Louis de Bernieres - Ptice bez krila

neobjašnjivo, ali i neizostavno, asocira svetaštvo s fizičkim izgledom, patnjom i raznim oblicima
mazohizma.

Sad se pojavio, gotovo plešući od uzbuđenja, nerazumljivo mumljajući i gestikulirajući,
mašući rukom u nekom neobičnom lûku, kao da želi pokazati iza stijene iza koje su Mehmetčik i
Karatavuk bili skriveni. Njima dvojici trebalo je malo da se saberu te još malo da shvate kako im
on želi reći da pogledaju preko stijene. Nakon što obojica to učine, opsuju.

“Orospu çocuğu!” uzvikne Mehmetčik. “Dolaze po mene!” Dolje pod njima su se jasno
vidjeli muškarci iz varoši, raštrkani brdom, kako se penju kroz makiju, neki naoružani mačevima
i noževima, neki toljagama, a mnogi puškama i pištoljima. On problijedi i sagne se iza stijene.
“Sranje!” reče. “Sranje, sranje, sranje.” Okrene se prema Psu i primi ga za ruku, prinese je
usnama i poljubi nadlanicu. Pritisne je sebi na čelo, a onda na srce. “Hvala, prijatelju, hvala”,
reče Mehmetčik. Zaprepašten i iznenađen tom gestom zahvalnosti i poštovanja, Pas neko vrijeme
ostane nepomično stajati, gledajući nadlanicu koja je bila tako počašćena. A onda otrči, ne
osjećajući trnje i kamenje koji su ga zasijecali, ispuštajući neobične i prodorne usklike sreće.

“Daj mi svoju košulju”, reče Karatavuk.

“Molim?”

“Svoju košulju, budalo, daj mi svoju košulju.”

“Zašto? Čuj, moram bježati.”

“Daj mi svoju košulju. Zamijenimo se za košulje i odvući ću ih na drugu stranu. Za ime
Boga, idi u Kaş i odande na Kretu. Hajde, daj košulju.”

“Što ako te pogode? Ne mogu dopustiti da umreš umjesto mene.”

“Svi umiru”, reče Karatavuk kratko. “U ime svoje majke, daj mi košulju. Hajde, hajde!”
Učini nestrpljivu gestu prstima, dodajući: “Preživio sam osam godina rata i nikad me nitko nije
uspio pogoditi.”

Mehmetčik je neko vrijeme oklijevao, a onda je popustio. Njegov prijatelj je to zapovjedio
tako autoritativno i odlučno, da mu nije ostavio nikakav izbor. Objema rukama se primio za skute
košulje i povukao je gore. Začuo je tihi zvuk loma pod nogama i zastao s crvenom košuljom u
ruci, gledajući ostatke male ptičje zviždaljke od terakote, koju je slučajno izvukao iz pojasa.
“Sranje”, reče.

“Ma nema veze, uzmi ovo”, reče mu Karatavuk, dajući mu svoju običnu, poderanu radnu
košulju.

Na trenutak su stajali i gledali se, suočeni s nevoljkošću odlaska i nužnosti bijega. “Idi u
Megiste i otiđi do Krete”, reče Karatavuk, zakorači naprijed, zagrli Mehmetčika i poljubi ga u
oba obraza.

“Do raja, ako ne prije”, reče Mehmetčik, tužno se osmjehujući.

“Ostani ovdje dok ne budeš siguran da su krenuli za mnom, a onda bježi”, reče Karatavuk.
Prije odlaska izvuče svoju ptičju zviždaljku iz pojasa i dâ je Mehmetčiku, govoreći: “Znam da
pjeva kao kos, ali svejedno je uzmi i ne zaboravi me. Ja ću sebi napraviti drugu.” Naglo se okrene
i počne se pentrati po stjenovitoj stazi.

Mehmetčik ga je gledao kako se udaljava i kako se trudi biti što upadljiviji. I zbilja, odozdo
se začuje povik i linija lovaca se počne okretati u potjeri za Karatavulcom. Pucnji su počeli
praskati i odjekivati, a meci su se odbijali od stijena. “Kurvin sine”, promrmlja si Mehmetčik u

bradu, posramljen što prijatelja prepušta mecima. Na trenutak je oklijevao, razdiran između
alternativa, a onda najbrže što je mogao jurne uz kozju stazu koju je presijecala druga, koja će ga
odvesti dalje odande. “Kurvin sine, kurvin sine”, ponavljao je samome sebi, kao da je to nekakva
čarolija protiv nedaće.

Karatavuk se skrio iza svečevoga groba, dok mu je srce snažno tuklo. Odlučio se kockati i
sad više nije bilo odustajanja. Zavuče ruku pod grob i pipajući nađe rupu u dnu, kroz koju je
kapalo maslinovo ulje, nakon što je prije toga prošlo preko svečevih kostiju. Još je bilo kapi koje
su se prilijepile za stijenu. Takne uljem usne i čelo, a malo stavi i na jezik. Zamoli pomoć od
Marije, majke Isusa Nazarećanina, podigne koljena do prsa i prigrli ih. Počne se njihati naprijed-
natrag, trudeći se svladati strah čistom snagom volje, a kad je po glasovima zaključio da su
njegovi progonitelji samo nekoliko koraka od njega, ustane, podigne ruke visoko uvis i okrene se
prema njima. Po prvi put pomislivši da će sve to morati objasniti, postane mu malo neugodno i
skrušeno se osmjehne.

Iskander nikada neće shvatiti zašto je to učinio. Istina je da je bio kratkovidan te da zato
nije prepoznao sina, ali je istina i da je vidio dovoljno dobro kako bi shvatio da je bjegunac
podigao ruke u znak predaje. Djelomično, razlog je u tome što je bio napet od uzbuđenja zbog
prilike da puca u pravog čovjeka, prvi put poslije toliko godina, poslije vojne službe, prilike da se
proslavi i okiti perjem kao čovjek koji je srušio Crvenog Vuka, prilike da propisno upotrijebi
lijepu pušku koju je baš za njega načinio Abdul Krisostom iz Smirne.

Iskander podigne pušku na rame, nacilja mutnu figuru koja je stajala ni dvadeset koraka od
njega, i povuče okidač. Čim je osjetio bol od trzaja na ramenu, čim je čuo prasak pucnja, čim je
vidio kako oblak kordita cvjeta iz cijevi, znao je da se osramotio i učinio nepopravljivu pogrešku.

Tako se Iskander pridružio mnogima koji su u ono vrijeme činili okrutne stvari, koje si
poslije nikad nisu uspjeli oprostiti.

Zbog toga je Karatavuk potpuno izgubio kontrolu nad jednom rukom, a time i svoju
sudbinu lončara.

No kad je došlo doba da Mustafa Kemal zabrani pisanje turskog arapskim slovima,
Karatavuk je brzo naučio novu latinicu i, premda obdaren imaginativnim smislom za ortografiju,
postao varoški pismopisac. Kad je postalo jasno da se nitko neće vratiti, preselio je svoju, sve
brojniju obitelj u kuću Daskala Leonide, pisao za istim stolom, pod svjetlom istog smrdljivog
fitilja iste uljane lampe, koristeći se Leonidinim zalihama papira i držao istu raspjevanu zebu u
istoj pletenoj krletci pred vratima. Katkad se čak pitao razvija li jednako tako razdražljivu i
mrzovoljnu ličnost.

Karatavuk je skromno prosperirao, premda je bilo onih koji su odlučno izbjegavali koristiti
njegove usluge, jer je morao pisati ljevicom. Do trena kad ga je u starosti snašla neizbježna
sljepoća, ionako je za njegovim uslugama bilo sve manje potrebe, a već je sam po sebi ušao u
legendu. Bio je junak velike pobjede u Čanakaleu, izgubio je desnu ruku na najromantičniji i
najčasniji mogući način, bio je prijatelj Crvenog Vuka i bio je učenjak koji je pročitao mnogo
knjiga i pomogao mnogim nepismenim ljudima kad su imali problema. Zbog toga je mogao
uživati, proživljavajući mračne dane svojih zadnjih godina na mejdanu, sjedeći uspravno na
kamenoj klupi pod platanama, lijeve ruke oslonjene na štap za hodanje, s platnenom kapom
priljubljenom uz glavu, primajući srdačne i uljudne pozdrave prolaznika, pričajući priče o starim
vremenima djeci koja bi mu se držala za noge ili posjela pred njim u polukrugu u prašini.



EPILOG

1. Što je učinio novi imam

Novi imam je bio jedan od onih tvrdolinijaša koje su obrazovali vjerski koledži u Konyi i
nije prošlo puno vremena od odlaska kršćana, prije no što je bio pravednički nadahnut da
nekolicinu svojih sljedbenika potakne da izvrše sljedeće svete dužnosti:

Prvo, razvalili su zaključana vrata napuštenih kuća. To su učinili jer nisu smatrali nužnim
da potraže susjede koji imaju ključ i zato što Bog nagrađuje one pretjerano revne. U kućama su
locirali zalihe vinskih staklenki, iznijeli ih van i izlili ih u uličicama. A onda su porazbijali
staklenke jer su bile kontaminirane vinom, a zatim su otišli u vinograde i iščupali i spalili lozu,
čak i onu čije se grožđe uzgajalo isključivo za proizvodnju grožđica.

Drugo, ušli su u crkvu Svetog Nikole, crkvicu u dnu varoši sa sovom na gredi i u malu
bijelu kapelu na vrhu brijega iza varoši, iznad drevnih grobova. U tim crkvama su s velikim
žarom sastrugali oči svim likovima prikazanim na fresci i polomili sve preostale vjerske ukrase.

Treće, uzeli su ono malo kršćanskih kostiju koje su ostale u kosturnici iza crkvice sa sovom
i bacili ih preko ruba litice.

Četvrto, oskvrnuli su sve figurativne ukrase na grobovima Likićana preostalim iz drevnih
vremena.

