Louis de Bernieres - Ptice bez krila

ona mogla isprobati veo. Nije mogla ni zamisliti kako je to kad netko mora kriti svoju ljepotu,
tako da su za nju Lejla i Filoteja bile čarobna stvorenja, čiju je ljepotu bila povlaštena promatrati
kroz nevidljivu, ali itekako opipljivu tkaninu koja ju je razdvajala od njih. Osjećala je čežnju,
neku vrst nostalgije za nečim što se nikad nije dogodilo.

Te večeri Filoteja se ponosno vratila doma, u kuću svojih roditelja, noseći oskudan veo,
izvezen tako fino da je bio gotovo providan, protkan sitnim zlatnim zvijezdama i polumjesecima.
Kad ju je Ibrahim vidio na mejdanu, srce mu je poskočilo u grudima još luđe nego inače, nakon
čega se okrene Gerasimu i kaže: “Vrijeme je da razgovaram sa svojom majkom, tako da ona
može razgovarati s mojim ocem.” Govorio je o vjenčanju za koje su svi znali da je predodređeno.
Filoteja je imala četrnaest godina, dvije godine više od dobi u kojoj su se mnoge djevojke već
udale, a njezini roditelji namjerno nisu stavili praznu bocu na krov, kako bi pokazali da je u kući
dostupna cura u godinama za udaju, tako da se sad činilo kako više nema smisla čekati. Gerasim,
koji je pratio Drosulu jednak broj godina i jednako vjerno kao što je Ibrahim pratio Filoteju,
također odluči razgovarati sa svojom majkom. Zapitao se na kakav bi otpor mogao naići i
unaprijed se pripremio za nj. Ne samo da je njegova voljena ružna, nego je i njezin otac bio
besramni pijanac, tako da neće imati gotovo nikakav miraz kojim bi uzvratila za koze i kućne
potrepštine koje bi dobili od njegove obitelji.

U međuvremenu je posljedica svega toga bila da je Filoteja postala još veća koketa. Lejla ju
je snabdijevala svime što joj je trebalo da svoje lice prikrije točno toliko da to bude izazovno, te
ju je podučila kako će se ponašati neiskreno čedno, na način koji će samo pojačati njezinu
poželjnost. Alija Snjegonosac se, koliko god bio omamljen ljubavlju, ubrzo vratio svom
zanimanju zbog velikog pritiska siromaštva i ženinih pritužba, a Ibrahim je upoznao slastan
užitak podizanja vela samo za njega, svaki put kad bi se on i Filoteja slučajno našli sami u
varoškom fantastičnom labirintu uskih uličica.

U Eskibahčeu se, neizbježno, dogodilo ono što se dogodilo u Bursi u vrijeme tih čerkeskih
izbjeglica i sultanove intervencije. Novotarija se brzo primila i gotovo sve žene, uključujući ružne
i neprivlačne, kojima unatoč tomu nije nedostajalo lukavosti ni taštine, počeše nositi veo u
javnosti, ne bi li tako dale naslutiti da su i one previše lijepe da bi ih muškarci mogli gledati bez
opasnosti. U Telmessosu su počeli zbijati šale o uobraženosti i šašavosti žena iz Eskibahčea, ali
naravno da je ta moda nakratko zavladala i ondje.

Jednoga dana Abdulhamid-hodža je skladao pjesmu o tome kako se planovi lako poremete,
kad se jedne večeri iz nekog razloga prisjetio svog uzaludnog zadatka u vezi s Filotejom. Dok je
spremao u vreću kornjače koje su mu u suton haračile po povrtnjaku, riječi su mu same nadošle i
zapjevao je:

“Htio sam poći pecati

I trebao mi je miš kao mamac

Pa poslah mačka da ga ulovi

A on mi se vrati s leptirićem.”

U priobalnoj dolini još ima ljudi koji je pjevaju.

41. Neugodno pitanje

“Tako si lijena”, kaže joj Rustem-beg, nagnuvši se nad nju na divanu u haremliku na koji se
izvalila, “da samo ležiš po cijeli dan i ništa ne radiš, a ustaješ samo da bi te nahranili.”

Ona trepne s izrazom lica koji kao da mu je govorio da je potpuno poludio, a on prstom
takne njezin obraz. “Usto, gdje god da spavaš, za sobom ostavljaš tragove dlaka i prljavštine.
Toliko prljavštine! Odakle sve to? Zašto se ne pereš? Nemaš samopoštovanja?”

“Nije nju briga koliko prljavštine ima”, reče Lejla-hanuma, koja se podjednako lijeno
izležavala na krevetu, “sve dok ima nekog tko će to pomesti.” Ubaci komad ružičastog lokuma u
usta i nastavi: “Kad se sjetim koliko si se protivio tome da ponesem mačku kad si me odveo iz
Istanbula, dođe mi da se nasmijem. Sjećam se tvog lica. Rekao si: Nisam računao ni na kakvu
mačku!” Lejla se zahihoće od te uspomene, a vrh nosa joj se malo naprći od veselja, onako kako
mu je uvijek bilo vrlo privlačno.

“Pamuk i ja smo sada dobri prijatelji”, reče Rustem-beg. “Nije pojela moju jarebicu i dobra
je sugovornica.”

“Voliš je više od mene”, uzvrati mu Lejla, dureći se i okrećući na trbuh. Zamaše petama u
zraku i koketirajući se osmjehne Rustemu, ližući šećer s prstiju.

“Među vama nema nikakve razlike”, primijeti Rustem. “Obje ste posve besposlene i obje
postajete punašne.”

“Ona nije posve besposlena! Noću izlazi i tuče se i mijauče i nosi se s ostalim mačkama. Ja
sam puno ljenija od nje.”

“To kao da kažeš s ponosom.”
“Puno sam radila na tome da postanem ovako lijena. Noću ne mogu izlaziti i tući se i
mijaukati jer moj gospodar želi lijegati sa mnom, a uostalom i umorim se od sveg tog izležavanja
koje moram odraditi. I zar ti nisam draga punašna? Ne misliš valjda da ovoliko jedem samo da
bih sebe zadovoljila?”
“Pa naravno da zato jedeš. Ali svejedno si mi draga i punašna.” “Ima više toga u čemu
možeš uživati?” puteno upita Lejla.
“Imam više toga u čemu mogu uživati.” Rustem pogladi brk i upita je: “Zašto misliš da
Pamuk nikad nije imala mačiće?”
“Bog je tako odredio”, reče Lejla. “Ni ja nikad nisam zatrudnjela, a pitam se zašto. Da smo
vjenčani, bojala bih se da ćeš se htjeti rastati.” “Je li Filoteja otišla kući?” upita Rustem-beg, a
nakon što mu ona kimne, sjedne kraj nje na krevet i pomiluje joj lice, slično kao što je milovao
lice mačke. “Želim te nešto pitati.”
“Da?”
“To me već dugo zanima, ali nikad te nisam pitao.”
“Da?”
“Kad smo zajedno... noću...” stidljivo se osmjehne, “govoriš nešto, znaš, kad smo...”
“Zajedno?”

“Da. Kad smo zajedno u uživanju.”

“Što govorim?”

“Nešto što zvuči kao s’agapo i agapi mou.”

“Zbilja ?”

“Da. Što to znači?”
“Što to znači? Ništa.”

“Ništa?”

“To su sitnice koje volim izgovarati... od milja... da bih ti pokazala da uživam.” Lejli je sad
već bilo vrlo neugodno i nelagodno. Osjetila je kako joj obrazi rumene, a od te spoznaje
porumenjela je još jače. U glavi joj se zavrtjelo u pokušaju smišljanja objašnjenja.

“Koji je to jezik?” inzistirajući će Rustem-beg.

“Koji jezik?”

“Da.” A onda je Rustem-beg nenamjerno izvuče iz nevolje, rekavši: “Oduvijek sam
pretpostavljao da je to čerkeski.”

Lejla s velikim olakšanjem reče: “Da, to je čerkeski. Naravno.” Ispruži ruke i pozove ga k
sebi, privlačeći ga istodobno svim prstima, dok su joj obojeni nokti svjetlucali na svjetlu
žeravnika. “Dođi, orle moj”, reče mu, “Filoteja je otišla kući, kao i njezina draga, ali ružna mala
prijateljica. A ja se iznenada ne osjećam baš tako lijeno.” Rustem-beg na trenutak oklijeva, ali
onda popusti.

42. Mustafa Kemal (9)

Godina je 1911. i Osmanska država ulazi u svoj veliki rat. Odsad pa nadalje, uvučena u
tuđe imperijalne ratove, s izuzetkom samo jedne neokrvavljene godine, neprekidno će gubiti
svoje sinove, sve do 1923. godine. Mustafa Kemal će imati itekako puno posla.

Mustafa Kemal prođe kroz Egipat, koji je u rukama Engleza, ali oni ga ne primijete, iako
očito nije Egipćanin. Svjetlokos je i plavook, hoda ponosno, držeći se vojnički. Osigura si
audijenciju kod kediva, koji mu obeća pomoć i regrutira Arape koje tad pošalje u Benghazi.

Preruši se u Arapina dok putuje vlakom prema istoku. Sa sobom vodi egipatskog vodiča,
turskog topnika i arapskog tumača. Egipatski časnik pretrese vlak s uputama da uhiti sve turske
časnike u njemu i Kemal shvati da više nema skrivanja. Zato otkrije svoj identitet i održi govor
časniku. “Ovo je sveti rat”, izdeklamira mu, “to je rat muslimana protiv nevjernika. Ne možeš
stati na put Bogu.” Retorički iznimno vješt, elokventan i uvjerljiv, cinično, premda briljantno,
uvjeri časnika u ono u što osobno ne može vjerovati, te idući dan oslobode sve osim turskog
topnika.

Dobro snabdjeveni, zahvaljujući svojim egipatskim agentima, Kemal i njegova skupina jašu
preko mjesecolike pustinje na devama. Dođu do, kako vjeruju, granice i preodjenu se u turske
uniforme, da bi tad naišli na odred britanskih vojnika. Mustafa Kemal ponovno se osloni na svoju
veliku sposobnost blefiranja. “Ovo je osmanski teritorij”, kaže Britancima, “i vi ste bespravno na
njemu.”

“Momče moj, pogrešno si obaviješten”, kažu mu Britanci. “Granice su nedavno
promijenjene.”

“Glupost”, kaže Mustafa Kemal. “Ne povučete li se odmah, bit ćemo prisiljeni zapucati na
vas i odstraniti vas silom.”

Britanski časnici se nasmiju jer su dobro naoružani i mnogo ih je, dok je Kemalovih ljudi
smiješno malo, ali zabavi ih i ostavi snažan dojam Kemalovo pustolovno razmetanje te ih zato
puste da prođu dalje.

U Tobruku Talijani drže sve najbolje položaje, a Enver-paša svim silama pokušava navesti
senusijske Arape na pružanje otpora. Glamurozno se zaručio sa sultanovom nećakinjom, no sada,
prerušen u šeika, tiska vlastitu valutu koju osobno potpisuje i sklonio se u fino opremljen šator iz
kojega dijeli uokolo tursko zlato, no dotad još nikoga nije uspio uvjeriti u to da bi se trebao boriti
protiv Talijana.

Kemal se također preruši u šeika, možda u natjecateljskom duhu, te tako obiđe vojne
položaje. Pozove plemenske pripadnike i njihove šeike na razgovor i uvidi da je to otrcana
gomila nasilnika, naoružanih toljagama i mušketama. Odigra na islamsku kartu, s kojom je prije
imao toliko uspjeha, no ne ostavi osobit dojam na njih. Baci ljagu na čast goropadnog šeika
Mebrea, izjavivši da zna da je on talijanski špijun te da će otad novac i pomoć davati samo
drugim plemenima.

Blef upali i ujutro ponosni poglavica objavi da će napasti Talijane samo sa svojim ljudima.
Naoružani turskim puškama i na brzinu obučeni za njihovu upotrebu, pripadnici plemena

napadnu Talijane u zoru i unište sedamdesetak topova, zarobivši dvjesto Talijana, koji, poput
njihovih sinova poslije, pokažu da nimalo ne vole imperijalne pustinjske ratove, zbog čega se s
veseljem predaju. Enver-paša i Mustafa Kemal ne znaju što bi sa svima njima, pa ih oslobode u
pustinji blizu egipatske granice i puste da sami nađu put kući.

Turci imaju samo jedan aktivni ratni brod, a Talijani imaju potpunu kontrolu na moru, tako
da je osmanskoj vojsci nemoguće izbaciti ih iz Tobruka. Podjednako je nemoguće Talijanima
zauzeti pustinjsku unutrašnjost, u kojoj nema vode, ali ima mnogo neprijateljski raspoloženih
plemena. Enver-paša, pak, sniva romantične snove o osvajanjima i u brojnim bezuspješnim
napadima uzaludno gubi na stotine vojnike. Mustafa Kemal je zgrožen, ali ne želi izazvati razdor
u zapovjedništvu tako male vojne jedinice te zato drži jezik za zubima i čeka pravo vrijeme.
Zadesi ga očna upala zbog koje privremeno oslijepi na lijevo oko. Ustanovi da arapski pripadnici
plemena dolaze i odlaze kako im se prohtije te da nikad nije siguran s koliko vojnika raspolaže u
danom trenutku. Svakom plaća dva pijastera po danu, a oni izbjegavaju borbu koliko god mogu,
ne bi li tako produžili rat. Turske časnike zaprepasti saznanje da arapskim ženama od treće
godine nadalje nije dopušteno izlaziti. Nuri-beg piše: “Živimo asketski poput redovnika na
planini Atos. Ako odemo odavde, iduće odredište će nam sigurno biti raj.”

Talijani bombardiraju Bejrut, granatiraju utvrde uzduž Dardanela te okupiraju Rodos i

druge otoke Dodekaneza. Pošalju torpedne brodice u smjeru Istanbula.

A u Istanbulu se revolucionarna vlada, koja je nekad toliko toga obećavala, rasula u
kaotičnu tiraniju. Raspusti parlament, a zloglasne izbore šopali seçim namjesti u svoju korist. Baš
kao što se Vijeće jedinstva i napretka nekad diglo protiv despotizma sultanove vlade, tako se sad
slična skupina mladih časnika digla protiv Vijeća. Paradoksalno zahtijevaju povlačenje vojske iz
političkih aktivnosti i ponovno uspostavljanje slobodnog i nezavisnog parlamenta.

Uspiju uspostaviti novu liberalnu vladu u trenutku kad balkanske zemlje, na poticaj Rusa,
prvi i jedini put u svojoj povijesti, uspiju zakuhati zajedničku zavjeru i čak surađivati kako bi je
ostvarile. Srbija ima aspiracije prema jadranskoj obali, a Bugarska prema Sredozemlju, dok
Grčka želi Trakiju. Sve tri zemlje žele dobiti koliko god mogu Makedonije. I Bugarska i Grčka
žele Trakiju. Balkanske zemlje udružuju se u vojnoj “vježbi”. U međuvremenu se na Balkanu
raspušta 120 osmanskih bataljuna, u loše smišljen znak pomirenja. Crnogorski kralj iznenada

proglasi rat s Osmanskim carstvom 8. listopada 1912., a Srbi, Grci i Bugari pridruže se ubrzo
poslije toga. Eleftherios Vanizelos, grčki premijer, pozove proglasom svoj narod da dođe u
pomoć ugnjetavanim kršćanima. Muslimansko stanovništvo na putu osvajača pati nezamislive,
ali posve zaboravljene grozote, postavši izbjeglice, duševno rastrojene od straha i iscrpljenosti,
tjerane ovamo-onamo između podjednako zločinačkih i učinkovito divljačkih vojski pljačkaša i
silovatelja. Dolazi do groznog masakra muslimana, osobito onih koji se nađu na putu Bugarima.
Mnoge izbjeglice uspjet će doći do Istanbula, gdje će, u dvorištima džamija, na tisuće umirati od
zimske hladnoće, bolesti i izgladnjelosti. Mustafa Kemal je jednoga dana slučajno našao svoju
majku i sestru te im našao prebivalište.

Osmanska vlada na brzinu sklopi primirje s Italijom, a Mustafa Kemal se mora vratiti kući
iz Afrike, preko Italije, Austrije, Mađarske i Rumunjske. Upaljeno oko u Beču mu izliječe
austrijski liječnici. Bitola padne u ruke Srbima. Na egipatskoj granici, na početku njegovog
putovanja kući, britanski časnik ga prepozna i kaže: “Poznajem te; ti si Mustafa Kemal. Ti možeš
ići kamo god želiš u ovoj prokletoj zemlji.”

43. Ja sam Filoteja (8)

Svaki put u vrijeme žetve dali bismo prvi urod susjedu, a bilo je tako da bi, otkako sam se
zaručila za Ibrahima, njegova obitelj davala urod nama, a mi bismo njima, i srećom su često slali
Ibrahima s darovima, pa bih tako znala da će on, ako budem na pravome mjestu, proći kraj mene,
pa ću ga tako sigurno vidjeti. Tako sam ga vidjela za vrijeme prvog kuhanja nove pšenice i na
dan svetog Teodora, kad je donio lokmu i poslijepodne na Svetog križa, kad smo prekinuli post
grožđem i maslinama i koljivom.

