i ponovi: “Opet leći sa mnom?”
“Da.”
“Poslije svega što sam bila? Poslije svega što se dogodilo? A što je s kćerima Armenca
Levona, koje sam čula da si spasio? Nisu li one vrlo lijepe? Što je s Lejla-hanumom? Nije dobra
ljubavnica?”
“Kćeri Armenca Levona su vrlo lijepe, ali su pod mojom zaštitom. Spasio sam ih od
obeščašćenja, pa ih ne mogu ja obeščastiti. Poput tebe su kad si mi tek došla. Uplašene su i
nesretne i zbunjene, pa sam ih zato sklonio pod svoje okrilje. A što se Lejla-hanume tiče, bila je
vrlo dobra. Ali prošlo je određeno vrijeme i više se ne mogu zaboraviti s njom. U mom umu je
oduvijek bilo sumnje i užitak je još velik, ali to više nije ona opijenost kao nekad. Postala je moja
družica i živimo zajedno jer nam je vrlo ugodno i postali smo kao dvije loze isprepletene
međusobno. Ali unatoč tome sam počeo biti osamljen. Dugo to nisam osjećao. Ona je to
odagnala, ali sad se vratilo.”
“Svejedno, zvuči kao da je dobro biti s njom”, primijeti Tamara. “Vrlo je dobro. Sjećam se
kako sam, kad sam je pošao tražiti u Istanbul, prvo otišao u džamiju, a bio je petak ujutro.
Izmolio sam svoj tespih i obećao Bogu.”
“Obećao si Bogu?”
“Jesam. Obećao sam Mu da ću, ako nađem ženu koja će mi pružiti ono što želim od žene,
izgraditi džamiju. Pa, počeo sam graditi džamiju kad je izbio rat s Francima, a mladiće su odveli,
tako da su iskopali samo rupe za temelje, a i njih polako pune biljke i zemlja koja se urušava.”
“Dakle, Bog ne želi Svoju džamiju”, reče Tamara.
“Čudno je to što sam, kad sam to obećao, osjećao kao da obećavam uprazno, kao da me
nitko ne sluša. Svejedno sam je počeo graditi jer sam obećao.” Podigne obrve i uzdahne. Jaukanje
žene koja rađa iznenada prestane i oni pričekaju plač djeteta, ali ga ne dočekaju.
“Još jedno mrtvo”, reče Tamara.
“Nikada te nisam zaboravio”, iznenada će on, “stalno si mi bila u mislima, kao netko tko mi
maše s udaljenoga grebena, netko tko me doziva i čiji glas ne mogu odmah prepoznati. To kratko
vrijeme koje si bila sa mnom posijala si sjeme, a sjeme je nastavilo rasti, iako veći dio vremena
toga nisam bio svjestan, a sad sam shvatio da je to sjeme bilo loza koja se ispreplela s mojom
lozom. Nedostajala si mi i želim opet leći s tobom, iako...”
“Sam postala kurva?”
“Ne.”
“Iako ne znam nikakvu vještinu i loša sam zabava?”
Njegova tišina joj pokaže da je točno to mislio, a ona reče: “Još uvijek ne znam nikakvu
vještinu i loša sam zabava. Nikad se nisam pretvarala kao što sam trebala, kako bih odradila svoje
uzdržavanje. Među najsirotijima sam od ovih sirotih kurvi.”
“Katkad čovjeku ne treba zabava. Među nama je nešto puklo, kao ćup koji padne na pod i
razbije se u dva komada. Nekad, ako nisi bacio komade, možeš ih podići i opet spojiti i pogledati
kako su se dobro uklopili i vidjeti nedostaje li koja krhotina, a tvoje srce žudi za time da se oni
opet spoje. Katkad, kad ležim s Lejla-hanumom, u mraku vidim njezino lice, a u mislima njezino
lice i tijelo zamijenim tvojim.”
“To je jedna vrst nevjere”, reče ona, “ali za nju te nitko ne može kamenovati,
pretpostavljam.” Spusti pogled na svoje ruke, kao da nisu njezine i pogleda kako joj se prsti
nervozno isprepleću. Podigne pogled, a niz obraze joj opet potekoše suze. “Ne mogu leći s
tobom. Imam previše bolesti.”
“Bolesti?”
“Da, bolesti. To je ubilo moje bebe. Ako legnem s tobom, razboljet ćeš se i prenijeti te
bolesti Lejla-hanumi i poludjet ćeš, kao što mnoge kurve polude i sigurno ćete oboje ubrzo
umrijeti, kao što ću ja. Iz tog razloga liježem samo s bezvrijednim ljudima.”
“Onda ne misliš da sam ja bezvrijedan?”
“Svašta sam mislila o tebi, ali ni jedan jedini put da si bezvrijedan. Ja sam postala
bezvrijedna i zato mogu lijegati s bezvrijednima. Njihova bezvrijednost i moja bezvrijednost mi
daju dopuštenje i opravdavaju to što radim.”
“Ja sam nekad znao da si bezvrijedna”, reče on, “ali čak i kad sam to znao, nisam vjerovao,
a sad mislim da sam pogriješio. Moje znanje je dolazilo iz onoga što sam poznavao kao
općeprihvaćenu vrijednost, a ne iz onoga što sam znao ovdje.” Opet se udari u prsa zglobovima
šake desne ruke. Promijeni temu. “Mogu li se te bolesti izliječiti?”
“Sad kad su odveli Armenca Levona više nema ljekarnika, a liječnik koji nas je obilazio iz
ljubaznosti, također je bio Armenac.”
“A da te odvedem u Smirnu? Ondje mora biti liječnika koji te mogu izliječiti.”
“Za to nema lijeka, bar nitko nije za njega čuo. Od lijekova koje ti oni nude samo ti je još
gore, a i ne vjerujem da ijedan od njih pomaže.” “Volio bih te poslati u Smirnu da te izliječe.”
Ona vrlo smireno reče: “Drago mi je što ću ubrzo umrijeti. Ovaj život je samo selamlik
smrti, a ja nimalo ne uživam. Čak i da me izliječe, u meni više nema radosti i svejedno bih čekala
smrt. Uostalom”, nastavi ona, “ove sirotice ovdje su moje drugarice. Brinemo se jedna za drugu,
na neki način. Ove žene su rastavljene, obudovjele i obeščašćene, a meni je drago ostati uz njih
kao uza svoje sestre i majke, sve dok ne dođe vrijeme da me pokopaju kraj mojih beba.”
“Svejedno, kada odem u Smirnu, raspitat ću se za liječnike.” “Možeš se raspitati”, reče ona.
Rustem-beg ustane kao da se sprema otići i počne se opet omatati svojim širokim crnim
ogrtačem. “Da nisi bolesna i da sam te ovo pitao, bi li opet legla sa mnom?”
Ona ga pogleda vrlo iskreno. “Bih, lave moj, učinila bih to, a poslije bih opet plakala i
možda nikad više ne bih prestala.”
Primakne joj se bliže i stavi joj ruke na glavu, kao da je blagoslivlja. Pokuša joj malo
nagnuti glavu unatrag. “Daj da ti opet vidim lice. Daj da ti pogledam u oči koje su me tako tužno
gledale kad si bila mlada.” Ona se odmakne od njega. “Ne, ne gledaj me! Zašto misliš da je
svjetlo ovdje tako prigušeno? Ako me pogledaš, vidjet ćeš bolesti i vidjet ćeš da sam prokleta i
više nećeš moći misliti na mene.” Ona pusti da joj glava padne, podigne dlanove na lice i stisne
ramene mišiće kako bi mu se oduprla.
On zakorači unatrag, a ruke mu mlitavo padnu uz tijelo. “Donosit ću ti hranu i novac kad
god budem mogao.”
“Hoćeš li reći Lejla-hanumi da si bio ovdje?”
“Neću.”
Tamara kimne, a on reče, kao da želi unijeti malo humora u razgovor i ublažiti rastanak:
“Žena koja me pustila unutra je vrlo čudna. Vrlo je lijepa na neki ružan način i ima dubok glas i
vrlo je visoka i ima ruke kao muškarac. Jedanput sam naišao na takvu ženu u Istanbulu.
Nelagodno mi je od toga.”
Tamara se nasmiješi njegovoj naivnosti. “On je eunuh”, reče mu. “Neki muškarci dolaze
posebno zbog njega.”
Nakon što je otišao, Tamara razveže paket i nađe masline, sir, kruh i kuhano pile. Pronađe i
par naušnica načinjenih od zlatnika i par izvezenih papuča koje prepozna kao dar koji joj je on
donio iz Smirne u prvim mjesecima njihovog braka, a koji je prihvatila pristojno, ali bez
entuzijazma ili zahvalnosti. Sjetila se kako je te izvezene papuče znala staviti pred svoja vrata
kako bi on pomislio da ima posjetiteljicu.
71. Smrt Abdulhamid-hodže
Poslije bitke na Galipolju Karatavuk je bio pošteđen daljnjih borbi, sve do kasnije invazije
Grka, budući da su mu odredili da ostane s osmanskim odredom na poluotoku, gdje su ga svrbjele
dosada i žudnja da se vrati u bitku. Vrijeme su provodili u beskrajnim vježbama, stražarskim
dužnostima i petljanju po obrambenim položajima. No činjenica da je on sjajan snajperist i
stručnjak za kamuflažu je značila da je mogao provesti mnoge kontemplativne dane na raznim
udaljenim točkama, gledajući događa li se što sumnjivo. Na tim mjestima je bio jedino živo biće
među tihim hordama izobličenih i raspadajućih mrtvaca. Navikao se na njih i posve ga je prošla
svaka znatiželja. Strvinari su odletjeli, a štakori su izgladnjeli i počeli se jesti međusobno.
Problem rješavanja svih tih trupala bio je prevelik da bi vojne vlasti uopće mogle i
razmišljati o njemu, pa su tako vojske ratnika ostale ležati neuznemirene, osim što su između
njihovih kostiju rasli trava i žbunje, sve dok, poslije rata, savezničke vlasti nisu poslale ljude da
identificiraju tisuće i tisuće čistih kostura, najčešće još odjevenih u ostatke svojih uniforma. Bez
uniforme je nemoguće odrediti nacionalnost vojnikovog skeleta i mnoge neidentificirane,
nepotpune i anonimne gomile napuknutih kostiju završile su u zajedničkoj jami sa svojim
nekadašnjim neprijateljima, u blizini spomenika s urezbarenim uzvišenim porukama tipa:
“Njihovo ime živjet će vječno.”
U počast tako spektakularnom pokolju je možda perverzno zadržavati se previše na smrti
jedne osobe, ali mi smo stvorenja načinjena tako da smrt jednog prijatelja ili poznanika ostavlja
na nas dublji dojam od smrti 100.000 neznanaca. Ako ima ikakve metaforičke istine u židovskoj
izreci da onaj tko spasi jedan život spašava cijeli svijet, tad možda ima podjednake metaforičke
istine i u tvrdnji da kad umre jedna osoba s njom umire cijeli svijet.
Abdulhamid-hodža se počeo razbolijevati otprilike u vrijeme kad su se saveznici počeli
povlačiti s Galipolja, ali nitko nije mislio da mu je ostalo samo još nekoliko mjeseci života.
Na dan kad se novo cvijeće probijalo na površinu, Ajša-hanuma, izmučena i mršava, krene
jezivo pustim ulicama i dođe do stražnjih vrata Poliksenijine kuće, gdje stavi cipele u nišu u zidu.
Bile su gotovo potpuno istrošene i tih je dana Ajša često hodala bosa, kako bi ih sačuvala. Otvori
vrata, tiho pozove i uvuče se unutra. Poliksenija, također mršava i iznurena, sjedi na divanu na
kojem svjetlo s prozora može osvijetliti ono što radi. Ušiva zakrpu na šalvare. Tiho zaguguće od
zadovoljstva i kaže: “Merhaba, merhaba”, ne podižući pogled.
Ajša sjedne kraj svoje stare prijateljice i reče: “Žao mi je što ti nemam što dati, inače bih
nešto donijela.”
“Nitko ništa nema”, reče Poliksenija. “Svi živimo od zraka i nade. Nemam čak ni košticu
od dinje. Da Filoteja nešta ne donese od Rustem-bega, ne znam što bismo.”
Iz mračnog kuta pradjed Sokrat reče: “Imam devedeset četiri godine, znaš!” U odgovor na
njegov kreštavi glas, Ajša ustane i ode mu poljubiti ruku, rekavši: “A, djede Sokrate, Bog dao da
vječno imate devedeset četiri godine!”
“Mislim da je oduvijek imao devedeset četiri”, primijeti Poliksenija. “Toliko ima otkako se
ja sjećam. Najveća sramota u tome je što ima toliko uspomena, ali sad se više ne može sjetiti
nijedne. On je kao željezna škrinja puna blaga, kojoj su izgubili ključ.”
“Dobro je živjeti dugo”, reče Ajša, sjedajući i puštajući glavu da joj padne. Poliksenija
podigne pogled sa svog šivanja i po drhtanju Ajšinih ramena shvati da plače. “O, Ajšo, što je?”
upita je, pruživši ruku utjehe prema prijateljici. “Što je bilo?”
“Hodža”, reče Ajša. “Moj siroti muž.”
“Hodža? Pa što je?”
“On neće dugo živjeti.”
“Ali nije star!”
“Mnogi su umrli mlađi od njega i to ne samo vojnici.”
“Mnoge žene rađajući”, složi se Poliksenija, “ali ne muškarci.”
“O, Poliksenijo, jako je bolestan. Znam da jest. Što ću?”
“Ali u čemu je problem? Već dugo ne izgleda dobro, ali ništa nisi spomenula!”
“Nije to lako reći. Promijenio se kad su mu uzeli konja.”
“Ne umire valjda zato što su mu uzeli konja?” zapanji se Poliksenija. Nikad nije čula da
netko umre od očajavanja za konjem.
“O, ne, Poliksenijo, puno je gore od toga.”
“Reci mi, Ajšo, moraš mi reći.”
“Neugodno mi je.”
“Neugodno?”
“O, Poliksenijo, nemoj nikome reći, ali... ali... hodža ne može pišati.” “Ne može pišati?”
“To ga ubija. Toliko ga boli da mu se suze stalno slijevaju niz lice, ali ne želi jaukati. Trbuh
mu se naduo kao mješina za vodu.”
“Otkad je takav?”
“Nekoliko dana, ali odavno je počelo. Izišao bi van, a onda se vratio i rekao: Nikako ne
mogu izbaciti sve, a onda se to malo pogoršalo, pa nije mogao ni početi i stajao bi vani satima,
pokušavajući istisnuti bar nekoliko kapljica, a kad bi se vratio unutra, nekoliko minuta poslije bi
morao izaći i opet pokušati. Rekao bi mi: Ženo, ovo je prava muka, postajem starac, i pokušao bi
se nasmijati tome, ali nije bilo smiješno. Pokušao je piti puno vode da nekako izgura staru
tekućinu van, ali nije pomoglo i sad mu je još gore. Rekla sam mu: Možda te netko ukleo, a on je
rekao: Pokušao sam svakim stihom iz Kurana koji mi je pao na pamet, napisao sam prvu sutru i
položio je na trbuh, uzeo sam ulje iz svečevog groba i trljao ga po trbuhu, ali i dalje ne mogu
pišati. Rekao je: Bog je odlučio da je došlo vrijeme, a ja sam rekla: Cijeli život si vjerno služio
Bogu, pa zašto ti On daje sad toliko bola? a hodža neko vrijeme nije znao što bi odgovorio i onda
je rekao: I ja sam se to pitao. Mislim da sam postao nevoljen.”
Ajša ispruži ruku. “Poliksenijo, molim te, želim da ovo staviš pred ikonu i zamoliš Majku
Isusovu da nam pomogne. Ako Bog ne želi slušati hodžu i mene, možda će poslušati Mariju,
Majku Isusovu.” Poliksenija vidje da joj Ajša nudi mali srebrnjak.
Poliksenija osjeti kako je probada suosjećanje. Uzme mali novčić, a onda ga vrati Ajši.
“Majka ne treba novčiće”, reče joj blago, “Majka zna da tebi ovo treba više nego njoj. U raju
nitko ne troši novčiće i čak ga ni Majka ne može potrošiti. Majka će znati da si joj htjela dati
novčić. Otići ću u crkvu i poljubiti ikonu i zamoliti je da ti pomogne, a Majka će uzeti u obzir
činjenicu da si joj htjela dati novčić.”
“Hvala”, reče Ajša, očiju punih suza. “Ali jesi li sigurna? Što ako Majka ne posluša?”
“Trebale bismo naći liječnika”, reče Poliksenija. “Ne bi li liječnik znao što treba učiniti?”
“Svi liječnici su otišli. Nijedan nije ostao. I svi su bili kršćani i ne bih im mogla platiti.”
“Možda u Smirni ima neki liječnik.”
“Bit će prekasno, hodža već umire. Umro bi na putu, a kad bismo otišle po nekoga, umro bi
prije nego bismo se vratile. O, Poliksenijo, plakala bi da ga vidiš. Bunca, koža mu je požutjela i
po njoj su bijeli kristalići kao sol, koje moram brisati kad mu se osuši znoj i dah mu je gadan i
smrdi na pišalinu i... i...” Ajša skrije lice među dlanove.
“Što, Ajšo? Što?”
“Oči mu krvare. Bile su tako tople i lijepe, svi su to govorili, a sad su pune krvi.”
“Imam dvanaestero djece”, reče djed Sokrat, a žene uzdahnu i ne osvrnu se na njega.
“A što je s Armencem Levonom? On je ljekarnik, znat će što treba.”
“Odveli su ga. Odveli su sve Armence. Znaš da jesu.”
“O, na trenutak sam zaboravila. Tko je mogao znati kako će nam biti bez njih!”
Abdulhamid-hodža je ležao na svojoj slamnjači, uranjajući i izranjajući iz nesvijesti,
uobičajene bistrine svog uma uništene valovima agonije. Zapravo pati i više nego što to njegova
žena zna, jer nije gunđave i prigovaračke prirode, već stoičke. Cijeli svoj život prihvaćao je
činjenicu da je sve što se događa Božja volja, pa stoga čovjek to mora naučiti prihvaćati, ali
suočen s ovim što ga je zadesilo, otkrio je u sebi nekakvo buntovništvo. Mnogo je preispitivao
Boga u svojim lucidnim trenucima. Trpio je glavobolje koje su bile kao da mu netko gura užarene
šipke u zatiljak i vrat. Postao je trom i dezorijentiran, ali nije mogao spavati. Imao je napadaje
grčeva koji su ga prestravljivali i ponavljajuću halucinaciju da ga polako jede arkanđeo Azrael,
što je bilo još gore. Katkad noću iznenada ne bi mogao disati, pa bi naglo sjeo, boreći se da dođe
do daha, kao da na svijetu više nema zraka. To je bilo kao da su mu nevidljive ruke demona oko
grla. Katkad bi izgubio sav osjećaj u prstima, a katkad bi dobio grčeve kojih se nije mogao riješiti
nikakvim izvijanjem i presavijanjem. Svako toliko bi bio slijep i gluh po nekoliko sati, a morao je
trpjeti i poniženje iznenadnog i čestog proljeva. Ovih zadnjih nekoliko sati mu je pritisak od
nategnutog trbuha izazivao tako snažan bol da se odlučio prestati boriti. Muka od svih tih
tjelesnih bolova bila je takva da ne bi ni osjetio kad bi mu netko žigosao lice užarenim željezom,
pa je stoga već zavolio ideju skore smrti.
Kad se Ajša vratila iz Poliksenijine kuće, a Poliksenija otišla u crkvu razgovarati s
Panagijom, zatekla je Abdulhamid-hodžu vrlo slabog i pri samom kraju. Lice mu je potonulo u
kosti, od čega je njegov kukasti nos izgledao mnogo veći nego što je zbilja bio, a obrazi su mu
bili poput žutog papira. Ajša klekne kraj njega, zajedno sa svojom kćeri Hasekijom, koja je trljala
očeve dlanove i tiho jecala. “A, tulipane moj”, prošapće hodža. Slabašno podigne glavu i dâ Ajši
znak da mu se primakne. Ona približi uho njegovim usnama, a on joj kaže: “Bog mi je odabrao
gadnu i strašnu smrt. Žao mi je... što to moraš gledati.” Tad ušuti, a Ajša mu se obrati, sigurna da
je sluša. “Ako se naši sinovi vrate iz rata, prenijet ću im tvoj blagoslov”, reče ona.
“Ah, tulipane moj”, prošapće hodža.
“Mužu moj”, iznenada će Ajša, “je li istina ono što neki ljudi govore, da žena nema dušu i
ne može ući u raj?” To pitanje ju je počelo mučiti sve otkako je postalo jasno da njezin muž
kopni. Shvatila je da ne može podnijeti pomisao na odvojenu vječnost.
Hodža se slabašno osmjehne zatvorenih očiju i lagano joj stisne ruku. “Bez tebe... to ne bi
bio... to ne može biti raj”, prošapće.
Ajša i Hasekija gledaše u nevjerici i očaju kako on pred njihovim očima počinje umirati.
Svaka primi jednu njegovu ruku i poljubi je. On još jedanput prozbori, nakon što otvori svoje
krvlju ispunjene oči: “Hasekijo”, reče, “bila si divna kćer.” Ajši reče: “Tulipane, tulipane, bila si
najbolja od svih žena. Otići ću to reći Bogu.”
Slušajući ga kako stenje u agoniji, Ajši i Hasekiji padne na pamet ista stvar - prisjetiše se
Abdulhamid-hodže u naponu snage, kad je nosio zeleni ogrtač i bijeli turban omotan oko fesa i
srebrni jatagan o pojasu, kad mu je brada bila počešljana, a crne oči oštre poput ptičjih. S
ponosom su ga se prisjetile kako jaše na srebrnastoj Nilufer, s njezinim ulaštenim prsnim
oklopom s urezbarenim stihom iz Kurana i zelenim vrpcama s praporcima upletenim u njezinu
grivu. “Bio je veliki jahač”, tiho će Ajša. “Bio je kao nitko drugi. Sretna sam što sam bila uz
njega u ovom životu.”
