Louis de Bernieres - Ptice bez krila

su se čudili kako je uvijek uspijevao biti pijan, čak i kad ne bi imao novca za alkohol, a činilo se
da je u stanju postati pripit čak i kad bi popio sasvim malu količinu.

Tog spomenutog jutra, zbog žarkog sunca glava mu je pucala jače nego inače, a on je
žmirio i radio grimase u nastojanju da malo ublaži patnju. Znojio se kao da je u groznici i teturao,
a oči su mu stalno gubile fokus, zbog čega je osjećao kao da mu je um nekako udaljen i prazan,
kao da njegovim tijelom upravlja sustavom poluga. Već je bio iživciran jer je Bogohulnik također
bio na mejdanu i izvikivao uvrede za Abdulhamid-hodžom, dok je ovaj projahao na Nilufer. Ti
uzvici i kletve su u njegovom mozgu izazivali gotovo jednaku bol kao da mu netko zabija čavao
u njega, a čeljust ga je boljela tako jako da je bilo teško odrediti odakle bol dolazi.

Udarac koji je zadobio od Levona, dakle, bio je nimalo dobrodošla i dezorijentirajuća
intervencija u muljevitom toku njegove svijesti i njegova prva, instinktivna reakcija bila je
agresivna. “Hajdi! Hajdi! Hajdi!” vikao je, upirući u Armenčeva prsa i gurajući ga unatrag.
“Govno smrdljivo! Što si to učinio? Svinjo!”

Levon, inače poznat i kao “Levon Lukavac” zbog svog sjajnog smisla za poslovanje, bio je
trgovac lijekovima i drugom robom i, iako je u životu doživio vrijeđanje, nikad nije okusio
izravno nasilje. U to vrijeme imao je tek trideset dvije godine i tri lijepe kćerkice od kojih su svi
očekivali da s vremenom postanu ljepotice. Zahvaljujući čestom poslovanju u Smirni, ponosio se,
poput Rustem-bega, činjenicom da je posve moderan muškarac i u njegovom izgledu doista nije
bilo ničeg što bi pokazalo da je Armenac. Njegov dobro očetkani grimizni fes, njegov bujni crni
brk, njegov satenski pojas, njegov crni prsluk izvezen zlatnim koncem, njegove visoke čizme, sve
je to odavalo dojam dobrostojećeg muškarca zadovoljna samim sobom. Vrlo su ga cijenili jer je
znao cijelu Priču o četrdeset vezira, zbog čega je bio tražen za dugih večeri i slobodno se družio s
varoškim uglednicima. Međutim, nije bio nimalo spreman za nasrtaj gnjevnog pijanca kojeg
muče strašna glavobolja i kratak fitilj. Za razliku od Rustem-bega, nije bio snažne građe, jer je
uspjeh postigao domišljatošću, a ne mišićima, te nije bio od onih muškaraca koji su naviknuti na
dugo jahanje i odlaske u brda u višednevni lov.

Njegova prva reakcija bila je zaprepaštenost i on širom otvori usta. Reče nešto nesuvislo, a
Konstantin ga samo ponovno gurne u prsa. “Svinjo! Prljavi Armenče! Svinjo izdajnička!”

U prašini je spavao neki pas i Levon se, koračajući tako natraške, spotakne i padne preko
njega, mašući rukama. Pas zacvili, skoči na noge i žurno se udalji, repa podvijenog među
nogama, osvrćući se u očekivanju nastavka nevolje.

Levon pokuša ustati, ali ga pijanac počne udarati nogom po butinama, a sva ta gungula
privuče još ljudi na mejdan. Konstantin ponovi svoje uvrede i pljune u Armenčevo lice. “Svinjo!
Svinjo!”

Da je bilo koji uglednik bio na mejdanu, ili da su žandari ondje igrali trik-trak kao inače,
tad bi netko vrlo vjerojatno odvukao pijanduru od njegove žrtve i ukorio ga. Ali ondje nije bilo
nijedne osobe od autoriteta, a pučani su bili od one sorte koja voli takve scene, osobito kad netko
ponizi nekoga pametnijeg ili imućnijeg od njih. Vjerojatno nije bilo ničeg boljeg od ovog, još
otkako je Tamara-hanuma izvučena za kosu na ulicu.

Među okupljenima nije bilo nikoga tko ne bi pomogao Levonu kad bi ga zatekao ozlijeđena
kraj puta, ali kao dio gomile, nitko od njih nije bio ni zrnce bolji od hijene.

I tako je gomila okružila prestravljenog čovjeka, smijući se i rugajući, potičući njegovog
napadača koji ga je nastavio udarati nogama i pljuvati.

‘“Ajde, Konstant’ ne, daj ga, daj ga!” vikao je Veled Debeli, a njegove huškačke povike
prihvatili su Stamos Ptičar, Muhamed Pijavičar, lončar Iskander, Alija Slomljen-Nos, Karit, otac
Filoteje i Mehmetčika i mnogi drugi koji su se zatekli ondje u tom trenutku. Ni žene se nisu
držale po strani, pa su Ajša, Poliksenija, Neplodna Lidija i Hasseki, Ajšina kći, bile među onima
koje su se ugurale u gomilu kako bi zlurado urlale, zajedno s ostalima. No tad je nepoznata, ali
nepristojna ruka zgrabila djevičansku Hasseki za stražnjicu, pa je ona zavrištala i povukla se.

Potaknut gomilom i vlastitim bolom i gnjevom, Konstantin počne udarati nogama rebra
srušenog čovjeka. Levon se instinktivno stisne u fetalni položaj i pokuša rukama zaštititi prsa.

“Vidi kukavicu!” vikne Iskander, a ljudi se nasmiju.

“Nije čovjek, pas je!” zadere se Karit, izazivajući još više smijeha.

“Šutni ga, šutni ga!” vrištaše žene poput korâ opijenih menada.

“Svinjo izdajnička, kurvin sine armenski!” psovao je Konstantin, ritmički zamahujući
desnom nogom prema srušenom, stisnutom tijelu.

Konstantin visoko podigne nogu i iznenada svi utihnuše. Bilo je jasno da kani spustiti nogu
i nagaziti čovjekovu glavu. Bio je to ključni trenutak u kojem bi igra mogla prerasti u ubojstvo.
Nitko nije bio u stanju ništa reći i nitko se nije pomaknuo.

Zatišje potraje, kako se činilo, minutama, dok je Konstantin stajao s tako visoko
podignutom nogom, njišući se lagano naprijed-natrag, dok je u njegovoj nakani polako klicao
strašni čin.

Ozlijeđeni muškarac zajeca, iz srušenog smotuljka dopru riječi, tihe, ali posve jasne:
“Odani sam Osmanlija. Živio sultan padišah. Osmanlija sam. Živio sultan. Živjelo Carstvo.”

Konstantin oprezno spusti nogu na tlo i postavi je uz drugu. Blago se zanjiše, a onda se
naglo okrene i suoči s tihom, zgroženom gomilom. Pijano zamaše rukama, sve ih obuhvativši tom
gestom, a onda uperi u njih optužujući prst. Glasom nejasnim, ali punim ljutnje i prijezira izjavi:
“Vi! Svi ste vi govna! Svi ste vi govna i svinje kao ovaj kurvin sin i svi ste drolje i djeca drolja.
Jebite se, svi se jebite i dabogda trunuli pod zemljom sa svojim kurvinjskim materama i kurvinim
sinovima očevima!” Pljune na zemlju i otare dlanove jedan o drugi, kao da briše prašinu.

Tad se pribere, najbolje što je u pijanstvu mogao i vrlo svrsishodno krene u smjeru crkve
Svetog Nikole. Lončar Iskander se nagne i takne ruku Levona Armenca. Budalasto ga upita:
“Levon-efendija, jeste li dobro?”

Levon zastenje i počne polagani, bolni proces pokušaja ustajanja. Bio je prekriven bijelom
prljavštinom, a njegova fina odjeća bila je poderana i neuredna. Alija Slomljen-Nos podigne
njegov fes, obriše ga prstima i uruči mu ga. Levona su toliko boljela rebra da je jedva mogao
disati kad se uspravio. Svejedno, nekako se posve ispravi i pogleda ljudi koji su ga okružili,
zabrinutost na njihovim licima na kojima je, tek trenutak prije, bilo zlurado oduševljenje. Nastane
duga tišina, a onda Levon reče tiho, ali vrlo dostojanstveno: “Sramite se. Sve vas bilo sram.”

Tad se okrene i vrlo polagano te uz veliku muku krene prema armenskom dijelu varoši.
Karit, otac Filotejin, pun kajanja i srama kojeg mu je Levon poželio, spontano krene kako bi ga
primio za ruku i pomogao mu da ode. Ostali se međusobno pogledaše i slegoše ramenima, a onda
se u tišini vratiše svom poslu, kao da u blizini spava netko koga ne žele probuditi.

28. Ja sam Filoteja (6)

Jedne godine kad sam još bila prilično mala, posrećilo nam se i odlučeno je da ćemo
prinijeti kurban te zaklati ovna na dan sveca zaštitnika mog oca, pa je zato kupio velikog
karamanskog ovna, a takvi su nam svima najdraži jer imaju mnogo masti u repu, onakve kakvu
kuhamo kako bismo pripremili hranu za Panagiju. Bio je to vrlo lijep ovan i oprali smo ga i na
njega privezali vrpce i cvijeće, a ja sam gurnula ruku u njegovo runo i osjećaj je bio krasan, a ja
sam počela osjećati privrženost prema njemu.

Večer prije je moj otac naoštrio nož, a moja majka i ja smo otišle u crkvu i očistile je tako
dobro da je sve svjetlucalo od izostanka prašine. Ujutro je moj mlađi brat Mehmetčik, čije je
pravo ime Niko, morao odvesti ovna do crkve i vezati ga za kapiju, ali ovan je bio tvrdoglav i to
nije bilo lako i svi su se smijali što se on toliko muči, ali na kraju je ipak uspio, pa su mu ljudi
zapljeskali, a onda je otac Kristofor došao čitati ovnu iz evanđelja i blagosloviti ga.

A onda je u vrijeme hvalospjeva moj otac odvezao ovna i triput ga poveo oko oltara, nakon
čega je glavu životinje okrenuo prema istoku i pritisnuo je uz oltar, a onda su pomaknuli kamen
pod ovnovim vratom, a moj otac je nožem triput načinio znak križa pred njegovim grlom, a mene
je to toliko užasnulo da sam gledala kroz prste, a onda je moj otac rekao: “Nadam se da će ovo
Bogu biti prihvatljivo”, i vidjela sam ga kako reže vrat životinji. Tad je krv potekla u kameno
udubljenje, a ovan je nekoliko puta trznuo nogom, a otac Kristofor je nad njime mahao tamjanom
jer tamjan razgaljuje mrtve te da bi nam ovan oprostio. Kad je grlo bilo prerezano i ovan se počeo
trzati, zaplakala sam jer sam voljela ovna, a majka mi je rekla da budem tiho i da ne budem
šašava jer je to samo obični ovan.

Ali bila sam jako uzrujana i poslije sam udarila svog vlastitog oca jer sam bila ljuta, ali
srećom on se samo nasmijao, a mi smo se ukrasili cvijećem, a nama djeci su dali grane s kojih je
visjelo voće i Patrik je hodao pred nama izvikujući poruku o gozbi i otišli smo do mejdana i sjela
sam sa svojim bratom Mehmetčikom na mejdanu, gdje se ovan pekao i još sam plakala i nisam ni
s kim htjela razgovarati, a ljudi su govorili: “Ima meko srce, ta mala ljepotica, sva prekrivena
cvijećem.”

A kad su jelo poslužili s rižom i kad su svi bili veseli, meni je curila slina, ali nisam ništa
htjela jesti i to je svima bilo jako zabavno i na kraju mi je brat šapnuo na uho i rekao mi: “Ako
ništa ne pojedeš, netko će umrijeti”, a ja sam pitala: “Tko?” a on je šapnuo: “Ibrahim”, a ja mu
baš i nisam povjerovala, ali budući da nisam bila sigurna, svejedno sam morala jesti meso, za
svaki slučaj, jer sam se više brinula za Ibrahima nego za ovce, a Melimetčik mi je tek poslije
priznao da je lagao, a ja sam mu se osvetila stavivši mu mrtvog kukca u rižu, a on ga je pojeo jer
je tada već bio mrak i tek sam idući Božić zamolila svog oca Karita da mi oprosti što sam ga
udarila.

Jednoga dana bih voljela Ibrahimu ispričati tu priču.

29. Mustafa Kemal, svoj vlastiti policajac (7)

Planovi Mladoturaka da iskorijene korupciju i nepotizam, poboljšaju obrazovanje i
moderniziraju vojsku nisu se ostvarili jer su se suočili sa starim navikama, oportunističkim
osvetama i plemenskom odanosti. Golema većina populacije je vrlo konzervativna jer za njih je
sultan vođa svih muslimana, Božja sjena na Zemlji. Pobuna protiv njega ili nadmetanje s njim
ravno je bogohuljenju. Službenici postavljeni za vrijeme ancien régimea suočavaju se sa
sabotažama i nije posve jasno kome su odani. Zastupnici u novom parlamentu, Turci, Grci, Arapi,
Albanci, Židovi, Srbi, Armenci, Bugari i jedan Vlah dokazuju da im je nedostižan bilo koji ideal,
viši od vlastitog etničkog interesa. U vojsci se širi nemir jer časnici koji su napredovali iz vojnog
kadra shvaćaju da su im šanse za daljnje napredovanje sve manje. Vojne jedinice postaju
neposlušne jer ih udaljavaju od Istanbula, pod izlikom sumnje u njihovu odanost. Muhamedanski
savez nastaje kako bi se odupro sekularizmu Mladoturaka, kako bi se borio za uvođenje
šerijatskog zakona te zauzeo za izuzeće studenata teologije od poziva u vojsku, u slučaju da ne
polože religijske ispite. Novinari, koji su dobili slobodu ponovno uvedenim Ustavom, počinju
žestoko agitirati, poput pasa koji bez ikakvog određenog cilja laju na Mjesec. Opozicijskog
novinara ubiju na Galatskome mostu, a njegov sprovod pretvori se u masovni prosvjed.

U travnju 1909. izbije pobuna među vojnicima poslanim u Istanbul, pod pretpostavkom da
će biti odani. Pridruže im se islamski studenti i učitelji i zajedno krenu prema Parlamentu, vičući:
“Želimo sveti zakon”, ubivši pritom jednog pomorskog časnika i dvojicu političara za koje su
pogrešno pomislili da su netko drugi. Mladoturci iz Soluna šalju vojnike, među njima Mustafu
Kemala na čelu divizije i pobuna je ugušena. Svrgnu sultana, koji se onesvijesti u naručje svoga
glavnog eunuha, kad ga obavijeste da će ga poslati u Solun, a njegovoga usplahirenog, poslušnog
brata oslobode iz tridesetogodišnjeg kućnog zatvora i ustoliče umjesto njega. Objese
osamdesetero kontrarevolucionara, uključujući vođu Muhamedanskog saveza, a čak i nesretnika
zaduženog za mješavinu sultanovog duhana. Us, naprašiti i nominalno kršćanski nadbiskup
Mušeg nagovori svoje sunarodnjake Armence da nabave oružje i pobiju muslimane, izazivajući
tako niz događaja koji za posljedicu imaju spaljivanje gradića i masakr dvadeset tisuća Armenaca
i dvije tisuće muslimana. Çemal-paša uguši nerede, pogubivši četrdeset sedmoricu okrivljenih
muslimana i jednog Armenca.

Mustafa Kemal počne tvrditi da je nužno držati vojsku odvojenu od politike. Kaže da bi se
članovi Vijeća jedinstva i napretka trebali opredijeliti žele li biti političari ili vojnici te da bi se
trebali posve odreći političkih aktivnosti u slučaju da se odluče za drugu opciju. Takva ideja se
nimalo ne svidi ispolitiziranim časnicima, poput naočitog i uglednog Enver-paše. Naruče
ubojstvo Mustafe Kemala, ali on posumnja u mladića kojeg pošalju da razgovara s njim te pred
sebe na stol stavi revolver. Njegov revolver, zajedno s njegovom smirenom elokventnošću,
ostave takav dojam na mladog časnika, da on prizna razlog svog dolaska i kaže mu da se
predomislio. Sad stranka odredi Yakupa Cemila da ubije Mustafu Kemala, ali on ga previše
poštuje, odbije taj zadatak i upozori ga što mu spremaju. Jedne mračne noći Mustafa Kemal
zamakne u dovratak i izvuče revolver jer posumnja da ga netko prati. Muškarac koji prođe kraj
njega je stric Enver-paše. Kemal se pohvali: “Sâm sam svoj policajac.”

30. Čerkeska ljubavnica (1)

Govori se da ste u ono vrijeme mogli čuti sedamdeset jezika na ulicama Istanbula. Golemo
Osmansko carstvo, koliko god već bijaše suženo i oslabljeno, sasvim normalno je omogućavalo
Grcima da žive u Egiptu, Perzijancima da se nastane u Arabiji i Albancima da žive sa Slavenima.
Kršćani i muslimani svih sekti, aleviti, zoroastrijanci, Židovi, štovatelji paunskog anđela,
obitavali su jedni uz druge i to na najnevjerojatnijim mjestima i kombinacijama. Bilo je
muslimanskih Grka, katoličkih Armenaca, arapskih kršćana i srpskih Židova. Istanbul je glavni
dio toga kotača slomljena okvira i taj grad je bio pravo oličenje nestvarne babilonske buke kojoj
je, iako tada to nitko nije shvaćao, bilo suđeno da postane model i prototip svih svjetskih
metropola stotinu godina poslije, u koje vrijeme će, paradoksalno, sam Istanbul posve izgubiti
svoje kozmopolitsko blještavilo. Možda mu je suđeno da ga jednoga dana ponovno pronađe,
samo ako sotonski lažni kumiri nacionalizma, tog sveobuhvatnog domoljublja moralno nakaznih
ljudi, napokon budu srušeni u stoljeću koje nadolazi.

U vrijeme Rustem-begovog dolaska, Istanbul je još bio posljednja živa inkarnacija
Konstantinopola i Bizanta, u kojem su se imena i vladari promijenili, ali običaji, institucije i
navike nisu. Njegovo prvo uranjanje u uzburkani i šaroliki kaos nužno se dogodilo na
željezničkom kolodvoru, dobrostivoj donaciji Nijemaca (čiji se Kaiser proglasio zaštitnikom svih
svjetskih muslimana), koji je očekivano bio opremljen tornjevima zbog kojih je nalikovao na
tvrđavu.

Nevjernička Smirna bila je dobra vježba za mukotrpno snalaženje u nevjerojatnoj zbrci
Istanbula, ali otad je Rustem-beg morao izdržati putovanje željeznicom od jednoga grada do
drugog, pa zato nije bio osobito dobro raspoložen. Imao je vrlo malo razumijevanja za islamski
fanatizam, tako da je, dok se vlak uspio uz puno naprezanja probiti preko više planina nego što se
od Boga moglo očekivati da ih stvori, i dok je došao do Eskişehira, već izgubio svako strpljenje.
Vlak bi se neobjašnjeno zaustavljao i po dva sata u komadu, po najvećoj vrućini, tako da mu se
znoj slijevao s čela u oči, prije nego što bi došao do vrhova njegovih brkova i kapnuo mu u krilo.
Četiri puta vlak se čak vraćao natrag, i to poveći dio puta. Više nego jedanput nije se uspio
suzdržati da ne uzvikne: “Bože moj, pa brže bi bilo pješice!” Jedanput, kad je pogled bio toliko
lijep da ga je zamalo primirio, gurnuo je glavu kroz prozor i dobio u oko veliku pahulju čađe,
kojom ga je strujanje zraka pogodilo nevjerojatno precizno. Zabrinuti pokušaji njegovih sluga da
maramicom obrišu čađavu vodu, samo su dodavali sol na, kako se činilo, ranu koju mu je zadala
sama lokomotiva. Nadalje, unatoč svim nastojanjima da dobije privatno i udobno mjesto, vagoni
su se nezaustavljivo punili, sve dok nisu počeli pucati po zakovicama. Snalažljivi putnici čekali
bi na mjestima na kojima bi vlak zbog nagiba putovao puževom brzinom i uskočili u njega, često
praćeni kozama, bebama, zamotanim sagovima i golemim bakrenim loncima. Na službenim
stanicama se činilo da nitko ne izlazi, ali bi još mnogi ušli. Vani bi ih prodavači čaja sa svojim
velikim samovarima neprekidno snabdijevali slatkim napitkom, a dječaci bi trčali naprijed-natrag
noseći prašnjave kolute beskvasnog kruha nabijene na štap.

Rustem-beg se našao stisnut u kutu, među znojnom gomilom najraznolikijih predstavnika
čovječanstva. U krilu mu je bila krletka s dva lijepa batokljuna nepoznatog vlasništva, a među
nogama je bilo mladunče mastifa koje je žvakalo novu lakiranu kožu njegovih čizama. Ljudi su

pušili pod neobičnim kutovima, kako jedni drugima ne bi spalili odjeću, a zrak se zgusnuo,
otežao i poplavio, dok se dim taložio u nježno lelujavim vodoravnim crtama. Putnici su, ne
mogavši se othrvati kušnji da međusobno dijele hranu iz zamotuljaka i jedni drugima pričaju
priče svog života, života svoje rodbine, pa čak i života ljudi za koje nikad nisu čuli, pretvorili
kupe u neku vrst frenetičnog sobnog piknika. Vrlo stari Kurd izdužena lica i hipnotičkih očiju, s
prljavim bijelim turbanom i bez zuba, častio je Rustem-bega tri sata pričama o Karađozu i
Temelu, na istočnjačkom narječju od kojeg jedva da je razumio ijednu riječ.

Po dolasku u Istanbul, dakle, Rustem-beg je bio u stanju iživciranog očaja. Oba oka su mu
bila crvena i pekla ga, lijevo mnogo više od desnog. Njegove nove čizme imale su rupice od
zuba, a nos ga je svrbio zbog ptica. Njegov novi stambolski žaket bio je prašnjav i zgužvan,

njegov novi grimizni fes bio je prekriven pepelom cigareta, brk mu je izgledao kao da se neki
glodavac prilijepio na gornju usnu i ondje krepao, a na hlačama je imao mrlje od sline koja je
kapala prastarom Kurdu kad je zaspao uspravno, uglavljen između snuždenog vojnika i grbavog
židovskog krojača. Rustem-beg je sve više postajao svjestan činjenice da ustajali, pljesnivi smrad
koji ga muči već satima, zapravo isparava s njega.

Dok je čekao na peronu da njegovi sluge izvade prtljagu, Rustem-beg je promatrao gomilu i
slušao vrevu, pitajući se hoće li on to sad učiniti budalu od sebe. Mučile su ga velike sumnje u
vezi s cijelim projektom, jer je nekako kao u magli bio svjestan koliko je sve to
samoporažavajuće, zbog nekog razloga koji nije mogao podvrgnuti preciznoj analizi. Svejedno,
znao je da je uporan muškarac te da, kad jedanput nešto odluči, uvijek to dovede do kraja. Zato se
nikad nije predao sumnjama nastalim na temelju glasina da je Mariora, majka Poliksenijina, bez

ikakvog motiva skrivila smrt cijele njegove obitelji. Glasine su velike zavodnice razuma, ali se,
nakon što je konačno zaključio da je to samo zlobno ogovaranje od kakvog pate sve male varoši,
čvrsto držao tog zaključka i ni u jednom trenutku nije si dopustio kušnju da povjeruje u suprotno.
Osjećao je da je dobio zadovoljštinu kao i sama Poliksenija, kad se pokazalo da su Mariorine
kosti čiste, premda nije nimalo vjerovao u takvo kršćansko praznovjerje.