Tako sam ga vidjela i na Sveti četvrtak, kad su nam se neki muslimani pridružili i poslali
kvasac, sol, jaja i kruh u crkvu, jer su Isus, sin Marijin i sama Marija njihovi, koliko su i naši te
su sve to stavili kraj ikone, a onda je otac Kristofor nad time čitao iz evanđelja, nakon čega smo
sve opet morali odnijeti kući i ubacili smo sol u smočnicu, kvasac vratili među kvasac, a jaja
stavili pod svoje ikone, jer je Uskrs, i pojeli smo malo kruha, a ostatak sačuvali u malim
porcijama, tako da bismo to mogli jesti kad se neka životinja razboli i zatreba lijek. I svaki put
kad bismo sve to radili, vidjela bih Ibrahima.

Sjećam se kako mi je jedne noći Ibrahim pokazao koliko je velika njegova ljubav. Bilo je
tri ujutro u noći prije mise za uskrsnuće i gradski telai nas je probudio kucanjem na vrata i mi
smo se pomolili Isusu i u mraku krenuli u crkvu, a ja sam krajičkom oka vidjela kako se nešto
kreće u sjeni badema, a to je bio Ibrahim koji je ustao u hladnoći u tri ujutro na uskrsnu nedjelju,
iako je musliman, a to je učinio samo da bi me vidio u mraku i toliko on mene voli.

Sve u svemu, bila sam zahvalna Bogu što je odredio toliko blagdana i obveza, jer je to bio
još jedan način da često viđam svoga voljenoga.

44. Gdje šaljiv razgovor pođe ukrivo

Jedne večeri Rustem-beg je sjedio i opuštao se na jastucima u selamliku, pred nargilom,
dok mu je Lejla svirala na oudu. Pamuk je ležala sklupčana na divanu, repa prebačenog preko
nosa, tiho hrčući, a ugljen u žeravniku je svjetlucao, šireći toplinu i slasno tamjanasti miris, što ga
izazivahu košuljice češnjaka koje je Lejla s vremena na vrijeme bacala na nj. Drosula je navratila,
trebajući nešto svoju prijateljicu, a Lejla je dopustila Filoteji da ostavi posao i ode kući
roditeljima. Kuća je taj dan bila očišćena jer je bila srijeda, a Lejla-hanuma je rekla da se na taj
dan čisti sultanov harem. Brončani ornamenti svjetlucali su i presijavali se na blagoj svjetlosti
uljanica. Lejla-hanuma je pjevala pjesmu na grčkom, u kojoj mornar obećava Panagiji da će, ako
ga izbavi iz oluje, uokviriti njezinu ikonu srebrom, a Rustem-beg, koji nije razumio riječi, opet se
začudi što ona zna toliko pjesama na dva jezika te se opet zapita kako to da ih je naučila. No
glazba nekako nije tekla kako treba, pa Lejla prestane pjevati i namršti se. “Što nije u redu?”
zapita je Rustem-beg.

“Ova trzalica”, odgovori ona. “Nova je. Stara se previše istanjila i istrošila, ali za ovu su
odrezali trešnjino drvo previše debelo i sad ne trza strune kako bi trebala. Treba je stanjiti na
vrhu.”

“Idi je onda stanji, jarebice moja”, reče Rustem-beg, zadovoljno ispuhujući oblak dima
slatkasta mirisa.

Ona ustane i ode u kuhinju, gdje vrlo pažljivo odstrani tanke iverke oštricom noža koji drži
pod kutom od devedeset stupnjeva, tako da struže, a ne reže. Rustem-beg je čuo tupo zveckanje
njezinih narukvica na dasci za rezanje. Pomisli na to koliko je sretan, ali i na nespornu činjenicu
da ga duboko u duši nešto muči.

Lejla se vrati i nakratko isproba trzalicu, a onda spusti instrument kraj sebe. Nestašno
pogleda svog ljubavnika. “Nikad nećeš pogoditi”, kaže mu, “što ljudi govore.”

On podigne obrve u znak tihog upita.

“Govore da si mi loš gospodar zato što me ne tučeš. Čula sam kako žene u hamamu to
govore i komentiraju to što nikad nemam masnice.”

Rustem-beg je pogleda, zabavljen time što je rekla. “Ovdje imaju izreku da je žena kao
stablo masline. Daje najbolje plodove kad je dobro izmlatiš.”

“Je li? Nikad nisam čula da netko mlati stablo masline.”
“Nisam ni ja. Kad bi netko mlatio stablo masline, ljudi bi mislili da je lud.”

Lejla na sve četiri dopuže od svojih jastuka do njegovih i legne položivši mu zatiljak u
krilo. Podigne ruku i položi je na njegov vrat. “Poljubi me, lave moj”, kaže mu.

Rustem-beg se nagne, ali zastane na pola puta. “Ne mogu”, kaže. “Ili sam predebeo ili
prekrut.”

“Zašto me ne tučeš?”
“Ne osjećam potrebu. Možda bih to učinio kad bih je osjećao. Kako bilo, ne činiš ništa
zbog čega bi te trebalo tući.”

“Neki muškarci svoju ženu tuku svaki tjedan, u petak, samo da bi tako osigurali dobro
ponašanje”, reče ona zadirkujući ga.

“To nisu moderni muškarci”, odgovori joj Rustem-beg iziritirano. “To se nekad radilo.
Misliš li ti da u Francuskoj, i u modernim zemljama, muškarci još tuku žene? Želiš li batine?
Misliš li da bi imala koristi od toga?”

Lejla zadrhti i zakoluta očima glumeći užas. “Nikako. To sam spomenula samo zato što je
zabavno. Kad bi me istukao, pobjegla bih ti.”

“E pa, ne da mi se tući te.”

“Onda ti nije stalo do mene?”

“Ne tučem svoje sluge, ne tučem svoje konje, ne tučem svoje pse, ne tučem svoja stabla
masline. Stalo mi je do svih njih i svi su oni posve dobri. Čak ne tučem ni Pamuk kad mi zabije
kandže u nogu ili ostavi mišja crijeva na podu.”

“Svi tuku sluge”, primijeti Lejla, “svi osim tebe.” Šeretski se nasmije i predloži mu: “A da
rastvorimo prozore, a ti se pravi da me tučeš, možeš udarati okvir vrata ili divan remenom ili već
nečim i možeš vikati, a ja ću vrištati i tako će svi znati da me ipak tretiraš kako treba.”

“Meni se čini da ti to zbilja misliš ozbiljno”, reče on iznenađen. “Bilo bi zabavno, samo da
zavaramo susjede i čujemo kako se priča o tome širi od usta do usta. To bi bilo zabavno, zbilja.
Hajde. Učinimo to.” Ona skoči na noge, a oči joj se zasvjetlucaju od djetinjastog uzbuđenja i
iščekivanja.

Rustem-beg si na trenutak priušti divljenje njezinoj sreći i ljepoti, prije nego što kaže: “Ako
ne prestaneš govoriti o tome, možda ću te zbilja istući. Kvariš mi uživanje u pušenju, a kad bismo
učinili to što predlažeš, to bi sigurno uplašilo mačku i ne vjerujem da bi mi to zbilja podiglo
ugled.” Nastane duga stanka, a Lejla se nagne i izljubi mu lice, dodirujući mu usnama oči i
obraze i usta. Aga se još nije bio navikao na te izljeve ljubavi, ni poslije toliko vremena, pa je
njegova reakcija uvijek bila ista; sjedio je vrlo ukočeno i ponašao se kao da ona ništa ne radi.
Udahne miris ružine vodice iz njezine kose i mošus i ambru, koje je umasirala u svoj vrat i među
grudi.

“Nikad nikoga nisam istukao, ali jedanput sam nekoga ubio”, reče Rustem-beg iznenada,
“ali to je bilo u samoobrani i on je to zaslužio.” Lejla se malo odmakne unatrag. “Znam. Čula
sam to.”

“U hamamu?”

“A gdje bih drugdje?” Nastane duga pauza, a onda ona reče, vrlo oprezno: “S vremena na
vrijeme vidim tvoju ženu. U hamamu.” Rustem-beg ništa ne odgovori.

“Pita za tebe. Zdravlje joj je jako loše.”

I dalje nije ništa govorio, ali lice mu se zatamnjelo od nezadovoljstva. Na koncu oštro reče:
“Razgovaraš s prostitutkama u hamamu?”

Lejla naglo sjedne uspravno, a onda se vrati na mjesto na kojem je prije sjedila. Smota si
vrlo tanku cigaretu od latakijskog duhana, primi je dugačkim, tankim, zlatnim mašicama, zapali
na žeravniku i prinese usnama. Pusti da joj se dim iskovitla iz usta, a onda mu odgovori: “A s
kime misliš da sjedim kad sam u hamamu? Koja bi mi druga dopustila da sjednem kraj nje? U
očima ljudi ove varoši ja ionako nisam ništa drugo osim kurve.”

U glasu joj začuje ljutnju i gorčinu, te se zato pokaje i tiho kaže: “Ti si moja odabrana”, no
ona ignorira ruku pomirbe koju joj on pruži i izađe, ostavljajući ga samog u sramoti.

45. Poniženje Daskala Leonide

Dopustite mi da se predstavim, iako niste čuli za mene, osim ako ste Eskibahčeu prišli s
donje strane, ondje gdje cesta izlazi iz borika u kojem su svi ti muslimanski grobovi i gdje
možete sebi slijeva vidjeti ruševine crpne stanice u kojoj neprestano curi voda. Bila je sasma
malena, ali snabdijevala je vodom ljude i konje kad bi došli, te je bila dobrodošao dodatak
ostalim varoškim pogodnostima, osobito usred ljeta. Što može biti bolje od ulaska u sjenovitu,
prohladnu i dostojanstvenu građevinu neoklasične konstrukcije da biste se ondje napili vode i
umili se poslije dugog puta? Iznad vrata se još može pročitati natpis grčkim alfabetom: “Za
dobrobit svih izgradio Georgio P. Theodorou, 1919.”

To sam ja. Ja sam Georgio P. Theodorou, sluga pokorni, dame i gospodo, i čak nisam bio
stanovnik te varoši, no pripadao sam jednom društvu u Smirni koje se bavi izvjesnim
filantropskim djelima koja imaju za cilj poboljšanje kvalitete života naših ljudi u udaljenijim
krajevima. Bio sam trgovac, znate; što god vam padne na pamet, nabavljao sam to, prodavao i
zarađivao na tome. Smirna je bila idealno mjesto za luku, na pola puta do Afrike, na pola puta do
Europe i, osim toga, bila je, sve u svemu, lijep grad prije nego što su je spalili, pravi kozmopolis.
Tu malu crpnu stanicu u Eskibahčeu izgradio sam novcem zarađenim od snabdijevanja
osmanskih vlasti nekim nužnim potrepštinama za vrijeme Velikog rata, a s varoši sam bio
povezan tako što je u njoj živio učitelj Leonida.

Mogu reći, prilično iskreno, da sam prilično dobro poznavao Daskala Leonidu i bio među
rijetkima kojima je on bio drag. Većini je bio poželjan koliko i klistir, kako je moj medicinski
prijatelj običavao govoriti. Bio je sin mog drugog prijatelja, također trgovca, tako da sam pratio
Leonidu dok je odrastao. Moglo bi se reći da sam mu bio poput strica. Ja sam ga slušao kad su
mu u pubertetu počele padati na pamet velike ideje. Već je tada bio žgoljav i imao nekako
suhonjav glas, a kad bi se smijao ili osmjehivao, obuzeo bi vas nekakav osjećaj trenutačne
nelagode ili nadolazeće neugodnosti. Unatoč tome, bio je vrlo inteligentan, a oduvijek sam
suosjećao s njime jer je u dubini duše uvijek patio. Sažalijevao sam ga onako kako čovjek
sažalijeva ostarjelog sportaša ili pretrpanog magarca ili predanog umjetnika, koji nije dovoljno
dobar da bi ikad prodao ijednu sliku.

Sjećam se kad sam jedanput bio u kući njegovog oca, a Leonida je imao dvadesetak godina.
Sjedili smo za večerom kad je, prilično ležerno, spomenuo da se pridružio mjesnom ogranku
Filiki eterije, dobro znajući da će to izludjeti njegovog oca. Oduvijek je bio hrabar, to mu se mora
priznati i uvijek je bio spreman usprotiviti se svom ocu. Po tome je bio poprilično neuobičajen,
jer se u to vrijeme znalo što je što, a svom ocu jednostavno niste proturječili. Da je bio moj sin,
istukao bih ga, vjerojatno, ali budući da je bio tuđi, mogao sam se diviti neovisnosti njegovog
duha.

“Molim?” vikne njegov otac, gotovo izbacujući puna usta ćufta. “Pridružio si se Filiki
eteriji? Jesi li ti glup ili što? Želiš li da nas uhite? Želiš da mene i tvoju majku bace u zatvor?”
Ljutito se zagledao u sina i rukama pokazao sve zidove, sa svim ukrasima, izrezbarenim
namještajem, teškim tepisima i srebrnim svijećnjacima i samovarom. “Želiš da sve izgubimo?”

Leonida je problijedio zbog očevog bijesa, ali jednostavno mu je odgovorio: “To je za
Grčku.”

Možda bih trebao objasniti da su Filiki eteria bila tajna društva, oformljena u svrhu
ponovnog ujedinjenja Grčke, jer je bilo mnogo onih koji su govorili da Trakija, obala Crnog
mora, zapadna obala Turske i, naravno, Konstantinopolj, povijesno pripadaju Grcima, te da ondje
uglavnom i žive Grci i da bi to opet trebalo pripasti Grčkoj. Htjeli su rekonstruirati Bizant i Aju
Sofiju opet pretvoriti u katedralu i stvoriti “Veliku Grčku” i vratiti kralja Konstantina na
prijestolje, a sva ta zavrzlama bila je poznata kao “Velika ideja”. Koliko ja znam, možda još ima
onih koji to tako zovu.

“Te budale sa svojom Velikom idejom!” izdere se njegov otac. “Nemaju oni nikakvu ideju!
Može li Grčka pobijediti u ratu s Turcima?

Znaš li ti koliko je njih? Lud si! Želiš da tobom upravljaju iz Atene? Jesi li ikad bio u
Ateni? To je usrano malo selo, eto što je! Usrano malo provincijsko selo s nekakvim ruševinama i
bez poštenog kazališta, a ljudi su neobrazovani i nekulturni i s kuća se zgulila sva boja i čak ne
znaju propisno govoriti grčki! To želiš? Budala si.”

Leonida se pokuša obraniti: “Novom Grčkom bit će upravljano iz Konstantinopolja, oče,
baš kao što je bio slučaj sa Starom Grčkom.” “Već upravljaju nama iz Konstantinopolja”,
odgovori mu otac. “Turci.”

“Pa dobro, što se to nas uopće tiče? Ovdje u Smirni imamo najugodniji i najljepši grad na
svijetu. Svi smo imućni. Ne mora nas biti briga što se događa u glavnom gradu. Mi Grci držimo
sve najvažnije i najmoćnije položaje. Doslovno pišemo vlastite zakone. U raju smo, a ti i tvoji
prijatelji želite to upropastiti svojom glupom Velikom idejom, zaboga! To je nostalgija i ništa
drugo! Želiš da svi završimo pred zidom samo zbog nostalgije?”

“Nama upravljaju Turci”, odgovorio je Leonida s ponešto dostojanstva. “Inferiorni su nam
po svemu i to ne može biti prirodno. Množe se kao zečevi i ubrzo više nećemo imati prostora za
život.”

“Sad smo svi Osmanlije. Sve se promijenilo. Uostalom, pogledaj moje sluge. Što su oni?
Svi su Turci. Pogledaj Georgiove sluge. Svi su Turci. Tko kopa ceste i odnosi izmet? Turci. Tko
robuje u poljima, uzgajajući hranu koju mi prodajemo? Turci. Ne govori mi da Turci upravljaju
nama kad ti je pred nosom dokaz da je upravo suprotno. Što bismo mi bez njih? Kako moj sin
može biti tako glup? To mene zanima! I želiš uništiti sve što jesmo!”

“Grčka je nekad bila velika”, odgovori Leonida, podižući glas. “Neki od nas imaju veće
ambicije za Grčku. Grčka je nekad bila svjetlo svijeta. Nekad se nisi mogao smatrati civiliziranim
ako nisi znao grčki. Zašto misliš da nas Turci zovu Rimljanima? Zato što su na kraju i Rimljani
govorili grčki! Najveća smo rasa na svijetu, a vidi na što smo spali, oče. Naše vrijeme mora opet
doći. Trebamo samo odlučnost i možda novog Aleksandra.”

“Aleksandra?” podrugljivo će njegov otac. “Koji će našu kulturu i civilizaciju širiti
svijetom? Pa, oprosti ti meni moju heterodoksiju, ali on je to učinio ubijajući i razarajući sve, od
Makedonije do Indije. Koliko mu je uplakanih udovica i silovanih djevica došlo zahvaliti na
njegovoj kulturi, što misliš? Ne znaš što neizbježno slijedi sva slavna vojna osvajanja? Glad i
bolest, glad i bolest.”