Hasekija se nasmije, u suzama. “Skupljao je kornjače u vreću i odnosio ih dalje od povrća.
Tko bi drugi to radio?”
“Mi ćemo to morati raditi”, reče Ajša, “i to će nas uvijek podsjećati na nj.”
Abdulhamid je naglo potonuo u komu, a žene su gledale kako ih napušta. Disanje mu je
postalo neujednačeno, a one su svoj dah zadržavale u suosjećanju s agonijom. Kako su se
intervali produživali, jedva da su više mogle vjerovati da će uslijediti još koji udah. Napetost je
bila neizdrživa. Tad je disanje napokon prestalo, a iz grla Abdulhamid-hodže začule su duboko
krkljanje.
“Otišao je”, reče Hasekija.
“Jest”, reče Ajša. Izgledala je prilično smireno kad je ustala, a onda je otišla do vrata i
izašla na večernji zrak. Slavuji i bulbuli su tek počeli pjevati. Ajša je tupo pomislila da će biti
dobro, ali onda su se valovi tuge počeli podizati u njoj i ritmički zapljuskivati njezinu
unutrašnjost. Bili su vrlo slični porođajnim trudovima. Na trenutak ih je zadržala, ali onda više
nije mogla izdržati. Vani na uskoj uličici, glave stisnute među dlanovima, počela je zavijati i
jecati, a njezin jasan i tugaljiv glas pronio se preko krovova i uz obronak, objavljujući njezin jad
pustome nebu. Gore, među drevnim grobovima, Pas naćuli uši, shvativši da je netko sigurno
umro.
Dva sata kasnije Poliksenija navrati u kuću lončara Iskandera i porazgovara s njegovom
ženom Nerminom, zamolivši je da pita Iskandera za uslugu. On je doslovno bio jedini sposobni
muslimanski muškarac koji je preostao u varoši, a poruka njemu je bila da su Ajša i Hasekija
pokušavale same iskopati grob za Abdulhamid-hodžu. U tom su ih spriječili neuhranjenošću
izazvana iscrpljenost, kamenje, mrak, tuga i korijenje stabala te su otišle kući odspavati do zore,
kad su kanile iskopati grob dokraja i položiti u njega tijelo Abdulhamid-hodže, kako propisuje
zakon. Poliksenija je čula Ajšin plač, prepoznala prijateljičin glas i odmah je pošla tješiti, ali Ajša
joj nije dala da joj pomogne kopati grob, jer joj se nije činilo ispravnim da to radi kršćanka.
Poliksenija je sjedila u blizini i pjevala im, dok su njih dvije zasijecale tvrdo šumsko tlo, a kad su
odustale za tu noć, odlučila je zamoliti Iskandera za pomoć.
Iskander posluša poruku koju mu je prenijela žena i zaključi da bi, koliko god on ne želio
izaći van, bila čast iskopati imamov grob.
Također je zaključio da bi čast bila još veća kad nitko ne bi znao da ga je on iskopao, pa je
rekao Nermini da kaže Polikseniji da Ajši ne smije ništa reći.
I tako je Iskander uzeo lopatu i sjekiru i po svijetloj mjesečini se spustio u borik, vrativši se
dva sata poslije, prljav, umoran i zadovoljan.
Iznenađene, čak i uplašene čudom posve iskopanog groba, Ajša i Hasekija umotaju
istrošeno tijelo Abdulhamid-hodže u bijeli pokrov i odnesu ga dolje na nosilima, pokopavši ga s
Kuranom među dlanovima i Niluferinim brončanim prsnim štitom pod glavom. Poslije rata, kad
su se vratili kamenoresci, načinili su i obojili nadgrobni kamen u obliku bijelog turbana,
omotanog oko fesa.
Još se vode rasprave o tome jesu li ili nisu intervenirali anđeli, ali u tom kraju i dalje
prepričavaju priču o imamu koji je bio takav svetac da se njegov grob noću iskopao sam od sebe,
a ta priča i taj nadgrobni kamen su sve što je preostalo.
72. Mustafa Kemal (16)
Mustafa Kemal smatra da Njemačka odvlači carstvo u propast, odvodeći vojsku i zalihe
koji im nužno trebaju kod kuće te planirajući od Turske načiniti koloniju. Smatra da je Enver-
paša postao njemački psić i piše ljutita, iscrpna pisma velikom veziru. Drži prodike ministru
vanjskih poslova, govoreći protiv njemačke hegemonije u glavnom vojnom stožeru. Odlazi u
Sofiju na odmor, ali se vraća u Adrianopolj kako bi preuzeo zapovjedništvo nad 16. vojnim
korpusom, jedinicom povučenom s Galipolja, određenom za odlazak na Kavkaz, gdje bi trebali
spasiti Enverov katastrofalni vojni pohod na Ruse. U Adrianopolju ga narod dočeka kao junaka,
na što je ljude pripremio njegov stari drug, bojnik Izetin. U Istanbulu se uspjesi Mustafe Kemala
namjerno ne spominju i ne hvale za vrijeme proslava pobjeda.
Novo zapovjedništvo nije najbolji posao na svijetu, ali Kemal je sad promaknut u
brigadnoga generala i postao je paša. Vojsku u Diyarbekiru zatekne u lošem stanju, bolesnu i bez
zaliha, anarhičnu i otužnu, no njegove zahtjeve u Istanbulu ignoriraju. Rusi napadnu prije nego
što se on stigne propisno organizirati, pa je prisiljen sudjelovati u žestokoj bitci u kojoj se
bajunetom bori rame uz rame sa svojim vojnicima. Na svoju ruku tad zapovjedi povlačenje,
kockajući se na to da ih Rusi neće slijediti. Do ljeta se među njegovim vojnicima dogodi takav
preokret da u samo pet dana zauzmu Bitlis i Muş i otjeraju Ruse. On primi orden Zlatnog mača.
Piše Corinni Lüftü, govoreći: “Kakvo je zadovoljstvo suočiti se sa smrću s ljudima koje čovjek
cijeni.” Tad Rusi opet zauzmu Muş.
Te zime situacija za njegove vojnike opet postane beznadna. Nemaju hrane ni opreme zbog
ironičnog razloga što su na području s kojeg su deportirali armensku populaciju. Više nema
zemljoradnika, zanatlija ni trgovaca i sve je napušteno. Da situacija bude još gora, Rusi su pred
sobom potjerali nekoliko stotina tisuća izgladnjelih muslimanskih izbjeglica, među kojima je
mnogo Kurda. Armenci i Kurdi su se stoljećima međusobno prezirali i, zahvaljujući činjenici da
u ruskoj vojsci ima puno armenskih jedinica i zapovjednika, Kurdi postaju žrtve istih banalnih
strahota kakve su i sami rado činili Armencima.
Te zime, odjeveni u dronjke svojih ljetnih uniformi, stopala omotanih poderanim krpama,
Kemalovi vojnici ginu u olujama i nasmrt se smrzavaju u špiljama. Ljudi imaju trećinu potrebnih
porcija hrane, a za životinje nema ničeg.
Mustafu Kemala opet promaknu, a tad njegovu odrpanu vojsku spasi ruska revolucija.
Fronta se stabilizira, a ruska vojska razjedini pod vodstvom proleterskih vojnih komiteta koji
izdaju idiotske, nadmene i napuhano dosadne zapovijedi, a časnike degradiraju među obične
vojnike.
Na toj fronti Kemal se sprijatelji s brigadirom Ismetom, koji će ga pratiti do kraja njegove
karijere i biti predsjednik poslije njega. Ismet je po temperamentu tolika suprotnost Kemalu da
mu postane apsolutno nužan, iako njihovo prijateljstvo loše počne.
Sad kad su borbe na ruskoj fronti prestale, Mustafa Kemal postavlja visoke standarde u
časničkoj kantini i svaki objed pretvara u simpozij, za vrijeme kojih govori briljantno i opširno, u
svome uobičajenom stilu. Počne razrađivati svoje ideje o emancipaciji žena, što vjeruje da bi
imalo dobre posljedice po muškarce. U međuvremenu u Istanbulu raskrinkaju urotu za ubojstvo
Enver-paše, a sumnja za suučesništvo padne i na Mustafu Kemala, ali malo je vjerojatno da je on
imao išta s tim. Enver vrlo lukavo odluči poslati Kemala da preuzme zapovjedništvo u Hejazu,
gdje su Britanci uspjeli nagovoriti emira Meke da pozove Arape na pobunu i proglasi se kraljem
Arapa. Enver i Kemal i lokalno zapovjedništvo, pak, zaključe da je Medina strateški nevažna i
spremaju se povući, no veliki vezir u Istanbulu stavi veto na tu odluku jer si kalifat ne može
priuštiti sramotu povlačenja iz, po svetosti drugog najvažnijeg islamskoga grada. Bilo kako bilo,
Arapi T. E. Lawrencea bi vjerojatno uništili turske vojnike kad bi se pokušali povući. Od plana se
odustane, a turski zapovjednik u Medini odano se odbija povući, što god se dogodilo. Osmanlijski
vojnici ostanu ukopani ondje, još dugo nakon što je rat završio, odbijajući se predati i jedući
životinje koje su im bile jedino sredstvo odlaska.
U Istanbulu urotnik Yakup Cemil na ispitivanju prizna da carstvo može biti spašeno samo
ako svrgnu Enver-pašu i zamijene ga Mustafom Kemalom kao ministrom rata i vrhovnim
zapovjednikom. On, nakon, što to čuje, primijeti: “Prihvatio bih te dvije dužnosti, ali bih prije
toga objesio Yakupa Cemila. Nisam od onih koji bi na vlast došli potporom takvih ljudi.”
U Mezopotamiji Britanci nanižu spektakularne pobjede pod zapovjedništvom generala
Maudea i Allenbyja, te osvoje Kut i Bagdad. Allenby izvede neke osobito briljantne i složene
varke. Mustafa Kemal pristane preuzeti zapovjedništvo 7. armije pod maršalom Falkenhaynom,
ali jasno je da mu je namjera podrivati Falkenhayna na svakom koraku jer vjeruje da Nijemci
jednoga dana žele izbaciti Osmanlije s Bliskog istoka i sami preuzeti kontrolu nad njim.
Nezgodan je i svadljiv kako samo on zna biti i inzistira na tome da vodi sve vojne operacije te da
Nijemci služe njemu. Enver-paša pokuša isposlovati kompromis, ali Kemal se odbije čak i
susresti s njemačkim zapovjednikom te ljutito odstupi s dužnosti, vrativši mu zlato za koje je
tvrdio da ga je Nijemac pokušao podmititi. Budući da je ostao bez novca, a mora se vratiti kući,
proda svoje konje prijatelju Çemal-paši.
U Istanbulu odbije kad ga postave za zapovjednika 2. armije i nastani se u hotelu Pera
Palace. General Allenby zauzme Jeruzalem, a Osmanlije se povuku na liniju sjeverno od Jaffe i
Jerihona. Postoji neautentičan priča prema kojoj su se Enver i Kemal tako silovito posvađali da je
to zamalo završilo pucnjavom. Mustafu Kemala zamole da isprati prijestolonasljednika u
službeni posjet Kaiseru. Princ ga se dojmi kao odsutan i neobičan i posumnja u njegove
sposobnosti kao budućeg sultana. Unatoč tome padne mu na pamet da bi mogao izvršiti utjecaj na
njega te ga pokuša uvjeriti u to da Nijemci neće dobiti rat. Princ mlako prihvati njegove sugestije.
Mustafa upozna Kaisera, pogrešno mu se obrati s “Vaša ekscelencijo” i uspijeva biti
dosljedno perverzan, izravan i oštar u odnosima s Nijemcima. Kod kuće u Istanbulu, oboli od
upale bubrega i rat se mora nastaviti bez njega. Osmanlije ponovno upadnu na istočni teritorij
koji je zauzela Rusija, djelomično zato kako bi spriječili armenske masakre nad muslimanima.
Sultan umre i naslijedi ga neodlučni princ, dok je Mustafa Kemal na liječenju u bečkoj klinici.
Misli opet usmjerava na emancipaciju žena i piše da je čvrsto odlučio podići turski narod na
svoju razinu, radije nego se prepustiti kompromisima i potonuti na njegovu. Prije nego što se
oporavi, pozovu ga natrag u Istanbul, ali povratak odgodi španjolska gripa.
Ide na tri audijencije kod novog sultana Mehmeta, kojeg pokuša nagovoriti da ga postavi za
vrhovnog vojnog zapovjednika, ali on se koleba i postavi Kemala za zapovjednika 7. armije u
Palestini, gdje se opet nađe pod svojim zapovjednikom s Galipolja, Ottom Limanom von
Sandersom. Svoju novu armiju zatekne u otužnom stanju; posvuda su britanski špijuni, a on
prihvati činjenicu da mjesno stanovništvo jedva čeka da dođu Britanci i otjeraju Osmanlije.
Nastavi ga mučiti bubrežna upala.
General Allenby briljantno porazi 8. armiju, zbog čega se mora povući i Kemalova 7.
armija. Osmanlijska vojska je sada tako demoralizirana da ima 300.000 dezertera. Ljudi nemaju
ljetnu odjeću za nepodnošljive vrućine doline Jordana, a hrane se uobičajenim napojem. Možda je
najstrašnije od svega to što se omiljeli mit o islamskom jedinstvu zauvijek raspao, premda će
možda zauvijek preživjeti kao bezazlena avet konvencionalne pobožnosti. Osmanlijski vojnici
vide da su se Arapi, nakon što su shvatili tko će pobijediti, posve priklonili Britancima i beduini
ih bespoštedno napadaju, čineći nad njima podjednako nezamislivo grozote kakve su činili svima
drugima dok su bili na sultanovoj strani. Arapi su pokazali da nisu samo nepouzdani, nego i da su
izdajice.
Liman von Sanders se pokuša reorganizirati i pregrupirati, ali to je nemoguće. Australska
konjica zauzme Damask i naivno postavi arapsku upravu koja odmah izazove nezaustavljive
nerede. Von Sanders plati divljim Druzima kako bi njemačkoj vojsci u povlačenju dopustili
prolaz prema sjeveru, a Kemal odluči otići u Aleppo. Nemoguće je organizirati povlačenje vojski
koje više ne postoje, a Kemal bjesni na sve osim na sebe. Na ulicama se vode žestoke tučnjave, a
Mustafa Kemal gnjevne arapske napadače odbije bičem. Smatra ironičnim to što ga napadaju oni
koje pokušava zaštititi i ubrzo svojim strojničarima naloži da malo prorijede gomilu, s
dramatičnom i trenutnom učinkovitošću. Pri povlačenju iz grada Arapi se bace na pljačku, susjed
na susjeda, uzvikujući i ispaljujući feux de joie u zrak. Mustafa Kemal uspješno odbije nekoliko
britanskih napada pri povlačenju, u zadnjim okršajima toga rata.
Zamijeni Limana von Sandersa kao glavni zapovjednik južne fronte. Tek mu je trideset
sedam godina, a odano jezgro njegove vojske još je na okupu, izmoždeno i izgladnjelo, i čuva
dugačku liniju koja će poslije označavati granicu nove države. Među njima je i kozar Ibrahim,
koji će jednoga dana biti poznat kao Ibrahim Ludi. Marširao je tisuće kilometara i preživio
vrućinu i hladnoću, ranjavanje, glad, bolest, očaj i metke. Sjena je muškarca kakav je nekad bio,
mršav i slab, krvarećih desni, bez ijednog ostatka svoje stare uniforme. Na stopalima nosi ostatke
čizama koje je skinuo indijskom vojniku poslije opsade Kuta. Nije svjestan da je tako tog vojnika
osudio na smrt jer su Arapi i Kurdi poslije tjerali ratne zarobljenike da hodaju tri tisuće
kilometara po nemilosrdnoj vrućini, bez ikakvog prijevoza, hrane, odjeće i vode. To je bila vjerna
rekapitulacija onoga što se događalo Armencima i u tom slučaju će pola zarobljenika umrijeti
putem iz istih razloga.
Ibrahim je često pomišljao na dezertiranje, ali ne zna put kući, a i njegov osjećaj časti je
prejak. Bio je duboko potresen saznanjem da ipak nije dovoljno biti musliman, ali sad osjeća
novu snagu u ideji da je ponajprije Turčin. Kad nastupi mir u iznenada beskorisnom rovu na
uzvisini iznad Aleppa i kad svi vojnici počnu spavati nad stražnjim zaklonom, on sanja samo o
povratku kući i ženidbi s Filotejom, u koju je imao nesreću biti zaljubljen od djetinjstva i koja mu
je obećana i koja mu je oduvijek bila suđena. Ima tešku ogrlicu od zlatnika koju je ukrao u
napuštenoj armenskoj kući, a koju joj kani dati. Nosio ju je mjesecima i nije ju prodao, čak ni kad
je gladovao. Ne zna je li Filoteja još živa, a ona pak o svom zaručniku četiri godine nije čula ni
riječi.
Još dolazi kod Lejla-hanume i tih je dana u stanju nepomično sjediti za ispraznih sati,
usavršivši kismetsku umjetnost čekanja. Posvuda oko nje Rustem-begova fantastična zbirka
satova sinkrono drobi vrijeme, odbijajući sate i otkucavajući mjesece. Još je lijepa, ali tih dana joj
oči svjetlucaju više od melankolije nego od zanosa i više ne sjedi pred zrcalom, kako joj je Lejla
pokazala, namještajući svoje lice u još ljepša obličja. Sad njezino unutarnje oko pokušava
zamisliti prizore onkraj skučenog obzorja vida.
73. Ja sam Filoteja (11)
Sjećam se kako mi je Ibrahim jedanput prišao i izrecitirao pjesmu koju je smislio i rekao mi
je da ju je loše zapamtio od jednog trgovca koji je došao s Krete, tako da ju je morao promijeniti
kako bi opet bila cijela. Izrecitirao mi ju je, a išla je
Poljubih tvoje rumene usne i moje porumenješe
I obrisah svoje usne, a moja maramica porumeni
I operem je u rijeci, a rijeka porumeni
A rumenilo se proširi
Do najdalje obale i
Do sredine mora
I orao se spusti da ga popije
I krila mu porumene
I odleti
I oboji sunce
I cijeli mjesec.
Slegnuo je ramenima i rekao: “To je objašnjenje zore i zalaska sunca.” A onda je rekao:
“Ptičice, imam još jednu pjesmicu za tebe, ali moram je šapnuti”, a ja sam rekla: “Onda je šapni”,
a on se nagnuo i prošaptao mi još jednu pjesmu u uho, a ja sam zažmirila i osjetila njegove usne
na svom uhu, njihovu mekoću i blagost njegovog daha, a ta pjesmica je bila
Tvoje usne su kao šećer
A tvoji obrazi jabuka
Tvoje grudi su raj
A tvoje tijelo ljiljan.
O, poljubiti šećer
Zagristi jabuku
Otkriti raj
I otvoriti ljiljan.
Stajala sam ondje zatvorenih očiju i čula samo grlice u crvenim borovima, a tek sam poslije
nekoliko trenutaka zapravo shvatila smisao stihova, a kad jesam, osjetila sam kako mi krv i
rumenilo jure u lice i uši.
Zapanjila sam se što mi je recitirao nešto takvo, a kad sam otvorila oči, vidjela sam da je
već otišao i osjećala se kao da mi cijelo tijelo gori, pa sam morala sjesti.
74. Okupacija poručnika Granitole (1)
Kolona vojnika je umorno i u raskoraku umarširala u Eskibahče. Na njihovom čelu se
znojio poručnik Gofredo Granitola, daleki rođak ugledne sicilijanske obitelji, odnedavno veteran
bitaka za Isonzo i Kobarid. On i njegovi ljudi su hodali nekoliko dana, čak iz Telmessosa, i nisu
bili raspoloženi za očijukanje ni igranje nogometa, pa čak ni za sviranje mandolina i pjevanje
pjesama iz opera. Dali su im kartu koja nije bila ni približno precizna, a imali su velikih problema
kad bi bilo koga morali pitati za upute. Kao prvo, nijedan vojnik nije znao turski, a kao drugo,
civilno stanovništvo bi se razbježalo svaki put čim bi se oni približili. Zahvaljujući masovnom
dezerterstvu iz vojske i radnih bataljuna, tim područjem su harale skupine odmetnika, Grka,
Čerkeza, Armenaca i Turaka, koji su se zdušno nadmetali u banditizmu. Kao posljedica toga,
ljudi su se naučili bojati svakog naoružanog muškarca, osobito odjevenog u ostatke uniforme. U
nedostatku razumnih uputa, vojnici su marširali mnogo nepotrebnih kilometara i sad su već bili
jako gladni, puni žuljeva, žedni, prljavi, opaljeni suncem i više nego nezadovoljni. “Nadam se da
je ovo neko važno mjesto”, rekao je poručnik Granitola naredniku Olivi više puta, “jer ako se
pokaže da je ovo još jedna šugava selendra, kunem se, Djevice mi, da ću nekoga ubiti.”
Poslali su ih u Eskibahče s objašnjenjem da se prema karti čini da je to važno mjesto, te
stoga ondje mora biti odred koji će u potpunosti sudjelovati u svim pravima i povlasticama
propisne talijanske okupacije, pa su osjetili olakšanje i zadovoljstvo kad su prošli nakošene,
okrečene grobove muslimana i izašli iz borika da bi se našli na ulazu u varoš, pred neoklasičnom
česmom i pojilom koje je nedavno i velikodušno, 1919. godine podario Georgio P. Theodorou, za
uživanje i dobrobit svih.
Vojnici su se dobrodušno umorno nasmiješili starici koja je sjedila u sjeni svog dovratka i
koja je, okamenjena od straha, iznenada prestala vrtjeti đevrek oko štapa i pustila ga da padne na
tlo. Podigla ga je, utrčala u kuću i istrčala na stražnja vrata. Otrčala je na mejdan, s đevrekom u
ruci, šireći novost o invaziji.
“Zaustavi ljude i daj im voljno”, uputi Granitola svog narednika. “Odmorit ćemo se pola
sata.”