Peto, dugačkim motkama okupili su malu skupinu svinja koje je silom prilika napustio
njihov nekadašnji vlasnik. Odveli su ih do vrha litice, iza kapelice, i, pred očima Ibrahima, koji je
gore bio sa svojim kozama, još uvijek užasnut onim što se dogodilo Filoteji, potjerali da se
skvičeći i rokćući sjure niz istu liticu niz koju su bacili kosti kršćana.

Od svih tih poteza, jedini koji je naišao na opće odobravanje cijele populacije, bio je taj
zadnji, jer je zabrana jedenja svinjskog mesa neobjašnjivo najdublje usađena u prosječnog
muslimana. No bilo je mnogih koji nikad neće zaboraviti slasnu aromu pečene svinjetine koja se
nekad širila varoši, izazivajući istodobno žudnju i gađenje. Drugi sveti činovi, a osobito bacanje
vina, dočekani su s raznim stupnjevima negodovanja ili užasa, ali ljudi su se prestrašili suludog
sjaja moralne uvjerenosti u očima onih koji su izvršavali Božje zapovijedi, onako kako su
napisane u svetim knjigama, a koje nitko nije mogao čitati. Za varoš su ti događaji označili
početak beskrajno dosadnih godina strahopoštovanja, pridržavanja vjerskih propisa i dekora,
zbog čega se svima činilo da žive dvostruko duže nego što zbilja jesu, tako da su čak i izbjeglice
s Krete zaboravile pjevati suste i plesati pentozali. Samo je popriličan broj alevita, koji su se prvi
put u svojoj povijesti osjećali kao manjina, sad kad su bili jedina preostala manjina, tvrdoglavo
nastavio čuvati stare običaje te tako izbjegao umrtvljujuću mlitavost života bez radosti.

U Grčkoj su uništili gotovo sve napuštene džamije, a groblja muslimana oskvrnuli. Nema
sumnje da su sve to činili podjednako kolerički i pravednički revnosno, kao što su to činili sveti
vandali Eskibahčea.

2. Ja sam Karatavuk

Otprilike godinu dana nakon što su odveli kršćane i doveli muslimanske Krećane da ih
zamijene, potražio sam mali nož kojim bih prerezao neko uže, ali nisam ga nigdje mogao naći. A
onda sam se sjetio da sam, kad sam bio u vojsci, imao jedan u rancu i palo mi je na pamet da bi
još mogao biti ondje.

Našao sam ranac, gurnuo ruku i proprčkao po njemu, ali nisam ništa našao, pa sam ga
okrenuo naopako, za slučaj da nešto ispadne iz njega. Ono što je ispalo iz njega nije bio nož, nego
kožna novčarka, stara i sasušena.

Uzeo sam je u ruke, pogledao unutra i vidio šaku zemlje koju mi je moj prijatelj Mehmetčik
dao da odnesem u rat, kad smo imali oko četrnaest godina. Sjetio sam se da je rekao da bih je,
kad se vratim iz rata, trebao vratiti na mjesto s kojeg ju je uzeo, a i sjetio sam se kako sam mu
rekao da zemlja odavde ima posebnu i prepoznatljivu aromu.

Prinio sam novčarku nosu i onjušio je, ali sad je mirisala na kožu novčarke. Otišao sam do
kuće Abdulhamid-hodže, gdje je njegova udovica Ajša još živjela i našao sam mjesto kraj zida
odakle je zemlja došla. Na trenutak sam zastao jer mi je palo na pamet da bih opet mogao poći u
rat, ali onda sam je isuo na tlo, kako bih ispoštovao Mehmetčikov prijedlog. Na trenutak sam
pogledao hrpicu zemlje, a onda je utabao u tlo stopalom, dok se nije opet dobro utrla. A onda sam
kleknuo i omirisao tlo - a ne sumnjam da je svatko tko me vidio pomislio da vršim salat - i opet
je mirisala kao prava zemlja ove varoši.

Na pamet su mi pale neke tužne misli o mom prijatelju Mehmetčiku i pomislio sam da je
gotovo sigurno da nije uspio ponijeti nimalo zemlje odavde sa sobom. Poželio sam da znam gdje
je, kako bih mu je mogao poslati.

Poslije sam razgovarao s ocem obitelji koja se uselila u Mehmetčikovu kuću, a on je bio
jedan od rijetkih Krećana koji su znali turski. Ispričao sam mu sve to sa zemljom, a on je ušao u
svoju kuću, vratio se s malom novčarkom, otpustio vezicu, pokazao mi je što je u njoj i rekao:
“Zemlja s Krete.”

Rekao sam mu: “Prije ili poslije će početi mirisati na kožu”, našto je on samo slegnuo
ramenima i rekao: “Sve se mijenja.”

Ubrzo poslije toga rekao mi je da je zemlju stavio u teglu u kojoj je uzgajao bosiljak od
sjemena koje je donio od kuće, tako da može uzgojiti pravu biljku s Krete. Izrasla je vrlo dobro, a
od te biljke je uzeo sjeme i uzeo je sjeme s novih biljaka koje je uzgojio i dao ga drugima, pa tako
sad svi imamo bosiljak s Krete na prozorima, za začinjavanje hrane i tjeranje muha.

Nikad nisam našao nož.

3. Pamuk

Jednoga dana u rano ljeto Rustem-beg je sjedio u svom vrtu pušeći, kad je dotrčao jedan
njegov sluga, dozivajući: “Gospodaru, gospodaru!” Rustem-beg se okrene, a sluga kaže: “Mačka
Pamuk je jako bolesna.” To je bila istina. Mačka je ležala na boku u haremliku, trzajući šapama,
slina joj je curila na usta, a u očima joj se vidio goli užas. Disala je hrapavo i isprekidano.
Rustem-beg klekne i reče: “O, jadna mala Pamuk.” Stavi ruku mački na glavu i osjeti baršunaste
uši i kosti lubanje ispod njih. “Vrlo je stara”, reče. “Samo kosti i krzno.”

“Ima snažan duh”, reče sluga, dodajući: “Što ćete učiniti, gospodaru?”
“Mislim da bismo je trebali ubiti”, reče Rustem-beg. “Mislim da su joj ovo zadnje muke i
trebali bismo ih okončati.”
Sluga se uznemirio. Volio je mačku i uplašio se da će mu Rustem-beg naložiti da on to
učini. “Gospodaru”, reče, “molim vas, ne tražite to od mene. Molim vas, recite to nekome
drugome.”

“Ne bih nikome drugome dopustio da to učini”, reče Rustem-beg. Slugi je uvelike laknulo.
“Kako bismo to trebali učiniti?”

“Možemo je utopiti, slomiti joj vrat, odrezati joj glavu, zadaviti je ili je ustrijeliti”, odgovori
Rustem-beg, ali blagim glasom koji je odudarao od brutalnosti njegovih riječi.

“Bilo bi šteta umrljati krvlju to lijepo bijelo krzno”, reče sluga. “Odnijet ću je van”, reče
Rustem-beg. “Donesi mi nekakvu debelu tkaninu.”

Vani u dvorištu umota mačku u tkaninu tako da je bila dobro privezana. Sjedne na stolicu
naslonivši je na prsa, tako da joj je vrh glave bio njemu pod bradom. Mogao je nanjušiti njezinu
slatkasto-prašnjavu aromu.

Njišući se naprijed-natrag u tuzi, zatvorenih očiju, držao je prastaru mačku na prsima i grlio
je. Njegova desna podlaktica bila joj je oko gornjeg dijela trupa i grlio ju je možda malo prejako.
Nadao se da je životinja previše bolesna da bi shvatila što se događa te je promrmljao sebi u
bradu: “Bismillah allah akbar, bismillah allah akbar”, riječi koje su mu pomogle da usredotoči
um na nešto drugo a ne na taj trenutačni jad.

Znao je da je Pamuk prestala disati kad joj je pala glava, a maleni ružičasti jezik se
promolio i objesio na jednu stranu. Još je dugo nastavio grliti mačku i ostao tako sjediti.

Napokon se sabrao i vratio unutra, s mačkom još umotanom u tkaninu. “Mrtva je”, rekao je
slugi koji se držao na diskretnoj udaljenosti, na samom ulazu u kuću.

“Što ćemo učiniti?” upita sluga. “Želite li da je odnesem i ostavim među stijenama?”
“Ne. Donesi mi lopatu. Odavno je odlučeno da ćemo Pamuk pokopati ovdje u dvorištu, na
mjestu na kojem je voljela ležati, pod narančom. Ondje je provela puno sretnih, besposlenih sati.”
“Ne želite da ja to učinim? Uz vaše dopuštenje, bilo bi mi veliko zadovoljstvo to učiniti.”
“Ne. Sam ću je pokopati.”

Poslije je Rustem-beg pogledao maleni humak zemlje i prisjetio se prvog susreta s mladom
Pamuk, koja je zurila i ljutito siktala iz velike krletke od pruća, na vrhu Lejlinih stvari u Galati,

prije tako mnogo godina. Mačka je imala jedno plavo i jedno žuto oko i krzno joj je bilo posve
bijelo. On je upitao: “Što je to?”, a Lejla je rekla: “To je mačka.” U to vrijeme nije volio mačke i
odgovorio je kruto: “Nisam računao ni na kakvu mačku.”

“Na puno toga nisam računao”, pomisli Rustem-beg, prisjećajući se ironične činjenice da je
veza s mačkom nadživjela onu s ljubavnicom, osim što postoji neki mistični način na koji
nijedna, uistinu duboka veza, nikad ne prestaje.

Budući da nije htio da ga itko od sluga vidi uzrujanog, Rustem-beg je otišao po pismo
Lejla-hanume, koje nikad nije pročitao i stavio ga je u džep sakoa. Prošao je kroz varoš, kraj
lijepih kuća u kojima su nekad živjeli Armenci. Zastao je na mjestu na kojem je počeo podizati
džamiju, u znak izvršenja obećanja. Sad je bila obrasla korovom i trnjem, a u sredini je rastao
badem. Izgledala je kao još jedna ruševina koju su za sobom ostavili drevni Grci. Shvati da bi se
trebao posramiti što je nikad nije dovršio, da bi to trebao učiniti sad kad ima ljudi koji mogu
raditi na njoj i da to ljudi smatraju sramotom, ali pomisao na sve to, ispuni mu duh golemim

umorom. Slegne ramenima i samome sebi kaže: “Na koncu, nije baš da Bogu nedostaje džamija.”

