Louis de Bernieres - Ptice bez krila

Otac Kristofor polako je hodao prema groblju, nadajući se beznadno da će kosti koje će
njegova žena iskopati iz groba biti čiste. Bio bi to znak Božje dobrote poslije sveg tog zlog
znamenja, ružičastih makova i ružnih snova, kad bi se sva ta ogorčenost, sumnja i osvetoljubivost
mogle sasjeći u korijenu. Stane iza grma oleandra i krišom, za svaki slučaj, pljune triput kako bi
odagnao nesreću. U jednoj ruci nosio je veliku upaljenu svijeću, a u drugoj je njihao kandilom, iz
kojeg je dim tamjana oko njega širio smirenost i spokoj u nepomičnom zraku i čija su zvonca
zveckala poput onih koje je Abdulhamid-hodža vezao za vrat svoga konja. Kristofor se stalno
bojao da se ugljen u kadilu neće upaliti ili da će se ugasiti, tako da je napetost koju je osjećao u
tom trenutku bar djelomično bila posljedica njegove prozaične borbe s tim najnepouzdanijim
elementom. Prošao je kraj Rustem-bega koji se spuštao nizbrdo i laknulo mu je kad mu je ovaj

kratko rekao: “Bila je nedužna, Bogu hvala.”

Na ulazu zapita jednu ženu: “Jesmo li već spremni?” a nakon što dobije potvrdan odgovor,
krene prema grobu s odmjerenim dostojanstvom, šireći oblake tamjana oko sebe. Male svijeće su
počeli dodavati iz ruke u ruku i prvu su upalili na svijeći koju je svećenik nosio u desnoj ruci.
Ubrzo, baš kad je večernje svjetlo počelo blijedjeti i kad se pojavila zvijezda večernjica, groblje
se zasvjetlucalo sitnim svjetlima.

“Vječna bila tvoja uspomena, sestro naša”, reče otac Kristofor. “Sestro naša koja si vrijedna
blagoslova i vječnog spomena. U molitvama otaca, Gospode Isuse Kriste, Bože naš, smiluj se i
izbavi nas. Amen. Bože sveti, Moćniče sveti, Besmrtniče sveti, smiluj se nama.” Uzme vrč crnog
vina koji mu je dodala Lidija i svečano ga polije po lubanji i gomilici kostiju te njime triput
oblikuje križ u zraku. Vino se, ispirući komadičke zemlje s kostiju, proširilo bijelom tkaninom
poput krvave mrlje, a Kristofor nastavi: “Poškropi me izopom da se očistim. Operi me i bit ću
bjelji od snijega. Gospodinu pripada zemlja i sve što ona ima. Prah si i u prah ćeš se pretvoriti.”

Dok su ljudi prali ruke i odlazili s groblja, a u ušima im je još odzvanjao zvonki liturgijski
grčki, Neplodna Lidija je zavezala kosti u uredan svežanj. Uzme ga u ruke i pođe sama, praćena
klepetanjem i struganjem kostiju, zavojitom stazom do donje crkve, one u kojoj sova živi na
gredama, iza koje je kosturnica. Bila je to jednostavna kamena građevina, djelomično uklesana u
brdo. Vrata su bila otvorena prema vanjskom zraku, a s jedne strane su bile strme stepenice do

velike podzemne prostorije u kojoj su, uza stražnji zid, bile naslagane nagomilane kosti mrtvih
kršćana. Ležale su jedne na drugima u svojim svežnjevima od tkanine, no u nižim slojevima, gdje
je tkanina istrunula, stare kosti su ispale i promiskuitetno se međusobno pomiješale, tako da nitko
nije znao koje su čije. Mirisala je na vlagu i hladnoću, poput špilje, a svjetlost svijeća je žalobnim
treperavim svjetlom obasjavala tamne i sve mekše ostatke onih čiji je život prešao na drugu
stranu. Lidija položi svoj teret na njegovo mjesto, namjesti Mariorin očišćeni i nespojeni kostur
na mjestu na koje ga je polegla, između kostura djeteta i starca, uzdahne, prekriži se i izađe.

Kad se vratila u dvorište crkve Svetog Nikole, većina ljudi je već dobila svoju porciju
hrane. Čašice crnog vina slijevale su se niz grla koja su još donedavno bila stegnuta od emocija, a
Mariorini rođaci su dijelili koljivo, puno cimeta i grožđica, te kolače i druge slatkiše.

Svatko je polizao med sa žlice kako bi malo zasladio nedavno kušanu gorčinu smrti,
razmišljajući o Mariori i govoreći: “Bog joj dušu prosti.” Siromašnije žene su se nastavile motati
u blizini, trudeći se izgledati zaposleno, čekajući da odnesu višak svojim obiteljima jer čak ni
živi, kad su gladni, ne preziru poslastice mrtvih.

Bliska rodbina i prijatelji ubrzo su u skupini pošli u kuću Poliksenije i njezinog muža
Karita, kako bi se ondje natukli kave, rakije i slatkih delicija koje su na pladnjevima posluživali
Filoteja i druga djeca, razrogačenih očiju od zabrinutosti rade li to kako treba. Gosti su tiho

razgovarali o čistoći kostiju, o tome kako je sve dobro prošlo i o dramatičnoj intervenciji Rustem-
bega, a onda su otišli, opraštajući se od obitelji i govoreći: “Dobro si je primila, da, baš zbilja
dobro. Dug ti život. Strpljenja i hrabrosti, strpljenja i hrabrosti.”

Na putu kući su se složili da je ekshumacija bila dobra, da je hrane i vina bilo u izdašnim
količinama i da su bili dobre kvalitete, da je skupljena velika količina novca, uvelike zahvaljujući
darežljivosti tog nevjernika Rustem-bega, i nije li možda bilo pogrešno prihvatiti njegovu
milostinju na taj kršćanski dan i nije li neprikladno da nevjernik tako smjelo zakorači na
kršćansko tlo. Jedna žena reče da se cipele i pogrebna odjeća trupla nisu dovoljno raspali te da to
sigurno mora nešto značiti, a razlog je možda taj što je Mariorin otac umro i ostavio dugove te
neka Mariora počiva u raju.

15. Dokaz nedužnosti (4): Poruka Mariori

Iduće večeri Neplodna Lidija se vrati u kosturnicu i zapali svijeću za Marioru. Tad se
uspentra uzbrdo do groblja, izvuče lopatu iz grmlja u zapuštenom kutu u kojem ju je skrila i
počne opet popunjavati grob. U jamu ubaci lopatom mesoždersku zemlju, zajedno s dogorenim
svijećama i tugaljivim ostacima ekshumacijskog cvijeća. “Ah, Mariora”, uzdahne, “želim ti
sunčevo svjetlo i lake staze.” Ustane i pusti da sunce na zalasku užeže svoju toplinu u njezino
lice, obećavajući samoj sebi da će upamtiti taj trenutak, jer tko zna kad će sunce ponovo izaći.

Istodobno je Poliksenija, u pratnji Ajše, koja je s njom pošla u znak moralne potpore,
kucala na vrata Daskala Leonide, noseći u jednoj ruci pletenu krletku u kojoj se grlica koju su
dvojica dječaka ulovila i dalje vrtjela u suludim krugovima. Za svaki slučaj su povele i Filoteju,
čija će ljepota, u to su bile sigurne, biti dovoljna da smekša srce čak i nekoga tko je tako krut
poput Daskala Leonide. Nedaleko od njih mali Ibrahim se pravio da ima nekog posla, stalno
gledajući Filoteju zaštitnički i posjednički. Dok su čekale učiteljev dolazak, dvije žene su gurale
prste kroz rešetke obješene krletke u kojoj je bila njegova zeba, piskutavo joj cvrkućući.

Kad je Leonida otvorio vrata, odmah je posumnjao da ga očekuje još jedna apsurdna
situacija u kojoj će morati ugađati zadrtim idejama ovih tvrdoglavih ljudi. Nitko, činilo se, nikad
od njega nije tražio ništa razumno. Presjeklo ga je kad je vidio te dvije žene. Mrzio je govoriti
turski, ali u toj varoši nitko nije govorio ništa drugo, iako je to bilo začinjeno perzijskim,
arapskim i grčkim. Živio je u neprekidnoj žudnji za Smirnom, koju je u svojim uspomenama i
svom uobičajenom nezadovoljstvu preuveličao u fantaziju velike civilizacije, kao da i ona nije
vrvjela raznoraznim Levantincima i Turcima. Spustio je pogled na Filoteju, koja je stajala na
jednoj nozi, ruku spojenih nad glavom, u jednom od onih besmislenih eksperimenata koje djeca
toliko vole, i srce mu se uistinu smekša. “Kakve bistre oči”, pomisli.

“Mir s tobom”, rekoše obje žene uglas, a Leonida, kao uvijek, namjesti naočale na nosu i
oštro upita: “Što želite? Imam posla.” “Uslugu”, zamoli ga Poliksenija, “samo uslugu. Nešto smo
vam donijele.” Ajša laktom trkne Filoteju, koja ispruži paket s mednim slatkišima koji su
preostali od prošle noći te ih ugura učitelju u ruku. Leonida se gotovo osmjehne. Nedavno je
čitao o najnovijoj obrazovnoj teoriji iz Europe, a koja kaže da bi djevojčice trebale dobiti neku
elementarnu naobrazbu jer majke izvrše prvi veliki utjecaj na sinove, pa iz toga slijedi da bi
učenik bio napredniji u svom nauku kad bi majke mogle početi taj proces prije nego što ih pošalju
u školu. Leonida je bio napredan po tim pitanjima i palo mu je na pamet koliko bi dražesno bilo
kad bi mogao predavati djevojčicama, pod uvjetom da su sve neodoljive kao Filoteja. To bi mu
pružilo i priliku da te buduće majke nauči govoriti neokaljani grčki, što bi možda stavilo čišći
jezik u usta sinova.

“Kao što rekoh, jako sam zauzet.” Njegov glas je zvučao nekako pucketavo, kao da mu je
grlo puno suhog lišća. “O čemu je točno riječ? Nadam se da to neće dugo trajati.” Bez
razmišljanja posegne rukom i potapša Filoteju po glavi. Ona pogleda ukriž i skoči na drugu nogu.

Oklijevajući i s puno Ajšinih ubacivanja, Poliksenija objasni svoj zadatak, koji je
zaprepastio čak i Leonidu, jer to je možda bila najbizarnija zamolba dosad. “Vi to ozbiljno?”
upita ih. “To bi trebala biti šala? Nikad nisam čuo ništa slično.”

Poliksenija se potrudi ne izgubiti strpljenje, u nevjerici zbog onog što ovaj navodno
obrazovani čovjek ne zna. “Molim vas, molim vas”, preklinjala ga je, “to nije veliki problem.”

“Želite da pišem po ovoj golubici?”

“To nije veliki problem.”

Ajša i Poliksenija su se ponadale da će vidjeti legendarni kaos u Leonidinoj kući, ali on ih
razočara, rekavši im da ga pričekaju pred vratima. Vrati se s perom i bočicom tinte, govoreći: “To
možemo ovdje, na ovom zidu.”

“Ne želim da to pišete tintom”, odlučno će Poliksenija. “Želim da to učinite ovim.” Dade
mu malu, začepljenu staklenu bocu, čiji su grlić i vrat s jedne strane bili oblikovani neobično
konkavno.

“To je voda”, reče Leonida. “Ne mogu pisati poruke vodom.” “Samo umočite pero i pišite”,
reče mu Poliksenija. Počeli su je već prilično živcirati njegov ometajući pristup svemu tome i
njegovo iritantno ponašanje i od toga joj zaiskri u očima. “To nije voda, to su suze.”

“Suze?”

“Da, suze. Kad je umrla, svaki dan sam odlazila na grob i plakala, a ovo su te suze.”

Leonida podigne malenu bocu prema svjetlu i protiv svoje volje osjeti svojevrsno divljenje.
“Bože sveti”, uzvikne, “nisam imao pojma da ljudi još čine takvo što.”

“Mnogi to rade”, obavijesti ga Poliksenija, “ali malo tko skupi toliko suza koliko sam ja
skupila.”

“Malo je tako dobrih kćeri, iako bi trebale biti, ako mene pitate, ali tko sam ja da imam
ikakvo mišljenje o tome”, doda Ajša.

Odmahujući glavom i uzdišući na nos, Leonida se prepusti uputama dviju žena, koje su
izvadile grlicu iz krletke i uspjele je imobilizirati. Ajša je ptičje noge držala između svoja dva
prsta, a Poliksenija je omotala šake oko njezina trupa kako bi primirila krila. Grlica je istezala
vrat i osvrtala se očajnički, dok je Filoteja ispružila bočicu objema rukama, a Leonida umočio
vršak pera i pripremio se pisati. Poliksenija mu reče: “Napišite: Voljena majko, sad možeš
počivati u miru jer su svi vidjeli da si nedužna. Tvoja kći Poliksenija, koja ti šalje ovu poruku i
nikad te neće zaboraviti.” Leonida okrene očima jer je poruka bila izgovorena groznom
mješavinom iskrivljenog turskog i ukaljanoga grčkog. Palo mu je na pamet da bi mogao napisati
što god želi, ili zapravo ništa, a te žene to ne bi ni znale, no suzbio je svoju nagonsku oholost i,
umočivši pero nekoliko puta u bočicu suza, vjerno zapisao te riječi na ptičja leđa, premda pomalo
shematski, s obzirom na to da je nemoguće propisno pisati po perima te da je nemoguće vidjeti
što je već napisao. “Zna li vaša majka čitati?” upita je.

“Ne zna”, odgovori Poliksenija.

“Pa kako će onda ovo pročitati?” Leonida iskrivi usta i nadmeno podigne obrve.

Dvije žene se okrenu jedna prema drugoj, a onda ga Poliksenija sažaljivo pogleda. Strpljivo
mu objasni: “U vrtovima s druge strane rijeke ima onih koji znaju čitati i netko od njih će joj
pročitati poruku.”

“Slova će biti nevidljiva.”

“Mrtvi mogu čitati suze.”

“Aha, tako”, reče učitelj, spuštajući obrve i osjećajući blagu nelagodu. Zapita se zašto Ajši
nije palo na pamet zamoliti svog muža da napiše poruku, budući da je udana za hodžu, ali
pobojao se da bi uslijedilo dugo i komplicirano objašnjenje, pa je obuzdao znatiželju. Nije mu

palo na pamet da je ona poput svih žena, koje jedan dio svog života vole zatajiti svojim

muževima.

Nakon što su njih dvije otišle sa svojom zatočenom grlicom, Leonida se vrati u kuću i
otvori paket hrane. U njemu nađe malo, ali vrlo ljepljivo i zavodljivo blago lokmi, tulumba
tatlisija i vezir parmagija. Procuri mu slina i namjesti se u stolici. “Nevjerojatno!” pomisli on
trpajući slatke kolače i fritule u usta, “to su potomci Aleksandra i Konstantina i Sokrata! A nisu
ništa bolji od male djece!”

Ajša, Poliksenija i Filoteja vrate se do groblja, a Ajša pričeka kraj ulaza dok njih dvije
otiđoše do groba koji je Lidija upravo zatrpala. Poliksenija reče Filoteji da otvori krletku i prije
nego što ptica uspije pobjeći, posegne rukom unutra i pažljivo je izvuče. “Čuj me sad”, reče
strogo je upozoravajući, oči u oči, “nemoj se odmah vratiti do borova, svojoj obitelji i
prijateljima. Idi nađi moju majku i postaraj se da netko pročita to što piše, a onda možeš raditi što
god želiš. I znat ću jesi li to učinila, jer će mi majka to jednoga dana reći u snu, a ako to ne učiniš,
bit će nevolje i svi tvoji ptići izrast će u vrane, a kad ugineš, zemlja te neće prihvatiti. Dobar ti let,
lijepa ptico.”

Poljubi pticu posred leđa, između krila, i pruži je Filoteji da učini to isto. Djevojčica se
iznenadila što su pera tako tvrda i elastična, iako izgledaju tako meko. Poliksenija malo spusti
ruke, a onda baci pticu uvis. Ona kružno poleti put neba, sve više i više, a Ajša i Poliksenija joj
mahnu za dobar put, uzvikujući: “Dobar ti let! Dobar ti let!” Poliksenija počne skakati u mjestu,
oduševljena: “Poletjela je na istok! Poletjela je na istok! Jesi li vidjela? Poletjela je na istok!” Dva
paperjasta prsna pera su dolepršala do njih, a ona ih ulovi i reče Filoteji da pazi na njih u znak
sjećanja.

Njišući Filoteju između sebe kao da je na ljuljačci, dvije prijateljice krenu nizbrdo,
čavrljajući i dijeleći sreću zbog toga što je sve dobro prošlo. Kad su prolazile pokraj kuće
Daskala Leonide, Ajša zakoluta očima i šapne: “Nevjerojatno! Tako obrazovan čovjek, a nije
znao kako se šalje poruka mrtvima.”

16. Mustafa Kemal, pješadijski poručnik 1474 (4)

Daleko od Eskibahčea, četiristo pedeset kilometara preko planina, preko Denizlija, preko
Ušaka, preko Burse, preko Mramornog mora, Mustafa Kemal se upisuje na vojni koledž u
Harbiju u Istanbulu. Godina je 1899., a ponosni mladi Makedonac koji se kao dječak odbio
sagnuti za vrijeme igre preskakanja, govoreći: “Ako me želite preskočiti, učinite to dok stojim
uspravno”, sad je mali nitko i ništa iz provincije, zbunjen raskalašenim modernističkim
kurverajom kršćanskog sektora, koliko i srednjovjekovnom mlitavosti i propadanjem
muslimanskih dijelova.

Život na koledžu je težak. Prihvaća se da narednici smiju udarati kadete, pod uvjetom da im
se obraćaju s “efendija”, a hrana je još gora nego u britanskoj školi. Nisu dopuštene nikakve
dnevne novine ni knjige, strogo se drže islamske pobožnosti, zabranjen je alkohol i posti se za
Ramazan. Ali kršćanski dio grada je pun novina, kafića i bordela. Ondje je kafić Petits-Champs,
gdje se može naručiti viski, ondje je Yonyo, ondje je Kod Stefana i Kod Yanija, a sve ih vode i
posjećuju Armenci, Grci, svakakav ološ Levanta. Sprijatelji se s Alijom Fuatom, kadetom iz
ugledne obitelji, i zajedno odlaze na putovanja brodicom, vježbaju govorništvo i kampiraju u
otočkim šumama. Alija svog prijatelja prvi put izloži rakiji, a Mustafa otpije jedan gutljaj i kaže:
“Kako je ovo divno piće. Od njega čovjek poželi biti pjesnik.” Rakija će oblikovati Kemalovu
sudbinu. Pomoći će mu da spava, da pobijedi stidljivost i oslobodi svoje nadahnuće,
zakomplicirati mu sve odnose i na kraju ga ubiti. Mustafa Kemal i dalje čita djela velikih
francuskih mislilaca i počne razvijati ideju da se nešto mora učiniti kako bi se njegovu zemlju
spasilo od stranaca i nje same. Pređe mu u naviku tako strastveno razmišljati noću da ga zbog
toga počne mučiti nesanica. Istodobno postane obožavatelj Napoleona Bonapartea i Johna Stuarta
Milla, preuzevši od ovog drugog ideju da svi moralni i politički činovi moraju imati za svrhu
zadovoljstvo što većeg broja ljudi. Diplomira kao poručnik i krene na zapovjedno-stožerni
koledž, gdje, besramno iskorištavajući Odjel veterine, pokreće subverzivne novine koje za
program imaju razotkrivanje korupcije i zloporabe položaja. Njegov nadređeni zapovjednik
dobije nalog da ga uhiti, ali on se namjerno ogluši o to. Sultan je postao mlaki tiranin, toliko
nesiguran, paranoičan i nesposoban, takva neučinkovita mješavina pomirljivosti i apsolutizma, da
čak ni njegovi vlastiti časnici više ne osjećaju osobitu odanost prema njemu.

Postane satnik i s nekolicinom prijatelja unajmi kuću nekog Armenca u Bejazitu.
Razgovaraju o revoluciji, kao što to mladići imaju običaj činiti, i prikupljaju zabranjene europske
knjige, sve dok ih jedan njihov prijatelj, koji je ušao u veliku sultanovu špijunsku mrežu, ne izda
policiji i namami u kafić u kojem ih uhite.

Mustafu i njegove prijatelje tretiraju loše, no Alija Fuat svojim ispitivačima kaže
dostojanstveno i smireno, premda s određenim pomanjkanjem osjećaja za realnost, da ga, budući
da nosi sultanovu uniformu, nema pravo udariti nitko ispod ranga sultana. Majka Mustafe
Kemala je uvjerena da će ga pogubiti, ali Mustafa svoje vrijeme u zatvoru provodi mirno, pišući
pjesme i čitajući.

Obavljena je istraga i vlasti zaključe da su Mustafa i Alija Fuat šašavi mladići koji će
nadrasti svoju šašavost i postati dobri časnici kada prođe dovoljno vremena. Odlučeno je da će

jednoga poslati u Adrianopolj, a drugog u Saloniku, a njima prepuste da se dogovore koji će
kamo otići. Dogovore se tako brzo da to vlastima postane sumnjivo, pa ih obojicu pošalju u
Damask. Alija Fuat i Mustafa Kemal provedu zadnji dan u Istanbulu ispijajući viski, a onda ih

austrijski brod odveze u Bejrut. Putovanje traje punih osamdeset dana, što ih nagna da se zapitaju

pokreću li taj austrijski brod motori ili omanje jato zatočenih sardina.

17. O čitanju i pisanju

Karatavuk, drugi sin lončara Iskandera i Mehmetčik, Karitov sin i Filotejin brat, sjedili su
jedan kraj drugoga na stijeni iznad grada. Poslali su ih da skupljaju tezek, ali veći dio vremena
proveli su špijunirajući Psa i gađajući kamenjem razbijenu bocu koju su postavili u rašlje stabalca
badema. Sad kad je boca bila potpuno uništena, a njezine se opasne zelene krhotine presijavale u
podnožju stabla, dvojica dječaka iskoristili su tu priliku da potrate još malo vremena.