Vojnici se kaotično i iscrpljeno zaustave i ostanu stajati na mjestu, dok im je narednik
davao upute: samo pola sata, napiti se vode, oprati se i nikamo se ne udaljavati, inače će ih,
Djevice mu, pogoditi kao munja Boga Samoga Glavom I Bradom i poslati ih kući majkama, s
odrezanim mudima uguranim u guzicu. Te prijetnje narednika Pietra Olive ljudi su prihvatili
dobroćudno. Bio je visok muškarac nasmijanih tamnosmeđih očiju, crne kose koja se povlačila s
visokog čela i ostavljao je dojam učenog firentinskog svećenika.
Pun trbuh vode i polusatni odmor na obronku iznad borika obnovio je moral ljudi do te
mjere da su se osjetili preporođeno, a tad je već postalo gotovo nepotrebno povesti ih u varoš jer
je varoš došla njima. Našli su se okruženi tihom, ali vrlo znatiželjnom skupinom staraca i dječice,
kao i nekolicine žena koje su, u ime pristojnosti, držale maramu preko nosa i usta. Ondje je bilo i
nekoliko izobličenih mlađih muškaraca, onih obogaljenih u ratu i dovoljno sretnih ili odlučnih da
nađu put kući. Deseci pari smeđih očiju gledali su vojnike napeto i netremice, otprilike onakvom
besmislenom pozornošću kojom ljudi gledaju parenje pasa.
Proširila se glasina da su stigli neki pravi vojnici, koji uopće nisu bili razbojnici i
varošanima je, iskreno, bilo drago što ih vide. Sve osim dvojice žandara su poslali u rat, u kojem
su se mnogi od njih borili odlučno i uspješno na Galipolju, a otad je bilo vrlo teško zaštititi se od
odmetnika. Lončara Iskandera su pozivali puno puta, zahvaljujući njegovoj veličanstvenoj pušci
koju mu je u Smirni izradio Abdul Krisostom, ali on bi, na svoju veliku frustraciju, uvijek stigao
prekasno i nikad nije dobio priliku ustrijeliti koga njome. Dosad ju je koristio samo u lovu, a
poslije svakog paljenja svoje peći, imao je i to zadovoljstvo da postavi napukle i neuspjele
posude na zid i mecima ih razbija u komadiće. Kad bi i trebalo pucati u nekog odmetnika,
Rustem-beg bi svaki put ondje stigao prvi, kao da je sreća snobovski naklonjenija
uglednima.
Granitola odmjeri okupljene, pa zapovjedi svom naredniku: “Otjerajte ih. Zbog njih se
osjećam kao neka nakaza u muzeju.”
Narednik Oliva se podigne iz hladovine hrasta i uzmaše se rukama pred ljudima, izvikujući:
“Via! Via! Vaffanculo! Kurvini sinovi! Kuje! Kurcosvirci!”
Okupljeni, koji su sasvim jasno vidjeli da je Oliva dobar u duši, unatoč njegovom pokušaju
žestine, odstupe korak-dva, ali ne dalje. “Misle da tjerate muhe”, ironično će poručnik Granitola,
“a čini mi se da ne razumiju vaše slatkorječive komplimente.” Jasno pokazujući rezignaciju,
poručnik ustane i kaže naredniku da okupi vojnike i posloži ih u vrstu, kako bi im se mogao
obratiti.
“Dakle, ljudi”, reče, hodajući gore-dolje s rukama na leđima, “slušajte. Ući ćemo u središte
ove varoši kako bismo zauzeli trg, nakon čega ćemo poći u potragu za konačištem i organizirati
nabavku hrane. Odsad ćete marširati kako treba, propisnim vojnim korakom, kako bismo ostavili
korektan vojnički dojam. Korektan dojam je dojam nesmiljene učinkovitosti, nepokolebljive
svrhovitosti i neuništive hrabrosti. Nećete gledati lijevo-desno, nećete zuriti ni u kakvu
zanimljivost, a kad stignemo na trg, lijepo ćete stati i lijepo spustiti puške. Sve morate učiniti tako
da ostavite dojam vojnika koji odlučno pokazuju da među njima vlada red, da se ne šale. Ne
očekujem nikakve probleme, ali svejedno morate pripaziti, pa tako očekujem da u svakom
trenutku budno motrite. Ima li pitanja?”
Nije bilo nikakvih pitanja, pa je kimnuo naredniku Olivi, koji je zaurlao: “Attenti!" i poveo
vojnike u varoš, praćene žgoljavim psima, skakutavom djecom koja su preko ramena zabacila
štapove umjesto pušaka, starcima i blessés de guerre koji su se trudili držati korak s njima.
Pokazalo se da je mejdan samo nekoliko koraka odande, iza idućeg ugla, u podnožju varoši,
dok se ostatak varoši penjao u prirodnom amfiteatru oblikovanom obroncima. Sukladno tome,
vojnici su došli pod platane razočarani antiklimaktičkim osjećajem da nisu imali priliku ostaviti
propisni vojnički dojam. Stajali su na mjestu voljno, a poručnik im je rekao da pričekaju pod
platanama dok on sve ne sredi, posve svjestan činjenice da nema pojma što bi sljedeće trebao
učiniti i uživajući u svom samopouzdanom blefu. Običnim vojnicima uvijek je zadovoljstvo
vidjeti da je časnicima nelagodno.
Dok su se vojnici razilazili i započinjali svoju okupaciju zauzimanjem kamenih klupa pod
stablima, narednik Oliva se približio poručniku Granitoli i rekao. “Dopustite da vam se obratim,
gospodine.” “Dopuštam, naredniče.”
“Približavaju nam se dvojica naoružanih žandara, gospodine. Da ih ubijemo?” To pitanje je
postavio zafrkantski ozbiljno, dobro znajući da će Granitola reći ono što je rekao, a to je bilo:
“Nikako, naredniče. Naše upute su da s lokalnim vlastima surađujemo koliko god je to moguće.
Poželjet ćemo im dobrodošlicu.”
“Kako vi kažete, gospodine”, odgovori narednik, glumeći iznenađenost zbog tog
pomanjkanja ratobornosti.
Dvojica žandara, najslabiji i najstariji pripadnici nekadašnje jedinice, koji su zbog toga bili
pošteđeni poziva u vojsku, približavali sa su se u strahu zbog brojčane neadekvatnosti, premda
nitko nikad nije sumnjao u njihovu hrabrost. Nisu imali pojma tko su ti vojnici i nisu primili
nikakve upute od namjesnika ni ikoga drugoga. Nisu čak ni čuli da su Talijani okupirali
Anatoliju.
“Što ćemo?” upita stari onog još starijeg, koji mu kroza stisnute zube odgovori: “Stisni
prkno i nemoj ni prdnut, da se ne bi zasrao.”
Kad su se dvojica žandara našli licem u lice s dvojicom Talijana, došlo je do početnog
nesklada u ponašanju jer su Turci njih pozdravili uljudno osmanlijski, dok su Talijani ispružili
ruke za rukovanje. Nakon zakazivanja tog manevra, situacija se izokrenula, pa su Talijani
nespretno pokušali pozdraviti po osmanlijski, dok su Turci nekako nelagodno ispružili ruke. To
je, naravno, izazvalo smijeh, pa je tako led sretno probijen. Ubrzo su se zbližili s njima, a od
trenutka dolaska Talijana, pa sve do njihova odlaska, dvojica žandara nisu imali pojma tko su ti
osvajači, znajući samo da su bili propisni vojnici i da su bili vrlo srdačni i da su bili dobri
strijelci.
Početni kontakt je bio uspostavljen kad su žandari iz profesionalne znatiželje poželjeli
pogledati oružje talijanskih vojnika, dok su Talijani poželjeli vidjeti pištolje žandara. Uvelike su
se oslanjali na nijemu pantomimu dok su jedni drugima objašnjavali kako što radi, a od tog
trenutka nadalje, nije bilo nikakvih međusobnih problema.
Jednom od žandara je pala na pamet vrlo dobra ideja da pošalje dječačića po njihovog agu
Rustem-bega, koji će svakako znati što će s pridošlicama. Ovaj je bio u haremliku svoje kuće i
čistio lovačku pušku, dok mu je Lejla-hanuma pjevala uspavanku koju je skladala na oudu.
Nedavno je shvatila da vjerojatno nikad neće imati djece, pa je zato svoju novu pjesmu
pjevala s određenom dozom dirljive tugaljivosti. “Bilo bi dobro kad bi se ta glazba mogla
zapisati”, reče Rustem-beg, “inače će biti zaboravljena, a to bi bila šteta.”
Rustem-beg je bio dosta mršaviji nego u godinama prije Velikog rata, jer su vremena bila
teška čak i za njega, a on je još puno dana provodio loveći u planinama, u osobito opasnoj
aktivnosti, sada kad su vrvjele svakojakim banditima. Unatoč tome je odmah ostavio snažan
dojam na Talijane kad se spustio na mejdan. Bio je odjeven u vrlo dobro skrojeno odijelo, koje
mu je sašio grčki krojač u Smirni, a toj zapadnjačkoj odjeći dodao je crveni pojas u koji je
zataknuo svoje srebrne pištolje i jatagan. U desnoj ruci je nosio štap srebrnog vrha. Imao je
ulaštene jahaće čizme do koljena, a na glavi je nosio kestenjasti fes, dobro očetkan. S izuzetkom
navoštenih brkova, bio je glatko izbrijan i mirisao na svježu limunovu kolonjsku vodicu. Unatoč
tom profinjenom izgledu, također je bio jako opaljen suncem, držao se vojnički i očito bio jak i u
dobroj formi. Bio je slika i prilika plemenitog osmanlijskoga gospodina, a poručnik Granitola se
u njegovoj prisutnosti odmah opustio te osjetio poštovanje spram njega.
Rustem-beg se savjesno prvo rukovao s poručnikom Granitolom, a zatim s narednikom
Olivom te dvojicom kaplara, a onda i sa svakim od tridesetorice vojnika, svakog pozdravivši s
pristojnim: “Hoş geldiniz.” Svaki od njih se osjećao kao da mu je ceremonijalno odana počast i
poželio da zna kako odgovoriti na to.
Pod pogledima gotovo cijele varoši, Rustem-beg se upusti u neku vrstu pregovora s
Granitolom. “Tko ste vi?” upita ga na turskom, a nakon što ne dobije drugog odgovora osim
zbunjenog pogleda, kaže: “Ismim Rustem-beg efendija.” Prstom si uperi u prsa kad im kaže svoje
ime, ponovivši: “Rustem-beg efendija.”
“A!” usklikne Granitola. “Zovete se Rustem-beg efendija? A, da, vrlo dobro. Ja sam
poručnik Gofredo Granitola, poručnik Gofredo Granitola. Capisci'?”
“Capisci”, ponovi Rustem-beg.
“Ne, ne, ne capisci. Poručnik Gofredo Granitola.”
“Granitola?”
“Si, si, Granitola.”
“A, Granitola.” Rustem-beg se ozari od prosvjetljenja.
Narednik pokaže u svoja prsa i kaže: “Oliva”, mudro izbjegavajući detalje svog čina i
drugih imena. “Oliva”, ponovi Rustem-beg, koji je poslije toga taj ritual ponovio sa svakim
vojnikom. Tad se odmaknuo i, uperivši prst u svakog vojnika ponaosob, ponovio njihova imena
iz glave.
“Čovjek je fenomen, naredniče”, prošapće Granitola.
“Svakako, gospodine”, reče Oliva, koji je, poput svih ostalih vojnika, bio vrlo
impresioniran tim memotehničkim podvigom.
“Trebali ste biti diplomat”, reče Granitola Rustem-begu, dobro znajući da ga on neće
shvatiti.
“Jeste li Grci?” upita Rustem-beg. No upotrijebio je tursku riječ “Yunanli”, pa tako nije
dobio smislen odgovor. Pokaže sebe i kaže: “Osmanlija”, a onda to promijeni u “Turčin”. Mahne
rukom kako bi obuhvatio sve vojnike, a onda podigne obje ruke upitnom gestom.
“A”, usklikne narednik Oliva, koji je iznenada shvatio pitanje. “Italiani.”
“Italiani”, ponovi Rustem-beg, prosvijetljen, ali istodobno i smeten. Pitao se što za ime
svijeta odred talijanskih vojnika radi u Eskibahčeu. No to mu je omogućilo da nastavi. “Est-ce
que vous parlez français?” upita ga.
To pitanje izazove snažnu reakciju kod Granitole, koji iznenada shvati da se bliži kraj svim
njegovim problemima. “Mais oui, je parle français”, reče on prilično snobovski, “tout le monde
parle français.”
“C’est la langue universelle de la civilisation, n’est-ce pas?” reče Rustem-beg suho,
elokventno podigavši obrvu. “Je l’ai appris un peu pendant le service militaire. J’étais officier,
et c’était plus ou moins obligatoire."
Zapravo nijedan od njih nije dobro govorio francuski. Rustem-beg je imao nesreću da ga je
podučavala osoba s jakim južnjačkim naglaskom, tako da je uza svaki njegov “n” išao i naglašeni
“g”. “Je reviens lendemain” bi zvučalo kao “je revieng lendemeng”, a i svi samoglasnici bi na
zrak izlazili prikladno i slično modificirani. Granitola pak nikad nije napredovao dalje od
ćaskanja nužnog pri odlasku na zabave za savezničke časnike, a obojica su ionako zaboravili
većinu onog što su naučili. Tih mjeseci svog prijateljevanja njih dvojica su uspjeli stvoriti vlastiti
jezik za koji su obojica vjerovali da je francuski, a Granitola će do kraja svog života užasavati
povremene francuske sugovornike tečnim, ali bizarnim žargonom, izgovaranim sa snažnim
provansalskim naglaskom, kojeg je nehotice smislio, zajedno s Rustem-begom.
Lejla-hanuma je, naravno, znala ponešto talijanskog, jer su neki njegovi dijalekti bili
poznati na jonskim otocima njezinog rođenja, ali nikad se nije imala priliku koristiti njime.
Njezina je politika bila da svesrdno izbjegava ičim dati naslutiti da nije s Kavkaza. Gorjela je od
žudnje i frustracije, a laknulo joj je tek kad su Talijani konačno otišli.
No te je noći Rustem-beg odveo talijanske vojnike u varoški han, ugodan kvadrat praznih
soba koje su okruživale sjenoviti vrt. Bio je iznimno prikladan kao privremeni smještaj za
vojnike, a jedina nezgoda je bila u tome što su putnici očekivali da se njime mogu služiti kao
inače, a od rasprostiranja svojih prostirki i smještanja i hrkanja do jutra, nisu ih mogle odvratiti ni
sobe pune vojnika. Oni su, pak, uživali u običaju dijeljenja hrane s putnicima, pa su tako
njihovim usnama prošle mnoge delicije kojih će se rado prisjećati i pokušavati nagovoriti svoje
žene da ih pripremaju.
Budući da im je to bila prva noć, Rustem-beg je izvršio svoju dužnost i poslao im iz kuće
vodene lule i hranu, što si baš i nije mogao priuštiti. Budući da je to običaj s pridošlicama,
Rustem-beg je ustrajno u tišini sjedio među vojnicima, vršeći tako dužnost gostoprimstva, dok su
oni jednako ustrajno sjedili i čekali da on ode, vršeći tako svoj dio dužnosti. Vodene lule su
kružile uokolo, pa su na kraju i oni koju su se bojali turskih mikroba malo zapućkali na njih.
Primijetili su da Rustem-beg ima svoj usnik, koji stavlja na lulu, nakon što izvuče zajednički.
Dim je bio osvježavajući, slatkast i aromatičan; ispunjavao je blagim zadovoljstvom i umorni
vojnici uvečer više nikako nisu mogli ostati budni. Nitko nije vidio Rustem-bega kako odlazi, jer
je otišao tek nakon što su svi stranci zakunjali.
Otišao je kući ponosan što je izvršio dužnost, ponosan što je ispunio očekivanja varoši,
ponosan što je mogao govoriti francuski i ponosan što je imao zanimljiv dan. Izbacio je Pamuk iz
kreveta i probudio Lejla-hanumu, škakljajući joj perom usne i trepavice. Polako su vodili ljubav,
a poslije je, dok su ležali slušajući slavuje, rekao Lejli: “Morat ću nabaviti još usnika za vodene
lule koje ću darovati vojnicima.”
Nešto poslije, bez određenog razloga, ne znajući čak ni je li Lejla budna i čuje li ga, reče:
“Uglavnom sretan čovjek.” Prvi put je to pomislio ili izgovorio.
75. Mustafa Kemal (17)
Karatavuk na Galipolju i Ibrahim u Aleppu zajedno su u neobičnom limbu koji zadesi
vojsku koja još postoji, no čija se vlada predala. Vojna rutina se nastavlja, ali više nitko ne zna
čemu sve to služi, a neki vojnici ne mogu jedni drugima pogledati u oči, kao da sumnjaju u
osjećaj krivnje zbog poraza. Drugi postaju nervozni, nemarno izvršavaju zapovijedi i gube strah
od časnika. Govore o povratku kući, o tome je li to izvedivo, o tome ima li kakav prijevoz. Ljudi
redovito pomalo dezertiraju sad kad više nema smisla biti vojnik i veći dio vojske se razvojačuje
nasumično i neslužbeno. Mnogi od onih koji sa sobom ponesu oružje, u unutrašnjosti će
jednostavno postati banditi, dodatno otežavajući život ljudima. Plaća ne stiže, a hrane je i dalje
nepodnošljivo malo. Neki vojnici kradu od civila, drugi prose.
Raspad Osmanskog carstva prouzročio je poraz Bugarske jer je to otvorilo mogućnost lake
savezničke invazije na širokoj fronti, dok je veći dio vojske još bio nedostižno daleko na
Kavkazu i u Siriji. Veliki vezir Talat-paša izjavljuje: “Pojeli smo govno”, i daje otkaz. Vlada
Enver-paše i “Mladoturaka” napokon pada, a Mustafa Kemal je razočaran što ga nisu uključili u
novi kabinet. Britanci nameću teške uvjete novoj vladi, a Enver i njegovi bivši kolege bježe u
Njemačku. Osmanlije prekasno shvate da se Britanci ne slažu s njihovom pretpostavkom da neće
biti vojnih upada na osmanski teritorij i Mosul se nađe pod okupacijom, čime Britanci prekrše
dogovor postignut dva dana ranije. To je nova era borbe za tursku nezavisnost jer zapovjednik
osmanske 6. armije potajno počne prikupljati oružje i zalihe, nakon što shvati što se događa. U
Siriji, Mustafa Kemal shvati da je zadužen za čuvanje granice koja ne postoji ni na jednoj novijoj
karti, budući da je određena prema drevnoj i nepouzdanoj granici kraljevine Kilikije. Britanci
objave svoju nakanu da okupiraju Aleppo, a Mustafa Kemal poduzme sve korake za sprečavanje
upada u Iskenderiju. Nije zadovoljan kad mu vlada kaže da odustane i pozove ga u Istanbul. U
međuvremenu se i on počeo pripremati za pružanje otpora. Njegov nasljednik počne premještati
nužne zalihe u unutrašnjost, gdje ih saveznici neće moći zaplijeniti. Osmanski zapovjednici na
svim frontama, kao da znaju što se sprema, počnu skupljati i organizirati opremu i municiju.
Francuzi okupiraju Adanu potkraj 1918. i odmah izazovu žestoke reakcije. Osmansko
carstvo je zatražilo primirje, ali se nije predalo. Izmoreno je i ekonomski upropašteno i teško je
vjerovati da se još može boriti, ali pobjednici se još nisu upoznali s nevjerojatnom tvrdoglavošću
Turaka. Sad kad strane vojske počinju okupirati njihov teritorij, neizbježno je organiziranje
ustanka i počne se uspostavljati obrazac: kako vlasti Carstva progresivno kapituliraju i sve više
popuštaju zahtjevima saveznika, ustanak se počne sve više širiti među slabo povezanom klikom
disidentskih vojnih časnika. Carstvo se počinje dijeliti, no Mustafi Kemalu i njegovim časničkim
pobratimima trebat će neko vrijeme da potaknu očajnu populaciju. U tome im uvelike pomognu
Francuzi, koji među civile u Adani puste s lanca armenske dobrovoljce. Ti se dobrovoljci krenu
osvećivati lokalnom stanovništvu i ustanak predvidljivo počne. Diljem Anatolije, iz osmanskih
skladišta, pod stražom savezničkih vojnika, počinje nestajati oružje.
U Istanbulu Mustafa Kemal gleda savezničke ratne brodove u lukama i obuzima ga
depresija. Patio je mjesece nesanice i žrtvovao desetke tisuća ljudi na Galipolju kako bi spriječio
upravo to. Potišten je, ali istodobno gaji nadu da će ubrzo biti na čelu vlade koja će sve to
ispraviti i okončati sva poniženja. Unajmi kuću od Armenca u Osmanbegu, prikladno blizu centra
političkog života i prikladno daleko od svoje majke.
Okupacijske francuske i britanske trupe pokazuju otvoreno neprijateljstvo jedni prema
drugima i prema stanovništvu Istanbula. Francuzi uspostavljaju svoju obijesnu inozemnu politiku
koja se otad odlučno nije mijenjala, a čiji je glavni cilj ometati i iritirati anglosaski svijet, koliko
god je to moguće, čak i kad je protiv francuskih interesa. Talijanski vojnici su dobri prema svima,
ali talijanska vlada planira onemogućiti grčki plan zauzimanja teritorija nekadašnje drevne Grčke.
Britanci i Francuzi imaju nekakav nedorečeni dogovor s Grcima koji daje krila toj ambiciji. U
Istanbulu ima grčkih vojnika, koje je golema grčka populacija dočekala oduševljeno. Ljude poput
Mustafe Kemala to najviše brine, jer svi znaju da Grci žude za ponovnim zauzimanjem staroga
glavnoga grada Bizanta.
No mudriji turski političari počinju uviđati koliko su saveznici umorni od rata i kako bi
lako mogli iskoristiti njihovo nejedinstvo. Mustafa Kemal se svim silama baci na manevriranje,
ali, budući da su političari nesposobni za međusobnu suradnju, fokus otpora saveznicima postaje
glavni vojni stožer, a osobito skupina nacionalističkih časnika kojima će Mustafa Kemal postati
vođa.