“To je vrijedno toga”, odgovori Leonida. “Prirodno nadmoćni moraju se uspeti na vrh na
bilo koji način, jer njihova nadmoćnost opravdava sva sredstva.”

“Da ja tebi nešto kažem, sine moj”, reče njegov otac, ubadajući vilicom zrak u njegovom
smjeru. “Više bih poštovao Aleksandra i tebe i tvoje prijatelje kad biste bili dovoljno pametni da
znate kako svijet pokreću novac i poduzetništvo i umovi. Sve te vojne kampanje i revolucije i
urote, sve te priče o rasnom ovom, rasnom onom... Što imamo od toga? Krvoproliće i razaranje.
Ako želiš ikako pomoći svijetu, stavi novac u svoj džep.”

Leonida sažaljivo pogleda svog oca, koji ponovi: “Stavi novac u svoj džep.”

“Novac neće obnoviti Grčku”, reče mu Leonida.

“Budalo! Samo novac to može. Trebao bi biti kao naš Georgio! Zaraditi puno novca i onda
ga trošiti na sitna filantropska djela. Tako ćeš živjeti korisno i umrijeti poštovan. To je
jednostavno.”

“Ja govorim o dostojanstvu, o nacionalnoj duši. Ne o tome kako ću postati debeo i
samozadovoljan.”

“Debeo i samozadovoljan! Debeo i samozadovoljan! Glava ti je puna prdeža! Toliko sam
potrošio na tvoje obrazovanje, a ništa nisi naučio! Nisi ti moj sin. Tvoja majka je sigurno spavala
s drugim.”

Leonidina majka se namrštila na svog muža, ali ostala je pribrana. Navikla je na taj
određeni retorički ukras koji je bio ispod uobičajenog standarda njegovog intelekta. Sve njihove
sinove i kćeri je u nekom trenutku optužio za to da nisu njegova djeca, a ona je običavala
ironično primjećivati da bi, da je zbilja imala toliko ljubavnika koliko je on katkad pretpostavljao,
njezin život uistinu bio uzbudljiv i iscrpljujući.

Spomenuo sam taj razgovor, tipičan primjer mnogih takvih, jer dobro pokazuje opće
tendencije tog vremena. Mi Grci u Maloj Aziji našli smo se u škripcu između idealista i
nacionalista usijanih glava, koji su bili spremni okrenuti svijet naglavačke, u ime lijepe vizije
Bizanta i razumnih ljudi poput mene i Leonidinog oca, koji smo htjeli dobar i udoban život

trgovanja robom i dobivanja svega što želimo, jer smo bili dovoljno lukavi i bogati da nam to i
uspije. Sjećam se da su u ono vrijeme svi mislili da imaju pravo na carstvo, a Leonida i njegovi
prijatelji možda su bili samo simptom svog vremena, kao Mussolini. Osobno mi se sviđala ideja o
Velikoj Grčkoj, u teoriji, ali nisam smatrao da za nju išta ima smisla riskirati, a o ljudima u samoj
Grčkoj nisam mogao razmišljati drukčije nego kao o, u najgorem slučaju, ludim strancima, a u
najboljem, kao o neugodnim rođacima koji u obitelji imaju previše budala. Nimalo mi se nije
umiralo za njih i nitko nije bio iznenađeniji od mene kad su oni odlučili doći ovamo umirati za
nas. Iako ne mogu reći da me iznenadilo kad je taj fijasko završio tako što smo svi izgubili sve, te
što smo mi umirali za njih.

Taj razgovor spominjem i zato što objašnjava kako je Leonida završio kao učitelj u
beznačajnoj maloj varoši, a ne kao trgovac, poput nas ostalih. Odlučno je prkosio svom ocu i
otišao u Eskibahče, kako bi ondje pokušao podučiti Grke kako da opet budu Grci. Htio je iz njih
izbiti njihov turcizam. Htio je da govore grčki umjesto turskog i uče o drevnoj povijesti. Htio ih
je zapaliti za rat za nezavisnost i sukobe na Kreti. Htio im je govoriti o junačkim ženama koje su
djecu bacale u ponor, radije nego da je predaju Turcima. Htio je da shvate crkvene mise, umjesto
da slušaju tu rastegnutu svetu liturgiju u tupom strahopoštovanju neshvaćanja.

Bilo je teško voljeti Leonidu, ali nešto moram reći u njegovu korist: možda jest bio
romantik, ali uspio je nagovoriti kršćane da šalju djecu u njegovu školicu. Živio je gotovo ni od
čega, trpio nezahvalnost i ismijavanje, a noći provodio pišući vatrene traktate koji bi nahero
završili na zidovima, a koje se nitko ne bi potrudio čitati. Ja sam ih čitao, naravno, jer mi je
uvijek slao kopije, na moje veliko čuđenje. Strah me i pomisliti na to koliko je ulja i besanih sati

potratio. Kao što znam po svojim sređivanjima računa kasno noću, poslije toga se osjećate
dezorijentirano i nezdravo. Volio bih još dodati to da je, baš kao što smo se mi razumni ljudi
cijelo vrijeme i pribojavali, romantični entuzijazam ljudi poput Leonide rezultirao time da su se
miroljubivi ljudi poput mene utapali u lukama dok su njihovi gradovi gorjeli.

U toj maloj varoši Leonida je trpio mnoga poniženja, a, iskreno rečeno, pretpostavljam da
je za većinu njih bio sam kriv. Imao je onakav nadmoćni stav od kojeg se ljudi odmah
nakostriješe i koji se nijedan trgovac nikad ne bi usudio pokazati u javnosti, jer bi ostao bez pola

svojih mušterija. Zamislite samo što bi se dogodilo da sam svojim židovskim ili armenskim

klijentima govorio što zbilja mislim o njima! Ili turskim službenicima! Komercijalna katastrofa,

eto što. Ma u svako doba je puno bolje fino ljubazno licemjerje, što bi nam se svima isplatilo
naučiti od Engleza, rekao bih.

Bilo kako bilo, dogodilo se da sam morao poći u Eskibahče jer sam čuo da ondje živi vrlo
dobar lončar koji naporno radi i izrađuje sjajne predmete. Vidio sam male glinene zviždaljke koje
je izradio u obliku raznih ptica koje ste trebali napuniti vodom, nakon čega bi proizvodile ptičji
pjev kad biste puhali u njih. Takve igračke su bile posve uobičajene, naravno, ali ove su svakako
bile klasu bolje od ostalih, zbog kvalitetne izrade i ukrasa te zato što su uvijek zvučale kao ptica
koju su predstavljale, što nikako nije bilo uobičajeno sa zviždaljkama drugih. Htio sam posjetiti
lončara Iskandera jer mi je palo na pamet da bih mogao ostvariti četiristopostotnu zaradu
prodajući ih Talijanima, istodobno udvostručujući njegovu zaradu. Pokazalo se da je on srdačan
tip pod prljavim turbanom, sa zbunjujućom navikom da govori u poslovicama koje je, čini se,
smislio sam, ali sklopili smo dobru pogodbu od koje smo svi imali ponešto, što je, kad se sve
zbroji i oduzme, najvažnije. Slijepi starac mu je hodao po velikom spremniku gline, skupljajući
kamenje među nožnim prstima, što mi se učinilo neobično nadahnutom idejom, budući da je to
idealan posao za slijepca, a nema sumnje ni da mu je ta fizička aktivnost pomagala da ostane u
dobroj formi u tim godinama.

Budući da sam znao da je Leonida u varoši, poslao sam mu poruku da ću doći i odsjesti kod
njega, ali da ne želim da se imalo trudi oko mene, a tjedan dana poslije sam se i pojavio ondje.
Poslao sam svoje tjelesne čuvare i sluge da odsjednu u hanu, koji je bio vrlo čist i udoban, a ja
sam otišao u Leonidinu kuću, koja to nimalo nije bila, te sam tako odmah shvatio da je savjesno
poslušao moju zamolbu i nije se nimalo potrudio.

Ali moram priznati da mi se ta varoš svidjela čim sam je vidio. Kakvo krasno mjesto! Bilo
mi je posve jasno zašto su je u drevna vremena zvali Paleoperiboli. Stigao sam u rano
predvečerje, kad se lastavice spuštaju po muhe, a kornjače izmile u svoju dnevnu šetnju. S
minareta džamije mujezin je izvikivao azan iz petnih žila, a odjek se sa zadrškom od pola
sekunde razlijegao od brda iza nje. Kao većini kršćana, azan mi je oduvijek bio i iritantan i
uzbudljiv.

Varoši prilazite kroz krasan, sjenoviti borik, koji mjestimice krije nagnute okrečene
grobove muslimana, od kojih su se neki svježe bjelasali, dok su drugi bili tako otrcani, posivjeli i
potonuli, da su postali prirodni dio šumskog tla. Idealno mjesto za počinak, rekao bih, u svakom
slučaju bolje od toga kad vas kremiraju u vlastitoj kući ili kad vas raskomadaju rakovi na
lučkome morskom dnu. Među pijeskom i kamenjem, prekrivenim debelim slojem borovih iglica,
rasli su grmovi božikovine, a na čistinama sam vidio busene božjeg trna i indigoplavog divljeg
kokotića. Na jednom mjestu bilo je tamnocrvenog hibiskusa, a na stablu su se ugnijezdile kokoši.
Miris smokava je bio opojan, a ja sam se nagnuo na svome konju i ubrao jednu grimiznu i već
malo prezrelu, što me okusom podsjetila na kokos. Na ulazu u varoš bila su dva psa, oprostite što
to spominjem, beznadno spojena poslije spolnog čina, koja su se vrtjela u krug, dok su na njih

lajali drugi psi koji su htjeli doći do kuje. Pomislio sam da je to dobra metafora za nešto, ali nije
mi palo na pamet što. Ondje je bila i kućica pred kojom je muslimanka sjedila u sjeni loze,
valjajući tanki beskvasni kruh na dasci tankim valjkom; slikovit prikaz kućanskog zadovoljstva.
Od nje sam kupio čašu slanog ajrana, jer mi je taj draži od slatkog, popio je gledajući nesretne
pse i izvanredno se osvježio. Preko puta kuće mali mlaz vode izlazio je iz brda i curio preko
ceste, što me nadahnulo da ondje izgradim crpnu stanicu s koritom i fontanom. Budući da sam
bio prašnjav i žedan od puta, čudilo me što se nitko prije nije toga sjetio. Čovjek koji u ovom
svijetu udobno živi, mora nešto dati i drugima, kažem ja, a i, ako ćemo pošteno, čovjek poslovno
ne može imati nikakve štete ako ljudima pokaže malo dobre volje, povremenim činovima
darežljivosti.

Primijetio sam, što je bilo baš čudno, da su makovi koji rastu među stijenama ružičasti, a ne
crveni i sjetio sam se kako je moj stric govorio da su žene kao makovi; uvenu čim ih ubereš, ili
nešto tome slično. Ondje je bilo i ispruženih kapara, s tim njihovim delikatnim i neobičnim
blijedoljubičastim spiralnim prašnicima, okruženim četirima bijelim laticama, naguravajući se
kroza stjenke zidova i preko rubova, zajedno s tamnoplavim zvoncima slakova. Ondje je bila i
skupina prljave dječice koja su brala te cvjetove i puhala u njih dok ne bi glasno puknuli. I ja sam
to pokušao poslije, kad u blizini nije bilo nikoga, i to je za divno čudo bilo nekako
zadovoljavajuće i zabavno.

Meni zdesna, ispod ceste, bila je velika rupa s vodom puna drevnih ruševina, ostataka

hrama, pretpostavljam, koja je djelovala nekako ženstveno. Bila je ukrašena, mogli bismo tako
reći, grimiznim vilinskim konjićima, kunama bočno izvaljenim na šašu i malim flotilama pataka.
Žabe su kreketale i pištale kao gumene mačke, a kornjače su pod vodom plovile od jednog
kamena do drugog. U sredini lokve stajao je nepomični, tihi muškarac šalvara zasukanih preko
koljena, vrlo nalik na čaplju, a koji je očito bio sakupljač pijavica.

Sama varoš uzdizala se s lijeve strane, zauzimajući konkavni obronak nalik na golemi
amfiteatar. Ondje su naši preci mogli izgraditi najveće kazalište na svijetu, da su pomislili na to,
jer je u dnu bio mejdan koji je mogao poslužiti kao prirodna pozornica. Na mejdanu je, a kunem
se da to nije samo izmišljotina šeretskog putnika, cijela obitelj, zajedno s astmatičnim magarcem,
živjela u šupljini golemog stabla. To vam bolje od ičeg drugog pokazuje kako brzo padaju
civilizacijski standardi, što se sve više udaljavate od Smirne. Ondje ste košnice mogli naći
doslovno u kućama u kojima ljudi žive, a vidjeli biste i kako u kuhinji pripremaju stočnu hranu,
koja se sastoji od pogača smiješanih od listova marelice i oraha. Ondje je bila manja skupina ljudi
koja se poturčila jer su im dosadile korizmene gnjavaže, a za Turke nije bilo neuobičajeno da odu
u crkvu paliti svijeće. Katkad bi čak odlazili na mise i stajali bi pozadi prekrštenih ruku, zauzevši
savršeni stav zainteresiranog skepticizma. Čini se da su osobito uživali u misi na uskrsnu
nedjelju.

Jedanput sam bio u varoši u vrijeme suše, a gradske žene su se bacile na posao prizivanja

kiše. Zapanjio me taj prizor.

Jedna žena je nosila kravlje čelo i rogove na svojoj glavi i bila ukrašena vrpcama i perlama,
a ostale žene su bile odjevene u krpe i divlje cvijeće i bilje i skakutale su i plesale i pjevale od
kuće do kuće, a ljudi iz tih kuća bi im davali orahe i slanutak i grožđice, a one su pritom pjevale
pjesmu koja je glasila:

“Svibanj, svibanj, Konstantine

Daj kišu amo, blato tamo

Na naše livade

U naše lonce

Sedam puta

Sedam puta

Jedanput amo, jedanput tamo

Jedanput u Karonovo dvorište.”

Toga se osobito sjećam jer sam vidio da je u procesiji fantastično ružna djevojčica koju je
pratila jedna fantastično lijepa, a ja nisam mogao ne primijetiti tu anomaliju.

Cijela varoš je bila zbunjujuće komplicirani labirint, ali je istodobno, po mome mišljenju,
bila pametno izgrađena. Ulice dovoljno široke za prolaz dvije deve, penjale su se u brdo i zavijale
gotovo vodoravno duž njegovih kontura, tako da su kuće i dvorišta bili međusobno spojeni vrlo
iznenađujuće, da bi sve ulice na kraju vodile prema crkvi Svetog Nikole, s njezinih slavnih devet
svijećnjaka, vanjskim zidovima lukavo obrađenim tako da podsjećaju na pravi kamen, s
učinkovitom i blagotvornom ikonom Panagije Glikofilouse i dvorištem ukrašenim mozaičkim
ševronima, rondelama i kvadratima, lijepo oblikovanim komadićima kestenjastog, crnog i bijelog
mramora, s umetnutim brojem “1910”, u znak obilježavanja nedavne obnove. U toj crkvi, što mi
je neobično prijaviti, te na moju zapanjenost, neki kršćani su palili svijeće i postavljali ih u zdjelu
s pijeskom, kao što biste i očekivali, ali tad bi kleknuli i pomolili se klanjajući se poput
muslimana. Iza crkve je bila kosturnica, na dubini od možda dva metra, a iz te vlažne špilje
uzdizao se žaloban smrad trulih krpa i polako trulećih kostiju. Budući da je to bila crkva Svetog
Nikole, stablo masline pred njom bilo je puno krpa koje su na njega privezale neplodne žene.
Ondje je bila žena koja je vezala mnoge od tih krpa, svećenikova žena, kako se čini. Tu ženu bi
katkad pozvali da izliječi malu djecu koja nikako da progovore, a ona bi ih liječila tako da bi im
položila na usne križni dio ključa crkve. Je li to pomagalo ili nije, nemam pojma.

Konstrukcija kuća mi se učinila vrlo razumnom jer su bile kamene, sa sustavom žlijebova
od terakote, koji su punili velike cisterne izgrađene uza svaku kuću. To je sigurno u golemoj
mjeri ublažavalo čestu nestašicu vode ljeti, te je ženama prištedjelo mnoga mukotrpna putovanja
do bunara, čiji su kameni rubovi imali duboke ureze od višestoljetnog spuštanja i podizanja
vjedara. Na drugom vanjskom kutu svake kuće bio je maleni, ali pristojno izgrađen zemljani
zahod okrugla krova, s pravim vratima, udobnim sjedalom i malim visokim prozorom kroz koji
su izlazili neugodni mirisi.