Dječaci su ulili malo vode iz kožnih čuturica u svoje zviždaljke i nekoliko minuta su se
natjecali u tome tko može proizvesti duže i složenije kaskade ptičjeg pjeva. Dolje u varoši ljudi
su na trenutak zastali i osluhnuli, a zebe i konopljarke su u svojim krletkama skočile na prečke i
uznemireno nakrivile glavu.

Umorivši se od muziciranja, Mehmetčik brižno ugura svoga glinenog crvendaća u pojas i
počne štapom pisati po prašini pred svojim nogama.

“Što si to napisao?” upita ga Karatavuk zainteresirano.
“Svoja imena”, odgovori njegov prijatelj. “Piše Niko i Mehmetčik.”
“Koje je koje?”
“Ovo duže je Mehmetčik jer je ime duže, glupane.”
“Ti si glupan. Zašto to znači Niko, a to Mehmetčik?”
Mehmetčik se namršti. Kako nekome objasniti nešto tako jednostavno? “Pa jednostavno
znači”, kaže na kraju. “Ova slova znače Niko, a ova Mehmetčik.”
“Da bar ja znam čitati i pisati”, reče Karatavuk.
“Pa što vi onda učite u školi? Čemu vas uči Abdulhamid-hodža?” “Učimo o Proroku i
njegovih tristo potvrđenih čuda i o Abrahamu i Izaku i Joni i Omaru i Aliju i Hind i Fatimi i
svecima, a nekad i o velikim Saladinovim bitkama s barbarima. I recitiramo stihove Kurana jer
moramo naučiti napamet Al-Fatihu.”
“Što je to?”
“To je početak.”
“Kako ide?”

Karatavuk zažmiri i izrecitira: “Bismillah al-rahman, al-rahim...” Nakon što završi, otvori
oči i obriše čelo. “Teško je”, primijeti.

“Ništa ja to ne razumijem”, požali se Mehmetčik. “Ali lijepo je zvučalo. To je bio neki
jezik?”

“Naravno da je to jezik, glupane. To je arapski.”

“A što je to?”
“Tako govore Arapi. I tako govori Bog i zato to moramo naučiti recitirati. To je nešto o
tome kako treba biti milostiv i o Sudnjem danu i o pokazivanju pravog puta, a kad nešto nije u
redu ili si zabrinut ili je netko bolestan, samo moraš izgovoriti Al-Fatihu i sve će biti dobro.”

“Nisam znao da Bog govori nekim jezikom”, primijeti Mehmetčik. “Otac Kristofor mu se obraća
na grčkom, ali ni mi to ne razumijemo.”

“Što onda vi učite?”

“Učimo više od vas”, važno će Mehmetčik. “Učimo o Marijinom sinu Isusu i njegovim
čudima i svetom Nikoli i svetom Demetriju i svetome Mini i svecima i Abrahamu i Izaku i Joni i
caru Konstantinu i Aleksandru Velikom i Mramornom caru i velikim bitkama s barbarima i o ratu
za nezavisnost i učimo čitati i pisati i zbrajati i oduzimati i množiti i dijeliti.”

“Znači, ne učite Al-Fatihu?”

“Kad nešto pođe po zlu, kažemo Kyrie eleison, a imamo i pravu molitvu.”

“Kako to ide?”

Mehmetčik zatvori oči nesvjesno oponašajući svog prijatelja i izrecitira: “Pater imon, o en
tois ouranis, agiasthito to onoma sou, eltheto i vasileia sou...”

Nakon što Mehmetčik završi, Karatavuk ga upita: “Što to znači? Je li to nekakav jezik?”

“To je grčki. Tako se obraćamo Bogu. Ne znam točno što to znači, nešto o ocu našem koji
je na nebu i nam kruh naš svagdašnji i ne uvedi nas u napast, ali nema veze što mi to ne
razumijemo jer Bog razumije.”

“Možda su”, zapita se Karatavuk, “grčki i arapski zapravo isti jezik i tako nas Bog
razumije, kao što sam ja nekad Abdul, a nekad sam Karatavuk, a ti si nekad Niko, a nekad si
Mehmetčik, ali to su dva imena, a ja sam samo jedan i ti si samo jedan, pa je to možda samo
jedan jezik koji nekad zovu grčki, a nekad arapski.”

“Ne znam”, reče Mehmetčik sumnjičavo. “Mislim da ćemo to morati pitati.”

“Pokaži mi moje ime”, iznenada će Karatvuk. “Napiši moje ime u prašini.”

“Želiš li Karatavuk ili Abdul?”

“Napiši Karatavuk.”

Mehmetčik stopalom obriše svoja imena, uzme štap i upiše novo ime u prašinu. Karatavuk
to pogleda i osjeti uzbuđenje, neobičan osjećaj da postoji sigurnije nego prije. Uzme štap
Mehmetčiku i polako preslika slova. “Gledaj”, reče ponosno, “napisao sam svoje ime.”

Mehmetčik baci pogled na njegov uradak i skeptično reče: “Nije baš dobro.”

Karatavuk se uzbudi. “Nauči me čitati i pisati. Nauči me i to drugo, to zbrajanje i
oduzimanje. Kad izađeš iz škole, možeš mi pokazati što si taj dan naučio.”

“Ali tvoja škola je ljepša od naše”, pobuni se Mehmetčik. “Sjedite pod stablom na mejdanu
s Abdulhamid-hodžom, koji je dobar i nasmijava vas, a mi sjedimo u zatvorenom, u mraku, i
stružemo po pločicama s Daskalom Leonidom, koji nas lupa po glavi i vrijeđa.”

“Želim čitanje i pisanje”, odlučno će Karatavuk. “Vi kršćani ste uvijek bogatiji od nas, a
moj otac kaže da je to zbog čitanja i pisanja i zbrajanja i oduzimanja, i da nas zato uvijek uspijete
tako dobro prevariti, i još kaže da mi muslimani učimo samo ono što će nas uvesti u raj, što je na
kraju jedino važno, ali vi kršćani na Zemlji imate sve prednosti jer učite i o svemu tome drugom.”

Mehmetčik se namršti. “Ako te budem učio čitati i pisati, upozoravam te da ću te morati
lupati po glavi i vrijeđati te kad budeš glup, jer se tako podučava.”

“Ali ako me prejako udariš, morat ću ti vratiti i moraš obećati da nikome nećeš reći za to.
Obećavaš?”

“Dobro”, pristane Mehmetčik. Ustane, nakratko pretraži makiju i vrati se s drugim štapom,
kojeg dâ svom prijatelju. “Najprije moraš naučiti alfabet, a onda ćeš svaki dan morati učiti nove
riječi, a nakon što naučiš nove riječi, počet ćemo zbrajanjem jer je to najlakše.” Karatavuk željno
pogleda Mehmetčika koji se sagne i u prašini napiše slovo alfa. Mehmetčik se uspravi, lagano ga

lupne po potiljku i kaže mu da ga preslika. A onda ga opet lupi i kaže mu kako se to izgovara.

18. Ja sam Filoteja (3)

Umirem od želje da vam to kažem, ali nemojte reći nikome drugome jer ću inače umrijeti.
Danas me Ibrahim našao kad sam skupljala zelenje i samo je stajao ondje i gledao me, nekoliko
koraka od mene, a ja nisam znala što bih rekla i samo smo se gledali, a onda je on otišao, a prije
nego što je otišao, rukom je načinio malu gestu, ovako.

19. Izdajničke cipele

Cipele bi uvijek pokazale, te proklete cipele, ali to nije bio uvijek isti par cipela. Stojeći
vani pred vratima haremlika s jednom rukom na zasunu, aga Rustem-beg bi spustio pogled i
ugledao obuću koja bi, opet, objavila da njegova žena ima posjetiteljicu te da ne smije ući.

Katkad bi to bile prašnjave sandale čija bi koža bila iznošena, iskrivljena i mlitava. Kad bi
padala kiša, bile bi zatamnjene i krute. S vremenom je Rustem-beg naučio uočavati nove zašivke
i zakrpe, a katkad i nove kožne remene. Nisu bile ni velike ni male, to su bile sandale koje su
odavale nezanimljiv život, dosadan i skroman, ali Rustem-beg ih je ipak počeo gledati s dubokim
prijezirom. Od pogleda na njih osjetio bi tutnjanje krvi u očnoj šupljini i čvrsto stisnuo usne.

Katkad bi vidio lijepi par izvezenih papuča koje su, u to je bio posve siguran, zbilja
pripadale njegovoj ženi. Činilo mu se da se sjeća kako ih je donio iz Smirne kao dar u prvim
mjesecima njihovog braka te kako ih je primila s velikodušnim pomanjkanjem entuzijazma, od
čega su mu se oči orosile djetinjastim suzama razočaranja, koje je, s dostojanstvom i hinjenom
indiferentnošću, zadržao za sebe. Gorljivo se nadao da će je zavesti njihova meka crvena tkanina
i njihov vez od žute svile i zlatnog konca, ali sad ih je koristila samo kako bi glumila da joj je
netko u posjeti. Nekad je gajio nadu da bi se njihov brak mogao pretvoriti u nešto više od
uobičajenog formalnog plesa neznanaca koji se pretvori u nešto bolje samo prolaskom vremena i
zajedničkom brigom za djecu. Poznavao je obitelji u Smirni u kojima je bilo neke ugodne
intimnosti između muža i žene, što je i on htio kad se oženio. Bio je moderan muškarac, ili je, ako
nije, to htio biti. Koliko je samo iritantno i nelagodno osjećati se previše sofisticiranim kod kuće
u Eskibahčeu, a ipak se osjećati tako neadekvatno u Smirni ili Konstantinopolju; to je značilo da
nije uspio naći prijatelje u čijem bi mu društvu bilo ugodno. S jedne strane je imao posla sa
svojim seljacima i zakupcima, a s druge je neizbježno sumnjao da mu se pritajeno podruguju. Svi
zemljoposjednici na selu koje je poznavao trpjeli su jednaku podmuklu samotnost, a on se naivno
nadao da će, oženivši se kćeri jednog od njih, ispuniti život u čijoj samoj srži čuči samoća.

Za Tamaru je ženski dio kuće proširio iz nečeg ogoljenog i funkcionalnog, ali ipak
zadovoljavajuće udobnog, u utočište toplih crvenih zavjesa, osvježavajućih propuha koje se može
kontrolirati otvaranjem i zatvaranjem prikladnih kapaka i glatkog namještaja od orahovine, s
intarzijama od atlasovine. Čak joj je kupio krevet koji je stigao u dijelovima na leđima dviju
tvrdoglavih deva i kupio je stolice. Tamara je neko vrijeme pokušala spavati na krevetu, ali na
kraju je izgubila strpljenje i nastavila spavati na uobičajenoj slamarici na podu. Lijepi krevet je
rastavljen i pohranjen u kućicu u kojoj inače drže metle i kante. U odsutnosti visokog stola,
stolice su također izgledale neobično neprikladno i izlišno, a na kraju su završile u kutu, kako bi
Tamara i njezini posjetitelji mogli sjesti na divan, kao sav normalan svijet. Istini za volju, Tamaru
su zanimale samo one stvari koje je donijela sa sobom kao svoju polovicu bračnog sporazuma;
mogla se osjećati kao kod kuće samo kad bi se okružila poznatim predmetima iz svoje rodne kuće
u blizini Telmessosa.

Više od svega je cijenila džezvu, mjedeni lončić duge drške koji se sužavao prema vrhu, a u
kojem je njezina majka kuhala kavu. Tamarina majka je bila najbolja kafedžinica u obitelji, a
poslije njezine smrti činilo se nekako prirodnim da džezva pripadne Tamari, koja je u tome bila

odmah iza nje. Kad se Tamara tek udala, spavala bi držeći džezvu kraj sebe, a katkad bi noću,
kad bi joj se otvorile oči i kad bi osjetila strah mladenke, posegnula prema njoj, uzela je u ruku i
pritisnula na vrat pod pokrivačima, kao da bi preko tog hladnog metala mogla opet osjetiti suhe,
ali tako brižne ruke koje su tu džezvu držale toliko često, i vidjeti sive oči koje su tako savjesno
čekale da se pjena počne dizati. Tamara je kavu pripremala isto kao njezina majka, na gomilici
bijelog pepela, usred zažarenog ugljena, tako da se kuhala što je sporije moguće, i katkad se
osjećala kao da ju je zaposjeo majčin duh, tako odsječenu, daleko od Telmessosa i svih koje je
voljela.

Rustem-beg je stojeći pred ženskim odajama, gledajući te cipele, s jednom rukom na
zasunu, dobro znao koga Tamara voli. Znao je da još od djetinjstva obožava svog bratića Selima.
Obitelj je o tome govorila prilično otvoreno, da ga ne bi zavarali, ali uvjerili su ga da će Tamara
to prerasti, da su joj objasnili svu neprikladnost te veze, da je vjerna i poslušna te da će se udati
za muža koji je odabran za nju u skladu s mudrosti njezinih starješina.

U normalnim uvjetima obitelj bi Tamari rado dopustila da se uda za bratića kojeg želi, ali
Selim je bio takva ljudska bačva baruta, toliko nepouzdan i neobuzdan, da njegovi roditelji od
sramote ne bi pristali da se oženi u obitelj koju poštuju. Tamara je bila sigurna da bi njezina
majka, da je živa, ipak odlučila u korist Selima, ali u tome se gotovo sigurno varala. Selim je bio
šarmantan i zgodan, ali je još od malih nogu, bez sumnje, bio označen kao netko tko će loše
završiti.

Oduvijek je bio sitan, pomalo negracioznih pokreta, ali brz i pravi živac. Imao je blještavi

osmijeh koji bi nevjerojatno jasno pokazao koliko je opasan, tako da bi oni koji bi ga vidjeli prvi

put, uvijek malo ustuknuli. Osjetili bi se kao kad na putu pred njih stane pas koji maše repom, ali
je očito spreman za napad. Kad je bio malen, njegova vlastita majka ga katkad ne bi šišala jer se
bojala da bi joj mogao uzeti škare iz ruku, a uistinu je bilo trenutaka kad bi njegov, ničim izazvan
bijes, prerastao u tako nasilne napadaje da bi se i njegov otac s pravom bojao kad bi dijete koje je
mahalo rukama podigao pod mišku i iznosio iz kuće, kako bi ga jednostavno ispustio u korito za
stoku. Njegov otac bi, mrzeći samog sebe zbog brutalnosti i njezine nužnosti, držao Selima za
vrat pod prljavom vodom sve dok on ne bi došao k sebi zbog opasnosti od davljenja.

Imam u Telmessosu preporučio mu je pohađanje mektepa, kako bi ondje naučio pokoji stih
iz Kurana, jer Božja riječ može imati vrlo civilizirajući učinak, ali Selim, koji je milozvučni,
premda nerazumljivi arapski naučio iznenađujuće dobro, ostade nepopravljiv. Grčki liječnici u
gradu rekli su otvoreno Selimovom ocu da čovjek ništa ne može učiniti s divljim djetetom ako
batine i zatvaranje nisu pomogli. “Vjerojatno će to prerasti”, govorili su mu, “kao što je to često
slučaj s djecom.”

A tako zamalo da nije i bilo, osim što se Selim od kaotičnog i napornog djeteta preobrazio u
fatalno šarmantnog i potpuno neprincipijelnog mladića. Tamara je oduvijek obožavala to zločesto
dijete, ali sad je pala na njegov mladenački šarm, a Selim je bio dovoljno pronicljiv da primijeti
koliko joj je privlačan. Bilo je dovoljno da je ulovi kako ga s obožavanjem gleda na bajramskoj
gozbi i već joj je idući dan došao šaptati kroz žaluzine. Gadne batine pljosnatom površinom mača
koje je dobio od Tamarinog oca, njegova su zadnja uspomena na Telmessos, ali dok je odlazio u
neku vrst izgnanstva, razbaštinjen iz obitelji, misli mu nisu bile zaokupljene obeščašćenjem i
sramotom zbog toga što su ga ulovili u nečem lošem, nego je umjesto toga razmišljao o krutoj
lekciji koju je upravo naučio, a to je da čovjek prilikom zavođenja mora znati kroz čiji prozor
šapće.

Tamaru je skrhalo Selimovo izgnanstvo, a i on je osjetio nekakav oštar bol u srcu kad bi
razmišljao o svojim uspomenama na njezino krasno lice. Njezina obitelj odlučila je naglo
prekinuti njezinu opsesiju i tugu potraživši joj prikladnog muža, čija čvrstoća karaktera nije
nimalo upitna. Budući da su na umu imali samo njezinu sreću i blagostanje, oduševili su se kad
im je Rustem-beg priznao svoje veliko zanimanje. Rustem je bio praunuk zakupnika poreza, a
bogatstvo i posjedi koje je skupila ta osoba, nekim čudom su netaknuti prešli u ruke njegovim
potomcima. Taj pradjed je, kao svi zakupnici poreza, bio gadno, pokvareno i nemilosrdno biće,
ali do Rustemovog rođenja je stari sustav bio odavno ukinut, a sam Rustem-beg nije bio ništa
drugo nego moralni i poštovani muškarac koji se za svoje zakupce i posjede brinuo bolje nego što
se to po običaju očekivalo.

Tamara je znala da se nitko ne može ni nadati boljoj prilici od Rustema i udala se za njega
potaknuta fatalizmom i zdravim razumom. No poslije njihove prve bračne noći Rustem-beg je s
ljutitom rezignacijom shvatio da, koliko god on osvajao njezino tijelo, nikad neće uspjeti osvojiti
njezino srce. I tako on nije dobio ništa osim srdobolje u tim pokušajima osvajanja sreće te je bio
usamljeniji nego ikad prije, živeći s tom krasnom djevojkom čije su cipele, ili cipele nekog
drugog, uvijek bile pred vratima haremlika.

Njezin bratić Selim nije se previše obeshrabrio zbog svog osramoćenja i ubrzo se snašao
kao putujući šarlatan, crpeći neko uzbuđujuće, zlobno zadovoljstvo od pišanja u bočice u koje bi
dodao šećer i pokoju grančicu divlje metvice. Tim bočicama bi mahao na sajmovima od
Yediburuna do Yaniklara; “Selimov eliksir, Selimov eliksir, vodica samog života! Zajamčeno
pomaže kod kolike i iscjetka! Efikasan protiv neplodne utrobe i malarije! Ne, ne kažem da vraća
mladost, ali koliko ja znam i to je vjerojatno! Smiješao ga je ugledni ljekarnik Armenac Gevork s

Ararata, a testirao i odobrio Grk Atanasije iz Atene, po narudžbi sultana padišaha osobno! Da,
efendija, da, vi! Vidim da ste bljedunjavi! Da, jeste! Nije li, prijatelji? Kušajte malo, dobro će
vam činiti! Tko ima ženu koja stalno kuka na slamarici u vrijeme okopavanja? Vi, efendija?
Dajte joj malo ovoga, pa će skakati na noge i obrađivati po dvije njive na dan!”

Bio je to težak život, tumarati tako po stijenama cijele godine, od jedne varoši do druge, po
svakakvom vremenu, omamljen vrućinom ljeti, do koljena u ljepljivom blatu u vrijeme kiša.
Naviknuo se na susrete s razbojnicima i puno puta su mu svu zaradu oduzeli nasilnici koji bi mu
katkad uzeli čak i svu odjeću, tako da mu je bilo zadovoljstvo i olakšanje naći svoje mjesto u
životu Eskibahčea, gdje je imao tu sreću da ga je prepoznala njegova lijepa sestrična Tamara dok
je jednoga dana prodavao svoj eliksir u sjeni platana na mejdanu, gdje su sjedili starci.

Rustem-beg, s rukom na zasunu, zaustavljen na ulazu, znao je samo da netko pod teškim
velom, poput šijitske žene iz Perzije, dolazi gotovo svaki dan, tiho pokuca i uđe u haremlik nakon
što njegova žena otvori vrata, ostavljajući te iznošene sandale vani. Kad su vani bile samo
izvezene papuče iz Smirne, Rustem-beg je bio siguran u to da njegova žena nema posjetiteljicu,
nego se tom plitkom prevarom koristi samo kako bi bila sama u svojim privatnim odajama. Ali
znao je da ima nešto neobično u pognutoj figuri spuštenih ramena i glave, koja bi se išuljala iz
haremlika i brzo otišla odande. Glas koji bi propiskutao prigušeni “Alejkum selam” kad bi joj se
obratio, nije baš zvučao posve kako treba, a neobična su bila i koščata, četvrtasta stopala koja bi
navukla prašnjave sandale i otapkala nizbrdo, kraj kuća u kojima je živjelo nešto Armenaca.

Rustem-beg je morao pribjeći sramotnom i posramljujućem špijuniranju. Nekoliko je puta
pokušao pratiti tu figuru uličicama kako bi vidio gdje živi, ali uvijek bi se morao pomiriti s
porazom, djelomice zbog kaosa pasa, trgovaca, deva i ljudi zadubljenih u ogovaranje, ali

ponajviše zato što su ga, kao jednog od najvažnijih ljudi u cijeloj regiji, uvijek zadržavali oni koji
su mu željeli odati počast ili izmoliti milostinju ili zamoliti za uslugu. Pogledao bi svog

subesjednika koji bi ga primio za rukav i čelo bi mu se orosilo nervoznim znojem, dok bi se
bespomoćno trudio vidjeti kamo je ogrnuta prilika nestala. Palo mu je na pamet da bi u praćenje
te osobe mogao poslati nekog slugu, ali se suzdržao od toga. Zadnje što treba bilo kome tko drži
do svog dostojanstva jest pasti u očima svojih sluga, uplećući ih u nekakve sumnjive radnje.

Jedne večeri Rustem-beg uđe u haremlik nakon što je posjetiteljica otišla, ali prije nego što
je Tamara stigla staviti papuče van i upita je: “Tko je ta žena koja dolazi ovamo? Svaki dan je
ovdje i želim znati tko je.”

Proračunato smireno Tamara uzme zalogajčić lokuma s male mjedene plitice, neko vrijeme
ga žvače, a onda nedužno podigne pogled. “Prijateljica je. Nitko važan.” Pomalo drsko povuče
rub svog vela preko usta.