Krene i počne se probijati kroz trnovitu makiju na brdu. Prođe pokraj likijskih grobova gdje
živi Pas i kraj svečevoga groba. Ugleda Ludog Ibrahima i njegovog psa Kopeka i njihovo stado
koza. Na trenutak zastane i posluša Ibrahimovo neobično i nepovezano sviranje kavala. Na kraju
krene kozjom stazom do vrha litice.

I kad se našao ondje i okretao u rukama Lejlino pismo, čiji su rubovi lelujali na morskom
povjetarcu, napokon mu je sinulo da su okrugle, neujednačene mrlje na papiru najvjerojatnije bile
suze.

Rustem-beg je ostao sjediti na vrhu litice dok nije pao mrak, gledajući more, osjećajući se
kao da je predugo živio.

4. Epilog lončara Iskandera

Možda ćete se sjetiti moje primjedbe da su se ljudi, koji su ostali ovdje, često pitali zašto je
Ibrahim poludio. Rekao sam da samo ja to znam i da sam se otpočetka obvezao na šutnju jer me
molio da poštujem njegovu tugu, ili, kako je on to rekao, da se smilujem njegovom osjećaju
krivnje. Sad kad je lud i kad je sunce odavno osušilo kišu koja je sprala krv sa stijena i više nema
gotovo nikoga tko je se sjeća, zaključio sam da uistinu nikoga neću izdati ako se istina napokon
dozna. To je priča o prokletstvu i mislim da znam kako se Ibrahim osjeća, jer sam ja slučajno
nastrijelio vlastitog sina i proklinjem se svaki dan svog života. Ali Karatavuk je bar preživio i on
je meni barem oprostio i ima ženu koja mu je rodila sinove da oru njegovo polje i kćeri da ga
okopavaju. Ibrahimu je puno gore.

Činjenica je da je Filoteju, dobrodušnu kršćanku, taštu i lijepu, ubio Ibrahim i to ga je
odvelo u ludilo. Nisam ja veliki paša koji shvaća bijeli svijet, nemam nikakvog obrazovanja osim
čitanja prve sure Svete knjige i vjerojatno nikada neću znati uzroke svega, ali mi se čini da
Ibrahim zapravo i nije kriv, iako on vjeruje da jest.

To ne kažem zato što je njezina smrt bila nesretan slučaj, nego zato što se taj nesretni slučaj
ne bi ni dogodio da nije bilo velikog svijeta. Taj veliki svijet se zaratio s nama i pokušao nas
podijeliti, a onda su nas Grci napali poslije rata s velikim svijetom, kad smo bili oslabljeni i kad
su mislili da će nas lako svladati. Mi smo dobili taj rat, a Grci su ga izgubili, ali zbog tog rata
paše velikog svijeta su odlučile odvesti muslimane iz grčke zemlje i odvesti kršćane iz ove zemlje
i isporučiti ih Grcima i zbog te je ideje Filoteja otrčala potražiti Ibrahima i doživjela nesreću u
kojoj je poginula.

Kad su žandari došli neočekivano i zapovjedili našim kršćanima da se za nekoliko sati
spreme za odlazak, nastala je strašna zbrka. Kršćanke su plakale, a nitko nije znao što bi ponio.
Svi smo čuli priče o odlasku Armenaca osam godina prije toga, kad su sa sobom ponijeli
najvredniji nakit, u nadi da će ga prodati kada stignu na odredište, ali su izgubili sav taj nakit jer
su im ga vojnici koji su ih pratili gotovo odmah ukrali. Zbog toga su se naši kršćani pitali da li da
ponesu praktične stvari ili vrijedne stvari i nisu znali koliko će to putovanje trajati, ni hoće li ih
hraniti, pa su odlazili svojim muslimanskim susjedima, govoreći: “Molim te, efendija, pripazi na
moje stvari dok se ne vratim i uzmi ključ moje kuće i zaključaj je kada odemo i pazi na nju dok
se ne vratimo.” Ja imam tri ključa svojih bivših susjeda i držim ih kraj vrata na čavlu, gdje iz
godine u godinu sve više hrđaju. Također pazim na zemlju tih susjeda i održavam je u dobrom
stanju, obrađujući je i uzgajajući hranu na njoj i imam njihove koze, koje su se puno puta sparile
s mojima, tako da bi sad bilo vrlo teško odrediti koje jare pripada kojem susjedu. To je neka
nadoknada za mene, budući da sam izgubio većinu mušterija odlaskom kršćana i zbog toga
postao vrlo siromašan.

Zbog panike i žurbe i priprema u zadnji čas, Karit i Poliksenija nisu ni primijetili da nema
jedne njihove kćeri, sve dok nije bilo prekasno, a to nije primijetila ni Drosoula, koja joj je bila
najbolja prijateljica jer su Drosoula i njezina majka pokušavale urazumiti njezinog oca, koji je
stalno bio pijan, a Drosoula je planirala pobjeći sa svojim mužem.

Evo što se dogodilo i što mi je Ibrahim ispričao kad se sjurio nizbrdo u varoš, odgurujući
jadne ljude koji su se spremali na polazak. Često sam se pitao zašto je odlučio doći k meni, a
možda je razlog jednostavno taj što je moja radionica blizu ruba varoši ili zbog toga što mu je

moj sin Karatavuk bio osobito dobar prijatelj.

A dogodilo se to da je ljupka Filoteja, u strahu da više nikad neće vidjeti Ibrahima, otišla iz
očeve kuće i pojurila uzbrdo kroz drevne grobove među kojima je živio Pas, kako bi potražila
svog zaručnika. Još joj je bio zaručnik jer se nikad nisu vjenčali, a nikad se nisu vjenčali zato što
je Ibrahim morao otići u vojsku, a otad se borio oko osam godina, prvo protiv Franaka, a onda
protiv Grka. On i Filoteja nisu bili te sreće da se vjenčaju prije njegovog odlaska, ali tad su se
trebali vjenčati u neko skorije vrijeme.

U normalnim uvjetima žena bi bila razočarana da mora odgoditi vjenčanje, ali je to ne bi
uništilo. No u ovom slučaju Filoteja je bila rastrojena preko svake mjere, jer su ona i Ibrahim
imali tu nesreću da se jako zaljube jedno u drugo, te su tako jako zaljubljeni bili još od malih
nogu.

Zaljubljenost je, općenito govoreći, nešto najgore što može zadesiti muškarca ili ženu, a
kad se dogodi, svi odmahujemo glavom i zahvaljujemo Bogu što se to nikad nije dogodilo nama i

molimo se da se nikad ne dogodi našoj djeci. Zbog nje ljudi postanu budalasti i opsjednuti i ne
slušaju svoje roditelje po pitanju braka. Ne koncentriraju se, sanjaju i kad su budni, fizički slabe,
više ne mogu spavati ni raditi i mrzovoljni su kad ih netko omete u sanjarenju. To je bolest koja
je vjerojatno posljedica vradžbina ili urokljivog oka i čovjek se od pomisli na nju strese, jer ona
odnosi sav razum. Ispijanje te opčinjenosti izaziva pijanstvo gore od zaglupljenosti rakijom ili
otupljenosti opijumom, jer traje mnogo duže i za to nema lijeka osim vremena ili možda braka.

No u slučaju Filoteje i Ibrahima ta opčinjenost je bila prisutna još od dana kad su se igrali
zajedno s Karatavukom i Mehmetčikom i ostalim svojim prijateljima. Ljudi su se smijali tome
kako Ibrahim prati Filoteju kao vjerni pas i primijetili bi da je on jedini dječak s kojim nije
jogunasta, kome ne namiguje, prema kojem nije inatljiva i pred kojim nije stidljiva. Bilo je to kao
da su znali da ih je kismet odabrao da budu jedno s drugim. Drugim riječima, svima se činilo
sasvim jasnim da su se rodili vjenčani.

Srećom, Karit i Poliksenija su cijeli život bili prijatelji Alije Slomljen-Nosa i njegove žene,
ali nisu bili samo prijatelji, jer su svi međusobno na ovaj ili onaj način bili u rodu vjenčanjem.
Kod nas je bio običaj da, iako muškarac ne može promijeniti vjeru, žena mora udajom preuzeti
vjeru svog muža. Podrazumijevalo se da žene najčešće potajno zadrže svoju vjeru, što je bilo u
redu ako se ne dozna u javnosti. Bilo kako bilo, svi smo običavali prinositi zavjetne pločice majci
Isusovoj jer je to bilo učinkovito u slučaju bolesti ili zlosreće, a, na koncu, vjera žene ionako ne
zanima previše Boga, pa tako nije zanimala ni nas. Zbog svih tih razloga je prije mnogo godina
bilo dogovoreno da će se Filoteja i Ibrahim vjenčati, pa zato Karit nikad nije stavio praznu bocu
na krov svoje kuće, čak ni kad je Ibrahim otišao u rat i nitko nije znao je li živ ili mrtav.

I tako je, kad je cijela varoš bila na nogama i kad su se svi ustrčali, Filoteja otrčala naći
Ibrahima, koji je čuvao varoške koze na brdu. Provodio bi cijeli dan gore i sa sobom bi imao
svoga velikog mastifa Kopeka i ondje bi nježno svirao kaval, kao što to još uvijek čini jer kozar
većinu vremena nema što raditi, pa mu je onda bolje svirati kaval. Zvuk se još pronosi varoši,
osobito kad vjetar zapuše iz smjera mora, ali melodije više nemaju puno smisla sad kad je lud.