Grčki premijer, Elefterios Venizelos, podastire memorandum u kojemu Grčka svojata
Trakiju i zapadnu Anatoliju. Predlaže dobrovoljnu razmjenu turske i grčke populacije. Ta se ideja
čini strašno razumnom, kao da je ideja da se životi stotina tisuća nedužnih civila trajno poremete
u interesu stvaranja nacija, posve prihvatljiva. U Istanbulu grčki pravoslavni patrijarh, u ime
grčke populacije, objavljuje da ona više nije osmanlijska, te proglasi ujedinjenje s Grčkom.
Sasvim očekivano, turska društva za obranu nacionalnih prava počinju nicati diljem Turske.
Talijani odluče ometati Grke i iskrcaju vojnike u Antaliji. Talijani se, jedini među saveznicima,
žele dodvoriti turskoj populaciji u svakoj mogućoj prilici i odnositi se s poštovanjem prema
turskim poslanicima.
Uz odobrenje savezničkih vlasti, Grci šalju vojsku da okupira Smirnu i to će izazvati još
jedan rat. Umjesto da se vrate kući, Karatavuk i Ibrahim će se naći uvučeni u vojnu kampanju
koju će okarakterizirati osobito beščašće i nasilništvo. Kod kuće u Eskibahčeu, gdje je sad mali
odred talijanskih vojnika, Filoteja je melankoličnija nego ikad i još žudi za povratkom svog
zaručnika, vjerujući, poput mnogih djevojaka, da život počinje tek kad postanu mladenke. Zna da
će, kad se on vrati, morati postati muslimanka, ali to joj ne znači ništa posebno jer će i dalje moći
prinositi male darove Panagiji Glikofilousi, a i oduvijek je bio običaj da žena preuzme vjeru svog
muža i bilo je nekih muslimanskih i kršćanskih obitelji u Eskibahčeu koje su se po običaju
međusobno vjenčavale, otkako je svijeta i vijeka. Tješi je Drosoula, koja govori samo o nadi, i
Lejla-hanuma, koja je pokuša natjerati da nauči svirati oud, gurajući joj ga u ruke i objasnivši joj
kako se koristi trzalica od trešnjevine. Filoteja to odlučno odbije, a vlastita blagost je spriječi da
joj objasni kako je u varoši rašireno mišljenje da oud može svirati samo kurva.
Filoteja je odavno prestala nositi veo jer joj je tuga pokvarila radosti taštine i, osim
odrpanih Talijana koji se bude iz svoje vječne sijeste pod platanama na mejdanu kako bi joj slali
poljupce koje ona prezirno odbacuje, u varoši nema muškaraca koji bi mogli postati svadljivi
zbog njezine ljepote.
Saveznička okupacija Istanbula se nastavlja s komičnim posljedicama. Britanci i Francuzi
nastavljaju iritirati jedni druge i cijelu populaciju, a Talijani su i dalje ljubazni prema svima.
Njima je obećana regija oko Smirne, ali iz vlastitoga gorkog iskustva u Libiji znaju da nije
nimalo lako okupirati osmanski teritorij. Manje je ljudi i muke potrebno za uspostavljanje zone
utjecaja, pa oni zato čvrsto zauzimaju ulogu zaštitnika Turaka od ambicija Grka, koji žele zauzeti
zapadnu obalu i stvoriti Veliku Grčku. Osmanska vlada je uznemirena prisutnošću grčkih vojnika
i ratnih brodova u Istanbulu, gdje Grci čine znatan postotak populacije.
Mustafa Kemal se baci u obeshrabrujuće i komplicirane makinacije koje su nužne kako bi
se dokopao moći. Uvjeren je u to da samo on može povesti Turke do nacionalne nezavisnosti.
Iskorištava svoje veze među novinarima i vodi nekoliko besplodnih razgovora sa sultanom.
Spletkari kako bi spriječio imenovanje novog i neprikladnog velikog vezira.
Britanci uvjere osmansku vladu u to da bi trebala nešto poduzeti protiv službenika i časnika
upletenih u ratne zločine, poput marševa smrti Armenaca i britanskih ratnih zarobljenika, te
deportacije Grka sa zapadne obale 1914. To je dobra prilika da se riješe starih Enver-pašinih
pajdaša iz Vijeća jedinstva i napretka, Mladoturaka koji više i nisu tako mladi, te od kojih mnogi
imaju krvave ruke. Mustafu Kemala ne uhite, a talijanski veleposlanik mu ponudi zaštitu za
slučaj da ga Britanci odluče prognati. U svakom slučaju, on nikad nije bio upleten ni u jedan ratni
zločin, a njegova vojna karijera je bila u najmanju ruku uspješna. Sultan provjeri legalitet smrtnih
presuda sa šejhul islamom i krenu sa smaknućima. Mustafa Kemal se svim silama baci u
urotništvo s drugim nacionalističkim časnicima; njihov plan je riješiti se savezničkih snaga na
cijelom području Turske.
Nacionalisti se trude spriječiti razvojačenje i razoružavanje osmanlijske vojske, za što
pridobiju simpatizere na visokim dužnostima. Žandarmerija tajanstveno počne rasti, usporedo sa
smanjivanjem vojske. Časnik po imenu Kazim Karabekir, još jedno dijete sudbine, posjeti
Mustafu Kemala kako bi ispipao što ovaj misli o formiranju nacionalne vlade u Anatoliji, protiv
volje, ako bude potrebno, vlade u Istanbulu. “I to je zanimljiva ideja”, reče Kemal. Na desetke je
istomišljenika među časnicima koji samo čekaju pravi trenutak.
Talijani uđu u zapadnu Anatoliju, službeno kako bi iskorijenili odmetništvo, ali zapravo
samo zato da bi onamo stigli prije Grka. Osmanska društva za obranu nacionalnih prava niču kao
gljive i dolazi do eskalacije nasilja među zavađenim etničkim skupinama. Princ Abdürrahim
kreće u misiju pomirenja i muslimani u Smirni ga srdačno dočekaju. U Antaliji i Konyi cinični
Talijani, jedina okupacijska sila koja se ponaša razumno, pošalju vlastite vojnike da ga dočekaju
sa svim počastima. Dok je princ ondje, stigne vijest o grčkom iskrcavanju u Smirni. Carsku
mirotvornu inicijativu posvuda bojkotiraju kršćani, koji ne žele mir. U Pontusu, na južnoj obali
Crnog mora, gdje umjesto protjeranih Armenaca naseljavaju grčke izbjeglice iz komunističke
Rusije, Grci zahtijevaju nezavisnost. Muslimani, mnogi od njih također izbjeglice iz Rusije i s
Kavkaza, će radije umrijeti boreći se, nego se pokoriti Grcima i Armencima. Njihovi banditski
vođe počnu sijati strah među lokalnim kršćanima. Britanci reda radi mlako pokušaju uspostaviti
red, ali nemaju dovoljno volje da bi to učinili kako treba. Tada započinju dug proces polaganog
shvaćanja da je igranje uloge svjetskog policajca i održavanje najvećeg carstva u povijesti skupo,
zamorno i neisplativo.
Mustafu Kemala sultan zaduži da provjeri pritužbe Grka i spriječi formiranje sovjeta u 9.
armiji. Njegova moć je tako velika da ga je sultan zapravo postavio za vojnog i civilnog
zapovjednika istočne Anatolije. Za Mustafu Kemala ništa nije moglo biti bolje. 9. armija je
velika, moćna, dobro opremljena, udaljena od Istanbula i točno na pravome mjestu. Sultan mu
daruje zlatni sat. Kemal se baš sprema poći, kad Grci upadaju u Smirnu.
Grcima su dopuštenje da to učine dali predsjednici Wilson i Clemenceau te premijer Lloyd
George. Saveznički plan je da iskoriste jednog saveznika, Grčku, da frustriraju drugog saveznika,
Italiju. Venizelos, grčki premijer, želi trajno pripojiti zapadnu Anatoliju, kako bi postigao ono što
Grci oduvijek zovu “Velika Ideja”. To se gotovo svodi na obnovu Bizanta. U britanskoj vladi
samo Lloyd George, optimističan i neupućen, misli da je iskrcavanje Grka dobro.
Iskrcavanje jako pođe po zlu i u roku od samo nekoliko dana grčki vojnici i pobunjeni grčki
civili pobiju mnogo Turaka. Nekoliko dana poslije, stiže Aristeides Stergiadis i preuzima
kontrolu. Žilav je i principijelan muškarac s vrlo razvijenim osjećajem za pravdu, tako da ga
lokalni Grci često optužuju da je na strani Turaka, ali čak ni on ne može kontrolirati bashi-
bazouke i odbjegle vojnike u unutrašnjosti, niti popraviti štetu u gradu izazvanu fijaskom
iskrcavanja. Stergiadis se zamjeri mjesnim moćnicima, uglavnom odbijanjem njihovih poziva na
večere. Mora se nositi s nemogućom situacijom u kojoj je britanski general u Istanbulu formalno
zapovjednik grčke vojske, premda nije, u gradu koji je još formalno u vlasti sultana, ali je
zapravo pod grčkom upravom.
Saveznici obavijeste osmansku vladu o iskrcavanju samo dan prije nego što do njega dođe i
Mustafa Kemal ih sve zatekne u stanju gnjevne nevjerice. Talijanska okupacija bi mogla biti
prihvatljiva, ali grčka je nepodnošljiva. To očeliči srce Mustafe Kemala i svih poput njega.
Britanci oklijevaju prije nego što mu daju putne isprave.
Prije nego što krenu, njegov brod pretraže u potrazi za krijumčarenom robom, a Mustafa
Kemal kaže: “Ne nosimo krijumčarenu robu ni oružje, nego vjeru i odlučnost.”
U Eskibahčeu se u varošanima budi malo snage i odlučnosti, zajedno s povratkom nekih
muškaraca, koji počinju stizati iz svih smjerova, izgladnjeli, u dronjcima i bosonogi. Mnogi od
njih su dezerteri, a drugi su iz jedinica koje su se nekako raspustile u općem kaosu. Neki od njih
kažu da ne mogu ostati dugo, da moraju naći Mustafu Kemala. Karatavukov brat se vrati,
izazvavši vrisku oduševljenja svoje majke Nermine, koja to odmah odjuri javiti Ajši i Polikseniji.
Ajša živi u bijedi otkako je umro Abdulhamid-hodža. Nije vješta u obrađivanju zemlje, a
što je još gore, izgubila je gotovo svaku nadu. “Čekam smrt”, govori, “i nadam se da će uskoro
stići.” Živi od milostinje svojih prijateljica, koje ni same nemaju ništa. No čak se i Ajše duboko
dojmi povratak davno izgubljenog mladića i počne tražiti nešto korisno što bi mogla raditi. Nađe
ćup kreča u kutu puste Niluferine štale i smisli dobru ideju. Skupi dvadeset velikih kamenova i
oboji ih u bijelo.
Jednoga po jednoga odnosi ih na Abdulhamidov grob i poslaže oko njega kao granicu.
Smisli još jednu ideju. Ode po brončane ukrase i plave perle i zelene vrpce. Octom obriše
patinu s bronce i skine Abdulhamidovu lopatu s kuke na zidu.
Prevrne nekoliko lopata zemlje i pokopa Niluferine ukrase u grob svog muža. Stoji nad
njim nekoliko minuta, naslonivši se na lopatu da dođe do daha, osjećajući slabost i vrtoglavicu.
Pomisli na to kako su od Abdulhamida sad ostale samo žutosmeđe kosti. Nakon što malo dođe k
sebi, klekne i prošapće u zemlju, tako da je jasno može čuti. “Lave moj”, kaže mu. Razmisli o
tome kako bi nastavila jer čovjek mora biti skroman kad se obraća preminulima. “Pretpostavljam
da je Nilufer sad mrtva”, reče. “Donijela sam ti njezine stvari, pa je sad možeš jahati u raju.”
Ajša nasloni uho na zemlju i osluhne.
76. Okupacija poručnika Granitole (2)
Dok se rat između Grka i pobunjeničkih snaga Mustafe Kemala odvijao negdje drugdje,
talijanski odred poručnika Granitole se lijepo udomaćio u svojoj okupaciji Eskibahčea.
Poručnika je u početku mučio problem komunikacije sa svojim stožerom, koji je bio dosta
daleko odande, na kraju dugog puta koji je vrvio banditima. Nije bilo dobro osjećati se tako
potpuno odsječeno od ostatka vojske, bez upućenosti u to što se događa u bijelom svijetu, bez
telefonske linije i bez jamstva da stižu nove zalihe.
Rustem-beg je riješio taj problem predloživši da trgovci i drugi varošani koji žele putovati u
Telmessos i natrag, povedu i hrane dio okupacijskih vojnika koji će im zauzvrat pružiti zaštitu na
putu. Po dolasku bi se vojnici javili u bazu, pokupili plaću, zapovijedi i zalihe, a onda trgovce i
putnike otpratili natrag. Problem s takvim načinom bio je u tome što su sve teretne životinje bile
odvođene i ubijane, baš kao i ljudi za vrijeme Velikog rata, pa je tako vladala nenadoknadiva
nestašica deva i mazgi. Nije ih ostalo dovoljno za rasplod, a životinje uzgojene po svršetku rata,
tek su sad sazrijevale do godina kad bi mogle biti korisne. Jedinog magarca u cijeloj varoši imao
je Alija Snjegonosac, a budući da je trenutačno bilo preopasno odlaziti u planine po led, on i
njegov magarac našli su se u novoj ulozi koja je njegovu obitelj spasila od očajne situacije. Sad
su se i Muhamed Pijavičar i Stamos Ptičar mogli ponovno baviti starim zanimanjem, premda je
ostalo malo liječnika koji bi kupovali pijavice i malo ljudi koji su si mogli priuštiti takav luksuz
kao što je kućni ljubimac. Rustem-beg je posuđivao svoja dva stara, ali upotrebljiva konja
karavanama, a često bi i sam pošao na putovanje, budući da je volio jahati i uživao u
pustolovinama u koje bi često upadali. Usto se, premda je bio moderni Turčin, još držao starih
običaja, duboko ukorijenjenih u njegovoj psihi, pa je stoga osjećao moralnu odgovornost štititi
one koji su ispod njega. Možda je na neki način shvaćao i da taj povlašteni položaj neće potrajati,
ako se u javnosti ne stekne dojam da ga je zaslužio, a ljudi poput Alije Snjegonosca svakako su
osjetili veliko olakšanje kad su čuli da će i Rustem-beg biti u pratnji.
Za Rustem-bega je talijanska okupacija vjerojatno predstavljala najbolje godine njegovog
života jer je prvi put u varoši imao prijatelja s kojim je bio na ravnoj nozi. Dok je Lejla-hanuma
ispunjavala više od polovice onoga što mu je nedostajalo u životu, u poručniku Granitoli je
pronašao pravog druga. Granitola je sa svoje strane bio snob, pa mu je bilo prirodno i neizbježno
sprijateljiti se s najvažnijom osobom koju je mogao naći u toj zajednici.
Poručnik Granitola je bio mršav muškarac prosječne visine, ali je zbog svoje uobičajene
autoritativnosti izgledao viši nego što je zbilja bio. Nosio je kratke vojničke brčiće, a na lijevom
obrazu je imao uredno zakrivljeni ožiljak od bajunete, što mu je davalo romantični izgled
džentlmenskog pirata. Volio je biti uredan u svakoj prilici, vjerujući da je to dobro za moral
njegovih vojnika, a stekao je i neku vrst slave za vrijeme austrijske kampanje, kad se svake zore
pedantno brijao čak i za vrijeme granatiranja, kad bi se očekivao skorašnji napad. Čizme je laštio
čak i kad su im se potplati odvojili. Dvaput su ga odlikovali zbog odvažnosti i bio je predstavljen
kralju, no nisu ga promaknuli jer je marljivo kultivirao umijeće vrijeđanja nadređenih, koje
društveno nije smatrao takvima. Da nije bilo toga, svakako je već mogao biti pukovnik. No on
nije namjeravao ostati u vojsci nakon smrti svog oca i nasljeđivanja obiteljskog imanja, već je
svoju budućnost vidio u politici. I doista se učlanio u fašističku stranku 1926. godine, samo da bi
se 1930. tiho povukao iz nje, nakon što je bio prijezirno bezobrazan prema Robertu Farinacciju
na nekom balu. Otad je proizvodio vino, putovao u posjet Rustem-begu u novoj republici Turskoj
te dobivao djecu s raznim ljubavnicama, sve dok mu život, 1943. godine, nije skratila zalutala
saveznička bomba.
U početku su se Granitola i Rustem-beg sprijateljili jer je nužno trebalo nahraniti talijanske
vojnike, koji su neko vrijeme morali živjeti od bulgura i maslina, uz dodatak pokoje ribe koju bi
kupili od ribara
Gerasima, muža Drosoulinog i oca Mandrasovog. Granitola je problem mesa spomenuo
Rustem-begu jedne večeri kad su dijelili vodenu lulu u hanu, a ovaj mu kao jedino rješenje
predloži odlazak u lov. Granitola je već prikupio malo jato vojnih kokoši, koje su vojnici iz
pratnje kupovali na tržnici u Telmessosu. Te kokoši, svaka s imenom i činom, sad su živjele
kljucajući po dvorištu hana, koje su brzo svele na neuglednu kupku prašine.
Ali jaja nisu bila dovoljna da bi nahranila vojnike, pa su rano jednog jutra Rustem-beg i
Granitola pošli u divljinu, naoružani sačmaricama, s Rustem-begovom jarebicom u njezinoj
pletenoj krletci koja je visjela sa sedla. Granitola nikad prije nije vidio takav način lova, pa mu je
bilo jako zanimljivo kad je Rustem-beg vezao pticu za grm na jednoj manje-više čistini, dao joj
nešto sjemena za kljucanje, prosuo još malo sjemena nešto dalje od nje, a onda se sklonio u
zaklon. “Molim te, nemoj ubiti pripitomljenu jarebicu”, rekao mu je Rustem-beg. “Teško bih je
nadomjestio, a i draga mi je.”
Metoda je svakako bila uspješna jer bi često ubili dvije ili tri ptice jednim pucnjem kad bi
se okupile. Ipak, rijetko kad bi ubili puno ptica, svakako nedovoljno za cijeli odred, pa je
Granitola morao uvesti rotacijski sistem. To je naravno otvorilo velike mogućnosti negodovanja
kakvo vojnici vole, jer bi se vojnik B žalio da je dobio goluba, dok je vojnik A tjedan dana prije
dobio jarebicu.
S Granitolinog stanovišta veći je problem bio u tome što je strpljiva turska metoda previše
dosadna. Umirao je od dosade dok su on i Rustem-beg nepomično čekali, često ispruženi na
zemlji, prekriveni grmljem, po nekoliko sati u komadu. Jednoga dana je predložio Rustem-begu
da pokušaju talijansku metodu.
“Et qu’est-ce que c’est, la méthode italieng?” pitao je Rustem-beg svojim upadljivo
provansalskim naglaskom.
“Hodamo uokolo, skriveni koliko je moguće, a kad ptice prolete iznad nas, pogodimo ih u
letu.”
“Nemoguće je pogoditi pticu u letu”, reče Rustem-beg odlučno. “To nitko ne radi.”
“U Italiji tako radimo.”
“To mi je nemoguće povjerovati. Zašto bi itko odabrao tako tešku metodu?”
“Zato što nije teška. To je samo jedan način.”
“To bih volio vidjeti”, skeptično će Rustem-beg.
Rustem-beg to i jest vidio ubrzo potom. Poručnik Granitola je vidio kako prema njima leti
patka i srušio je s neba tako precizno da im je pala pred noge, mrtva da ne može biti mrtvija.
Prva Rustem-begova reakcija je bila neobična. Naljutio se. Činilo mu se vrlo nepristojnim
da netko tako grubo proturječi svom domaćinu. Mislio je da je Granitola baš mogao biti tako
pristojan da najprije nekoliko puta promaši. Također ga je obuzeo djetinjasti bijes što se uopće
pokazalo da nema pravo; budući da je bio aga, nije živio u svijetu u kojem je moguće da baš
često griješi, a pogrešivost nije nešto na što bi se on vjerojatno ikad morao naviknuti. Naglo se
udaljio i žustro pušio, leđima okrenut Granitoli, koji se sad već uplašio i uznemirio. Granitoli je u
tom trenutku na pamet palo samo: “Sveta Marijo, uvrijedio sam Turčina.” Znao je da se čovjek
može boriti s Turcima, ali da se rijetko kad može izvući ako ih uvrijedi.
Nakon što je popušio cigaretu, Rustem-beg je opušak zgnječio nogom među kamenje, na
trenutak zastao, a onda se okrenuo. Očito je još bio ljutit jer mu je lice bilo neprijateljski
ukočeno, a oči su mu svjetlucale. Ali ipak se uspio svladati i kratko rekao: “Molio bih te da me
podučiš.” “Bio si vojnik, je l’ tako?” upita ga Granitola.
“Jesam, ali ptica se kreće brže od čovjeka u trku, a čovjeka u trku ionako najčešće
promašiš.”
“Princip je isti”, reče Granitola, “ali sa sačmom je to puno lakše jer se sačma raspršuje u
letu. Ciljaš pred pticu, a iskustvo te nauči kako ispred moraš ciljati. Samo zapamti da pušku
moraš pomicati brzinom kojom ptica leti, sve dok ne opališ. Ne vrijedi ti pušku držati nepomično
i nadati se da ćeš okinuti u pravo vrijeme. To nikad ne pali.”
“Koliko ispred ptice treba ciljati? Moram imati bar neki orijentir.” “Pa, to zbilja ovisi o
brzini i udaljenosti. Uvjeravam te, to ti postane instinktivno.”
Rustem-beg nije riskirao daljnje brukanje. Pričekao je da pođe sam i na kraju uspio skinuti
dva goluba. Poslije toga je pogodio jarebicu, patku i još jednoga goluba. Pogodio je tri galeba, za
vježbu, a onda je nastavio ići u lov s Granitolom, postižući takav uspjeh da je ovaj bio
zaprepašten njegovom vještinom u nečemu što je još donedavno smatrao nemogućim. Sa svoje
pak strane Rustem-beg se našao u prilici da Talijana poduči vještini praćenja jelena ili divlje koze
i jahanja konja s turskim sedlom, pa su tako uspjeli postići i održavati jednakost autoriteta i
poštovanja koji su bitni za druženje dvojice ponosnih muškaraca, možda pogotovo u slučaju kad
tu dvojicu dijeli dvadeset pet godina razlike.