Uz mnoge kuće bila je pričvršćena drvena platforma koja im je dodavala još malo prostora,
nadsvođena šarenim nadstrešnicama koje su ih štitile od jakog sunca. Vrhovi dimnjaka bili su
načinjeni vrlo praktično, nalikujući na kućicu kosog krova, s bočnim prozorima kroz koje je
izlazio dim. Sam kamin nalazio se na katu kuće, budući da je običaj bio dolje držati životinje
zimi, tako da se njihova toplina podiže gore i pojačava učinak vatre. Dojmom o unutrašnjosti
dominira činjenica da im je sva drvenarija bila obojena u vrlo veselu nijansu različak plave boje.
Vanjština je, s druge pak strane, bila obojena blagim tonovima ružičaste, plave i žute boje i svaka
je imala pticu pjevicu u maloj krletci koja je visjela kraj prozora ili ulaznih vrata; tako varoš, ne
samo da je bila oku ugodna, uspinjući se navrat-nanos prema vrhu brijega, nego je bila bogata
nadmetačkim ptičjim pjevom.

U podnožju varoši bila je još jedna crkva, skromna, ali ugodna građevina posvećena
svetome Mini, koji je u tim krajevima imao veliku sljedbu. Imala je vlastitu kosturnicu otraga,

zaštićenu rešetkom od kovanog željeza, dok je pod bio vješto, premda jeftino, načinjen od crnih i
bijelih kamičaka, brižno poslaganih u obliku velike zvijezde, okružene isprepletenim granama
vinove loze. Ono što mi je posebno zapelo za oko u toj crkvi bilo je to što su pustili da u njoj živi
sova koju nitko nije dirao, a koja je dane provodila na gredi, povremeno otvarajući oči, kako bi
prijezirno bacila pogled na one koji stoje ispod nje i ometaju joj mir. Krpa je bila postavljena na
podu ispod mjesta na kojem je stajala, iz očitih razloga.

Budući da je varoš podignuta na obronku brda, čija se druga strana u jednom trenutku
pretvara u liticu koja se spušta do mora, ondje stalno puše vjetar koji se odbija od stijena iznad
varoši i proizvodi olujni zvuk. Ta huka je tako redovita i neprekidna da je čovjek vrlo brzo
prestane primjećivati. Penjao sam se i koračao tim strmim, stjenovitim, stepeničastim stazama do
vrha varoši, gdje se nalazila srušena bizantska kula stražarnica i malena bijela kapelica, a ondje
sam u blizini otkrio i pukotinu kroz koju puše ugodno osvježavajući vjetar i štiti varoš od bolesti
što ih donosi loš zrak ljeti, kad Bog u Svojoj beskrajnoj perverznosti određuje da se najteži
poslovi obavljaju po najvećoj vrućini. U zemlju je ukopana duboka jama za vađenje vapnenca,
puna skrovišta, u kojoj se djeca uvečer katkad igraju.

Hodao sam hrptom ponad varoši i vidio da ondje ima mnogo starih grobova. Ondje je živio

nijemi muškarac, poput nekakvog pustinjaka nepoznate provenijencije, premda su neki mislili da
je kalandarski derviš, čiji je osmijeh bio tako grozan da ga nitko nije mogao gledati. Kad sam ga
vidio, toliko me šokirao, da sam se naglo trgnuo unatrag i pao, udarivši glavom o stijenu i

ogrebavši ruku. Ljudi su govorili da su mu u neko doba sigurno razmaknuli usne i natjerali ga da

zagrize užareno željezo koje je izazvalo neopisive ozljede na zubima, desnima i jeziku. Bio je
bezopasna izgubljena duša, svima poznat po imenu Pas, te je bio česti primatelj milostinje, duh
koje je i on pomagao razviti svojom prisutnošću u varoši.

Također sam vidio “svečevu tekiju”, kako su to oni zvali, a koja je bila grob u kojem su
probušili rupicu na poklopcu i još jednu u dnu. Običaj je bio da bilo tko, bilo koje vjere, može
uliti maslinovo ulje u rupicu, tako da se ono prelije preko kostiju prije nego što počne kapati na
donju rupicu, e da bi to poslije koristili kao sveti lijek. Nitko nije ništa znao o tom svecu, osim
činjenice da je svet, premda se meni činilo da taj grob potječe iz vremena puno ranijeg od
Kristovog. U svakom slučaju je sigurno bio svetac s najnauljenijim kostima na svijetu, a i ja sam
skupio malu bočicu tog ulja, za slučaj da bi mi moglo ikako koristiti. Upotrijebio sam ga na
malom dijelu suhe kože, s učinkovitim rezultatom.

Stjenovita divljina iznad varoši bila je bogata ljutim origanom, majčinom dušicom,
kržljavim matičnjakom, planinskim čajem, smokvama, kukcima raskošnih boja i krasnim
cvrčcima boje ugljena, čija bi crvena krilca zabljesnula kad bi skočili. Bilo je lijepo sjediti ondje
u suton, dok bi sunce zalazilo iza mene, gledajući kako se dim uzdiže sa žeravnika i vidjeti kako
zlatne pločice minareta džamije svjetlucaju crvenkastim sjajem na zadnjim sunčevim zrakama
dana.

Gdje sam ono stao? Zaboravio sam o čemu sam vam ono trebao govoriti. Mislim da sam
malo skrenuo s teme. Ah, da, o Leonidi. Zbilja se ispričavam. Već ste i sami shvatili da sam bio
poprilično ushićen ovom varoši i svim njezinim prednostima, između ostalog i zato što je bila
jedna od rijetkih u kojima sam bio, a koja nudi udobnost i olakšanje javnog pisoara. Vrlo je
dojmljivo iskustvo vidjeti taj zaboravljeni raj, sad uglavnom sveden na ruševine, opljačkan,
nenastanjen, osim duhovima, gušterima i tragovima drevnih uspomena.

Da, volio sam tu varoš, dovoljno da bih joj o svom trošku izgradio crpnu stanicu, ali sam

bio znatno manje oduševljen Leonidinim prebivalištem. Živio je u najstrašnijem i najgroznijem

neredu, u kući koja bi bila vrlo ugodna da je u njoj živio bilo tko drugi. Leonida je, s druge
strane, tu kuću zatrpao apokalipsom prašine, razbacanih papira i knjiga, naslaganih na klimave
gomile. Bog zna od čega je živio jer u kući nisam vidio ni traga hrane, kao ni ičeg što bih
udostojio nazvati posteljinom. Gorko sam požalio što su moji sluge i tjelesni čuvari u hanu bez
mene, ali uvidio sam da ne mogu pristojno odmah otići, jer je i sam Leonida bio u groznom
stanju. Ruke su mu se tresle, jedva je mogao hodati i izgledao je nesuvislo od gnjeva i straha,
unatoč tome što se to što ga je tako uzrujalo dogodilo dva dana ranije. Imao je tamne podočnjake,
kosa mu je bila raščupana, a lice blijedo od šoka.

Kad sam mu ušao u kuću, bacio je ruke oko mog vrata i poljubio me u oba obraza, što je
bilo vrlo nekarakteristično ponašanje, budući da je inače bio rezerviran poput Nijemaca, a onda
je, još manje karakteristično, počeo jecati, trzajući ramenima od dubokih udisaja i izdisaja. To me
pomalo zabrinulo.

Leonida mi je rekao da je morao otrpjeti cijeli niz poniženja, od kojih je najmanje bilo to da

bi netko, svaki put kad bi on kupio pticu pjevicu za svoju malu krletku, odmah umjesto nje unutra
stavio vrapca, a najveće da su ga oteli i ponizili pred povećim brojem varošana.

Priča je komplicirana, ali čini se da je povod svemu bio taj da je poveća manjina varošana
pripadala alevitima, ljudima koji vjeruju u dvanaest imama i u to da je Muhamed svoje tajno
znanje prenio Aliji. Ne tražite od mene da vam sve to objasnim, kršćanin sam, ili je bolje reći da
bih to trebao biti, pa mi je sve to nepoznanica. Znam samo da ima mnogo alevita, da se razlikuju
od drugih muslimana, a vi se možete počešati po glavi i zapitati se, ako vam baš dođe da to
učinite, jesu li oni uopće muslimani. Mnogi muškarci ondje se zovu Alija, ako vas to zanima.

Ti aleviti su, kako se pokazalo, imali tajne pijanke koje zovu “muhabet”, a zbog opće
konfuzije među ljudima u toj varoši, svih mješovitih brakova, mijenjanja vjere i ostalog, mnogi
koji nisu bili aleviti ili su to bili samo malo, znali su dolaziti na te pijanke. Puritanski Leonida bio
je zgađen činjenicom što tako puno kršćana odlazi onamo i ponaša se nevjernički, ali meni se
činilo posve razumljivim što se razni ljudi žele okupljati i paralizirati pićem i veseljem. Takvo što
sam i ja činio kad sam bio mlad i blesav, što Leonida, nažalost, nikad nije bio.

Na tim muhabetima je netko uvijek bio predvodnik, netko tko bi muškarcima zapovjedio da
počnu piti rakiju, a onda bi im zapovjedio da piju još više. Ako biste mu se usprotivili, ili ako
biste ustali od stola bez njegovog dopuštenja, morali biste platiti kaznu od jedne boce rakije i
jednog pjetlića, namet koji su iz nekog razloga zvali Gabrijel.

Ta konkretna pijanka već je bila trajala neko vrijeme i već su bili mnogo popili, slušajući
napitnice i tužaljke o Alijinoj smrti, kad su u pijanom razgovoru odlučili odrediti tko je
najneugodniji ili najnepopularniji u varoši i, žao mi je što to moram reći (premda se ne čudim što
to moram reći), da su Leonidu odabrali jednoglasno.

A onda se dogodilo to da su dvojicu snažnih mladih muškaraca poslali da ga dovedu, pa su
ga vukli u pidžami varoškim ulicama, dok se on opirao i vikao, praćeni pogledima svih onih koji
su izašli na vrata, ne miješajući se u to. Uvukli su ga u kuću u kojoj se odvijao muhabet, bacili na
pod i zdušno mu se izrugali, zlostavljajući ga. Tad su mu zapovjedili da pije rakiju, što je on
odbio učiniti, tako da su mu je počeli ulijevati u grlo, prisilivši ga prije da klekne i nagnuvši mu
glavu unatrag, povlačeći ga za kosu. Tad mu sakija zapovjedi da zapleše, a nakon što i to odbije,
počnu mu gaziti po nožnim prstima, tako da je morao zaplesati kako mu ne bi zgnječili prste.
Tjerali su ga da naizmjence pije i pleše, sve dok više nije mogao stajati na nogama, kako mi je
ispričao, i dok mu je srce počelo tući tako jako da je pomislio da će umrijeti. Uperili su mu pištolj
u glavu i natjerali ga da nabraja strašne uvrede protiv sebe, a onda je netko donio tovarno sedlo

magarca, osedlao ga njime i natjerao ga da pleše i pije i povraća, sve dok se nije toliko obeznanio
da su ga se riješili jednostavnim izbacivanjem na ulicu, još osedlanog, gdje je puzao neko
vrijeme, prije nego što se onesvijestio i gdje ga je u zoru u lokvi vlastitih tjelesnih tekućina
zatekao imam, koji je poslao dvojicu kršćana da ga odnesu kući. Ubrzo poslije toga neki Alija
Snjegonosac, potpuno pijan, došao je do njega i bez imalo grižnje savjesti, uzeo svoje sedlo.

Naravno da sam bio užasnut tom pričom o napadu, ali pokušao sam objasniti Leonidi da je
za to vjerojatno pomalo i sam kriv, zbog svojeg netolerantnog i oholog ponašanja. To je izazvalo

raspravu, kao što možete i zamisliti, premda sam ja mnogo stariji od njega, i tad mi je postalo

posve jasno zašto ga se vlastiti otac odrekao. Rekao mi je da sam izdajica i poganin i Filistejac i

vulgarni materijalist i turski pas i osmanski lakej i lažni Grk. Bacio mi je tintarnicu u glavu,
sretnom slučajnošću potpuno neprecizno i pomalo histerično, zahtijevajući od mene da odem, što
moram priznati da sam učinio s olakšanjem, jer mi je tad već bilo dovoljno uvreda i imao sam
posve opravdan razlog da odsjednem u hanu, a ne u toj strašnoj kućici.

Nikad više nisam vidio Leonidu, niti sam to ikad više poželio, iako sam se često vraćao u
varoš, kako bih razvio svoje trgovačke veze s njom. Kao i njegov otac, zaključio sam da je on
izgubljen slučaj i vrlo sam savjesno izbjegavao njegov dio varoši. Umjesto toga me veselilo
druženje s drugim ljudima. Lončar Iskander mi je gotovo postao prijatelj, unatoč tome što smo
različitih stališa. Bio mi je drag i imam, veličanstveni sjedobradi muškarac sa zelenim turbanom,
koji je uokolo jahao na koketnoj bijeloj kobili, ukrašenoj vrpcama i malim brončanim
praporcima. Katkad bih vidio i onu najljepšu curu, kako hoda ruku pod ruku s tom
najneuglednijom. Oduvijek sam mislio da je i to metafora za nešto, ali nikad nisam posve odlučio
za što.

Pitam se što se dogodilo svima njima.

46. Mustafa Kemal (10)

Kad Mustafa Kemal napokon stigne u Istanbul, rat je već gotovo izgubljen. Zalihe za
osmanlijsku vojsku uvijek nekako završe na pogrešnome mjestu i nikako da shvate kako se
rukuje divnim novim oružjem, kojim su ih snabdjeli Nijemci. Neprijatelj je gotovo dvostruko
brojniji. Njemački ratni brod prevezao je sultana i njegove žene na azijsku stranu Bospora.
Makedonija je izgubljena, a Solun okupiraju prvo grčki, a onda bugarski vojnici. Albanci se zbog
pokreta svih tih balkanskih vojski iznenada nađu odsječeni od Carstva i iskoriste tu priliku za
proglašenje nezavisnosti.

Istanbul je dobro branjen, a Adrianopolis još izdržava opsadu. Jedini bojni brod Carstva,
Hamidiye, unatoč velikoj rupi u boku, uspijeva proći pokraj grčke flote u Dardanelima i sam,
donkihotski potapa grčke teretne brodove i topovima napada grčke gradiće. Njegova posada i
nevjerojatni kapetan postaju nacionalni junaci.

Vlada odluči pokušati ishoditi mir, a veliki vezir razmišlja o tome da Adrianopolis i Trakiju
prepusti neprijatelju, no romantični, naočiti i neintelektualni Enver-paša uvjeri Vijeće jedinstva i
napretka da ne smiju predati Adrianopolis. Na čelu domoljubne gomile uđe u prostorije Visoke
Porte. Ministar rata, s cigaretom koja mu ležerno visi s ruba usana, primi Envera, ali tad njegov
tjelesni čuvar ustrijeli jednog od uljeza, nakon čega netko odmah ustrijeli ministra, koji padne na
pod s riječima: “Psi su mi došli glave!”

Veliki vezir se povuče sa svog posla bez osobitog žaljenja, lakonski upitavši:
“Pretpostavljam da želite Državni pečat.”

Enver-paša i njegovi drugovi preuzmu apsolutnu vlast, dovršavajući tako uobičajeni put
revolucionara koji je u početku osloboditelj, a na kraju se pretvori u jednakog, ili još goreg
tiranina od onog kojeg je zamijenio u ime liberalnih ideala.

Mustafa Kemal je obeshrabren i zgađen, ali taj puč trenutačno uživa potporu naroda. Enver
ima hrabar plan za spašavanje Adrianopolisa, koji uključuje opkoljavanje bugarske vojske preko
galipoljskog poluotoka, gdje je Mustafa Kemal šef operacija. Napad je kaotičan i raspadne se
usred međusobnih optužba zapovjednih časnika, uključujući Mustafu Kemala koji se povlači s
dužnosti. Adrianopolis padne, između ostalog i zbog dolaska srpskih vojnika, a unutar gradskih
zidina ima mnogo Grka i Bugara koji podrivaju obranu. Enver je prisiljen prihvatiti baš one
uvjete koje je želio spriječiti pučem, nakon čega je njegov ministar rata brzo ubijen. U
Adrianopolisu pobjednici Srbi i Bugari pošalju 20.000 zarobljenih osmanskih vojnika na otok
Sarayiçi, gdje ovi pomru od bolesti i gladi.