Rustem-beg osjeti kako mu raste gnjev. “Nijedna žena ne stavlja veo na lice pred svojim
mužem! Razotkrij se! Želim znati tko je ona.” Tamara pusti veo da padne i skrušeno spusti
pogled na pod. “Ovdje nemam nijednu prijateljicu. U hamamu ne razgovaraju preda mnom jer
znaju tko mi je muž, a svi moji rođaci su u Telmessosu. Trebam prijateljicu koja će me
posjećivati.”

“Čuj me. Vi žene radite što želite. Šuljate se na stražnja vrata dok muškarac mora stajati na
prednjima i kucati. Imaj prijateljica koliko želiš. Ali tko je ta žena?”

“Nije nitko. Jedino mi je društvo ovdje.”

“Imaš muža. Da si manje nezainteresirana, imala bi djecu i društvo drugih žena koje imaju
djecu.”

Tamara pocrveni. “Trudim se vršiti svoju dužnost.”

Rustem-beg podigne desnicu u znak blage razdraženosti. “U tvojoj dužnosti nema uživanja.
Ovako bih mogao otići kurvi i općiti s njom zatvorenih očiju. Morala bi znati da se brak ne svodi
na zanemarivanje svog muža dok besposličariš na njegov trošak.”

“Ne bi smio sa svojom ženom razgovarati tako grubo. To me uznemiruje.”

“Ja sam uznemiren”, izjavi Rustem-beg silovito. “Uznemiruje me što moja žena skoro svaki
dan prima nepoznatu posjetiteljicu. Bilo koji drugi muž bi istukao takvu ženu, kunem ti se.”

“Onda me istuci”, reče Tamara smireno, “ali nemaš razloga za uznemirenost, mužu. Ona je
obična starica, zove se Fatima i sprijateljila se sa mnom.”

“Ovdje se sve žene zovu Fatima. Koja Fatima je ona? Tko joj je obitelj? Gdje živi?”

“Živi na rubu grada. Iza Armenaca. Nikad nisam bila ondje. Srami se svoje sirotinje jer je
udovica, a sinove su joj pozvali u vojsku na deset dugih godina. Zovu je Nesretna Fatima. Dolazi
ovamo, a ja joj od milosti dam da malo jede i pije i olakša svoju jadnu dušu razgovorom.”
Tamara pokaže prema komadu plave tkanine koja je bila nemarno prebačena preko divana i doda:
“Uči me vesti, a ja joj dajem nešto novca, samo nekoliko para. Dakle, vidiš da ne besposličarim
baš toliko.”

Rustem-beg pogleda tamne oči svoje žene, ali u njima ne nađe nikakav dokaz istinitosti.
Okrene se na peti i izađe. Pred vratima zastane, nakratko razmisli, zapali debelu cigaretu i pođe
nizbrdo, kraj kuća i radionica Armenaca te se počne raspitivati o udovici Nesretnoj Fatimi čiji su
sinovi otišli u vojnu službu.

Iduću večer Rustem uzme niski stolac i stade čekati pred haremlikom, pušeći toliko
cigareta, jednu za drugom, da mu je pred stopalima narasla hrpica opušaka. Usta su mu bila suha
poput gline ljeti, a srce tuklo tako neujednačeno da je s vremena na vrijeme morao hvatati dah.

Cijeli dan mu je sumnja poput kiseline pržila misli i um mu obuzme strašan nespokoj, zbog čega
shvati da više neće imati mira ako ne prekrši pravilo koje je u normalnom životu smatrao svetim i
neprikosnovenim. Znao je da bi se mogao osramotiti u očima svoje žene i cijele varoši, a znao je i
da bi mu se, unatoč njegovom statusu, razbješnjeni članovi obitelji mogli doći osvetiti, no točno
je znao što mora učiniti.

I tako, nakon što velom omotana figura izađe na vrata i zatvori ih, Rustem-beg brzo skoči
na noge i stane joj na put. “Fatima mnogo-poštovana, moram razgovarati s vama.”

Fatima promrmlja nešto nejasno i okrene se, kao da je stidljiva, ali Rustem posegne rukom i
primi rub njezinog vela. Žena reagira neobičnim pokretom ruku pod odjećom, kao da očajnički
prstima traži nešto što ne može naći, a onda, u posljednji čas, Rustem ugleda bljesak oštrice i
odskoči unatrag. Iz svog pojasa izvuče jedan pištolj i uperi ga u svog napadača. Bez razmišljanja
povuče okidač, samo da bi se prisjetio, s mješavinom nestrpljenja, panike i neugodnosti, da nije
nosio nabijeni pištolj o pojasu sve otkako je njegov stric sebe fatalno prostrijelio upravo zato što
je tako činio. Neznanac čučne, balansirajući na petama i mašući mu svjetlucavom zakrivljenom
oštricom svog jatagana pred licem. Rustem zamahne pištoljem. Zahvati svoju žrtvu po
sljepoočnici i iskoristi taj trenutak da bi izvukao bodež, isto ono pouzdano oružje kojim su
njegovi junački preci rezali uši i usne buntovnim Srbima i Bugarima.

Rustem zamahne snažno, porezavši pritom podlakticu na oružje protivnika, i ostane

smireno gledati kako nepoznata osoba polako pada na zemlju. Zamahne dolje svojim jataganom i
strašno zareže ruku, tjerajući je tako da ispusti oružje. Rustem podigne jatagan, oprezno ga ugura
u svoj pojas, a onda se sagne i strgne maramu i veo.
Ugleda raščupanu crnu glavu, pognutu od bola. Primi čuperak kose i na silu podigne glavu. To
zgodno, lijepo lice imalo je zlobne crne oči, jednotjedne čekinje i izvanredan, ulašten brk.
Rustem vidi kako mu se pomiču usne: “Orospu çocuğu.”

Rustem se gorko nasmije. “Ja sam kurvin sin? Ne bih rekao.” Zamahne lijevom nogom i
sruši mladića na bok. Lijepe usne opet se pomaknu, iako su oči otupjele od mučnine zbog
neminovne smrti: “Cehenneme git. Kerata.”

“Možda jesam rogonja”, kaže mu Rustem, “ali ti ćeš otići u pakao. Ti i moja kurva od
žene.” Rustem se počne osjećati kao da on više nije on, nego kao da se netko drugi koristi
njegovim tijelom, netko tko sve to radi i izgovara. Bio je iznenađen i uzrujan što se tako
učinkovito pobrinuo za takav neugodan i gadan problem. Naglo otvori vrata haremlika i pozove:
“Ženo, dođi vidjeti kako umire onaj koji te učini kurvom. Ne smiješ to propustiti.”

Očekivao je da će Tamara izaći pognuta i uzdrhtala, ali se iznenadi kad ona izjuri kroz
vrata, odgurne ga u stranu i baci se na tijelo umirućeg mladića. “Selime! Selime!” zakuka. “Moj
asiane! Moj lave! Što je učinio? Selime! O, Bože, o, Bože! Ne! Ne! Ne! Bože moj, svjetlo mojih
očiju!”

Milovala je Selimov obraz, a velom brisala krv i slinu kojima su mu se zapjenile usne.
Očajnički je jecala. A tad iznenada ustane i stane pred muža. On vidi kako joj usne drhte i kako
joj se suze slijevaju niz oba obraza, iako nije grcala. Skine svoju maramu, tako da joj je duga

kosa pala slobodno oko ramena. Pomakne je unatrag jednom rukom i ponudi mu grlo. “Sad ubij
mene”, reče mu.

Rustem se iznenadi kad shvati da je napola sažaljeva. Osjeti čak i divljenje prema njezinom
prkosu i hrabroj rezignaciji. Vidio joj je tugu i gnjev u očima i iznova shvatio koliko je dražesna,
ali sad se našao usred nečega iz čega se više nikako nije mogao časno izvući. Njezin ljubavnik
mu je umirao pred nogama, a pred njim je stajala njegova nevjerna žena. Posegne i primi čuperak

njezine kose. “Pođi sa mnom”, reče, “i iskoristi ovu priliku da moliš Boga za oprost.” Teškog,
nevoljnog srca, ali naizgled posve i nepokolebljivo odlučno, Rustem-beg je znao što mora učiniti
i zato ženu za kosu odvuče na mejdan.

Gomila se okupila gotovo odmah, kao što je Rustem i znao da hoće, gomila privučena
najnižim motivima zlobe i znatiželje. Bilo je nevjerojatno vidjeti kako muž kosu svoje žene izlaže
sramoti i nedostojnosti javnog pogleda, a takvo javno zlostavljanje vlastite žene moglo je značiti
samo jedno. Na mejdanu Rustem-beg, drhtava glasa od užasa zbog onoga što je već učinio i što
tek kani učiniti, objavi gomili: “Ovo je moja žena. Kurva je i preljubnica.”

Tad se odmakne od svoje žene i ostane gledati kako ona mirno gura kosu natrag pod
maramu. Spusti glavu kad ona reče: “Kriva sam i ne želim živjeti. Ubijte me kao vuci i psi, kakvi
jeste, na ovome odurnome mjestu.”

Prvi kamen bio je bačen s pola srca, gotovo u šali, i sletio joj je pred noge. Ona spusti
pogled na njega i osmjehne se. Drugi kamen bio je bačen hrabrije i pogodi je u bedro. Treći
kamen proleti joj kraj glave i odbije se od platane. Gomilom se počne širiti nekakav životinjski
žamor uz koji se uskovitla nekakva gadost, zlo koje kao da se pojavi niotkuda, kada ljudi dobiju
dopuštenje da čine grozote u ime pravednosti. Žene čija bi srca inače bila puna brige i nježnosti
počele su podizati kamenje i vrišteći ga bacati. Djeca koju su roditelji tukli kad bi kamenjem
gađali pse tukli su se za kamenje kojim bi gađali mladu ženu. Muškarci kojima je bilo ispod časti
udariti ženu, uzimali su kamenje u ruke i zavijali poput pasa. Lica koja su uvijek bila smirena i
dobroćudna iskrivila su se u grimasi zlurade okrutnosti i u njima se probudilo zloćudno
barbarstvo koje se počelo hraniti samim sobom. Bilo je to veliko zadovoljstvo, u svakom slučaju,
nižim slojevima puka koji su tako dobili priliku uništiti ukaljanu, namirisanu ljubimicu iz viših

slojeva društva.

Tamaru pogodi u glavu veliki kamen i ona se sruši na koljena. Gomila joj se počela
primicati jer su se ljudi počeli natezati za kamenje koje je već bilo bačeno. Rustem-beg je sjedio
na niskom zidiću bunara u podnožju jedne platane, leđima okrenut groznom prizoru, osjećajući
kako mu se srce u grudima steže poput šake. Čuo je gomilu kako izvikuje: “Orospu! Orospu!
Orospu!” i rukama pokrio uši. Prisjetio se Tamare i njihove prve bračne noći, žalosti u njezinim
očima obasjanima svjetiljkom, dok je okretala glavu u stranu i razmicala noge, kao što su je
upozorili da će morati učiniti. Prisjetio se kako je ustuknula, njezinih ritmičnih bolnih uzdaha i
tuge koja ga je obuzela poslije toga, kad je iznenada poželio da se rodio u nekom drukčijem
životu.

Gomila je sad bila točno nad njom, zasipajući je, a oni koji su ostali bez kamenja prešli su
na divljačke udarce nogom. Starice i mala djeca naginjali su se i pljuvali. Tamara, nekako
neobično udaljena od sveg tog bijesa i okrutnog bola, počne sanjariti o Selimu.

Nitko nije vidio kad je Abdulhamid-hodža dojahao na Nilufer, nego su to shvatili tek kad je

nešto odbacilo ljude u stranu i kad je njegov konj stao nad srušenu preljubnicu. Sâm Abdulhamid

urlao je na gomilu s toliko žestine i autoriteta da se ona povukla kao da je guraju nevidljive ruke.

“Tko je odgovoran za ovo?” zaurla on. “Tko je ovo odobrio? Odmaknite se, ako Boga

znate, odmaknite se.”

Rustem-beg polako ustane i priđe mu. “Ovo je po mom odobrenju, efendija. Žena mi je i
ulovio sam njezinog ljubavnika kako izlazi iz haremlika. Ubio sam ga i odgovoran sam za ovo.”

Abdulhamid ga prostrijeli pogledom, a Rustem doda: “Preljubnica je i valja je kamenovati.”

Imam ga ignorira i zapita sve okupljene: “Zar ne znate zakon? Ja ga znam. Nisam doktor,
ali znam ga.” Zastane, a onda nastavi: “Zakon kaže da...” Iznenada se prekine i zagleda u lica u
gomili. “Ti”, reče upirući prstom u Karita. “Priđi. Nikad te nisam vidio u džamiji. Kršćanin si.”

Otac krasne Filoteje istupi naprijed, nervozno namještajući fes na glavi. Imam upre prstom
u druge kršćane, jednog za drugim. “Slijedite li proroka, Isusa Nazarećanina, mir s njim? Onda,
slijedite li?”

Karit i drugi kršćani promrmljaše da ga slijede, a Abdulhamid im zapovjedi: “Idite i
potražite svog svećenika. Pitajte ga što je prorok Isus rekao kad je spriječio kamenovanje
preljubnice. Otac Kristofor će vam reći ono što biste i sami već trebali znati. Idite odmah i ne
upadajte u još veći grijeh.”

Kršćanski muškarci i žene polako se povukoše, posramljeni, ali svejedno mrmljajući
međusobno nešto u stilu: “Ma što si taj imam dopušta?”, dok na mejdanu Abdulhamid-hodža
pogleda gomilu i upita: “Gdje je četvero svjedoka? Hajde, pitam vas, gdje je četvero svjedoka
koji su ovu ženu vidjeli golu, u preljubu?”

Nitko ne istupi osim Rustem-bega koji se tresao i nastojao ne gledati sklupčanu Tamaru
koja je ležala pred konjem. “Njezin ljubavnik je dolazio svaki dan, prerušen u ženu, dok ga
napokon nisam raskrinkao.”

“Jeste li ih vidjeli u preljubu?”

“Nisam, ali...”

“Rustem-beže, čovjek koji optuži ženu za preljub, a da se nije osvjedočio o tom činu i da
nema ukupno četvero svjedoka, osuđuje se na bičevanje osmokrakim bičem. To je zakon Božji u
Svetom Kuranu. Imate sreću što ovo nije sudnica i što ja nisam sudac.”

“Ja sam Rustem-beg. Nitko mene neće bičevati.”

Abdulhamid ga pogleda suosjećajno i reče samo: “Rustem-efendija, već vas dugo
poznajem.”

Aga je mnogo godina poslije razmišljao o toj zagonetnoj rečenici, ali u tom trenutku palo
mu je na pamet da samo kaže: “Priznala je svoju krivnju pred svim ovim ljudima.”

“Jest, jest”, zamrmlja gomila, čiji pripadnici se nelagodno premještaše s noge na nogu,
trudeći se izbjeći gnjev čovjeka koji vodi njihove molitve, dok je njihovo pretjerano divljaštvo
sad posve okopnilo.

“Koliko je puta to priznala?”

“Čuli smo je. Priznala je”, reče Alija Snjegonosac, a ostali mrmljanjem potvrdiše tu
činjenicu.

“Koliko puta?” Abdulhamid prijeđe pogledom po utihlim i posramljenim varošanima i
mudro kimne. “Tako sam i mislio. Samo jedanput. Katkad u tuzi ljudi požele umrijeti i zato
prenaglo nešto priznaju. Ako to nije priznala četiri puta, tada ste se ponijeli nezakonito i sve vas
čeka teška kazna na Sudnji dan.”

Abdulhamid lagano potapše Nilufer po vratu i ona se pomakne u stranu, opet otkrivajući
Tamaru. Imam uperi prstom prema njoj: “Vidite što ste učinili u svojoj zloći i neznanju? Ako je
živa, donesite je mojoj ženi koja će se pobrinuti za nju. Ako je mrtva, svejedno je donesite, pa
ćemo je pokopati.” Okrene se agi: “Rustem-beže, imate ranu na ruci. Trebali biste je previti.” Tad
okrene konju glavu i otklopoće kaldrmom uz vijorenje zelenog ogrtača i zveckanje Niluferinih
praporaca. Njezin prsni oklop svjetlucao je na nestajućem dnevnom svjetlu, plave perlice su

klepetale jedna o drugu, a zelene vrpce lepršale u grivi, prizor čija je ljepota bila nespojiva s tako
sumornim događajem. Mujezini su se počeli penjati stepenicama minareta, a nekoliko
posramljenih ljudi kleknulo je u prašinu kako bi se pobrinuli za palu Tamaru.

Rustem-beg ode kući, osjećajući se kao da su njega kamenovali. “Ništa više nikad neće biti
isto”, ponavljao je samome sebi, nemoćan da te riječi izbaci iz glave. Pred haremlikom okrene
Selimovo truplo stopalom i još jedanput vidi koliko je naočito i divlje to mlado lice, čak i u smrti,
čak i s tim ispražnjenim, napola zatvorenim očima i usnama zamrznutim u pola udaha. Pozove
jednog slugu i da mu punu šaku novčića, govoreći mu: “Idi ovo odnesi žandarima, a za sebe
zadrži samo jedan. Reci im da je pred mojom kućom truplo neznanca koje želim da odnesu.”

Rustem-beg stavi ruku na zasun i spusti pogled prema iznošenim sandalama koje ga više
nikad neće spriječiti da uđe. Podigne ih sa zemlje, primijeti izlizani otisak stopala koja su ih
nosila i spusti ih natrag. Otvori vrata i uđe.

Unutra je bilo mračno, ali zrak je bio topao i težak i sladak od intimnih rituala, mirisa i
misterija neutješne ženstvenosti. Na trenutak ostane nepomično stajati i udisati to, a onda sjedne
na divan na kojem je Tamara sjedila i uzme njezin vez. Pogleda plavu tkaninu izvezenu žutim
tulipanima i crvenim listovima vinove loze. “Ovo nikad neće biti dovršeno”, pomisli, pritisne je
na lice i udahne. Zamiriše mu na vaniliju, ružinu vodicu, kavu i mošus. Mirisala je na Tamaru, na
njegovu ponosnu, mladu i samouništavajuću ženu. Prvi put pogleda ozbiljnu ranu na svojoj ruci i
vidi da još krvari. Shvati da ga peče i boli. Čvrsto je omota tkaninom. Plava boja potamni, a žuti
tulipani na trenutak dobiju žarku grimiznu boju, a onda se i oni priguše. Nagne se naprijed, osloni
laktove na koljena i počne grcati od tuge, dok su mujezini na minaretima pjevali u međusobnoj
harmoniji o tome kako je Bog velik i kako nema Boga do Boga.

“Ništa više nikad neće biti isto”, pomisli Rustem-beg. Poslije jednog sata srdoboljne osame
izađe van, uzme izdajničke cipele s namjerom da ih baci na žeravnik i uništi, ali takva mala
osveta ipak mu se učini ispraznom. Sad je već bilo mračno i prohladno i Rustem-beg uzme
svjetiljku i pođe uličicama uzbrdo sve dok ne dođe do ruba varoši i trnovitog šipražja u kojem su
se likijske grobnice ocrtavale kao još tamnija sjena među tamnim stijenama.

Nađe Psa u jednoj grobnici i, tresući se, dâ mu cipele.

20. Mustafa Kemal (5)

Daleko od Eskibahčea, dalje od Antalije, preko Sredozemnog mora, preko otoka Cipra (na
koji nitko ne može otići, a da se ne zaljubi), iza Bejruta, Mustafu Kemala, obučenog za
pješadijskog časnika, pošalju 1905. godine, po karakterističnoj vojnoj logici, u 30. konjičku
regimentu.

Deprimiran je i zgrožen Damaskom; to je grad bez životnosti i užitaka, grad koji beskrajno
putovanje od rođenja do smrti prolazi iza zatvorenih vrata i žaluzina. Potpuno je smalaksao,
samotan, srednjovjekovan, ograničen i paraliziran tradicijom, neurotičnom potrebom za ugledom
i apsolutističkom religijom. Mještani su Arapi, s kojima nema ništa zajedničko i nema se s kim
sprijateljiti. No ipak su odani građani Osmanskog carstva jer Britanci još nisu iskoristili priliku da
u njima probude arapski nacionalizam. Mustafa Kemal odijeva civilnu odjeću kako bi u kafićima
mogao piti s talijanskim željezničkim radnicima i slušati dražestan i poticajan zvuk mandoline.
Sprijatelji se s izgnanim turskim dućandžijom Hadžijem Mustafom koji je, poput Mustafe
Kemala, frankofil koji nikad nije bio u Francuskoj i koji je dobro potkovan u francuskoj filozofiji.
Otjerali su ga s Vojne medicinske akademije zbog subverzivnih aktivnosti.

U kući Hadžija Mustafe osnuju tajno društvo. Nazovu ga “Vatan” i nalik je na stotinu
drugih tajnih društava koja će ubrzo početi nicati diljem carstva, posvuda gdje ima obrazovanih
mladih časnika koji žele preobraziti svoju zemlju. Drže se romantični i strasni govori. Mustafa
Kemal suho podsjeti svoje suurotnike na to da im cilj nije umrijeti za revoluciju, nego živjeti za
nju.

Mustafa Kemal je zgađen ponašanjem 5. armije, kojoj i sam pripada. Njihova jedina uloga
je da nadziru sporazum s vječno problematičnim Druzima, koji su pristali plaćati porez u zamjenu
za izostavljanje iz vojne službe. Stariji časnici pokušavaju spriječiti mlađe da odlaze na zadatke i
Mustafu Kemala razbjesni kad mu zabrane da izađe iz kasarne sa svojim ljudima. Kažu mu da je
još na obuci te da ga trebaju u stožeru.

On se ogluši o zapovijed i pođe u potragu za svojom jedinicom, zadržavajući časnika kojeg
su poslali da ga zamijeni. Tad shvati da vojsku u te pohode šalju u svrhu iznude te da oni
teroriziraju i pljačkaju seljake pod izlikom prikupljanja poreza. Vojnicima plaćaju crkavicu,
najčešće sa zaostatkom, a ni sami pripadnici plemena nisu ništa bolji od razbojnika. Ovi prvi
nastoje skupiti više poreza nego što treba, a ovi drugi ne žele plaćati nikakav porez.