Što se tiče ostalih vojnika, Granitola se postarao da ih narednik Oliva održava u pokretu,
vjerujući da nerad ima katastrofalne posljedice za moral i držanje u borbi. Marširali su ovamo-
onamo, organizirali vatrene napade manjih i većih jedinica i napadali divljim vriscima i
namještenim bajunetima redove neprijateljskih vreća s pijeskom, obješenih na grane maslina. Oni
seljačkog podrijetla bili su zaduženi za uzgoj povrća, a narednik bi pažljivo uzicom mjerio jesu li
brazde ravne. One koji nisu znali plivati podučavali su oni koji su znali, a kokoši su premjestili u
ruševine staroga grčkog amfiteatra. Također je bilo organiziranih zabava u kojima su vojnici
izvodili točke koje su jedni drugima prije toga izveli već stotinu puta, a koje bi uvijek završavale
pjevanjem domoljubnih pjesama i otvaranjem čutura vina. Varošani su ih gledali s mješavinom
divljenja i zbunjenosti, dok su oni, s druge strane, naučili cijeniti rakiju i grijanje i parenje u
hamamu. Srećom po njihovo zdravlje, nikad nisu otkrili da varoš ima vlastiti kurveraj, čije su
bolesne i otužne stanovnice tad bile na rubu umiranja od gladi zbog nedostatka klijenata, tako da
je to više sličilo samostanu siromašnih sestara svete Klare, nego bordelu.
Odnos vojnika i varošana učvrstila je odlučnost žandara da ove prve nauče igrati trik-trak.
Narednik Oliva je krenuo stranputicom prema ovisnosti, fascinirano gledajući dvojicu žandara
kako igraju na mejdanu. Njega su prvog naučili igrati, pa je zato prvi postao ovisnik, nakon čega
su hijerarhijski slijedili kaplari, a onda vojnici, pa se to tako širilo nadolje, kako bi se širile bolesti
koje su mogli pokupiti u kurveraju, da su znali za njegovo postojanje. Iz Telmessosa su naručili
da im donesu još ploča za trik-trak. Svake večeri mejdan je odjekivao bacanjem kockica na ploči,
a uzvici trijumfa ili očaja mogli su se čuti u jako kasne sate. Trik-trak je igra čiji se prvi dio
sastoji od vještine, a drugi od sreće, pa je tako zanimljiva lukavima i nepromišljenima, ali na
kraju uvijek pobijedi vještina. Uvedeni su turniri i proglašavani prvaci, a nagrade bi uručivali
Rustem-beg ili poručnik Granitola. Među natjecateljima je bilo sve više varošana, tako da su na
kraju čak i lončar Iskander i Alija Slomljen-Nos počeli igrati, ali nitko nikad nije uspio pobijediti
dvojicu žandara, koji su cijeli život posvetili igranju, čekajući da se nešto dogodi.
No nije im se pridružilo puno kršćana i neobična je bila činjenica koja Grke zbunjuje do
današnjih dana, što su se Talijani puno bolje slagali s muslimanima nego s pravoslavnim
kršćanima, te bili na njihovoj strani. To su smatrali dokazom da Talijani ne mogu biti pravi
kršćani i da su perfidni i nerazumni. Istina je da je tadašnja politika talijanske vlade bila da
ometaju grčke aspiracije, ali je također istina da je do međusobne netrpeljivosti ondje došlo zbog
stava ortodoksnih svećenika, čija je vlast nad njihovom pastvom bila apsolutna.
Kristofora su još opsjedali groteskni snovi o Božjem pokopu, a on i Lidija su se također
napatili u ratu. Većina mladića iz njegove pastve je nestala u radnim bataljunima iz kojih se nikad
nisu vratili, pa je obrađivanje zemlje palo na pleća očajnim udovicama i kćerima koje se nisu
mogle udati. Na svojim tjednim obilascima u kojima je skupljao darove svoje pastve, primijetio
je kako iz nužde s vremenom dobiva sve manje, pa su Lidija i on sve više i više morali
poduzimati praktične mjere. Lidija bi cijeli dan vani skupljala divlje zelenje, a Kristofor je čak
naučio spuštati povraze vezane za stijenu, postižući tako zgodan obrat Kristovog projekta
pretvaranja ribara u ribare duša. Postao je poput imama po svom načinu života.
Talijani nisu sa sobom poveli kapelana, a u varoši nisu zatekli rimokatoličku crkvu.
Prirodno su pomislili da će se moći služiti pravoslavnima, kojih su bile dvije. Nije da su
namjeravali ići na misu, nego je stvar u tome da je crkva mjesto kamo se čovjek odlazi pomoliti
ili biti sam, te udovoljiti onim prilikama kad se navala religioznosti stušti na psihu.
U tim je crkvama bilo puno čudnih stvari, kao što su nečitljiva grčka slova i bizantski stil
dekoracije, te prikazi svetaca poput svetog Mine, za kojeg nikad nisu čuli, ali puno toga im je bilo
dobro poznato, poput svijeća, tamjana i sve one ikonografije. Bilo je čak istih masovno
proizvedenih pobožnih starih gospođa, odjevenih u crno od glave do pete, koje se križaju, pale
svijeće i uvijek nađu nešto što treba malo pospremiti.
Narednik Pietro Oliva je bio dobar katolik. Volio je odlaziti u crkvu i križati se, nakloniti se
pred oltarom i smjestiti se za malo molitve i kontemplacije, uživajući u prohladnosti, teškim
mirisima, polutami i osjećaju da je uronio u atmosferu stoljeća štovanja, koja se uvijek osjećala u
sumračnom, zlatnom zraku crkava. Volio je moliti Djevicu da pazi na njegovu ženu i dvoje male
djece, te da pripazi na zdravlje njegovih roditelja u Firenci. Osobito mu se svidjela ikona Panagije
Glikofilouse i poželio je negdje naći reprodukciju koju bi ponio kući.
Križao se pred njom jednog dana na početku okupacije, kad je doživio zaprepašćujuće
iskustvo da ga s leđa napadne nešto što mu je isprva izgledalo kao vrlo velik i bijesan šišmiš. Kad
je podigao ruke kako bi zaštitio glavu, shvatio je da ga je napao vrlo ljutiti pravoslavni svećenik,
koji ga je mlatio po glavi Svetom knjigom i psovao ga na jeziku koji on nije razumio, ali koji je
bez sumnje bio žestok i živopisan. Kristoforove oči su svjetlucale, a bio je tako ljutit da je pljuvao
sa svakom psovkom, dok mu je brada podrhtavala.
Narednik Oliva je naglo izjurio iz crkve, rukama štiteći glavu, dok ga je otac Kristofor u
punom naletu buke i bijesa i dalje psovao i proklinjao, i to je bilo zadnji put da je on ili ijedan
drugi Talijan ušao u koju od crkava.
Za dramatičnu jurnjavu oca Kristofora za narednikom Olivom po uskim uličicama ubrzo je
doznala cijela varoš, kao i za svećenikove obilaske kršćanskih domova poslije toga.
U početku je kršćanima laknulo što otac Kristofor od njih ne traži milostinju, ali umjesto
toga su se našli izloženi strogo određenom nizu zapovijedi. Prva postaja mu je bila kuća Karita i
Poliksenije. Nakon što mu poljube ruku, on im reče: “Došao sam vam strogo zabraniti da imate
ikakva dodira s Talijanima.”
“Nikakva, oče?”
“Ama baš nikakva. Ako vas tko od njih takne, odmah se morate poći oprati. Ako vam se
koji obrati, morate ga ignorirati. Morate izbjeći svaki dodir.”
“Ali, zašto, oče, ako smijem pitati, uz dužno poštovanje?”
Kristofor duboko udahne, gotovo ne mogavši svladati prijezir i gađenje koji su ga
zapahnuli. “Vražji poslanici su”, na kraju reče.
“Nisu li i oni kršćani, oče?” upita Poliksenija. “Vidjela sam ih kako se križaju.”
“Vražji su kršćani. Čak se i ne križaju kako treba. Morate ih izbjegavati pod svaku cijenu.”
“Vrag ima svoje kršćane?” upita Karit, istinski zbunjen.
“Vrag se zamaskira u kršćanina kad god mu to odgovara”, reče Kristofor autoritativno. “Ti
ljudi su krivovjernici i otpadnici.”
“Da?” reče Karit i razmijeni pogled sa svojom ženom, budući da ni on ni ona nisu jasno
shvaćali što ti izrazi znače. Kristofor uvidi njihovu zbunjenost i objasni: “Odvojili su se od
istinske Crkve. To je najgori zločin protiv Boga.”
“Gori od ubojstva?” upita Karit, osjećajući blago strahopoštovanje prema toj ideji goreg
zločina protiv Boga.
“Gori od ubojstva”, potvrdi mu Kristofor. “To je bilo kao ubojstvo vjere.”
“Što su učinili, oče?” upita Poliksenija.
Svećenik se uspravi do svoje pune visine i znakovito udahne: “Dodali su i Sina u Nikejski
kredo.” Oči mu opet zasvjetlucaju od prijezira i gađenja. “I koriste beskvasni kruh pri
euharistiji!”
Dvoje kršćana nisu baš shvatili strahotnost tih optužbi, a Karitos oklijevajući pita: “A to je
jako loše, oče?”
“Ne može biti gore. Zbog toga smo nepomirljivi. Gorjet će zbog toga kad Bog pošalje vatru
niz rijeke na Sudnji dan. Zato me morate poslušati i ni u jednom trenutku nemati ništa s njima,
kako biste sebe poštedjeli iste opasnosti da gorite na Sudnji dan. Ti rimokatolici imaju lažnog
patrijarha u Rimu koji nije ništa drugo negoli antikrist.”
Riječ antikrist nije imala neko osobito značenje za Polikseniju i njezinog muža, ali svejedno
ih se jako dojmila. U njihovoj glavi je odzvanjala opipljivim sotonskim prizvukom.
Otac Kristofor je slično tako upozorio ljude u svim kršćanskim kućama, i čak je prekinuo
službu kako bi to ponovio pred svima okupljenima. Svakog petka je silazio na mejdan kako bi
proglašavao anateme protiv Talijana koji bi ondje igrali trik-trak sa žandarima, a s vremenom je
usavršio pouzdanu tiradu na prilično lošem biblijskom grčkom. Dok bi igrači trik-traka podizali
obrve, uzdisali i odmahivali glavom, otac Kristofor bi izvikivao proročanstva i kletve u stilu:
“Rimski šizmatici, djeco Krista koji plače zbog vas, pijuni tirana, vi koji ste nepravedni, vi
koji ste nečisti, vi koji ste nepravednički, vi koji ste psi i bludnici, vračevi i idolopoklonici, vi čija
srca ne obasjava sunce, vi koji u sebi ne nosite hram, vi koji nećete biti spašeni, vi koji činite
strahote, vi koji oskvrnjujete Djevicu, vi koji ne možete piti istinu, ma koliko žedni bili; vi ste
iskvareni i niste činili ništa dobro, vi ste činili užase, vi ste jeli moje ljude kao kruh, vi niste
prizivali Boga, vi ste se okomili na naše gradove, vi ste osramoćeni i Bog vas prezire i razbacao
vam je kosti. I Bog će poslušati moje riječi jer je On pomagač moj, On je s onima koji dušu mi
hrane, On će nagraditi sva nedjela nad mojim neprijateljima, On će ih iz istine Svoje izostaviti,
jer stranci se digoše na moj narod, ugnjetavači žele naše masline i naše djeve i zloća hodi s njima.
Moja duša je među lavovima, a ja liježem čak i s onima koje liže plamen, čak i sa sinovima ljudi,
čiji su zubi koplja i sulice, a jezik oštar mač.
Da, u srcu svome zlodjela činite, nasilje rukama gadosti nad zemljom radite, otuđeni od
utrobe od dana rođenja, zabludjeli čim se rodite, govorite laži, vaš otrov je kao otrov guje, poput
gluhe zmije ste koja je začepila uho.
Šizmatici rimski, Bog je pripremio jamu! Postavio je mrežu pod vašim nogama! Nedaće će
vas pratiti! Sotona će biti oslobođen iz zatvora svoga, a Gog i Magog će varati narode koji su na
četiri strane svijeta, okupiti ih u bitci; broj im je kao broj zrna pijeska u moru, i vatra će pasti s
neba nad voljenim gradom i proždrijeti vas, i bit ćete bačeni, da, čak i nedužni i oni čisti poput
djetešca, u jezero ulja i sumpora, gdje su zvijer i lažni prorok, i vaše meso odvojit će od kostiju
jer vas neće naći zapisane u knjizi života, i u oganj ćete biti bačeni!”
Poslije tako pompoznog početka, otac Kristofor je mogao improvizirati dobrih sat vremena
slične pirotehnike. Kad bi osjetio kako mu glas puca, prešao bi na mahanje šakama, grimase i
guranje prema njima srebrnog križa koji je nosio oko vrata. Istina je da je iz tog svetog pohoda
crpio veliko zadovoljstvo i da je spavao bolje nego ikad u životu. Lidija je primijetila da je kod
kuće puno smireniji i blaži, a pastve se njegova nova javna vatrenost uistinu jako dojmila, tako da
je znatno porastao u njihovim očima.
Tih dana, kad god bi kršćani razgovarali o prisutnosti Talijana, čuli biste rečenice poput:
“Pa, čovjek to nikad ne bi ni pomislio da nas otac Kristofor nije upozorio.”
“A čine se tako dobrima.”
“Pa ti sad vidi.”
“Antikrist, zamisli ti to.”
“Grozno, zar ne? Dodali su nešto Kredu, a nisu smjeli.”
“Pa ja sam jučer prošao kraj jednoga i pljunuo mu pod noge, a on me pogledao vražjim
pogledom, samo da znate.”
Talijani su se, isprva iz nužde, a poslije, prema svojim sklonostima, sprijateljivali samo s
nekršćanima. Igrači trik-traka su se prvo preselili u dvorište hana, a nakon što ih je otac Kristofor
i ondje našao, vratili su se na mejdan, pa dolje u amfiteatar, a onda kraj Letouna.
A onda je jednoga dana, poslije duge i dosadne svećenikove tirade koju nije mogao
razumjeti nitko osim njega, jedan žandar napokon izgubio strpljenje, skočio na noge, okrenuo se i
izvukao pištolj.
Uperio ga je ravno u svećenikova prsa. U jednom strašnom trenutku Kristofor je pomislio
da će ga ubiti i riječi su ga posve iznevjerile. Svi na mejdanu su se ukočili i bespomoćno gledali,
čekajući naizgled neizbježni užas koji samo što se nije dogodio. Talijanski vojnici, koji su oružje
ostavili zaključano u hanu, zapitali su se bi li se trebali umiješati, a narednik Oliva je ustao, s
nevoljkom namjerom da učini upravo to.
No tad je žandar polako spustio svoje oružje i vratio ga natrag u korice. Namršten i još se
tresući od bijesa, okrene leđa svećeniku i sjedne kako bi završio partiju.
Svećenik je neko vrijeme nepomično stajao, a onda je shvatio da se žestoko trese. Iznenada
ponižen vlastitim strahom, suhih usta, ošamućen, naglo svjestan činjenice da će morati isprazniti
crijeva i mjehur, okrenuo se i otišao, uznemiren i osramoćen zbog načina na koji su ga vjera i
odlučnost iznenada napustili, kad se suočio sa skorim mučeništvom.
Od toga dana je otac Kristofor mudro puštao Talijane na miru, ali nije popuštao u
upozorenjima svom stadu. Problemi sa spavanjem su se vratili, kao i obeshrabrujući snovi.
Njegovo iskupljenje će morati pričekati koji drugi dan.
77. Ja sam Filoteja (12)
Kad je Ibrahim bio mlad, bio je jako smiješan. Moj mlađi brat Mehmetčik i njegov prijatelj
Karatavuk su svojim ptičjim zviždaljkama znali savršeno oponašati crvendaće i kosove i to je
bilo hvalevrijedno i tako su se međusobno dozivali, ali moj voljeni je znao oponašati sve različite
mekete koze. Mislim da je to zato što je bio kozar, pa je naučio raspoznavati razne mekete, kako
je stjecao sve više iskustva. Jedanput je zamalo upao u nevolju zbog meketanja kad je
Abdulhamid-hodža govorio, no Abdulhamid mu je, srećom, oprostio na vrijeme kako bi spriječio
batine.
Zaboravila sam nazive nekih od tih meketa, ali bili su to kao meket koze koja traži svoje
jare, meket koze koja je slučajno zagrizla kamen i meket koze koja ne može prdnuti. Izvodio bi te
mekete za zabavu gostiju svojih roditelja i pred svakim tko bi ga zamolio. Nije bio sramežljiv kad
ih je trebao izvoditi.
S vremenom je naučio izvoditi sve apsurdnije i apsurdnije mekete. Meket koze koja
razmišlja o tome da postane kršćanka. Meket koze koja želi otići u Telmessos i kupiti vodenu lulu
svojoj baki. Meket koze koja je preglupa da bi shvatila koliko je glupa. Meket koze koja je dan
prije imala dobru ideju, ali se sad ne može sjetiti koju.
A najbolji meket je bio meket koze koja nema što reći. Ne mogu ga opisati, ali to je meket
koji bi svatko odmah prepoznao, jer se radi o meketu koji koze proizvode kad su na okupu i
žvaču travu među stijenama i zbilja se nema što reći, ali one svejedno mekeću. Ibrahim je
govorio da taj meket vjerojatno znači: “To sam ja.”
Ibrahim je mogao izvesti meket i karikirati ga tako da zvuči jako smiješno, a znao ih je
izvoditi u raznim verzijama i varijantama i ljudima to nikad nije dosadilo i uvijek bi ih nasmijalo.
Ja sam odlazila skupljati divlje bilje svaki dan u otprilike isto vrijeme, a Ibrahim je to znao,
pa bi koze povjerio svom psu Kopeku i počeo se pentrati po stijenama, a ja bih znala da on dolazi
jer je imao jedan meket samo za mene, a njegova igra je bila u tome da bi mi se pokušavao što
više približiti, a da ga ja ne vidim, a onda bi iskočio iza stijene ili trnovitoga grma i vrlo glasno
zameketao, a u tom trenutku je zbilja imao izraz lica kao koza.
Pravo je čudo što nas svih tih godina nitko nije ulovio. Sramota bi bila nepodnošljiva i ja
sam cijelo vrijeme živjela u strahu. Često sam odlazila skupljati biljke s Drosoulom i imali smo
povjerenja u nju da nikome neće reći.
Kod Ibrahima sam voljela to što me uvijek uspijevao nasmijati i zbog toga mi nije bilo
važno što je samo kozar. Voljela sam ga slušati i kako svira kaval.
Ove ratne godine su jako zamorne i jedva čekam da se moj voljeni vrati i da opet čujem
kaval i da iskoči iza stijene i odmekeće meket koze koja nema što reći.
78. Mustafa Kemal (18)
General Liman von Sanders je jedanput rekao da je turske časnike nemoguće organizirati
da surađuju, zbog njihovih međusobnih suparništava. Unatoč tome, Mustafa Kemal u Samsunu
započinje teški proces postizanja nemogućeg. Britanci prekasno shvate što on zapravo radi.
Kemalov zadatak je da iskoristi strahove muslimana. Na istoku su Kurdi zabrinuti zbog
Armenaca, a zabrinuti su i stanovnici Kilikije pod francuskom okupacijom, kamo se Armenci
vraćaju s namjerom da se osvete za sve što su im činili u Velikom ratu. Na zapadu su
muslimanske izbjeglice iz balkanskih ratova, naseljene u kućama Grka raseljenih 1914. godine, u
opasnosti od povratka tih istih grčkih izbjeglica. Prošlim glupostima i nepravdama posijano je
toliko sjemena da je Mustafu Kemala sad čekalo mnogo bogatih žetava. Britanci pošalju satnika
L. H. Hursta da pripazi na njega, a Mustafa Kemal je prema njemu pristojan, premda nimalo ne
primiri njegove sumnje. Britanci nagovore vladu da pozove Mustafu Kemala natrag u Istanbul.
On odbije doći. Vrijeme provodi iskorištavajući sjajan telegrafski sustav svoje zemlje za
uspostavljanje nužnih kontakata, a njegove aktivnosti sve više s vojnih prelaze na političke.
Uspostavi vezu s neredovitim snagama, koje bi se mogle opisati kao teroristi, banditi ili borci za
slobodu, ovisno o predrasudama i sklonostima onoga tko ih opisuje. To ni u kom slučaju nisu bili
ljudi kakve bi netko pozvao u hotel Pera Palace i predstavio ih svojoj tetki usidjelici.
Oružani otpor Grcima počinje na zapadu, kao reakcija na kaos i ekonomski kolaps koji
izaziva okupatorska grčka vojska. Bliži se ključni trenutak i sve je jasnije da se vlada u Istanbulu
ne može usprotiviti saveznicima ni braniti turske interese. Prije ili poslije će se negdje drugdje
morati oformiti nova nacionalistička vlada. Kemal prkosi vladinoj zabrani da se koristi
telegrafskim sustavom i svakom telegrafisti koji ga odbije poslušati, prijeti vojnim sudom.