Kao što znate, imamo rijeku koja prolazi donjim dijelom varoši i krivuda ispod mejdana.
Obilazi brdo i ulazi u more. Brdo iza nas je dosta visoko i ondje je živio Pas i tamo ste mogli naći
svečev grob i drevne grobove. Ondje su također Ibrahim i njegov pas čuvali koze koje su se

hranile makijom. Brdo se penje i penje, sve do vrlo malene kapelice koja je bila u upotrebi

jedanput ili dvaput na godinu i kojoj nitko nije znao podrijetlo, a onda se opet spušta, no tad ga

prekine vrlo strma litica koja pada ravno do žala. Ondje je opasno hodati po mraku jer je lako
zakoračiti na rub; rub se lako mogao odroniti pod nogama, a ondje je bilo mnogo poremećenih
duhova onih koji su se namjerno bacili preko ruba i time navukli Božje prokletstvo. Ibrahim i
Kopek su se uvijek vraćali s kozama prije mraka, zbog tih duhova. Na drugim mjestima kozari bi
mnoge noći proveli na brdu, zabrinuti samo zbog vukova.

Kad je Filoteja našla Ibrahima, bila je iscrpljena i žestoko je plakala. On je bio na vrhu

litice jer je gledao dolje u žal, gdje je mogao vidjeti Gerasima i Drosoulu, s njihovim malenim
sinom Mandrasom, kako se, izgleda, spremaju otisnuti na more u Gerasimovom čamčiću.
Ibrahim nije znao ništa o dolasku žandara koji su došli po kršćane, pa ga je zbunilo to što je vidio
i zato im je mahao i dozivao ih, ali litica je bila vrlo visoka i puhao je vjetar, a oni mu ništa nisu
mogli objasniti, budući da ih nije mogao čuti. Ibrahim se pitao zašto odlazi pecati sa ženom i
djetetom, što nije normalno i donosi nesreću.

I tako je Filoteja zatekla Ibrahima, a bila je, kao što sam rekao, iscrpljena i u suzama. Bila
je jako izgrebana jer je u žurbi nekoliko puta pala među stijene i trnje, pa su joj ruke i lice
krvarili. Odjeća joj je bila poderana. Pokušala mu je objasniti što se događa, a on isprva nije
shvaćao jer nije bilo uobičajeno da žandari dođu i odvedu ljude bez objašnjenja i to se nije
dogodilo otkako su Armence uklonili osam godina prije. Razlog zbog kojega on to nije mogao
shvatiti je bio u tome da je to bilo posve neočekivano i nikome nije imalo smisla. Ja osobno nikad
nisam shvatio smisao toga.

Filoteja je podivljala i on je nije mogao obuzdati, a razlog za to bio je taj da je bila
podijeljena između dviju mogućnosti. Da li da ode s obitelji ili da ostane sa zaručnikom? Nije se
mogla odlučiti. Bila je kao Nasredin-hodža, kad su mu dali dva jednaka tanjura kiz memesi
kadayifa, a on je bio u opasnosti da umre od gladi jer se nije mogao odlučiti koji bi pojeo prvi, ili
kao magarac Nasredin-hodže, koji je bio u opasnosti da umre od gladi između dva jednaka plasta
sijena, osim što su ti primjeri frivolni. Možda je to bilo više nalik na čovjeka koji na silu mora
odabrati kojeg će od podjednako voljenih blizanaca žrtvovati. Za Filoteju je takva situacija bila
očajna jer joj se srce paralo u dva sukladna komada i dok ju je Ibrahim na koljenima molio da
ostane, ona se okretala kako bi otišla, nakon čega bi se opet okrenula Ibrahimu. To je učinila
puno puta, sve dok ih oboje nije obuzela nekakva mahnitost, pa više ni on ni ona nisu znali što
govore ni što čine. Ibrahim je mahao rukama i vikao, a ona je jurcala naprijed-natrag, ispuštajući
uzvike za koje je on govorio da mu se usijecaju u trbuh kao mač. Da bi situacija bila još gora,
njihovo ponašanje je zbunilo psa Kopeka, koji je počeo lajati i bacati se na njih.

U jednom trenutku je Ibrahim, koji je bio na koljenima i s rukama na sljepoočnicama,
primijetio kako se Filoteja previše približava rubu litice. Previše je plakala i gestikulirala da bi
primijetila gdje je. Obuzet iznenadnom panikom, skočio je na noge i pokušao je zgrabiti za
odjeću, ali pritom se spotaknuo i umjesto da je zgrabi, kako bi je povukao natrag, on padne na nju
ispružene ruke, a ona padne unatraške preko ruba. U padu preko ruba pogledala ga je svojim
lijepim očima, tako raširenim od užasa i nevjerice, da je uspomena na njih jedan od razloga zbog
kojih nikad više nije mirno spavao.

Ispružen na rubu litice, gledao ju je kako se strmoglavljuje u ponor. Rekao je da se činilo
kako se to događa vrlo sporo i da se njezino tijelo odbilo od izbočene stijene kao da nije tijelo,
nego nešto načinjeno od drveta. Rekao je da se činilo kao da je prošla cijela vječnost prije nego
što se odbila od zadnjih stijena i zaustavila na žalu, nedaleko mjesta na kojem su Drosoula i
Gerasim pripremali svoj mali čamac. Rekao je da su njih dvoje dotrčali do tijela te da se

Drosoula, kad je vidjela tko je to, da je to njezina najbolja prijateljica koju je voljela od
djetinjstva, bacila na njezino tijelo, a onda ga je primila u ruke i prigrlila, milujući glavu, njišući
se naprijed-natrag. Tad joj je Gerasim taknuo rame i nešto rekao, a zatim je podigao tijelo i počeo
ga nositi prema čamcu.

Drosoula je pogledala prema vrhu litice i vidjela Ibrahima kako gleda dolje. Ibrahim kaže
da je bio bespomoćan. Nije bilo puta dolje do žala, a on je bio previše užasnut da bi se
pomaknuo. Kaže da u tom trenutku nije imao osjećaja u sebi, jer su osjećaji bili prejaki da bi ih
mogao osjetiti, a da se pritom ne razbije u komade kao ispušteni ćup, od čega bi umro. Kaže da je
Drosoula izgledala sićušno, daleko dolje na žalu. Kaže da je Drosoula tad podigla ruke i proklela
ga. Kaže da je, unatoč udaljenosti, čuo svaku izgovorenu riječ kletve, te da nikad neće zaboraviti
nijednu njezinu riječ. Kaže da je kletva previše strašna da bi je ponovio napamet i nikad mi nije
rekao kakva je točno. Kaže da je to bila duga kletva te da mu je od nje niz leđa procurio znoj,
hladan kao snijeg. Kaže da mu je to izvuklo duh iz tijela i izvrnulo ga kao žicu i da je to uzelo

njegovo tijelo i uklonilo svu dobrotu i sav sjaj. No ipak, Ibrahim kaže da Drosoulina kletva nije

bila strašna, kao kletva koju je istodobno bacao na sebe i koja je samo postajala sve snažnija

kako, su godine prolazile.

Nikad neću zaboraviti dan kad su kršćani otišli i kad me Ibrahim dotrčao potražiti. Krvario
je iz mnogih rana jer je puno puta pao među stijenama i grobovima, na povratku u varoš. Oči su
mu bile zaslijepljene suzama i trčao je i ludilo ga je već počelo zahvaćati. Glas mu je bio
neobičan i izmučen, a kad je napokon uspio progovoriti, prvo što je rekao bilo je: “Ubio sam
ptičicu.”

Zbog tih razloga i uzroka Ibrahim je poludio i zbog njih je krasna Filoteja poginula.
Ibrahim je, kao što sam već rekao, okrivio sebe, a sad je previše lud da bi ga itko mogao uvjeriti u
nešto drugo, ali po mome mišljenju, kao što sam već rekao, sve što se dogodilo, dogodilo se tako
zbog velikog svijeta.

5. Limar Mehmet i nova bakrena zdjela

Nakon što se sve to dogodilo i nakon što su deportirali kršćane, ljudi koji su preostali ubrzo
su ondje stekli novu naviku da o svojim nekadašnjim susjedima govore kao o Grcima. Svakako,
deportirali su ih u Grčku i oni su postali Grci htjeli to ili ne, iako su ih njihovi novi sunarodnjaci
često posprdno nazivali Turcima. Riječ “Osmanlija” sve se rjeđe koristila i stekla je loš ugled, sve
do neizbježne revizije kasnijih vremena, kad će svijet shvatiti da je Osmansko carstvo bilo
kozmopolitsko i tolerantno.

Stanovništvo Anatolije je bilo u žalosti. Deset godina rata na Balkanu, a onda u ratu za
nezavisnost protiv Grka, ostavilo je za sobom desetke tisuća udovica i siročadi, desetke tisuća
roditelja bez nasljednika, desetke tisuća sestara bez braće. Bio je to narod ucviljen i izmoren
preko svake granice izdržljivosti, koji će se iz te jame jada izvući samo zahvaljujući čudesnoj
sreći što se našao pod hirovitim, ali briljantnim vodstvom Mustafe Kemala, koji je nedugo prije
toga odredio da ubuduće svi moraju imati prezime, te da je njegovo Atatürk.

Narod je bio lišen i onih koji nisu umrli. Eskibahče je bilo na samrti jer je nedovoljno
grčkih Turaka došlo ispuniti kuće turskih Grka, a sa sobom nisu donijeli nikakvo bogatstvo. Neke
napuštene kuće su bile opljačkane, osobito one za koje se govorilo da je vlasnik u njima skrio
neke dragocjenosti, ali one čiji su vlasnici ostavili ključ i čuvanje povjerili muslimanskim
susjedima, jednostavno su trunule očekujući povratak svojih vlasnika, sve dok se grede nisu
savile, krovovi urušili, cisterne začepile, a rubovi vrata i okviri prozora ispali iz zidova. Ograde
od kovanog željeza dviju kršćanskih kosturnica su istrunule, a nekoliko preostalih rebara i zuba
postali su igračke morbidno nastrojene djece.