Enver osnuje vojni diktatorski trijumvirat i počne vješati svoje suparnike. Na njegovu
veliku sreću, ali neizbježno i predvidljivo, s obzirom na to da nikad i nisu činile ništa drugo,
balkanske države se počnu međusobno svađati i raziđu se oko toga kako će podijeliti osvojeni
teritorij. Bugarska objavi rat svojim saveznicima, rijeka izbjeglica ponovno poteče, a Enver
uspije iskoristiti sav taj metež. Njegova vojska opet zauzme istočnu Trakiju, a on trijumfalno uđe
u Adrianopolis, na čelu konjaničkog odreda i time jako iživcira Mustafu Kemala i druge
zapovjednike koji su se ondje stvarno borili i sve isplanirali. Enver se šepiri kao junak dana. Na
koncu se oženi sultanovom nećakinjom i preseli se u palaču na Bosporu. U međuvremenu Grci i

Srbi veselo među sobom podijele ono što su zauzeli od Bugara. Srbija potpiše sporazum s
Osmanlijama, u kojem dogovori razmjenu ljudi, navodno samo Turaka i Bugara, ali Enverova
vlada iskoristi tu priliku da se istodobno riješi 100.000 Grka. Ubrzo poslije toga iskoristit će još
jednu priliku da protjeraju 200.000 Grka s egejske obale. Nastane mir sve do ubojstva austrijskog
nadvojvode u Sarajevu u lipnju 1914. godine. Solun ostaje u grčkim rukama i postaje Tesalonika.
Mustafa Kemal kaže svojoj braći časnicima: “Kako ste mogli napustiti Solun, naš predivni dom?
Zašto ste ga predali neprijatelju i došli ovamo?” Cijeli život će biti ljutit i sramit će se što su ga
predali Grcima bez ispaljenog metka.

Mustafa Kemal i njegov prijatelj Fethi ozlojeđeni su Enverom i njegovim režimom.
Mustafa je preizravan i istinoljubiv da bi uspio u takvim uvjetima. Piše anonimne pamflete
kojima napada Envera. On i Fethi žele se riješiti plaćenih terorista koji djeluju pod
pokroviteljstvom Vijeća jedinstva i napretka, a čini se da bi i oni mogli postati kandidati za
likvidaciju. Život im vjerojatno spasi ponuda koju nijedan nije u poziciji odbiti i tako obojica

dobiju položaj u Sofiji. Mustafa Kemal mora ostaviti svoju prijateljicu Corinne, talijansku

udovicu starog druga. Jesu li ili nisu bili ljubavnici znaju samo oni, ali sigurno je da se u
njezinom šarmantnom i zanimljivom salonu njegova ljubav prema zapadnjačkoj kulturi još više
produbila. U Sofiji ta ljubav može samo nastaviti rasti, a Mustafa Kemal zamišlja kako će
jednoga dana zgrade opere i orkestri početi nicati u Ankari i Istanbulu.

47. Ja sam Filoteja (9)

Jedanput sam radila na obronku, očekujući da mi se Ibrahim svaki čas prišulja, kao što se
dogodi, nego mi umjesto njega dođe njegov pas Kopek.

Kopek je bio dobar pas, osim prema neznancima, ali svejedno sam ga se bojala jer je bio
velik skoro kao magarac i imao je metalnu ogrlicu sa šiljcima, a zubi su mu bili kao veliki bijeli
bodeži i kad mi je prišao, skočila sam na stijenu. Mislila sam: “O, Bože, samo da me ne ugrize za
lice, samo ne za lice”, ali Kopek tada nije bio zainteresiran da ikoga zagrize.

Stalno mi je prilazio, a onda bi se okrenuo kao da želi otići i tad bi me pogledao preko
ramena i bilo je očito da želi da pođem za njim i nije htio odustati, pa sam napokon ja odustala i
odlučila poći za njim, a on je stalno pogledavao preko ramena kako bi se uvjerio da sam iza
njega.

Tako sam našla Ibrahima, kojemu je stopalo zapelo u uskom procijepu između dviju
stijena, a on ga nije mogao izvaditi. Nasmijala sam mu se i pitala ga: “Kako ti je to uspjelo?” a on
mi je rekao: “Ne znam. Prestani se smijati i idi po pomoć.”

Ja sam rekla: “Kako mogu ikome reći da sam bila ovdje gore s tobom? Što ću od sramote?”
a on je rekao: “Reci svom bratu i natjeraj ga da se zakune da me on našao.”

I tako sam to i učinila. Rekla sam Mehmetčiku da sam slučajno naišla na Ibrahima i da ga
molim da to nikome ne kaže, da ne bi bilo ogovaranja i on je pristao i tako je gore došla cijela
grupa muškaraca koji su razbijali stijene i kopali oko njih, a kad se Ibrahim napokon izvukao, bio
je gadno nagnječen i danima je šepao.

Kad sam ga idući put vidjela, rekao mi je: “Sad sigurno misliš da sam jako glup”, a ja sam
mu rekla: “Ne, samo sam otkrila da je Kopek jako pametan.”

Naravno da jesam mislila da je Ibrahim glup kad je uspio tako zaglaviti stopalo, ali Lejla-
hanuma mi je jedanput rekla da te muškarac, ako se zbog tebe osjeti glup, počne mrziti, pa sam
zato poslušala njezin savjet i nisam rekla ništa o tome.

48. O pravičnosti i nepravdi

Rustem-beg polako hoda uskim uličicama, izbjegavajući torbare i prosjake, provlačeći se
kraj izvaljenih deva i pretovarenih magaraca. Glava ga boli i osjeća se demoralizirano i loše.
Često prelazi rukama preko lica, kao da tako može obrisati svoje opresivno raspoloženje.
Primijetio je da makovi koji rastu iz pukotina u zidovima napokon dobivaju crvenu boju umjesto
ružičaste i gledao ih je s onim blagim, ali zadovoljnim osjećajem prepoznavanja, koji čovjek
uvijek ima kad naiđe na nešto zaboravljeno, ali poznato.

Dođe do vrata kuće Abdulhamid-hodže i u trenutku kad krene pokucati čuje glas imama
koji je tiho pjevušio u donjem dijelu kuće, u kojem drži svoga konja Nilufer i u kojem je Tamara-
hanuma ležala na slami poslije kamenovanja. Zastane i oslušne, shvativši da starac improvizira
molitvu kojom svoju kobilu želi zaštititi od uroka. To i nije bilo tako neobično jer je, unatoč
svojim poodmaklim godinama, Nilufer još bila najljepši konj u tom kraju, čak ljepša od onih koje
je posjedovao Rustem-beg, te su je zato mnogi gledali zavidno. Uostalom, svi su znali da u varoši
ima žena koje mogu bacati uroke, a da to nisu namjeravale. Rustem-beg se nagne na dovratnik,
umiren slatkastim, pljesnivim mirisom konja i slame, ne želeći prekinuti pjesmu koja mu se učini
poprilično intimno lijepom, pa je tako samo obzirno i s naklonošću gledao kako Abdulhamid
opušteno upleće plave perle u konjsku grivu. “Nazar dejmesin”, ponovi imam,

“Nazar dejmesin.
Neka ove perle odagnaju urokljivo oko,
Neka te nikad ne pogleda.
Oči moje, dušo moja, srce moje,
Neka te uvijek zadržim za sebe.
Kako si lijepa.
Daj da ti obrišem oči rubom svojih skuta.
Daj da ti izgladim tijelo svojim rukavom.
Siromašan sam, antilopo moja, ali odgojio sam te u svojoj kući
Kao da si dijete.
Nikad te tukao ni korio nisam.
Uvijek sam te s ljubavlju milovao.
Kako ti je sladak dah, namirisan sijenom i biljem.
Kako duboke i smeđe su ti oči, poput očiju djevojke.
Bog nek te čuva, voljena.
Krasna si.
Kako ti je griva meka i bijela.
Kako ti je duša blaga i bogata.
Dupine moj,

Bog nek te štiti od očiju zavidnika.

Nazar dejmesin.”

Abdulhamid-hodža, zahvaljujući instinktu koji svi imamo, iznenada shvati da je ondje
netko prisutan i naglo okrene glavu. Vidje tko je taj nepozvanik i usklikne: “Selam alejkum,
selam alejkum! Mislim da ste me upravo ulovili kako razgovaram sa svojim konjem. To je ludost
starosti. Trebali biste to zanemariti od dobrote srca.”

“U redu je”, odgovori Rustem-beg, “ja nekad razgovaram sa svojom jarebicom, a u zadnje
vrijeme se povjeravam mački.”

“Ah, da, bijela mačka s jednim žutim i jednim plavim okom. Kako se zove?”

“Pamuk.”

“Ah, da, Pamuk. Srećom je posve razumno povjeravati se životinji. Kad to počnete činiti
stablima i stijenama, tad ljudi počnu govoriti da ste ludi.”

Rustem-beg se osmjehne. “A kad vi govorite svom konju, efendija, uzvrati li vam ona išta
razumno?”

Abdulhamid protrese glavom kao da se zamislio, slegne ramenima i kaže: “Pa, frkće
usnama i ogoli zube i desni i zabacuje glavu i koluta očima. Uvidio sam da je to sve što ima reći
o manje-više bilo kojoj terni. Njoj je to dovoljno rječito za većinu slučajeva, a čudno je to što ja
najčešće znam što mi želi reći.”

“Pamuk ima mnogo više toga za reći”, primijeti Rustem-beg. “Toliko mrmorenja i
mijaukanja. Čini se da je prilično sigurna da je shvaćam.” “A vi? Što vi imate reći?” upita ga
Abdulhamid. “Jeste li što trebali? Mogu li vam kako pomoći?”

Rustem-beg na trenutak utihne, a onda kaže: “Čuo sam da će izbiti rat.”
“Opet? Bože, pomozi! Oko čega sad?”

“Oko ratnih brodova. Navodno su nam Britanci prodali neke ratne brodove, koje nam sad,
zato što su i sami u ratu, ne žele isporučiti. Sjećate se da je novac skupljen javnim doprinosima i
zato su svi jako ljuti.”

Dvojica muškaraca se neko vrijeme samo gledaju, dok Abdulhamid-hodža napokon ne
prekine šutnju: “Ali, aga, efendija, niste ovamo došli da bismo razgovarali o ratu, a siguran sam
da sam platio najam za svoju zemlju.”

“Ne”, prizna Rustem-beg, “nisam došao razgovarati o ratu.” Duboko udahne i naglo kaže:
“Efendija, kako čovjek zna da je učinio nešto pogrešno?”

“Nešto pogrešno? Kako čovjek zna?” Imam zastane da bi razmislio, naboravši čelo i
gladeći svoju sijedu bradu. “Pa, morate shvatiti da neke stvari mogu biti shvaćene samo ako ih
usporedimo s nečim suprotnim. Noć, recimo, je noć samo zato što stoji nasuprot danu, a
muškarac je muškarac samo zato što je suprotno od žene. Pratite li me?” Rustem-beg kimne
ozbiljno.

“Dakle, nepravda se mora shvatiti tako da je usporedimo s pravičnošću”, objasni
Abdulhamid, ispruživši ruke, “kao desnicu s ljevicom.” Okrene jedan dlan, a onda drugi.

Zastane kako bi vidio prati li ga Rustem-beg i dalje. “Pravično je ono što je dobro i
moralno, ali i ono zbog čega se duša osjeća mirno i zbog čega se srce osjeća mirno. Tako je
Prorok rekao Wabisa ibn Mabadu.

Što se nepravde tiče, Nawwas ibn Saman je rekao da je čuo kako Prorok kaže da je
nepravda ono što osjećaš kao posrtanje u duši za koje ne želiš da ljudi doznaju, a Wabisa ibn
Mabad je rekao da je čuo kako Prorok kaže da je nepravda ono posrtanje u duši koje se stalno vrti
po grudima, iako su ti drugi već puno puta dali pozitivno pravno mišljenje o tome što si učinio.

Obje te tradicije dolaze od imama ugledna autoriteta, jedna od imama Ahmada ibn

Hanbala, a druga od imama ad-Darimija, Bog bio zadovoljan s obojicom, tako da nema sumnje

da je to rekao Prorok, mir s njim.”

Abdulhamid, u početku zadovoljan svojim impresivnim prikazom erudicije, tada pogleda
Rustem-bega u lice i vidje nevolju i uznemirenost u njegovim tamnim očima. Položi ruku na
aginu podlakticu, blago je protrese i vrlo suosjećajnim glasom upita: “Rustem-beg efendija,
osjećate li kakvo posrtanje u duši? Recimo, čak i ako svi drugi misle da ste postupili ispravno?”

Rustem-beg skrene pogled, kao da očekuje da se nešto pojavi na horizontu, a onda spusti
pogled, grebući kamen vrškom čizme. Objesi glavu i kaže: “Osjećam strašno posrtanje u duši.”

49. Mustafa Kemal (11)

Studeni je 1913. godine, a Mustafa Kemal prvi put živi u jednom europskom glavnom
gradu i očaran je. U Sofiji imaju široke bulevare i parkove. Vlada red, ide na večere i u salone,
vodi iskričave razgovore s inteligentnim i profinjenim damama. Sofija je poput Beča, nešto
intimnijih razmjera.

Mustafi Kemalu treba nešto vremena za prilagodbu. Mora naučiti postati Europljanin, mora
steći sva ta sitna obilježja ponašanja, mora se natjerati na ćaskanje, mora piti alkohol s nešto
manje muževnog uživanja. Stekne vještinu plesanja tanga i valcera, a žene ga smatraju
intrigantno privlačnim. Odlazi u operu, predstave ga caru “Lukavcu” Ferdinandu, a poslije je,
više oduševljen operom nego monarhom, previše uzbuđen da bi mogao zaspati.

Često piše Corinne, katkad na nemuštom francuskom, a katkad na turskom pisanom
latinicom. Redovito je uvjerava u to da ondje nema lijepih ni privlačnih žena koje su mu zapele
za oko.

Pozove na večeru ministra pravosuđa, što poslije rezultira i večerom s donedavnim
neprijateljem, bugarskim ministrom rata, generalom Kovačevom, koji se borio protiv Kemala u
Drugom balkanskom ratu. On i Kemal postanu bliski prijatelji i provode mnoge noći u
prisjećanjima i razgovorima o vojnim pitanjima. General ima lijepu kćer, Dimitrinu, koju Kemal
počinje primjećivati.

General uvede Kemala u visoko društvo i ubrzo ga poziva svatko tko nešto znači. Postane
redoviti posjetitelj salona sultanije Račo Petrove, najtraženije domaćice. Car Ferdinand mu čestita
na najboljem kostimu na maskenbalu. Poslao je kurira u Istanbul da posudi janjičarsku uniformu
iz muzeja. Ima spektakularno pokrivalo za glavu i mač koji svjetluca od dragulja, čime postiže
fantastičan uspjeh. Car mu daruje srebrnu tabakeru. Godinama poslije, nakon što je cara napustila
njegova lukavost i nakon što je završio u izgnanstvu, Mustafa Kemal će se sjetiti tog
komplimenta i poslati mu zlatnu.

Mustafa Kemal putuje Bugarskom da bi se osobno uvjerio u to kako živi turska manjina.
Iznenađen je, ali zadovoljan, kad vidi da upravljaju poslovima i industrijom, da se bogate
vlastitim radom, da šalju djecu u škole s propisnim školskim gradivom, u kojima djeca ne slušaju
samo čitanje iz Kurana na arapskom. Žene ne pokrivaju lice. Mustafa Kemal dobiva sve jasniju
viziju onoga što želi za Tursku. Odlazi u bugarski parlament kako bi svjedočio modernom
prakticiranju politike. Sudjeluje u manje-više tajnim projektima turske zajednice. No najviše ga
se dojmilo to što je vidio koliko su obični Bugari napredovali u tih nekoliko godina, koliko su
živjeli slobodni od osmanskog jarma. Nekad su ih smatrali divljacima, ali sad su napredovali.

Kemal je razočaran u ljubavi, možda, ali samo on i Dimitrina znaju istinu o tome. Možda se
zaljubio u nju, u tu lijepu kćer generala Kovačeva. Pleše s njom cijelu noć na balu i razgovaraju o
glazbi. Zatim strastveno govori o svojim ambicijama za Tursku, o tome kako žene neće pokrivati
lice, kako njihovi brakovi više neće biti poput ropstva, kako će biti očaravajuće i slobodne i
obrazovane kao i sama Dimitrina. Kažu da je Mustafa Kemal ispipao što bi general rekao kad bi
on zaprosio njegovu kćer, te da nije dobio pozitivan odgovor. General znakovito, premda

ljubazno, odbije poziv na bal u veleposlanstvu. Bilo kako bilo, Mustafa Kemal više nikad neće
vidjeti ljupku Dimitrinu, ali ni ona njega nikad neće zaboraviti.

Enver i njegovi kompanjoni uživaju na vrhuncu moći i ide im neočekivano dobro. Enver je
promaknut od bojnika preko pukovnika do brigadira u samo devetnaest dana, nakon čega smijeni
ministra rata i preuzme njegovu dužnost. “To je nemoguće!” uzviknuo je sultan, “Premlad je.”
Enver vrlo energično reformira vojsku, navodno izbacujući sve staromodne časničke neznalice
koji samo odrađuju svoj posao, no zapravo otpušta svakog utjecajnog časnika njemu jednakog ili
višeg čina. Enver prepusti reformu vojske Nijemcima, a general Liman von Sanders stigne s
velikim brojem časnika koji će zauzeti razne vitalne položaje. Nijemce dočekaju bosi osmanlijski
vojnici odjeveni u dronjke, čije siromašne obitelji moraju jesti u vojnim kantinama, za koje se
njihovi časnici nimalo ne brinu, prljave vojne bolnice i bolesni, beskorisni konji i mazge. Von
Sanders i njegovi ljudi bace se na herkulski posao i sve ide dobro.