Prekretnica se dogodi kad Kemal i njegovi kolege časnici i uglednici organiziraju kongres u
Erzurumu i Sivasu. Počinje proces iskorištavanja netrpeljivosti boljševičke Rusije prema
saveznicima, istodobno se ne udružujući s njom. Vlada u Istanbulu ustanovi da ga ne može
smijeniti. Prima poruku sultana, koji mu kaže da shvaća kako Kemala motivira samo
domoljublje, da ga ne želi smijeniti te da bi se možda trebao odmoriti nekoliko mjeseci. 5. srpnja
1919. Mustafa Kemal obavještava ministra rata da više ne služi vladi u Istanbulu nego narodu.
9. srpnja ministar rata i Mustafa Kemal provedu nekoliko sati na telegrafu, a Kemal tada dâ
ostavku, dok ga ministar istodobno razriješi dužnosti. Kâzima Karabekira imenuju na njegovu
dužnost nadzornika 3. armije, ali on stane uza svog suborca, a na sastanku važnih vođa odluče da
će svi slušati zapovijedi Mustafe Kemala, premda je smijenjen. Unatoč tome, Mustafa Kemal
tone u očaj jer se osjeća kao da je izgubio legitimnost, no to brzo prođe nakon što Kâzim
Karabekir dođe, salutira mu i obavijesti ga da je on i dalje zapovjednik. Karabekir je došao s
konjičkom pratnjom i autom, kako bi mu to i dokazao. “Paša, na usluzi smo vam”, izjavi
Karabekir.
U Erzurumu održe kongres na koji Kemal i Karabekir odlaze zajedno. Žrtvuju ovcu,
pomole se i počne demokratska politika. Kemala izaberu za predsjedatelja i on učinkovito
iskoristi svoju oratorsku vještinu, govoreći o stanju nacije i nepravednoj pokornosti saveznicima.
Izražava se vjernost sultanu i već se pojavljuje razdor između modernista i tradicionalista. On
posudi civilnu odjeću od namjesnika, kao odgovor na pritužbe što kongresom predsjeda odjeven
u generalsku uniformu. Kongres završava proglasom koji je zapravo proglašenje nezavisnosti.
Kemalu nije drago što mora surađivati s takvim “neuglednim ljudima” kao što su vođa
kurdskog plemena i šeik nakšibendijskih derviša, ali kani iskoristiti odbor za svoje ciljeve, bez
obzira na to tko je sve u njemu. Vlada u Istanbulu i dalje sve više slabi, ne uspjevši postići
nikakav pozitivan pomak u odnosu na saveznike na Pariškoj mirovnoj konferenciji.
Drugi kongres održe u Sivasu, a Mustafa mora posuditi životnu ušteđevinu umirovljenog
bojnika, kako bi si mogao priuštiti odlazak na nj. Krene u pratnji odreda strojničara, a strojnicu
namješta i na predvodnički automobil. On i šeik nakšibendijskih derviša moraju putovati
teritorijem koji nadziru dersimski Kurdi, koji imaju samo tri načela. Jedno je pohlepa, drugo
nasilje, a treće da nemaju nijedno načelo osim ta dva.
Na konferenciji odluče da neće uskrsnuti Vijeće jedinstva i napretka, te da se neće
prikloniti nijednoj političkoj stranci. Era Mladoturaka je prošla. Na konferenciji je potvrđeno da
žele nacionalnu nezavisnost unutar granica postavljenih za vrijeme primirja; drugim riječima,
žele se riješiti arapskih zemalja. Arapi su se u Velikom ratu borili loše ili su bježali na stranu
Britanaca i Turci više ne žele imati posla s njima. Kemal i njegovi drugovi su u potpunosti
prihvatili načela koja je postavio predsjednik Wilson u vezi s nacionalnim samoodređenjem.
Spomene se američki mandat dok se zemlja ne oporavi, ali Mustafi Kemalu je pomoć draža od
hegemonije. Prihvatit će bilo čiju pomoć, samo da mu nitko ne govori što da radi.
Novi ministar rata u Istanbulu odluči poslati odred kurdskih konjanika da uhiti Mustafu
Kemala, dok Britanci nastoje iskoristiti kurdski nacionalizam kako bi omeli Kemalove planove.
Od toga ne bude ništa jer se Kemal sprijateljio s kurdskim ratnim vođama, a uostalom,
organizirati Kurde je kao da pokušate zadržati mačiće u kutiji. Oni se najčešće povuku kući kad
skupe onoliko plijena koliko mogu ponijeti. Kemal sumnja da sultan kuje urotu protiv njega, ali
ništa ne govori. Nacionalisti gotovo posvuda preuzimaju civilnu vlast. Britanci se počnu povlačiti
kako bi izbjegli sukobe s njima, te kako bi spriječili osmansku vlast da nešto poduzme, na taj
način onemogućavajući građanski rat. Vlada je u nemogućem položaju i veliki vezir daje ostavku.
U Sivasu postaje sve jasnije da Mustafa Kemal okuplja silu koja je dovoljna za diktaturu, što se
mnogima ne sviđa.
Kemal nauči da se ne može vladati u kaotična vremena, a da ne zaprlja ruke. Skuplja porez
kako bi financirao svoje operacije, ali to je nalik na banditizam. U svakom slučaju, ne preže od
upošljavanja bandita. Dolazi do neslaganja, urota i protuurota među časnicima i diljem zemlje, a
sve to na pozadini nacionalnih izbora.
U međuvremenu treba voditi ratove. Kemal si ne može priuštiti izravan sukob sa
saveznicima, pa zato šalje neregularne odrede na Francuze, pod zapovjedništvom gospodina koji
za svoj nom de guerre odabere “Alija Mač”. Francuzi se tako nađu suočeni s arapskim i turskim
nacionalistima, ali su prisiljeni nositi se i sa sramotnim ponašanjem vlastitih armenskih legionara
te planovima, urotama i ambicijama Britanaca. Clemenceau izgubi na francuskim izborima i
posve je jasno da će se situacija promijeniti.
Odlučeno je da se stožer nacionalista iz Sivasa preseli u Ankaru, a Kemal posudi benzin i
gume od ravnateljice mjesne američke škole za Armence. Kemalov kolega tjedan dana opsjeda
sivasku filijalu Osmanske banke, sve dok se upravitelj ne prestane praviti da je bolestan i odobri
mu zajam.
Kemala srdačno dočekaju u Ankari, gradu ekonomski uništenom požarom i protjerivanjem
Armenaca koji su mu i donijeli prosperitet. Održani su nacionalni izbori i Kemal ulazi u
parlament, ali ostaje u Ankari. Parlament u Istanbulu je sad prepun njegovih pristaša. Vlada mu
vrati odlikovanja i povuče njegovo otpuštanje iz vojske, ali Kemal još odbija surađivati.
Objavljuje svoju nakanu da otjera Grke s područja Smirne, a u Ankari mu se ubrzo pridruži
brigadir Ismet, još jedan muškarac sudbine nove države.
Kemal i Ismet shvate da se neće dovijeka moći oslanjati na neregularne vojnike, čije je
ponašanje nerijetko barbarsko, hirovito i kontraproduktivno, pa stoga nastave organizirati
redovitu vojsku. U međuvremenu se Kemal mora suočiti s Britancima. Miješaju se u rad vlade i
žele odlučivati o tome tko će biti u kabinetu. Kemal svojim službenicima diljem zemlje zapovjedi
da budu spremni uhititi britanske kontrolne časnike. Pojača vojni pritisak na Francuze u Kilikiji,
a nevjerojatno hrabra skupina gerilaca napadne francusko skladište oružja na Galipolju i isprazni
ga.
Kemal se u Ankari počne osjećati marginalizirano. Nacionalistička politika napreduje bez
njega u Istanbulu. No događa se nešto zanimljivo; dok je riječ “Turska” stoljećima bila u
normalnoj uporabi u zemljama izvan Osmanskog carstva, sad je prvi put upotrijebljena u
službenom dokumentu u Istanbulu. Upotreba te riječi pokazuje da se Turci sad počinju smatrati
stanovnicima središta Anatolije. O sebi više ne razmišljaju kao o Osmanlijama, te tako gube vezu
sa svojim vjerskim srodnicima u Arabiji i drugim dijelovima bivšeg Carstva. Kad je “Turska”
postala riječ koju koriste Turci, to je označilo kraj uleme, pan-islamskog sna muslimanskih
idealista, fantazije podjednako neostvarive kao grčki san o Velikoj Grčkoj.
Saveznici Pariške mirovne konferencije su zbunjeni. Imaju kontradiktorne ideje o tome
kako bi se trebali odnositi prema Turskoj. Talijani tu informaciju dojave nacionalistima, a
Kemalu novosti dojavljuje zapovjednik francuskog odreda u Ankari. Britanci okupiraju Istanbul
u nespretnoj i krvavoj operaciji. Uhite nacionalističke vođe ondje i pošalju ih na Maltu.
To je nešto najbolje čemu se Kemal mogao nadati. Britanci su uklonili legitimnu vladu i
tako mu omogućili da ostane jedini preostali važni nacionalistički vođa. Kemal proglašava kraj
osmanske države. Kaže: ‘‘Danas se od turske nacije traži da opravda svoj civilizacijski potencijal,
svoje pravo na život i nezavisnost, cijelu svoju budućnost.” Zapovjedi uhićenje britanskih
časnika, koji na taj način postanu taoci. Istanbulski parlament daje ostavku, u znak protesta protiv
upada Britanaca, a Kemal organizira nove izbore, čiji zastupnici stižu u Ankaru. Nacionalistički
intelektualci i aktivisti redovito pristižu u Ankaru. Nakon što pridobije zapovjednika 12. korpusa,
sva prava moć u neokupiranoj Turskoj pada u ruke Mustafe Kemala.
U Eskibahčeu nitko nije mogao pratiti te događaje. Novosti na kapaljku stižu u varoš iz
velikih gradova, a kad i stignu, već su prošle cijeli niz promjena.
Trenutačno su u tim krajevima svi zaokupljeni zaraznom pošasti odmetnika i bandita.
Rustem-beg je zadužen za lov na njih i iskusio je žestoke borbe u planinama, jednako gadne kao
ono što je doživio u vojsci. To je poput gerilskog ratovanja, taj nervozni kaos zasjeda, dugih i
beskorisnih pohoda po nepoznatom terenu, strašnih iznenađenja, pucnjeva iz nepoznatog smjera
koji bi se odbijali od stijena te kratkih i brutalnih okršaja. Rustem-beg je smršavio i potamnio, a
njegove jahaće čizme su tako ofucane da ih više nema smisla laštiti. Umjesto toga ih trlja masti.
Ima rupu od metka u fesu i dugačak ožiljak od sablje na desnoj ruci. Lejla-hanuma plače od
strepnje svaki put kad on odlazi, a onda opet plače od sreće kad se vrati.
Njegova milicija se sastoji od staraca, dječaka, blago invalidnih i onih, poput lončara
Iskandera, koji su nekako izbjegli vojnu službu. Iskander je entuzijastičan lovac na odmetnike i
rado koristi svaku priliku da se posluži pištoljem i lovačkom puškom koje mu je načinio Abdul
Krisostom. Uživa u dugim marševima po divljini i pečenju ptica na pepelu logorske vatre. Na
nesreću, Iskander loše cilja, lak je na okidaču i pomalo kratkovidan, tako da se njegov doprinos
uglavnom svodi na povećanju opće buke okršaja.
Jedanput je došao u priliku da ustrijeli Crvenog Vuka, zloglasnog bandita čiji je zaštitni
znak bio taj što je uvijek nosio grimiznu košulju, kad je ovaj bježao uz obronak, ali metak je bio
ćorak i dok je on ubacio drugi, već je bilo prekasno.
Iskander se ponosi svojom vještinom i žao mu je samo što je još nije imao priliku dokazati.
Kaže: “Strpljivi lovac dobije svoju nagradu.” Katkad se zapita je li Abdul Krisostom cijev
načinio ravnom ili nisu li svi njegovi meci defektni, no činjenica je da je Rustem-beg jedanput
iskušao pušku kako bi zadovoljio vlastitu znatiželju i pogodio bocu na zidu s udaljenosti od 140
metara. Kad je Iskander pokušao, pogodio je stijenu, dva koraka dalje.
79. Ja sam Filoteja (13)
Sjećam se da sam jedanput skupljala smokve i otišla sam prilično daleko i skupila sam ih
puno jer sam ih trebala za kuću svog oca i za Rustem-begovu kuću. Tad se Ibrahim pojavio.
Odmeketao je meket koze koja nema što reći, pa sam tako znala da dolazi.
Kad je iskočio iza grma, nasmijao me kao uvijek. Tad mi je prišao, primio me za ruku i
poljubio je i rekao: “Ptičice moja”, a ja sam rekla: “Zašto me stalno zoveš ptičicom?” a on je
rekao: “Jer si krhka i lijepa i pjevaš dok radiš i oduvijek o tebi razmišljam kao o ptičici. Kad mi
se u glavi iznenada pojavi pomisao na tebe, pomislim: O, to je ptičica.” Rekla sam: “Sjećaš se
kad su Karatavuk i Mehmetčik, moj brat, pokušali letjeti i trčali su uokolo i mahali rukama, ali im
nikad ne bi uspjelo?” a on je razmislio o tome i rekao: “Mislim da je to zato što ruke nemaju
pera.”
Ja sam pitala: “Da imamo pera na rukama, misliš da bismo mogli letjeti?” a on je rekao:
“Vjerojatno ne. Da je to moguće, netko bi to dosad već učinio”, a ja sam rekla: “Zamisli koliko
bismo bili slobodni. Mogli bismo odletjeti na vrh planine i nitko nam ne bi mogao reći da se
moramo sramiti i nitko nas ne bi vidio.”
Idući put kad sam ga vidjela, rekao je: “Usnuo sam san o letenju, a kad sam se probudio u
glavi sam imao stihove.”
Pitala sam: “Stihove? Sjećaš li ih se?” a on je odrecitirao:
“Ne sažalijevaj orla
Koji se na nebo uspinje i leti
Nego se ptičice bez krila
U suzama sjeti.
Na vatru će naić
Ptica što visoko leti
I sva pera će izgorjet
I u padu će mrijeti.
Ako ptica dva gnijezda ima
Samo će jedno ostati
I krila će joj izgorjeti
I ptica što ne leti će postati.
Što ako gnijezdo načinim visoko
Al’ se nisko spusti grana?
Uzet će mi ptiće moje
I umrijet ću od tuge toga dana.
O, ptičice moja,
Tko će te loviti?
Tko te staviti u krletku
I nježno te grliti?
Nemoguće je svijeću upalit
Iz koje se vosak neće istakati
I nemoguće je voljeti
A nikad ne plakati.”
A ja sam rekla: “O, Ibrahime, odakle su došle te riječi?” a on je rekao: “Noć mi ih dade”, a
ja rekoh: “Takvim riječima bi mogao postati slavan, kad bi samo znali za tebe na sultanovom
dvoru.”
On reče: “Nikad neću biti poznat na sultanovom dvoru. Katkad se osjećam kao da sam
orao. Osjećam da sam jak i cjelovit u srcu, osjećam se kao da bih mogao postići bilo što. Mogao
bih gledati dolje zemlju i dalje od zemlje i bio bih gospodar zemlje jer sam gospodar zraka. Ali
vezan sam za zemlju. Vječno ću grepsti prašinu, kao kokoš.”
Tad je zastao, okrenuo se od mene i rekao: “Htio bih biti orao, ali Bog mi je skresao krila.”
Ja upitah: “Kakva bih ja ptica bila?”
Nakratko se zamislio, a onda rekao: “Jarebica.”
80. Mustafa Kemal (19)
U zemlji doslovno izbije građanski rat između Kemalovih pristaša i onih odanih sultanu,
osobito između čerkeskih frakcija. Sejhul islam proglašava fetvu kojom proglašava da su svi
nacionalisti nevjernici te da ih treba pobiti. Muftija Ankare proglasi protu-fetvu koju potpiše 250
kolega, a u kojoj proglasi da, budući da je sultan kalif zarobljenik nevjernika, fetve proglašene
pod prijetnjom, nemaju nikakvu vrijednost.
Kemal vrlo lukavo, i bez sumnje cinično, smiri strahove vjerskih i političkih konzervativaca
tako što otvaranje parlamenta u Ankari organizira u vjerničkim muslimanima važan petak, uz
čitanje iz Kurana i Hadisa. U procesiji nose Prorokov stijeg i dlaku iz njegove brade. Žrtvuju se
ovce, moli se za sigurnost sultana kalifa. Slične ceremonije organiziraju nacionalisti diljem
zemlje i ima dovoljno entuzijasta koji izvikuju “Bog je velik”. Kad ga izaberu za predsjednika,
Kemal izjavi kako se nada da će sultan vladati vječno, bez stranih utjecaja. Mustafa Kemal zna
dobro hiniti.
Dan poslije Kemal počinje zavoditi boljševike u Moskvi, tražeći oružje, streljivo i pet
milijuna rubalja, obraćajući im se njihovim žargonom. Nakon toga sultanu pošalje telegram u
kojem mu izjavljuje svoju odanost. Potom pošalje vojnike na sultanove pristaše, lako ih porazi i
objesi njihove vođe. Mnogi neprijateljski vojnici dezertiraju i promijene stranu. Britanci
bombardiraju Kemalove vojnike, kako bi ih zadržali podalje od glavnoga grada. Britancima hitno
trebaju novi saveznički vojnici, a samo su Grci dovoljno blizu. Grčki premijer Eleftherios
Venizelos odluči iskoristiti pruženu priliku.
Venizelosa su upozorili da mu neće dati potporu ako zarati s Turskom, ali on sad nudi
jednu diviziju kao pomoć Britancima i zauzvrat dobiva dopuštenje za organiziranu akciju na
području Smirne. On to shvati kao carte blanche da pokrene punu invaziju, uvjeren da će mu
Britanci na kraju ipak dati potporu i nadajući se da će ih staviti pred svršen čin. Grčki vojnici
prijeđu granice koje su im postavljene i krenu prema istoku i sjeveru. Zauzmu egejsku obalu i
južnu obalu Mramornog mora. Turski vojnici su odsutni, gušeći pobune negdje drugdje. Grci
zauzmu Bursu i nastave napredovati tristo kilometra do Uşaka. Daleko odatle, u istočnoj Trakiji,
zauzmu osmanske garnizone i okupiraju Adrianopolj. U Ankari Kemal na gnjev zastupnika
reagira proglašavanjem džihada. Neobuzdanog čerkeskog ratnog vođu pošalje na Grke, a njegovi
neregularni vojnici otjeraju ih iz Demiricija.
U Kony, središtu islamske ortodoksnosti, izbije protunacionalistička buna. Kurdski
nacionalisti na jugoistoku podignu bunu, ali nisu u stanju međusobno surađivati. Kemal ih
suzbije. Saveznici natjeraju očajnog sultana da pristane na sporazum iz Sèvresa, prema kojem
pristaje na potpuno čerečenje svog carstva. No kako bi bio pravno valjan, sporazum mora
odobriti osmanski parlament, koji više ne postoji. U Istanbulu je svima, pa i sultanu, sasvim jasno
da nacionalisti predstavljaju jedinu nadu za Tursku i svi službeni napadi na njih prestanu.
Kemal se mora pozabaviti istokom prije nego što se pozabavi Grcima na zapadu. Sovjeti
zauzmu Azerbajdžan, a čini se da će zauzeti i Armeniju, iz koje su Armenci protjerali muslimane
i u kojoj vojsku kontroliraju časnici iz stare carske vojske.
Kemal mora iskoristiti Sovjete i Britance, praveći se da se slaže s jednima i drugima.
Osnuje vlastitu boljševističku stranku i, na njihovo iznenađenje, postavi u nju vlastite prijatelje.
Nije dopuštena nikakva komunistička aktivnost koju oni ne odobre. Istodobno ometa sovjetske
ambicije prema Armeniji, poslavši onamo Kâzima Karabekira, koji zauzme Kars. Pritom poginu
dvije tisuće armenskih vojnika i samo devet turskih. Na kraju Karabekir potisne Armence iza
planine Ararat, njihove svete planine, i oni potpišu sporazum koji odredi granice onako kako
vrijede i danas. Ubrzo poslije će ostatak Armenije zauzeti boljševici, nakon čega će potonuti u
nepodnošljivi sumrak iza Željezne zavjese, gledajući svoju svetu planinu koja im je ostala
tragično izvan dohvata. Arbitraža predsjednika Wilsona po pitanju veličine Armenije, koju je
proglasio četiri dana kasnije, postane smiješna poslije svih tih događaja i nikad nije bila
objavljena. Turska i sovjetska granica se sad poklapaju i Kemalu je lakše doći do oružja, zlata i
medicinskih zaliha.
Na jugu, u Kilikiji, Kemalovi ljudi se sukobljavaju s Francuzima, često s puno uspjeha. U
jednom slučaju uspiju prevariti francuskog zapovjednika tako da povjeruje kako je suočen s
15.000 vojnika, nakon čega svojih petsto vojnika preda šačici seljaka naoružanih puškama za lov
na ptice. Francuzi žele zadržati Siriju i čekaju da vide kako će kemalisti proći s Grcima.
Prije nego što se suoči s helenskim osvajačima, Kemal neutralizira skupine neregularnih
vojnika koje se drže samo vlastitih zakona i ignoriraju zapovijedi, odlučujući neovisno i
otežavajući razvoj strategije. Dovodi krasnu Fikriju iz Istanbula da mu bude družica. Ima
dvadeset tri godine, dobra je glazbenica, nije najboljeg zdravlja, ali je prava dama i ne žali se.
Trenutačno Mustafa Kemal ostaje sretno nevjenčan njome.
I u tom trenutku Fritz i Moritz slučajno promijene tijek povijesti.
81. Fritz i Moritz slučajno mijenjaju povijest
Kralj Aleksandar je zgodan kao filmska zvijezda. Ima iskrene oči i elegantan je. Dodatno
ukrašen vojničkim brkovima i odjeven u vojnu odoru, nasmiješeno zuri sa starih fotografija, jako
nalikujući na sve one loše upamćene praujake i prastričeve, poginule u nekom ratu kojeg je
progutalo vrijeme, ostavljajući za sobom zaručnice, bez sumnje, i motocikle, koji idućih
sedamnaest godina stoje u vrtnoj šupi. 17. je rujna 1920. i Grčka je u ratu s osmanlijskim
Turcima, iskorištavajući njihovu poslijeratnu slabost, u nadi da će u svoj posjed vratiti drevni
grčki Konstantinopolj i zapadni dio Anatolije. Premijer Venizelos, gonjen vlastitom ambicijom i
lošim savjetom nepogrešivo nemudrog Lloyda Georgea, upravo je svojoj vojsci bio zapovjedio da
krene sa svojih položaja u Smirni. U improviziranoj turskoj vojsci s kojom će se sukobiti, nalaze
se Ibrahim i Karatavuk, dva nevažna nesretnika u tim velikim imperijalnim igrama. Grčki
pokušaj da proširi svoj teritorij prema istoku bit će katastrofalan, kao i Enver-pašini pokušaji da
isto to učini za Osmanlije za vrijeme Velikog rata, ali u tjednu smrti mladog kralja ta je nemeza
još daleko, a stari snovi Grka su i dalje živi. Istodobno Turci počinju njegovati viziju o posve
novoj državi, koja će izniknuti iz pepela starog Carstva.