U to doba u Istanbulu je bilo oko 180 hanova koje su održavali filantropski muslimani, a u
koje je bilo tko mogao doći s vlastitom prostirkom i mirno spavati na gornjem katu, dok bi konji
bili smješteni u štali ispod. Neki su bili slavni, poput Validovog hana ili Jenijevog hana, s

unutarnjim dvorištem ukrašenim stablima i fontanama te protupožarnim skladištima za robu, ali
čak je i u skromnijima bilo ugodno i čisto. Nisu bili namješteni, pa ih je bilo lako pomesti od
buha, ušiju i stjenica, tako da su se čak i putnici, demoralizirani poput Rustem-bega, mogli
udobno smjestiti i brzo vratiti svoj beaux esprits. Rustem-beg naloži jednom svom slugi da
unajmi nekog od brojnih trčkarala kako bi im pokazao put do najbližeg hana, budući da je već bio
sumrak, a drugom naloži da unajmi četiri hamala koji će prenijeti njihovu prtljagu. Poslije toliko
neudobnih sati u vlaku, odluči ne unajmiti nosiljku za sebe, osjećajući da će mu šetnja razgibati
udove i dobro doći.

U to doba hamali su bili Armenci s jezera Van, organizirani u sindikat kako bi stekli
nosački monopol. Ti kršni muškarci bili su u stanju sami uzbrdo nositi klavir na ramenima, po
najjačem suncu, pomažući se samo jastukom. Kružila je glasina, u koju su vjerovali gotovo svi, a
uvelike je širili sami hamali, da je golemu snagu nužnu za taj posao bilo moguće održavati jedino
ako biste živjeli samo od krastavaca i vode i na taj način su obeshrabrivali bilo koga drugog, tko
bi razmišljao o bavljenju tim poslom.

Zahvaljujući toj, divljenja dostojnoj gospodi, Rustem-beg se ubrzo smjestio nad
umirujućim dvorištem, okupanim nježnim zvukom fontane i slatkim mirisom smokava. Žudeći za
čistoćom očajnički, kao što žedan čovjek žudi za vodom u ljevaonici, krene prema hamamu

pripojenom obližnjoj džamiji, poslavši prije toga slugu da poslužitelje u kupelji obavijesti da stiže

ugledna osoba te da ta osoba nimalo ne cijeni homoerotske prijedloge. Nakon kupanja i malog

raspitivanja među maserima u hamamu, otišao je brijaču da mu obrije putne čekinje i izmasira
užase putovanja iz vrata. Poput svih brijača, ovaj ga je zabavljao pričama o sultanu i njegovim
dvorjanima, a onda ga dobronamjerno savjetovao, rekavši mu da će se od ugriza insekata sigurno
zaštititi cijelih dvanaest mjeseci, ako kaže: “Nevruz suyu” na perzijsku Novu godinu. Rustem-

beg podigne obrve jer se nikad nije mogao načuditi svim tim glupostima koje prolaze kao
nesporna činjenica.

32. Čerkeska ljubavnica (2)

Unatoč kakofoničnom i marljivom zavijanju gradskih čopora pasa, Rustem-beg je spavao
mirno, a prilično rano idućeg jutra doručkovao je kruh, med, jogurt, masline i slatku kavu.
Budući da je bio petak, otišao je do džamije blizu hamama u kojem se prethodne večeri okupao.
Ne bi se moglo reći da je bio revan ni previše redovit u držanju vjerskih običaja, ali mu je, kao
većini ljudi odgajanih u vjerskom duhu, bilo prirodno u teškim, kušnim trenucima zatražiti Božju
pomoć. Po tome je možda bio, s Božjega gledišta, poput onih starih prijatelja koji se iznenada
sjete koliko ste im dragi kad ostanu bez novca ili kad se proslavite ili dobijete neki utjecajan
položaj.

Opere se ispred na fontani, ostavi čizme pred vratima i uđe. U desnoj ruci, prebačen preko
prstiju, držao je fini, teški tespih koji je naslijedio od djeda. Trideset tri zrna bijahu načinjena od
uglačanog oniksa, lančić i ukrasi od srebra, a između jedanaestog i dvanaestog te između
dvadeset drugog i dvadeset trećeg zrna bijahu istovjetni srebrni diskovi u obliku cvjetova.
Zatvorenih očiju, palcima prelazeći preko zrna, ponovi Božje ime trideset tri puta. U sebi
izgovori prvu suru Kurana, arapskim frazama koje mu se u glavi posložiše automatski, premda ih
baš ne bi mogao prevesti. Tada klekne i čelom takne sag, nadajući se da će ga Bog pogledati i
ispružiti Svoju ruku kako bi blagoslovio njegovu nakanu.

Vani na sunčevom svjetlu zastane na stepenicama džamije i ubaci krunicu u unutarnji džep
svojeg novog kaputa. Na trenutak se zagleda u gomilu i crvene fesove muškaraca s crnim
resicama, što ga podsjeti na žitna polja puna makova kod kuće, prije nego što su svi postali
ružičasti. Skupina mevlevijskih derviša prođe kraj njega držeći se zajedno, odjeveni u svoje
široke halje i kape nalik na nadgrobne spomenike. Prođe i hamal, noseći kotao od lijevanog
željeza na glavi. Pronijeli su Židovku u nosiljci sa sedefno-bjelokosnim intarzijama. Iza nje
hodaše pisar pisama, noseći pera i papir, lica uprljanog slučajnom mrljom od tinte, nalik na
ožiljak. Mješovita skupina muslimana i kršćana učini prve korake na putu prema Efezu, u
hodočašću do kuće Djevice Marije. Dvije Romkinje s bebama na leđima prođu držeći se za ruke s
dva kapucinska majmuna. Gojazni ortodoksni svećenik znoji se iza skupine beduina ogrnutih u
bijele ogrtače, a iza njih grčki trgovac sa srebrnim pojasom prođe hodajući s trgovcem iz Italije,
raspravljajući o cijenama na francuskom. Pojave se još četvorica hamala, noseći među sobom
malu krepanu devu koja je tugaljivo visjela s motki koje su nosili na ramenima, a za njima dođe
još jedan, natovaren crnim limenim kovčegom. Držeći ružičasti suncobran, kraj njega nesigurnim
korakom prođe i delikatna žena nekog od europskih veleposlanika, okružena četvoricom crnih
sluga i grotesknim eunuhom iz Etiopije. Mala skupina malteških redovnica protapka
došaptavajući i hihoćući se, noseći u ruci pakete s lijekovima, dok se skupina Perzijanaca
natezala s družbom Albanaca, naoružanih do zuba i odjevenih posve u bijelo. Dvije mlade
Grkinje s grimiznim tokama i kosom koja im je padala preko ramena, uvidjevši kako ih Rustem-
beg gleda, trknu jedna drugu. Ozbiljni Turčin na malenome magarcu vodio je dvanaest smiješno
okićenih, međusobno privezanih deva, povodaca ukrašenih krupnim ažurnim molitvenim
kuglicama. Tako je izgledao normalan dan u Istanbulu i nikome od tih ljudi nije bilo ništa čudno
u toj heterogenosti.

Sva ta gungula i metež bili su zbijeni u ulicu ne širu od tri koraka, a situaciju su dodatno

komplicirali psi koji su, iscrpljeni noćnim serenadama i izletima, slobodno ležali na cesti i
uličicama. Njihov broj počeo je naglo opadati pojavom vozila s kotačima, budući da su ljudi
stoljećima samo koračali preko njih, pa tako nikad nisu morali razviti ideju micanja s puta. No u
to doba ih je u gradu bilo još koliko i ljudi, a i onečišćavali su ga u podjednakoj mjeri. Muslimani
su im bili vrlo skloni, hranili ih, čak im oporučno ostavljali novac, ali Grci bi im noću ostavljali
otrov. To su činili zato što su psi, iako miroljubivi prema ljudima, čoporske životinje koje su grad
međusobno podijelile u pseće republike, posvećujući mnogo energije napadima na pse koji bi
dolutali iz stranih četvrti. Zbog toga kršćani nisu mogli držati pse kao ljubimce, jer su kršćanske
kućne pse doživljavali kao uljeze i redovito ih napadali. Muslimani ih, koliko god bili privrženi
uličnim psima, nikad nisu uzimali kao ljubimce jer ih je Kuran proglasio nečistim životinjama, pa
je zato sva njihova skrb bila usmjerena na one koji su živjeli na ulici i molili hranu krupnim

smeđim očima. I tako su sljedbenici Krista trovali slobodne žicarske muslimanske pse, kako bi
oni mogli držati zatočene kršćanske. Situacije analogne toj, uključujući ljude umjesto životinja,
ali jednako teško objašnjive, ni dan-danas nisu nepoznate u bliskoj balkanskoj regiji.

Koračajući preko snenih islamskih džukela i izbjegavajući najbolje što je mogao tiskanje i
guranje gomile, zaobilazio je otvorene kanalizacijske otvore pune ujednačeno neugodnih
naplavina, držeći na nosu maramicu umočenu u limunovu kolonjsku vodu. Utiskivao je novčiće u
dlanove ili turbane nestvarno izobličenih bogalja i prosjaka koji bi se pojavili i ispriječili mu se
na putu, te se tako probijao natrag prema željezničkom kolodvoru, kako bi na obližnjoj obali
ulovio brod koji će ga prevesti preko Bospora. U hanu će pokupiti dvojicu svojih sluga jer je
kanio otići u Galatu, kamo se nitko izvana, ma koliko bio hrabar i jak, ne usudi otići bez tjelesnog
čuvara, jer je taj dio grada bio tako zloglasan da su za njega čuli čak i kod kuće u Eskibahčeu.

Kako se dan zagrijavao a sunčevo svjetlo snažilo, prošli su kraj Kizkaleške kule, kamo su
nekada davno zatvorili tragičnu princezu, ne bi li je tako spasili od prorečene smrti od zmijskog
ugriza, samo da bi je na kraju ubila guja koju su do prozora podigli u košari voća. Rustem-beg
gurne dlan u crnu vodu i u čudu razmisli o svemu što je vidio. Pitao se kako bi to mogao opisati
ljudima kod kuće u Likiji. Osjećao je i uzbuđenje i nelagodu od sveg tog blještavila, raznolikosti i
nesklada. Kanal je bio zakrčen kaićima, čamcima na vesla, skifovima i barkama svih oblika,
dimenzija i stadija očuvanosti, nekih pokretanih jedrima, ali većine mišićima. Zrak kao da je bio
zagušen tupim udarcima trupova, škripanjem ureza za vesla, kriještanjem galebova i promuklim

povicima lađara koji su jedni drugima dovikivali uvrede i šale na svom, jedva razumljivom
narječju. Pred njim, s južne strane Zlatnog rta, uzdižu se impozantni bedemi palače Topkapi, a sa
sjeverne oni Galatskog tornja. Ispod njega na morskom dnu, zamisli, stresavši se malo od te

pomisli, ljuljaju se trupla svih tih odbačenih žena i priležnica nekadašnjih sultana, za koje je bilo
rašireno mišljenje da su ih se rješavali bacanjem u vrećama s utegom.

Rustem-begu se bilo teško koncentrirati na prizore oko sebe, jer se njegov veslač upustio u
onu vrst besmislenog monologa koji svugdje u svijetu među takvim ljudima prolazi pod
prijateljski razgovor, a koji je bio neobično isprekidan i neujednačen zbog dubokog udaha koji bi
uzimao prije svakog zaveslaja. Sam veslač imao je ramena i ruke titana, kožu boje ofucane
mješine, praseći brk i oštre požutjele zube nepopravljivog pušača i uživatelja vrlo zaslađenog
čaja. Njegove crne oči škiljile su pod nadstrešnicom obrva, a nos, koji je netko u neko doba
sigurno spljoštio u tučnjavi, izgledao je poput malog patlidžana na koji je nagazila mazga u
prolazu i koji je ostao na cesti prepušten pticama.

“... i tako”, govorio je: “to je taj moj stric, to, i ode u susjedovu kuću i kaže: Vrti mi se
koliko sam gladan, šta mi ne bi mogli dat’ koji zalogaj, je li? Moje žene nema, a ne znam di drži

hranu, a onda mu taj susjed kaže: Jesi l’ za malo piletine? a moj stric kaže: To b’ bilo dobro, i
pojede dva pileća bataka, a susjed će: A jesi l’ za malo krumpira? a moj stric će: To b’ bilo dobro,
i pojede hrpu krumpira, a susjed će: A jesi l’ za malo kruva? a moj stric će: To b’ bilo dobro, i
pojede tri ili četiri kriške, a susjed će: A jesi l’ za malo baklave? a moj stric se iživcira, pa mu
kaže: Misliš ti da sam ja neka svinja, je li? Rek’o sam ti da želim samo zalogaj. E, to vam je moj
stric, eto kakav, točno takav, gunđavi, nezadovoljni stari piç, nema sumnje, a moj otac kaže da ne
zna zašto ga je Bog kaznio takvim bratom...”

“Da, da, vrlo zanimljivo”, dometne Rustem-beg tu i tamo na prikladnim dijelovima, dok se
veslač bez stanke prebacivao s jedne teme na drugu.

“... i tako ta starica dođe na sud svjedočiti, a kadija pokuša shvatiti o kojem ona to datumu
govori, pa je pita: Kad se to dogodilo, točno? a ona kaže: Nisam sigurna, ali znam da smo jeli
okru, a sudac kaže: Pa to je onda moralo biti u srpnju ili kolovozu, o ona će: Pa nisam baš
sigurna u to, a on će: Moralo je tako biti, jeste li sigurni da ste jeli okru? a ona će: Jesam,
sigurna sam da smo jeli okru, a on će: Pa, onda je to moralo biti u srpnju ili kolovozu jer tada
dozrijeva okra, a ona se počeše po glavi i kaže: Da, ali ova okra je bila ukiseljena. I tako, bilo
kako bilo, to nikad nisu uspjeli riješiti.”

“Vrlo zanimljivo”, ponovi Rustem-beg, koji je počeo dvojiti o tome što bi trebao učiniti kad
pređe na drugu stranu. Bilo je nemoguće sabrati misli dok mora trpjeti veslačevo ometajuće
verbalno bombardiranje. Na koncu se nagne i kaže mu: “Ako vam platim cijenu dvostruko veću
od dogovorene, hoćete li šutjeti ostatak puta?”

No to nije pomoglo jer je poslije kratke šutnje čuo priču o Grku koji je pojeo smrtonosnu
biljku od koje mu se želudac toliko naduo da je na kraju eksplodirao i umro je, iako ne, kako se
čini, prije nego što se filozofskim stilom oprostio od svoje rodbine, diktirajući oporuku u kojoj
oprašta svojoj ženi koja mu je dala smrtonosnu biljku, budući da je to zbilja bilo slučajno, ali
njegova žena je svejedno počinila samoubojstvo zbog grižnje savjesti.

Čim su se uspentrali uz ljestve na dok s druge strane, Rustem-bega i njegove sluge odmah
je opkolila odrpana horda uličnih dripaca. Petnaestak romskih šmrkavaca prljavih lica okomi se
na njih kao jato čavki na strvinu, zahtijevajući novčiće ili neki zadatak koji bi mogli obaviti.
Rustem-beg je čvrsto držao ruke na svom novčaniku dok je u guštari razmahanih ruku pogledom
tražio jedno lice koje izgleda otvoreno i pošteno. Na koncu pokaže prstom: “Ti”, reče.

Odabrano dijete, dvanaestogodišnjak samopouzdanog držanja i poderotine na košulji

koncem zakrpljene u cik-cak uzorku, povede ih dalje od luke. Rustem-beg se obrati svojim
slugama: “Držite oči otvorene. Držite ruku na nožu. Ne izgledajte nervozno. Izbacite prsa.
Hodajte polako. Gledajte ljude u oči, ali ne zadržavajte pogled predugo. Ne osmjehujte se.”

I sam Rustem-beg stavi lijevu ruku na izrezbarenu dršku jednog od pištolja koje je

upadljivo zataknuo za pojas, dok je kažiprstom desne ruke gladio brk kao da je nešto zamišljen.

Tako je svoju unutarnju nervozu odjenuo u debeli oklop hinjene smirenosti.

Uđoše u neugledne ulice Galate. Ugledni muslimani iz Skutarija, s druge strane vode, rado
su se pohotnim i pravedničkim tonom došaptavali o tome kako u Galati živi najgora vrsta Grka.
Ovdje ima svodnika i kurvi, kartaša, prevaranata, krivotvoritelja, pljačkaša i džepara, jednonogih
slijepih alkoholičara, ovisnika o opijumu, besposlenih mornara, vršitelja pobačaja, šarlatana,
gatara, seksualnih devijanata, mješača otrova, lažnih proroka, prosjaka s lažnim ozljedama,
razbludnih sinova i raspuštenih kćeri, dezertera, plaćenih ubojica, ilegalnih proizvođača alkohola,
drskih drolja, drumskih razbojnika, podvodnika, poreznih službenika i lopova.

Dječak povede trojicu muškaraca ulicama tako prljavim da Rustem-beg opet osjeti potrebu
politi limunovu kolonjsku vodu po maramici i nastavi hodati držeći je na nosu. Žgoljavi psi
natezaše se s golom dječicom i svinjama oko hrpa smeća, iznutrica i fekalija. Prostitutke, prljave,

agresivne i nacvrcane, vikale su i dozivale ih s vrata i balkona. Šugave kokoši krvavih trtica

čeprkale su u jarcima. Mrtva mačka ležala je naduta na kaldrmi, a nad njom su kružile vrane.
Štakori su čistili brkove u kutovima. Žaluzine i vrata su visjele iz svojih istrunulih okvira na

polomljenim šarkama, krovovi zakrpani komadima drvenih sanduka i kartona blago su se ugibali

na nosivim gredama, a pijanci prazna pogleda teturali su stiješnjenim uličicama ili spavali
obeznanjeni u jarku, bezglasno pomičući usne, brade umrljane slinom. “Pa,” pomisli Rustem-beg,
“ovdje barem nema nikoga tko će morati patiti bolove i probleme starenja”, ali sve je to bilo tako
sumorno da pomisli kako se s ovakvim mjestom ne može učiniti ništa osim spaliti ga do temelja i
početi ispočetka. Zahvali Bogu što njegova sudbina nije da živi u takvom paklu očaja, prljavštine
i pokvarenosti, ali još nije primijetio paradoksalnost činjenice da je ovamo došao u potrazi za
srećom.

33. Čerkeska ljubavnica (3)

Mali Rom ih povede uskom uličicom i bez riječi prstom uperi u vrata koja su bila djelomice
spuštena ispod razine kaldrme. Rustem-beg pogleda kuću i primijeti da je, iako su zidovi bili
raznobojni i istočkani nečime nalik na rupe od metaka, u boljem stanju od onih u njezinom
susjedstvu. Činilo se da iz nje dopire mošusni miris, a iznutra začuje i veseli zvuk nečijeg
prebiranja po oudu. Začuje smijeh mlade žene i zvuk nečeg mjedenog kako pada na pod.

Dječak bez riječi ispruži ruku dlana okrenuta gore, a Rustem-beg na njega utisne novčić.
“Ostani ovdje”, kaže mu. “Trebat ćeš mi da nas odvedeš natrag.”

Na vratima je bio zvekir u obliku male ruke koja drži loptu i on ga podigne na njegovoj
šarki uz nešto oklijevanja. Kod kuće su samo Armenci imali zvekir na vratima, pa se zbog toga
što se morao poslužiti njime, osjećao nelagodno, kao netko tko prvi put uzjahuje konja.

Otvori se rešetka i provire dva tamna oka, obilno našminkana kajalom. “Tko je?” upita
neobično grcavi glas. “Sad sam jako zauzeta i ne mogu trošiti vrijeme.”

“Došao sam zbog... nečeg”, reče Rustem-beg, sve rumenijih obraza. “Svatko dolazi zbog
nečeg, ago moj. A kakva bi to sitnica mogla biti?” Rustem-bega obuzme snažan dojam da ga ona
zafrkava. “Jedan poslužitelj u hamamu mi je preporučio da dođem ovamo. Rekao je da ću ovdje
sigurno naći... ono što tražim.”

“O, ti momci iz hamama, jako su nestašni”, reče glas, a oči, uokvirene rešetkom, teatralno
zakolutaju. “Što bih vam ja sve mogla ispričati! A opet, ne znam što bismo bez njih.” Oči ga na
trenutak odmjere, a onda neobičan glas kaže: “Ma dobro, izgledate kao razumno pristojna osoba.
Ne biste vjerovali kakav nam ološ nekad zna doći. Uđite.”

Ona povuče zasun, a Rustem-beg naredi svojim slugama i romskom dječaku da ostanu gdje
jesu. Siđe niza stepenice, držeći novi fes da mu ga greda ne bi smakla s glave, i nađe se u
iznenađujuće dobro uređenoj prostoriji, na zidovima koje su visjeli teški sagovi nimalo loše
izrade. Uljanice pričvršćene za zid prosipale su mutno, zacrvenjeno svjetlo, a u sredini prostorije
nalazio se ukrašeni brončani žeravnik iz kojeg se širio miris ugljena i olibanuma. Pod je bio gusto
prekriven ćilimima, prebačenim jedan preko drugog manje-više nasumično, dok su jastuci i niski
divani bili poslagani po prostoriji po nekom nehajnom smislu za red. Velika i ukrašena nargila
stajala je kraj žeravnika, s četiri tube ugurane u zdjelu.

Rustem-beg izuje čizme i brižno ih složi kraj stepenica, uz tri mala para marokanskih
papuča i jedan par koji je izgledao divovski.

Taj zadnji par je bez sumnje pripadao kreaturi koja je stajala pred njim. Ta dvospolna osoba
bila je čudesno visoka i mršava, odjevena u bogato izvezenu halju u zeleno-grimiznim tonovima
te preveliki turban, s prednje strane pričvršćen pocakljenim zlatnim brošem u obliku pauna. Lice
je bilo blijedo, ali jako namazano rumenilom, a tanke usne bile su obojene u žarkocrvenu boju,
tako da se doimaju većima nego što zbilja jesu. Obrve su bile počupane i baš su se počele vidjeti
čekinje na mjestima gdje su opet počele izrastati. Ono što je Rustem-begu osobito zapelo za oko
bila je krupna i vrlo istaknula adamova jabučica koja je izgledala poprilično neprimjereno na
nekome tko se očito toliko trudi pokazati i naglasiti sva obilježja ženstvenosti.

“Sjednite”, reče mu ona, “a ja ću skoknuti unutra i obavijestiti djevojke. Bit će jako
uzbuđene, da znate. Naravno, uvijek su.”