Samo gledajući unatrag možemo vidjeti kakvom će katastrofom rezultirati ta ovisnost o
Nijemcima. Nadvojvodu Ferdinanda su ubili u Sarajevu, a Enver i unutarnja kabinetska kabala
sklapaju tajni sporazum s Nijemcima koji ima za cilj zajednički nastup protiv Rusije, vječnog
neprijatelja i crnog vraga. Svi pokušaji da dobiju pomoć i obećanja Velike Britanije i Francuske
su propali i Nijemci su im se činili kao očita zadnja opcija. Enver velikim silama taji taj
sporazum, sve dok nije spreman za početak ofenzive.

Mustafa Kemal misli da Nijemci vjerojatno neće pobijediti, a ionako im ne vjeruje. Vidi
veliku opasnost koja im prijeti od Bugara, koji su se udružili s Austrijom i još sanjaju o Velikoj
Bugarskoj. No Enver je entuzijastičan i impulzivan. Uvođenjem javnog doprinosa vlada je od
Britanaca naručila dva bojna broda, a Britanci ih ne isporuče jer Enver nije uspio zavarati
Churchilla što se tiče svojih planova na početku rata. Osmanlijska javnost je gnjevna, a tad se
istovremeno pojave dva njemačka ratna broda koja su se hrabro probila kroz englesku flotu.
Nijemci velikodušno, i ne posve bez interesa, prodaju brodove Enveru, zamijene kape fesovima,
još im više naraste popularnost među Turcima.

Enver je uvjeren da može pridobiti cijeli muslimanski svijet igrajući na islamsku kartu, na
taj način onesposobljavajući veći dio ruskog, britanskog i francuskog carstva. Na nesreću, i
kajzer vjeruje u to. Enver misli da bi rat mogao biti vrlo dobar i profitabilan potez i zato, nikome
ništa ne govoreći, pošalje dva nova ratna broda, a s njima i hrabri stari Hamidiye, da uđu u Crno
more. Njemački admiral ima u džepu tajnu zapovijed koja kaže: “Turska flota mora silom
zavladati Crnim morem. Krenite u potragu za ruskom flotom i napadajte je u svim prilikama, bez
objave rata.” Topovima gađaju ruske luke Odesu, Novorosijsk i Sevastopolj te potope nekoliko
ruskih ratnih brodova.

Enverovi kolege zgroženi su i iznenađeni time što im je učinio iza leđa. Veliki vezir pokuša
dati ostavku, ali sultan ga moli da ostane, kako bi u vladi imao bar jednog pouzdanog čovjeka
koji nije lud. On i sultan zajedno plaču kad im francuski i britanski veleposlanici dođu i zatraže
svoju putovnicu.

Zahvaljujući Enverovoj glupoj pustolovnosti Osmansko carstvo je sad u ratu s Rusijom,
koja je u ratu s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Kao da sve to nije dovoljno loše, a zato što i
Rusija ima saveznike, Osmansko carstvo je sad u ratu i s Britanijom i Francuskom. Neodlučnog
sultana, koji također ima nesreću da je ujedno i vođa muslimanskog svijeta, nagovore da taj rat
proglasi svetim. On to učini u velikoj dvorani palače Topkapi, gdje drže Prorokove relikvije.
Očekuje se da će proglašavanje džihada naići na veliku potporu javnosti, ali u ovom slučaju
Carstvo se neobjašnjivo udružilo s nekim kršćanskim zemljama u ratu protiv nekih drugih

kršćanskih zemalja i mnogim muslimanima to nema smisla. Arapi se pokažu osobito nelojalnima
i beskorisnima. U bitci kod Shuaibe povuku se iz borbe, kako bi mogli opljačkati gubitničku
vojsku, zbog čega se njihov turski zapovjednik ubije zbog razočaranja, gnjeva i očaja.

Enver kaže Mustafi Kemalu da ostane u Sofiji, što ovoga frustrira. On misli da je taj rat
budalast jer nema nikakav vojni cilj, ali svejedno želi sudjelovati u njemu. Pokuša privući
Bugarsku da stane na stranu Carstva, ali nezadovoljan je u izgnanstvu. Piše Enveru pismo u
kojem ga pita smatra li ga on nekompetentnim vojnikom te čak razmišlja o tome da napusti
dužnost i prijavi se kao običan vojnik, ali ga, u zadnji čas, napokon pozovu kući, da preuzme
zapovjedništvo 19. divizije.

50. Zamjena

Val zaprepaštenja se razlio varoši. Mnogi mladi muškarci su bili uzbuđeni, čak ushićeni, ali
neki su osjetili kako im se strah i loš predosjećaj dižu u želucu. Majke i sestre podigle su dlanove
do usta i širom otvorile oči od uznemirenosti. Sirote udovice znale su da više nemaju što izgubiti,
a supruge su predviđale da će se isto dogoditi njima i njihovoj djeci.

Bio je početak studenoga i topao, blagi povjetarac keşişleme puhao je s Cipra i iz Arabije.
Varošani su čuli da su ratne brodove sultanu izgradili neki Franci zvani “Britanci”, i to novcem
skupljenim javnim doprinosom, a onda su ti Britanci ušli u rat i zadržali brodove za sebe. Svi u
Carstvu su bili ljutiti zbog te izdaje i čulo se mnogo hrabre i gnjevne retorike na mejdanima i u
kavanama. No ljudi tad još nisu čuli novost da su dobri Franci zvani “Nijemci” donirali svoje
bojne brodove koji su zapucali na baze Ruskog carstva na Crnome moru. Nisu znali da je Enver-
paša, u suštini vojni diktator, zapovjedio napad na te baze, bez prethodne konzultacije sa
sultanom, velikim vezirom i većinom svojih ministara, od kojih su četvorica poslije toga zgađeni
dali ostavku. Nisu znali da Enver-paša želi ostvariti veliku viziju, širenje Osmanskog carstva
prema istoku, kako bi uključio sve turske narode. To je bilo doba kad je svatko htio svoje carstvo
i smatrao da ima pravo na nj, doba nedužnosti, možda, prije nego što je svijet shvatio, ako jest, da
su carstva besmislena i skupa, a ljudi koji u njima žive ogorčeni i nezahvalni. Možda je Enver-
pašu ljutilo to što je prethodnih devedeset godina Carstvo stalno i bespoštedno trpjelo
zlonamjerne i oportunističke napade svojih susjeda i bivših teritorija.

Kad je sve to počelo? Povijest nema početke jer sve što se dogodi postane uzrok ili razlog
za ono što se dogodi poslije, a taj lanac uzroka i razloga seže u paleolitsko doba, kad je prvi Kain
jednog plemena ubio prvog Abela drugog. Svaki rat je bratoubilački, pa tako postoji neprekinuti
lanac krivnje koji vijuga svojom zaobilaznom rutom preko puta i pod nogama svih naroda svih
nacija, tako da ljudi koji su žrtve u jednom naraštaju, postanu zločinci naraštaj poslije, a
novooslobođeni narodi odmah pokupe navike svojih donedavnih ugnjetavača. Trostruka zaraza
nacionalizma, utopije i religijskog apsolutizma uskipi zajedno u kiselini koja nagriza moralni
metal rase, pa besramno i čak ponosno čine djela koja bi smatrali strahotama da ih čini bilo tko
drugi.

Između 1821. i 1913. godine trajao je dugotrajni i strašni progon koji smo odlučili
zaboraviti i iz kojeg nismo naučili baš ništa. Godine 1821. između 26. ožujka i uskrsne nedjelje, u
ime slobode, južni grčki kršćani mučili su i masakrirali 15.000 grčkih muslimanskih civila,
opljačkali ih i spalili njihove kuće. Grčki junak Kolokotronis hvalio se bez ikakvog suzdržavanja
da je ondje bilo toliko trupala da kopita njegovog konja nisu morala taknuti tlo sve od ulaza u
Atenu pa do citadele. Na Peloponezu su okupili i pobili mnogo tisuća muslimana, uglavnom žena
i djece. Tisuće hramova i džamija su bile uništene, tako da danas u cijeloj Grčkoj ima tek jedna ili
dvije džamije.

Za vrijeme 1820-ih, kao posljedica rata sa Srbijom i Rusijom, 20.000 muslimana je izgnano
iz Srbije.

Godine 1875. pravoslavni bosanski Srbi su počeli kampanju ubijanja muslimana općenito, a
osobito osmanskih službenika.

Godine 1876. bugarski kršćani su masakrirali nepoznat broj seljaka turskog podrijetla.

Godine 1877. Rusija je pokušala nametnuti ponižavajuće koncesije Osmanlijama, a nakon
što su ih ovi odbili, objavili su im rat. Koristeći se taktikom uvedenom za muslimane na
Kavkazu, Kozaci su, uz pomoć bugarskih revolucionara i seljaka, zaplijenili svu muslimansku
imovinu. Kozaci bi opkolili selo kako bi spriječili bijeg, razoružali stanovništvo i poslali Bugare
da ih pokolju. Katkad bi selo jednostavno sravnili sa zemljom artiljerijom. Katkad bi seljake
prodali u ropstvo. Europski diplomati zabilježili su da je ta epizoda zanimljiva po sustavnosti
smišljanja novih načina da se žene, što je duže moguće, muče do smrti.

Posljedica te kampanje istrebljenja bio je golemi val od pola milijuna izgladnjelih
muslimanskih izbjeglica iste vjere, ali raznolikog etničkog podrijetla, koje su bez prestanka
salijetali banditi, gerilci i vojnici.

U Edirneu je od tifusa svaki dan umiralo stotinu ljudi. U istanbulskoj velikoj crkvi Aji
Sofiji, tada džamiji, naguralo se četiri tisuće očajnih duša, kojih je svaki dan umiralo tridesetak,
da bi ih odmah zamijenili drugi. Uz i među tim muslimanima, gotovo neopaženo očima povijesti,
patili su i umirali Židovi jer je zajednički poklič oslobodilačkih junaka onog vremena bio: “Van
sa Židovima i Turcima!”

Crnogorci su pobili ili protjerali cijelu svoju muslimansku populaciju.

Do 1879. godine trećina svih muslimana iz Bosne i Hercegovine je bila protjerana ili
pobijena.

Sir Henry Layard, britanski veleposlanik pri Visokoj porti, pisao je da je politika Rusa u
Regiji istrebljenje muslimana i naseljavanje Slavena na te prostore.

Godine 1912. Bugarska, Srbija, Crna Gora i Grčka objavile su rat Osmanskom carstvu, s
ciljem zauzimanja većeg dijela osmanskog teritorija i uvođenja još opsežnije prisilne migracije.
Gore opisanoj taktici pridodana je i tehnika gomilanja muslimana u kavanama ili štalama koje bi
tad spalili. Kao i prije, muške civile bi ubili brzo, ali žene su mučili do smrti, što je sporije
moguće. Prema zarobljenim osmanskim vojnicima odnosili su se osobito brutalno. U Edirneu su
poražene vojnike odveli na otok i pustili da umru od gladi. Povijesne knjige stidljivo izjavljuju da
su potankosti počinjenih užasa previše grozne da bi ih opisivale.

Glavna taktika neregularnih vojnih odreda, zvanih komiti, koje bismo još mogli opisati kao
gerilce, bandite, hajduke ili oslobodilačke junake, motivirane mržnjom i glađu za pljačkom (što je
poznato i pod imenom domoljublje), bila je da napadnu selo i otjeraju ljude iz njega. Crnogorci
su devastirali Albaniju. Turske izbjeglice iz Trakije Grci su tjerali na istok, da bi ih onda natrag
potjerali Bugari koji bi se kretali prema jugu i onda opet natrag. Njihov jad i očaj ne možemo ni
zamisliti. Bugarska vojska je za sobom ostavila stotinu dvadeset kilometara razorenih sela.
Poslije pobjede su i Bugari i Grci i Srbi svojatali Makedoniju, a zadnjih dvoje se poslije ujedinilo
u ratu protiv prvih, da bi se ubrzo zabavi pridružila i Rumunjska. Osmanlije su iskoristili svađe
kršćanskih osloboditelja i ponovno zauzeli Edirne i istočnu Trakiju.

Nemoguće je znati koliko je muslimanskih, židovskih i turskih civila poginulo za vrijeme
balkanskih ratova, ni koliko vojnika, ali zna se da su Osmanlije morali prihvatiti oko pola
milijuna novih izbjeglica. Stalno ratovanje i neprekidno pritjecanje izbjeglica osakatili su
gospodarstvo. Uništeno je i najveće postignuće Osmanskog carstva, miletski sustav koji je svima
jamčio vjersku slobodu. Unatoč nekim zastranjivanjima,

Carstvo je tijekom gotovo cijele svoje povijesti štitilo druge vjere, dopuštajući im da rade
po svome i drže se svojih zakona, što je razlog zbog kojeg je Grčka pravoslavna crkva uspjela

preživjeti netaknuta, kao ogranak Osmanske države, čuvajući tako grčki jezik, kulturu i religiju
Bizantinaca, baš kao što su sultani preuzeli administracijski sustav Bizantinaca i ostavili ga
nepromijenjenog. No sada su vražju kašu vjerske i nacionalističke mržnje zakuhali razni i brojni
seoski Hitleri i Balkan se nepopravljivo promijenio nagore.

Moguće je da je 29. listopada 1914. godine, kad je pristao ili sam zapovjedio da ti njemački
mornari u turskim uniformama na njemačkim bojnim brodovima turskih imena počnu gađati
ruske baze, Enver-paša mislio da nema izbora nego stati na stranu Nijemaca.

To je bilo vrlo jednostavno. Britanija i Francuska su bili stari, iako zahtjevni prijatelji
Carstva, ali bili su ruski saveznici, a svi Turci su sumnjičili Ruse da žele Tursku kao dio svog
carstva, po mogućnosti da u njoj više nema nijednog živog Turčina. Pobjeda saveznika bila bi
krvava katastrofa za Turke i zadovoljavajuće konačno rješenje za Ruse. Vjerojatno je Enver-paši
bilo jasno da je neprijatelj njegovog neprijatelja njemu prijatelj, pa tako nije imao izbora nego se
kockati na pobjedu Nijemaca. Osim toga, trebalo je nadoknaditi stoljeće raznih katastrofa, a nitko
ne zna koliko je njega motivirao povrijeđeni ponos u ime njegova naroda. Ako je bilo tako, onda
je ironično što je njegova vlastita nesposobnost i ambicioznost rezultirala dodatnim katastrofama
za njegovu zemlju jer je on, umjesto da vodi razuman obrambeni rat, odmah poslao vojsku na
Ruse u sjeveroistočnoj Anatoliji, preko neprohodnih planina i snijega koji je mjestimice bio
dubok i tri metra. U roku od dva mjeseca pomrlo je 75.000 od 95.000 vojnika, a on je ostao bez

svih svojih strojnica i artiljerije.

U sklopu svih tih događanja, u studenome 1914., u Eskibahče je stigao narednik Osman,
zajedno sa židovskim pisarom, magarcem natovarenim bilježnicama i četvoricom nezadovoljnih
žandara.

Narednik Osman bio je topnik dugog staža i žestoke naravi. Za razliku od žandara, magarca
i Židova, uspio je izgledati relativno pristojno poslije dugog pješačenja iz Telmessosa. Imao je
brk elegantno navošten, za zavijutkom na kraju prema gore, imao je crveno-bijele epolete i

grimizni fes te crvene crte u dnu rukava. Oko vrata je nosio zviždaljku koju je nekad koristio za

zviždanje kodiranih zapovijedi koje su zamjenjivale vikanje u žaru bitke. Narednik Osman je
imao romantični ožiljak od sablje preko lijevog obraza, lice mu je bilo tamno i grubo od teškog
života po svim vremenskim uvjetima i bio je žilav, onako kako samo turski vojnici mogu biti. Bio

je tip muškarca koji bi mogao marširati osamsto kilometara sa skupinom zarobljenika i na kraju

puta se iskreno iznenaditi što su mu svi zarobljenici pomrli na putu. Ženu i djecu nije vidio više
od godinu dana, a u Trakiji je vidio takve strahote da je veći dio vremena provodio odlučno ne
misleći ni na što. Unatoč tome, nije mogao suzbiti jedan prizor iz balkanskih ratova koji bi mu se
vraćao redovito i nepredvidljivo, katkad ga natjeravši da se noću probudi, dok mu srce bolno
udara u grudima. Bio je to prizor nevjerojatnog pokolja u Trakiji, gdje je samo jedna kuća ostala
djelomično netaknuta, a na drvenim vratima te kuće visjela je gola curica koju su razapeli i
izvadili joj utrobu. Nije mogao zaboraviti dražest i nedužnost te pognute glavice s raščupanim
uvojcima koji su joj padali preko lica. Nije mogao zaboraviti to lice otvorenih usta i mali ružičasti
jezik i dva reda sitnih mliječnih zuba. Nije mogao zaboraviti kako je posegnuo rukom i taknuo
curičin vrat, shvativši tako da je tek odnedavno mrtva. Najgora od svega je bila grimizna šupljina
trbuha, iz koje je visjela šarena, vlažna kaskada utrobe, koja kao da se dizala s tla i oko koje je
već zujalo mnoštvo muha. Narednik Osman nije bio filozofski sofisticiran muškarac, tako da nije
bio ni iznenađen ni šokiran bogohuljenjem što su ga počinili Grci u povlačenju, odredivši tom
djetetu onakvu smrt kakvu je propatio njihov vlastiti nedužni Gospodin. U svakom slučaju,
kršćansko razapinjanje djece je u njegovom iskustvu bilo sasvim uobičajena pojava, pa je taj šok
s vremenom prošao. Ono što se Osmana posebno dojmilo kad je taknuo djetetov vrat bilo je to što

je nalikovala na jednu njegovu kćer tih godina, tako da je u kasnijim noćnim morama i
prisjećanjima vidio vlastitu kćer izvađene utrobe, prikucanu na vrata u Trakiji. Narednik Osman
je rijetko razmišljao o groznim stvarima koje je sam činio u podivljalom bijesu pobjede ili osvete,
jer je sve to bilo izbrisano i poništeno tim jednim prizorom koji je nadmašivao sve ostale.