Mustafa Kemal razvije svoj perverzni dar za svojeglavo junačenje. Prihvaća netrpeljivost
viših časnika i odbija podržati pljačku. Spriječi ustanak u čerkeskom selu, jer seljaci u njemu vide
osobu od povjerenja. U jednom selu otmu bojnika, a Mustafa Kemal se pojavi ondje i drži im
bombastične govore sve dok ga ne puste. Pobuni se protiv lažnih ili napuhanih izvještaja o
pobjedama i trijumfima koje šalju u Istanbul, govoreći: “Ne želim sudjelovati u prevari.” Kad
jedan njegov prijatelj dođe u napast da uzme dio plijena, Mustafa ga hladno upita: “Želiš li biti
muškarac današnjice ili sutrašnjice?”

Mustafa Kemal, sad postavljen u odred strijelaca u Jaffi, čvrsto je naumio pokrenuti
revoluciju i, zahvaljujući prešutnom pristanku Ahmet-bega, zapovjednika u Jaffi, pobjegne u
Solun preko Egipta i Pireja, na kraju uplovivši na grčkom brodu. Ima krivotvorenu propusnicu

koja bi mu trebala omogućiti ulazak u Smirnu, a prijatelj ga prokrijumčari kroz carinu. Njegova
majka je zgrožena jer se boji sultanovoga gnjeva, a sam Mustafa blago se razočara kad shvati da
je artiljerijski general, s kojim se nadao urotiti, zapravo urotnik od one teorijske sorte.

Mustafi Kemalu padne na pamet da bi mogao imati omanjih problema s vojnim vlastima

zato što je, zapravo, dezertirao, pa zato odjene svoju uniformu i ode do vojnog zapovjedništva u

Solunu, gdje svoj problem objasni starom prijatelju s Akademije koji je sad brigadir. Smisle
nekakav zahtjev za bolovanje, praveći se da je Mustafa dio glavnog stožera, a ne da služi u
Damasku. Prevara sjajno upali i u iduća četiri mjeseca u Solunu, Mustafa organizira makedonski
ogranak svog tajnog društva koje se sad zove “Domovina i sloboda”. Urotnici su zaokupljeni
očitim propadanjem Carstva i nepopustljivom političkom korupcijom i neučinkovitosti. Osjećaju
se poniženo i obeščašćeno zbog toga kako ga ometaju, obuzdavaju i varaju druge velesile. Ti se
ljudi bore za ustavnu vladavinu, a među njima je i Mustafin stari pjesnički prijatelj Ömer Naci.
Mustafa Kemal tek počinje oblikovati ideju turske države unutar sigurnih granica, bez svih tih
dijelova naknadno pridodanih carstvu. Usred svih tih pokliča “Grčka Grcima (van sa Židovima i
Turcima)” i “Bugarska Bugarima (van sa Židovima i Turcima)”, nije nikakvo iznenađenje što će,
prije ili poslije, netko početi izvikivati: “Turska Turcima”. Jednoga dana Mustafa Kemal će reći:
“Sretan je onaj koji se naziva Turkom” i to će biti urezivano u brda po cijeloj Anatoliji. To će
postati istina jer je to rekao Mustafa Kemal Atatürk.

On i urotnici nalaze se u kući časnika, nedavno oženjenog, koji je poznat po tome što nosi
istočnjačke pidžame i svira flautu. Prisežu odanost idealima društva na revolveru koji ljube s
velikim poštovanjem. Mustafa kaže: “Ovaj revolver je sada svet. Dobro ga čuvajte i jednoga dana
ćete mi ga dati.”

Vlastima napokon sine da je Mustafa Kemal na pogrešnome mjestu te pošalju nalog za
njegovo uhićenje. Mustafa za to čuje na vrijeme i požuri natrag u Jaffu, odakle ga Ahmet-beg
brzo pošalje u Beershebu, gdje se vojska suočila s Britancima, u razmirici oko luke Aqabe.
Zapovjednik šalje u Istanbul izvještaj u kojemu daje naslutiti da je Kemal u Beershebi već
mjesecima, tako da taj Mustafa u Solunu mora biti netko drugi. U Istanbulu pregledavaju papire,
češu se po glavi. Dokumenti završavaju u ladicama i pod gomilama, pogrešno uvedeni, gaženi,
poderanih rubova i na kraju zaboravljeni. Mustafa biva promaknut u bojnika-pobočnika i
privremeno se dobro ponaša. Napokon ga, na njegovu veliku radost, premjeste u Makedoniju,
gdje bi trebao služiti u 3. armiji, ali umjesto toga neobjašnjivo se nađe u glavnom stožeru.

21. Ja sam Filoteja (4)

Ibrahim se došulja i nađe me svaki put kad izađem nešto obaviti, a ja ga pitam: “Što ako
nas ulove?”, a on kaže: “Baš me briga! Ionako ćemo se jednoga dana vjenčati”, a ja kažem: “Ali
to nije pristojno!”, a on samo slegne ramenima, a ja se zbilja bojim da nas netko ne ulovi, ali
zasad je sve dobro i istina je da su se naši očevi dogovorili, a moja majka već razmišlja o
stvarima za sanduk s mirazom i izvest ćemo deke. On kaže: “Sad kad imaš dvanaest godina
dovoljno si stara za udaju”, a ja kažem: “Ali ti nisi”, a on ništa ne kaže, nego me samo primi za
ruku i čvrsto mi se zagleda u oči, a ja vidim da su mu oči tamne i da tinjaju, a od toga osjetim
nervozu u trbuhu, a onda on pažljivo prisloni moju nadlanicu prvo na svoja prsa, a onda na svoje
čelo, a onda na svoje usne i na kraju, prije nego što se okrene i ode, opet na svoje srce.

22. Ajša se prisjeća Tamare

Pa, nije mi bilo drago. Možete misliti što sam pomislila kad me je najstariji sin pozvao da
izađem iz kuće i rekao: “Vidi u što nas je baba sad uvalio”, a ja sam izašla i vidjela Muhameda
Pijavičara i Aliju Snjegonosca s Alijevim magarcem, a na magarcu je bilo nešto što mi je
izgledalo kao gomilica krpa nabacanih preko njega, a onda sam pogledala malo bolje i vidjela da
je to tijelo. Zamislite vi to!

E sad, nemam ja ništa protiv Alije Snjegonosca i Muhameda Pijavičara, ali oni nisu od onih
muškaraca s čijim ženama bih se sprijateljila, ako me razumijete. Moj muž, Abdulhamid-hodža,
počivao u miru rajskom, bio je vrlo učen čovjek, a s godinama nešto od toga prijeđe na vas. Žena
koja se uda za učenog čovjeka s vremenom također nauči neke stvari, kao što glinena posuda
upije vodu, a žena koja nauči neke stvari jednostavno tako što je naćulila uši, ne želi baš svoje
vrijeme trošiti na druženje sa ženama Muhameda Pijavičara i e Snjegonosca, iako smo pred
Bogom svi jednaki. Zamislite vi to! Alijina žena živi u šupljem deblu! S magarcem i četvero
djece! Ne znam koga mi je bilo više žao, žene, djece ili magarca, ali činilo se da su svi poprilično
sretni, što se ne bi moglo reći za Rustem-bega.

Gdje sam ono stala? Ah, da, i tako ja vidim Aliju i Muhameda kako mi kimaju i
pozdravljaju i istovaruju cijeli magareći tovar problema koje mi moj dragi muž nije ni spomenuo.
Bio je u kavani, dijeleći nargilu i igrajući trik-trak s Alijom Slomljenog Nosa, smirujući se poslije
sveg tog vikanja i gužve na mejdanu, za što sam čula tek poslije, jer mi je promaklo, budući da
sam bila kod kuće i radila nešto korisno, za razliku od većine drugih. I tako mi Muhamed kaže:
“Mir s vama, mnogopoštovana Ajšo, doveli smo vam zina işleyen kadin.” To je rekao, to su
točno bile njegove riječi. “Doveli smo vam preljubnicu.” Zamislite vi to!

“Preljubnicu?” pitam. “Koju preljubnicu? Što će meni preljubnica? Nisam tražila nikakvu
preljubnicu. I mir s vama.”

A Alija kaže: “Ajšo mnogopoštovana, sam Abdulhamid-hodža nam reče da je donesemo
ovamo, tako da se, ako je živa, inšalah, možete pobrinuti za nju i, ako je mrtva, inšalah, da se
možete pobrinuti za nju. Tako da se, što god da se dogodi, inšalah, možete pobrinuti za nju.”

A Muhamed kaže: “Imam-efendija nam je rekao da ćete se vi pobrinuti za nju”, a Alija
doda: “Inšalah.”

Ja ih pitam: “Ma je li to rekao?”, a oni kimnu, a ja kažem: “Pa koja je to onda preljubnica,
jer mislim da imam pravo to znati.”

A oni će: “To je Tamara-hanuma, žena Rustem-bega”, a ja si mislim: “Taj moj muž će sada
dugo vremena dobivati previše papra u jelu i neka bude sretan ako se ikad više iskradem s njim u
polje”, a oni će: “Rustem-beg je ubio njezinog ljubavnika kad je izašao iz haremlika, a imam je
spriječio rulju da je kamenuje”, i tad se međusobno pogledaju, a ja poslije u hamamu doznam da
su i oni obojica bili u rulji i bacali kamenje zajedno s ostalima, uključujući i kršćane koji su
trebali gledati svoja posla, kao da to ikad rade.

I tako ja stojim ondje, napuhujem obraze i smješkam se Aliji i Muhamedu, iako u sebi
proklinjem sudbinu i svog muža i Rustem-bega i njegovu okaljanu ženu i kažem: “Pa, možda
biste je trebali unijeti i staviti na slamu sa životinjama”, ali nijedan od njih je ne želi taknuti, a ja

im kažem: “Ne budite glupi”, iako je ni ja nisam htjela taknuti, a na kraju je zajedno odnesemo i
polegnemo u donji dio, gdje noću držimo Nilufer, koja rže i prdi i frkće, kako to već konji inače
čine, pa kako bismo mi onda mogli spavati dok sve to noću dopire kroz daske?

I tako se Alija vrati svojoj ženi i djeci i šupljem deblu, a Muhamed je valjda otišao hvatati
pijavice, što ja znam, iako je tad već pala noć, pa vjerojatno nije, kad bolje razmislim, a ja se
nađem u Niluferinoj štali s preljubnicom koja možda jest, a možda nije mrtva, o takvim stvarima
odlučuje Bog, jer je Bog, na koncu, šef.

Pa, nije mi bilo drago. Razmišljala sam: “Nadam se da će se taj moj muž, mir s njim,
porezati po ruci, tako da mu mogu zasoliti i zaoctiti ranu i zalimuniti, da ga dobro peče i nadam
se da će mu Nilufer nagaziti na stopalo i zacrniti nokat i baš tad začujem topot kopita i
Abdulhamid se vrati na Nilufer i zamahom noge sjaše sa sedla i ulovi moj pogled i brzo okrene

glavu jer vidi da nisam prezadovoljna i da mu se sprema previše papra u pilavu i podigne ruku,
kao da me tako može spriječiti da progovorim, a ja kažem: “Dobro došao natrag”, kutova usana
okrenutih prema dolje, ovako.

Abdulhamid upita: “Je li živa?” a ja kažem: “Pa, ne bih znala, jer još nisam pogledala, a i
zašto bi ikoji muž htio da njegova žena ukalja ruke brinući se za bludnicu? I zašto bi ikoji muž
htio preljubnicu u kući, kad ima tri mlade kćeri koje valja štititi kad bludničenje prelazi na druge
kao stjenice kao što svi znaju, a te kćeri su neudane i neukaljane kao mlado tek izleglo pile?” a
Abdulhamid će: “Kamo si je stavila?” I kaže: “Ženo, bolje bi ti bilo da se čuvaš jer ako se ti ne
budeš brinula za nju, morat ću ja, a bludnica može lakše natjerati na zlodjela muškarca nego
djevičansku kćer”, a ja naravno znam da se on šali jer je krepostan muškarac i svi to znaju i
kažem: “Imam ja dovoljno posla, s pečenjem kruha, okopavanjem, pletenjem...” a on opet
podigne ruku i kaže: “Moj lale...” - tako me oduvijek zvao, zvao me svojim tulipanom i to je
svaki put upalilo i on je to dobro znao, počivao u miru rajskom, i kad bi divlji tulipani procvali u
proljeće, primijetio bi to i rekao: “Ženo, stigoše sve tvoje sestrice” - u svakom slučaju, ja se
iznutra sva raznježim, a on kaže: “Tulipane moj, kojih je pet stupova islama?” a ja znam što sad

slijedi, pa kažem: “Kad god nešto zgriješiš, pokušaš to okrenuti tako da se Bog slaže s tobom”,

ali to ga ne zaustavi, nego mi kaže: “Pa, milostinja se ne sastoji samo od bacanja mrvica

prosjacima i darivanja”, a ja kažem: “Pa, nisam znala da se milostinja sastoji od toga da svojoj
ženi natovariš još više posla”, a on mi uzvrati: “Bog će te nagraditi u raju, tulipane moj”, a ja ću
njemu: “Bit ću preumorna da bih pošla na to putovanje, ako ti tako nastaviš” i, bilo kako bilo,
odem u donju prostoriju pobrinuti se za Tamaru.

Priznajem da sam se isprva sažalila nad Rustem-begom. Mislim, jadan čovjek, otac mu ode
u Meku na hadž, a te godine se svi hodočasnici vrate s kugom, a dobije je i starac i onda umre i
onda mu umre žena i onda djeca, jedno po jedno i onda pola varoši i svi se tresemo jer je to

najgora epidemija s hadža koju smo ovdje ikad imali, a nemamo li ih gotovo svake godine? I
mnogi se oporave, ali poslije toga Rustem-beg, najbogatiji čovjek u vilajetu, više nikoga nema u
toj velikoj kući osim sebe i pripitomljene jarebice i napola je mrtav od tuge i usamljenosti, a onda
se oženi hladnom, oholom ženom koja ni s kim ne želi ni razgovarati u hamamu i uzme za

ljubavnika dobro poznatog vraga, što dokazuje da Bog ne poštuje bogatstvo, ali nekima je to

potajno bilo drago jer, ako se išta može usporediti s komarcem u uhu ili buhom u nosu, onda je to

kad ljudi vide da je nekome bolje nego njima.

Bilo kako bilo, tako ja kleknem i počnem se brinuti za Tamaru, a prvo što primijetim jest da
je živa i da joj se suze potokom slijevaju iz oba oka, a ja nikad prije ni poslije nisam vidjela da
netko tako plače, bez jecanja, da se suze tek tako slijevaju kao da je ta vrsta plača nešto drugo i
veće, a ja joj obrišem obraze rukavom i srce mi se istopi, a znate li zašto? To je zato što vidim

toliko tuge na tome mladom licu da to jednostavno ne mogu podnijeti, a kad Abdulhamid s vrata

povikne: “Je li živa?” jedva da mu mogu išta odgovoriti jer, znate kakva sam, osjetljiva i
prošapćem Tamari: “Idem prokuhati malo vode”, i odem van i gore i pozovem svoje kćeri i
kažem im: “Imamo posla, ali ne zaboravite da je bludnica i ne želim da se i vi time zarazite jer ću
vas, ako se to dogodi, odvesti u Haleb i prodati Arapinu s pet žena, to vam ozbiljno kažem”, a
moja najstarija kći Hasseki, znate koja je to, kaže: “Annecigim, što je to bludnica?” kao da ne
zna, a druge dvije se počnu smijuljiti pokrivši rukama usta, a ja stojim pred njima s rukama na
kukovima i pokušavam biti ozbiljna, a onda se i ja nasmiješim i to je kraj ozbiljnosti, pa se nakon

toga bacimo na posao.

Prije nego što počnemo, kažem: “Bismillah al-rahman al-rahim”, samo da osiguram da je
sve u redu s Bogom, a Hasseki donese dolje slamaricu, a druge dvije donesu svjetiljke i toplu

vodu i nešto užadi i zavjesa koje možemo namjestiti oko nje kao da je u sobi, pa da ne mora
gledati Nilufer, a da nitko ne može gledati nju, osobito ne Abdulhamid i počnemo je svlačiti jer
znamo da su je kamenovali i udarali nogama, a ona samo leži dok joj suze tako cure, a nakon što
je svučemo meni počne pucati srce jer, ne samo da ima veliku ranu i masnicu na glavi, nego ima i
slomljena rebra i slomljenu ključnu kost, tako da jedva može disati i svaki put kad je
pomaknemo, zacvili kao pas.

Već sam primijetila, u hamamu, koliko je lijepa, bila je niska i sitna, ali grudi su joj bile
oble poput nara i bilo koja majka u hamamu bi je poželjela kao ženu za uživanje svom sinu i sad

sam, iako je bila izubijana i porezana kao da je pala niz liticu, jasno vidjela koliko je dražesna, a
zbog toga mi je to što su joj učinili bilo još strašnije.

Oprale smo je i očistile rane rakijom, iako nije da držimo rakiju u kući, ali sam poslala
Hasseki da posudi rakije od Poliksenije, Karitove žene, jer je ipak uglednije posuditi rakiju od
kršćana, budući da je mi ostali ne bismo smjeli imati, iako je imamo, premda ne mi u svojoj kući,
i namjestile smo ključnu kost najbolje što smo mogle, ali što možete učiniti s ključnom kosti?
Ako je ne namjestite kako treba, ženi će jedna dojka biti viša od druge sve do dana kad bude
ležala u grobu, čak i poslije, pa smo, nakon što smo joj povezali rebra, načinile nekakvu vrstu
povoja od tri maramice, tako da joj se desna šaka oslanja o lijevo rame i to je pomoglo, što mi je
drago da mogu reći, a ona zaraste sasvim dobro i kako treba, u razumnim granicama.

Ali ono što nas je šokiralo više od svega, zbog čega smo odmahivale glavom i zabrinule se
za dobre ljude u našoj varoši, a zbog čega me manje iznenadilo ono što su poslije činili jedni
drugima, bilo je to što smo vidjele kamo su je udarali nogama dok je ležala ondje u prašini na

mejdanu.

Udarali su je samo po grudima i intimnim dijelovima tijela, a ja mislim da je to zbilja

odvratno.

23. Tamarino utočište

Abdulhamid-hodža sjedi na niskom stolcu, kraj njega Nilufer žvače sijeno, a pred njim su
zavjese koje okružuju ležeću Tamaru. Konj povremeno pokušava zagristi vuneni ogrtač koji je
hodži prebačen preko leđa, a on odguruje Niluferinu njušku, uz nekoliko blagih prijekornih riječi.
Nije vidio Tamarino lice od večeri kamenovanja i zaključio je da bi i bilo bolje da ga ne vidi.
Nije da je imao neko osobito dobro mišljenje o prekrivanju ženskog lica velom; nijedna žena na
selu ne nosi veo jer je tako nemoguće raditi, a žene koje su se pokrivale u ovoj varoši, koliko god
mala bila, činile su to samo zbog taštine, kako bi time pokazale da žive lagodnim životom.
Abdulhamid, dakle, nije bio nenaviknut na prizor ženskog lica, uvijek uokvirenog i zaokruženog
u praktičnu maramu koja sprečava prašini da uđe u kosu i tako je održavaju kao nešto posebno,
što od muškaraca smije vidjeti samo njezin muž. Imam je izbjegavao gledati Tamarino lice jer je
zbog njezine ljepote dobivao potrebu da je takne, a neizreciva tuga njezinih očiju imala je za
posljedicu to da bi se i on ispunio sličnom tugom koja bi ga uznemirila. Usto, nije bila starija od
njegove kćeri Hasseki, a poslije svega što se dogodilo, to ga je također uznemirivalo.

“Tamara-hanuma, želiš li malo mastike?” upita je, gurajući ruku kroza zavjese. “Sigurno ti
je jako dosadno ležati tako kao mrkva, ostavljena na stranu za zimu.” Osjeti škakljanje i grebanje
malih prstiju koji uzimaju zlatne kristale s njegovog dlana, što ga podsjeti na Niluferine zube i
meke usne.

“Mastika je s Kiosa”, doda bez veze. “Najbolja je, kako mi kažu.” Nikako nije bilo lako
razgovarati, a on se nije mogao oteti dojmu da možda uopće ne bi trebao razgovarati s njom. Kad
bi Ajša sad ušla, bio je siguran da bi već te noći bilo previše papra u njegovom pilavu.

“Nadam se da ti je bolje, Tamaro mnogopoštovana”, reče on slušajući zvuke Tamarinog
sisanja i žvakanja smole. Jedva čujni, prigušeni glas s druge strane zavjese reče: “Trebali ste ih
pustiti da me ubiju.”

“Ne bi smjela željeti poništavati dobra djela drugih”, uzvrati joj Abdulhamid, uvijek
zadovoljniji kad se razgovara o nekom principu. “Kakav život mogu živjeti?”

“I ja sam se to pitao”, prizna Abdulhamid.

“Ako se vratim svojoj obitelji, ubit će me”, reče Tamara. “Zar da prosim i živim u
grobnicama, poput Psa? A Selim je mrtav.”

“Ne zaboravi, kćeri, da badem cvjeta usred zime.”
“Neću imati nikakav život”, tiho će Tamara, “i cijelu vječnost ću provesti sa šejtanovom
nogom na vratu.”

Abdulhamida to šokira. “Ne govori takve grozote!”

“Kriva sam”, jednostavno će ona.
Abdulhamid dlanovima pokrije uši. “Ne govori to preda mnom!” vikne. “Ne želim to čuti!
Neću ti dopustiti da me pretvoriš u svjedoka! Zabranjujem ti!”
“Kriva sam”, ponovi ona.

“Ne čujem te”, brzo će imam i počne pjevati popularnu pjesmu koja mu padne na pamet:

“Moja kuća je kavez

Moj krevet je stijena

Ovo je moja sudbina

Zalijevam te

Ali ti veneš Ama-a-a-a-a-a-n.”

Imam prestane i makne dlanove s ušiju. Tamara kaže: “Kriv...” Ali Abdulhamid se brzo
umiješa ponovnim zavijanjem: “Ama-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-an”, dodajući koloraturne ukrase za
koje njegov glas baš i nije sposoban. Stane kad mu ponestane daha i malo se uvrijedi kad čuje
kako Tamara prigušuje hihotanje. “Kriva...” reče ona, a Abdulhamid počne: “Ama-a-a-a-a-a-a-a-
a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-a-an.”