Kad se vratila, na trenutak je stajala i gledala svoga gosta, prekriženih ruku i napućenih
usana. A onda izvadi vrećicu iz halje i sagne se kako bi napunila zdjelu nargile, govoreći:
“Pretpostavljam da biste htjeli pušiti, zar ne? Putovanje u tim čamcima je zbilja strašno, a što se
ovih ulica tiče, malo je reći da su strašne, zar ne? Ne znam kako se uspijevam natjerati da živim
ovdje, zbilja ne znam. Prije sam bila u Skutariju, ali ljudi ondje, kakvi umišljenci! Zbilja, bilo je
nemoguće. Lupali bi po žaluzinama, bacali kamenje, bili su prave životinje. A reći ću vam još
nešto, isti ti muškarci koji bi danju lupali i bacali kamenje noću bi se vratili nadajući se da ga
mogu umočiti u jednu od mojih cura. Takvo licemjerje! Da čovjeku pozli od toga. Gamad koja
živi ovdje bar zna da je gamad, pa je bar to dobro, nije li? Nadam se da vi niste licemjer, ago moj,
jer ako jeste, ne mogu s vama ništa učiniti.”

Rustem-bega je posve smela ta bizarna i brbljava neznanka. Navikao je na uštogljenu i
brižno uspostavljenu formalnost u svojim odnosima s ljudima i uvijek mu je bilo nelagodno kad
bi shvatio da postoje i drugi svjetovi osim njegovog. Prekopa džepove svog stambolskog žaketa i
pronađe jantarni usnik koji je ponio sa sobom. Ugura ga u jednu od tuba i počne uvlačiti, dok je
njegova domaćica malim mašicama približavala užareni komad ugljena zdjeli s duhanom. “Pa, to
je već nešto”, reče ona, “pravi gospodin uvijek donese vlastiti usnik. Iznenadili biste se koliko
prljavaca dođe ovamo očekujući da ćemo im dopustiti da zasline naše. Da čovjeku pozli od toga,
zbilja. Volim samu sebe nazivati Kardelen, uzgred budi rečeno. To je tako lijep maleni cvijetak, a
rodila sam se potkraj zime i kad ih vidiš kako proviruju, znaš da proljeće nije daleko.” Doda:
“Barem ondje odakle ja dolazim.”

“To je uistinu lijepo ime, Kardelen-hanuma”, složi se Rustem-beg, koji u životu nije vidio
visibabu i nije imao pojma o čemu ona govori. Malo zapućka i osjeti okus koji mu je bio
nepoznat, iako ne neugodan. Lagano mu se zavrti u glavi i trepne.

Jedan od zidova prostorije bio je lažan i iza visećih tepiha su tri mlade žene, prigušujući
hihotanje, slušale, uzbuđeno se došaptavajući i gledajući kroz tri strateški postavljene rupe.

Kardelen se dramaturškom vještinom baci na divan i zaigrano se osmjehne Rustem-begu.
“Recite mi nešto o sebi. Bogati ste, nadam se. Nikad ne dopuštam da moje cure odu u siromaštvo.
Njihova dobrobit mi je uvijek prva briga, znate. Toliko mi prirastu k srcu da su mi poput vlastitih
kćeri i slomilo bi mi srce, itekako bi, kad bi bilo koja od njih završila u jarku ili u javnoj kući, ne
dao Bog.”

“Imam veliku količinu zemlje”, kaže joj Rustem-beg, kojeg posrami spominjanje javne
kuće, “imam mnogo sluga i upošljavam poveći broj ljudi u svojoj varoši.” Zastane i doda: “Imam
velik broj satova.”

“A gdje bi bila ta varoš, ago moj?”

“Iza Smirne. Najbliži veći grad je Telmessos, ali ni moja varoš nije malena. Imamo sve.
Vrlo je mirna.”

“Ali ne previše mirna, nadam se. Nijedna moja cura ne zna se nositi s dosadom, znate.
Previše mira može umoriti čovjeka, ne slažete se? Apsolutni mir previše nalikuje na smrt, po
mome mišljenju.”

“To je varoš kao svaka druga. Vrlo je stara, većim dijelom je na obronku, ispod u dolini
imamo rijeku, a more je odmah iza brda. Da vidim. Ondje je lijepa borova šuma kroz koju

projašeš kad joj se približavaš, a mi muslimani pokapamo mrtve među stablima. Lijepo je vidjeti
te okrečene grobove među stablima. Kad ih vidiš, osjećaš da si napokon stigao kući.”

Kardelen se vragolasto strese. “O, ne, nemojte. Molim vas, ne govorimo o grobovima. Od
njih se osjećam tako... smrtno. Čega još ima ondje, osim grobova?”

Rustem-beg napne mozak. “Pa, imamo mnogo kršćana, znate, onih grčkih, ali prilično su
bezopasni, a većina njih uopće i ne govori grčki, i imamo nešto Židova koji se bave onim čime se
Židovi već bave, i imamo nešto Armenaca - ljekarnik je Armenac - i imamo nomade u vrijeme
žetve, a svi torbari koji dolaze u Telmessos dolaze i k nama. Imamo lijepu džamiju.” Rustem-beg
zastane. “Prisegnuo sam da ću, ako ovdje nađem dobru ženu, izgraditi novu džamiju.”

“Oprostite”, reče Kardelen, taktično, “ali nekako me iznenađuje što nemate ženu. Mislim,
čovjek vašeg položaja...”

“Imam ženu”, reče Rustem, “ali odbacio sam je. Bila je drolja.”

“Ago moj, dobra drolja nikad nije za baciti”, reče Kardelen, i prije nego što Rustem-beg
stigne razmisliti o tome, upita ga: “Rastavljeni ste?”

“Nismo, ali odbacio sam je.”

“A vaša obitelj vam nije našla drugu?”

“Cijela moja obitelj je mrtva. Od groznice koju ljudi pokupe na hadžu.” U tom trenutku
mlada crna žena pojavi se niotkuda, s pladnjem na kojem su bile dvije male šalice kave. Postavi
ga na niski stolić između njih i nestane jednako elegantno kao što se pojavila.

“O, da”, primijeti Kardelen ironično, “Bog kupi popriličnu žetvu na hadžu. Svake godine se
osvrne po raju i vidi doslovno tisuće novih regruta, svi u zelenom turbanu. Vrlo zgodno.”

“Tko je to bio?” upita Rustem-beg ignorirajući zadnju Kardeleninu primjedbu i zabacujući
bradu u smjeru u kojem je djevojka otišla. “Jedna od mojih cura. Onda, recite mi, po što ste točno
došli ovamo?” Rustem-beg pocrvenje, posegne za svojom šalicom kave i, izbjegavajući
Kardelenin pogled, reče: “Čuo sam dobre stvari o čerkeskim ženama.”

Crnkinja iza saga se naduri i prošapće: “Onda neće htjeti mene. Kvragu, a baš je sladak!”

“Preozbiljan je!” prošapće Arapkinja veselog lica. “Trebaš muškarca koji se smije.”

“Ali tako je dražestan”, prošapće djevojka boje ebanovine i satenske pûti. “S njim bih
mogla cijelu noć! Svaku noć, vjerujte mi!” Zakoluta očima i napuše obraze.

Druge dvije djevojke rukom pokriju usta glumeći zaprepaštenost. “Baš si mala smrdljivka”,
reče ona porculanske pûti i duge crne kose, “vjerojatno bi ti umro od iscrpljenosti.”

Crna djevojka stavi prst na usne, pa trknu jedna drugu i priguše smijeh kako bi nastavile
prisluškivati.

“Čerkeske žene”, ponovi Kardelen. “Okrugla lica, blijede kao Mjesec. Pretpostavljam da
znate onu priču o tome zašto toliko mnogo žena nosi veo? Prilično je šaljiva.”

“Možda sam je čuo”, reče Rustem-beg, “ali sad se ne mogu sjetiti.”

“O, ma baš je zabavna!” Kardelen se nagne naprijed, kao da mu govori nešto u povjerenju.
“Priča kaže da je, kad je glavni grad još bio u Bursi, nastala prava najezda Čerkeza zato što su ti
Rusi, grozni ljudi, silovatelji i pijanci, opet proganjali muslimane, tako da su svi oni stigli u
Bursu tražeći utočište, a žene su bile tako lijepe da su se svi lokalni muškarci zaljubili u njih i
svake noći je bilo tučnjava i svađa i ubojstava, jer su se muškarci natezali oko tih lijepih
Čerkeskinja! I tako jednoga dana sultan, zaboravila sam koji, svi su podjednako ludi, pozove
vođu Čerkeza i kaže mu: Moraš svojim ženama reći da pokriju lice jer su tako lijepe i ovdje više

nema mira. I taj vođa kaže ženama da pokriju lice jer sultan padišah želi da prestanu tučnjave. I
tako žene pokriju lica, a onda ga pokriju i sve ostale žene, a znate li zašto? Zbog taštine! Jer žele
da svi misle kako su i one lijepe! I tako se sve stare babuskare počnu motati po tržnici, glumeći
kako su previše lijepe da bi pokazale lice! To je da se čovjek nasmije, zbilja jest. Svejedno, to nas
je poštedjelo da sve ovo vrijeme gledamo sva ta ružna lica, tako da je od toga ipak došlo nešto
dobro. Gdje smo ono stali?”

Rustem-beg je poslušao kraj priče osjećajući laganu nelagodu jer se iz prve ruke uvjerio
kakva se ružnoća može kriti pod velom, pa zato nije bio siguran što bi rekao. Na kraju reče:
“Mislim da sam već čuo tu priču, ali sam je zaboravio.”

(“Tako je dostojanstven!” prošapće Arapkinja iza visećeg saga.)

Kardelen čedno otpije malo kave i nastavi. “Naravno, u njoj vjerojatno nema ni zrnca
istine. Najbolje priče su uvijek lažne, mišljenja sam.”

(Djevojka bijele pûti uzdahne i prošapće: “Mislim da bi mogao biti baš ono što trebam.
Tako je zgodan! A i nježan!”

“Baš si sretnica”, prošapće crnkinja.

“Ako me odabere.”

“Neće ti moći odoljeti”, reče Arapkinja, “nitko ne može.”

Svjetloputa učini grimasu. “Onaj zadnji je bio noćna mora. Ako me ikad nađe, ubit ću se.”)

Kardelen opet otpije malo kave, pogleda ga povjerljivim izrazom lica i kaže: “Slučajno
imam Čerkeskinju.”

(“Potpuno drsko!” prošapće crnkinja.)

“Vrlo tužna priča”, reče Kardelen.

(“Ma slušajte ovo!” prošapće Arapkinja.)

“Otac joj je bio bandit, poprilično zloglasan, a znate kakvi su ti čerkeski banditi. Zadrže
sinove i podučavaju ih da budu razbojnici, a kćeri daju drugima da ih odgoje i vrate se po njih
kad budu spremne za udaju. E pa, u ovom slučaju bandita su ubili žandari i nitko se nije vratio po
jadnu malu Lejlu.”

(“Lejla?” ponovi svjetloputa. “Tako se moram zvati?”

“Pa ne možeš se zvati Joana ako ćeš biti Čerkeskinja”, prošapće Arapkinja.)

“Jadna mala Lejla!” nastavi Kardelen emotivno. “Mirisna kao ruža, slađa od jabuka
nevsehirskih! Opojna kao med pontuski!”

(“Briljantno!” prošapće crnkinja.)

Rustem-beg se počne osjećati još neobičnije i zapita se je li sve u redu s tim duhanom.
Osjećao je ugodnu, ali dezorijentirajuću omamu, nekakvu neuravnoteženu smirenost. “Mogu li
vidjeti mladu ženu o kojoj je riječ?” upita.

Kardelen se nagne naprijed i takne mu koljeno rukom. “Da je tek vidite golu...”

“Je li takvo što moguće?” upita Rustem-beg, iznenadivši samog sebe. Naglo ga obuzme
takav sram da se osvrne po sobi, kako bi provjerio je li mu se još tko osvjedočio. No od njegovog
srama je ipak bio jači njegov životinjski instinkt, a od njega je još jača bila razumna odlučnost da,
ako već kani ovom blagoglagoljivom dvospolcu iskrcati golemu količinu novca, svakako provjeri
vrijedi li roba takvog troška.

Iza visećeg saga, djevojka svijetle pûti i crne kose opsuje sebi u bradu i šapćući prosikće:
“Bože, mrzim kad moram tako! Nikad me ne upozori na vrijeme!” Odšulja se najtiše što može, a
druge dvije djevojke izmijene poglede razdraganog suučesništva.

“Lejla sasvim slučajno voli biti gola kad je u svojoj sobi”, reče Kardelen, podižući jednu
obrvu i odmahujući glavom puteno, “a ja sasvim slučajno znam za jednu rupicu u pregradi.”
Primi Rustem-bega za ruku, a on shvati da joj se ne može oduprijeti. Osjećao se kao da je
hipnozom natjeran na poslušnost. Zatetura za njom, i dalje je držeći za koščate prste, a ubrzo
poslije toga nađe se neudobno presamićen napola, škiljeći u slabo osvijetljenu, premda dobro
namještenu sobu kroz rupu od ispale kvrge u dasci.

Unutra spazi mramorno blijedo obličje mlade gole žene, naslonjene na jastuke, naizgled
zaokupljene češljanjem svoje duge, sjajne crne kose. Povremeno bi profinjeno zapućkala vrlo
tanku cigaretu koju je prinosila usnama vrlo malenim urešenim srebrnim mašicama. Mlada žena
se lijeno pomakne i Rustem ugleda njezine pune okrugle grudi, blagi brežuljčić njezinog trbuha
(čiji je pupak bio ukrašen krvavocrvenim granatom na srebrnoj pozadini), graciozni lûk njezinog
vrata i senzualnu zakrivljenost njezinih bedara. Nadjačavajući svoje najbolje namjere, pokuša
vidjeti što se nalazi na spoju njezinih nogu, ali sjene mu to onemoguće. Osjeti kako ostaje bez
daha. Nikada svoju ženu Tamaru nije vidio ovako golu. Nikad je zapravo nije vidio golu.
Iznenada shvati, duboko se pritom začudivši, da nikad prije nije cijenio žensku ljepotu, te kako je
ta ljepota neobična i tako nimalo nalik na išta drugo. Nešto ga presiječe i zapita se je li Tamara
bila tako lijepa. Prožme ga uznemirujući osjećaj svetosti.

Mlada žena okrene se na trbuh kako bi nalakirala nokte, a Rustem odmjeri napetu
zaobljenost njezine stražnjice i čvrstu liniju njezinih leđa. Primijeti kako su joj stopala malena te
kako ima zlatni lančić oko jednoga gležnja, ali ponajviše primijeti koliko je puna života, koliko se
čini da je ozarena nekakvim unutrašnjim svjetlom, koliko malo nalikuje na marvaste žene koje
rade u njegovom polju i životare svoje beskorisne živote u Eskibahčeu. Odmakne se od zida i u
tišini vrati u predsoblje.

“Sjednite”, reče Kardelen, a Rustem-beg sjedne. “Vidio sam što nisam smio vidjeti”, reče,
slabim i nesigurnim glasom.

“Jadniče”, medno će Kardelen, glasom u kojem se začuju i zabrinutost i sarkazam.
Oduvijek ju je zamaralo kad pristojnost i skrupule brane ljudima pristup zadovoljstvu ili ljepoti,
ali uvidi da Rustem-bega muči nekakva nedoumica.

“Kao što vidite”, reče Kardelen, naglo prelazeći na poslovni ton, “ideal je ljepote. Njezino
lice je blago ovalno, pût joj je vrlo meka i svijetla, obrve su joj crne i spajaju se u sredini, usne su
joj vrlo rumene i pune. Nije ni visoka ni zbijena. Usto vrlo milozvučno svira oud i pjeva. U
kuhanju kave nisam upoznala bolju. Obrazovana je u razumnim granicama, a osobno sam je
podučila svemu što mora znati o zadovoljavanju muškarca.”

Rustem-beg se zabrine. “Djevica je?”

Kardelen se blagonaklono osmjehne. “Pa naravno da je djevica, ago moj. Djevica je kao što
je bila na dan kad se rodila, a nitko ne može biti veća djevica od toga, čak ni Marija, majka
Isusova, pokoj joj duši. Opisala sam joj sve što mora znati, vrlo detaljno, ali nema izravnih

iskustava s time.”

(Joana, koja će ubrzo biti preimenovana u Lejlu, ali još gola, ponovno se pridružila dvjema
djevojkama koje su sve to pratile, a Arapkinja prisloni dlan uz Lejlino uho i šapne joj: “Znaš što?

Opet si djevica!” Joana se ugrize za donju usnu i odmahne glavom. “Opet!” kaže. “Naša draga
Kardelen je prava čudotvorka s tom kokošjom krvi.)

“A koliko joj je godina?”

“Ima petnaest godina i tek je na početku dugog razdoblja ljepote, po mojoj procjeni.”

(“Opet si se pomladila”, prošapće crnkinja, čiji su se bijeli zubi zacaklili od suspregnute
razgaljenosti.)

“A za koliko je prodajete?” upita Rustem-beg.

Kardelen se vidno uvrijedi. “Ona nije na prodaju. Nikoga ja ne prodajem, a u Istanbulu
nema robova već duže od pedeset godina. To sigurno i sami znate.”

“Kako je onda mogu... dobiti?” upita Rustem-beg.

“Ovako to ide”, kaže Kardelen. “Ja primam uboge djevojke koje su siročad ili bjegunice ili
što već i nemaju nikoga tko bi se brinuo za njih. Sasvim je jasno da nemaju ništa svoje, a ja ni u
kom slučaju nisam bogata, tako da uboge djevojke nemaju miraz, zbog čega je brak težak i ne
dolazi u obzir, premda nije uvijek nemoguć. Kada dosegnu doba privlačnosti, nađem im
muškarca koji traži drukčiju vrstu dogovora, ali to činim vrlo oprezno. Moje djevojke su tako
drage i s vremenom ih jako zavolim. Ovdje nam je lijepo i uopće ih ne volim puštati da odu,
iskreno rečeno, ali, naravno, svima nam treba novac.”

“Novac?” ponovi Rustem-beg.

“Novac”, kaže Kardelen. “Taj novac je naknada meni za vrijeme i trud uložene u njihovo
obrazovanje, njihovu odjeću, njihovu hranu i slično. Naravno da taj novčani iznos mora biti
dovoljno velik da bih mogla iznova početi s novom djevojkom.” Kardelen zastane znakovito, a
onda prilično naglo objavi: “U slučaju Lejle, koja je posebna, naknada će morati biti u visini
šezdeset tisuća pijastera.”

Rustem-beg se strese. “Imate li koju drugu djevojku?”

“Imam dobru mladu Abesinku koju su oteli njezinom gospodaru u Aleksandriji (nisam je ja
otela, samo da dodam) i ostavili u Adrianopolju, a imam i punačku malu Arapkinju iz Libanona,
koja je pravo srce. Nijedna od njih dvije nije Čerkeskinja, ni blizu tome, budući da je jedna crna,
a druga zlaćana.”

“Šezdeset tisuća pijastera je mnogo više nego što sam ponio sa sobom”, reče Rustem-beg,
koji je tad već bio čvrsto odlučio da želi Čerkeskinju, uglavnom zato što mu se učinilo kako mu
izmiče iz ruku.

“Ako joj se svidite, možda spustim cijenu”, reče Kardelen. “Ako biste me ispričali na
nekoliko minuta.” Ustane s velikim dostojanstvom i naglo izađe iz sobe, kao da je zgađena
Rustem-begovom negospodskom škrtošću.

Kardelen, Joana i druge dvije djevojke sastanu se u kuhinji i uzbuđeno počnu raspravljati.
“Što misliš?” upita Kardelen.

“Divan je”, uskliknu crnkinja, “baš si sretnica!”

“Jest zgodan”, kaže Joana, “i odjeća mu je vrlo lijepa. A naglasak mu je tako dražestan i
smiješan! Govore li na jugu svi tako?”

“Mora biti prilično bogat”, reče Arapkinja računajući. “Ali ne čini li vam se da izgleda
tužno?”

“Najvažnije je misliš li da bi mogla uživati zadovoljavajući ga?” upita Kardelen, a Joana se
skrušeno osmjehne. “Mislim da bih. Barem neko vrijeme. Znaš mene.”

“Ne smiješ opet pobjeći i uvaliti me u još veće probleme”, reče Kardelen, hinjeno
prijekornim glasom. “Ne mogu ti ni opisati kakav je užas bio u tako kratko vrijeme sve preseliti.
Dvaput! Došlo mi je da te ubijem.”

“Dosadio mi je”, opravdavala se Joana, “a bio je zao i svinja. Bar sam ti donijela dvostruko
veću zaradu. S ovim je najbolje što dolazi iz takve udaljenosti da me nitko nikada neće naći.”
Zastane, a onda joj padne na pamet pomisao. “Zbilja moram biti Lejla? Ne misliš da će shvatiti
da sam Grkinja?”

“Ne bi on znao prepoznati pravu Čerkeskinju ni da mu ispadne iz stražnjice”, reče
Kardelen. “Na jugu ih nemaju, a uostalom, nisi ti nekakva bezvezna usrana Grkinja iz jame. Ti
gotovo da si Talijanka, dušo. Hajde, odjeni se i skuhaj nam kavu.”

“I dobit ću pola novca?”

“Naravno da hoćeš, dušo, ali ne vjerujem da ću dobiti šezdeset tisuća, pa zato ne očekuj
previše.”

“Što ako budem morala ići u džamiju?” upita Joana, ali Kardelen je već bila otišla. Vrati se
u selamlik, možda malo previše njišući kukovima i smota svoje duge udove i koščate gležnjeve
poda se na divanu. Rustem-beg izvadi svoj usnik iz nargile i vrati ga u džep. Još više mu se
vrtjelo, a malo mu je i pozlilo. “Mogu vam ponuditi trideset tisuća pijastera”, reče. Kardelen
samo podigne obrve i snishodljivo se osmjehne.

“Ima nekih uvjeta”, kaže Kardelen.

“Kakvih uvjeta?”

“Prvo: Lejlu nikome ne smijete iznajmljivati i ne smijete je prodati niti dati drugome bez
njezinog pristanka. Ako za dvanaest godina bude htjela slobodu, morate joj je omogućiti i
pobrinuti se za nju. Ako je odbije, morate je zadržati kao i dotad. Ako se oženite njome, mora biti
ravnopravna svim drugim ženama, a ako rodi djecu, za nju se morate brinuti kao za svoju. I, kad
smo kod toga, trideset tisuća pijastera ne dolazi u obzir. Možda bih mogla razmisliti o pedeset
tisuća.”

“Kako regulirate te uvjete?” upita Rustem-beg, iskreno zbunjen. “Kako ih nadzirem? Svoje
djevojke puštam da odu samo s časnim muškarcima, zato od njih tražim samo obećanje. Morat
ćete obećati. Častan ste muškarac?”

“Naravno.”

“I obećavate li?”

Rustem-bega obuzme smušenost. Neobičan duhan i memljiv zrak u sobi pomutili su mu
um. “Koji su ono uvjeti?”

Dvospolna Kardelen mu ih ponovi, opet dodavši: “Obećavate li?” “Obećavam”, naposljetku
će Rustem-beg.