Dolje na ulazu u grad, velika crpka izgrađena 1919. godine, kao filantropski čin brbljivog
trgovca iz Smirne, Georgia P. Theodoroua, pokvarila se i propala jer više nije bilo nikog tko bi je
znao popraviti. Putnike koji bi izišli iz borika, više ne bi dočekao veseli zvuk hladne tekuće vode
i njihova žeđ ne bi bila utažena, a njihove ruke i lica ne bi bili osvježeni.

Doista, nije ostao gotovo nitko tko je znao kako se išta radi. Među nekadašnjim
stanovnicima varoši vladala je tako jasno određena podjela posla, da su nakon odlaska kršćana
muslimani privremeno bili posve bespomoćni. Više nije bilo ljekarnika, nije bilo liječnika, nije
bilo bankara, nije bilo kovača, nije bilo postolara, nije bilo sedlara, nije bilo željezara, nije bilo
izrađivača boje, nije bilo zlatara, nije bilo zidara, nije bilo opekara, nije bilo trgovaca, nije bilo
prodavača začina. Nacija koja je bila zaokupljena samo vladanjem, obrađivanjem zemlje i
vojničkom službom sad je bila zaustavljena i zbunjena, bez nekog očitog načina da opstane.

Preostala su samo dvojica zanatlija, lončar Iskander, uvelike oslabljen groznom ranom koju
je nanio svom najomiljenijem sinu, i limar Mehmet.

Mehmet je bio potomak Armenaca koji su došli u vrijeme Seldžuka i preobratili se na
islam, a obitelj je varoši dala neprekinutu liniju mnogih naraštaja kotlara. Iako Mehmet to nije
znao, njegova vještina i motivi došli su iz Indije, tri tisuće godina ranije, pa je i on bio upoznat
tajnim značenjem koza, grifona, krilatih lavova, riba i heksagrama, kojima je ukrašavao svoje
zdjele, lonce za kuhanje i rogove za barut s poklopcem na oprugu. Uistinu, Mehmet je bio među
rijetkima iz svoje obitelji koji su i dalje koristili takve ukrase i poznavali njihovo značenje jer oni

pobožniji su to prestali činiti i ukrašavali su svoje radove samo kompliciranim geometrijskim
uzorcima.

Limar Mehmet je volio svoj zanat i nije bilo ničeg drugog što bi htio i bio sposoban raditi,
no činjenica je bila da mu je dobra polovica klijentele nestala preko noći. Njegov glavni izvor
zarade oduvijek je bio krpanje bakrenih i mjedenih posuda, a shvatio je da, umjesto da
zadovoljno sjedi u svojoj radionici i čeka da mu dođu mušterije, mora putovati od mjesta do
mjesta, kako bi si uspio osigurati kakav-takav opstanak. S jednom iznimkom, otišli su svi
bogataši i više nije bilo nikoga tko bi kupio njegove nove bakrene posude. “Možda je”, često bi
pomislio, “tako i bolje, jer više ne znam odakle bih nabavio svoje kiseline, svoj nišador u prahu,
svoje ploče sirovog bakra i više ne znam odakle bih nabavio lim. Bože pomozi kad mi nestane
zaliha.” Njegov bakar je nekada stizao iz Smirne u golemim, zacrnjenim, pedeset-kilogramskim
pločama, a njegov lim je dolazio iz udaljene, egzotične, barbarske, franačke zemlje koju nije
mogao ni zamisliti, a koja se zvala “Cornwall”. Mehmet nikad nije imao osobitu želju za
putovanjima, ali kornvolski lim je fraza koja zvuči osobito zvonko i zamišljao je goleme,
svjetlucave šipke koje u rukama prevrću kornvolski džinovi, koji žive i rade pod zemljom u
rudnicima kositra i imaju možda jedno oko, a možda tri. Njegova je ambicija bila da jednoga
dana otputuje u Cornwall i vlastitim očima vidi te limske džinove.

Tih su dana njegova prinudna putovanja bila ograničena na obližnje varoši i sela, čije se
stanovništvo podjednako prepolovilo i čiji su zanatlije isto tako nestali. Nabavio je magarca, pa je
tako mogao iskoristiti činjenicu da je jedini preostali limar na tom području. Da nije bilo njega,
svi lonci bi se izlizali do bakra i ljude bi otrovalo ono što kuhaju. I zbilja, u posljednje vrijeme
ljudi su počeli hodati kilometrima kako bi mu donijeli svoje lonce jer se netko u njihovoj obitelji
već razbolio. Katkad bi Mehmet zahvalio Bogu što lim izdrži samo osam mjeseci, jer on inače ne
bi mogao računati na dug život.

Jednoga dana Rustem-beg uđe u radionicu limara Mehmeta, gdje ga je, a da ovaj toga nije
bio ni svjestan, gledao kako marljivo kalajiše tavicu. Sjedio je na klupici, okružen svojom
fantastičnom zbirkom neobično oblikovanih čekića, nakovanja, tučaka i šila, posipavajući bijeli
nišador po bakru i stalno ga brišući vatom koju je umakao u zdjelu rastopljenog lima, koja je
krčkala na žeravniku kraj njega. Rustem-beg se čudio kako se limar nikad ne opeče. Kad je
Mehmet završio, osjetio je da ga netko gleda i podigao pogled. Ustane i primi aginu ruku s
poštovanjem, taknuvši njome svoje usne, čelo i srce. Rustem je bio jedini imućni čovjek u
cijelom kraju i bilo je općepoznato da svoje bogatstvo milostivo koristi, kako bi omogućio posao
manje sretnima od sebe.

“Sretan” je relativan pojam, a Rustem-beg se nikako nije osjećao sretnim. Zanimljivi ljudi s
kojima se običavao družiti i razgovarati, uključujući talijanskog časnika, su otišli. Odlazak Lejla-
hanume je ostavio prazninu u njegovom srcu i životu, iako je, iz čistog oportunizma i duševne
usamljenosti, napokon uzeo sve tri kćeri Armenca Levona za ljubavnice, držeći ih u kućama na
krajnje udaljenim točkama svog imanja. Nije postao ciničan po pitanju same ljubavi, ali osobno
se pomirio s činjenicom da je nikad neće okusiti, da to nije nešto što je namijenjeno njemu. Već
je odavno pokopao svoju odbačenu ženu Tamaru, među bijelim grobovima u boriku.

Često se prisjećao kako mu je bilo poput udarca u želudac kad je glasnik stigao iz bordela,
kako bi mu rekao da je Tamara-hanuma mrtva te ga pitao ima li kakve upute za njezino tijelo, jer
će ga inače ostaviti pod kamenjem među drevnim grobovima gdje živi Pas. Rekli su da je umrla
od pošasti koju donose s hadža, ali on je u dubini duše znao da je ona umrla od istrošenosti. U to

je postao uvjeren kad je došao po njezino tijelo i vidio kako je strahotno oronulo njezino nekad
ljupko lice. Snabdio ju je uglednim pokrovom i iskopao joj pristojan i častan grob. Došao je na

sprovod, koji je vodio novi imam i njegovi sluge te osjetio probadanje užasa i tuge kad su njezino
tijelo spustili u zemlju. Dao je grob obojiti u bijelo, s izuzetkom nadgrobnog kamena, koji je
načinjen u obliku tulipana, obrubljenog zelenom i obojenog crvenom bojom. Kad je otišao
odande, poslije polaganja u grob, ponovno je osjetio umor nekoga tko osjeća da je živio predugo,
umor kakav može zadesiti bilo koga u bilo kojoj dobi.

Poput mnogih koji su ostali živjeti u svoj toj odsutnosti, Rustem-beg se osjećao kao duh u
zemlji duhova. Sad je morao zamišljati ono što je nekad bila svakodnevna stvarnost; jutarnja i
večernja zvonjavu zvona, glasne i pijane kršćanske blagdane kojih kao da je bilo svaki tjedan, to
izobilje i raznolikost koji su tvorili nekadašnje biće zajednice. Što se njega tiče, on se s
vremenom sa svime pomirio i postao mudriji. Život ga je porazio i podčinio, ali sačuvao je
dostojanstvo i nikad nije izgubio osjećaj da igra neku ulogu u širem kontekstu svega. I dalje nije
imao djece, unatoč trima ljubavnicama i unatoč tome što je imao ženu i Lejla-hanumu. To mu je
izazivalo mnogo tuge i sumnje u sebe.

Fizički se jako promijenio. Izgubio je mišićavost svojih najboljih godina, ali bez osobitoga
gubitka snage, a bio je i vidljivo niži. Obrazi su mu upali jer je počeo gubiti neke zube, a njegova
kosa i brkovi su još odavno počeli putovanje od crnoga ka snježnobijelome. Budući da je bio
moderan muškarac, posve je prestao nositi jahaće hlače i pojas, te je u potpunosti prešao na
franačku odjeću. Sad je rijetko kad nosio pištolje sa srebrnim drškama i bodež, a otkako je
Mustafa Kemal zabranio nošenje fesa jer se s njime sprda ostatak svijeta, počeo je nositi šešir.
Spremio je fes u kutiju, odakle bi ga krišom povremeno vadio i prevrtao po rukama, jer se bez
njega nekako osjećao kao neautentična verzija samog sebe.

Nakon što je bio onako pozdravljen u radionici limara Mehmeta, rekao je: “Mehmet-
efendija, došao sam vas zamoliti da mi izradite nešto za što sam spreman platiti poštenu cijenu.”

“Poštena cijena i jest sve što tražim”, odgovori Mehmet, polaskan što ga je Rustem-beg
oslovio s “efendija”, iako nije nimalo obrazovan.

“Usnuo sam nešto”, reče Rustem-beg. “Usnuo sam veliki bakreni tanjur, veliki ekmek sag,
znate, veliki tanjur za pečenje kruha koji je imao na sebi poseban uzorak i kad sam se probudio,
pomislio sam da bih volio dati načiniti takav tanjur. Sjetio sam se što je bilo prikazano.”