Narednik Osman je bio ranjen toliko puta da ga je sad snašlo to da šepa od varoši do varoši,
od sela do sela, u pratnji četvorice žandara, magarca i Židova, kako bi okupio rezerviste i
regrutirao nove vojnike. Bio je frustriran i ogorčen činjenicom da su ga na taj način degradirali i,
u svakome mjestu gdje bi bilo pisara pisama, izdiktirao bi pismo Enver-paši i samome sultanu,
moleći da ga vrate na bojišnicu s njegovom pukovnijom, a sve to kao dodatak mnogim pismima
koja je u njegovo ime napisao strpljivi i napaćeni Židov. Osman je imao osjećaj za vlastitu
sudbinu i znao je da se ovaj posao ne uklapa u nju, tako da je povremeno bio vrlo razdražljiv
obavljajući ga.

Po dolasku u varoš, Osman je otišao na brijanje, a onda, osvježen i mirišući na limunovu
kolonjsku vodicu, postavio svoj ured pod platanom na mejdanu i poslao žandare i pisara da
dovedu nove vojnike Carstva.

I tako je Iskander u sjeni svoje otrcane tende veselo oblikovao ptičje zviždaljke koje je g.
Theodorou izvozio iz Smirne, kad je iznenada postao svjestan četvorice nepoznatih žandara i
pisara koji stoje sa strane i čekaju da završi tu koju upravo izrađuje. Njegova prva reakcija je bila
da je učinio nešto loše i osjeti nalet straha. Pisar gurne cviker više uz nos i upita ga: “Vi ste
Iskander, lončar ove varoši?”

“Ja sam Iskander, jesam. Mir s vama.”

“I s vama”, uzvrati mu pisar suho, češkajući čelo olovkom i naginjući fes unatrag, “iako se
bojim da neće baš biti onoliko mira koliko vi želite.”

Iskander ga na trenutak pogleda, a pisar tad reče: “Opća mobilizacija je i opet ste pozvani.
Žao mi je ako vam to ne odgovara, ali nemate nikakvog izbora, bojim se.”

Iskander problijedi. “Odslužio sam svoje. Bio sam u Arabiji. Provjerite. Odslužio sam
svoje.”

“Znam, znam”, reče pisar, “ali morate znati da ste još u ihtiyatu. U aktivnoj pričuvi ostajete
šest godina, a vama je prošlo samo pet godina i devet mjeseci.”

“To je skoro šest”, odgovori Iskander, zaprepašten. “Što će biti s mojom obitelji? Od čega
će živjeti?”

“Što će biti s nama? Od čega ćemo živjeti?” zakuka Nermina kad joj njezin uznemireni, ali
stoički muž dođe na vrata i javi novost. “Što će biti s djecom? Odakle nam novac? Gladovat
ćemo. Neće nas imati tko spasiti. Bit će kao što je bilo kad si bio u Arabiji. Bili smo kosturi. Što
ako pogineš? Ne mogu ja sve to opet proći. O, Bože! O, Bože! O, Bože!” Njihala se od jada
ondje gdje je sjedila i brisala oči rukavom.

“To je sveti rat”, reče Iskander, pomiren sa sudbinom. “To je proglašeno svetim ratom. Bog
će se pobrinuti za nas, Božjom voljom. Što ja tu mogu? Moram poći. Franci su nam objavili rat i
sutra moram poći. Ako umrem, otići ću u raj, Božjom voljom.”

“Od kakve ćeš nam koristi biti u raju?” upita ga uplakana Nermina. U tom trenutku
Karatavuk iskorači iz sjene i klekne pred svog oca, dodirujući očevom nadlanicom svoje usne i
čelo. “Baba”, kaže mu, “daj da ja odem umjesto tebe.”

Iskander pogleda svog sina i reče: “Tek ti je petnaest godina.”

“Jak sam. Mogu se boriti. Hrabar sam. Pusti me da odem. Ionako će i mene ubrzo pozvati.
Onda me pusti da odem odmah. Za moju braću i sestre, za majku.”

Iskander je ostao bez riječi, gledajući tako svog najdražeg sina. Znao je da nema što reći.
Ako kaže “da”, bit će kukavica koja je spremna vlastitog sina poslati u opasnost. A ako kaže
“ne”, njegova žena i obitelj neće imati od čega živjeti. Ni Nermina nije znala što bi rekla. Spustila
se na koljena kraj svog sina, uzela njegove ruke u svoje, poljubila ih i pritisnula na svoj obraz,
kako bi osjetio njezine tople suze.

“Neću ti to dopustiti”, naposljetku kaže Iskander, budući da mu je ponos nadjačao zdrav
razum. “Moram izvršiti svoju dužnost. To je sveti rat i nemam izbora. Bog će zaštiti svoje.”

Karatavuk ustane kako bi se pobunio, ali ga otac ušutka podizanjem ruke. “Dosta”, reče
Iskander. “Bog će sigurno upamtiti ovo što si htio učiniti, kao što ću i ja to upamtiti. Divan si
sin.”

I tako je ubrzo poslije toga Karatavuk pošao potražiti svog prijatelja Mehmetčika, a onda su
njih dvojica zajedno pošli do narednika Osmana i pisara za njihovim stolom pod platanom na
mejdanu. Narednik, stojeći opušteno, prstiju isprepletenih na leđima, upitno podigne obrve kad
dođe red na njih i skeptično ih odmjeri.

“Došli smo se dobrovoljno javiti”, reče Mehmetčik.

“Zašto?” otvoreno ih upita narednik.

“Za Carstvo i sultana padišaha”, odgovori Mehmetčik.

“Koliko godina imaš?”

“Ja imam osamnaest”, slaže Mehmetčik.

“Tvoje ime?”

“Mehmetčik.”

“Čiji si sin?”

“Karitov.”

“Dakle, ti si Mehmetčik, sin Karitov? Dakle, Mehmetčik je, pretpostavljam, nadimak?”

“Jest, beg-efendija, moje pravo ime je Niko.”

“Baš šteta. Mehmetčik je očito sjajno ime za vojnika. Ti i tvoj otac ste kršćani, dakle?”

“Jesmo, beg-efendija. Ali svejedno se želim ići boriti, samo da ostanem uz Karatavuka. Za
Carstvo i sultana padišaha.”

Narednikove crte lica oblikuju izraz zbunjenosti. “Tko je taj kos uz kojega kažeš da želiš
ostati?”

“To je moj nadimak”, reče Karatavuk, zakoračivši naprijed. “Moje pravo ime je Abdul.”

Narednik pogleda mladića procjenjivačkim okom: tamnokos, zlaćane puti, nešto viši od
prosjeka. “To s nadimcima je izluđujuće”, na kraju uzvikne iživcirano mašući rukom. “Kao da ih
svi imaju, iako ih Prorok izričito zabranjuje. Čiji si ti sin?”

“Lončara Iskandera.”

“Aha, tako”, kaže narednik. “Ali hajdemo, jedan po jedan.” Vrati se Mehmetčiku,
nabijenijem i nižem od svog prijatelja, ali svejedno neobično nalik na njega. “Dakle, ti si Niko,
sin Karitov i kažeš da imaš osamnaest godina. I kršćanin si, je li?”

“Jest, beg-efendija. Ali danas kršćani više nisu izuzeti.”

“Znam. Naravno da to znam. Ja sam vojnik, znaš. Nekako sam sklon tome da znam te
podatke. Ali nisi li čuo da je ovo sveti rat? Nisi čuo da se borimo s Francima, te da su Franci
kršćani? Nisi čuo za brodove i za to kako su nas prevarili?”

“Ja sam Osmanlija”, odgovori mu Mehmetčik ponosno, “a jedan franački narod je uz nas.
Čuo sam da se zovu Almanco.”

“Jesu, Nijemci su uz nas, ali to je svejedno sveti rat i ne možeš očekivati da u vojsci
možemo vjerovati kršćanima, jer se uvijek mogu okrenuti protiv nas. To je prirodan zdrav razum.
Ako se želiš prijaviti, morat ćeš otići u jedan od radnih bataljuna.”

“Radni bataljun?”

“Ceste, mostovi i slično”, reče narednik.

“Želim se boriti”, reče Mehmetčik prezirno, “a ne kopati jame.” “Onda se radije nemoj
prijaviti”, odgovori mu narednik, s bljeskom humora u očima. “Ionako ćemo u neko doba
svejedno doći po tebe, pa ćeš onda otići u radni bataljun. Vjerojatno kad zbilja budeš star koliko
sad kažeš da jesi. U svakom slučaju, veći dio vojničkog života ionako se sastoji od kopanja jama.
Ti bi samo kopao jame, a da u tebe nitko ne puca, što je nešto manje opasno.”

Mehmetčiku se oči zažare od razočaranoga gnjeva, ali ne padne mu na pamet da kaže ništa
osim: “Ne želim biti u manjoj opasnosti.” “Žao mi je, mladiću”, reče mu Osman suosjećajno.
“Ako se mene pita, trebamo svakog vojnika koji nam je dostupan, a i jedan od mojih djedova je
bio kršćanin iz Srbije, ali nije na meni da odlučujem o tome. Morat ćeš pričekati da vidiš hoće li
promijeniti pravila. U međuvremenu, ako zbilja želiš pomoći sultanu padišahu i Carstvu, najbolje
što možeš jest uzgajati hranu i mazge.”

“A što se tebe tiče”, reče narednik, okrenuvši se prema Karatavuku, “ti si sin lončara
Iskandera. Nisi na našem popisu. Ali tvoj otac jest.” Okrene se pisaru. “Već ste razgovarali s
njim, Solomon-efendija?” “Jesam.”

“Nudim sebe umjesto svog oca”, reče Karatavuk, “prema tradiciji.”

“Prema tradiciji”, ponovi narednik, gledajući Karatavuka s osobitim poštovanjem. “Imaš li
dopuštenje svog oca da pođeš umjesto njega?” “Imam”, izjavi Karatavuk, izbjegavajući pogledati
narednika ravno u lice. “To je za dobro moje majke i mojih braće i sestara.”

“Lažeš”, primijeti narednik, “ali ja to, srećom, nisam primijetio.” “Hvala vam, beg-
efendija”, reče Karatavuk, ponavljajući: “To je za dobro moje majke i mojih braće i sestara. Bez
mene će imati više šanse. Jak sam. Mogu se boriti.”

“Dobar si sin”, primijeti narednik. “Čovjek se može ponositi takvim sinom.”

Karatavukova ramena kao da se naočigled raširiše poslije takve pohvale. “Prihvaćate me,
beg-efendija?”

Narednik umorno uzdahne. Vidio je tako mnogo mladih sinova koji su se jednako žrtvovali.
To je uvijek bilo istodobno dirljivo i depresivno. Pitao se koliko će tih divnih mladića ikad više
vidjeti majčino lice. “Dobro, možeš poći umjesto oca, prema tradiciji. Neka bude tebi na duši, a
ne meni, što si prevario svog oca, i neka ti Bog oprosti.”

“Hvala vam, beg-efendija i, beg-efendija, molim vas, nemojte to reći mom ocu.”

Narednik kimne. “Poslat ću poruku tvom ocu da je ipak izostavljen. Neće znati zašto. Sutra
moraš doći ovamo umjesto njega.”

Dok su dvojica dječaka odlazili, Mehmetčik je tiho psovao sebi u bradu. U očima su mu
bile gnjevne suze. “Da uzgajam hranu i mazge!” ponovi ogorčeno, a Karatavuk mu suosjećajno

prebaci ruku preko ramena. “Vjerojatno će promijeniti pravila”, reče mu, “ako se rat dovoljno
pogorša.”

“Onda se nadajmo da hoće”, kratko će Mehmetčik. Zastanu pred kućom Abdulhamid-
hodže, a Mehmetčik iz pojasa izvadi kožnu novčarku. Izvadi iz nje nekoliko para, koje umota
natrag u svoj pojas, a onda se sagne i uzme punu šaku zemlje. Uspe je u novčarku, ponovi to i
onda je čvrsto zaveže. Pruži je svom prijatelju. “Kamo god da ideš”, reče mu, “nosi ovo sa sobom
i nemoj je isprazniti sve dok se ne vratiš, a po povratku je svakako isprazni na točno ovome
mjestu.”

Karatavuk uzme novčarku i razveže vrpcu. Pomiriše zemlju i uzdahne. “Domaće tlo. Ima
poseban miris. Jesi li to ikad primijetio? Kada budem daleko, moći ću ovo prinijeti nosu i
prisjetiti se.” Zatvori novčarku, prinese je usnama i poljubi. Spremi je u svoj pojas, a onda obujmi
rukama svog najboljeg prijatelja i na trenutak osloni glavu na njegovo rame. Osjeti kako mu se
grlo steže i obuzima ga osjećaj koji nije znao točno imenovati jer je bio mješavina mnogih. “Ah,
prijatelju moj, prijatelju”, reče, odmičući se od njega i udarajući se u prsa, “ovdje mi je teško.
Osjećam se kao da mi je kamen na srcu. Pitam se što će biti sa svima nama.”

“Mislim da će nas razdvojiti”, tužno će Mehmetčik. “Iznenada je važno što sam kršćanin, a
prije je to bilo malo važno.”

“Neće nas razdvojiti”, odlučno će Karatavuk. “Oduvijek smo bili prijatelji. Oduvijek smo
bili zajedno. Naučio si me čitati i pisati.”

“Ne znam koliko će ti to koristiti”, reče Mehmetčik. “Nemaš što čitati, a čujem da na
drugim mjestima pišu drukčijim znakovima, poput onih na džamiji koje razumije samo
Abdulhamid-hodža.”

Karatavuk ponovno posegne u svoj pojas i izvuče svoju ptičju zviždaljku. “Ovo nosim sa
sobom. Ako je slomim, pisat ću svom ocu i zamoliti ga da mi pošalje drugu. Kad se vratim,
zazviždat ću na nju i znat ćeš da sam došao.”

“Bog dao taj dan”, reče Mehmetčik.

“Sjećaš li se”, upita ga Karatavuk, “kad smo bili mali dječaci i kad smo odlučili da nećemo
pišati u mišje rupe da se miševi ne bi utopili? E pa ja sad moram ići gađati metcima druge ljude.”

“Miš je bar nedužan”, primijeti Mehmetčik.

“Pitam se kakav je to osjećaj”, reče Karatavuk.

51. Rustem-begova tuga

“Zašto si nesretan, lave moj?” upita Lejla-hanuma, prišavši uz bok Rustem-begu i stavivši
mu ruku na rame. Bila je rana večer, a on je sjedio na niskom zidu koji je okruživao cvjetnjak u
dvorištu, ruku mlitavo spuštenih u krilo, s uznemirenim izrazom na licu. Bijela mačka Pamuk
ležala je sklupčana na svome omiljenome mjestu ispod stabla naranče. Toliko je ležala na istome
mjestu svih tih godina da je stvorila mačkoliku udubinu u zemlji. Kraj njegovih nogu tegobno je
puzala krupna kornjača, oklopa prekrivenog slojem stvrdnute voštane lave jer ju je Lejla prije
nekog vremena, u nedavnoj prošlosti, upotrijebila kao jedan od svojih romantičnih, pokretnih
svijećnjaka.

“Nije da sam baš nesretan, više sam tužan”, odgovori joj on.

“To nije isto?”

“Osjećam kao da nije, ali to mi je teško objasniti.”
“Što te onda rastužuje?”

Rustem-beg uzbuđeno gestikulira. “Ovaj rat. Trebao bih sudjelovati u njemu, a imam loš
predosjećaj u vezi s njim.”

“Odslužio si svoju vojnu službu”, reče Lejla, zgrožena pri pomisli da bi on mogao otići.
Doda, pomalo nepromišljeno: “Nisi li prestar?”

Srećom, Rustem-beg nije bio takva raspoloženja da bi ga to kosnulo. “Imam mnogo
iskustva, a muškarac nije previše star sve dok je još snažan. Usudio bih se reći da sam snažniji od
većine mladića koji odlaze u rat.”