Kralj Aleksandar će umrijeti i za sobom ostaviti jednu i pol ženu. Njegova prva žena je
Grčka, koju voli, a njegova druga žena je Aspazija, Grkinja iz visokog društva, lijepa kao i on.
Oženio se njome morganatski, ranije te godine, protiv volje svojih roditelja, a država će valjanost
braka priznati tek dvije godine poslije njegove smrti. U tom trenutku Aspazija je trudna i nosi
dijete koje zbog svog spola neće moći naslijediti prijestolje. Djetetu je suđeno da se 1944. godine
uda za srpskog kralja Petra, potvrđujući naše sumnje da ima nečeg neizbježnog i suštinski
tragičnog kad se rodite s kraljevskom krvi. Kralj Aleksandar se oženio Aspazijom zato što je voli,
a uostalom, kako sam kiselo primijeti, da je poslušao želju roditelja i oženio stranu princezu, bilo
bi mu još teže odrediti inozemnu politiku, jer bi se njegova žena sigurno htjela upletati u to.
Kralj Aleksandar ima dvadeset sedam godina. Karizmatičan je i poletan, a rat s Turskom se
još nije pretvorio u katastrofu. Grčka ima punu potporu Velike Britanije, koja posve podržava
novog kralja, iako je bila vrlo netrpeljiva i nepovjerljiva prema njegovom ocu, sad protjeranom i
svrgnutom.
Kralj ustaje rano i vježba u svojoj dvorani na dan kad jesen već čeka na udaljenom rubu
obzorja, a ptice još pjevaju. Baci loptu svom omiljenom psu, njemačkom ovčaru, vjernom i
neobuzdanom Fritzu. Ne samo da voli svog psa, nego je i katarzično zaljubljen u motor s
unutarnjim sagorijevanjem, poput tolikih mladića prije i poslije njega, a danas se motociklom
kani voziti oko svoje palače Tatoi u pratnji pasa. Ima cijelo jutro slobodno, ali u jedan sat bi
trebao ručati u Kifissiji s Aspazijom i svojim prijateljem Zalokostasom.
Vozi se praćen psima i uživa u brzini svog stroja. Razmišlja o nezgodnoj činjenici da je
Fritz nedavno slučajno udario zrcalo koje je napuklo i lagano zadrhti od lošeg predosjećaja.
Prisjeća se da su (što je mnogo gore) on i Aspazija jučer bili na britanskom ratnom brodu, a
kapetan je sve tri njihove cigarete pripalio jednom šibicom. “Jedno od nas troje će umrijeti”,
pomisli kralj s neočekivanom gorčinom, a onda se prisjeti kako je rekao Aspaziji: “Bilo bi bolje
da je brod potonuo.”
(Kod prvog plamena šibice lovac Karos, Karos odjeven u crno, Karos na crnom konju, zna
da si prisutan, kod drugog nacilja i napne pištolj, a kod trećeg puca.)
Kralj vozi motocikl po šumi i poljima gdje raste grožđe za vino Dekeleia. Njegov brat,
princ Kristofor, opisuje ga kao najnesretnijeg muškarca u Grčkoj jer je usamljen, obitelj mu je u
izgnanstvu i muči ga legitimnost njegove vladavine, budući da njegov otac nije abdicirao. Ne zna
je li kralj ili regent, ali zna da njegov stariji brat Đuro ima više prava na prijestolje nego on. Želi
zaboraviti pro i antivenizelističke frakcije koje mu otežavaju vladavinu, frustrira ga njegova
bespomoćnost i brine ga razvoj tog novog rata. Za kralja nada ima manje pera nego za bilo koga
drugoga na svijetu. Psi laju, a motocikl štekće. Poigrava se ručicom gasa i kočnice, kako bi dobio
bolju iskru.
Približava se domu kraljevskog veterinara, Herr Sturma, i sjeti se da Sturm ima puno
zanimljivih stranih časopisa, krcatih informacijama o najnovijim automobilima. Kušnja je
prevelika, jednostavno mora otići pogledati ima li koji novi časopis, ali istodobno shvaća da je
uspio izgubiti Fritza. Siđe i počne dozivati psa, hodajući prema veterinarovoj vili.
Gdje je Fritz? Monarh ga doziva, ali on se ne pojavljuje. Borovi odzvanjaju zvonkim
kraljevim glasom.
Kralj Aleksandar iznenada začuje lajanje i vrisku. Potrči i naiđe na svog psa u stanju
mahnitosti, kako pokušava proždrijeti berberskog makakija, lancem privezanog blizu
veterinarove kuće. Prema jednoj priči, dva berberska makakija važna za ovu priču je princ
Kristofor darovao vlasniku taverne koji ih je dao veterinaru. No prema priči princa Kristofora,
majmuni su pripadali vlasniku vinograda kraj kojeg je kralj tada prolazio. To je elegantan primjer
povijesne nepreciznosti, a možemo biti sigurni samo u to da je grožđe u vinogradu, ako je to
zbilja bio vinograd i ako je zbilja bio ondje i ako je kralj prolazio kraj njega, bilo ono od kojeg se
proizvodi vino Dekeleia, jer u tom dijelu zemlje ne uzgajaju nijednu drugu sortu.
Sigurno je i to da je berberski makaki brz, hrabar, lukav i poprilično zubat. To je jedini
majmun koji živi u Europi, pa je možda utješno što kralja nije ubio neki potpuni stranac, iz
Afrike, recimo, ili Južne Amerike.
Mladi kralj se srčano umiješa, zgrabivši obje životinje kako bi ih razdvojio. Na nesreću,
majmunica je ženka, a njezin partner Moritz je u blizini. Moritz galantno pritrči u pomoć svojoj
ljubljenoj i napadne vrišteći. Uroni zube u lijevi kraljev list, na taj način alegorijski ponovivši
sudbinu mnogih monarha koji su stradali od zuba svojih podanika, te ga počne razdirati.
Aleksandar se pokuša obraniti od bijesnog Moritza, koji ga ugrize za ruku, a u tom trenutku
se pojavi Sturm, koji četvoricu boraca ubrzo razdvoji teutonskom čvrstoćom.
Vrlo bolnom, okrvavljenom kralju pomognu da se vrati u palaču, gdje telefonom nazove
svog prijatelja Stefanosa Metaxasa i kaže mu da nije ništa strašno, ali da za svaki slučaj dovede
liječnika i nešto zavoja.
Odluči spriječiti bilo kakav publicitet tog događaja jer želi izbjeći porugu. Metaxas zaključi
da je njegov prijatelj vjerojatno pao s motocikla i nazove uglednog liječnika Konstantinosa
Mermingasa, rekavši mu da ponese opremu za namještanje slomljene noge. U međuvremenu,
Aleksandar nazove svoju voljenu Aspaziju i zamoli je da dođe u palaču.
Doktor Mermingas odloži udlage i gips koji je uzalud ponio, pregleda ranu i vidi da ima
sedam ugriza, s osobito dubokim ugrizom u sredini. Rane smatra groznima, ali ne i previše
opasnima. Ispere ih alkoholom, a onda zatraži benzin. U palači ga nema, pa Stefanos Metaxas
izađe i izvadi ga malo iz svog automobila, oprezno ga donijevši natrag u zdjeli. Doktor proglasi
da je lisni mišić posve izgrižen, opere ga benzinom, a onda premaže jodom. Čovjeku se koža
naježi kad pomisli kakav je bol kralj sigurno morao podnijeti. Doktor Mermingas previje ranu
zavojima.
Aspazija stigne sa Zalokostasom, s kojim su kanili ručati, a Zalokostas je pokuša utješiti.
Ona je praznovjerna i s jezom se sjeti pripaljivanja triju cigareta na britanskom ratnom brodu.
Kralj Aleksandar je primiri, ponavljajući da ne želi nikakav publicitet, jer je kralju ispod
dostojanstva da ga u borbi ugrize majmun.
Kralj proživi nemirnu noć, ali se ujutro osjeća razmjerno dobro. Doktor promijeni zavoje i
ustanovi da se rana upalila. Traži tragove iscjetka, ne nađe ih, ali kralju svejedno savjetuje da za
taj dan odgodi sve sastanke.
Poslije tri noći kralj ima temperaturu trideset devet, ali i dalje nema iscjetka.
Poslije pet noći pojavi se obilni iscjedak i vlada se zabrine. Premijer Venizelos, koji je
cijelu svoju političku karijeru posvetio pokušajima ometanja monarhije i oduzimanja njezine
moći, osobito je zabrinut. Na koncu, drag mu je ovaj kralj, premda je bio odgovoran za
spektakularni pad njegovog oca, zlosretnog kralja Konstantina. Nemoguće je ne biti naklonjen
tom zgodnome mladiću, pa čak i ako ste republikanac. Venizelos zapovjedi stvaranje vijeća
osmorice liječnika, tako se pogrešno prepustivši ukorijenjenoj sklonosti političara da osnivaju
odbore koje uvijek paraliziraju nesklad i preveliki oprez.
Osmorica liječnika svaki dan objavljuju izvještaje koji su precizni, ali optimistični. Kralj
ima lokalnu upalu, ali situacija nije pretjerano opasna. Doktor Savas, mikrobiolog, uzme uzorak
iz rane na nozi i otkrije prisutnost streptokoka. Oteklina se uvelike poveća, a rana se proširi.
Kraljeva temperatura doseže četrdeset stupnjeva. Kirurg Gerasim Fokas dijagnosticira da nije
riječ samo o flegmoni, nego o septikemiji. Veliki je autoritet za ratne rane i tvrdi da je jedino
rješenje amputacija jer će samo amputacija spasiti kraljev život. U tome bez sumnje ima pravo,
ali ostali članovi odbora su zgroženi i stavljaju veto na tu odluku, vjerojatno zato što ne mogu ni
zamisliti kako kralju režu nogu, premda drugima u prošlosti često nije bilo teško rezati im glavu.
Zalokostas odlazi do premijera Venizelosa, koji je u krevetu zbog gripe i političar tek tada
doznaje za pravu težinu situacije. Groznici se odupre dovoljno da bi pozvao specijalista iz Pariza.
George Ferdinand Widal, stručnjak za tvrdokorne upale, penje se na grčki ratni brod koji ga čeka
u Brindisiju i stiže trinaesti dan, tri dana nakon što je upala došla do Aleksandrovog želuca,
izazivajući povraćanje i mršavljenje.
Njezin voljeni požuti, a lijepa Aspazija s osjećajem dužnosti, iako možda malo
nemaštovito, navuče bolničarsku kutu. Stalno je uz njega, drži ga za ruke, a svi oko njih svjedoče
snažnim i dirljivim prizorima bračne privrženosti.
Sad već cijela zemlja zna istinu i u crkvama se održavaju mise. Počinju stizati telegrami iz
cijelog svijeta. Počnu kružiti svakojake glasine kojima se nagađa da razni liječnici liječe kralja
ravnajući se prema vlastitim političkim sklonostima, te ga rojalistički liječnici žele spasiti (osim
Savasa, koji je, s obzirom na to da je liječnik kraljice Sofije, još odan starom kralju), dok ga
venizelistički liječnici žele ubiti.
Venizelos i izgnana kraljevska obitelj su na ratnoj nozi. On im svaki dan šalje telegram, ali
bešćutno odbije zamolbu kraljice Sofije da dođe posjetiti sina, bizarno joj savjetujući da svoj
zahtjev uputi grčkom veleposlanstvu u Zürichu. Venizelos je iznenađen što ona pošalje samo dva
telegrama u osamnaest dana, ali princ Kristofor će to poslije objasniti time što je bila shrvana
odvajanjem od sina te time što je Venizelos namjerno blokirao sve njezine pokušaje
komunikacije s njim. Sofija ne odobrava Aspaziju, pa je stoga malo vjerojatno da bi njezina
prisutnost uspjela utješiti sina. Venizelos dopušta Olgi, staroj kraljici udovi, da dođe umjesto
Sofije, ali ona zbog nemirnog mora stigne dva dana prekasno. U međuvremenu, Venizelos svaki
dan odlazi u palaču Tatoi na razgovor s kraljem, ali ne dotiče se politike, budući da je nepristojno
razgovarati o politici s umirućim.
Novine Novi dan objave da je premijer Venizelos zapovjedio da majmuna Moritza zaraze
bjesnilom kako bi mogao fatalno ugristi kralja, a premijer ih tuži zbog klevete.
Dvanaestoga dana Aleksandar noću postane deliričan, ali idući dan se malo oporavi. Svi su
i dalje optimistični, osim čistačice Kirije
Eleni. Ona je vidjela loše predznake gatajući iz kave i dobro shvaća svu važnost Fritzovog
razbijanja zrcala. Kaže Aspaziji, liječnicima i premijeru da može, ako oni to žele, iako je ona
samo čistačica, izvesti za njih ijatrološki čin. Sve što oni moraju učiniti jest ubiti psa Fritza i
donijeti joj njegovu jetru, kako bi od nje načinila mast. Zahvale joj na savjetu, ali liječnici odbiju
njezinu ponudu jer imaju više povjerenja u učinkovitost vlastite ijatrologije.
Te noći kralj Aleksandar počne dozivati: “O, oče, o, oče”, i “Majko, majko, spasi me”. U
trenutku bistrine kaže očajnoj Aspaziji da se ode odmoriti.
Doktor Widal cijepi kralja i procijeni da su mu ostala još četiri dana života. Stiže novi
liječnik, doktor Pierre Delbet, kojega je brod iskrcao u blizini Korintskog kanala. U palaču ga
voze vratolomnom brzinom u trkaćem automobilu Panhard, kojeg bi i sam kralj rado vozio, da je
pacijent bio tko drugi osim njega. Doktor Delbet zatekne pacijenta kako iskašljava krv te otkrije
novi smrtonosni mikrob. Liječnici se vrate ideji amputacije, ali znaju da je već prekasno za to.
Aleksandar padne u komu, a kad se napokon osvijesti, poželi zagrliti lijepu Aspaziju.
Kralj je opet u deliriju i pokušava govoriti. Sanja da stoji na rubu velike rijeke, a na
suprotnoj obali stoji poznato obličje njegovog voljenog djeda, pokojnog kralja Đure, koji ga
doziva riječima: “Dođi, dijete moje, došlo je vrijeme da te povedem.”
Aleksandar uzvikne: “Da, djede, dolazim, ali prvo želim da upoznaš Aspaziju.” Kada to
čuje, Aspazija se onesvijesti.
Pozovu svećenika i stave ga iza paravana. Aspazija ne želi uznemiriti svog muža, pa
svećeniku kaže da se moli sotto voce i daje Aleksandru misno vino na žlicu, govoreći mu da je to
lijek. Spava junački, sanjajući o pobjedi u Trakiji. Uzvikuje: “Pobjeđujemo, pobjeđujemo!” Pita:
“Gdje je Melas? Donesite mi najnoviji izvještaj.”
Dovedu Melasa, njegovog pobočnika i kažu mu da izmisli nešto kako bi malo primirio
kralja. Kralj počne teško disati i jasno je da je na samrti. Pozove Aspaziju njezinim imenom od
milja. “Bika”, kaže, “želim vidjeti Mitsosa.”
Pozovu kraljevog vozača i on dovuče svoje masivno tijelo u odaju. Div je shrvan tugom i
nesiguran u sebe. Aspazija se sagne i kaže mužu: “Mitsos je ovdje.”
“Mitsose”, upita Aleksandar, “je li moj automobil spreman?”
“Uvijek je spreman, Vaše Veličanstvo”, odgovori Mitsos s izvjesnim tonom profesionalnog
ponosa u glasu, čime daje naslutiti da bi se, da su uvjeti drukčiji, uvrijedio na bilo kakvu pomisao
da nije uvijek savršeno spreman.
“Mitsose, rade li svjetla kako treba?”
Mitsos zbunjeno pogleda Aspaziju, a ona mu dâ do znanja da bi trebao reći da svjetla rade.
“Mitsose, pripremi automobil za dugo putovanje. Ti vozi. Ja sam iscrpljen.”
U tri i trideset mladi kralj kaže: “Bika” i umre. Pokopaju ga u grob kraj njegovog djeda,
kralja Đure, koji mu se nedavno pojavio u snovima, kako bi ga pozvao na drugu stranu Stiksa.
I tako tvrdoglavi njemački ovčar Fritz i berberski makaki Moritz, koji je nedužno i odvažno
branio svoju družicu, izazovu političku prazninu u Grčkoj. Zemlja je u ratu, kralj je mrtav, a
spremaju se i novi izbori. Neki se pitaju kani li Venizelos proglasiti republiku.
On umjesto toga pita princa Pavla želi li biti kralj, ali Pavle je još premlad, a ima i starijeg
brata i oca koji polažu veće pravo na prijestolje, zbog čega odbije. Venizelos sazove parlament i
admirala Koundouriotisa proglasi privremenim potkraljem.
Venizelos s puno samopouzdanja očekuje izbore u studenome i zaprepasti se kad na njima
bude teško poražen. Možda su se Grci već umorili poslije toliko ratovanja, a možda su samo
hiroviti. Svakako su naglo zaboravili koliko im je bilo laknulo kad je kralj Konstantin bio
osramoćen i svrgnut, nakon što je uporno i nepopularno stajao na strani gubitnika u Velikom ratu.
Prisutnost časne kraljice Olge iznenada ih podsjeti na to da im je staro stanje stvari oduvijek bilo
drago. Podjednako časni novi premijer odlazi u palaču Tatoi kako bi molio staru kraljicu da
prihvati regenstvo. On zaplače od sreće i klekne pred nju, a nakon što odbije ustati, ona klekne
pred njega kako bi mogli zajedno plakati, nakon čega jedno drugome pomognu da s mukom
ustanu.
Kralja Konstantina pozovu da se vrati na prijestolje, ali on je poslije gorkih iskustava
postao oprezan i zatraži referendum, koji dobije s golemom većinom.
Povratak kraljevske obitelji odvija se u pomalo kaotičnim scenama. Prinčevi Andrija i
Kristofor stižu s princezom Marijom, a talijanski brod koji ih je povezao iz Brindisija, iskrca ih u
blizini Korintskog kanala. U zoru ih iz sna prenu pucnji, a po izlasku na palubu vide kako po njih
dolazi torpedna brodica. Njome zapovijeda admiral Joanides i posada, uplakani od sreće.
Princeza Marija i admiral se pogledavaju s diskretnim zanimanjem a, nešto poslije se i vjenčaju.
Korinćani izađu na ulice s cvijećem i zastavama, mašući slikama kralja Konstantina koje su
prije toga sigurno krili u ladicama. Kraljevsku obitelj cvijećem zasipaju ljudi koji trče uz rubove
kanala. Pirejska luka je puna najraznovrsnijih plovila, nakrcanih oduševljenim narodom
promuklim od vikanja, dok tvorničke sirene zavijaju i odjekuju crkvena zvona. Kraljica Olga se
pojavi u kraljevskom čamcu, a onda im, nakon što svi izađu na kopno, trebaju tri četvrtine sata da
dođu do automobila, udaljenog samo četrdeset metara. Dobiju masnice na dlanovima od silnog
rukovanja, ljudi ih ljube u obraze i okruženi su pretjeranim žamorom smijeha, plača i uzvika.
Kraljicu Olgu moraju okružiti tjelesni čuvari, kako je ljudi ne bi pregazili. Gomila strgne
papučice i blatobrane s kraljevskog automobila, a u svemu tome se nekako pokvari mjenjač.
Vojska im pošalje spasilački automobil.
Automobil polako puzi prema Ateni, no ondje se ljudi bacaju pred njega i dozivaju putnike
da izađu. Princ Kristofor se okrene princu Andriji i kaže: “Mislim da ćemo se morati žrtvovati.”
Masa obojicu na rukama ponese zadnjih šest kilometara do palače. Njihovo kraljevsko
meso, nenaviknuto na javno obožavanje i grubost koja ide uz to, toliko je nagnječeno da nijedan
od njih nije mogao hodati još tjedan dana. Princ Kristofor se nađe u situaciji da mu jednu nogu na
jednu stranu vuče žena u svijetloljubičastom kostimu, a drugu na suprotnu stranu mehaničar u
radnom kombinezonu. Ima fanatičnu frizuru. “Spojite mi noge!” viče princ Kristofor. Princ
Andrija hrabro pokušava spriječiti obožavatelje da mu uzmu podvezice kao suvenir, ali ne uspije.
To je kao da su cijeli dan jahali na devi. Princa Kristofora nosači spuste na tlo pred
palačom, no divovski, fanatični mehaničar ga ne želi pustiti, nego ga opet podigne i unese unutra
na ramenima, unatoč opiranju i jaucima svoga tereta. Mehaničar pokuša odnijeti princa gore, ali
umiješa se drevni premijer, udarajući mehaničara štapom za hodanje i vičući: “Da ste odmah
spustili njegovo kraljevsko Visočanstvo!” Fanatični mehaničar ispusti princa i baci premijera u
kut, omogućavajući tako dvojici vojnika da odvedu princa dok je mehaničar zauzet.
Ne mogavši izaći zbog gomile, ostatak kraljevske obitelji pričeka noć, a onda se iskradu
poput lopova kako bi otišli u palaču Tatoi. Voze se kroz sela načičkana zastavama, cvijećem i
slikama kralja. Povorku zasipaju darovima, poput povrća i divljači. U autima im se pod nogama
gomilaju zečevi i patlidžani. Zvona zvone, a ljudi uzvikuju: “Erxetai! Erxetai!”