“Načinit ću ga ako mogu”, reče Mehmet, a nakon što mu Rustem-beg objasni što želi,
uzvikne: “Pa to su stari uzorci! Moj otac ih je nekad volio raditi, a i moj djed, ali nisu sve te
životinje bile na istom tanjuru. Svaka bi bila na zasebnom tanjuru.”

“Možda sam ih već negdje vidio”, reče Rustem-beg. “Često ti se u um uvuče nešto čega nisi
ni svjestan, a onda se više ne možeš sjetiti odakle to ondje. Bilo kako bilo, sanjao sam taj san i
volio bih da mi se izradi, sve na jednom velikom tanjuru, ako imate vremena, a budući da je
tanjur velik, trebali biste moći na njega staviti sve životinje.”

“Mogu to odmah”, reče Mehmet s puno poleta.

“Koliko dugo će to trajati?”

“Tko zna? Ovisi o tome kako dobro krene. Bog određuje.”

“Ostat ću i gledati kako počinjete”, reče Rustem-beg. “Nisam više zauzet kao nekad.”

Mehmet ode do svoje zalihe sirovih ploča oksidiranog bakra i ureže veliki krug u onoj na
vrhu, koristeći se drvenom šablonom i dugom, zašiljenom pisaljkom. Izrezao je oblik teškim,
zacrnjenim škarama koje su u obitelji sigurno bile generacijama i donio ga do stola. Bacio je
ugljeni prah i malo ulja na vrlo veliki žeravnik koji je stajao, stalno zažaren, u jednom kutu
radionice, te ga potpirio do potrebne temperature, dodajući još ugljena kako je temperatura rasla.

Kad je zaključio da je sve spremno, postavio je bakreni krug na rešetku i odmaknuo se kad se
počela zagrijavati. Rustem-beg ga je promatrao, zavideći njegovoj vještini i njegovom osjećaju
pripadanja svijetu. Istina je da je Mehmet bio prljav i smrdljiv, istina je da mu je pût bila crvena,
gruba i upropaštena, da su mu dlanovi i podlaktice bili prekriveni zacijeljenim ranama od manjih
opeklina, koje su se skupljale cijeli život, da su mu odjeća, pa čak i turban, bili puni progorenih
rupa, da su mu nokti bili polomljeni, a u prste mu se uvukla prljavština, ali također je istina da je
Mehmet bio ispunjen i iz prve ruke znao što je sreća. Sreća i zadovoljstvo su mu zbilja bili žena i
ljubavnica, koje su spavale s njim u istom krevetu.

Bakar se polako podigao do crvenog usijanja, a Rustem-beg se sve više i više odmicao.
Mehmet je uklonio zažarenu ploču dvjema hvataljkama i položio je na četiri plosnata kamena da
se ohladi. “Hoće li to još dugo trajati?” upita Rustem-beg.

“Pa, efendija, moram udarati po njemu, što je jako glasno, a onda se tako stvrdne da ga opet
treba ugrijati do crvenog usijanja, nakon čega ga možete uroniti u vodu ili ga pustiti da se ohladi
sam od sebe, a onda mogu početi s izradom uzorka.”

“Dakle, sve to traje vrlo dugo?” prekine ga Rustem-beg. “Mislim da možda neću imati
vremena ostati i sve to gledati.”

“Istina je”, odgovori Mehmet. “To traje dugo, ali ono što je nama dugo, Bogu nije, a ono
što je nama dug put, ptici nije, ako ima krila.”

“Govorite u poslovicama, kao lončar Iskander”, reče Rustem-beg, nasmijavši se lagano.
“Ali, u svakom slučaju, ne bih htio protratiti to Božje vrijeme, a i vrućina ovdje postaje
nepodnošljiva. Kada da se vratim?”

“Graviranje će potrajati, ako želite da bude dobro.”

“Želim da bude dobro”, potvrdi Rustem-beg.

“Onda se vratite za tri dana, prije večernjeg azana.”

Rustem-beg po dogovoru dođe za tri dana, netom prije poziva na molitvu, i zatekne limara
Mehmeta kako, sav zadihan i zapuhan, žestoko trese veliku vreću od kozje kože. Njegov prvi
dojam je bio da je Mehmet zasigurno poludio. A on na trenutak zastane i zadihano objasni:
“Voda i riječni pijesak. To je stara tehnika poliranja. Ne mogu upotrijebiti kiselinu. Nemam je
više puno.”

Mehmet nakratko sjedne kako bi došao do daha i smota debelu cigaretu, kao utjehu i
nagradu za svoj trud. Teška aroma latakijskog duhana nametne se onima vrućeg metala i ugljena.
Nakon što se oporavio, izvukao je golemu pliticu iz kozje kože i odnio je do posude s vodom,
gdje ju je brižno oprao. Na trenutak ju je podigao i divio joj se, čistoj, djevičanskoj, neukaljanoj,
briljantno svjetlucavoj. Okrene se i pruži je Rustem-begu, rekavši: “Iz mojih ruku u vaše, aga-
efendija, neka vam je sa srećom.”

Rustem-beg je prihvati s poštovanjem i osjeti neuobičajen nalet estetskog zadovoljstva.
Ispala je još bolje nego što ju je vidio u snu. Na rubu je, arapskim slovima koja nije znao čitati,
bio ispisan redak iz Kurana. U sredini je, na pozadini uzvrtloženih listova akantusa, bilo pet
životinja. Jedna je bila orao s dvije glave izrasle iz jednog tijela, svaka okrenuta na svoju stranu.
Dvije životinje su bile identične guske, prsa u prsa, nogu uz nogu, ali glava zabačenih izravno
unazad iznad trupa, tako da obje sebe i svijet gledaju naopako, ali ne mogu vidjeti jedna drugu, a
dvije životinje su bile najljepše i najelegantnije antilope koje bi čovjek mogao zamisliti,
identične, obje krilate, repova podignutih visoko, obje kopito uz kopito i prsa uz prsa. Mogle su

biti sestre, blizanke iz istog legla, ali ni one nisu gledale jedna drugu, nego u dijametralno
suprotnim smjerovima, unatrag preko ramena.

6. Epilog pismopisca Karatavuka

Upravo sam se prisjetio nekoga koga nisam smio zaboraviti, budući da sad živim u kući
koja je bila njegova. Sjedio sam ovdje dok je moja obitelj spavala, s papirom pred sobom i perom
u lijevoj ruci, pitajući se kako bih počeo. Gledao sam sjaj uljanice kad sam se iznenada sjetio
Daskala Leonide, koji je bio učitelj kršćanske djece u godinama prije nego što su morali otići.
Nitko ga nije osobito volio, ali imam razloga vjerovati da je u njegovom srcu bilo topline, jer je
bio ljubazan prema mojim roditeljima za vrijeme rata, kad su ga zamolili da im pročita pismo i
napiše odgovor. Također, znao je da sam mu ja stavljao u krletku vrapce umjesto ptica pjevica,
ali nikad me nije ganjao zbog toga. Razlog zbog kojeg sam ga se sjetio jest taj da je on običavao
pisati cijelu noć. Kroz žaluzine mu je stalno probijalo svjetlo. Nitko nije znao što je pisao, a ja ne
znam čitati to što je ostavio za sobom, ali govore da je bio urotnik i da je smišljao planove kako
će ove krajeve učiniti grčkima. Možda je sad mrtav, ali gdje god da jest, sigurno zna da su svi ti
planovi završili tako da su ovi krajevi postali potpuno turski, te da se to dogodilo tek nakon što
smo svi morali plivati u jezerima krvi. Moj otac Iskander bi smislio poslovicu kojom bi ilustrirao
uzaludnost velikih planova i velikih ideja, ali meni pada na pamet priča o Smrti, koja je nekome
poslala poruku u kojoj je pisalo: “Vidimo se večeras u Telmessosu”, a čovjek je pobjegao u
Smirnu, misleći da se baš dobro izvukao, a onda je hodao armenskom četvrti i vidio kako mu
Smrt dolazi ususret, a Smrt mu reče: “Baš imam sreću! Planirala sam se s tobom naći u
Telmessosu, ali nešto je iskrsnulo i umjesto toga sam morala doći ovamo.” To hoće reći da u
potrazi za nečim boljim, često sami sebi natovarimo nesreću na glavu.

Kad razmislim o tome, da nije bilo Daskala Leonide, ja ne bih sjedio ovdje i pisao dok
moja obitelj spava, jer je on mog prijatelja Mehmetčika naučio čitati i pisati, a Mehmetčik je
naučio mene. U naše su vrijeme muslimanski dječaci učili samo recitirati prve retke Kurana na
arapskom i to je bilo sve naše obrazovanje, zbog čega bismo uvijek bili bespomoćni kad bi nas
kršćani htjeli nadmudriti. Gnjavio sam Mehmetčika dok nije popustio i svaki dan bi me među
stijenama iznad varoši, gdje je živio Pas, podučavao onako kako je Daskal Leonida podučio
njega, što će reći da je imao iživciran ton glasa i često bi me udarao štapom, a ja bih urezivao
riječi štapom u prašini. Još se nasmiješim kad se sjetim što smo sve izvodili kao djeca, sveg tog
jurcanja po stijenama i puhanja u ptičje zviždaljke i nalaženja zanimljivih stvari po kojima se
možemo popišati. Pitam se nosi li još crvenu odjeću, ako je uspio pobjeći. Još imam ptičje
zviždaljke koje je napravio moj otac. Pitam se ima li Mehmetčik još onu koju sam mu dao kad
smo se zadnji put vidjeli, netom prije nego što me otac osakatio.

Pa, poslije toga sam morao promijeniti tijek svog života, budući da jednoruki lončari ne
postoje. Taj susret je i razlog zbog kojeg ovo pišem lijevom rukom, koja je, ako je vjerovati
mojoj ženi, Sotonina ruka. Ona kaže: “Ništa dobro ne dolazi ni iz čega što se radi lijevom
rukom”, ali to nije istina jer sad pišem lijevom rukom i od toga živim.