Kad završi i počne teško disati hvatajući dah, Tamara ostane ležati zlokobno tiho iza
zavjese, a Abdulhamid shvati da se ona poigrava njime. Na kraju ona reče: “Sad se osjećam
manje jadno.”

“Moj glas je kao slavujev, zar ne?” našali se imam, a Tamara se nasmije.

U tom trenutku Abdulhamid-hodža shvati da mu još netko osim Nilufer stoji iza leđa.
Pogleda preko ramena i naglo ustane. Bio je to Rustem-beg, koji je tiho prišao i sad je gladio
Niluferin vrat desnom nadlanicom. U lijevoj ruci držao je štap kojim je tupkao po bokovima
svojih visokih čizama, a brk mu se presijavao od svježe nanesene pomade. O pojasu je imao dva
pištolja srebrne drške i pripadajući jatagan, a fes mu je bio čist i nedavno očetkan. Izgledao je
uglađeno i ponosno kao uvijek, ali Abdulhamid shvati da je neutješan.

“Ovaj vaš konj je jako lijep”, primijeti Rustem. “Oduvijek sam mislio da je jako lijepa.
Muškarac s ovakvim konjem ima dovoljno razloga da bude sretan.”

“Zbilja jest lijep konj”, složi se s njim Abdulhamid, “ali jogunasta je, što joj opraštam.”

“Kako je Tamara-hanuma?” upita Rustem, odajući dojam potpune smirenosti.

“Oporavlja se. Mlada je i u ova dva tjedna je malo napredovala. Još je boli.”

“Ovo sad kad se nasmijala”, reče Rustem, “to je prvi put da sam je čuo da se smije.”
“Lijepo se smije”, reče Abdulhamid.
“Ostavio sam vam nešto novca na stepenicama”, reče Rustem, “kao naknadu za vaš trud.”

Imama to šokira. “Nema potrebe...” ali Rustem podigne ruku i ušutka ga. “Nismo
rastavljeni. Muž plaća za svoju ženu.” Poslije toga još jedanput za kraj pogladi Niluferin vrat i
kaže: “Zbilja se lijepo smije” te ode bez ijedne dodatne riječi. Abdulhamid pogleda leđa
odlazećeg muškarca i primijeti kako se čak i u tom svjesnom dostojanstvu njegovog hoda osjeća
poraz.

Abdulhamid sjedne na svoj stolac i duboko udahne. S druge strane zavjese opet dopre jedva
čujni i prigušeni Tamarin glas: “To je bio moj muž. Prepoznajem njegov glas.”

“Još te voli”, kaže Abdulhamid.

“Ništa on ne zna o ljubavi”, ogorčeno će Tamara.
“Ne znaš ni ti, kćeri”, suho će Abdulhamid, “ne znaš ni ti.” Ustane i krene sedlati Nilufer.
U međuvremenu je Ajša smislila vlastiti plan za Tamarin oporavak. Daleko od toga da je
imala kameno srce, ali znatan joj je to teret, brinuti se tako za posrnulu ženu, kad ima toliko
drugih poslova i tako malo sredstava s kojima to može učiniti. Nije baš ni da se željela riješiti

Tamare, samo je htjela da se vrati uobičajeni životni tok i ritam, a bilo joj je naporno održavati
fasadu smirenosti protiv ogovarača i upirača prstom, koji su se njoj iza leđa došaptavali kako će
hodža uzeti Tamaru kao drugu ženu ili je iznajmljivati neznancima.

Ajša se progura kroz gužvu i kaos ulica i dođe do stražnjeg ulaza u Poliksenijinu kuću.
Pokuca na žaluzine, izuje papuče i položi ih u nišu uklesanu u masivni zid, zajedno s obućom
svih veličina i dobi koja se ondje ugnijezdila, tako da svatko tko dobro poznaje tu obitelj odmah
može znati tko je u kući, a tko nije.

Poliksenija promoli glavu kroz prozor i zavrišti od oduševljenja, uzvikujući: “Merhaba!
Merhaba!” i mašući rukama. Ona i Ajša su cijeli život bile prijateljice, zajedno se igrale u prašini
kao djeca i zajedno jahale na koljenima svojih baka i djedova. Zamalo su zajedno i umrle kad su
imale šest godina, od difterije. Dvije žene se zagrle i prasnu u bujicu ugodnih besmislica, koje
neizbježno prate svaki takav ponovni susret, iako se oni odvijaju gotovo svaki dan, te uđu u kuću.

Uzdišući i smijući se, namjeste se na divane i počnu krčkati pistacije i koštice bundeva,
bacajući ljuske u žeravnik i milujući šestero djece po obrazima. Ajša uzme Filoteju u ruke i zagrli
je tako snažno da ona učini grimasu. “Ma kakva si ti prljavica, tulipane moj mali”, prekori je Ajša
blago, trljajući pomalo brutalno prljavštinu s Filotejinog lica vrškom palca.

“Ta se u sve uvali”, kaže Poliksenija, “samo problemi s tom malom.”

“Tako je lijepa. Zbilja, nikad nisam vidjela tako lijepo dijete.”

“To svi kažu”, složi se Poliksenija. “To je zato što je na majku.” Poliksenija se
samodopadno osmjehne i odglumi kako se dotjeruje.

Ajša se nasmije i pomiluje prijateljičine ruke. “Naravno da jest, naravno da jest”, kaže, a
onda obnovi svoj nježni napad na curicu. “Ooo, tako je lijepa i draga da bih je mogla ugušiti
grljenjem.”

“Prestani”, kaže joj Poliksenija, “već je dovoljno tašta. Da je vidiš samo kad stane nad
lokvu i divi se sama sebi. Bog nam pomogao kad bude dovoljno visoka da se pogleda u
ogledalo.”

“Čujem da se mali Ibrahim zaljubio u nju”, kaže Ajša. Uštine Filoteju za obraz i kaže:
“Naša mala princeza ima obožavatelja!”

“Taj mali jadnik! Zateleban je do ušiju! Kamo god ona ide, evo njega, odan kao sjena.”

“Kako dražesno! Jednoga dana će se vjenčati, možda.”

Kašalj upozori Ajšu na činjenicu da je Poliksenijin drevni pradjed Sokrat prislonjen u
mračnom kutu, kao uvijek, potpuno neuništiv, ali sposoban razmišljati samo o jednom. “Pazi”,
upozori je Poliksenija, sotto voce, “stari pas se sprema održati svoj govor.”

“Imam devedeset četiri godine, znate”, reče on napuknutim, drhtavim glasom, prebirući
grozničavim prstima po krunici.

Ajša mu priđe i poljubi njegovu hladnu, suhu ruku s poštovanjem. “Ah, djede! Imate
devedeset četiri godine! To je fantastično!”

“Imam dvanaestero djece.”

“O, djede Sokrate, to je fantastično!”

“I imam šezdesetero unučadi.”

“Ma nije valjda! To je fantastično!”

“I imam sto dvadesetero praunučadi.”

“O, djede!”

“A čak imam i dvadesetero pra-praunučadi.”

Poliksenija trkne Ajšu, osmjehne se i reče: “Evo ga, sad će!” a prastari muškarac se nagne
naprijed i kaže: “A znaš li što?”

“Ne, djede”, odgovori Ajša, kako se očekuje.

Stari gospodin se anđeoski osmjehne, zatrese ramenima i reče: “Svi su oni govnari.”

Ajša i Poliksenija se zajedno nasmiju, a starcu se lice ozari od zadovoljstva, tako da su mu
se usne, prekrivene sijedim čekinjama, razvukle skoro do izduženih resica njegovih ušiju.
Podigne drhtavi prst oko kojeg je bila omotana plava krunica i uperi ga u Polikseniju. “Ona misli
da se ja šalim”, reče i opet se povuče u sumračni svijet svojih beskonačno ponavljajućih
uspomena.

“Jadni stari pas”, reče Poliksenija osjećajući se pomalo nelagodno - jer je to bilo prvi put da
je Sokrat dodao takav finale. Izvana dopre nevjerojatan nalet vrlo glasnog i veselog ptičjeg pjeva
koji nikako nisu mogle proizvesti ptice, a Ajša podigne obrve. Poliksenija mahne rukom prema
prozoru, tako da su joj narukvice zazveckale spuštajući joj se niz podlakticu, i reče: “To su
Mehmetčik i Karatavuk, opet se dozivaju onim svojim ptičjim zviždaljkama.”

“Kakav je to par”, izjavi Ajša, “Mehmetčik u crvenoj košulji jurca uokolo glumeći da je
crvendać, a Karatavuk u crnoj košulji glumi da je kos. Jednoga dana jedan od njih će pasti s tom
zviždaljkom u ustima i zbogom zubi!”

“Ma ionako je bolje bez zuba”, primijeti Poliksenija. “Najbolje ih je sve izvaditi i riješiti se
toga.”

“Ma, uostalom”, reče Ajša držeći se i dalje onog što je htjela reći, “ako ne možeš biti
potpuni luđak kad si dijete, kad ćeš inače dobiti priliku za to?”

Poliksenija je iznenada zapita: “A kako je s preljubnicom? Kad ćeš završiti s njom? Moram
ti priznati da si svetica. Pa mislim, što ćemo s njom?”

“Za nju postoji samo jedno mjesto”, reče Ajša, “ali nisam sigurna da ona to još shvaća.”

“Kakva sudbina! A opet, to je i zaslužila.”

“Nije ona loša žena”, reče Ajša.

“Nije loša! Nakon toga što je učinila?”

“Mislim, u njoj nema zlobe. Svejedno, ne vidim kakvog drugog izbora može imati i grozim
se što ću joj ja to morati reći.”

Poliksenija napući usne i predloži joj: “Pa, vrlo je vjerojatno da će to i sama shvatiti, rekla
bih.”

“Inšalah”, reče Ajša s nadom u glasu, a onda zapita: “Čuj, možeš li mi pomoći? Možeš li mi
učiniti malu uslugu?”

“Ne želim doći k tebi i brinuti se za tu kurvu ako me to želiš pitati. Ne traži od mene da je
taknem!”

“Ne, ne. Želim da zamoliš Djevicu Mariju Panagiju da mi učini uslugu. Vidi, evo ti novac.”
Proprčka po svom pojasu i izvuče nekoliko para. “Kupi svijeću i zapali je u moje ime i poljubi
ikonu i zamoli Djevicu da brzo izliječi Tamaru-hanumu, tako da ja što prije nastavim normalno
živjeti. Među nama, a to nemoj reći ni živoj duši jer bi me ubilo kad bi kome rekla, brinem se da

Abdulhamid malo previše razgovara s njom. Čujem je kako se smije i to me brine. Tako žena
osvaja srce muškarca, puštajući ga da misli kako je zabavlja.”

“Muževi!” uzvikne Poliksenija. “Koliko li je Bog samo mrzio supruge!”

Uzme tu njezinu crkavicu i položi je na niski stolić kraj zdjelice pistacija. “Naravno da ću
zamoliti Djevicu”, reče, “a možda bi i ti mogla privezati krpu u tekiji svog sveca i moliti ga da
spriječi mog pradjeda da ponavlja svoju šalu.”

“Možeš i sama vezati krpu”, kaže joj Ajša. “Svi to čine. Čak sam i jednog Židova vidjela
kako to radi, znaš onog s čudnim očima koji živi u istoj ulici s Armencima. To je možda čak i
kršćanski svetac, koliko itko zna.” Zastane, a onda je molećivim glasom upita: “Hoćeš li to sad
učiniti?”

I tako dvije prijateljice, ruku pod ruku, krenu prema crkvi Svetog Nikole, sveca zaštitnika
djevica i djece, a Ajša sjedne van na stepenice, jedući smokve i gledajući dolinu sa sićušnom
rijekom koja je ubrzo nestajala u moru. Kažu da je u dalekoj prošlosti dolje bila luka puna
uznositih brodova i robe, ali da se tad u zaljevu pojavio pješčani prud, a sad se i rijeka začepila i
stvorila dobru obradivu zemlju, kao naknadu za gubitak trgovine. Abdulhamid je na njoj imao

maleni komad zemlje, koji je unajmljivao od Rustem-bega i svaki dan bi se spuštao onamo, kako
bi uklanjao uporne kornjače koje mu stalno opsjedaju usjeve. Odjahao bi s njima u vreći i ostavio
ih s druge strane brda u nadi da se više neće vratiti. Ajša pomisli kako nije nimalo lako biti udana
za tako dobra čovjeka jer postoji velika razlika između “dobrog” i “razumnog”, a razuman čovjek
ne troši vrijeme na obzirnost prema kornjačama i posrnulim ženama.

Poliksenija uđe u crkvu i prekriži se. Poljubi ikonu, stavi Ajšine novčiće u škrinjicu i uzme
voštanu svijeću koju zapali na drugoj, pa je postavi u pijeskom ispunjenu srebrnu posudu. Opet se
prekriži i zamišljeno pogleda ikonu. Kažu da ju je naslikao osobno sveti Luka te da je pripadala
svetom Nikoli, a dosad je po njoj visjelo već toliko srebra i zlata da su se samo lica i ruke Djevice
i Djeteta vidjeli u svojim nekadašnjim bojama. Bila je to osobito nježna Panagia Glikofilousa, na
kojoj Marija blaga lica, smeđih očiju i zlatne aureole drži Djetešce Isusa u savinutoj ruci, dok je
samo dijete ulovljeno usred čina podizanja ruku oko majčina vrata. U oba gornja kuta molio se
anđeo, ruku prekriženih na prsima, dobroćudno pripitog izraza lica. Toliko je dirljiv bio taj
portret i toliko je mnogo čuda stvorio, da ne iznenađuje što je nadahnuo mnoga stoljeća
obožavanja.

Poliksenija se neko vrijeme divila slici, sve dok je ne obuzme duh molitve. “Draga Majko”,
počne ona, “pomozi Ajši u njezinim problemima, iako je nevjernica, ali je dobra i vjeruje u tebe,
pa to onda nije loše, je li? Molim te, nađi neki način da Tamara-hanuma i sama vidi što mora
učiniti, a da joj Ajša to ne mora saopćiti, jer to bi bilo strašno, i moli se za sve nas i čuvaj moju
djecu i prihvati ovaj poljubac.”

Poliksenija se nagne naprijed i opet poljubi ikonu, a onda se vrati van na sunce. Zatrepće, a
Ajša je upita: “Misliš li da te čula?”

Dva tjedna poslije, u petak, Ajša izvede Tamaru iz Niluferine štale. Tamara je bila
nesigurna na nogama i posrtala je, koliko od očaja i zle slutnje, toliko od posljedica ozljeda, ali
znala je da nema drugog izbora i dopustila je Ajši da je vodi za lakat.

Ajša se nije osvrtala ni lijevo ni desno, ignorirala je poglede, upiruće prste i komentare.
Dok su ona i Tamara prolazile, ljudi su prestali raditi to što su već radili i pratili ih pogledom.
Kad su ona i Tamara prošle kraj njih, počeli su ih slijediti, sve dok dvije žene u svojoj pratnji nisu
imale gotovo cijelu varoš, kao da je sprovod. “Eno je, Tamara-hanuma”, širio se šapat. Svi su

znali da je to Tamara, iako je nosila debelu maramu preko glave koja joj je posve štitila lice dok

je polako hodala uz Ajšu, pogleda uprtog sebi pod noge od srama. Nitko nije ostao netaknut

sramotom mlade žene i tuga se slegla na varošku kaldrmu, kao fina bijela prašina u danima kad

vjetar puše iz Arabije.

Dvije žene i utihnula gomila prođoše ulicom u kojoj žive Armenci, preko mejdana na
kojem starci čekaju da po njih dođe Djed Smrt, kraj bunara na kojem je Rustem-beg za vrijeme
kamenovanja sjedio okrenut leđima, kraj džamije s dva minareta gdje Abdulhamid-hodža
predvodi molitvu, kraj grubog zaklona pod kojim Iskander radi posude, kraj najmanje kršćanske
crkve u kojoj živi sova koja spava na gredama, kraj kosturnice u kojoj su vinom oprane kosti
kršćanskih mrtvih i dalje, gdje ulica naglo zavija i završava pred zadnjom, izoliranom kućom
ravna krova, čije je pročelje ogrnuto ružama penjačicama i na čijim su prozorima rešetke kojima
je svrha bila prikrivanje mračne unutrašnjosti.

Ajša stane pred javnom kućom i pokuca na teška vrata. Ljudi tiho i s poštovanjem stajaše
na udaljenosti, muškarci promatrajući stisnutih usana, a žene gledajući glava okrenutih u stranu i
velova povučenih preko usta, kao da se tom gestom mogu nekako zaštititi. U vratima je bila tanka
rešetka od kovanog željeza u visini glave i tad iznenada zaškripi i otvori se. Kroz nju prvo dopre
težak miris dima i ambre, olibanuma, limunovog ulja, mošusa i pačulija, a onda proviri par
žalosnih sivih očiju obrubljenih kajalom. “Dobro došla”, reče tihi glas.

“Dovela sam Tamara-hanumu”, reče Ajša sa žaljenjem u glasu, a henom obojeni prst
pozove je s rešetke. Tamara se približi, stavi jednu ruku na vrata za oslonac, pokuša ignorirati
zastrašujuće lupanje srca i molećivo pogleda suosjećajne sive oči. “Što želiš, sestro?” upita je tihi
glas.

“Utočište”, prošapće Tamara.

Prostitutka uzdahne i reče: “Sestro, očekivale smo te.”

24. Ja sam Filoteja (5)

Otišla sam predaleko u potrazi za zelenjem, a i nije bilo gotovo ničeg u ovo doba godine, a
ja sam se toliko unijela u traženje da sam zaboravila gdje sam i iznenada se uplašila jer sam
začula neki zvuk i pomislila da bi to mogao biti Markala ili neki drugi demon jer oni vole pusta
mjesta, ali to je bio samo Ibrahim, a ja sam sjela na stijenu jer sam se jako bila uplašila da bi to
mogao biti demon, a demoni su mi se motali po glavi jer je to bio tek prvi dan poslije
Bogojavljanja i baš smo spaljivali zloduhe, da bismo se riješili zla i nečisti.

Privezali su uže, od kvake na vratima kuće mog oca do kvake na vratima Iskanderove kuće
i zatvorili mačku u ćup i stavili je da visi posred užeta, a onda su s jedne strane užeta potpalili
vatru od trnja i grančica i kad je uže popustilo, ćup je pao i razbio se, a mačka se oslobodila i tako
smo se riješili zloduha i svi su pjevali i plesali oko pepela, a onda su muškarci pošli uokolo sa
žeravicama i svakome unijeli malo dima u kuću i štale, a onda su muškarci pokupili darove, a
Ibrahim je pratio muškarce koji su došli u našu kuću i unijeli dim u nju i nekako je uspio osloniti
ruku o moju dojku dok nitko nije gledao, a ja sam se zamalo onesvijestila od moguće sramote.

Zato sam se, kad mi je prišao na stijeni kad sam bila vani taj dan poslije Bogojavljanja,
okrenula od njega i nisam htjela razgovarati. Ali požalila sam kad je odustao i otišao i popela sam
se na vrh stijene i gledala kako odlazi, a on se okrenuo i vidio me, a ja sam se posramila što me
tako ulovio, ali on je samo podigao ruku onom svojom malom gestom i otišao svojim putem.

25. Priče s putovanja u Smirnu

U svibnju vrijeme zna biti krasno, ali katkad su dani već previše vrući, a ceste počnu
stvarati finu prašinu koja začepi oči i nosnice putnika, a od znoja na konjskim slabinama stvara
ljepilo. Prašina također počne lebdjeti nad morem tako da Karijci više ne mogu vidjeti Rodos, a
ljudi u Kilikiji izgube iz vida Cipar, taj otok na koji nitko ne dođe, a da se ne zaljubi. U to doba
proljetno cvijeće počne venuti, a svračci crvenih leđa već su odavno stigli i počeli postavljati
svoje spremnice i smočnice na stablima, nabijajući svoj ulov manjih životinjica na dugačke šiljke
trnja. Snijeg je započeo svoje taktičko povlačenje prema visovima Taurskog gorja, a onih nešto
preostalih vukova vratilo se na veće visine, zajedno s banditima i razbojnicima i divljim jelenima
koji prate nicanje svježe mlade trave.

U ožujku još ima kiše i hladnih noći, barskih lokava crvenog i sivog blata na cestama, a
vjetar poznat kao El Hossom podiže ekvinocijske bure koje pušu po osam dugih dana. Na
pašnjacima kangalski psi biju noćne bitke s lukavim risovima i očajnim vukovima, a zeleni vivci
još se nisu vratili u močvare i šume sjevera.

U travnju su dani vedri i blagi, a pljuskovi slađi, tako da je, nakon što je Rustem-beg
obznanio da uz oružanu pratnju putuje u slavni nevjernički grad Smirnu, bilo mnogo onih koji su
objeručke iskoristili priliku da iskoriste njegovu zaštitu.

U to vrijeme u provincijama je bilo puno desperadosa koji su zapravo uglavnom bili
dezerteri. Makinacije velesila i vječna turbulentnost Balkana uvlačile su Osmansko carstvo iz
jednog osiromašujućeg, traumatičnog i demoralizirajućeg rata u drugi. Oni koje bi pozvali u
vojsku služili bi neodređen broj godina u gadnim i neprijateljski raspoloženim dijelovima svijeta,
stotine kilometara od kuće, dok bi se žene razbolijevale u nastojanju da same održavaju dom i
njive. Bilo je na stotine tisuća Penelopa koje su čekale, katkad zauvijek, muškarce koje je sudba
bacala iz jedne nedaće u drugu. Situacija je bila još gora zbog toga što su se kršćani izborili za
jednaka prava, tako da više nisu bili izostavljani iz vojne službe kao što je to bilo nekad, pa su sad
nepristupačni dijelovi Anatolije vrvjeli odmetnicima, od kojih je većina u više nego
zadovoljavajućoj mjeri svladala vještinu okrutnosti, dok svi do jednog bijahu lopovi. Koliko god
ih pokušali zaustaviti žandari i pokoji vojni pohod iz Konstantinopolja, i dalje je bilo opasno poći
sam na dug put, pa je tako, kad je Rustem-beg u proljeće odlučio poći u Smirnu, bilo mnogo onih
koji su svoje potrebe i zadatke odlagali čekajući baš takvu priliku.