Kad kralj napokon stigne, prizori su još luđi. Od milijun ljudi koji su glasovali na
referendumu, samo je deset tisuća glasovalo protiv njegovog povratka. Venizelos je pobjegao iz
zemlje, a novoga starog kralja na željezničkom kolodvoru dočeka ekstatična gomila koja se penje
po vagonima. Odnose ga ravno u katedralu, gdje se mitropolit moli u znak zahvalnosti.
Fritz je ugrizao Moritza, a Moritz je ugrizao kralja i kralj je umro, pa je došao novi kralj,
koji je zapravo stari svrgnuti kralj, kojeg žestoko preziru svi saveznici. Gubitak potpore
saveznika znači gubitak rata.
Berberski majmun Moritz i njemački ovčar Fritz uspješno će promijeniti tijek grčke i turske
povijesti, ali oni sami će se skromno povući u zaborav i anonimnost. Neće ostaviti majmunske ni
pseće memoare u kojima bi opisali svoje viđenje stvari. Nitko neće doznati što je na kraju bilo s
njima, ni što bi se dogodilo da Moritz nije ugrizao kralja.
82. Mustafa Kemal (20)
Saveznici su zgroženi povratkom starog kralja na prijestolje. U Grčkoj je nastao nacionalni
raskol zbog njegove odlučnosti da zemlju ne miješa u Veliki rat. Šurjak je cara Wilhelma i
općenito ga smatraju germanofilom. Francuska i Italija povlače svu svoju potporu Grčkoj. Tih
dana ijedni i drugi prodaju oružje Mustafi Kemalu, promijenivši stranu. Čak i Britanija
obavještava Grčku da joj više neće pružati financijsku pomoć. U Grčkoj rat već izaziva velike
ekonomske probleme.
Premijer Venizelos je pobjegao u izgnanstvo, a rat je, na koncu, bio Venizelosov omiljeni
projekt. To je idealna prilika da se Grčka dostojanstveno povuče iz rata. No kralj Konstantin
jednostavno preuzme njegovo vođenje i postavi rojalističke časnike namjesto venizelističkih.
Novi general, Papoulas, ostvari pobjedu u Inönüu, ali se povuče jer pomisli da su Turci brojniji
nego što su bili. Brigadir Ismet, koji će poslije prisvojiti nadimak “Inönü”, kad Mustafa Kemal
postane “Atatürk”, jako se iznenadi povlačenjem Grka i opet zauzme svoj stari položaj. Dobije
čin brigadnoga generala i pravo da ga oslovljavaju s “paša”.
Mustafa Kemal šalje izaslanstvo na Londonsku konferenciju, zajedno s onim vlade u
Istanbulu. Talijani ljubazno ponude ratni brod za njihov prijevoz. No konferencija je prilično
besmislena jer Turci zahtijevaju grčko povlačenje iz Trakije i Anatolije, dok Grci i dalje vjeruju
da mogu pobijediti. Turci se nagode mimo konferencije s Francuzima i Talijanima, dok se samo
Lloyd George zalaže za ostanak Grka u Anatoliji. No od tog trenutka saveznici jasno daju do
znanja da će ostati neutralni u svim budućim sukobima Grčke i Turske. Na drugoj strani Europe
boljševički Rusi pristaju opskrbiti Kemala fantastičnom količinom oružja, a on im zauzvrat
dopusti da zauzmu Gruziju.
General Papoulas opet napadne kod Inônüa i Turci se opet povuku, samo da bi se mogli
vratiti poslije očajničke borbe. Ismet-paša dodaje još malo sjaja svojoj zvijezdi. Na jugu su se
Grci prisiljeni povući iz Afyon Karahisara, ali sad je Grčka linija mnogo ravnija i otpornija.
Francuzi i Britanci šalju neslužbene izaslanike u Ankaru, kako bi pregovarali o budućim
odnosima.
Mustafa Kemal osniva vlastitu političku stranku, što znači da je usput stvorio vlastitu
opoziciju u parlamentu. Uvijek će biti diktator koji samo misli na demokratsku budućnost svoje
zemlje i to neće biti jedini slučaj da osniva vlastitu opoziciju.
Sultanov unuk se dođe pridružiti nacionalistima, ali ga Kemal pristojno vrati u Istanbul.
Kralj Konstantin stiže u Smirnu, simbolično se iskrcavši na mjestu kojim su se nekad služili
križari, umjesto u luci. Lokalni muslimani shvate njegovu poruku. Dođe golemo grčko pojačanje
i počne nova ofenziva, sa znatnim grčkim uspjehom. Uvjerljivo pobijede u Kütahyji, djelomično
zahvaljujući lošoj organiziranosti Turaka. Samo pet divizija sudjeluje u borbi, dok njih trinaest
maršira uokolo, bez nekog određenog cilja. Mustafa Kemal žurno ode na frontu i konzultira se s
Ismet-pašom.
Turci krenu u protunapad, ali izgube. Nastane još veći kaos. Turci izgube Eskişehir i oko
48.000 turskih vojnika dezertira, bježeći uza željezničku prugu, zajedno s civilnim izbjeglicama.
Mustafa Kemal zapovjedi povlačenje do rijeke Sakarije, što izazove krizu u parlamentu i
među civilnim stanovništvom. Sakarija je prilično blizu Ankare i planira se evakuacija u Kayseri.
Parlament traži smjenjivanje vojnih zapovjednika odgovornih za tu katastrofu, na što premijer
Fevzi-beg hrabro svu odgovornost preuzme na sebe. Mustafa Kemal sav svoj novac da koleginoj
ženi, kako bi mogla pobjeći zajedno s djecom. Uvodi se hitno novačenje, a nove vojnike šalju
prema Sakariji. Parlament nagovori Mustafu Kemala da osobno preuzme zapovjedništvo
oružanih snaga. On posumnja da je razlog tome taj što njegovim političkim suparnicima treba
netko na koga će svaliti krivicu u slučaju neuspjeha, a brine ga i to što će biti udaljen od centra
moći. Pristaje preuzeti zapovjedništvo na tri mjeseca.
Rusi šalju nove zalihe oružja i municije, a veći dio toga na frontu dovoze žene na
volovskim zapregama. One su junakinje turskog rata za nezavisnost i bez njih vjerojatno ne bi
pobijedili.
Mustafa Kemal od svakog domaćinstva traži jedan par čizama i jedan komplet donjeg
rublja i četrdeset posto zaliha svijeća, sapuna, brašna, kože i tkanine. Svi vlasnici vozila svaki
mjesec moraju osigurati sto kilometara besplatnog prijevoza. Svi civili se moraju razoružati i
poslati oružje vojsci. Moraju dati sve konjske zaprege. Golemo nezadovoljstvo koje to izazove
među civilnim stanovništvom mogla bi ublažiti samo pobjeda.
Kemalovo preuzimanje zapovjedništva morat će pričekati pet dana nakon što on padne s
konja i slomi rebro, ali na frontu stiže točno kad Grci krenu u novu ofenzivu. U stožeru mu se
pridruži Halida Edip, prva doista važna turska feministica. Postala je kaplar i vrlo je se dojmi kad
vidi kako Kemal radi, premda ne voli grube uvjete. Kemal ima razdoblja depresije između
razdoblja nadljudske odlučnosti.
Grka ima više i bolje su naoružani, pa vrlo brzo zauzmu planinu Mangal i još neke visove,
no Turci zamalo uspiju zarobiti generala Papoulasa i kraljevog brata, princa Andriju - onoga koji
se jedanput hvalio da je popločio svoje dvorište muslimanskim nadgrobnim kamenjem. Grčki
uspjeh za posljedicu ima skraćivanje turske linije, zbog čega ona postane čvršća i lakše ju je
nadzirati. Grci uspiju zauzeti planinu Çal, koju svi smatraju ključnim ciljem. Čini se da su Turci
poraženi.
No grčki vojnici su iscrpljeni od vrućine, pomanjkanja hrane i velikih gubitaka. Imaju malo
zaliha jer Turci imaju mnogo konjaničkih odreda koji se slobodno kreću uokolo i stalno napadaju
skladišta iza linija.
Mustafa Kemal i dalje pati od očaja i neobično je ironično to što i Grci i Turci razmišljaju o
povlačenju. General Papoulas prvi izgubi živce, a Turci, ohrabreni njegovim povlačenjem, odmah
krenu u napad. Ponovno zauzmu planinu Çal i obale rijeke Sakarije, ali previše su iscrpljeni da bi
nastavili, a ionako nemaju motorizirani prijevoz. Samo konjica može progoniti Grke, a u jednom
napadu uspiju doći do ordena generala Papoulasa. Mustafa Kemal prekrši uvjete primirja i
proglasi opću mobilizaciju. Postaje maršal i dobije počasnu titulu “gazija”.
Sad je on Gazija Mustafa Kemal-paša, Spasitelj Nacije.
U Eskibahčeu je Rustem-beg postao spasitelj varoši. Svojim napadima na bandite gotovo ih
je onemogućio da operiraju na tom području, pa su otišli potražiti sreću drugdje. U narodu je
postao običaj govoriti: “Hvala Bogu što za agu imamo Rustem-bega, a ne nekog od uobičajenih
gadova.”
U Rustem-begovoj kući Filoteja je sve bljeđa i bezvoljnija u iščekivanju Ibrahimovog
povratka, dok Lejla vrijeme provodi svirajući oud i smišljajući kako bi skuhala ono malo hrane
što imaju. Pamuk ljenčari pod stablom naranče u vrtu.
U svojoj neurednoj kući Daskal Leonida piše cijelu noć, slaveći sve bližu obnovu Bizanta,
dok nedaleko od njega otac Kristofor spava kraj Lidije, sanjajući kako anđeli na nebu igraju trik-
trak, kladeći se u svoje halje i zlatne krune. Neki od njih su svedeni na golotinju, ali Kristofor ih
ne može prepoznati. Misli da su sigurno katolički. Tamara zuri u zrcalo u javnoj kući,
razmišljajući o njegovoj priči o zarazi, gladi, zlostavljanju i propasti. Postigla je tužnu
nezainteresiranost pustinjakinje koja ne očekuje ništa, pa zato nikad i nije razočarana. Bulbuli i
slavuji pjevaju cijelu noć, kao da se ne događaju nikakve katastrofe.
Jednoga dana kotlar Mehmet stigne na svoj tromjesečni zadatak krpanja lonaca te donosi
poruku za lončara Iskandera od Georgia P. Theodoroua iz Smirne. Iskander je mora odnijeti
Leonidi da mu je pročita, a u njoj piše da bi Theodorou volio još petsto glinenih ptičjih zviždaljki
za izvoz u Italiju. Nudi dobru cijenu, ali Iskander se zgrozi kad pomisli na monotoniju istog posla
i odluči da će ih svaki dan raditi po dvadeset, tako da mu ostane vremena za izradu zanimljivijih
stvari.
Ajša se zaprepasti kad jednoga dana, dok je stajala pred svojom kućom, golub proleti kraj
njezine glave i zaleti se u zid. Uzme umiruću pticu u ruke i osjeti mekoću i ukočenost pera. Iz
usta joj kaplje krv. To je dar s neba i poslije, dok ga peče na ražnju, još ne može vjerovati,
oduševljena tim malim čudom. Ostavi jednu nogu, poslije je prelije medom i odnese Polikseniji
kao malenu poslasticu.
83. Poručnik Granitola odlazi
“Ovo su bile tri vrlo lijepe godine”, reče Granitola. Bila ja rana večer, a on je sjedio na
jastucima, nasuprot Rustem-begu. Između njih je bio niski stolić od kovane bronce s urezbarenim
alegorijskim životinjama i pobožnim izrekama iz Kurana na arapskom. Na stolu je bila velika
vodena lula koju su dvojica muškaraca međusobno dijelili, a soba je bila ispunjena
osvježavajućim, aromatičnim dimom. Na zidovima oko njih je Rustem-begova impresivna zbirka
satova sinkronično otkucavala.
“Jako mi je žao što odlaziš”, reče Rustem-beg. “Postao si naš. Očekivao sam da ću ti naći
ženu i komad zemlje. Imao sam na umu lijepu livadu i voćnjak, dolje kraj rijeke.”
“To je zbilja lijep san”, reče Granitola.
“Nadam se da ćeš se vratiti”, reče Rustem-beg. Granitola ga pogleda malo iznenađeno i
zabrinuto, ali onda mu se lice ozari širokim osmijehom i reče: “To mi zapravo i nije palo na
pamet, ali sad kad si to spomenuo, svakako ću to učiniti. Bio sam okupator i nije mi palo na
pamet da bih se mogao vratiti kao gost.”
“Mislim da lako možeš naći brodicu na Rodosu”, reče Rustem-beg, “a ovdje će ubrzo biti
motoriziranih vozila. Ja itekako kanim sebi nabaviti jedno. Vidio sam ih u Smirni i zbilja su
impresivna. Mislim da je u njima budućnost.”
“Sumnjam da će ikad zamijeniti konja”, mudro će Granitola. “Konji mogu ići bilo kamo,
manje-više, dok motorizirana vozila zahtijevaju ne samo benzin i stručnost, nego i prikladno
široku i ravnu površinu.”
“Možda imaš pravo. Bilo kako bilo, s veseljem ću očekivati tvoj povratak. Mogu li te nešto
pitati?”
“Naravno, prijatelju, naravno.”
“Zašto misliš da je vaša okupacija ovdje protekla tako mirno, dok su Francuzi u Kilikiji
doživjeli takvu katastrofu?”
“Pa, mi nismo doveli armenske vojnike da siju kaos i osvećuju se... i uvijek smo se prema
Mustafi Kemalu odnosili s razumnim poštovanjem i bili smo dobri prema svim muslimanskim
izbjeglicama iz grčkog sektora. I dopustili smo turskim četama da operiraju s našeg teritorija.”
“Zašto? Pa Grci su vam bili saveznici.”
“Saveznici ne ostaju združeni poslije pobjede. To je problem nas i Grka. Pitanje tko će
dominirati istočnim Sredozemljem. Ni Francuzima Grci nisu osobito dragi, osobito sad kad se
stari kralj vratio na prijestolje, pa je sad Britancima jako neugodno što su jedini narod koji ih još
nevoljko podupire.”
“Zna li tko zašto su Francuzi otišli?”
Granitola se nasmije. “Koliko sam shvatio, prvi su se povukli jer su sklopili sjajan
trgovački dogovor s Mustafom Kemalom.”
“Zašto onda ti odlaziš?”
“Zato što su me opozvali, prijatelju. Bojim se da nemam izbora.” “Ne, mislim, zašto svi
odlazite? Zašto vas je Italija opozvala?” “Pretpostavljam da je nešto slično. Uza sve to, sasvim je
jasno da će Mustafa Kemal pobijediti, a zašto bismo mu se mi suprotstavili, ako time ništa ne
možemo dobiti? Ovdje nam je bilo lijepo i sad je vrijeme da odemo, a najvažnije je bilo spriječiti
Grke da dobiju bilo što, što smo mogli poželjeti za sebe.”
“Čujem da se Grci potpuno povlače”, reče Rustem-beg. “Samo se nadam da neće spaliti
Smirnu ako odu. Ondje imam puno prijatelja, a u gradskoj banci mi je sav novac.”
“Spalili su sve ostalo, što mi je žao reći, ali, govoreći kao vojnik, ne bi imalo smisla spaliti
Smirnu jer čovjek pali gradove samo da se nadolazeći neprijatelj ne bi mogao poslužiti njima. To
ga jako uspori jer se ondje ne može smjestiti ni opskrbiti namirnicama. Nakon što se Grci otisnu
na more, Mustafa Kemal više neće imati razloga slijediti ih i ne bi imalo smisla paliti grad. Mene
osobno više zabrinjava što će Kemalovi učiniti kad ih pusti u armenski dio grada.”
“Mustafa Kemal izrasta u giganta”, primijeti Rustem-beg, misli skrenutih na drugi
kolosijek. A onda, vrativši se na stari, upita: “Ako i vi i Grci odlazite, jesam li dobro shvatio da
će samo Britanci još ostati ovdje?”
“Pa, da. Oni kontroliraju Istanbul i Dardanele. Hoće li se Mustafa Kemal okrenuti protiv
njih nakon što Grci odu, to zbilja ne bih znao. Britanci će ostati zadnji saveznici, na kraju ni s
kim u savezu. To baš i nije zavidan položaj.”
“Ma Mustafa Kemal se valjda ne bi usudio napasti Britance! Pa nema mornaricu.”
Granitola se nasmije i odmahne glavom. “Turčin si. Što bi ti učinio na njegovome mjestu?”
“Mislim da bih zaprijetio Britancima i čekao da vidim što će biti. Kao mačka koja
nakostriješi rep kako bi uplašila psa.”
“Kao Talijan mislim da bih i ja to učinio.”
“Nedostajat će mi naše diskusije”, reče Rustem-beg.
“Tako smo lijepo sredili svijet da sad nema izbora nego da postane potpuno savršen.”
Granitola pogleda na svoj sat, iskrivi usta u gestu žaljenja i nastavi: “Nažalost, zbilja se moram
ići spremiti. Odlazimo rano ujutro.”
“Doći ću vas ispratiti s mejdana.”
Na odlasku, Granitola poljubi Rustem-bega u oba obraza, u skladu s običajem koji je
nesvjesno usvojio, a onda reče: “Jesi li znao da je narednik žandara dao svoj komplet za trik-trak
naredniku Olivi kao oproštajni dar?”
Rustem-beg se nasmije. “Nikad nisam čuo da neki Turčin podnosi tako veliku žrtvu.”
“Čujem da je plakao kad se odvajao od nje, ali ne znam je li to bilo zato što se oprašta od
kompleta za trik-trak ili od narednika Olive.”
“Vjerojatno oboje”, reče Rustem-beg, dodavši: “Kad se vratiš u Italiju, sumnjam da ćeš i
dalje moći nositi taj fes.”
Poručnik Granitola ga skine s glave, pogleda i vrati natrag. “I ja sumnjam. To još nije
standardni dio vojne uniforme, koliko znam, i malo je vjerojatno da će to postati. Svejedno, nosit
ću ga uvečer, dok razmišljam u svojoj radnoj sobi, i nakratko se osjećati kao Turčin.”
“Čekaj malo”, reče Rustem-beg, uđe u kuću i iziđe noseći svoju vodenu lulu. “Moraš uzeti
ovo”, reče pružajući mu je. “Ne, molim te, imam drugu. Puši je uvečer s fesom na glavi.”
84. Mustafa Kemal (21)
Mustafa Kemal se useljava u kuću koja mu je kupljena javnim doprinosom, a u skladu sa
svojom dugogodišnjom odlučnošću da pokaže kako je nepotkupljiv, vlasništvo nad njom odmah
prepiše vojsci. Ima klavir i stol za bilijar. Sklapa dogovore s Rusima i Francuzima. Ovi drugi se
povlače iz Kilikije, ali zadržat će Iskenderun te pristanu svoj napušteni vojni materijal prodati
budzašto, tako da ga Kemal može iskoristiti protiv Grka. Turci se vraćaju na svoj južni teritorij s
kojeg se povlače Francuzi, odvodeći sa sobom Armence koji su se prije toga vratili onamo.
Talijani također za sobom ostavljaju mnogo materijala i Kemal nezakonito kupi još mnogo toga
od Talijana i Francuza. Oružje se krijumčari iz skladišta u Istanbulu, gdje je navodno pod
stražom.
U tom trenutku Grci izgube sve simpatije ostatka svijeta. Pogriješe što čine grozote preblizu
Istanbulu, gdje svi to primjećuju. Kako se povlače, uništavaju sve za sobom, tako da su varoši,
sela i zemlja svedeni na zadimljenu pustinju. Grčki neregularni vojnici, koji sami sebe nazivaju
“Crna sudbina”, bave se isključivo ubijanjem turskih civila.
Turske grozote su manje primjetne, budući da se odvijaju na područjima iz kojih su se
saveznički promatrači već povukli. Nuretin-paša surovo uguši kurdsku bunu. U Pontusu, na obali
Crnog mora, grčki ratni brod granatira Inebolu, lučki grad preko kojeg se opskrbljuje Ankara.
Grčka populacija Pontusa je golema, povećana grčkim izbjeglicama iz Rusije, a kako bi spriječio
ustanak, Nuretin-paša predlaže da sve grčke muškarce između petnaest i pedeset godina
deportiraju u unutrašnjost. Kemal prihvati tu ideju, a ono što uslijedi je ponavljanje marševa smrti
egejskih Grka 1914. godine, marševa smrti Armenaca 1915. i marševa smrti britanskih
zarobljenika, poslije pada Kuta. U Samsunu Turci pogube one za koje sumnjaju da su grčki ili
armenski vođe. Zloglasni turski gerilac Šepavi Osman čini osobite grozote, a Grci sve to dodatno
otežavaju granatiranjem Samsuna s mora.
Mustafa Kemal provede nekoliko mjeseci na konsolidiranju svoje moći i odupiranju
nastojanjima drugih da je malo smanje. Mora se nositi s paunovim ponosom vlastitih časnika,
koji se stalno nadmeću za prestiž i pravo prvenstva.
Saveznici predlože mirovni sporazum koji Grci prihvate, premda su uvjeti uglavnom
povoljni za Turke. No Kemal odgađa potpisivanje jer shvaća da dobiva rat. General Papoulas se
povukao i zamijenio ga je general Hazianestis, čovjek kojega općenito smatraju ludim i koji
katkad vjeruje da su mu noge načinjene od stakla ili šećera. Hazianestis je uvjeren u uspjeh, pa
čak ne uspostavi drugu, obrambenu liniju iza svoje vojske, koja je vrlo plitko razvučena na
nemoguće dugačkoj fronti koja se proteže do šesto kilometara. Hazianestis ima stožer na brodu
usidrenom u luci u Smirni, što je najdalje od fronte što uopće može biti, a da nije u Grčkoj. Veliki
broj svojih ljudi šalje u Trakiju. Grci imaju novi plan zauzimanja Trakije i okupacije Istanbula, za
koji vjeruju da će okončati rat.
Kad Britanci i Francuzi to doznaju, obavijeste Atenu da će se silom oduprijeti tom planu.
Britanski i francuski vojnici pođu čuvati granicu, a britanska flota isplovi.
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Louis de Bernieres - Ptice bez krila
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search