“Vrlo dobro. Sutra se morate vratiti s pedeset tisuća pijastera i dvojicom hamala, a Lejla će
biti spakirana i spremna, inšalah. Iako nikad ništa ne učini na vrijeme, što znam iz iskustva.”

Rustem-beg izađe na mutno sunčevo svjetlo s tutnjanjem u glavi i čvrsto pritisne
sljepoočnice palcem i kažiprstom desne ruke. Ostane tako stajati pognute glave, žmirkajući. Tad
podigne glavu, otrese njome kao da želi raščistiti zujanje nepovezanih misli i dojmova te da
signal slugama i vodiču da krenu. U tom trenutku glavom mu prozuji sumnja da je pomalo
dvospolna Kardelen možda devijantni muškarac, a ne muškobanjasta žena, a istodobno ga zasvrbi
i nelagodna intuicija da je njegova sudbina skrenula sa svog puta. Pripremi se za sve što slijedi i

vrati se kaićem u Skutari, pa ode u džamiju u Ajazmi kako bi se opet pomolio božanstvu čiju je
neuobičajenu pomoć još nedavno pomislio zatražiti. Kad je taknuo čelom molitveni tepih,
prožme ga jasno uvjerenje da ga nitko ne sluša, a po izlasku na mejdan, osjeti kao da je počeo
živjeti nečiji tuđi život.

34. Rustem-beg i Lejla-hanuma

Rustem-beg sjedi i puši u selamliku svog konaka i sluša satove. Sakupio ih je toliko jer je u
tom dijelu zemlje teško smisliti što bi čovjek mogao kupiti, a uostalom, imućni i na taj način
pokazuju svoje bogatstvo. Kako je vrijeme prolazilo, satovi su krišom sinkronizirali svoje
otkucaje i u tihim trenucima, kad bi buka varoši zamrla ili kad bi slavuji utihnuli, ujednačeno
otkucavanje satova odzvanjalo je gotovo pustom kućom kao puls velikog mehaničkog srca koje
jezgrovito registrira prolaznost vremena. Kad odzvanjaju puni sati, kuća je ispunjena neobičnom,
ali lijepom disharmonijom čiji se zvuk nikad ne ponavlja. Tamara-hanuma je jedanput naložila
slugama da isključe zvona, no Rustem-begu je ta tišina tako teško legla na dušu da je ustao usred
noći, upalio uljanicu i obišao sve sobe, ponovno ih aktivirajući.

Rustem-beg osjeća da je njegov život skrenuo s puta, ali nije ga briga. Iako zna da možda
ne bi smio tako osjećati, sve u vezi s Lejlom mu je osvježavajuće i očaravajuće i samo žali što je
njegovo ponašanje previše formalno da bi mogao parirati njezinoj prpošnosti i savoir vivreu. U
ovom trenutku je u haremliku, gdje veselo slugama govori da ovo stave ovamo, ono odnesu, to
malo pomaknu. Oduševljena je krevetom koji je Tamara odbila te su ga ponovno sklopili i
namazali orahovim uljem, pomiješanim s mirisnim uljem lavande. Valjuška se na njegovom
bogato podstavljenom madracu, jede lokum i češlja se, a kad joj on kaže da je lijena, ona nabaci
vragolasti pogled, nasmije se i kaže: “Ja? Nisam lijena, samo strastveno volim dokolicu.”

Prisjeća se povratka u Kardeleninu kuću, kako je bilo i dogovoreno, u pratnji svojih sluga i
dvojice osobito gigantskih hamala, koje je dočekala gomila Lejlinih stvari koje su posve zakrčile
uličicu. Ondje su bili tepisi, odjećom natrpani sanduci koji se od nadutosti nisu mogli ni zatvoriti,
vreće pune cipela, papuča i suncobrana. Zapitao se kako je uspjela skupiti toliko toga. Dok je
Lejla zauzeta, Kardelen ga odvlači ustranu i kaže mu, vrlo ozbiljno: “Nemojte se ljutiti što vam
ovo govorim, ali s Lejlom ništa nećete postići ako je budete požurivali. Neka ona priđe vama
kada dođe vrijeme za to i bit će vam najbolja ljubavnica na svijetu, obećavam. Ako je budete
silili...” i tu Kardelen teatralno slegne ramenima i zakoluta očima, “... pa, to će biti katastrofa. Ne
zaboravite da je djevica i da je ljubavnica, a ne žena, pa se tako i ponašajte prema njoj. Vjerujem
da znate što želim reći? Žena je mješanac između roba i rasplodne kobile, ali ljubavnica je miris
ruže koji za ljetnih noći ulazi kroz žaluzine. O njoj razmišljajte kao o polubožici.” Kardelen
zamahne rukama, kao u nekakvoj pantomimi božanstvenosti. Zastane i zapita: “Znate li što je
najteže na svijetu?”

Rustem-beg se počeše po strani nosa i kaže: “Prišuljati se golubu.” Kardelen ga pogleda
kao da je poludio, a on joj objasni: “Uvijek te vide i uvijek odlete.”

“Aha, tako”, kaže Kardelen iskrivljujući usnu. “Pa ja se ne razumijem baš u te... seoske
stvari.” Zastane zbog retoričkog efekta, pa reče: “Najteže na svijetu jest naučiti postati neodoljiv
ženi, tako da je ni na što ne morate siliti, ako me shvaćate. Želite li moj savjet?”

“Čini mi se da ćete mi ga svejedno dati”, rezignirano će Rustem-beg.
“I hoću. Trebali biste jednostavno prihvatiti neizbježnu činjenicu da će vas Lejla početi
obožavati i predati vam se prije ili poslije. To je pitanje vjere.”

“Vjere?”

“O, da, vjera pokreće žene kao ništa drugo.”

Istina je da je razmišljao o tome kako će prići tom osjetljivom pitanju. Nije mogao zaspati
od prisjećanja na njezinu golotinju i žudnje da je opet vidi. Grlo ga boli od požude, a tijelom mu
putuju uznemirujući i nepoznati trnci. Zamišlja kako vodi ljubav s njom i pita se kako bi se to
moglo ostvariti. Po prirodi nije nasilnik i osjeti blago olakšanje što je Lejlino tijelo dio Lejlinog
dara, ali osjeti i malu iritaciju zbog toga što je došao tako daleko i potrošio toliko novca, samo da
bi ugovorio posao bez ikakve garancije. Smeta mu što mu to nakazno stvorenje daje savjete s
toliko prirodnog autoriteta, iako je tako daleko ispod njega u svjetskom poretku. On ne zna da je
Kardelen Lejlu strogo upozorila da ne čeka predugo u isporuci svojih usluga, “... inače će se
dogoditi još jedan fijasko, u to možeš biti sigurna, a ja te više neću izvlačiti. I ne zaboravi
bočicu.”

Na vrhu gomile Lejlinih stvari velika je pletena krletka u kojoj nije ptica nego mačka. “Što
je ovo?” upita Rustem-beg.

“To je mačka”, kaže Lejla.

“Nisam računao ni na kakvu mačku”, kaže Rustem-beg.

“Ovo je Pamuk. To je moja mačka.”

“Nisam računao ni na kakvu mačku”, ponovi Rustem-beg. Nikad nije volio mačke i nije
shvaćao čemu služe. Njihovo noćno mijaukanje i tučnjave izazivaju gotovo jednako toliko
nesanice koliko i slavuji. “Imam pitomu jarebicu”, doda Rustem-beg.

“Držat ćemo ih razdvojene”, reče Lejla veselo.

Kardelen se umiješa: “Ne bi bila sretna bez mačke.” Podigne obrve i znakovito kimne, kao
da govori Rustem-begu da bi odsutnost mačke mogla rezultirati njezinim osobitim oklijevanjem
da mu se preda. On pogleda životinju. To je bijela angora s čupavim, u korijenu tanjim repom.
Ima jedno žuto i jedno plavo oko i očito je nezadovoljna. Smeta joj što je Rustem-beg gleda, pa
otvori usta i zasikće. Rustem-beg se osjeti uvrijeđeno. “Ne volim mačke”, kaže. Bez obzira na to,
izgubio je u toj raspravi.

Satovi zazvone, a Rustem-beg se prisjeti kako su došli do luke i spremali se ući u brodicu,
kad se Lejla uspaničila. “Zaboravila sam svoj lijek!” vikne. “Moj lijek! Moramo se vratiti!
Moramo se vratiti!”

“Lijek? Bolesna si? Kakav lijek?”

“Moj lijek, Kardelen-hanuma ima moj lijek!”

“Možemo kupiti novi lijek”, kaže Rustem-beg, koji nestrpljivo želi nastaviti njihovo
putovanje.

“Ne! Ne! Ne!” zakuka Lejla. “Trebam svoj lijek!”

Sad već pokazuje alarmantne znake histerije, a njezine suze su neodoljive.

Uzaludno je pokušati umiriti je ili odvratiti joj misli od toga. Dvojica sluga vraćaju se u
Kardeleninu kuću i ubrzo se vrate sa smeđom bočicom, začepljenom i zapečaćenom voskom.
Rustem-beg je dobro promotri, protrese je i podigne na svjetlo. To je tamna, viskozna tekućina.
Uruči je Lejli, čije je lice problijedjelo od uznemirenosti. Uzme je. “Kakva je to bolest?” strogo
će Rustem-beg. Nije mu drago što je nabavio ženu koja bi mogla biti bolesna. Žene imaju
neiscrpan kapacitet za izležavanje i jaukanje. Ona ga pogleda i prepozna zapovjedni ton u
njegovom glasu. Skrene pogled i kaže: “To je ženska stvar. Nije ništa. Brzo prođe.”

“Ženska stvar”, ponovi on i slegne ramenima. Njegova majka i sestre su stalno prigušenim

tonovima govorile o ženskim stvarima. Zna da bi daljnje ispitivanje bilo bezuspješno. Zabranjeno
je poznavati te ženske stvari, kao što je zabranjeno ući u hamam kad su unutra žene. Prisjeti se
sebe i svojih prijatelja kad su bili dječaci i razvratno razgovarali o tome kako bi bilo vidjeti
hamam pun golih žena. Kad bi se u zidu barem mogla probušiti rupica.

Rustem-beg se prisjeća njihovog povratka u Smirnu u maloj talijanskoj brodici, gdje je ona
bila u ženskom odjeljku, a on u muškom. Nije se mogao suočiti s još jednim putovanjem vlakom
poput onoga zadnjeg te mu je bilo draže sporije putovanje u većoj udobnosti. Danju nelagodno
sjede jedno do drugog na palubi. On bi neobvezno komentirao vremenske uvjete i stanje mora te

pokazivao prstom mjesta na obali koja bi mogla biti ovaj ili onaj grad. U Smirni kupuju tkanine,

preparate i napitke, kozmetiku i masti i losione, stvari na kojima ona inzistira da su joj nužne, a
za koje on nikad nije čuo. Kupi joj nisku zlatnika da ih nosi oko čela, što je toliko razveseli i
izazove takav osjećaj zahvalnosti da mu rukom takne lice. On je voli slušati kako govori, jer joj je
naglasak tako dražestan. I njoj se sviđa njegov naglasak, ali bi joj bilo draže da je manje ozbiljan.

Čuju da su se mladi Grci u ovom gradu oteli kontroli svojih starijih te da su postali
presmioni i drski, da ruše fesove s glava uglednih starijih građana, da potežu velove pobožnih
žena te da, svojim nevjerničkim pismom, na zidovima ispisuju slogane o Velikoj Grčkoj.
Rustem-beg se naljuti, povuče dim cigarete i pita: “Zašto ih namjesnik ne pogubi još nekoliko?
Kakvo dobro može proizaći iz toga?” Ali ovo je grad u kojem većinu populacije čine Grci; oni
imaju novac i utjecaj i sve im to može proći. On mora samome sebi priznati da je Smirna puno
zabavnija od njegove male varoši. Njezina levantinska živahnost uvijek mu podigne moral. Voli
užurbanu luku načičkanu brodovima iz gradova nezamislivo romantičnih imena, kao što su
Buenos Aires i Liverpool i divi se veličanstvenim kućama trgovaca koje se nadnose nad njima.
Sviđa mu se kako Grkinje, očiju obilno namazanih kajalom, nepomično sjede kraj svojih prozora,
tako da mogu promatrati život oko sebe, dok im se prolaznici dive. Sviđa mu se kako neki grčki
muškarci iz nižih slojeva briju glavu i ostave samo perčin na zatiljku. Smirna, pomisli on, je grad
u kojem bi čovjek poželio živjeti. Ne može ni zamisliti nekoga tko bi bio usamljen ili se
dosađivao u Smirni.

“S Grcima se ništa ne može učiniti”, reče Lejla nevezano ni za što i ironično se osmjehne
sebi u bradu.

Rustem-beg posjeti oružara Abdula Krisostoma. Treba barut i zrna za svoju lovačku pušku i
mora se oduprijeti oružarovim pokušajima da ga zainteresira za svoj novi izum, repetirku

trometarske cijevi koja ispaljuje metak nalik na omanju topovsku kuglu i nevjerojatno je precizna

s fenomenalne udaljenosti. Ima spremnik na oprugu u koji stane deset metaka i preteška je da bi
je čovjek mogao podići. Nakon što mu Rustem-beg kaže: “Ne zanima me gađanje slonova i deva
iz velike udaljenosti”, Abdulove oči se spontano orose suzama iskrene tuge. Nije lako biti genij
koji tako često nailazi na odbijanje. Nisu prošle ni dvije godine otkako je izmislio konkavno
zrcalo koje sunčeve zrake može fokusirati u tako vrelu točku da mogu spaliti drveni brod na vodi,
o čemu je obavijestio sultana u pismu napisanom uz pomoć uličnog pisara. Tajnik ministra rata
napokon mu je odgovorio da padišahovoj vojsci trenutačno ne treba takva naprava, bar ne dok se
taj fokus ne bude mogao podesiti. Puno je čekati dvije godine, da bi se čovjek na kraju samo
razočarao. Ipak, već radi na tom podešavanju zrcala, a mozgom mu se motaju razni sustavi
poluga i oslonaca, dok ulični pisari uokolo odašilju pisma u kojima se na raznim stranama
raspituju postoji li gdje savitljivo posrebreno staklo.

Rustem-beg i Lejla odsjedaju u turskom dijelu grada, jer se aga ondje osjeća bolje, a i hrana
je ukusnija. U grčkom dijelu predugo kuhaju hranu i ne znaju dobro upotrebljavati začine.

Rustem-beg im nađe mjesto na kojemu mogu jesti zajedno u privatnoj sobi, a na obostrano
olakšanje otkriju da oboje vole češnjak. Zamole vlasnika lokande da njime sve začini. “Sve?”
upita on i donese im vrč vode na kojoj pluta češanj. Lejla stavi ruku na usta i nasmije se, a ubrzo i
Rustem-beg svlada svoju urođenu ozbiljnost. Lejla kaže: “Jednoga dana ću ti pripremiti jelo u
kojem će biti toliko češnjaka da će to izazvati nestašicu u cijelom vilajetu.” Poslije, pomalo
razgaljeni, odu u njegovo uobičajeno konačište, mali han s vrtom u sjeni smokava, zasađen
ružmarinom i ružama. Sobe su ogoljene i pometene do besprijekorne čistoće, tako da ondje
čovjek ne može pokupiti stjenice ni uši. Lejla je u ženskom dijelu sa svojim nervoznim mačkom,
a Rustem-beg je u društvu muškaraca. Gleda Lejlu s balkona dok ona nadzire mačkin odlazak na
zahod među zasađenim cvijećem, potičući je i zasipajući nježnostima. Prizor je dirljiv i ona nije
svjesna da je netko promatra. On je poslije upita: “Zašto sa svojim mačkom razgovaraš na
grčkom?”

Lejla se na trenutak iznenadi. “Zbilja to radim?” upita ga.

“Da. Čuo sam te u vrtu.”

Ona se osvrne oko sebe, kao da traži odstupnicu. “Grčki je jezik mačaka”, naposljetku kaže
Lejla.

“Naprotiv”, odvrati joj Rustem-beg. “Turski je jezik mačaka. Čuo sam za mačku koja je
znala reći baba i baka.”

“Zašto bi to govorila?”

“Ne znam. Možda ju je netko naučio.”

Neko vrijeme se gledaju u tišini, a onda on reče: “Nisam znao da znaš grčki.”

“Svi znaju grčki”, odvrati mu Lejla. Boja joj se digne u obraze, a u tamnim očima skupi se
nevolja.

“Znaju li? U mojoj varoši čak i Grci govore turski.”

“Grčki je univerzalni jezik u ovim krajevima.”

“Mislio sam da je talijanski univerzalan.”

“Znaš li talijanski?”

“Ne.”

“Pa”, kaže mu ona, “znam ja i ponešto talijanskog.” Zauzme stav kao da ga je nadjačala
argumentima i, dok on razmišlja o toj informaciji, ode do balkona i nagne se preko ruba. On tek
dugo poslije shvati da mu ona svejedno nije rekla kako to da zna grčki.

Putovanje kući teško da im predstavlja užitak. U karavani ima i drugih muškaraca, koji jašu
na magarcu dok njihova žena hoda za njima ili jašu na devama dok njihove žene jašu na magarcu
iza njih, ali Rustem-beg zna bez ikakvog daljnjeg razmišljanja da Lejla nikad ne bi pristala
nekoliko dana hodati za životinjom, te da se ne bi zadovoljila magarcem. Čudno mu je koliko je
usplahiren kad misli na nju. Brinu ga njezine reakcije, njezina udobnost i užici, onako kako to
nikad nije bio slučaj s Tamarom, koja mu je bila samo žena. Unajmi malu, lijepu devu za nju i
krupnu za sebe. Za njezinu prtljagu mora unajmiti nekoliko magaraca i goniča.

Unatoč svom trudu utrošenom u njezinu udobnost, mrzovoljna je cijelim putem. Ljuljanje i
njihanje nekoliko dana na devinim leđima teško da se uklapaju u njezine ideje o udobnosti,
premda uživa u osjećaju nadmoći koji joj pruža jahanje na životinji. Sunce je nepopustljivo i
nemilosrdno, unatoč njezinom suncobranu i strašno je toliko vremena provesti uspravno, kad ti
prirodna sklonost više teži horizontali. Zaboravila je kupiti mastiku, pa umjesto nje žvače pržene

bundevine koštice, čiju koru pljucka na vruću stazu. Osjeća građanski užas prema seljacima, koji
preživljavaju hraneći se sirotinjskom drobljenom pšenicom, jogurtom i nevjerojatnim
fatalizmom, s kojim se sad susreće uznemirujuće redovito, dok njihove grube ruke i smeđa lica
daju naslutiti mukotrpan trud o kojemu joj je nemoguće razmišljati a da ne osjeti užas. S
izuzetkom onih trenutaka kad je preplavi veličanstvenost Taurskoga gorja, uspješno uspijeva
održati loše raspoloženje za trajanja cijelog puta, kao i mačka Pamuk, koja je uvrijeđena i
zgrožena cijelim tim iskustvom i sikće na pastirske mastife, iz sigurnosti krletke koju su privezali
iza Lejlinog sedla.

U blizini Eskibahčea, ili Paleoperibolija, kako su ga zvali Grci, Rustem-beg joj skrene
pozornost na to da su makovi iz nekog razloga niknuli ružičasti, što je informacija koju Lejla
prihvati bez tračka zanimanja. Na tome mjestu staza naglo pada prema umirujućem, mirisnom
boriku na obronku, a čim čovjek uđe u njega, osjeti veliki mir i svetost te zemlje. Magareća
kopita gaze meko po borovim iglicama, umjesto po stijenama, a sunčevo svjetlo razbijeno je u
mrlje i ptice pjevaju.

Zbog tako velike smirenosti to je mjesto na kojemu muslimani pokapaju svoje mrtve, u

krečem obojene grobove raštrkane među stablima. Rustem-beg se okrene na svojoj devi,
oslonivši desnu ruku na njezine sapi te reče Lejli: “Ovdje ćemo ležati kad umremo.”

Ona pogleda lijepe grobove, stare koji tonu i naginju se pod raznim kutovima, nove

uspravne i neokaljane, s naslikanim turbanom za muškarce i tulipanom za žene, i iznenada je

nešto štrecne. Nikad nije previše razbijala glavu o svojoj vjeri. Rodila se kao kršćanka, što će
odsad morati tajiti, ali o tome ne zna ništa, a ono u što vjeruje nikad nije uključivalo ništa više od
uobičajenih praznovjerica. Poput Kardelen i njezinih kolegica odaliska, bila je sigurna da religija
nema nikakve veze sa životom. Svećenici i imami su joj podjednako besmisleni. No sad osjeti
neobjašnjiv strah pri pomisli da bi mogla biti pokopana među muslimanima, pa je brzo izbaci iz
glave, razmišljajući: “Još nisam mrtva” i: “Tko zna što će se dogoditi na kraju?” Zapita se koliko
dugo će uspjeti održavati laž da je Čerkeskinja i muslimanka. Baci pogled prema Rustem-begu i
u njoj se počne otvarati maleni cvijet naklonosti. Također osjeti trzaj straha. Zna da će ga jednoga
dana poželjeti zadovoljiti.

Na drugom kraju elizijskog borika leže ruševine hrama koji je nekad bio posvećen Leto,
Artemidi i Apolonu. To sad ne zna više nitko, osim britanskih arheologa koji su dvadeset godina

prije toga došli s mornarima i dragomanima, mašući sultanovim fermanom koji nitko nije znao
pročitati i odnijeli kipove i rezbarije u drvenim sanducima. Ono što je preostalo od mramornog
hrama, utonulo je od potresa i sad je bilo do visine bedara u čistoj zelenoj vodi u kojoj su
bezbrižno živjele barske kornjače i žabe. Nad njom su nadlijetale lastavice i kestenjasto-grimizni
vilinski konjići. Rustem-beg i Lejla ugledaju Muhameda Pijavičara, s tim njegovim prljavim
turbanom, mokrog do kože, kako stoji u blizini, na platnu koje je raširio na krutoj travi. Lejla

uznemireno uzdahne i vikne jer mu na golim nogama, nalikujući zbog toga na faunovo krzno,
vise deseci presijavajućih, sjajnih, crnih pijavica. Muhamed podigne ruku u znak pozdrava i
vikne: “Selam alejkum!” Pričekat će da pijavice nabreknu od njegove krvi i spadnu na platno.
Držat će ih umotane u mokru tkaninu, a kad ih skupi dovoljno, odnijet će ih prodati grčkim
liječnicima u Smirni. Karatavuk i Mehmetčik nagnuli su se uz rub vode, puneći svoje ptičje
zviždaljke vodom. Drosula i Filoteja gledaju držeći se za ruke. Filoteja se osmjehne Lejli, koja joj
se učini najljepšom ženom koju je ikad vidjela, a Lejli se rastopi srce.

Kad se prođu hram i ostaci rimskog amfiteatra, naglo se dođe u podnožje varoši i eno je,
uspinje se uz obronak u toj intimnoj zbrci domova i uličica. Lejla ugleda kuće, obojene u vesele

ružičaste i plave boje, ugleda bijele minarete džamije i zlatnu kupolu crkve Svetog Nikole, čuje
povike prodavača i obrtnika i razgali se. Opet je ondje kamo i pripada, u mekoći civilizacije.