Rustem-beg nikome nije rekao zašto ide. To nije bio svijet u kojem bi muškarci svoju dušu
otvarali bilo kome, a aga ionako nije imao nikoga kome bi se mogao povjeriti, ali činjenica je da
je Rustem-beg pošao u potragu za ženom. To kratko vrijeme provedeno s Tamarom pružilo mu je
uvid u to kakav bi mogao biti odnos muškarca i žene, a njegovo srce, njegov želudac, njegove
prepone i njegovo grlo žudjeli su za nečim što ni samome sebi nije znao artikulirati. Trebao je
nekoga s kim će se stopiti. Znao je da je on poput vrta u kojem cvatu samo krumpiri, korov i
zapostavljeni luk, ali u kojem bi dobar vrtlar mogao gredice ukrasiti lozom i ponukati tulipane da
se uzdignu iz zemlje. Bilo bi prejednostavno reći da je Rustem-beg tražio romantičnu ljubav, jer
je on zapravo tražio dio sebe koji mu je nedostajao, a te dvije potrage nisu uvijek iste, iako katkad
mislimo da jesu. Rustem-bega je obuzela ideja da bi trebao naći čerkesku ljubavnicu, zabavne

osobnosti, dobru glazbenicu, rumenih usana i blijede puti, sjajnu i entuzijastičnu u tehnikama
fizičke ljubavi, jer bi tada doživio preobražaj u svom životu. Svake noći je ležao besan, mučen
nesmiljenom pjesmom slavuja, posežući rukama svoje uobrazilje prema čerkeskoj odaliski čije će
lice i ruke obasjati njegove odaje poput mjeseca. Odlučio je poći u Smirnu kako bi si kupio
nekoliko satova, nešto lakiranih kožnih cipela, nešto crnih hlača, stambolski žaket najbolje
kvalitete i novi crveni fes. Iz Smirne je nakanio vlakom nastaviti prema Konstantinopolju te je

odlučio da onamo neće stići odjeven kao provincijski moćnik, u vrećaste šalvare i pojas načičkan
raznim oružjem. U glavni grad će stići kao od glave do pete moderan gospodin, potkresanih
brkova, a vratit će se s ljepoticom dostojnom njegovog ugleda, koja će biti jedina žena u vilajetu
koja će uvijek znati koliko je točno sati. Odlučio je da će, ako mu Bog odluči dopustiti da nađe
zbilja fantastičnu ženu, podići novu džamiju na južnom dijelu varoši i još plaćati njezino
održavanje.

Rano tog jutra mejdan je uskipio od aktivnosti, kako su razni putnici počeli pristizati sa
svojim životinjama, zalihama i prostirkama. Lončar Iskander, mršav i žilav, putovat će pješice,
kao i Muhamed Pijavičar, koji se s Alijom Snjegonoscom dogovorio da bi Alijin magarac trebao
ponijeti njegove pijavice, a da će zauzvrat dobiti manji dio zarade. Alija nije morao daleko hodati
do tog skupa jer su se on i njegova obitelj nastanili u golemoj šupljini platane na trgu, koja se sad

mogla pohvaliti dograđenim krovom i pravim vratima.

Levon Lukavac, Armenac, ljekarnik i jedan od najpromućurnijih trgovaca u varoši, došao je
s tri deve natovarene robom koju je skupio u pola stotine malih, ali oprezno sklopljenih poslova

tijekom zime, a koju će zamijeniti za lijekove i napitke, kozmetiku i afrodizijake.

Stamos Ptičar, crvena nosa koji je curio kao i inače, nosio je krletku u kojoj je držao par
prekrasno šarenih pčelojedaca. Bili su zeleni, crveno-smeđi i žuti s dugim sivim kljunom,
egejsko-plavim prsima, prugama na očima i crnim ovratnicima. Procijenio je da bi u jednoj od
onih velikih kuća duž luke u Smirni mogao za njih postići visoku cijenu, koja bi mu isplatila to
putovanje za vrijeme kojeg će po barbarskom žbunju morati prebirati u potrazi za kukcima, koje
će oni nasmrt iskljucati prije nego što ih pojedu. Mrtvi kukci, naučio je, te ptice ne zanimaju
osobito, pa se nasmiješio pomislivši na sluge bogataša koje će morati odlaziti van skupljati ih, sve
dok ptice budu žive.

Daskal Leonida također se spremio na putovanje pješice i već je zamišljao strašne žuljeve i
umor koji će ga ubrzo zadesiti. Čvrsto je odlučio posjetiti obitelj, iako nije od onih u kojima ima
puno međusobne privrženosti. Još važnije je to što je nakanio prisustvovati sastanku svog tajnog
društva, posvećenom urotama bizantske kompleksnosti, a kojem je krajnji cilj vraćanje grčkog
teritorija koji su im Osmanlije preoteli prije mnogo stoljeća. Britanija više ne žali za prijestoljem
Francuske, Španjolska nema planove za ponovno preuzimanje Nizozemske, a Portugal nema

ambicije spram Brazila, ali ima ljudi koji jednostavno ne mogu zaboraviti prošlost, među njima
Srbi koje će uvijek progoniti gubitak Kosova i Grci koje će uvijek progoniti pad Bizanta. Leonida
je bio jedan od tih i daleko od toga da je bio usamljen. Opsjela ga je lijepa vizija

Konstantinopolja kojem je vraćena slava glavnoga grada grčkog svijeta, a, kao što je slučaj sa
svima koji imaju tako lijepe vizije, njegove su se temeljile na nepokolebljivom uvjerenju da su

njegov narod i njegova religija i njegov način života superiorni drugima te da bi zato trebalo biti
po njihovom. Takvi ljudi, čak i beznačajni poput Leonide, su motor povijesti, koja na koncu nije
ništa drugo doli otužno zdanje podignuto od izmrcvarenih tijela u ime velikih ideja.

Bilo je možda dvadeset duša u toj karavani koja je trebala biti organizirana na uobičajen
način. Putovat će od hana do hana, međusobno udaljenih jedan dan puta, a predvodit će je
muškarac na magarcu koji će jahati ujednačenom brzinom, pritom obilno pušeći i diveći se

krajoliku. U ovom slučaju muškarac na magarcu bio je lik poznat kao Veled Debeli. Veled je bio
savršeno okrugao čovjek, čije su kratke noge stršile ravno, svaka s jedne magarčeve strane te čije
je izrovano lice odavalo rani susret s boginjama. Srećom za njegovog magarca, Veled jedva da je
bio viši od 120 centimetara, tako da to, zajedno s činjenicom da je najširi dio njegovog opsega
također iznosio 120 centimetara, nije predstavljalo preveliki teret.

Nakon što su se vjernici pomolili u znak odgovora na jutarnji pjev s minareta, povorka se

pripremila za polazak, osim što se tada i nije dogodilo ništa osobito. Veled i njegov magarac su

krenuli, ali prva deva se odbila pomaknuti. Veled je zaokrenuo magarca natrag i podbo devinu
slabinu stopalom. “Kujin sine”, reče, ali nimalo neprijateljski, “što je sada?”

Deva ga pogleda tužno i prijezirno, a Veled je opet podbode, no uzalud. “Vražja deva neće
krenuti”, objasni putnicima, kao da to i sami nisu primijetili. Veled smota cigaretu, zapali je

teatralnom gestom i ugura je u jedan kut devine nosnice. “Sad je sve u redu, je li?” pita je.
“Možemo li sad krenuti?” Životinja se podigne na noge i zadovoljno uzdahne, udišući dim
cigarete. Veled se okrene ostalim putnicima. “To je od stalnog hodanja iza mene. Navikla se na
dim mojih cigareta i počeo joj se sviđati i sad ništa ne želi raditi ako joj prije ne dam dim.”

“To je onda skupa deva”, reče Stamos Ptičar.

“Ali ipak dobra”, odgovori Veled preko ramena dok je karavana kretala.

“A što kad cigareta dođe do kraja?” upita ga Iskander. “Zar joj ne spali nos?”

“Kad postane prevruća, ona nekako kihne i izbaci je. Ubrzo ćeš vidjeti. Jedanput ju je
ispuhala tako da je sletjela mome magarcu na guzicu i prije nego što sam shvatio što se događa,
našao sam se na zemlji, a moj magarac je bio mali oblak prašine u daljini. Ali inače je to dobar
magarac.” Veled ga potapša o vratu i pređe mu dlanom naprijed-natrag između ušiju. “Ima nešto
lijepo u magarećim ušima”, primijeti.

Povorka je krenula uz mnogo čavrljanja, ali jedan sat teškog hoda bio je dovoljan da malo
priguši putnike. Neki gledahu sebi pod noge, kao da bi mogli naći novčić, a neki se osvrtaše
uokolo, kao da vide Taursko gorje ili ružičaste makove ili grm kapare prvi put u životu. Svi su
povremeno pogledavali Rustem-bega, agu, jer je dotad većina muškaraca obiju vjera bila u javnoj
kući i probala njegovu odbačenu ženu Tamaru. Govorili su da je bila spremna početi tek ako su
sve žaluzine bile zatvorene te da je biti u njoj poput onih snova u kojima tražite nešto, a ne znate
što je to. Izašli biste smeteni tim tekućim, nefokusiranim očima koje sjaje u mraku, zaraženi
njezinom usamljenošću i nepomičnošću, zbog čega biste i vi bili nostalgični i skrhani tugom.
Kako se pokazalo, nije bilo nekog osobitog zadovoljstva u korištenju zemljoposjednikove žene.
Ljudi su se pitali zna li on što se događa, je li čuo kako stoje u redu za to nepomično, hladno
meso i budi li to kakve osjećaje u tim oholim prsima.

Oni koji su išli pješice premještali su torbe s jednog ramena na drugo, a Daskal Leonida već
je bio razdražen i nezadovoljan. Stamos Ptičar hvatao je muhe kojima je hranio svoje ptice, a
Levon Lukavac tiho je u glavi računao i preračunavao zaradu koju bi mogao očekivati od ovog
putovanja. Na prvom zaustavljanju, koje je bilo kod nadsvođene cisterne, Muhamed Pijavičar
potegne ajran iz svoje kožne čuture, obriše usta nadlanicom i kaže: “Imam ideju.”

“O, ne”, reče Alija Snjegonosac, “dobro ja znam tebe i tvoje ideje. Poštedi nas ove, inšalah.
Čudim se što Prorok, mir s njim, nije predvidio užas tvojih ideja i unaprijed ih zabranio.”

“Ovo je dobra ideja, Alija-efendija”, pobuni se Muhamed. “Ta je ideja preporučljiva, koliko
i korisna.”

“Dobra ideja nije dobra ideja samo zato što onaj kojem je pala na pamet kaže da jest”, reče
Iskander, prolazeći prstom po crti na mjestu gdje mu turban ležaše preko čela. To je bila njegova
manira kojom bi se koristio svaki put kad bi mislio da ima osobito dobar epigram. “Nitko ne želi
čuti moju ideju?” upita Muhamed okupljene.

“Ja ću je poslušati”, reče Rustem-beg. “Zemljoposjednik, na koncu, ima odgovornost prema
svojim zakupcima.”

“Dobro. Moja ideja je da će ovo biti dugo i dosadno i zamorno putovanje i zato bi svatko
od nas trebao ispričati priču da nam prekrati vrijeme.” Osvrne se trijumfalno, a putnici podigoše
obrve i međusobno se pogledaše.

“To je izvrsna ideja”, izjavi Rustem-beg. “Kada dođemo u Smirnu, dat ću novi jatagan
onome tko ispriča najbolju priču.” Rustem pokaže Muhameda. “A budući da je to tvoja ideja, ti
možeš biti prvi.”

“Ja? Ne želim ja biti prvi. Meni je samo pala na pamet ta ideja.” “Sad je kasno”, reče Alija
trljajući ruke. “Odlučeno je.”

“Ja neću pričati nikakve priče”, odrješito će Leonida.

“Nismo to ni očekivali”, reče Rustem, “a ionako ne želimo slušati ikakve priče
namrgođenog nevjerničkog bijednika kakav si ti. U životu imamo dovoljno gorčine, bez da
slušamo tebe.”

Leonida se namršti i udalji od njih, dok se ostali okupiše oko Muhameda, gurkajući i
gnjaveći ga, sve dok on na kraju ne objavi: “Znam dobru priču o Nasredin-hodži.”

“Čuli smo je”, zajedno će Alija i Stamos.

“Ima ih na stotine”, nato će Muhamed, “ovu možda niste čuli. O tome kako je Nasredin-
hodža jahao s magarećim sedlom prebačenim preko ramena, kad ga netko zaustavi i upita:
Hodža, zašto ne jašeš na sedlu, nego ga tako nosiš na leđima? a hodža mu reče: Zato što se moj
jadni magarac umorio, pa sam odlučio ponijeti sedlo namjesto njega.”

“Znamo tu”, reče Iskander.

“Tu svi znaju”, doda Alija.

“Pa mogli ste je ne znati.”

“Ta je vjerojatno najpoznatija”, reče Levon.

Rustem-beg se pomalo naljuti. “Ti to zoveš pričom? A svi smo je čuli i jedva da traje
dvadeset koraka! Ovako će nam trebati stotinu tisuća priča prije nego što stignemo do Smirne.
Zar nitko ne zna neku pristojnu?”

“Ja znam još jednu o tome zašto nomadi ne žele jesti kupus”, ponudi Muhamed, a ostali
uzdahnu i odmahnu glavom. “Dobro, neću vam reći”, reče Muhamed, poprilično uvrijeđen.

“Ja znam priču”, ponudi Alija Snjegonosac. “Ispričao mi ju je jedan derviš kad je bio pijan.
Rekao je da je istinita.”

“Nema do pijanog derviša za dobre priče”, primijeti Iskander, “osim što pola tih priča jedva
da išta znače.” Okrene se Aliji. “Daj nam onda svoju priču i nadajmo se da je bolja od
prethodne.”

“Pa, ova je o dobroj ženi iz Meke. Bila je vrlo bogata i ugledna i sama je bila vlasnica
dvjesto deva jer je njezin muž umro i ona je vodila posao, a te deve su posvuda raznašale začine i
brončano posuđe...” “A glineno posuđe?” upita ga Iskander.

“I glineno posuđe, koliko ja znam”, reče Alija. I datulje i suhe smokve i fine tkanine i
Kurane ukrašene zlatom i zlatni nakit za sultanove žene i fine škrinje načinjene od libanonske
cedrovine.”

“To već zvuči kao propisna priča”, prokomentira Rustem-beg. “Dakle”, nastavi Ali, “ta
žena je živjela u Meki, odmah s vanjske strane i bila je najbolji primjer ženske čednosti na
svijetu. Nije imala nijednu nečistu pomisao u životu, a čak je i njezino govno mirisalo na ružinu
vodicu i cimet.”

Društvo se nasmije, a Alija zadovoljno mrdne ramenima. “Pa onda samo zamislite”, reče,
“njezinu preneraženost i užas nakon što je jedne noći sanjala kako bludniči s ama baš svim
hodočasnicima koji su u Meku došli na hadž.”

“Sa svima!” uzvikne Veled Debeli. “E, ovakve priče volim! Da ne znaš možda gdje točno
živi?”

“To je bilo prije puno stotina godina”, reče Ali.

“I što se dogodilo?” upita Rustem-beg.

“Pa, probudila se i toliko se sramila i bi joj neugodno, iako za to nije znao nitko drugi, da je
cijeli dan bila rumena od glave do pete, sve dok nije otišla spavati. A te noći opet je sanjala isti
san i kad se probudila bila je toliko uznemirena da se posula pepelom po glavi i sjela na gomilu
izmeta. A onda je iduće noći opet usnula isti san i tako se nastavilo četrdeset dana i četrdeset
noći, sve dok to više nije mogla izdržati i napokon odluči razgovarati s vrlo mudrim mulom koji
bi je mogao savjetovati.

I tako ona uđe k njemu, sva u strahu i uzdrhtala, ne znajući kako bi mu to rekla, ali onda se
prekrije velom i progovori smiješnim glasom, tako da mula ne bi znao tko je ona, i malo plače i
udara se šakom po prsima, a muli sve to napokon dojadi jer se svaki dan nosi sa stotinu takvih
stvari, pa joj reče: Kćeri, reci što je, jer Bog je milostiv i prašta, ali ja nemam puno vremena, a
ona napokon kaže: Mula-efendija, svake noći sanjam kako bludničim sa svim hodočasnicima koji
dođu na hadž i jako se sramim i ne znam zašto to sanjam jer sam ugledna žena.

Da, znam da jesi, kaže joj mula, tvoj muž mi je bio prijatelj.

I tako se ona zamalo onesvijesti od srama i počne plakati i mlatarati rukama, a mula sjedne
i neko vrijeme se zamisli i gladi svoju dugu sijedu bradu i popije čašicu čaja od metvice s
osrednjom količinom šećera u njemu, onda popuši svoju nargilu, ponovno pogladi dugu sijedu
bradu, a onda se izađe popišati, pa popije još jednu čašicu čaja, a onda uzme mali uglačani štap
koji drži za tu svrhu i ugura ga u turban i počeše se po glavi, a onda joj reče: Kćeri, mislim da
znam što tvoj san znači, a ona reče: Mula-efendija, otkloni moju sramotu, a on će: Kćeri moja, to
ti je ovako. Dobra si muslimanka i trebala bi znati da je za muškarca, kad neka žena želi voditi
ljubav s njim, to nešto najbolje na svijetu, osim odlaska u raj, inšalah. Zato taj san znači da želiš
učiniti nešto lijepo za sve hodočasnike na hadž. E sad, vođenje ljubavi daje život, a i voda daje
život, pa po mome mišljenju moraš iskopati bunar kraj svoje kuće, tako da svi hodočasnici mogu
piti iz njega kada dođu u grad.

Ah, da, reče ona, uvijek izgledaju umorni i žedni. I tako ona ode od njega, pozove neke
radnike i naloži im da iskopaju bunar, a taj bunar je i dan-danas ondje i naziva se po njoj i
hodočasnici piju iz njega na ulazu u grad.”

“A kako se zove taj bunar?” upita Rustem-beg.

“Toga se ne mogu sjetiti”, reče Alija.

“Mislim da je to važno za priču”, posavjetuje ga Rustem, “jer smo na neki način razočarani
što to ne znamo i to malo kvari priču.”

“Ali bila je to dobra priča”, reče Veled. “Ja znam jednu malo sličnu toj, osim što je u njoj
jedan sudac.

“Hajde, onda”, reče Rustem-beg.

“Pa”, reče Veled paleći novu cigaretu i pažljivo je postavljajući u lijevu nosnicu
predvodničke deve, “bijaše jedan vjenčani par i bijahu vjenčani pet godina, ali ne imaše djece. Ne
sjećam im se imena, ali ovo je istinita priča, a ispričao mi ju je čovjek u Antifelosu kad sam bio
ondje, ali više se ne sjećam zašto. No to nije ni važno. Važno je to da su bili vjenčani pet godina i
da nisu imali djece i da su ih svi gnjavili zbog toga. Djevojčina majka bi im došla i pitala: Zašto
nemate djece? a onda bi muškarčeva majka došla i pitala: Zašto nemate djece? a onda bi ženine
sestre došle i pitale: Zašto nemate djece? a onda bi muškarčevi rođaci došli i pitali: Zašto nemate
djece? i u kavani muškarac ne bi u miru mogao igrati trik-trak, a da ga netko u ključnom trenutku
igre ne pita: Nego, zašto nemate djece? i u hamamu bi druge žene pitale jadnu suprugu: Zašto
nemate djece?

Tako je taj par očito bio jako uzrujan jer nemaju djece, a svi ih pitaju zašto, pa im postade
neugodno izlaziti iz kuće i posjećivati rodbinu.

Jednoga dana žena reče: Hajdemo za savjet pitati Ismail-hodžu, a njezin muž odgovori:
Molim? Slavnog Ismail-hodžu koji je cijenjen u cijelom svijetu zbog svoje mudrosti? a ona kaže:
Da, njega, a on kaže: Ali čuo sam da je jako teško doći do njega, a ona kaže: Ali živi nam u
susjedstvu, na što će on: Onda dobro, pokušat ćemo.

Muškarac pošalje dječaka slavnom sucu da ga pita: Možemo li doći razgovarati s vama? i u
tren oka se nađu pred slavnim sucem koji zna svaki dio šarije unatrag, unaprijed i postrance, a
usto je poznat kao čovjek vrlo zdrava razuma, a muškarac pogladi brkove i reče: Kadija-efendijo,
došli smo vam jer nemamo djece i počelo nas je uzrujavati što nas toliko ljudi pita zašto je
nemamo.

Kadija trepne i upita: Što ste poduzimali u vezi s tim? a muškarac će: U vezi s čim?

U vezi s pravljenjem djece.

Muž i žena se pogledaju, a ona upita: Kako to mislite da ih pravimo?

Pa, morate ih napraviti, reče kadija, inače vam neće doći.

Zbilja? usklikne muž. Jeste li sigurni?

Naravno da sam siguran, reče kadija, a muž se okrene ženi i kaže: Jesi li ti što znala o
tome? a ona slegne ramenima i podigne ruke i tako ispadne da taj par nije znao ništa o tome kako
se prave djeca jer im to nitko nikad nije objasnio, a sami to nikad nisu uspjeli dokučiti, pa tako
žena kaže kadiji: Možda biste nam mogli dati kakvu natuknicu.

I tako kadija ustane, podigne halju i pokaže im svoju karu, dugu oko trideset centimetara i
tvrdu kao kamen, s velikim, nabreklim ljubičastim vrhom kao patlidžan...”

“Poštedi nas detalja”, reče Rustem-beg.

“...i stoji kao vojnik, a žena reče: Bože pomozi, a kadija pita muža: Bude li tvoj ikad
ovakav? a on mu odgovori: Pa da, bude, ali moj je prije kao mrkva, a ne krastavac, a kadija će
njemu: Pa tako ti je i bolje jer se malo koja žena može nositi s ovakvim, a onda se okrene ženi i
kaže: Vjerojatno si primijetila da imaš jedna usta na licu i još jedna drugdje u mračnijim
dijelovima. E pa, ta na tvom licu su za jedenje hrane, a ta druga za gutanje jednog ovakvog, ali

smiješ ih koristiti samo da gutaš mužev, a oboje ćete prilično brzo shvatiti da vam se to sviđa i
tako ćete napraviti djecu.