Slažem se da od ovog što sad pišem neće biti ničeg, ni dobrog ni lošeg, ali ne iz onih
razloga o kojima govori moja supruga, koja razmišlja kao žena i zaokupljena je ženskim
stvarima. Mehmetčik me podučio kako da pišem grčkim slovima, podučio me svim zvukovima
koje ta slova predstavljaju, pa sam tako pisao vlastiti turski jezik grčkim slovima. Bilo ih je još
mnogo koji su tako radili, ali ne znam ima li ih još. Čujem da tako još rade na otoku Rodosu.

Nakon što su ratovi završili, Gazija Mustafa Kemal Atatürk Paša je svima naložio da moraju
pisati latinicom kojom se služe Franci, tako da danas više nitko ne zna čitati ono što je bilo pisano
starim osmanlijskim pismom, a nitko ne zna čitati ni ono što je bilo pisano grčkim, osim
nekolicine ljudi poput mene, a i onda samo ako je riječ o turskom, a ne grčkom jeziku. Mustafa
Kemal nam je rekao i da moramo imati prezimena, a ja sam, naravno, odabrao Karatavuk, pa sam

sad Abdul Karatavuk-efendija. “Efendija” sam zato što znam pisati, a time sam stekao veliku
čast, što mi je utjeha.

Ovaj novi stil pisanja franačkim slovima je dobar. Mogu pisati znajući da će me razumjeti.
Ali nije sve pisano zato da bi to netko razumio. Ako pišem grčkim pismom, kao što sam
običavao, tad je to kao jako dobra šifra koju samo ja mogu čitati i to bi još mogao razumijeti
samo netko tko bi uložio mnogo muke i truda da bi shvatio što to znači. Razlog za takvo pisanje
bio bi kad bih trebao napisati nešto što ne želim da svi doznaju. Ovako kako jest, želim da se
pamte samo dobre stvari koje sam činio, a to su stvari koje mogu usmeno ispričati svojim
sinovima, kao i svojim prijateljima u kavanama i o njima ću pisati novim latiničnim slovima,
kako bi me po tome pamtili.

Čuo sam da postoji vrsta kršćana koji odlaze svom svećeniku i govore mu sve loše što su
učinili, a onda im svećenik oprosti u Božje ime jer kažu da je Isus, sin Marijin, svojim učenicima
dao ovlasti da razrješuju grijehe. Ja ne znam ništa o tome, ali znam da, ako postoji netko kome
možeš ispričati loše stvari, to vam skine teret s pleća, makar samo nakratko. Ja imam samo papir
kojem to mogu povjeriti, a papir nema moć praštanja.

Srećom, imao sam puno dugih godina za usavršavanje pisanja lijevom rukom, koja je bila
nespretna i nemušta, ali sad je to tako lako da bih prestao samo kad bi cijena ulja za svjetiljku

postala previsoka. Postao sam varoški pismopisac, pa tako uvijek imam posla, a katkad se želim
bolje osjećati zbog svega što sam doživio jer je bolje povjeriti se listu papira nego se nikako ne
povjeriti i osjećati kako vam sve te nečasne stvari koje ste činili noću izjedaju crijeva kao štakor.
Prisjećam se nečasnih stvari iz vremena kad sam bio u ratu.

Evo što bih volio reći Mehmetčiku kad bih znao gdje je. Žao mi je što se nisi smio boriti za
Carstvo kao častan vojnik i, iako je to bio džihad, mislim da su trebali vjerovati svima koji su se
htjeli boriti za sultana. Bilo je Arapa u Čanakaleu koji su bili muslimani, ali se nisu borili i bili su
izdajice Carstva i pobjegli su. A Franci su imali muslimanske vojnike iz Indije koji su se žestoko

borili na njihovoj strani i nisu mislili da je to džihad. Dakle, to je dokaz da je bilo besmisleno
isključiti kršćane iz vojske.

Žao mi je što su te odveli i koristili kao roba u radnim bataljunima, jer su za to trebali

iskoristiti zatvorenike, a ne muškarce koji su htjeli biti vojnici. Žao mi je što si zbog toga odustao
od svoje odanosti i postao odmetnik. Žao mi je i što su svi kršćani otišli, jer je mnoge od nas
tješila prisutnost Marije, majke Isusove, a i zato što su kršćani bili veseliji od nas. Dobro je što su
novi muslimani s Krete donijeli sa sobom malo vedrog duha, ali, nažalost, među nama je uvijek
previše licemjernih staraca koji nam stalno govore da je grijeh previše se zabavljati, pa tako veći
dio života provodimo smrknuto sjedeći i čekajući smrt, jer će nam tek kad umremo biti dopušteno
da se zabavljamo.

Zapisao sam mnogo toga što bih ispričao Mehmetčiku po svršetku ratova i mnogo toga što
bih mu ispričao da se nisu umiješali sudbina i moj otac koji me ranio. Zapisao sam to zamišljajući
da sam s Mehmetčikom među stijenama, prije nego što nas je moj otac prekinuo puškom. Te
stranice će bez sumnje naći poslije moje smrti, a tko zna što će onda biti s njima? Isprva je počelo
ovako:

Dragi moj, voljeni prijatelju s kojim sam se odavno oprostio, kad si se vratio
poslije svih tih ratova, bio sam siguran da te nikad više neću vidjeti. Tvoja obitelj je
otišla onamo kamo su je već poslali, a u tvoju kuću su se naselili oni koji su došli s
Krete. Ti ljudi su polako postajali kao i mi i sad su Turci. Naučili su turski, osobito
djeca, ali katkada se još služe grčkim jezikom i skupljaju puževe i pripremaju ih s
rajčicama i lukom i rižom i imaju lijepe pjesme ijednu vrstu plesa koja je vrlo
popularna među nama na slavljima, kad ih zamolimo da nam ga plešu. Dragi moj
Mehmetčiku, ne bi bio ogorčen da ih vidiš u svojoj nekadašnjoj kući jer su to dobri
ljudi i tvoja kuća je sretna kao što je i prije bila, a nema sumnje da stari Krećani u
njoj čeznu za svojim starim domom, koliko i ti za svojim. Znam kako je čeznuti za
domom jer sam bio osam godina u ratu i izgubio mladost i veći dio svoje ljudskosti,
u vrijeme kad sam trebao biti kod kuće, izrađivati posude i raditi sinove, a kad sam
se vratio kući, sve je bilo promijenjeno. Tko zna? Jednoga dana bi se sve moglo
vratiti na staro i vaši ljudi će opet biti s nama, a naši s vašima. U međuvremenu vas
se sjetim s osmijehom, a nadam se da se i ti sjetiš nas.

Smiješim se kad se prisjetim kad sam te zadnji put vidio, kad si mi rekao da je
Sadetin postao Crni Vuk, a ti Crveni Vuk. U početku nisam mogao vjerovati kad sam
čuo kako poznati zvuk crvendaća dolazi iznad varoši, s brda, među grobovima gdje
je živio Pas. Pomislio sam: “Taj pjev zvuči baš kao Mehmetčikova ptičja
zviždaljka”, a onda sam počeo razmišljati o danima djetinjstva kad smo bili prijatelji.
A onda sam pomislio: “Taj pjev dugo traje i ne zvuči posve kao ptičji.” Često sam
slušao ptice kad sam bio u ratu, jer kad bitka utihne, a ti si iza linija u pričuvi, možda
u nekom šumarku, često čuješ ptičji pjev jasno i glasno, jer govore jedna drugoj:
“Kad ovi ljudi odu, ova zemlja će opet biti naša”, a sjećam se kad je duga bitka s
Francima završila i kad smo mi ušli u njihove rovove i kad su puške napokon
utihnule, čuo se samo ptičji pjev, a noću smo čuli slavuje i bulbule, baš kao što ih
čujemo ovdje u ovoj varoši.

Naravno da sam iznenada shvatio da si to ti među stijenama i to me jako
razgalilo.

Kad sam te opet vidio, u početku nisam znao što bih rekao. Koliko si se
promijenio! Koža ti je potamnjela od sunca i imao si veliku bradu i tijelo ti se

popunilo i bio si odjeven kao odmetnik, što si i bio, sa sabljom i pištoljima za
pojasom i redenikom punim metaka preko prsa i s puškom u ruci, a oko čela si
omotao crvenu krpu, tako da je bila poput turbana i iskoračio si iza groba i zagrlio
me.

Toliko sam čuo o tom Crvenom Vuku, koji je bio odmetnik i bandit, pošast za
žandare, ali nikad mi nije palo na pamet da si to ti. Rekao sam: “Mislio sam da si
otišao sa svojom obitelji i drugim kršćanima”, a ti si rekao: “Kako sam mogao?
Nisam bio ovdje, već sam se krio.”

Tad smo sjeli kraj groba i počeo sam ti prepričavati sve što mi se dogodilo, jer
je dogovor bio da ću ja prvi govoriti, pa onda ti, pa ćemo tako razmijeniti životne
priče.

Naravno da to nije uspjelo jer su nas prekinuli, a sad sam napokon odlučio da ti
neću napisati svoju životnu priču kao dugo pismo. Ne znam gdje si, ni jesi li još živ i
boli me pomisao da bih ti mogao pisati, a ti si već duh. Umjesto toga ću zamisliti da

imam čitatelje koje ne poznajem, pa ću priču početi ispočetka, riječima: “Neću
opisati što mi se događalo za vrijeme obuke.” To ću ostaviti svojoj djeci da čitaju, i
bilo kome drugome koga bi to moglo zanimati.