Te večeri, nakon što su večerali i zavalili se u nasuprotne divane, osim Pamuk, koja se krila
pod niskim stolićem, ona kaže Rustem-begu: “Trebat ću sluškinju.”

“Imam ja mnogo sluga”, primijeti aga razumno.

“Mislim, vlastitu sluškinju. Htjela bih curu koja je vrlo lijepa i mlada. Trebam neku lijepu,
inače će mi oči stalno biti loše raspoložene.” Ubaci komad lokuma od ruže u usta, prožvače ga,
proguta, a onda kaže: “Sjećaš li se one djevojčice kraj vode? Ne one ružne. One lijepe? Nju
želim.”

Rustem-beg je pogleda, a ona mu se osmjehne, lica okružena ljepotom kao nimbusom. On
joj kaže: “Ta ružna i ta lijepa su stalno zajedno. Pitao sam se jesu li sestre.” Zastane. “Ovdje
imamo Armenca. Zove se Levon. Ima tri vrlo lijepe kćeri, ali su starije, tako da bi mogle biti
korisnije od djeteta.” Opet mu padne na pamet da držati ljubavnicu nije nimalo jeftino.

“Ne”, kaže Lejla. “Želim ono lijepo dijete.”

Na drugom kraju varoši otac Kristofor je zadrijemao poslije jela, a sad se iznenada probudi
i počeše po glavi. Usnuo je još jedan od tih svojih uznemirujućih snova o prisustvovanju Božjem
sprovodu, s tom razlikom da su ovaj put anđeli nijemi, a lijes tako malen da bi u njega jedva stalo
djetešce.

U aginom konaku satovi sinkronizirano otkucavaju vrijeme.

U polutami javne kuće Tamara tiho jeca dok u naručju drži sifilitično dijete stotine očeva
koje je upravo rodila. Ta bolest se proširila cijelim carstvom, otkako je uvedeno obvezno služenje
vojnog roka, a dijete je blijeda lica i izobličeno. Očne šupljine su mu prazne i jedva diše. S jedne
njezine strane sjedi rastavljena žena, s druge udovica, obje siromaštvom natjerane na ovo
zanimanje. Udovica je već dugo prostitutka i kaže joj: “Bez brige, sestro, ne može preživjeti.”

Tamarinim licem poteku svježe suze i pomisli da će joj srce puknuti, a rastavljena žena
zagrli je i kaže joj: “Bez brige, sestro, prije ili poslije više i nećeš moći zatrudnjeti.”

35. Ja sam Filoteja (7)

Ovo nisam rekla nikome, osim Drosuli i Lejla-hanumi.
Moja majka je skuhala recelj, a meni je bilo malo zlo jer sam ga previše pojela. Stavila je
više grožđa nego što ga stavi većina drugih, a ja sam puno stavila na kruh jer je taj dan bio friško
ispečen, pa mi je zato bilo muka.
Izašla sam udisanjem izbaciti mučninu i već je padao mrak i samo što nije pala kiša, tako da
su svi drugi već bili ušli u kuću i pitali se je li ili nije dovoljno mračno da bi upalili lampu i
slavuji su zapjevali i na ulici su bile samo mačke, kad se kraj mene iznenada pojavi Ibrahim, a ja
se jako iznenadim, a on mi kaže: “Brzo, daj da ti poljubim ruku”, a ja mu kažem: “Sva je od
džema”, a onda se on brzo osvrne na sve strane i uzme mi ruku i poliže džem s mojih prstiju
jezikom, a ja sam se poslije tresla i još satima nisam bila normalna i nisam mogla oprati ruke, jer
nisam mogla podnijeti da sperem tragove njegovog jezika.

36. Lijek za zubobolju

Noć je pala i veći dio varoši je već spavao. Otac Kristofor je plovio svojim snovima u
kojima je razgovarao s arhanđelom Gabrijelom, koji mu nije htio pokazati lice. “Ako ti pokažem
svoje lice, umrijet ćeš”, reče mu arhanđeo uvjeravajući ga. “Svjetlo će te posve spaliti i otići ćeš u
raj kao pahuljice pepela”, na što ga Kristofor stade moliti: “Samo kratak pogled, samo najmanji
pogled!”

“Pokazat ću ti jedno pero sa svog krila”, reče arhanđeo, a Kristofor u svome snu vidje
golemo bijelo krilo koje se proteže do ruba svih mogućih horizonata, ispunjavajući cijelo nebo i
svijetleći kao jesenski Mjesec.

Dok je otac Kristofor tako ležao ošamućen svetim čudom, pijani Konstantin hodao je
nesigurno uličicama armenske četvrti, trudeći se maksimalno iskoristiti minimalno svjetlo
uljanica čiji je sjaj prigušeno curio kroz proreze žaluzina. Povremeno bi rukama prelazio po
zidovima, kako bi bio siguran da se drži puta, a svako toliko naišao bi na uspavano obličje psa ili
magarca, nakon čega bi i on i dotična životinja ustrašeno odskočili. Varoške mačke zavijale su
svoje prijetnje i ljubavne pjesme na zidovima i krovovima, a operni slavuji ispunjavali su noć
svojim kolopletima arija i kantata. Daleko odatle mogao se čuti glas Lejla-hanume koja je
prebirala po oudu i pjevala Rustem-begu zadnju noćnu uspavanku koja je zapravo bila upućena
djetetu koje je htjela imati, a pjevala ju je na grčkom.

Konstantin nije bio toliko pijan da ne zna koji mu je cilj, ni nesposoban naći kuću koju je
tražio. Znao je da ima mjedeni zvekir u obliku ruke koja drži loptu, pa je zato oprezno rukama
prelazio preko svih vrata, ne bi li tako napipao zvekir i vidio kojeg je oblika. Ta vrsta zvekira bila
je prilično uobičajena, pa je on tražio treći s desne strane uličice.

Kad ga nađe, spusti glavu naprijed i nasloni je na vrata, kao da razmišlja o svom zadatku, ili
možda umorno skuplja snagu. Uzdahne, duboko jedanput ili dvaput, a onda pokuca. Začuje odjek
u prostoriji s druge strane i prisloni uho na drvene daske kako bi čuo približavanje sluge.

Ali sluga se nekako približio sasvim nečujno, a Konstantin je morao pretrpjeti sramotu
otvaranja vrata dok je on još čučao uha prislonjenog na njih. Zamalo izgubi ravnotežu i naglo se
uspravi pretjeranom budnošću pijanca koji pokušava odglumiti upravo suprotno.

Sluga je nosio uljanicu u jednoj ruci i stajao pred njim lica zasjenjenog njezinim žutim
svjetlom. Podigne svjetiljku kako bi osvijetlio posjetiteljevo lice, a onda je opet povuče. “Da?”
kaže.

“Došao sam razgovarati s Armencem”, reče Konstantin s mukom. “Dođite ujutro. Gospodar
je otišao u krevet i kuća je zatvorena.” “Ne mogu doći opet. Ne kad je dan. Moram razgovarati s
njim.” “To je nemoguće.”

“Molim te, pitaj ga.”

Sluge se dojmio snažan ton njegove zamolbe, koju je izgovorio mješavinom molbe i očaja,
pa je zato oklijevao na vratima kad se Levon osobno, odjeven u odjeću za spavanje, pojavio kraj
njega.

“Što je?” upita strogo. “Tko to kuca tako kasno?”

“Varošanin”, kaže sluga, a Konstantin zakorači naprijed i kaže: “Ja sam. Moramo
razgovarati.”

Levon se trgne kad ugleda svog nedavnog napadača i ustukne. “Ne želim razgovarati s
tobom. Moram te zamoliti da odeš.”

Konstantin zanemari zamolbu, govoreći: “Jeste li dobro? Jeste li jako ozlijeđeni?”
“Teško dišem i osjećam jake bolove. Ne znam zašto misliš da možeš ovako doći ovamo
poslije svega što si učinio. Netko na tvome mjestu sigurno bi se jako sramio.”
Konstantin spusti pogled i prizna: “I sramim se.” Zastane, podigne pogled i reče: “Znam da
niste izdajica. Znam da niste ono što sam rekao.”

“Tvojoj ženi sam davao lijekove po cijeni po kojoj sam ih kupio”, reče Levon ukočeno,
“zbog vašeg siromaštva. A vidi kako mi zahvaljuješ.” “Znam, znam, efendija.”

“Vrlo je kasno. Jesi li opet pijan?”

“Naravno da sam pijan. Ovamo sam došao zato što sam uvijek pijan.” “Jedno je raditi
budalu od sebe”, reče Levon prijezirno, “ali dopustiti si da spadneš na nasilje, nešto je posve
drugo.”

“Pijan sam zato što sam stalno pijan”, reče Konstantin, sabirući misli. “Kao što svi vide”,
doda Levon.

“A stalno sam pijan zato što stalno pijem.”

“Očito.”

“A stalno pijem zbog zuba.”

“Zbog zuba?”

“Da, efendija. Zbog zuba.”

“Oprosti, ali ne pratim te.”

Konstantin se dlanom potapša po čeljusti. “Moji zubi”, kaže. “Boli me, tako me grozno
boli. I ne prestaje dan ni noć. To me muči cijeli život. Nikad nisam imao mira duže od jednog
sata. Sve je to bilo zbog mojih zuba.”

Levon pomisli da je gotovo čuo jecaj samosažaljenja u glasu svog subesjednika i iznenada
shvati koliko čovjek može pogriješiti u procjeni drugih. “Zubobolja”, reče on promišljajući,
“univerzalna muka cijelog čovječanstva. Kako bi lijep život bio bez nje.”

“Često sam pomišljao na smrt”, nastavi Konstantin, “ali to bi bio grijeh.”

“I zato piješ?”

Konstantin kimne polako i snuždeno, a Levon doda: “Piješ da bi ublažio bol?”

“Zato sam pijanac. Zato živim u siromaštvu i zato me žena i dijete mrze i zato me svi
preziru.”

“Zašto nikad nisi ništa poduzeo u vezi s tim? Zašto nikom nisi objasnio?”

“Muškarac sam. Muškarac trpi bol i ne žali se.”

“Trebao bi izvaditi zube. Znaš li koji te zub boli?”

“Bol mi ispunjava cijelu glavu i ulazi mi u uši i spušta mi se u grlo. Ne znam koji je. Mogli
bi biti svi, koliko ja znam. Ne mogu jesti, pa se brže napijem, a čupač zuba košta. Kada čupač
zuba dođe, traži da mu se plati prije čupanja i vidi da sam pijan i da nemam novca. Što ja tu
mogu?”

“Nitko nije bešćutniji od vadizuba”, reče Armenac. “Jesi li pokušao s opijumom? Prodajem
ga i vrlo je učinkovit.”

“Nemam novca.”

“Možda je i bolje. Neki postanu ovisni o njemu i na kraju polude. Ludnice su pune takvih.
Katkad ga odbijam prodavati nekim ljudima; kažem da ga više nemam, iako bih bio mnogo
bogatiji kad bih imao manje savjesti.”

“Mora li taj čovjek stajati ovdje?” upita Konstantin pokazujući u smjeru sluge. “Mora li
slušati sve ovo? Nije li mi već dovoljno teško?” “Ako ode, morat će mi dati svjetlo i onda ga neće
imati da nađe put do svoje slamarice. Ako uzme svjetlo sa sobom, nas dvojica ćemo razgovarati u
mraku.”

“Ne pratim”, kaže Konstantin. “Vjerojatno bih mogao pratiti da nisam trešten pijan.”

“U svakom slučaju”, reče trgovac, “učinit ću ti uslugu, premda je ne zaslužuješ.”

“Uslugu?”

“Uslugu, da. Platit ću vađenje tvojih zuba.”

“Dat ćete mi novac? Nakon mog nedjela?” Konstantin nije mogao vjerovati.

“Ne, neću ti dati novac jer ćeš ga samo zapiti. Ali učinit ću to da ću poslati slugu po tebe
kad vadizub idući put dođe iz Telmessosa. Platit ću njemu, a on će ti izvaditi trule zube. Tad će te
manje boljeti i možda nećeš morati toliko piti.”

Konstantin podigne lice i odglumi patnički ton. “Imate li kakvo piće, Levon-efendija?
Čašicu rakije? Počinje mi trebati jedna.”

“Čekaj ovdje”, reče Armenac, uzme svjetiljku iz ruke svog sluge i nestane u kući.

“Da sam ja na njegovome mjestu”, povjeri mu se sluga u odsutnosti gospodara, “dao bih da
ti prerežu grlo.”

“E pa ti onda lijepo odjebi”, odgovori mu Konstantin. “Da te mogu vidjeti, glavu bih ti
otkinuo.”

“Pijanduro”, reče mu sluga prijezirno.

Nesvjestan toga neuljudnog razgovora, Levon se vrati s pola boce žućkaste tekućine. Na
boci je pisalo nešto na stranom jeziku, latinicom, a na etiketi je bio crtež neke ptice koja malo
podsjeća na jarebicu. Uruči je Konstantinu, koji je sumnjičavo odmjeri, njišući se na nogama dok
se pokušavao koncentrirati. “Je li to alkohol?”

“Jest. Zove se viski i u odsutnosti vadizuba najbolji je lijek za zubobolju.”

“Bolji od rakije?”

“Ja mislim da jest. Ako ga pravilno upotrijebiš, može umrtviti zubobolju na nekoliko dana.
Kupujem ga u Smirni i vrlo je dragocjen. Dolazi odnekud što zovu Škotska, to je franačka zemlja
negdje daleko, daleko na sjeveru.” Levon rukom pokaže u neodređenom smjeru sjevera. “Tako je
daleko na sjeveru da je ondje vrlo hladno. Čuo sam da u Škotskoj ponekad možeš poći u lov tako
što samo skupljaš ptice sa stabla, jer im se preko noći noge zamrznu za grane i kažu da su ljudi
vrlo dlakavi jer tako održavaju toplinu, a žene pod svakom miškom imaju po jednu dodatnu sisu.
Ovo piće rade kao lijek za zubobolju i mnoge druge bolesti.”

“Dodatne sise? E to nije loše.” Konstantin otvori bocu i ponjuši. “Dobro miriše.”

“Moraš otpiti malo i promućkati tekućinu tako da ti prolazi kroza zube. U početku će
možda jako boljeti. Tada to zadrži u ustima i mućkaj tako po njima naprijed-natrag, naprijed-
natrag, najduže što možeš i radi tako sve dok ne budeš morao razgovarati s nekim i progutati.”

Konstantin napuni usta tekućinom kako mu je savjetovano, pod zainteresiranim pogledom
gospodara i sluge. Presiječe ga početni nalet oštrog bola, a on učini grimasu i zažmiri, ali onda
osjeti kako sredstvo počinje djelovati. Zamahne bocom prema Levonu i u nju uperi prst druge
ruke, kao da je bocka s odobravanjem. Pokuša nešto prostenjati, ali Levon mu kaže: “Ne govori.
Samo nastavi mućkati.”

“Ngggggg”, reče Konstantin.

“Nadam se da ćeš se znati vratiti kući”, reče Levon. “Idem u krevet. Laka ti noć.”

“Ngggggg”, ponovi Konstantin sišući viski kroza zube i mašući bocom u znak pozdrava.

Sluga zatvori vrata i reče: “Na vašemu bih mjestu, gospodaru, dao da mu prerežu grlo.”

Levon mu odgovori, skanjujući se: “Ne sumnjam da ti bi, ali on je običan nesretnik. Rakija
će ga ubrzo ubiti, zaliječio on zube ili ne, i bit će još jedan siroti, beskorisni nitko i ništa pod
zemljom i nitko neće žaliti za njim. Sumnjam da će itko od tih Grka čak iskopati njegove kosti i
oprati ih.”

Dok su se vraćali u unutrašnjost kuće Levon odmahne glavom i reče: “Na ovom svijetu je
previše jada. A ja sam mu upravo dao najdragocjeniju bocu lijeka koji je rijedak kao i pernata
koza. Sigurno sam poludio.”

37. Mustafa Kemal (8)

Mustafa Kemal odluči slijediti vlastiti nauk i povuče se iz politike. Bit će vojnik, tout court.
Pridruži se Zapovjedništvu za obuku 3. armije i u početku se zamjeri staromodnim tipovima
svojim novoiznjedrenim idejama i oštrim kritiziranjem, ali ostavi dojam na svoje učenike
lucidnim podučavanjem i neprirodnom sposobnošću da svako jutro dođe svjež, unatoč
neumjerenom pijančevanju dugo u noć. Pobočnik-bojnik Mustafa Kemal, prijeziran je prema
svakome tko ima viši čin od njegovog.

Nijemci doniraju svoju vojnu ekspertizu Osmanlijama, a Mustafi Kemalu nisu dragi niti im
vjeruje. No ipak ih smatra sjajnim vojnicima i odluči od njih naučiti sve što može. Prevede vojni
priručnik generala Litzmana i ostavi snažan dojam na maršala von der Goltza za vrijeme
njegovog nadziranja vježbe koju je isplanirao Kemal. Vodi sve više i više vježbi u kojima je
glavni zapovjednik. Za vježbe u kojima ne zapovijeda, priprema vlastite planove i naredbe, koje
poslije uspoređuje s onima koje su koristili na njima. Za vrijeme brifinga nemilosrdan je u svojim
kritikama i pedantan u pogledu svih detalja.

Još je trn u oku svojim nadređenima, koji mu daju zapovjedništvo nad pukovnijom u nadi
da će veliki teoretičar u praksi učiniti budalu od sebe. Za vrijeme albanskog ustanka Kemal smisli
plan za zauzimanje ključnog prijelaza, što izvedu bez gubitka ijednog vojnika. Ustanak je ugušen.
Na večeri u Saloniki na kojoj proslavljaju pobjedu, Mustafa Kemal prorekne da će jednoga dana
postojati turska, a ne osmanlijska vojska, te da će ona spasiti naciju. Kaže brigadiru von
Andertenu da turska vojska neće izvršiti svoju dužnost sve dok pritom ne izbavi Tursku iz vlastite
zaostalosti.

Mustafa Kemal odlazi u Pariz s vojnim izaslanstvom, a prije puta kupi šešir i odijelo koje
smatra zapadnjačkima. Na kolodvoru ga dočeka njegov prijatelj Fethi i s oduševljenjem mu se
izruguje jer mu je šešir previše kicoški, a odijelo zeleno. Mustafa Kemal i Fethi odu mu kupiti
novo odijelo koje bi Parižani mogli shvatiti ozbiljno. Za vrijeme vojnih razgovora, kad je u
uniformi, Kemal svima upada u oči, bučno se zalažući za vlastite planove za vrijeme manevara, a
francuski časnik mu kaže da ga, bez obzira na to koliko bio briljantan, nitko neće shvaćati
ozbiljno, sve dok nosi kalpak na glavi. Jednoga dana, kad postane diktator Turske, kalpak će
slijediti put turbana i fesa, a Mustafa Kemal će postati prvi diktator u povijesti svijeta s dubokim
shvaćanjem znakovitosti pokrivala za glavu.

Po povratku u Solun Kemal je obeshrabren i depresivan. Nije dobio promaknuće i čini se da
nema budućnosti. Prijatelju kaže da će dati ostavku, ali poslije ohrabrujuće pijanke u Bijeloj kuli
predomisli se.

Čini se da se predomislio i što se tiče nemiješanja u politiku. Frustriran je i na pijankama
voli govoriti prijateljima kakve će im jednoga dana dodijeliti dužnosti u vladi. Fethi, koji je
tobožnji Kemalov lutalački veleposlanik, počinje ga zafrkavati nadimkom “Mustafa Kemal,
pijani sultan”.

Mustafa Kemal je potišten jer zna da mu je sudbina dodijelila nešto veliko, ali još ne zna u
kojem obliku. Ne predvodi revoluciju, a njegovi surevolucionari su kavanski teoretičari, isprazni
govornici i sanjari. Djeluju unutar zadovoljavajuće složenih sustava tajnosti, svijeta lozinki i

tajanstvenih prisega, a veći dio vremena provode spletkareći jedni protiv drugih. Mustafa Kemal
želi da sve bude otvoreno i izravno, želi postavljanje jasno definiranih ciljeva i želi pokretanje
nepogrešivih poteza kojima će ih postići. Mustafa Kemal želi reformirati cijeli politički sustav i
sasvim je jasno shvatio, kao što će njegova daljnja karijera pokazati, što je točno Rousseau mislio
kad je rekao da ljude treba natjerati na slobodu.

Mustafa Kemal mora tajiti svoj agnosticizam od svojih uglednih muslimanskih suurotnika,
no svi znaju za njega, kao što svi znaju za njegov promiskuitet i ljubav prema čašici. Unatoč
tome, ima onih koji su skloni Kemalovim idejama; islam polako ustupa mjesto turskom

nacionalizmu i razvija se polemika o prirodi tog nacionalizma. U Solunu živi profesor-
revolucionar koji ima na čelu romantične križolike ožiljke neuspješnog samoubojice i koji im
prigovara da bi se Turci trebali vratiti na stari, predislamski način života, no Mustafa Kemal je
mišljenja da bi Turska trebala biti moderna zapadnjačka država. Polako nalazi istomišljenike i
vlasti opet postaju sumnjičave. Premjeste ga iz njegove pukovnije i pošalju u vojni stožer u
Istanbul, gdje mogu bolje pratiti što radi.

Sudbina se umiješa u obliku imperijalističkih zapadnjačkih velesila, koje su na vrhuncu
svog umišljenog samopouzdanja. Zapadnjačku civilizaciju velikodušno donose neprosvijećenim
nižim rasama, htjele one to ili ne, i to s uočljivim neuspostavljanjem demokratskih institucija,
koje su upravo ono zbog čega zapadnjačku civilizaciju uopće vrijedi imati. Njemačka zauzme
Agadir, na što negoduju Francuzi, a na kraju se Francuzi s Nijemcima dogovore da će uzeti
Maroko, a Njemačka dobiti dio Konga. Talijani, iznervirani što ih nisu pozvali na zabavu,
zauzmu Kirenaiku i Tripolitaniju, koje su, nezgodno, ali važno za razvoj Mustafe Kemala, u

osmanlijskom vlasništvu.

Zbog toga je Carstvo prisiljeno ući u rat, pa zgodnog, romantičnog, ali neintelektualnog
Enver-pašu odmah pošalju u Tripoli s odredom naočitih časnika. Mustafi Kemalu nije osobito
stalo do Sjeverne Afrike, budući da Turci ondje ne žive, a Balkan ionako predstavlja puno bližu
opasnost, no on odmah iskoristi priliku da stekne malo slave te, prerušen u novinara, s lažnim
ispravama, isplovi na ruskom brodu u društvu pjesničkog Ömera Nacija. S njim također, što ga
jako iživcira, krene i Yakup Cemil, njegov nesuđeni ubojica. Novac za putovanje morao je
skupiti sam.

Dok je on u Libiji, njegov rodni grad, njegov ljubljeni Solun, zauzmu Grci i više ga nikad
neće vidjeti. Grci unište džamije jednu po jednu, a oni Turci koji su to u stanju učiniti, pobjegnu
iz grada. Veliki požar 1917. godine dodatno će uništiti grad njegove mladosti, dok će preostale
Turke na silu protjerati do kraja ove priče, za vrijeme katastrofalnih događaja 1923. godine. Tad
je još drevnoj koloniji Hebreja koji govore španjolski, dopušten opstanak, samo da bi nestala
dvadeset godina poslije, kad će nacisti preoteti Solun Grcima.