Muž pita:Ali što ako ga odgrize? Kako ću pišati? a kadija mu odgovori: Ne brini se jer
nema zube i kad izađeš, vidjet ćeš da nema nikakve štete.

Žena još gleda gigantsku kadijinu karu očiju ovako razrogačenih i otvorenih usta, ali kadija
ga pospremi, svi se pozdrave, oni odu i gle čuda, nekoliko mjeseci poslije dobiju dijete i nazovu
ga po kadiji, iako su dobili curicu i zato je u Antifelosu nekad živjela žena zvana Osman, koja je

bila jedina žena s tim imenom na cijelom svijetu.”

Stamos Ptičar uzdahne i reče: “Uvijek možeš biti siguran da će Veled ispričati nešto
prosto.”

“To je istinita priča, kunem se”, pobuni se Veled.

“Zna li tko priču koja nije prosta?” upita Rustem-beg. “Pitam čisto iz znatiželje, ne zato što
previše očekujem.” Osvrne se i pogled mu se sretne s lončarevim. “A, Iskander-efendija, spreman
sam se kladiti da ti ne pričaš takve priče.”

“Ne znam nijednu pravu priču”, reče lončar Iskander, “ali volim ljudima govoriti o onome
što se zbilja dogodilo. Možda bi vas zanimala priča o tome zašto idem u Smirnu po četvrti put, a
nemam ništa za prodati i ondje nikog ne poznajem.”

“Netko ti je sigurno rekao za javnu kuću u luci”, predloži Veled Debeli, a neki se tome
nasmiju.

Iskander stisne usne i podigne oči put neba, a Rustem-beg mu kaže: “Ignoriraj ga.”

“Kao što to svi drugi rade”, reče Muhamed, još pomalo nakostriješen zbog lošeg prijema
njegove priče o Nasredin-hodži.

“Pa, ispričat ću vam to ako vas zanima”, reče Iskander i zastane prije nego što nastavi, kao
da želi pribrati misli. “Kao što znate, jedan moj sin zove se Karatavuk jer sam mu jednom načinio
zviždaljku koja zvuči kao kos, poslije čega se on počeo praviti da jest kos i nositi crnu košulju i
voli imati crne stvari i trčati mašući rukama i skakati po stijenama iza grada, ondje gdje su stare
grobnice, s tom zviždaljkom u ustima.

E pa, Karatavuk ima prijatelja, jedno kršćansko dijete, pa sam i njemu načinio zviždaljku
koja zvuči kao crvendać. S tim zviždaljkama je pitanje puke slučajnosti kako će zvučati i nikad
ne znate na što će nalikovati sve dok ne puhnete u njih. Nekad zvuče kao slavuj, na primjer, ili
pjev drozda.

Karatavukov mali kršćanski prijatelj, sin je Poliksenije i Karita, poznajete ih, a ona lijepa
Filoteja je jedna od njegovih sestara, pa, on je jak momak i odlučio se prozvati Mehmetčik jer
ako je Karatavuk kos, pomisli on: E pa, onda sam ja crvendać.

I tako sad imamo dvojicu dječaka koji trče uokolo glumeći da su ptice, a kad ne glume da
su ptice, često su sa mnom jer se vole zafrkavati s glinom, a ja im katkad dam da od nje nešto
načine, a nekad pođu sa mnom iskapati glinu, a katkad uđu u veliki spremnik mulja i pomažu
Slijepom Starom Dimosu da vadi kamenje iz njega...”

“To sam se često pitao”, reče Alija. “Zašto imaš starog slijepca da ti hoda naprijed-natrag
po spremniku gline, sav se isprlja i onda izađe van, nalik na križanca između gubavca, demona i
trupla, sav skoren?” “Pa”, kaže Iskander, “to je zato što je svježe iskopana glina puna kamenja i
nečistoće i komadića drveta i Bogzna čega sve ne, pa je zato moraš staviti u spremnik i
pomiješati s puno vode. Kad se slegne, sva nečistoća i kamenje potonu na dno, a onda netko hoda
po tome i skuplja među nožnim prstima. Kad sve to povadiš, izvučeš mulj kroz otvor u

spremniku koji se nalazi nešto više od dna, pa tako onda to možeš osušiti i dobiti čistu glinu koja
neće puknuti i u kojoj neće nastati velike rupe kad je pečeš u peći. U svakom slučaju, ne trebaš
oči da bi hodao po spremniku, a čak i slijepcima treba posao, a slijepi ljudi imaju razvijenije
osjetilo dodira i zato ja plaćam Slijepom Starom Dimosu da to radi.”

“Ali zar ti ne misliš da donosi nesreću to što ti kršćanin hoda po glini?” upita Alija.
“Mislim, nekako mi se ne čini ispravnim da u muslimanskim posudama ima kršćanskih stopala.”

Iskander se nasmije. “Stopala su samo stopala, a uostalom Slijepi Stari Dimos se oženio
rođakinjom tetke moje žene i ja to radim iz milostinje, a nikad nisam čuo da bismo trebali biti
milostivi samo prema našim ljudima. A ionako svoje posude prodajem svima. Levon Lukavac ih
ima nekoliko, a prodavao sam ih i Židovima, čak i sotonistima. Jedina religija koju novac poznaje
jest on sam.”

Alija kimne sumnjičavo, a Iskander upita. “Gdje sam stao?” “Počeo si nam govoriti zašto
ideš u Smirnu četvrti put, iako nemaš što prodati i ne poznaješ nikoga tko ondje živi”, reče
Rustem-beg, “ali iz nekog razloga si počeo govoriti o svom sinu koji glumi da je ptica, a onda
smo prešli na starog kršćanina koji hoda po spremniku vlažne gline.” “Ah, da”, reče Iskander,
“sad se sjećam. S pričama je stvar u tome da su kao slak koji se mora uvijati ukrug i puzati
posvuda, prije nego što dođe do vrha stupa. Da vidim... Da, taj dječačić Mehmetčik jednoga dana
pita mog sina Karatavuka: Kako to da tvoj baba nema pištolj? a moj sin mu kaže: Ne znam, a
Mehmetčik kaže: Vjerojatno si ga ne može priuštiti, a moj sin kaže: Može, a Mehmetčik kaže: Ne,
ne može!, a moj sin kaže: Može, a Mehmetčik kaže: Ne, ne može! Znate kakvi su dječaci. I
Mehmetčik kaže: Moj baba ima pištolj i Moj baba je bolji od tvog babe i zato se moj sin
Karatavuk jako naljuti i opali Mehmetčika i nabije mu šljivu na oko, na što Mehmetčik zaplače i
udari mog sina nogom u cjevanicu, pa moj sin počne zavijati i tad naiđe Abdulhamid-hodža i
obojicu ih zgrabi za vrat i izvuče im uši zbog tučnjave na ulici i dovede ih meni, a ja od njih
doznam cijelu priču.

A čudno je to što ja nakon nekog vremena počnem razmišljati o tom pištolju koji nemam.
Pa kažem samome sebi: Ne trebam oružje. To je uzaludno bacanje novca, a i što će mi oružje? A
onda mi taj drugi glas šapne u uho: Da, ali ipak bi ga volio imati, je li? a prvi glas kaže: Ne budi

glup, na što drugi glas kaže: Svaki muškarac ima oružje, zapravo muškarac i nije pravi muškarac

ako nema oružje.”

“Tako je”, umiješa se Stamos, “to je živa istina. Zato ga ja imam. To je vjerojatno važnije

nego imati muda ili cijelu gomilu djece.”

“U svakom slučaju”, nastavi Iskander, “ti glasovi me nisu puštali na miru, dok napokon
više nisam noću mogao zaspati od njihove svađe i poništavanja međusobnih argumenata i
međusobnog vrijeđanja i to postade gore nego kad slavuji nikako da ušute. Napokon, jednoga
dana sam za svojim kolom, izrađujem tanjur, što ni u najboljim uvjetima nije lako, kadli se on
izobliči i raspadne, a ja se iživciram, uzmem raspadnuti tanjur i zgnječim ga u rukama i bacim
natrag u košaru gline, jer shvatim da se više ne mogu koncentrirati ni na svoj posao zato što
razmišljam o tome vražjem pištolju koji nemam. I tada odlučim da ću se iz toga izvući samo ako
nabavim oružje te da ću tada opet imati mir.”

“Sjajna odluka”, složi se Muhamed. “To bih i ja učinio.”

“I tako”, nastavi Iskander, “odlučim s idućom karavanom poći u Smirnu i nabaviti oružje.
Imao sam malo problema sa svojom ženom koja je rekla da je to bacanje novca i da smo mi
previše siromašni i još svašta slično, ali onda sam joj rekao da ću joj donijeti srebrnu narukvicu i
iznenada smo imali dovoljno novca i nije li to krasna ideja i oružje će nam sigurno kad-tad

zatrebati. Radio sam danju i noću da načinim dovoljno posuda, ali nije bilo dovoljno ljudi kojima
bih ih prodao, dok nije prošla skupina joručkih nomada koji su prodavali tepihe u Alepu i imali
puno novca, a sasvim slučajno su im trebale posude. Pa mi se tako posrećilo.

Imao sam malo problema u Smirni jer je to tako velik grad u kojem ima tako mnogo ljudi,
pa sam se poprilično izgubio, a ljudi su mi stalno davali upute koje nisam znao slijediti, s tim da
su u pola slučajeva govorili jezicima koje nisam ni razumio i spavao sam u luci kako bih prištedio
novac, što nije bilo nimalo zabavno jer su noću izlazili štakori, a ja mrzim štakore, a onamo i
najjeftinije kurve odlaze bludničiti s mornarima na smotanim kolutima užeta, pa se tako slobodno
može reći da se nisam baš naspavao.

Dan nakon što sam stigao, naišao sam na muškarca s lijepim pištoljem za pojasom i rekao

mu: Selam alejkum i molim vas, oprostite što vas ovako uznemirujem, ali, molim vas, smijem li
vas pitati odakle vam taj lijepi pištolj? Jer i ja tražim nešto slično.

On mi kaže za Abdula Krisostoma, oružara, i pokaže mi gdje je turska četvrt, na mjestu na
kojem se spaja s armenskom četvrti, pa još kaže: Upozoravam vas, nije nimalo lako izvući išta
smisleno iz Abdula Krisostoma. Na kraju ćete dobiti lijepo oružje, ali ne očekujte brzo povoljan
rezultat.

Poslije nešto poteškoća nađem tog Abdula Krisostoma i zbilja jest neobičan svat. Kao da je
Židov križan s Grkom, križan s Armencem, križan s Arapinom, križan s Bugarinom, križan s
crncem i još ludim psom. Govori s naglaskom pa zvuči kao magarac, kad bi magarac mogao
govoriti, i obrijao je glavu osim vrha srednjeg dijela glave, a tu je kosu spleo u perčin i ima zlatni
prsten kroz jednu nosnicu i četiri ili pet zlatnih naušnica na svakom uhu. Ima velike usne koje se
rašire od uha do uha kad se osmjehne, a u jedan prednji zub ugradio je dijamant, koji svaki put

svjetluca i otežava vam razgovor s njim, jer vam taj dijamant stalno blješti u lice.

Radi u radionici punoj gorućeg ugljena i peći, a koja smrdi na vruće željezo i nalik je na
sliku pakla, a sve je prekriveno čađom, uključujući Abdula Krisostoma, tako da još ne znam je li
crnac ili Arapin ili neko od onih drugih.

Taj oružar mi pokaže razne modele koje radi i pokaže razliku između damaške cijevi i
bušene cijevi i kaže mi da mi može načiniti cijev sa spiralnim užljebljenjem, ako nikome ne
kažem, jer bi to trebalo biti protuzakonito i kaže mi da je glatka cijev zapravo raznovrsnija,

premda je manje precizna i pokaže mi sve lijepe intarzije od bjelokosti ili srebra ili sedefa kojima
može, a ne mora ukrasiti kundak, koji može, a ne mora biti od orahovine ili brezovine ili čega već
ne, i govori mi o tome da oružje može biti od onih koja se pune kroz cijev ili ostraguša te o tome

da može ispaljivati jedan metak ili imati mali bubanj na okretanje, sve dok ja ne zabijem lice u

dlanove i kažem: Abdul-efendija, ponudili ste mi toliki izbor da sam se potpuno zbunio i mislim

da mi je mozak upravo prestao raditi.

On kaže: Pa onda počnimo od početka. Želite li pištolj ili nešto što se ispaljuje s ramena?

Već je to teško pitanje jer sam mislio da želim lijep pištolj koji bih zataknuo o pojas, ali sad
sam si počeo misliti: Veće oružje bi moglo biti još bolje. Pomislim na cijenu, a taj vrag u mojoj
glavi progovori: Ma koga je briga? i ja kažem: Zapravo bih i jedno i drugo, a njemu se lice ozari
jer sam ja mušterija kakve voli. I tako se mi na kraju dogovorimo da ću dobiti pištolj ostragušu s
punjenjem jednog metka, glatke cijevi i lijepe, jednostavne drške od brezovine, te lovačku pušku
ostragušu spiralno ižlijebljene cijevi s punjenjem jednog metka i običnim kundakom od
brezovine. Vidite da sam se trudio biti razuman usred sve te svoje ludosti jer će oružje biti
praktično i korisno, ali ne previše urešeno ni skupo. Cjenkanjem dogovorimo cijenu koja je
visoka ali ne previsoka, a čovjek se uvijek može nadati da će naići još koja skupina nomada.

Polome mnogo posuda jer mnogo putuju, a njihove staze prema jugu prolaze kroz našu varoš,
tako da uvijek mnogo trgujemo. Abdul Krisostom mi kaže: Dođite za dva mjeseca i čekat će vas.

Naravno, sav se uzvrtim od iščekivanja i jedva da se mogu koncentrirati na bilo što, a svaka
posuda koju radim raspada mi se pod prstima, a onda napokon opet odem onamo idućom
karavanom i nađem se u radionici Abdula Krisostoma, a on se sjeti tko sam i kaže mi: A,
Iskander-efendija, baš mi je drago što vas vidim! Bit će vam drago čuti da je vaše oružje spremno
i siguran sam da ćete biti zadovoljni njime. Ali svejedno ima nekakav smeteni izraz lica, a ja
ubrzo doznam zašto. Kao prvo, pištolj ima dršku od orahovine sa srebrnim filigranom i sastoji se
od četiri cijevi u koje se metak stavlja izravno, a te cijevi su postavljene kao prsti na dlanu, a ja
ga pitam: Abdul-efendija, što je to, za ime svijeta? a on će meni: To je pištolj idealan za one
brodske pobune, klasični dizajn. Možete ubiti četvero ljudi jednim stiskanjem okidača, pod
uvjetom da stoje jedan do drugoga.

Abdul-efendija, kažem ja, lijep je, ali ja ne moram gasiti nikakve brodske pobune. Ma ja

nikad i nisam bio na brodu i nikad nisam bio na moru i nisam ja kapetan koji mora održavati
mir. Ja sam lončar kojemu treba pištolj da ga zataknem o pojas kad hodam po varoši i kad
slavim blagdane.

Abdulah se sav nekako pokunji i kaže: Onda ga ne želite? Pa meni se učinio vrlo lijepim i
mislio sam da ćete biti zadovoljni.

Abdul-efendija, kažem ja, prekrasan je, ali nije ono što sam tražio, a kladim se i da je

skuplji.

On progovori glasom malog djeteta i donja usna mu počne drhtati i suza mu potekne niz
jedan obraz i taj grmalj od čovjek zaplače i kaže: Mislio sam da će vam se svidjeti. Puno sam
radio na njemu i načinio ga s toliko ljubavi, a stoji samo dvaput više.

Pokušam ga utješiti i kažem: Abdule, to je remek-djelo i trebali biste ga poslati kao dar

samom sultanu padišahu jer je dostojan da bude u carskoj riznici, ali za mene je predobar i ne

mogu si ga priuštiti. Imate li pušku?

Abdul Krisostom obriše lice nadlanicom, tako da ga cijelog umrlja mokrom čađom i donese
pušku, a ja je pogledam i jedva da mogu povjerovati očima jer ta ima šest spojenih cijevi i kad
stisneš okidač, okreću se jedna po jedna. Kundak je od bjelokosti sa sedefnim intarzijama i jako
je lijepa i toliko teška zbog svih tih cijevi da je ne mogu ni podići do ramena. Abdul se osmjehne
i ponosno reče: To je moj najnoviji model.

A ja kažem: Abdul-efendija, i ova je za sultana padišaha. Prekrasna je. ali toliko je teška
da je ne mogu podići i nisam to naručio.

Pogleda me kao da sam mu upravo rekao da mu je umrla majka i, da skratim priču,
napokon pristanem opet doći za dva mjeseca s drugom karavanom.

I tako ja dođem treći put, a on mi je načinio pištolj s užlijebljenom cijevi i bubnjićem u koji
stane sedam metaka, a kalibar je toliko velik da jednim metkom možete srušiti zid kuće. Ne šalim
se, cijeli kažiprst mi je stao u cijev. I načinio je pušku kojoj je cijev bila dugačka dva metra jer je
rekao da je takva preciznija te da njome možete pogoditi kuglicu zečjeg brabonjka s udaljenosti
od tisuću metara. Opet prođemo cijeli proces i on se rasplače i kaže da je umjetnik i da se ne
može oduprijeti svojim kreativnim impulsima, a ja kažem: Pa moglo bi se reći da sam i ja
umjetnik, ali kad netko naruči posudu, dobije što je tražio, a ja to učinim najbolje što mogu jer se
umjetnost krije u stvaranju, koliko i u osmišljavanju, a nešto ne mora biti komplicirano da bi bilo
dobro načinjeno.

Iskander zastade. “Sad onamo odlazim četvrti put, u nadi da ću napokon dobiti pištolj i
pušku kakve sam tražio, a svu tu muku i pokoru prolazim samo zato što se moj sin posvađao sa
svojim prijateljem pa se loše osjećam što nemam oružje. Mislim da sam budala.” Uperi prstom u
nebo. “Mislim da mi se Bog gore vjerojatno smije.”

“Svejedno”, utješno će Alija, “muškarac treba oružje da bi se potpuno osjećao svoj. To je
jednostavno tako. Kad se vratiš, žena će te više poštovati, a tvoji sinovi će se ponositi tobom, a
kad se s večeri budeš šetao po varoši, osjećat ćeš se važnim kao da si sam Rustem-beg.” Rustem-
beg se osmjehne tom implicitnom laskanju, a Iskander prizna: “Da, već osjećam određeno
uzbuđenje.”

Stamos obriše nos rukavom i kaže: “To je priča bez kraja. Nisam baš zadovoljen. Morat ćeš
nam u povratku ispričati što se dogodilo.”

“Meni se svidjelo ono kad si opisivao oružara”, reče Muhamed. “Lako sam ga mogao
zamisliti, sa svim tim zlatnim naušnicama i perčinom.” Osvrne se, pogleda svoje suputnike i pita:
“Tko je idući?”

Levon Lukavac podigne ruku i kaže: “Ja znam onu o četrdeset vezira.”

“E, to je najduža priča na svijetu”, uzviknu Iskander.

“Jest ako je se sjetiš cijele”, reče Levon. “Bojim se da će mnoge od tih priča promaći mom
pamćenju.”

“Pa valjda ćemo te mi moći podsjetiti”, reče Stamos.

I tako im je dva dana Levon Lukavac pričao najdužu priču ikad smišljenu o trikovima i
perfidnosti žena. Svi su se smijali i nitko tu mizoginiju nije shvaćao previše ozbiljno, osim
Rustem-bega koji je utihnuo i rastužio se te počeo osjećati neobičnu sramotu. Bilo kako bilo,
Levon Lukavac je osvojio jatagan, što je možda bilo pomalo ironično, jer je armenski trgovac bio
jedini nevjernik koji je ispričao priču i jedino njega od svih pripovjedača oružje nije nimalo
zanimalo.

26. Mustafa Kemal (6)

Daleko od Eskibahčea, preko Dodekaneza i preko Egejskog mora, godine 1907. Mustafa
Kemal se napokon vratio u Solun, grad svog rođenja. Frustrira ga i živcira kad shvati da mu je
izgon u Damask pokvario izglede da postane vođa revolucionara. Nastalo je novo Vijeće
jedinstva i napretka, u kojem su bili ljudi poput Talat-bega, Çemala i Alije Fethija. Nalaze se u
masonskoj tajnosti, prisežu na mač i Kuran i jednoga dana će postati univerzalno poznati kao
Mladoturci. Sumnjičavi su spram Mustafe Kemala, kojemu je sav taj hokus-pokus besmislen te
čije je Društvo za domovinu i slobodu postalo dio novog entiteta. Vrijeme provodi nadzirući
makedonsku željeznicu, udaljen od središta zbivanja.

Sultan šalje dva odreda da se pobrinu za Vijeće jedinstva i napretka, a vođu prvog
prostrijele i rane. Drugi na prvi pogled traži pomirenje, ali s njima je mladi, naočiti bojnik koji,
umjesto da ode na pregovore u Istanbul, svoje ljude povede u brda. Taj muškarac je Enver,
kojemu se ubrzo pridruži još jedan časnik, stručnjak za gerilsko ratovanje. Revolucija je napokon
otvoreno proglašena i sultan pošalje vojnike da je uguše, no oni se umjesto toga priključe
revoluciji. Sultan je prisiljen na ponovno uspostavljanje starog liberalnog ustava iz 1876. godine.
Naočiti Enver pojavi se na balkonu hotela Olimpska palača i proglasi novu politiku osmanizma.
Više neće biti posebnih povlastica za pojedine etničke i vjerske skupine i odsad svi imaju jednaka
prava i obveze. U Solunu zavlada euforija. Rabini i imami se grle, a politički zatvorenici izlaze,
zapanjeni, na danje svjetlo. Sultanove agente ubijaju na ulicama i pljuju na njihova trupla.