Ovo je zadnji put što ću ti se obratiti, pisanjem ovoga što nikad nećeš pročitati.
Postojao je običaj kojeg se možda sjećaš, da preko ptica šalju poruke mrtvima, a
kako bih ja sad samo volio imati pticu kojom bih ti poslao poruku! Ako me imalo
poznaješ, znat ćeš da si mi nedostajao cijeli moj život, a i još mi nedostaješ sad kad
sam starac i kad mi počinju otkazivati oči, kao što to biva s očima pisara. Imam ženu
i djecu i unučad i vidio sam kako moja zemlja izrasta u veliku naciju s novim ciljem.
Nikoga se ne boji. Uglavnom sam živio dobrim i časnim životom i oprostio sam si
sve zbog čega sam se sramio. Ova varoš je još lijepa i slavuji i bulbuli nam još ne
daju spavati noću. Žandari i dalje igraju trik-trak na mejdanu. Ovdje je lako biti
zadovoljan. Svejedno, nedostaješ mi, prijatelju stari, a u nadi da postoji život poslije
ovoga, u smrt ću ući nadajući se da ćemo opet biti dječaci u raju, puniti ptičje
zviždaljke vodom, trčati uokolo i mahati rukama i dozivati se među grobovima, te da
ćemo ondje naći sve ljude iz svog djetinjstva koji su skliznuli pod zemlju: Rustem-
bega, Lejla-hanumu, Aliju Snjegonosca, Psa, Bogohulnika, Aliju Slomljen-Nosa,
Stamosa Ptičara, Muhameda Pijavičara, Karita i Polikseniju, Ajšu i Abdulhamid-
hodžu, Neplodnu Lidiju i oca Kristofora, mog oca Iskandera i moju majku Nerminu;
i ondje bismo opet mogli naći svoje prijatelje iz djetinjstva: lijepu Filoteju, ružnu
Drosoulu, Sadetina koji je morao ubiti svoju sestru, a onda je pobjegao i postao Crni
Vuk i Ludog Ibrahima. Ondje će možda biti i Fikret iz Pere i moji drugovi iz ratova i
ondje ćemo opet pronaći svoju staru očaranost.

Za mene zvijezde tamne i sve je već gotovo nestalo i pitam se jesi li i ti došao
do istih zaključaka kao ja. Često je besmisleno išta planirati, čak i kad točno znaš što
radiš. Sadašnjost uvijek iznenadi budućnost koja slijedi za njom i uspomene uzavru
kaotično i srce je nepredvidljivo.

Ti i ja smo se često zamišljali pticama i bili smo jako sretni, čak i kad bismo
mahali krilima i pali i natukli se, ali istina je da smo bili ptice bez krila. Ti si bio
crvendać, a ja kos i bilo je nekih koji su bili orlovi ili strvinari ili lijepi češljugarj, ali
nitko od nas nije imao krila.

Za ptice s krilima se ništa ne mijenja; lete kamo žele i ne poznaju nikakve
granice i njihove svađe su vrlo malene.

Ali mi smo uvijek vezani za zemlju, bez obzira na to koliko se visoko penjali i
mahali rukama. Budući da ne možemo letjeti, osuđeni smo činiti neke stvari koje
nam nisu drage. Budući da nemamo krila, guraju nas u bitke i strahote koje nismo
htjeli, a onda, poslije svega toga, godine prođu, planine se sravne sa zemljom, doline
se uzdignu, rijeke začepi pijesak, a litice se survaju u more.

Postskriptum

Fethiye u dvadeset prvom stoljeću

Jedna priča kaže da se 1913. godine Fethi-beg, neustrašivi osmanlijski avijatičar obdaren
Blériotovim jednokrilcem i nezaboravnim brčinama, srušio u Telmessoski zaljev i poginuo u
cvijetu mladosti. Godine 1923. grad Telmessos je promijenio ime u njegovu čast i postao Fethiye.

S druge pak strane bi moglo biti da je 1913. godine Fethi-beg, neustrašivi osmanlijski
avijatičar obdaren Blériotovim jednokrilcem i nezaboravnim brčinama pokušao preletjeti od
Istanbula do Kaira, te je poginuo kad se njegov avion srušio u Palestini. Louis Blériot, slavan
diljem svijeta, ne samo zato što je preletio Engleski kanal i tako osvojio nagradu od tisuću funta
koju je ponudio Daily Mail, nego i zbog svog nenadmašivog rekorda po broju spektakularnih i
čudesnih padova, vrlo je šarmantno i iskreno priznao da žice nad krilima njegovih aviona nisu
dovoljno čvrste da bi izdržale turbulenciju. Francuska vojska je prizemljila svoje Blériotove
jednokrilce, a 1923. godine gradić Telmessos je promijenio ime u Fethiye, u čast prvog
osmanlijskog pilota koji je poginuo zbog pogreške u nacrtu.

Druga verzija kaže da je 1923. godine gradić Telmessos promijenio ime u Fethiye u čast
pilota Fethi-bega, koji je poginuo u bitci za vrijeme turskog rata za nezavisnost.

Ali, budući da “fethiye” znači pobjeda, grad je isto tako mogao promijeniti ime u čast
Atatürkovog protjerivanja stranaca i uspostavljanja moderne turske države. Identitet i način smrti
Fethi-bega, zrakoplovca, neustrašivog i nesretnog, zauvijek su zakukuljeni u kontradikcijama
višeslojnih i srodnih mitova, a on nastavlja živjeti samo u imenu ugodnog i skromnog gradića,
koji možda i nije dobio ime po njemu, koji je postojao, čini se, samo u svrhu dokazivanja
nemogućnosti bilježenja povijesti.

Svakog utorka se održava sajam u Fethiyeu, koji je opkoračio plitki i bistri kanal koji vodu
s planina vodi u more. To je sajam koji kao da se odvija vječno, kao da je krcat ljudima svih
nacionalnosti i kao da se ondje prodaje najneobičniji mogući spoj rukotvorina za turiste i
svakodnevnih potrepština.

Ondje ima poljoprivrednih i drvodjeljskih štandova, natovarenih čavlima, bradvama i
kosama, štandova s punim i mirisnim vrećama začina i šafrana, štandova s mjedenim kompletima
za čaj, mlincima za kavu, šiljcima za ražnjiće i mužarima i tučcima, štandova s čudesnim
patlidžanima i nabreklim lubenicama, štandova s kasetama iz kojih naizmjence trešte podjednako
otužne pop-pjesme iz Turske i Amerike, štandova koji prodaju skupocjene tepihe koje su
prodavači budzašto kupili od naivnih seljaka u Anatoliji, štandova koji prodaju rukom šivane
svilene haljine, prsluke, šešire i čarape i štandova na kojima prodaju zavodnički lijepe glazbene
instrumente s geometrijskim intarzijama, koje Turci znaju svirati instinktivno, a zapadnjacima ih
je nemoguće svladati, čak i teorijski.

Mnogi trgovci su nekad živjeli u Londonu: “Jeftinije nego u Tescu”, viču, “jeftinije nego u
Asdi, bolje nego u Harrodsu. Kupi jedan i dobiješ drugi besplatno. Platit ćeš dogodine. Koga je

briga za novac? Gle, gle. Englez? Nijemac? Molim, molim, jako lijepo, jako jeftino. Lavli
džabli!” Trguju con brio, pršteći od razgaljenosti i poleta, a svaki od njih ima samovar na
prenosivom plinskom kuhalu, kako bi sebe i svoje mušterije napunili gostoljubivim i neiscrpnim
količinama zaslađenog jabučnog čaja.

Ondje ima starica koje kleče kraj pamučnih krpa na kojima je poslagan kompleksan i lijep
srebrni nakit, bogato optočen poludragim kamenjem. Mladići prolaze kroz gužvu, inzistirajući na
kupnji originalnih Lacoste čarapa i originalnih Cartierovih satova i originalnih Reebokovih
tenisica i originalnog Chanelovog parfema. Sredovječne žene koje su došle u tjednu nabavku
hrane, psuju turiste i iznervirano mrmljaju jedna drugoj dok nose košare kroz kozmopolitsku
gungulu. Dječak odlučno želi prodati svoje autentične francuske dizajnerske parfeme: “Deset
funta jedan”, viče, a onda: “Osam funta jedan. OK, pet funta za jedan. OK, jedna funta za jedan.
OK, OK, deset za jednu funtu.”

Bučne žene iz Manchestera i Newcastlea vrište i hihoću se kao kokoši, dok njihovi muževi
isprobavaju fesove. Sprženi i pocrvenjeli sredovječni plavokosi parovi iz Amsterdama i Haoga
zbunjeno žmirkaju, dok im tamni dječačići pokušavaju prodati svijetleći jo-jo ili malu rezbariju s
fantastičnim falusom. Policajci na dužnosti, otupjeli od dosade, puše skrivećki, dok im
aromatične cigarete izgaraju u gnijezdu dlanova zaklonjenih iza leđa.

Ondje je visoka i srcedrapajuće zgodna mlada Njemica. Zlatokosa je i svježa kao rosa,
kreće se mačkastim samopouzdanjem kroz gomilu među štandovima. Nosi vrlo oskudan topić, a
njezine beskrajno duge noge nestaju u najkraćim kratkim hlačicama, koje su namjerno razrezane
na guzovima kako bi izložile čvrsto, alabastersko meso neprocjenjivih draži. Zapanjuje lokalne
muškarce, koji zure za njom iskolačenih očiju, usta razjapljenih od kritizirajuće žudnje i zgađene
želje.

Samo jedna žena je odjevena posve u crno, u iranskom stilu. Ima još jedna odjevena u crno,
osim što ona ima običnu crnu maramu i suknju te crnu majicu. Pokušava istodobno biti Istok i
Zapad, a može biti sretna što joj je engleski jezik stran jer njezina majica nosi vrlo neislamski
slogan: “Seksi i voljna.”

Sve je to posve normalno i uobičajeno za gradić Fethiye, čije je staro ime Telmessos, što
znači “Grad Svjetla” ili “Megri”, što znači “Udaljena Zemlja”. Uistinu je neobično i zanimljivo
za Fethiye, njen sajam i cijelo područje Likije, da ondje nema Grka.

1

“Ilik” na turskom znači “slasna".