38. Izgnana na Kefaloniju, Drosula se prisjeća Lejle i Filoteje

Pa, kao što sam uvijek govorila, imaš majčinu zgodnoću, Bog joj dušu prosti, ali želiš li
znati kako ćeš biti lijepa, koritsi moni Ne, ne glumi skromnost koju ne osjećaš. Puno puta sam te
vidjela kako se dotjeruješ. “Iskoristi to maksimalno”, ja uvijek kažem; iskoristi to maksimalno
dok si još mlada i dok to još imaš. Ne možeš vječno biti zgodna, znaš to? Bar je to Lejla-hanuma
govorila meni i Filoteji.

Oprosti starici na njezinim uspomenama i tko sam ja uopće da govorim o ljepoti, ali mi
žene imamo tajne i dužnost da ih prenosimo dalje, slažeš li se? Meni ništa ne može pomoći da
budem lijepa, nikad i nije, za razliku od većine, ali mogu vam reći što je Lejla-hanuma rekla
Filoteji i meni.

Dakle da vidim, to nije bilo dugo nakon što je Jusuf Visoki ubio svoju kćer i nakon što su
ga odveli žandari, a Sadetin otišao u planine. Svi su još govorili o tome. Stajala sam s Filotejom
kraj lokve u kojoj su ruševine i tko prođe kraj nas nego Rustem-beg na devi, s malom karavanom
magaraca. Odmah iza njega na finoj maloj devi bila je žena. Bila je vrlo zgodna - mislim, žena,
ne deva - i u njoj je bilo nečeg zbog čega bi vam se rubovi usana okrenuli prema gore kad biste je
vidjeli. Vidjelo se da je dobra u duši. Imala je veo, naravno, jer je, naime, došla iz grada, ali bio je
tako tanak da se nije morala ni truditi staviti ga. To je bio samo komad gaze. Više je služio da
potakne kušnju nego da je spriječi. No dobro, imala je obrve zakrivljene u lijepom luku, koje su
se gotovo dodirivale u sredini. Imala je tamne oči koje su svjetlucale i bile namazane kajalom.
Žene su tada stavljale mnogo kajala, barem u tim krajevima. Bog zna što se tada događalo ovdje
na Kefaloniji; pretpostavljam da ste svi još živjeli u špiljama. Osim tvog oca, naravno; on je još
bio na moru i učio kako da bude liječnik iz tih svojih knjiga, nema sumnje. Ne, još bi bio dječak.
Moje je godište! Baš postajem sve gluplja! O čemu sam ono govorila? Oh, da, Lejla-hanuma.
Usne su joj bile vrlo rumene. Sjećam se da je imala lijepu odjeću, svi su joj zavidjeli na njoj, i
nosila je zlato, mnogo zlata, tako da je nekako tupo zveckala svaki put kad bi se pomaknula.
Imala je nisku zlatnika koju je nosila preko čela, onakvu kakvu su žene nekad pozajmljivale od
rodbine kad bi se udavale.

U svakom slučaju, primijetila je Filoteju kad je prvi put ulazila u varoš, ondje kraj
potonulog hrama i ona i Filoteja su se osmjehnule jedna drugoj. Dobro se toga sjećam jer je
izgledalo kao da su prepoznale nešto jedna u drugoj. Prokletstvo ljepote ili njezin blagoslov,
valjda, tako da je pitala Rustem-bega može li je imati za sluškinju, zbog čega je Rustem-beg
poslao slugu da posjeti Karita. Pa, svi smo čuli da je Poliksenija digla veliku buku, ponajprije od
same Poliksenije, govoreći sve nešto u stilu: “Neću poslati svoju kćer da bude sluga bogataševoj
kurvi, k tome još i nevjernici”, ali stvar je bila u tome da u to doba niste mogli odbiti aginu
zamolbu. Nije da je Rustem-beg bio loš čovjek. Većina ljudi ga je poštovala, a mnogima je bio i
drag, no stvar je u tome da ne možete odbiti čovjeka u čijem je vlasništvu sva zemlja u svim
smjerovima, koliko god dugo da hodate i o kome svi ovise. Karit je rekao nešto kao: “Nije ona
kurva, ljubavnica je”, iako pretpostavljam da Poliksenija u tome nije vidjela nikakvu razliku, i
skrenuo joj pozornost na to da aga nudi pristojan iznos za Filotejino unajmljivanje. Nije baš da je
pokušao oteti Filoteju ili nešto slično, tako da je Poliksenija morala popustiti. Sigurna sam da ni
Polikseniji taj novac nije bio mrzak, iako ona to ne bi priznala, a uostalom, kao što svi znaju,

sluge bogataša uvijek nekako uspiju krišom izvući lijepe stvari iz kuće, pa je to jedna od
prednosti kad si sluga. To je kao da si žena koja će rado poslužiti svome mužu ručak i stajati kraj
njega dok ga jede, jer je ona u kuhinji već pojela najbolje dijelove, pripremajući ga. Lejla-
hanuma mi je jedanput rekla da postoje dvije vrste žena, glupe i one koje pojedu najbolje dijelove
u kuhinji. Znala je govoriti puno sličnih stvari. Jedanput je rekla da ti, kad si lijen, to neće
dosaditi, samo ako na tome naporno radiš.

Bile smo curice i nismo znale ništa ni o čemu, tako da mi nije ni palo na pamet da ne bih
trebala poći s Filotejom kad se došla prijaviti za rad u agin konak. Došle smo otraga, izule se i
jednostavno ušle. U to vrijeme Ibrahim je već pratio Filoteju, a Gerasim je pratio mene; još smo
bili dovoljno mladi i sve je to bilo nedužno, shvaćate, ali njih smo morale ostaviti vani. Katkad bi
satima čekali zajedno, crtajući po pijesku štapom ili hvatajući skakavce, ali koliko ja znam, nikad
jedan s drugim nisu prozborili ni riječ. Nije li to čudno? Nisu bili kao Karatavuk i Mehmetčik,
koji su se cijelo vrijeme pravili da su ptice i izvodili nestašluke. Valjda je to zato što su ondje bili

zbog nas, a ne jedan zbog drugog.

Ono čega se sjećam iz agine kuće jest to da je bila puna satova koji su zajedno otkucavali,
ali su odzvanjali svaki za sebe. Neki su bili vrlo lijepi i komplicirani. Na zidovima su visjeli vrlo

lijepi tepisi, uglavnom crveni, a crvenih tepiha je bilo i na podu. Sve je mirisalo na duhan, tamjan
i ružinu vodicu. Bilo je mračno, ali vrlo tiho i umirujuće; ne biste mogli ni zamisliti da se ondje
odigralo toliko drame, sve ono s aginom nevjernom ženom i time da mu je cijela obitelj umrla

odjedanput, od groznice koju ljudi donesu s hadža.

Pitale smo se što ćemo, stojeći ondje na ulazu, kad Lejla-hanuma osobno izađe iz haremlika
i, ugledavši nas, cikne od zadovoljstva. U ruci je držala nevjerojatno dugačku muštiklu, bila je
dugačka kao ruka, na kraju koje je tinjala jedna od onih sitnih, tankih cigareta koje je sama
motala. Mislim da iza toga stoji ideja da ti se tako ne zažute kosa i prsti. Poljubila je Filoteju u
obraze, a onda se uspravila i pogledala dolje prema meni. “Nisam vas očekivala dvije”, rekla je.
Mislim da je vidjela moj pogled, što ću uvijek pamtiti kao dokaz njezine dobrote, jer se naglo
sagnula, primila mi lice objema rukama i također me poljubila u obraze, ma koliko ja bila ružna i
neželjena. Usne su joj bile jako meke i mirisala je na nešto od čega vam se vrtjelo u glavi kao da
ste pile vino. Kad se sad prisjetim svega toga, jasno mi je zašto ju je Rustem-beg toliko snubio.

Obje nas je primila za ruku i uvela u haremlik da nam pokaže gdje je što. Prva je u gradu
imala krevet, što je nas cure jako impresioniralo. Baš se najviše sjećam kreveta. Nakon što se ta
vijest proširila, naravno, ubrzo su najrazličitiji ljudi počeli pomišljati na to da i oni imaju krevet.
Ali mi smo jednako dobro spavale na prostirci na podu. Kad imaš prostirku, ujutro je samo
smotaš i dobiješ više prostora, zar ne? Zbog svih tih kreveta ljudi danas žele veće kuće. Većina
nâs je imala kuće s jednom prostorijom gore i jednom dolje, a zimi su dolje bile životinje kako bi
se toplina dizala gore. Bilo je lijepo i toplo, a smrad nije bio onako jak kao što bi čovjek
pomislio. Znao je čak biti i ugodan, štoviše. Samo izmet mesojeda smrdi.

No dobro, Lejla-hanuma je rekla nešto na stranom jeziku, a mi smo samo tupavo stajale i
gledale je. A onda je rekla: “Mislila sam da ste vi Grci.” Nismo znali što želi reći i bilo nam je
nelagodno, a ona je pitala: “Zar nitko ne govori grčki?” Filoteja joj je odgovorila: “Daskal
Leonida ga govori. Pokušava dječake podučiti da ga govore. I otac Kristofor, on govori.”

“Kakva šteta”, rekla je Lejla-hanuma. “Veselila sam se da ću govoriti grčki.” Izgledala je
čeznutljivo. A onda je pitala Filoteju: “Znaš li zašto sam te unajmila, malena?”

Filoteja nije znala da je unajmljena. Zašto bi ona išta znala? Znala je samo da će otad veći
dio vremena provoditi s Lejla-hanumom. Odmahnula je glavom, a Lejla-hanuma joj je rekla:

“Zato što si tako lijepa. Viđajući te ovdje osjećat ću se... lakše. Ne smeta mi ako katkada dovedeš
svoju malu prijateljicu, ali ne vjerujem da će joj Rustem-beg išta platiti.” Nasmijala se i dodala:
“Iz muškarca možeš izvući samo onoliko koliko je to moguće, čak i iz dobroga.”

E sad, ne sjećam se da je Filoteja morala raditi išta posebno dok je bila sluškinja Lejla-
hanume. Zajedno su išle u hamam za ženskih poslijepodneva i obje bi izišle toliko iscrpljene da
bi jedva hodale od pare i bubetanja koji bi ih ondje čekali, a lica bi im svijetlila kao svjetiljke.
Bilo je lijepo u hamamu. Bio je malen, ali je bio star oko petsto godina i izgledao kao malena
džamija, s bijelim zidovima i kupolom i svime, i kad bi ušla unutra, polila bi se vodom iz
brončane posude i onda samo sjedila i znojila se u sauni, sve dok ne bi došlo na red da te maseri
izgule i izbubaju. U stara vremena to su radili svjetlucavi crni ružni eunusi iz Etiopije, bar se tako
govorilo. Nikad neću zaboraviti, napunili bi vreću od muslina mjehurima od sapuna s maslinovim
uljem i puhali u nju dok se ne zapjeni, a onda bi tom vrećom prelazili po tebi. To je bilo krasno.
A onda bi te strugali rukavicom od grubih vlakana. Nevjerojatno je koliko bi prljave kože tako
sastrugali. No dobro, to je bilo krasno mjesto i sve žene su mogle na miru sjediti gole, teško
dišući u toj vrućini, smijući se i ogovarajući, znajući da ničiji muž neće ući unutra i pitati gdje je
njegova večera. I reći ću ti još nešto. Starije žene su običavale odlaziti onamo da bi odabrale
najbolje mlade djevojke za žene svojim sinovima. Ne smij se! To je istina! Tražile bi lijepe
okrugle grudi i bedra, pristojnu količinu masnoće i kukove dovoljno široke za rađanje, a i ondje
bi dobro vidjele kakva je djevojka, jer nikoga ne možete upoznati bolje nego kada ga vidite golog
u hamamu, a reći ću ti još nešto, među nama, a to je da, kad bi se nekoj djevojci svidio neki
mladić, tad bi se ona jako trudila oko njegove majke u hamamu. Znam nekoliko primjera kad je
to sjajno upalilo.

No dobro, Lejla-hanuma je običavala odlaziti u hamam s Filotejom i, iako neke žene nisu
htjele razgovarati s Lejlom jer su govorile da je kurva, ona to nikad nije primjećivala, niti bi je to
vrijeđalo, jer se uvijek mogla smijati s Filotejom.

Zaboravila sam što sam ti ono govorila. Ah, da, o ljepoti. No dobro, jednoga dana smo sve
tri došle iz hamama, svjetlucave i namirisane ružinom vodicom, osjećajući se kao carice i bile
smo u Lejlinom haremliku, a ona je četkala Filotejinu kosu da bi je raspetljala. Iznenada je
upitala: “Misliš li da sam lijepa?”

Bilo je to iznenađujuće pitanje, ali Filoteja joj je odmah odgovorila: “O, da.”

“Zbilja lijepa?”

“Zbilja, zbilja, zbilja”, rekla je Filoteja, koja joj je sjedila na koljenu. Naime, Filoteja i
Lejla su se voljele, u to sam sigurna, a kad nekog volite, tada ta osoba postane lijepa, čak i ako to
nije. A Lejla-hanuma se nagnula naprijed i prošaptala: “Pa, odat ću ti tajnu.” Stavila je prst na
usne i složila urotnički izraz lica.

“Koju, koju, koju?” uzvrtjela se Filoteja. “Koju tajnu?”

“Obećavaš da nikome nećeš reći?”

“Obećavam.”

Pogledala je mene. “I ti obećavaš?”

“Obećavam”, rekla sam.

“Obećavaš bradom Prorokovom i skutima Djevičine haljine?”

“Obećavam!”

“Dobro”, rekla je, “moja tajna je u tome da uopće nisam lijepa.” Pogledala nas je pomalo
iskosa i pričekala reakciju. Mi smo samo sjedile otvorenih usta jer to nije bila istina, no svejedno

smo joj napola povjerovale jer je ona to rekla i nije nam bilo jasno kako smo mogle tako
pogriješiti. Djeci možete reći bilo što i ona će to shvatiti ozbiljno.

“Moja prava tajna je da je tajna ljepote u tome da ljude uvjeriš da si lijepa, sve dok i sama
ne počneš vjerovati u to i tada to postane istina.”

Vidjela je da nismo shvatile i osmjehnula se sama sebi. “Reći ću vam kako je to biti lijepa
žena.

Prvo što morate znati jest da je ljepota kao neki posao. Znate, ako si muškarac, možeš biti
zemljoradnik ili ljekarnik ili vojnik. Ako si žena, možeš biti majka ili sluškinja ili nešto, ali
također možeš biti lijepa. Ako si lijepa, to je bolje od rada, iako moraš raditi na tome, jer tako
uvijek možeš dobiti ono što želiš, prije ili poslije. To je kao kad imaš novac, ali zabavnije, jer kad
imaš neki posao, moraš raditi, a ljepota je igra.

I to je više od novca. To je oružje. A čemu služi oružje, ako ne tome da dobiješ ono što
želiš? Kad se lijepa žena osmjehne muškarcu, to je kao da mu je dala dar, nagradu, možeš ga
usrećiti za cijeli dan. Kad se lijepa žena namršti muškarcu, to je kao da mu zabiješ nož u srce.
Možeš ga ozlovoljiti za cijeli dan. Kakva je to moć! U tome se krije zadovoljstvo! Muškarac
postane princ ili gubavac, ovisno o tome kako ga pogledaš. To je istina! I još nešto...” Nagnula se
i šapnula nešto Filoteji u uho, a onda su me obje pogledale i zahihotale se. Poslije sam pitala
Filoteju što joj je šapnula, ali mi nije htjela reći. Nastavila sam je pitati sve dok nismo posve
otišle iz Anatolije, ali i dalje mi nije htjela reći, tako da to ni danas ne znam. Samo je rekla:
“Bolje je da ne znaš, zbilja. Ionako nije važno, a vjerojatno bih ti rekla da jest, samo što mi je
Lejla-hanuma rekla da obećam da neću, a to ti ionako ne bi nikako pomoglo, pa je onda bolje da
ti ne kažem.” I tako je to zauvijek ostalo tajna, premda sam je gnjavila i gnjavila i gnjavila i još se
koji put zapitam što joj je to rekla.

Lejla-hanuma je rekla: “Reći ću vam neke loše stvari o ljepoti. Znate, kad si lijepa, lako je
zaboraviti druge ljude. To je vjerojatno kao kad si bogat ili kad si sultan. Uvijek ima novih ljudi
koji vas žele upoznati, tako da nitko nikada nije osobito važan, pa tako ostanete i bez onih koji su
vam dragi. A drugo je to što, kad si lijepa, uvijek moraš biti sumnjičava. Ako mi Rustem-beg
kaže da me voli, kako ja znam da to ne kaže samo zato da bi se okoristio? Katkad se pitaš zašto
su ljudi dobri prema tebi, a katkad znaš da je tvoja ljepota razlog zbog kojeg neki žele biti grozni
prema tebi. Ljudi misle da te žele upoznati, ali zapravo ih fascinira maska.” Lejla pređe prstima
preko lica. “Znate što? Kad bih otrgnula kožu s lica u debljini papira, bila bih nešto najružnije i
najodvratnije na svijetu i svi koji misle da me žele upoznati, pokrili bi rukama oči i pobjegli.”
Filoteji i meni je malo pozlilo kad nam je to rekla. Obje smo razrogačile oči od užasa pri pomisli
na guljenje kože s lica Lejla-hanume. “Ako si lijepa”, doda Lejla, “nikad ne znaš koliko je
iskrena srdačnost tvojih prijatelja. Moraš ih stalno testirati, a pritom nekad pretjeraš i tako ostaneš
bez njih. To je neka vrsta usamljenosti od koje ne možeš pobjeći, ali ako ne želiš da te itko
upozna, da te upozna onakvu kakva zbilja jesi, tad je ljepota savršena zaštita. Tako dobivaš
osamu. Slobodu.”

“Reći ću vam neke stvari koje ne morate znati”, rekla je Lejla, “jer ćete vas dvije odrasti i
udati se i biti obične, vjerne ženice. Ali kad budete starije i kad me se sjetite, želim da bar malo
shvatite tko sam ja bila, jer želim da me pamtite kao bolju od onoga što ljudi možda govore.

Znate, kad muškarac osvoji lijepu ženu, u početku je ponosan i vrlo je zadovoljan sobom.
Ali tad se uplaši da će je izgubiti i postane ljubomoran. To je tako otužno! Ne znaš bi li se smijala
ili plakala, prezirala ga ili bila zadovoljna! A katkad on postane mrzovoljan i katkad te pokuša
razmaziti kako bi te zadržao uza se. A, među nama, ako vas ne razmazi dovoljno, to vas počne

živcirati. A ako si lijepa i... i... pa, ako si žena poput mene, tad možeš imati svakog muškarca
kojeg poželiš, manje-više, tako da svaki put pokušaš naći muškarca koji je bolji od prethodnog.
Zbog toga si prevrtljiva. Katkad mislim da neću biti zadovoljna dok ne nađem nekoga tko je bolji
od mene, nekoga uz koga se svaki dan osjećam sve ljepšom, samo zato što je moj. Rustem-beg...
tko zna... možda...” Lejla je nakratko utihnula, s onda se osmjehnula i rekla: “Znate, ako si
dopustiš da poružniš iznutra, poružnjet ćeš i izvana. Ljepota je prolazna. Ako se ne trudiš održati
svoj duh lijepim, to će se ubrzo početi vidjeti i ljudi te više neće htjeti.

Ali nije to sve baš loše! Tko želi biti lijep?” Podigla je prst, kao i Filoteja. Ja sam
oklijevala, a onda sam i ja digla prst. “Ah, ljepota”, rekla je i osmjehujući se i odmahujući
glavom, “ona je kao opijum, stvara ovisnost, trebate je sve više i više, ona je poput velike vreline
u srcu, koja se širi i širi i širi i ispuni vas - kao da u sebi imate sunce. Ja samo želim biti sve ljepša
i ljepša i želim da se sve oko mene proljepša. Ja sam robinja ljepote. Zbilja.”

Pretpostavljam da smo mi curice izgledale malo zbunjeno - jesam li vam rekla da je imala
malo neobičan naglasak kad je govorila i da je zbog njega bila još egzotičnija, kao neka princeza?
- i tako se okrenula prema zrcalu i postavila Filoteju kraj sebe. U zrcalu nije bilo mjesta za tri
lica, jedno do drugog, pa sam ja samo stajala sa strane i gledala. “Ne dopuštam Rustem-begu da
me vidi ujutro i nikad ne izlazim van dok se ne uvjerim da sam lijepa”, rekla je. “Moram izvršiti
magiju, tako da nitko osim mene ne zna da ja zapravo uopće nisam lijepa, nitko osim vas dvije
curice. Želite li vidjeti magiju?”

Željele smo, naravno.

“Pa, samo u tišini sjedite pred zrcalom i jako se koncentrirajte i gledajte se i gledajte, sve
dok ne budete sigurne da ste opet lijepe, da ste sve ljepše i ljepše. Filoteja i ja ćemo prve, a onda
se ti možeš zamijeniti s Filotejom, Drosoulakimom.” Tad mi se prvi put netko tako obratio, a tek
sam se puno godina poslije sjetila toga i shvatila da je to grčki. Odakle je naučila to malo grčkog,
zbilja ne znam. Jedna od neobičnih stvari u vezi s njom bila je ta da je uvijek tražila nekoga s
kime bi razgovarala na grčkom. Pokušala je s većinom žena u hamamu, ali zbilja bi joj bilo isto i
da je nešto pitala kravu.

No dobro, tako su ona i Filoteja sjedile jedna do druge i zurile u zrcalo. Bilo ih je
fascinantno gledati. Bile su u nekoj vrsti hipnoze. Filoteja je disala tako jako od silne
koncentracije, da sam vidjela kako joj se nosnice šire i skupljaju svakim dahom. Obrazi su joj se
zarumenjeli, a oči postale krupnije i svjetlije. Usne su joj postale malo crvenije. Isto se događalo i
s Lejla-hanumom. Obje su samo sjedile tako, na neki način namještajući lica, snagom volje ih
tjerajući da postanu krasnija, posve opčinjene time što su radile, što god to bilo. Osjetila sam
kako mi hladni prsti straha prelaze gore-dolje po leđima, ali nisam se mogla maknuti da ih ne bih
omela. Bila je to neka vrsta magije, kako je Lejla-hanuma rekla. Kladim se da bi sveti patrijarh
konstantinopoljski, kad bi doznao za to, a čak i otac Arsenios, kladim se da bi to pokušali
zabraniti.

Sigurno su tako zurile u sebe dobrih pola sata. Znate, mislim da su u tom trenutku i svim
takvim trenucima poslije, kad su to radile zajedno, iskorištavale jedna drugu, posuđivale moć
jedna od druge. Kako bih to objasnila? Bilo je to kao da dvoje lijepih ljudi, koji sjede tako jedno
do drugog i čine to sa zrcalom, izvodeći magiju, na kraju dobiju ljepotu četvero ljudi, a ne dvoje.
To je anđeoska matematika. Ono što znam jest da se od tog trenutka Filotejina ljepota zamalo
otela kontroli i počela stvarati probleme. Možda ću o tome govoriti neki drugi put.