Enver je baš onakav tip muškarca kakve Kemal ne voli. Dobar je i ugledan musliman, koji
ne puši i ne pije te je tašt i previše se drži propisa. Kemal mu također zavidi na ulozi vođe i
uspjehu i ne misli da će iz toga ispasti išta dobro. Priznaje da je Enver dobar časnik u vojnim
zadacima, ali osim toga, u njemu ne vidi odlika. Mustafu Kemala to ždere jer je itekako svjestan
vlastite nadmoćnosti.

Revolucija je izvedena nezrelo. Nema nikakav pravi plan ni pravu ideologiju, osim želje da
vrate carstvu nekadašnju snagu. Revolucionari ne shvaćaju moć i privlačnost novonastalih
nacionalizama. Kršćani nisu baš previše oduševljeni zasluženim pravom da odlaze na obvezno
odsluženje vojnog roka i postanu slobodni osmanlijski građani, pa tako Mladoturci uskoro
doznaju da su ubrzali proces raspada carstva, umjesto da ga zaustave. Bugarska proglašava
nezavisnost. Kreta proglašava ujedinjenje s Grčkom. Austrija nezakonito i oportunistički pripaja
Bosnu i Hercegovinu, pokrećući time cijeli niz događaja koji će utjecati na tijek europske
povijesti više od stotinu sljedećih godina.

Mustafa Kemal promatra sav taj kaos i više je nego nezadovoljan. U kafiću Kristal, u kafiću
Bijela kula, u kafiću Olimp žali se glasno i ogorčeno svojim kolegama časnicima. Vijeće
jedinstva i napretka odluči ga poslati u Tripoli, kako bi ondje riješio neki lokalni problem, a
Kemal nevoljko pristane poći.

Na tom putu siđe s broda na Siciliji, gdje ga lokalna djeca gađaju limunovom korom i
rugaju se njegovom osmanlijskom fesu. On iznenada prvi put u životu shvati kako fes simbolizira
sve ono zbog čega je carstvo smiješno u očima stranaca i tad se u njemu počne rađati mržnja

prema njemu. Jednoga dana, kad bude diktator Turske, zabranit će ga u jednom naletu
neliberalnosti.

U Tripoliju se Mustafa Kemal mora nositi s neposlušnim Arapima i staromodnim
Osmanlijama koji ne prihvaćaju vlast VJN-a. On zastraši lokalnog pašu i, karakteristično i
neizbježno junački, ode u dvorište džamije u kojem se okupljaju Arapi koji ga se spremaju oteti.
Obrati se neprijateljski raspoloženoj gomili i zaspe ih domoljubljem i religijom. Implicitno im
zaprijeti moći VJN-a, ali ih i utješi, rekavši im da ta moć služi samo njihovoj zaštiti.

Mustafa Kemal ostavi snažan dojam na skeptičnog arapskog šeika, poderavši vlastite
akreditacijske dokumente, rekavši mu da je njegova riječ dovoljna te da mu ne trebaju
dokumenti, nakon čega šeik pusti iz zatvora trojicu prethodnih izaslanika koji su pogriješili što su
se previše oslanjali na vlastite slične dokumente.

U Benghaziju je šeik Mansur nadjačao lokalnu osmansku vlast, a Mustafa Kemal smisli trik
kojim će ga poraziti. Okupi lokalnu vojsku u barakama i predloži časnicima da ih povede na
vježbu. Kaže im da moraju zamisliti da su pješački odred koji maršira ususret neprijatelju slijeva,
ali koji tada dobije zapovijed da skrene i napadne neprijatelja zdesna.

Na taj način, a da to nitko unaprijed nije posumnjao, Mustafa Kemal opkoli kuću šeika
Mansura, koji je prisiljen poslati izaslanika s bijelom zastavom i pokrenuti pregovore. Mustafa

Kemal mu održi predavanje o prirodi i nakanama VJN-a, a sa svoje strane šeik natjera Mustafu
Kemala da prisegne na Kuran da neće nauditi sultanu, velikom kalifu. Prilično je dvojbeno da bi
Mustafa Kemal iole ozbiljno shvatio kuransku prisegu, ali čast je svejedno zadovoljena i mir
ponovno uspostavljen. Mustafa Kemal, posve obavljenog zadatka, trijumfalno se vraća u Solun,
samo da bi ondje ustanovio kako se revolucija nasukala.

27. Tiranija časti

Jusuf Visoki volio je svu svoju djecu podjednako, strasnim obožavanjem zbog kojeg bi, kad
bi razmislio o tome, katkad postao žaloban. Kad bi svoj život usporedio s vrtom, tad bi njegove
kćeri bile ruže što rastu uza zidove tog vrta, a njegovi sinovi bili bi kao mlada stabla koja
oblikuju palisadu koja štiti od svijeta. Kad bijahu maleni, posvećivao je sretne sate njihovom
zabavljanju, a kad su malo porasli, grlio bi ih dok ne bi raskolačili oči i pomislili da će im puknuti
rebra. S vremenom je zavolio i svoju ženu, djelomice zato što se tako događa kad se žena dobro
odabere, a djelomice zato što su iz njezinih bedara potekli ti potoci i bujice sreće.

Ali Jusuf Visoki nije sad znao što bi sa svojim rukama. Izgledalo je kao da se ponašaju
kako se njima hoće. Palac i srednjak njegove lijeve ruke prelazili su preko njegovih očnih
jabučica i spajali se na korijenu nosa. To je bilo umirujuće, možda, koji djelić sekunde. Duža
utjeha od te nije bila moguća u takvoj strašnoj situaciji. Katkad bi njegovi dlanovi počivali jedan
uz drugi na njegovom licu, vršcima palaca dodirujući ušne resice. Zbacio je fes kako bi mogao
zabaciti kosu unatrag, da mu pada preko vrata. Kestenjasti fes ležao je u kutu nakrivljen, tako da
ga je njegova žena Kaja stalno pogledavala. Unatoč toj groznoj, teškoj situaciji i drami usred koje
se našla, instinktivno je poželjela uvesti red, pa makar ga i samo okrenuvši da stoji uspravno.
Sjedila je na niskom divanu, gnječeći isprepletene prste, grizući usnu i gledajući svog muža. Bila
je bespomoćna kao netko tko stoji pred Božjim tronom.

Jusuf Visoki koračao je po sobi, mašući rukama, buneći se i prigovarajući, katkad zabijajući
lice u dlanove. Kaja ga nije vidjela tako uznemirenog i žalosnog još od smrti njegove majke prije
tri godine. Tulipan na njezinom nadgrobnom spomeniku obojio je svojim rukama i odnosio kruh i
masline kako bi ih mogao jesti kraj groba, zamišljajući svoju majku pod kamenom, ali ne
mogavši je u mislima vidjeti nikako drukčije doli živu i čitavu.
Jusuf je prošao stadij ljutnje. Prošlo je vrijeme kad je patroliranje sobom bilo popraćeno
psovkama, tako strašnim da su Kaja i djeca morali pobjeći iz kuće prekrivajući rukama uši, dok
bi im u glavi odzvanjale psovke upućene njegovoj kćeri i kršćaninu: “Orospu çocuğu! Orospu
çocuğu! Piç!”

Ali sad je Jusuf Visoki bio u fazi tuge koja je predviđala sa svim posljedicama užas onoga
što neizbježno slijedi. Lice mu se presijavalo preuranjenim suzama, a kad bi zabacio glavu
unatrag i otvorio usta kako bi zastenjao, preko zuba bi mu se razvukla gusta slina.

Shrvana, naposljetku, umorom, Kaja je odustala od preklinjanja, djelomično zato što ni ona
nije vidjela drugo rješenje za to što se dogodilo. Da je to musliman, možda bi je mogli udati za
njega, ili bi mogli ponoviti ono što su učinili s Tamara-hanumom. Možda bi je mogli držati
skrivenu u kući, zauvijek neudanu, i možda bi nekome mogli dati to dijete. Možda bi je mogli
ostaviti pred vratima samostana. Možda bi je mogli otjerati osramoćenu, da se sama snalazi i trpi
sva poniženja koja joj sudbina i božanska zloba sruše na glavu. Ali to nije musliman, to je
nevjernik.

Jusuf bijaše beskompromisni i strogi sljedbenik svoje vjere. Izvorno iz Konje, nije bio
poput drugih muslimana ove bastardne varoši koji kao da nisu bili ni jedno ni drugo, koji
mijenjaju vjeru ulaskom u brak, piju vino s kršćanima pred svima ili u tajnosti, u molitvama za

usluge mole Mariju, majku Isusovu, ne pitaju kakvo je to bijelo meso kad zajedno jedu i
pokapaju mrtve sa srebrnim križem umotanim u istrgnuti list Kurana u rukama, samo zato što je u
utrci za spasenjem mudro staviti novac na dvije deve. Jusuf Visoki je prijezirno gledao na takve
ljude. Štoviše, jedno je od najvećih prokletstava religije to što je dovoljan i najmanji ubod vrha
noža u tkaninu košulje da susjede, koji su se prije voljeli, pretvori u ljute neprijatelje. Mirno je
živio među kršćanima većinu svog života, ali sad kad se ona ukaljala i oskvrnula s nevjernikom,
to ga je mučilo više od svega.

Jusuf prestane koračati sobom i napokon pozove sinove na okup. I njegove druge kćeri se
okupiše, stojeći skrušeno i tiho u stražnjem dijelu zamračene sobe.

Kad sinovi stadoše pred njega, Jusuf izvuče pištolj iz pojasa, odvaže ga u ruci, primi za
cijev i pruži svom drugom sinu Sadetinu. Sadetin ga primi za dršku i pogleda u nevjerici. Isprva
kao da ga izda glas. “Baba, ne ja”, reče.

“Ja sam pokušao”, reče Jusuf, “i ne mogu. Sramim se, ali ne mogu.”

“Ne ja, baba. Zašto ja?”

“Hrabar si. Vrlo si hrabar. I poslušan si. Ovo ti zapovijedam.”

“Baba!”

Jusuf shvaća duhovnu i moralnu agoniju svog drugog sina, a i iznenađenje, ali ne želi
popustiti.

“To bi trebao učiniti Ekrem”, molećivo će njegov drugi sin, pokazujući na prvorođenog.
“Ekrem je najstariji.” Ekrem ispruži ruke kao da želi odgurnuti brata, energično odmahujući
glavom.

“Ekrem će zauzeti moje mjesto kad vaša majka umre”, reče Jusuf. “Prvorođeni je. Svi ste
navikli slušati ga. Bit će glava obitelji. Ti to moraš učiniti.” Zastane. “Zapovijedam ti.”

Otac i sin dugo se pogledaše. “Zapovijedam ti to”, ponovi Jusuf Visoki.

“Radije ću ubiti sebe”, reče Sadetin na koncu.

“Imam druge sinove.” Jusuf položi ruku na Sadetinovo rame. “Otac sam ti.”

“Nikada ti to neću oprostiti”, odgovori njegov drugi sin.

“Znam. Svejedno, to je moja odluka. Nekad...” i tu zastane, trudeći se imenovati ono što
nam oduzima svaku mogućnost izbora, “... nekad smo poraženi.”

Jusuf i Sadetin stajali su u tišini gledajući jedan drugoga, a u pozadini sobe jedna od kćeri
počne jecati. Sadetin apelira na svoju majku; kleknuvši preda nju i uzevši njezine šake u svoje.
“Anneciğim! Anneciğim!”

Kaja izvuče svoje šake iz njegovih i podigne ruke bespomoćno gestikulirajući. Iznenada je
izgledala kao starica koja je okrenula leđa životu.

“Zapovijedam ti to”, reče opet Jusuf Visoki.

“To će biti na tvoju dušu”, ljutito prasne Sadetin, ustajući.

“Na moju dušu”, ponovi Jusuf.

Sadetin uđe u haremlik. Bio je u mraku jer su spustili žaluzine i ugodno je mirisao na
ženstvenost i misterioznost. U kutu, u polutami, vidi oči, usijane i svjetlucave od straha, oči svoje
drage sestre Bezmialeme, od svih njegovih sestara najnježnije i one koju je najviše volio.

“Sadetine”, promrmlja ona tihim, rezigniranim glasom. “Mislila sam da će doći Ekrem.”

“I ja sam mislio da će to biti on”, reče Sadetin.

Ona baci pogled na pištolj, stavi dlan na trbuh i reče: “Ubit ćeš nas oboje.”

“Hoću.”

“Ovo dijete je nedužno.”

Sadetin osjeti kako mu pištolj postaje sve teži u ruci. Pomisli: “Neću oskvrnuti svoju
desnicu” i prebaci pištolj u ljevicu.

“Ja sam nedužan”, reče Sadetin.

“Svi smo mi nedužni”, nato će Bezmialema.

“Ti nisi.” Osjeti iznenadan nalet gnjeva. Okrivi je zato što ih je sve osramotila, a njega
dovela u ovu klopku.

“Otkrila sam nešto bolje od časti”, reče ona, očiju trenutačno osvijetljenih sretnom
uspomenom.

“Što je bolje od časti?”

“Ne znam kako se to zove. Ali bolje je. Zbog toga sam nedužna.”

Sadetin uzme sestrinu desnu šaku u svoju, klekne preda nju i njome takne svoje srce, usne i
čelo. Poljubi je. Pokuša suzbiti bol i pogne glavu. “Ovo ne činim ja”, na kraju uspije izgovoriti.
Izgovori to najbrže što može, kako riječi ne bi zapele od tuge i zamrle u njegovom grlu.

“Naš otac je taj koji to čini”, reče njegova sestra. “Za nepravdu nisi ti kriv.”

“Nek’ te Bog primi u raj”, reče Sadetin.

“Nek’ i tebe vidim ondje”, odgovori Bezmialema.

“Nek’ te anđeli ponesu.”

“I tebe kada dođe vrijeme.”

Sadetin ustane i shvati da će ipak morati oskvrnuti svoju desnicu. Premjesti pištolj, zabaci
lijevu ruku oko sestrinog ramena i zagrli je. Stoje tako i drhte. Ona ga nježno zagrli, kao što bi
ljubavnika. On osjeti blag ritam njezinog disanja na svom vratu. Postavi cijev pištolja na njezino
srce, čvrsto zatvori oči, promrmlja: “U ime Boga...” i opali. Prigrli Bezmialemu kad se ona počne
gušiti i kad je obuzeše trzaji i grčevi. On pomisli da nikad neće prestati i užasne ga pomisao da će
možda morati izaći, napuniti pištolj i opet pucati u nju. Na nekoliko očajničkih sekunda pomisli
bi li bilo moguće odnijeti je liječniku i spasiti. Tad njezina glava padne na njegovo rame, a on je
napokon nježno spusti na pod. Klekne i poljubi je, sagibajućim pokretom toliko dobro poznatim
jer je nalikovao na ritualne pokrete u džamiji, a onda prisloni svoje čelo na njezino.

Kad Sadetin uđe u selamlik, košulja mu se presijavala od tamne krvi koju je iskašljala
njegova sestra, a on kao da je postao netko drugi. Baci pištolj ocu pred noge brutalnom gestom
prijezira, pogleda ga u oči i otare dlanove jedan o drugi, tako glasno da proizvedu zvuk poput
pljeskanja. “Oskvrnuh desnicu zbog tebe. Više nemam ništa ni s kim od vas”, reče.

“Kamo ćeš otići?” upita ga otac.

“Kamo ptice odlaze?” upita Sadetin. Pokaže prema Taurskom gorju, koje se iz elizejske
priobalne ravnice uzdizalo kao kakva ogromna i sumorna utvrda. Iza njega se protezahu mrke
ravnice istoka, gdje žilavi i grubi ljudi mjesecima tiho sjede u mraku, ne radeći ništa dok čekaju
da se otopi snijeg.

“Odmetnik sam”, reče on. “Ondje ću biti. Uz Božju pomoć, neću dugo poživjeti.”

Sadetin ode, ne uzevši sa sobom ništa osim muškete, ne poljubivši ocu ruku i ne prislonivši
je na svoje čelo i srce.

Ubrzo poslije toga Jusuf Visoki izađe iz kuće, pištolja opet zataknuta o pojas, fesa
iščetkanog i vraćenog na glavu. Mala i nervozna skupina ljudi okupila se pred kućom, pitajući se
što znači taj pucanj. Vidjeli su kako Sadetin ljutito odlazi, s mušketom preko ramena, s krvi na
košulji i držanjem nekoga tko nikad više neće moći podnijeti ljudski dodir.

Ignorirajući ljude, Jusuf krene niza strme, uzavrele ulice. Vrijeđala ga je normalnost varoši.
Opkoračivao je usnule pse i zaobilazio deve. U daljini je mogao čuti kako Bogohulnik nešto
govori protiv svećenika. Malenu Filoteju je, kao uvijek, pratio Ibrahim. Njezina prijateljica
Drosula je, kao uvijek, za pratnju imala odanoga Gerosima. Abdulhamid-hodža projaše na
Nilufer, zveckalih praporaca i uzvijorenih vrpca. Pod svojim platnom lončar Iskander je izrađivao
posude te lijeno podigao jednu glinom skorenu ruku u znak pozdrava. Leonidin češljugar
cvrkutao je u krletci pred učiteljevim vratima. Alija Snjegonosac prošao je sa svojim magarcem,
kojemu su se mokri bokovi presijavali od otapajućeg leda. Karatavuk u svojoj crnoj košulji, a
Mehmetčik u crvenoj, igrali su se kamenčićima pod stablom smokve. Jusufu su svi ti uobičajeni
prizori bili poput Božjeg ismijavanja.

Zatekne dvojicu žandara u partiji trik-traka za stolom u sjeni platana na mejdanu. Kako je
dan bivao topliji, tako su oni polako otkopčavali gumbe svojih bluza. Obojici je hitno trebalo
tjedno brijanje, koje će obaviti tog predvečerja, prije početka petka. Podigoše pogled, ne baš
previše oduševljeni što ih netko ometa u njihovom štovanju svete igre trik-traka, te rekoše: “Hoş
geldiniz”, jednim, nevoljkim glasom.

“Hoş bulduk”, uzvrati Jusuf, dodajući: “Oprostite što vas ometam.” Izvuče pištolj iz pojasa
i nježno ga spusti na ploču, tako da im ne pomakne figurice. Žandari ga pogledaju zbunjeno, s
iščekivanjem.

“Ubojica sam”, izjavi Jusuf blago, “i došao sam se ponuditi da me uhitite.”

28. Poniženje Levona Armenca

Sve od 1189. godine, po muslimanskom kalendaru, što je 1774. po kršćanskom, Rusko
carstvo je provodilo politiku vjerskog pročišćavanja svaki put kad bi osvojilo novi teritorij. U
Krimu, Kavkazu, južnoj Ukrajini, Azerbajdžanu, Karsu, Ardahanu i Lazistanu, Rusi su
masakrirali i raseljavali muslimansku populaciju, preplavljujući Osmansko carstvo izbjeglicama s
kojima se ono nije moglo nositi. Nemoguće je izračunati broj mrtvih, zamisliti na koje su sve
načine ubijali te ljude. Bio je to trajan holokaust, koji, za razliku od onog poznatijeg, iz Drugog
svjetskog rata, svijet ne obilježava jer u to vrijeme, a ni poslije, nije imao nikakav publicitet.
Nikakvi spomenici nisu podignuti, nikakvi dani spomena nisu uvedeni u kalendare, nisu održani
nikakvi vjerski komemorativni obredi i ne ponavljaju se nikakvi naknadni pijeteti koji bi nas
trebali educirati. Rusi su te masakrirane populacije nadomjestili kršćanima, po mogućnosti
slavenskog podrijetla, ali u nedostatku Slavena zadovoljili su se Ukrajincima ili Armencima.

Zanimljivo je kako su Rusi, koji sebe nazivaju kršćanima, baš kao mnogi drugi nominalni
kršćani u povijesti, posve zanemarili ključnu misao samoga Isusa Krista, koja nas naučava da
bismo bližnjega svoga trebali voljeti koliko i sebe same, te kako su nam bližnji čak i oni koje
preziremo i mrzimo. To kršćanima nikad nije osobito mnogo značilo, budući da je primarna
nuspojava utemeljenja bilo koje religije nastanak i rast licemjerja, megalomanije i
psihopatologije, a prva žrtva utemeljenja svake religije jesu prvotne zamisli njezinog
utemeljitelja. Mogli bismo zamisliti Isusa i Muhameda kako smrknuto uspoređuju svoje bilješke
u raju, češkajući glavu i tugujući zbog uzalud uloženog truda i patnje, koji su za posljedicu imali
samo nastanak dva monumentalna, obijeljena groba.

Očekivano, ali na svoju štetu, ortodoksni Armenci su često bivali zavedeni vlastitim
religijskim vezama te pomagali Rusima u borbi s njihovim osmanskim sunarodnjacima, a mnogi
su se pridružili ruskoj vojsci. Posljedično, ratne su struje nanosile oportunističke armenske
naseljenike na područja netom ispražnjena od muslimana. Očekivano, u osmanskim ušima riječ
“Armenac” postala je sinonim za riječ “izdajica”, što je otežalo život i dovelo u opasnost stotine
tisuća Armenaca raštrkanih diljem carstva, koji su živjeli rame uz rame s Osmanlijama drugih
vjera i rasa, a koji pak nisu znali razlikovati jednog Armenca od drugog i koji ne bi spustili već
podignutu šaku samo zato što bi taj određeni Armenac bio zapravo protestant ili katolik ili vjerni
sultanov podanik.

Dogodilo se 1331. godine po islamskom kalendaru, a 1912. po kršćanskom, one godine kad
su Grčka, Bugarska i Srbija napale Carstvo s ciljem širenja i oslobođenja svoje braće, da je
Drosulinog oca Konstantina na mejdanu sasvim slučajno gurnuo Levon Armenac. Taj drugi
hodaše škiljeći u smjeru sunca, jer je besposleno gledao strvinara koji se pojavio visoko nad
zapadnim dijelom varoši, a zbog te nepažnje njegovo rame udari rame Konstantina, koji je hodao
iz suprotnog smjera.

Konstantin je bio zloglasni i nepopravljivi pijanac koji je svaki dan počinjao otrovnim
mamurlukom, a završavao bljuvanjem u jarak. Bilo je onih koji su ga namjerno nalijevali
rakijom, samo da bi uživali u kaosu koji bi on izazvao i sramotnim ispadima koje je činio. Mnogi