No dobro, na kraju su uzdahnule istodobno i stresle glavom, kao da se vraćaju u ovaj svijet.
Ne mogu točno odrediti pravi razlog, ali obje su izgledale ljepše nego prije i to nisam izmislila.

To je istina, svojim očima sam to vidjela, ne samo tada, nego još puno puta. Možda bi i ti to
trebala pokušati, iako si vjerojatno već ionako previše lijepa.

Jesam li ja to pokušala? Pa, Lejla-hanuma me pozvala da priđem zrcalu, ali ja sam se
sramila i odmahnula glavom. Poslije sam otišla do bare kraj potonulog hrama, gdje je Muhamed
Pijavičar običavao hvatati pijavice, i kleknula kako bih se pogledala na površini vode. Nismo
imali zrcalo kod kuće, hvala Bogu, zbog siromaštva, a ionako nisam htjela da me tko vidi.
Gerasim nije bio ondje, inače ne bih ni pokušala, to sigurno znam.

Pa, pogledala sam to veliko, ružno, okruglo lice koje mi uzvraća pogled i odmah sam znala
da meni nema pomoći.

39. Zavođenje Rustem-bega

Rustem-beg se našao u nezavidnom položaju. Obećanja koja je od njega iskamčila
Kardelen i nametnuti uvjeti bili su poprilično nerazumni, te je ubrzo počeo sumnjati da ga je
prevarila. Potrošio je mnogo vremena, rastao se od vrlo velike sume novca, poslije bio darežljiv i
strpljiv, no još nije uživao ni u jednom zagrljaju svoje ljubavnice. To je bilo kao da se brine za
vrlo skupu sestru. Da nije nekako nejasno osjećao da je sve baš kako treba biti, iživcirao bi se još
više nego što je već bio. Nije od onih muškaraca koji se mogu natjerati na to da se nametnu
nekome tko to ne želi, čime bi presjekao gordijski čvor (ali bi poslije ostao sa ženom koja će mu
to vječno zamjerati), tako da je znao da su mu alternative čekanje ili odbacivanje. Shvaćao je da
ona nije kao žena, čija je sudbina da jednostavno surađuje i preda se, a i prilično mu je prirasla k
srcu, tako da je, unatoč mnogim trenucima u kojima je pomišljao na to da je pošalje natrag u
Istanbul, ležao budan svake noći, slušajući slavuje dok su mu mašta i prepone gorjele, čeličeći se
na upornost. U svakom slučaju, osjećao je veliko zadovoljstvo što mu je ona u kući i često je
samog sebe podsjećao na to da je sretniji nego prije, iako mu je postalo mnogo teže gomilati
bogatstvo. Za razliku od Tamara-hanume, Lejla je imala beskrajan popis zahtjeva za koje
Rustem-beg prije nije ni čuo. Izazvala je pravi mali trgovački procvat za svakoga, od ljekarnika
Levona Armenca do Alije Snjegonosca i lončara Iskandera. S druge strane je, za razliku od
Tamare, koja je često ostavljala dojam skrušene i uplašene zečice, unosila u kuću nekakvu
razgaljenost svojim sviranjem ouda, svojim smijehom i svojim uživanjem u apetitu. Rustem-beg
je zavolio čak i njezinu svojeglavu mačku Pamuk, koja, na sreću, nije pokazala ni najmanje
zanimanje za njegovu jarebicu.

Lejla je budnim okom motrila Rustem-bega, znajući da si ne može priuštiti pustiti ga da
predugo čeka. No to joj je ipak pružalo neku vrst provokativnog užitka, a uostalom, smatrala je
da ima pravo na to, iako ne bi znala točno reći zašto. Bila je žena sa sjajnim osjećajem za
pravovremenost, a i sama je to iščekivala žudno i nestrpljivo. Kad se odluči leći s njim, želi da se
to dogodi prirodno i svim srcem, jer je u prošlosti imala dovoljno muke i dovoljno je glumatala,
za što Rustem-beg nikada ne smije doznati.

Jedne noći usred ljeta, nešto prije vremena kad veliki dio stanovništva ode iz varoši na
planinske pašnjake, obuzme je nesanica. Satovi su joj smetali da zaspi, umjesto da je umire, a
pjevačko ratovanje slavuja rezalo je zrak na oštre komade, umjesto da ga izgladi. Probudila se iz
sna u kojem je vodila ljubav s Rustem-begom među muslimanskim grobovima u boriku i bila je
znojna, uznemirena i pohotna. Ustane iz kreveta i ode do prozora te širom rastvori žaluzine,
premda su ondje svi mislili da noćni ljetni zrak izaziva malariju. Nasloni se na rub i pogleda van.
Sve je bilo oštro podijeljeno na jezivo srebrnasto svjetlo i najcrnje sjene. Vidjela je prigušeni žuti
sjaj uljanice Daskala Leonide, koji piše u kasne noćne sate. Mačka mijaukne, a nekoliko pasa
besciljno zalaje. Osjeti neko previranje u želucu, razmišljajući o tome kako nikad u životu nije
bila tako smirena i zadovoljna. Zapita se nedostaju li joj još Kardelen i djevojke, zapita se što im
se događalo otkako je ona otišla te zaključi da joj nimalo ne nedostaju. Bile su dio nekog drugog
života. “Ovdje sam”, pomisli. “U ovoj malenoj varoši koja nije nigdje, ovdje sam.” Prstima
pomakne kosu unatrag, tako da se na trenutak omotala oko njezinih ušiju, a onda odmahne

glavom u nekakvom čuđenju samoj sebi. Po mnogo čemu je bila varalica, no ipak se činilo da joj
se Bog osmjehnuo.

Lejla tiho izađe iz svoje sobe i, oslanjajući se dlanom o zid, nađe put do sobe u kojoj njezin
gospodar leži usnuo. Na trenutak zastane na ulazu, određujući svoj položaj u polumraku, a onda
se približi obličju usnulom na niskom divanu.

Ali Rustem-beg uopće nije spavao, iz istog razloga zbog kojeg je i njegova ljubavnica bila
budna. Čuo ju je kad je došla do vrata, osjetio miris mošusa i ružine vodice koji su je uvijek
najavljivali i pravio se da spava. Znao je da se sprema nešto čarobno, ali je, unatoč tome što mu
je srce tuklo kao ludo u grudima, ležao posve nepomično.

Lejla klekne kraj njegovog divana, a njezina kosa lagano dotakne njegov obraz. On osjeti
kako ona nježno oslanja svoje lice o njegovo. Njezin blagi dah prelazio mu je po uhu. Čuo ga je i
osjetio. Ostala je tako nepomična, a tada on iznenada osjeti kako nešto toplo i vlažno klizi s
njezinog lica na njegovo. Potekla joj je suza koja mu se slila niz lice do kuta usana. Okusi tu
čudesnu stranu slanost na svom jeziku. “Zašto plače?” pomisli, iako se činilo da intuitivno shvaća
razlog. Ona podigne glavu i on osjeti kako mu njezina ruka lagano prelazi po sljepoočnici. “Lave
moj”, prošapće ona, “lave moj, lijepi moj lave, moj snažni i lijepi lave.” Riječi su bile poput čini,
obvezujući ga da bude ono što ona govori. Opet se nagne prema njemu i poljubi ga nježno u
sljepoočnicu. Usne su joj bile tople i zadržala ih je ondje neko vrijeme.

Lejla sjedne na pete, pa ode. Rustem-beg još trenutak ostane posve nepomičan, a onda
pomisli da bi mogao poći za njom, no instinktivno je znao da bi to bilo pogrešno. Okrene se na
leđa i pomisli na njezin dražesni naglasak kako mu šapće: “Lave moj, lave moj, lijepi moj lave,
moj snažni i lijepi lave.” Sreća mu se probudi u utrobi i raširi prema van niz noge, gore u pluća i
grlo. Suze ga zapeku u očima, ali ih zadrži. Iz nekog razloga pomisli na Tamaru i neka blaga tuga
i gorčina procvatu namjesto maloprijašnje začudnosti i zahvalnosti, ali tad mu se misli opet
okrenu tajanstvenom i treperavom stvorenju koje gotovo da je kupio i gotovo osvojio. Ponovno
mu se u mislima učini da je njegov život cesta koja je došla do križanja i znao je da postoji
sudbina koju je odabrao za sebe, ali koja mu je oduzela mogućnost odabira. “Gospodar i rob”,
pomisli, ne znajući točno zašto, “gospodar i rob.”

Vani su slavuji presijecali noć mačevima svoje pjesme, dok je u svojoj natrpanoj sobi, pod
svjetlom smrdljivog fitilja, Daskal Leonida pisao beskrajne oštre čitulje o Slobodi i Velikoj Ideji i
Većoj Grčkoj; još jedan propagandist rata koji je tek slijedio, a čije strahote i razaranja, poput
mnogih drugih, neće moći predvidjeti.

Neka žena je počela jadikovati na ulici, a oni koji su bili budni, zadrhtali su. Jedno vrijeme
su svi vjerovali da je ta žena koja jauče duh, ali poslije se pokazalo da je to samo netko tko je
izgubio sve sinove u ratovima koje je ugroženo Carstvo vodilo iz godine u godinu. Toliko je
unovačenih sinova bilo izgubljeno, da je varoš pristala da izluđena žena noću jauče za sve njih.
Tih dana nije bilo dovoljno muškaraca da pokupe žetvu ili grade kuće, nije bilo dovoljno
muškaraca koji bi bili ženici, nikoga tko bi svirao na svadbama, nikoga tko bi pravio djecu koju
će žrtvovati u budućim ratovima.

Ujutro je Lejla živnula energijom za koju nitko, tko ju je poznavao, ne bi pomislio da je
moguća. Imala je puno posla. Prije nego što to zaboravi, postarala se da joj Kardelenina smeđa
bočica s kokošjom krvi bude sigurno pri ruci, tako da u prikladnom trenutku vrati svoje
djevičanstvo na Rustem-begovo zadovoljstvo. Njemu je rekla da priprema nešto posebno za tu
večer te da ne smije ulaziti u kuhinje, haremlik ni unutarnji vrt. “Nikad se ni prema jednom
muškarcu nisu tako ponašali u njegovoj kući”, pomisli on, ne mogavši vjerovati koliko je postao

popustljiv pod njezinim tutorstvom, ali shvatio je po veselom i urotničkom ozračju da će mu se
isplatiti ugoditi joj. Zajahao je konja i otišao obići svoje posjede na zapadu. Lejla je poslala
Filoteju s hitnom porukom svoj varoškoj djeci, nudeći nagrade i potičući tako Karatavuka i
Mehmetčika, Ibrahima, Gerasima i Drosulu da cijeli dan provedu na vrućini obronka, iako su se
bojali Psa, gdje su se sve više prljali, grebli i žeđali, dok su tražili među kamenitom makijom i
punili svoje vreće. Lejla je poslala sluge da natjeraju gradske trgovce da im prodaju sve svijeće
koje imaju i da od seljaka uzmu češnjak, dok je druge poslala da obrste povrtnjake Rustem-
begovog vlastitog posjeda.

Lejla je preuzela kuhinju, u početku izazvavši kuharovo nezadovoljstvo. Taj srdačni,
gojazni svat bio je iz vilajeta Bolu, s područja oko Abantskog jezera, gdje su sjajni kuhari nicali
kao gljive, samo da bi ih odande odvlačili bogataši. Kuhar Rustem-bega odradio je svojih deset
godina naukovanja, zaslužio svoj pojas i srebrni sat i malo je vjerojatno da je bilo boljeg kuhara

od njega na cijelom jugozapadu. Lejla ga je već odavno pridobila neograničenim entuzijazmom
za njegovim jelima i on je, kao mnogi drugi, također pao na njezinu prpošnost i draži, pa ga je
tako iznenađujuće lako pridobila za svoj plan stvaranja veličanstvene gozbe okusâ koji su njoj i
Rustem-begu najdraži. To je zamislila kao orgiju češnjaka. Lejla je uzela dva patlidžana i zapržila
ih nad žeravnikom, držeći ih tako dok nisu dovoljno omekšali da bi ih mogla izgnječiti, zajedno s
limunovim sokom, češnjakom i maslinovim uljem. Kuhala je krumpire dok se nisu posve
smekšali i izgnječila ih s istim sastojcima, dodajući maslinovo ulje kap po kap. Načinila je cacik s
metvicom i jogurtom, češnjakom i krastavcima. Pripremila je humus, tako da bi slanutak djelovao
kao afrodizijak, a smiješala je i divno, egzotično piće od devinog mlijeka s medom, cimetom,
muškatnim orahom i kardamomom, s istim ciljem na umu. Načinila je pastu od žute leće, kako bi
u kući bilo veselja i smijeha. Kuhar je uzeo komadiće janjetine, u svakom probušio rupu i skrio u
nj po jedan mali češanj češnjaka. Nakratko ih je prepržio, a onda pustio da se na gotovo
neprimjetnoj vatri krčkaju cijeli dan, u ratatouilleu od peršina, rajčica, luka i paprika. Preostale
okuse dodat će u posljednji čas, kako bi se dobro osjetili u ustima. Pripremio je smirnske ćufte i
adanski kebab. U Lejlinu čast, smislio je čerkesku piletinu, bogato začinjenu tarkanjom,
klinčićima, mljevenom paprikom, orasima, češnjakom i orahovim uljem. Položio ju je na veliki
plosnati tanjur tako da jelo bude bijelo i okruglo i dražesno, kao lice te čerkeske gospe za koju se
ona izdavala.

Cijelo jutro su naporno radili, ispunjavajući ulicu mirisima koji su nagnali prosjake da se
okupe vani u skupinama, dok su prolaznici slinili od zavisti. Tad je Lejla otišla u hamam da

parom skine svaku trunku prljavštine sa svoje kože. Opustila se, posve nesvjesna zagušujuće
vlage, žvačući mastiku da osvježi dah, proračunavajući i važući sve pjesničke riječi koje će
izgovoriti kad se nađe u naručju svoga gospodara. Želudac joj se stegne od nervoze, a često bi
morala zažmiriti i natjerati samu sebe da se smiri. Nije baš da se našla u terri incogniti, ali ovaj

put je htjela da sve bude onoliko savršeno koliko to Bog i providnost dopuste. Kad je napokon

izišla, uspjela je utišati sve sumnje i zatomiti uznemirenost. Predvidjela je uspjeh te noći tako
jasno da više nije mogla sumnjati u nj. Svejedno je kupila zavjetnu pločicu s likom žene i ušuljala
se u crkvu Svetog Nikole kad je mislila da u njoj nema nikoga, kako bi je objesila preko ikone

Panagije Glikofilouse. No unutra je bila Poliksenija, koja je palila svijeću da je postavi u zdjelu s
pijeskom i koja nije znala što da misli o tome, kao što to nije znao ni ostatak varoši, nakon što se

glasina proširila.

Lejla je neko vrijeme vježbala sviranje na oudu, sve dok joj nije dosadila nemogućnost
koncentracije pa je pošla očetkati dugo bijelo krzno svoje mačke Pamuk, koja je, kao uvijek,
počela divlje gledati, ponesena ekstazom i počela udarati nogama i gristi kad joj je češljala trbuh.

“Mir, mir”, korila ju je Lejla. “Ne želim ogrebotine ni rupice po rukama noćas. Ti i ja moramo
biti lijepe, obje.” Sjela je pred ogledalo i hipnotizirala samu sebe, sve dok joj se nije zavrtjelo od

napora. Na kraju je trepnula i rekla svom odrazu u zrcalu: “Ljepši od ovoga ne možemo biti.”

Ona i njezin odraz osmjehnuli su se jedno drugom povjerljivo. Položila je poljubac na prste i
dotaknula njima poljubac na prstima svojeg odraza. “Poželi mi sreću”, rekle su njih dvije,
dodajući: “Nazar dejmesin”, za slučaj da je u blizini netko s urokljivim okom.

Nadzirala je postavljanje niskog stola i jastuka u unutarnjem vrtu, a onda je otišla u svoju
sobu, kako bi pogledala rezultate dječje potrage na obronku. Naložila je slugi, pomalo smetenom
tim zadatkom, da se pobrine za svijeće. Sve je bilo vrlo zadovoljavajuće; što se više bližilo
vrijeme, dobivala je sve veće samopouzdanje te unaprijed osjećala veliki trijumf.

Lejla se vratila pred zrcalo i pažljivo obrubila oči kajalom. Lagano je nanijela rumenilo na
oba obraza, očešljala trepavice i obrve, stavila mošus na zapešća i vrat i poškropila ružinom
vodicom odjeću koju je složila na krevet. Razodjenula se, sjela na rub kreveta i pažljivo i uredno
potkresala svoj tamni trokut stidnih dlaka malim škarama, ne previše, baš koliko treba. Bilo je

važno da ništa ne izgleda neprirodno. Malo se pogladila, kako bi se uvjerila da je pod rukom
meka i podatna, uvidjevši da jest. Stavila je malo mošusa s unutrašnje strane bedara, gdje počinje
meko meso, tik iznad koljena. Stala je pred zrcalo i umasirala nešto mliječno i slatko u kožu,
mijeseći grudi, uživajući u hladnoj skliskosti losiona i osjećaju koji joj struji dolje prema trbuhu.

Vidjevši da ima “ubiti” još sat-dva, prilegla je i odrijemala, natjeravši se da malo odspava,
kako bi poslije imala dovoljno živosti za suočavanje s dugom noći. Pamuk se smjestila na
njezinim grudima i počela preglasno presti. Mačka je imala običaj da slini kad je zadovoljna, što
je Lejla pomalo nevoljko tolerirala. Najgore je kada vam kap sline upadne u uho dok noću
spavate na boku.

Sunce je zašlo za brdo i Rustem-beg se vratio u svoj konak u zakazano vrijeme, nesiguran u
ono što ga čeka, ali s dobrim predosjećajem. Lejla ga dočeka pred selamlikom kad je ušao, a on
stane kao ukopan kad je ugleda. Ne samo da je lijepo mirisala, nego je nikad nije vidio da izgleda

tako slobodno i dražesno. Bila je odjevena vrlo lagano, u široku košulju i šalvare, grimizne, s
ljubičastim pojasom. Prsluk je bio od crnog baršuna, izvezen debelim zlatnih nitima, a papuče su
bile istog dizajna i materijala. Prsti su joj otežali od srebrnog prstenja. Njezina crna kosa bila je
besprijekorno počešljana i sjajna, a oči su joj izgledale goleme i beskrajno tamne. Svjetlucale su
na polusvjetlu. Na čelu joj se presijavala niska zlatnika koju joj je kupio u Smirni za vrijeme
njihovog putovanja, a s ušnih resica visjelo je još zlatnika, poredanih po veličini. “Hanumo,
večeras je lijep Mjesec”, reče Rustem-beg. “Po njemu se jasno vidi u mraku.”

“Kao i sinoć”, reče Lejla-hanuma.

“I ti si vrlo lijepa”, reče on nekako nevješto, nakon kraće stanke.

Ona ispruži ruku, uzme njegovu, prisloni je na svoje srce, poljubi je, a onda njome takne
svoje čelo. “Moja ljepota, ako je imam... je za tebe”, rekla je. “Dođi, imam ti nešto pokazati.”

Rustem-beg joj dopusti da ga povede za rukav. Kada stignu do vrata u unutrašnji vrt, Lejla-
hanuma mu reče: “Zažmiri.”

Nekoliko koraka dalje reče: “Otvori oči.”

Rustem-beg ugleda nešto tako čudesno i tako neobično, da posve ostane bez riječi. Stavi
jednu ruku na čelo i glasno se nasmije od oduševljenja. Naposljetku je upita: “Što si to učinila?
Zar sam došao u raj?” Unutrašnji vrt bio je more treperavih, lelujavih žutih svjetala. U njima nije
bilo nikakvog uzorka. Neki plamenovi su trenutačno bili nepomični, dok su drugi putovali,

polako vijugajući među stablima limuna, teglama pelargonija, origana, metvica i ruža. Izgledalo
je kao da su zvijezde bile zatočene, dovedene s neba i puštene u ovaj maleni kvadrat nižeg
svijeta. Lejla se nasmije od zadovoljstva kad vidje njegovu zapanjenost. “To sam učinila za tebe”,
usklikne. “To sam učinila za tebe.”

Rustem-beg zakorači naprijed i sagne se da bi pogledao. “Proroka mi!” usklikne. Svako
svjetlo je bilo plamičak svijeće, a svaku svijeću je na leđima nosila životinja. “To je divno”, reče
on. “Ma odakle ti samo toliko kornjača?”

“Od djece”, reče Lejla. “Poslala sam djecu da ih odu tražiti.”

“To je divno”, ponovi Rustem-beg. “Nikad u životu nisam vidio ništa ljepše. Ovo si učinila
za mene?”

“Jesam, lave moj.”

“Lave moj”, ponovi on. “Tako me nikad prije nisi nazvala.” “Jesam”, odgovori ona blago,
“ali ne tako da bi ti to čuo.”

“Mogao sam čuti.”

Stajali su tako jedno nasuprot drugom, gledajući se u oči, preneseni emocijama tog susreta
u neki nov i neobičan svijet. “Dođi jesti”, naposljetku će ona. “Pripremila sam gozbu.”

Pred kuhinjom, Rustem-bega zatekne niski stol, ukrašen malenim svjetiljkama i prepun
razne meze. “Sjedni”, reče mu Lejla, stavivši ruku na njegovo rame.

Lejla klekne kraj njega, razlomi kruh i komade redom umoči u humus, cacik, žutu
\ećuipatlican salatasi. Prinosila ih je Rustem-begovim ustima kao da je dijete ili bolestan. “Jedi,
lave moj,?, nutkala ga je, “jedi.” Rustem-beg zažmiri i pusti okusima da ga obuzmu. “Toliko
češnjaka”, neprestano je ponavljao, “nikad nisam pojeo toliko češnjaka.”

Slavuji su započeli svoju pjesmu, a u daljini je ucviljena žena počela naricati za pobijenim
sinovima. Jedna sova je zakriještala, a druga zahukala. Mjesec, na početku silaženja, nalikovao je
na labuda na tamnom jezeru. Brojni plamičci svijeća polako su se kretali vrtom, dezorijentirajući
osjete.

Lejla je desnom rukom podizala komadiće janjetine do usta svoga gospodara, ponavljajući:
“Jedi, lave moj, jedi.” Isparavanja češnjaka ispunila su mu glavu i omamila ga. Lejla mu je
davala čaše vode pomiješane s limunovim sokom da ispere usta između zalogaja. Davala mu je
začinjeno i zameđeno devino mlijeko, dobro pazeći da ga popije. “Ovo je neobično, zbilja
neobičan okus”, reče on. Pamuk je s iščekivanjem sjedila u blizini, strpljivo čekajući da joj daju
koju mrvicu.

Sluga donese maleni glineni tanjur i podigne poklopac. Para se raziđe, a Rustem-beg
usklikne: “Cijela glavica? Cijela glavica češnjaka!” “Pečena na maslinovom ulju, u odjeći”, reče
Lejla. Odvoji jedan češanj i istisne meku, slasnu pulpu iz hrskave, smeđe košuljice na komad
kruha. “Jedi”, reče mu.

Rustem-beg prožvače i odmahne glavom. “Ovo je fantastično. Nikad u životu nisam imao
ovakvu gozbu, čak ni na vjenčanju.”

“Jedi”, reče Lejla, “poslije nema slatkiša, da ne pokvare ove okuse. Poslije ovog nema
ničeg. Jedi.”

Nakon što je Rustem-beg kušao sva jela i zasitio se, Lejla nestane u kuhinji. Na pepeo
žeravnika stavila je brončanu džezvicu. Pričeka magični trenutak kad se pjena počne podizati s
kave i trenutak prije nego što se prelije preko ruba, makne džezvu i pusti da se pjena slegne. Tad

je vrati na pepeo i pričeka da se opet podigne. Tek tad je oprezno ulije u šalicu i odnese je
Rustem-begu. Sluga je iznio nargilu, zajedno sa žeravicom i mašicama. Rustem-beg otpije kavu i
udahne osvježavajući dim, koji je imao okus, opojan i bogat, kakav nikad prije nije okusio.
Osjećao se kao da pluta. Sluga je donio bakrenu zdjelu s nekoliko vrućih žeravica. Iz platnene
vreće Lejla izvuče šaku košuljica s češnjaka koji su pojeli. “Pomiriši ovo”, kaže, ubacujući ih
malo-pomalo u zdjelu, a Rustem-beg se nagne nad nju i upije bogat, ali profinjen miris u svoje
nosnice. Bio je izvanredan. Podigne pogled prema zvijezdama, prema Mjesecu, osvrne se po
lutajućoj svjetlosti svijeća, a onda pogleda Lejlu. Tad vidje da ga ona napeto promatra.

“Cijeli svoj život, hanumo”, reče on, “koliko god mi je još dano da živim, pamtit ću ovu
noć, ovu gozbu, ova lijepa svjetla, tebe, tvoju veliku ljepotu. Što je bolje, poslije ovog? Poslije
ovog postoji samo smrt.” “Pjevat ću ti”, reče Lejla. Pljesne rukama, a sluga iznese njezin oud.
Ona sjedne na jastuk prekriženih nogu, uzme instrument, ugodi strune i počne prebirati note
dugačkom trzalicom izrezbarenom od trešnjina drva. Nakon što uspostavi melodiju, sa svim
malim uzletima i oklijevanjima, ukrasima i kratkotrajnim tugama, zapjeva, cijelo vrijeme
gledajući u lice svog dragog, kao da ga želi hipnotizirati:

“Lave moj, kad te poljubih bila je noć.
Tko vidje?
Noćne zvijezde vidješe i Mjesec vidje,
I Mjesec reče moru,
I more reče veslu,
I veslo reče mornaru.

Kad me poljubi, moj ruž ti bi na usnama.
Tko vidje?
Orao vidje i u potragu se dade
Za istom nijansom crvenog
I orao je nađe
Na usnama princeze.

Upalimo svjetiljku
I do obale pođimo.
Što ako su valovi preveliki
I odnesu nas daleko?
Oboje ćemo u brodice se pretvoriti
I ruke naše postat će vesla.”

“Pjevaj nešto tužno”, reče Rustem-beg. “Ako ove noći bude previše veselja, netko će nas
ureći.”

Lejla probre po strunama, pripremi se i zapjeva, produbljujući glas od tuge:

“Kako se smrt bliži
Jedina mi je želja
Umrijeti u varoši
U kojoj sam rođena.
Život je bolan,
Ali ide dalje.”

Naglo stane i Rustem-beg je pogleda. Ona mu se osmjehne, a on je upita: “Zašto plačeš?
Imaš suze u očima.”

“Ne mogu se suzdržati. To je tužna pjesma.” Obriše oči rukavom i doda: “Nikad više neću
vidjeti varoš u kojoj sam rođena.” Opet zapjeva:

“Kamo ću te zasaditi,
Moja crvena ružo?
Bojim se mornara
Ako to bude na obali.
Bojim se hladnoće
Ako to bude na planini.
Posadit ću te kraj džamije,
Posadit ću te kraj crkve,
Između dva stabla jabuke,
Kraj dva stabla gorke naranče,
Tako da svi njihovi cvjetovi
I svi njihovi plodovi padnu
Na tebe, moja crvena ružo,
A kraj korijena tvoga,
Ondje ja ću spavati.”

Njezin topli glas pun strasti i melankolije, pronese se po varoši i odjekne među ruševinama
likijskih grobnica, gdje je Pas ležao na kamenu i slušao. “Jesi li primijetila?” upita je Rustem-
beg. “Slavuji su utihnuli.” Na trenutak su sjedili u tišini. U varoši su puritanske žene i kruti
muškarci, ugledni i uskogrudni, svi dobri muslimani i kršćani, coktali u svojim sobicama,
govoreći: “Ne znam što bi našem Rustem-begu. Prvo dovede kurvu, a onda je pusti da svira oud
kao muškarac, i pjeva. To je sramota, to nije u redu, to nije pristojno, a mi moramo sjediti ovdje i
slušati, ma kamo to ide ovaj svijet?”

Lejla i Rustem-beg gledaše se u oči nesvjesni svega toga. Svijet je postao vrlo malen. Lejla
se vrlo plaho nagne i lagano položi poljubac na Rustem-begove usne. Uzme oud i, iskrivljujući
usta u tračak osmjeha, zapjeva tiho, profinjeno, puteno:

“Moje usne su šećer,

Moji obrazi jabuka,
Moje grudi raj, a
Moje tijelo je ljiljan.
O, lave moj,
Tebe čekam
Da poljubiš šećer,
Da zagrizeš jabuku,
Da otvorim raj i
Da uzmeš ljiljan.”

Sova zahukće u trenutačnoj tišini, a Rustem-beg osjeti kako ga obuzima neka vrst pijanstva.
Lejla brižno položi oud na jastuk. Ustane, zabaci glavu unatrag i pruži ruku. “Dođi”, reče,
“vrijeme je. Noć je topla i dobra. Orao napokon mora doletjeti u svoje gnijezdo.”

40. Stavljanje vela Filoteji

Bilo je mnogo onih koji su vjerovali da Aliju Snjegonosca tako zovu zato što mu je posao
da donosi led s planine, ali zapravo je istina da je taj nadimak zaradio kad je, u noći njegovog
rođenja, prvi put poslije sedamdeset pet godina, pao snijeg.

Cijeli taj dan neprirodna nepomičnost i suha hladnoća taložili su se u priobalnoj dolini.
Ljudi su lupkali nogama i gunđali jer su stanovnici te varoši zbog stalno umjerenih vremenskih
prilika bili mekši od stanovnika anatolijskog prostranstva. Samo su lovci i ovčari u planinama
doživjeli nešto tako prodorno ledeno. U rano predvečerje zrak se pokrenuo i podigla se bura sa
sjeveroistoka. Starci apokaliptičkih sklonosti mrmljali su zlokobno da bi u to doba godine vjetar
trebao puhati s juga, te da tako rezak vjetar u tako neobično doba ne može nagoviještati nikakvo
dobro za svijet. Sivi i teški oblaci nabrali su im se nad glavama, a hladnoća se pojačala kada je
predvečerje iznenada postalo crno.

I tako su s čuđenjem, dok su porođajni krici Alijine majke polako zamirali, ljudi istrčali iz
kuća i gledali kako se bijele pahulje počinju spuštati na njihovu varoš. Psi su lajali i cviljeli,
podižući se na stražnje noge i tresući glavom u pokušaju da zubima ulove pahulje, dok su se
varošani okupljali na ulici, unatoč mraku i hladnoći, i čudili se tom jezivo tihom padanju. “Çok
güzel, çok güzel!-’ vikali su, ti ljudi nenavikli na snijeg, očarani tom neokaljanom novinom čak i
dok se tako tresu, dok su ga djeca hvatala na jezik ili ga skupljala rukama i gurala u usta.

Pao je do dubine pola šake i do sljedećeg popodneva već se istopio, ostavljajući za sobom
samo novo dijete i zajedničku uspomenu koja je imala prizvuk onih priča koje govore o
izgubljenim rajevima i čarobnim zemljama. Alija je bio kao neko utjelovljenje te uspomene, pa je
zato cijeli svoj život imao sreću što je bio svjestan sebe kao posebne osobe, nekoga koga je
providnost osobito označila, a sve to unatoč tome što nije učinio ništa važno spomena, sve do
onog jednog plemenitog čina u vrijeme egzodusa. Objašnjavao bi ljudima da, ne samo da je
njegov magarac propisni muslimanski magarac, jer je sav bio smeđ i nije imao križ na leđima,
nego i to da život provodi donoseći led s planine zato što je Alija Snjegonosac, ali da nije Alija
Snjegonosac zato što donosi led s planine.

No ipak je odigrao malu ulogu u drami Filotejinog života jer, kad je napunila četrnaest
godina, nesvjesna kao i svi ondje, da svijet tetura na rubu prvog tehnološkog masovnog pokolja u
povijesti, procvala je u ljepotu tako neodoljivu i dražesnu, da nijedan muškarac u varoši nije
mogao ostati ravnodušan na nju.

Oblikovana prirodom i Lejla-hanuminom pažljivom i brižnom podukom, svaki dan je sve
više izrastala u krasoticu, dok nije sjajila poput Selene. Čak je i Lejla, koliko god bila darežljiva
duha, počela primjećivati da joj Filotejina prisutnost, iako dražesna, izaziva nemir. Primijetila je
da tužne oči Rustem-bega često počivaju na njezinoj prijateljici, a ne na njoj samoj, vidjela je
njegove kratkotrajne nalete užitka i zadovoljstva i osjetila kako joj oštrice seksualne ljubomore
bodu grlo, ma koliko ih se trudila suzbiti.

Bilo bi lako reći da je Filoteja bila vrhunaravno lijepa, ali, premda bi se mnogi složili s tim,
to bi bilo pojednostavljenje. Neke žene su ružne, ali u njihovoj prisutnosti muškarcima se osuše
usta od požude. Neke žene nisu ni ružne ni lijepe, ali iz njihovog lica isijava nešto zbog čega ih

vole. Katkad je žena objektivno lijepa, ali nijedan muškarac ne žudi za njom, jer iz nje ništa ne
svijetli. U Filotejinom slučaju upravo je taj duh koji joj je isijavao iz lica, izazivao njezinu
neodoljivost. Bila je to stvar inteligencije i vesele naravi te bi stoga bilo besmisleno analizirati
njezinu ljepotu, zadržavati se na obliku njezinih usta, lûku njezinih obrva ili liniji njezinog nosa.
Bila je zgodna djevojka koja je postala lijepa zahvaljujući mladosti, blagoj naravi i držanju.

Cijelo svoje djetinjstvo Ibrahim ju je vjerno pratio, siguran u svoju sudbinu kao njezinog
muža, ali sad je počela zauzimati mjesto i u snovima drugih muškaraca. Kad bi prolazila,
razgovor među muškarcima bi zamro i gledali bi za njom dok ne zađe za ugao. Drugi su znali u
koje vrijeme odlazi Lejla-hanumi, pa bi se u to doba našli pred vratima ili prozorom ili na
mejdanu. Čak je i Pas počeo češće silaziti iz svog pustinjačkog doma među grobnicama,
zastrašujući Filoteju svojim osmjehom, dok bi hodao uz nju i pokušao uloviti njezin pogled. Što
se Alije Snjegonosca tiče, on je počeo zapostavljati svoj posao, kako bi je mogao pratiti.

Vukao bi se za njom, otužno pokušavajući izgledati kao da hoda nekim svojim poslom,
povlačeći se od vrata do vrata ili trčeći uz jednu uličicu kako bi se mogao spustiti niz drugu i
pozdraviti je kad mu dođe u susret, gledajući je čeznutljivo i posramljeno. Filoteja, posve
nesvjesna toga, nastavila bi svojim putem kao da on i ne postoji, ali Ibrahim je to primijetio, kao i
mnogi drugi.

Zato se jednoga dana u hamamu Safija, žena Alije Snjegonosca, smjestila na kamen kraj
Ajše, žene Abdulhamid-hodže, znakovito uzdahnula i počela: “Mir s tobom, Ajša-efendija.”

“I s tobom”, odgovori joj Ajša, iako je svim srcem željela suprotno. Što se nje ticalo,
hamam je sveto mjesto na kojem se postiže esencija ništavnosti i nije voljela razgovarati u tom
paklenom raju pare, sapuna s maslinovim uljem i znojenja. A ponajmanje je htjela razgovarati sa
Safijom, koja živi u šupljini, istina, povećeg stabla, sa svojim mužem, četvero djece i magarcem i
koja je, usto, bila neugledna. Ajša je voljela gledati mlade žene kojima se salo presijava na
butinama i bokovima, njihove okrugle grudi i svjetlucave smeđe oči. Osobito je voljela vidjeti
Lejla-hanumu, premda je čerkeska kurva. Lejla je od lagodnog života bila sve punašnija i
opuštenija svakim minulim danom. Ali Ajši nije bilo nikakvo zadovoljstvo gledati starije žene,
čije su grudi bile obješene, u čemu je, naravno, bila licemjerka koja bi, poput svih licemjerki,
posljednja shvatila da je upravo to. Te dvije sredovječne žene, podjednako obješene, sjedile su
jedna do druge u velikoj vlazi, dok joj je Safija objašnjavala svoj problem.

Ajša ju posluša širom otvorenih očiju, uzaludno brišući znoj s čela i pobuni se: “Ti to
ozbiljno? Ti bi da moj muž učini nešto u vezi s tim?” “Molim te, Ajša-efendija, moraš ga zamoliti
da razgovara s Filotejinim ocem.”

“Nije Filoteja kriva što je tvoj muž poblesavio”, odgovori joj Ajša. “Zašto bi moj muž imao
išta s tim?”

“Ne shvaćaš, to je zato što je tvoj muž važan čovjek i Filotejin otac će ga poslušati. Ne znaš
kako je to! Moj muž nije donio led već dva tjedna! Nemamo više ni pare! Samo prati Filoteju.
Znam to jer sam ja pratila njega. Začaran je.”

“Pratila si ga?”

“Što drugo žena može, jadna supruga kakva sam ja?”

“Zašto ne razgovaraš s Filotejinom majkom? Pa sigurno poznaješ Polikseniju.”

“Ne poznajem je. Nikad nismo razgovarale. Kršćanka je i njezina obitelj je bogatija od
nas.”

“Nikad niste razgovarale? Cijeli život ste u istoj varoši, a niste razgovarale?”

“Nikad nije bilo potrebe”, snuždeno će Safija. “Ne znam kako bih joj se obratila.”

Ajša iživcirano zakoluta očima. “Misliš da bi ti kršćanka odgrizla nos?”

“Pa oni nisu kao mi.”

“Nisu baš ni puno drukčiji”, reče joj Ajša, “a majka je majka, bez obzira na sve drugo. Želiš
li da ja razgovaram s njom?”

“Ne. Želim da Abdulhamid-hodža razgovara s njezinim ocem. Abdulhamid-hodža je mudar
i zna što će reći.”

Ajša se nakostriješi od ljutnje. “Safija-efendija, želiš li reći da ja nisam mudra?”

“O, ne, Ajša-efendija. Želim da netko razgovara s njezinim ocem jer on ima veći autoritet, a
ti ne možeš razgovarati s njim, je li tako? To ne priliči.”

Ajša uvidje mudrost te primjedbe i u skladu s tim sve to spomene Abdulhamid-hodži, iste
večeri poslije molitve. Prenese Safijinu zamolbu uz nešto prezira i sarkazma, dodavši: “Ma što će
još smisliti! Kakva glupost, iako nije da je moje mišljenje važno. Nije baš da me itko sluša.”

Abdulhamid, častan i razuman koliko je bio, također je imao neku osobnu nelagodu zbog
Filoteje te mu je priroda tog problema bila bliža nego što bi htio da njegova žena dozna. Ništa ne
može posijati nesuglasje po svijetu kao ljepota mlade žene i svi su znali mnogo tragičnih priča o
tome.

Tako se on našao u nevjerojatnoj situaciji da u kavani mora prići Karitu, ocu Filotejinom, i
tiho s njim razgovarati za vrijeme nekon-centrirane partije trik-traka, igre koja je zrcalo života jer
se sastoji napola od proračunatosti, a napola od sreće, pri čemu sreća, ili nesreća, uglavnom igraju
ulogu u drugoj polovici. Karit povlači iz vodene lule koju su podijelili, pijucka kavu i sluša,
frčući krajeve brkova i mršteći se.

“Predlažem”, zaključi Abdulhamid-hodža, nakon što je objasnio u čemu je neprilika i
suosjećajno poslušao Karitovu obranu potpune nedužnosti svoje kćeri, “da učiniš ono što je
sultan jedanput učinio dok je glavni grad još bio u Bursi.”

“A što to?” upita Karit, našto je Abdulhamid-hodža unaprijed pripremio dobro smišljen
odgovor.

“U grad je došlo mnogo čerkeskih izbjeglica. Opet su ih proganjali Rusi, bez sumnje.
Čerkeske žene su bile tako lijepe da su se muškarci počeli tući zbog njih, tako da je, kako bi
održao mir, sultan pozvao vođu Čerkeza i rekao mu da ženama stavi veo na lice. To je učinjeno i
tučnjave su prestale.”

“Želite da stavim veo svojoj kćeri? Mi to ne radimo. Kako ću ja to? Čak ni vaše žene ovdje
ne nose veo. Svi će misliti da je ona nevjernica, odnekud drugdje!”

“Nevjernica je riječ koju bi sa sigurne udaljenosti trebalo primiti mašicama”, prekori ga
Abdulhamid. “Tebi sam ja nevjernik, a ti si meni nevjernik. Tako da nijedan od nas nije
nevjernik, ili smo obojica. Anđeo je naložio Proroku, mir s njim, da zapiše da za svaki narod
postoji glasnik te da za svaki narod postoji određeno vrijeme te da zapiše da je za svaki narod
Bog odredio božanski zakon i unaprijed određeni način. Zapovjeđeno nam je da se međusobno
nadmećemo u dobrim djelima, a kad se svi vratimo, Bog će nam pokazati po čemu se sve
razlikujemo. Vaš prorok, Isus sin Marijin, mir s njim, zapovjedio je svojim učenicima da odu
među nežidove. Zato više ne govorimo o nevjernicima. I zaboravljaš da je Filoteja već odavno
zaručena za Ibrahima i očito će postati muslimanka kad se vjenčaju. Hoće li tad biti nevjernica?”

“Bit će kršćanska muslimanka”, pobuni se Karit, kojeg je, kao većinu nas, brzo izmorilo to
propovijedanje, pa nije najbolje pazio što govori.

Abdulhamid zastane, osmjehne se sebi u bradu, jer je to teoretska nemogućnost s kojom se
svakodnevno susretao kao s praktičnom realnosti, te reče: “Ne kažem da bi trebala staviti veo, ne
baš. Neka malo više skrije lice. Neka maramu nosi tako da joj je lice više u sjeni. Mogla bi
navući maramu preko lica kad je na ulici ili na mejdanu, samo to. Mora biti malo čednija. To je
za opći mir.”

Filoteja se zgrozi kad čuje novost da će morati prihvatiti takvu prisilnu čednost i prvo otrči
do Drosuline kuće, kukajući: “Drosoulaki! Drosoulaki!” Dvije djevojke zajedno užurbano pođu
prema konaku Rustem-bega, brzajući strmim, uskim uličicama, vijugavo se probijajući kroz
gužvu torbara, magaraca, pasa i deva. Ostave papuče u neredu na ulazu u haremlik i uđu, a
Filoteja se baci na divan, brišući suze s lica, dok je Drosula stajala pomalo nelagodno, slažući
suosjećajne izraze lica i poigravajući se listovima bosiljka koji je bio postavljen na prozor kako bi
tjerao komarce. Soba je bila u polumraku zbog napola zatvorenih žaluzina i teških crvenih tepiha
koji su visjeli sa zidova. Brončana zdjelica za kavu počela se pjeniti na pepelu žeravnika, a Lejla
je, odjevena u salvare boje ultramarina, ležala u svom krevetu, ubacujući u usta sirupaste zalogaje
tulumba tatlisija, u međuvremenu pušeći čvrsto smotanu malenu cigaretu kroza svoju nemoguće
dugačku muštiklu i gladila mačku Pamuk koja je sipljiva prela, gnječila pokrivač kandžama i
slinila. Lejla uzme oud i dugim noktom polako pređe po strunama. Pusti da taj kontemplativni
akord odzvoni i utihne, spusti instrument i ode sjesti na divan kraj svoje uplakane sluškinje.

Zagrli je oko vrata i nježno poljubi. “Jarebice moja malena! Reci ti meni što je bilo, hajde.”

Filoteju uvelike utješe te punačke, majčinske ruke i miris jantara i tamjana, cimeta i ružine
vodice. Malo se smiri i ispriča joj strašnu novost, nakon čega Lejla oduševljeno pljesne rukama i
usklikne: “To je nešto najbolje što sam ikad čula! To je tako divno i baš mi je drago zbog tebe!”

“Drago ti je zbog mene?” ponovi Filoteja. “Jesi li ti mene slušala? Što je tebi? Žele da

pokrijem lice.”

“Ali to je samo u javnosti i pomisli samo što to znači! To znači da si previše lijepa! Što bi
još mogla poželjeti? Svi će znati da si previše lijepa! Bog mi je svjedok, voljela bih da sam ja te
sreće.” Pogleda Drosulu urotničkim izrazom lica, koji kao da je trebao značiti: “Ne bismo li to
sve voljele?” Primi Filotejino lice u svoje ruke i poljupcima joj obriše suze od čiste posredne
sreće.

Filoteja, koja nije bila baš posve imuna na taštinu, iznenada počne prihvaćati Lejlino
gledanje na to. Lejla zbaci pokrivač od damasta sa škrinje u kojoj drži odjeću i počne svesrdno
kopati po njoj. Iskopa pune šake svile, satena, gaze i fino istkanog pamuka te sve to baci na
divan. Stojeći iza Filoteje pred zrcalom, Lejla joj počne preko glave namicati velove,
isprobavajući prvi, pa drugi, pa opet prvi, hihoćući se i usklikujući, sve dok nisu odabrale one
koji će najbolje isticati Filotejinu ljepotu.

Drosula je sve to gledala sa žaljenjem i rezigniranošću u grudima. I ona je imala četrnaest
godina i već se razvila u jedno od onih zbunjujućih stvorenja, ružnih poput mitske žene
Antipatove, za koju je pjesnik napisao da je “monstruozna žena od čijeg zloličja muškarce
obuzima strava.” Imala je okruglo lice, bila široka u struku i dlakava, ali je bila srdačna i
dobrodušna djevojka koju je priroda lišila razloga za taštinu. Ženstvene igre, frivolni užici u koje
su se Lejla i Filoteja upuštale tako prirodno, pripadali su svijetu iz kojeg je nju priroda isključila,
tako da ih je ona promatrala s velikodušnim, ali i tužnim užitkom. “Probaj ovaj”, rekla bi, ili: “U

ovom izgledaš bolje, ali i taj drugi je lijep”, ali ni u jednom trenutku nije pomislila na to da bi i