“Naravno da jesi”, reče Lejla, posve iskreno to misleći. To je bio muškarac koji bi na
nekoliko dana odlazio u lov u planine. Mogao je podići mrtvog jelena na konja, kao da je od
plišana igračka.

“Pošao bih”, reče Rustem-beg. “Štoviše, malo sam se raspitao u svojoj staroj pukovniji, čim
sam vidio da je rat izvjestan. No dobio sam namjesnikovu poruku u kojoj traži da okupim miliciju
i održavam mir i red. Čini se da će većinu žandara poslati na frontu.”

“Miliciju?”

“Starce i male dječake i bogalje”, reče Rustem-beg, “a čim dječaci malo odrastu, i njih će
poslati na frontu, a ja ću morati otići u potragu za još malih dječaka koji će ih nadomjestiti.”

“Onda, ostaješ?”

“Da, ostajem. Ali ne bez nešto krivnje i žaljenja.”

“O, hvala Bogu”, reče ona. “Bez tebe ja ovdje ne bih mogla živjeti.” Znala je da je njegova
prisutnost u varoši jedini razlog zbog kojeg su joj pokazivali i najmanje poštovanje.

“A tužan sam i zato što je rat”, reče Rustem-beg, ignorirajući je i govoreći samome sebi.
“Kao prvo, sad smo u ratu s Francuskom, a Francuska je civilizacija kakvoj svatko poput mene
prirodno teži. U mojoj su pukovniji svi časnici naučili francuski i nastojali međusobno
razgovarati na francuskome. Kao drugo, u ratu smo s Britanijom, koja ima sjajne vojnike i
mornare i najveće carstvo u povijesti svijeta i koja nam je nekad bila najbolji prijatelj, a kao treće,

u ratu smo s Rusijom, koja nas je oduvijek mrzila i ometala nas i htjela nam oduzeti Istanbul. Na
svojoj strani imamo Austro-Ugarsku, o kojoj vrlo malo znam, i Njemačku, o kojoj znam još
manje, osim da je, kako se čini, sjajna s vojnog gledišta.”

“Mi imamo Enver-pašu”, reče Lejla, pitajući se na čiju će stranu stati Grci i pitajući se tko
su zapravo “mi” u njezinom slučaju.

Rustem prezirno frkne. “Enver-paša je postao velik iskorištavajući sreću i preuzimajući
zasluge za ono što su učinili drugi. Svakako jest ambiciozan.”

“Pa, ja ne znam ništa o tim stvarima”, uzdahne Lejla. Vojna i politička pitanja nisu je
pretjerano zanimala. Stalo joj je bilo samo do toga da ne izgubi Rustem-bega.

“I još nešto”, reče Rustem-beg, kao da nitko ne sluša, “vidio sam bojišnice prekrivene
tijelima mladića, a i staraca. Osjetio sam smrad trupala kad ne bi bilo dovoljno vremena da ih
zakopaju, prije nego što počnu truliti. Vidio sam što se događa ženama i djeci. Sultan padišah je
to proglasio svetim ratom.”

Rustem-beg zastane, a Lejla se zapita što to znači. “Svetim ratom?” “Da, svetim ratom.
Sultan padišah nikad nije bio među ljudima koji su došli pokopati trupla koja se predugo ležala
vani. Reći ću ti nešto, tulipane moj, ali to ne bih rekao nikome drugom zbog posljedica na moj
ugled... obećavaš li da to nikome nećeš ispričati?”

“Što?”

“To što ću ti sada reći.”

“Neću to nikome ispričati ako tako želiš. A i kome bih, uostalom, mogla? Pamuk?”

“Voliš razgovarati s Filotejom i Drosulom. Nekad razgovarate satima. Ne sumnjam u to da
to o čemu ovdje razgovarate, poslije prepričavaju po varoši.”

“Ali o čemu to ne smijem govoriti? Obećavam da im to neću reći, neću čak ni Pamuk.”

“Imam mišljenje o svetom ratu koje, sve u svemu, moram zadržati za sebe. Ne želim da o
meni govore kao o heretiku. A to je da... da ako rat može biti svet, onda Bog ne može. U
najboljem slučaju, rat može samo biti nužan.”

“O”, reče Lejla, shvaćajući da će morati malo razmisliti o tome prije nego što posve shvati
težinu te izjave.

Rustem-beg ustane i okrene se prema njoj. Nježno joj rukom takne obraz i osmjehne se
ironično. “Ne smiješ pretpostaviti da ću preživjeti, znaš. Svaki put kad izbije rat, seoski krajevi
počnu vrvjeti odmetnicima i banditima, jer sav šljam u vojsci iskoristi prvu priliku da dezertira i
uzme oružje sa sobom, a ja ću ih hvatati sa svojim nepobjedivim odredima bogalja, staraca i
malih dječaka.”

“Želim da preživiš”, reče Lejla, a oči joj se počnu puniti suzama. “Možda mi je bolje da
nepobjedive odrede ostavim ovdje i sam krenem za njima”, reče Rustem-beg. “Trebao bih odmah
početi nešto organizirati.” Opet joj takne lice i vrati se u kuću. Lejla zauzme njegovo mjesto na
zidiću, pitajući se što bi se moglo dogoditi i bojeći se za Rustem-bega i sebe.

52. Mali čin dobrote

Dok je Poliksenija žurila uličicama sa zdjelom u ruci, ponovno je primijetila koliko je tiše u
varoši sad kad su pozvali toliko muškaraca. Prošlo je tek nekoliko dana, a u varoši se već osjećala
nekakva praznina; sve što bi čovjek pogledao, izgledalo bi kao pozadina za neku odsutnost.
Toliko je mnogo lica nedostajalo, toliko je sjena ostalo nebačeno, toliko promuklih i bučnih
glasova koji ne odjekuju od zidova. U zraku je nedostajao uobičajeni vonj znoja i duhana, dok su
stolovi u kavani izgledali kao da im je nekako nelagodno bez svih tih neradničkih redovitih
mušterija, nagnutih nad pločama trik-traka. Nije bilo novosti iz rata. U ovom Carstvu, toliko
golemom i neorganiziranom, opkoljenom sa svih strana, osakaćenom stalnim napadima, često ne
biste znali jesu li vam muž ili sin mrtvi, jer godinama ne biste ništa čuli o njima.

Poliksenija zbaci cipele pred stražnjim ulazom u Nermininu kuću, pokuca, ne pričeka
odgovor i uđe. Zatekne Nerminu kako guli luk u polumraku te zbog toga nije bila sigurna zbog
čega plače. “Trebala bi ga guliti pod vodom”, savjetuje joj Poliksenija, “pa tako nećeš toliko
plakati.”

“Da nije od luka...” odgovori Nermina, sliježući ramenima.

“Kako si?”

“Dva sina su mi otišla”, reče Nermina. “Karatavuk je otišao umjesto svog oca i sad je
Iskander bijesan. Kaže da mu je vlastiti sin lagao.”

“Bila je to plemenita laž.”

“Da, bila je dobra. Ali tko zna hoće li se ikad vratiti? Sultan pozove i muškarci moraju otići
umirati, a mi žene, mi ostanemo jesti prašinu i piti suze.”

“I Mehmetčik je bijesan. Nisu mu dali da ode s Karatavukom.” Poliksenija takne
prijateljičinu ruku. “Sve je u Božjim rukama. Bog sve određuje i mi ne znamo koji je plan, ali
Bog zna. Bog zna gdje svaki vrabac padne, i kamo vjetar odnese svako zrnce pijeska.”

“Bog nam daje muku i jad. Pitala bih ja Boga: Čime smo to zaslužili? Jesam li ti rekla da
nam je Karatavuk rekao da će nam pisati pisma? Pitala sam ga kako, misleći da će zamoliti
nekoga da piše umjesto njega, a on mi kaže da ga je Mehmetčik naučio čitati i pisati kad su bili
mali, pišući po prašini štapovima. Ja to nisam znala. Zaprepastila sam se, onda razveselila, a
zatim pomislila: A kako ću ih ja čitati?”

“Naći ćeš nekoga da ti ih pročita.”
“Često sam se pitala”, odgovori Nermina, “što bi bilo kad bismo mi naučile čitati i pisati.
Pomislila sam: Ma koga je briga? Nije čitanje za nas. Što uopće imaš čitati? Kakav je naš život?
Okapamo zemlju, pripremamo hranu, rađamo, što mi imamo od čitanja? Što uopće trebamo
znati?” Zastane. “Sad kad su mi sinovi otišli, znam što će mi to.”
Dvije žene se na trenutak gledaju, a onda joj Poliksenija pruži ćup koji je donijela. Nermina
prepozna djelo ruku svoga muža i nakratko osjeti neku toplinu u dnu želuca. “Za tebe”, reče
Poliksenija.

“Što je to?” Nermina ga uzme, podigne poklopac i proviri unutra.

“Masline. U mojoj obitelji imamo stablo i vjerujemo da, kad jedeš masline s tog stabla kad
je netko od tvojih voljenih daleko od kuće, to pomaže da se živi i zdravi vrate kući. Nama je to
uvijek pomagalo, pa možda pomogne i tebi. Trebala bi pojesti po jednu na dan i sinovi će ti se
vratiti.”

Nerminu to dirne. “Oh”, reče, “ali ne bi li ih ti trebala sačuvati? Jednoga dana će doći po
Mehmetčika, za radni bataljun. To je Karatavuk rekao.”

“To je dobro stablo”, reče Poliksenija. “Imamo mnogo maslina. Čuvamo ih i ne jedemo sve
dok netko ne ode od kuće. Ako ti ih ponestane, dat ću ti još. Ali kad ti se sinovi vrate, mogu li
dobiti ćup natrag? To je dobar ćup, a nemam ih puno. Iskander ga je načinio.”

“Znam”, kaže Nermina. “Kada držim neki njegov ćup u ruci, to je kao da držim njegove
ruke. To mi daje nekakvu utjehu. Osjećam snagu njegovih prstiju.”

“Moram ići”, reče Poliksenija. “Nema ništa za jelo, a ja moram smisliti nešto ni iz čega,
kao inače.”

“Uzmi jedan luk”, reče Nermina, “i mogu li te još nešto pitati?”

“Da?”

“Hvala na maslinama. Ali možeš li poljubiti ikonu i zamoliti svoju Panagiju da čuva mog
Karatavuka?”

“Svratit ću u crkvu kad budem prolazila kraj nje”, pristane Poliksenija. "Samo hrabro.”

Nermina podigne ruku i slabašno joj uzvrati osmijeh. Podsjeti se da mužu mora reći neka
ode privezati još jednu krpu na crveni bor, a padne joj na pamet i da bi trebala otići do svečeva
groba i skupiti malo maslinovog ulja koje se prelilo po kostima, za slučaj da joj sin dođe kući
ranjen i zatreba melem. Vani pred stražnjim vratima, Poliksenija navuče svoje cipele i okrene se
natrag, prema neprirodnoj tišini varoši.

53. Odstranjenje

Istočno od Anatolije već mnogo desetljeća traju problemi. Živeći odvojeno u odvojenim
selima, Armenci i drugi plemenski narodi marljivo su tamanili jedni druge, čineći jedni nad
drugima banalne, ali opake grozote, koje tako redovito uvježbavaju veliki ovisnici o žestokim
užicima ekstremne međusobne mržnje. Odnosi su bili osobito loši između Kurda i Armenaca, i
jednih i drugih uvjerenih u nadmoćnost svoje rase i religije. Kurdi su bili fanatični islamisti,
premda je vjerojatno da nitko od njih nikad nije pročitao ni retka Kurana, a što se Armenaca pak
tiče, oni su čvrsto vjerovali da su potomci Noe i da su zbog toga posebni. Bilo kakvo pomno
čitanje Biblije otkrilo bi da smo, ako uzmemo u obzir da je ta priča istinita, apsolutno svi mi
Noini potomci. Mnogi Armenci su htjeli autonomnu državu za sebe, želeći je uspostaviti čak i na
mjestima gdje nisu bili u većini. Kurdi su u to doba još bili manje-više odani državi, a sama
država je bila u prevelikom kaosu da bi nametnula toleranciju ili red u tim udaljenim i
nerazvijenim krajevima, gdje je život bio podjednako opasan i težak pripadnicima svih rasa. Do
današnjih dana Kurdi iz tih krajeva i potomci Armenaca pričaju iste priče jedni protiv drugih, od
kojih je možda najraširenija bila ona o tome kako su curice morali prerušavati u dječake, a žene u
muškarce. Armenski gerilci su bili naoružani, zahvaljujući darežljivosti ruskih Armenaca, a
poticala ih je Velika Britanija, čiji su političari kalkulirali da bi nezavisna armenska država bila
sjajna tampon-zona za zadržavanje Rusa.

Godinama su se vodile kampanje brutalnog banditizma između raznih skupina, praćene
predvidljivom literaturom mržnje, koja je neizbježno dijelila narode koji su stoljećima živjeli u
slozi. Carstvo je sad službeno provodilo politiku “osmanizacije”, u kojoj su sve rase imale ista
prava, slobode i dužnosti. To zadnje je uključivalo i vojnu službu, iz koje bi se ljudi mogli izvući
samo plaćanjem posebnog poreza, koji se jednako primjenjivao na sve. Kao posljedica toga,
vojske Carstva su bile pune nezadovoljnih novaka čije su obitelji bile presiromašne da bi platile
taj porez. Stoga je u osmanskoj vojsci bilo mnogo armenskih vojnika, koji su prirodno naginjali
osnivanju nezavisne armenske države.

Prvi korak koji je armenske vojnike odveo u njihovu veliku tragediju dogodio se kad su
Osmanlije ratovali s Rusima na istočnoj fronti i kad je parlamentarni zastupnik u Erzurumu, Garo
Pastermadžian, poveo većinu svojih armenskih časnika i vojnika 3. armije na rusku stranu, te se
zajedno s Rusima vratio u njihovoj kampanji pljačkanja i silovanja po muslimanskim selima koja
bi im se našla na putu.

Osmanlije, bijesni zbog čina koji su protumačili kao veliku izdaju, odstranjuju sve preostale
časnike i vojnike iz 3. armije i šalju ih u radne bataljune, u kojima su uvjeti toliko loši da ljudi
masovno dezertiraju. Ubrzo nastaju bande lutajućih francs-tireurs iza osmanskih linija, katkad
pod vodstvom ruskih časnika, a zovemo li ih teroristima, banditima ili borcima za slobodu nije ni
važno, jer im je lako uspijevalo istodobno biti sve troje. Rezane su telegrafske linije, rušeni
mostovi, napadani konvoji koji su prevozili streljivo i zalihe, kao i karavane ranjenika na
povratku s fronte. Njihove napade na kurdska i čerkeska sela uvelike je olakšala činjenica da su
svi sposobni muškarci bili pozvani u vojsku.

2. svibnja 1915. godine Enver-paša šalje fatalni telegram Talat-begu, ministru unutarnjih

poslova, u kojemu mu kao jedino rješenje predlaže odstranjenje svih Armenaca iza osmanskih
linija te dovođenje na njihovo mjesto muslimanskih izbjeglica iz drugih krajeva. Ta se politika
provodi idućih nekoliko mjeseci, a iz Istanbula stiže mnogo naloga u kojima se traži humano
postupanje sa svima. Plan je bio da prodaju na aukciji stvari svake obitelji, a dobiveni novac im
dadu kada obitelj stigne na novo odredište, kako bi mogla početi novi život.

Politika odstranjenja i kompenzacije možda se činila kao očito rješenje, ali vlada nije mogla
nadzirati što se događa na tako velikim udaljenostima, u krajevima u kojima doslovno nije bilo
sustava komunikacije, zapovjedništva ni kontrole. Nije bilo prave organizacije, prijevoza,
medicinske pomoći, hrane ni novca i bilo je vrlo malo sažaljenja. Kolone izbjeglica stradavale su
kao žrtve epidemija, umirale od žeđi, iscrpljenosti i gladi, bile laka meta banditima i
osvetoljubivim trupama koje su ih pratile i smatrale ih izdajicama. Te trupe često se i nisu
sastojale od pravih vojnika jer su oni bili na fronti, nego od kurdskih neredovitih vojnika koji su

imali mnogo razloga za gnušanje i prijezir spram ljudi koje su pratili.

Nemoguće je izračunati koliko je Armenaca pomrlo u tim prisilnim marševima. Godine
1915. smatrali su da taj broj iznosi 300.000, no otad je taj broj progresivno rastao, zahvaljujući
trudu gnjevnih propagandista. Raspravljati o tome je li ih pomrlo 300.000 ili 2.000.000 zapravo
je suvišno i neukusno, budući da su oba broja podjednako uznemirujuće velika, a patnje pojedinih
žrtava na njihovom putu u smrt, u oba su slučaja jednako nemjerljive.

Neki govore da je Talat-beg navodno potpomagao tu namjernu kampanju istrebljenja, bez
znanja ostalih članova vlade. Raspravu o tome prepustimo drugima. Ono što je svakako čudno
jest činjenica da su prognali mnoge Armence iz mjesta koja nisu bila odmah iza vojnih linija, što
je ovisilo, čini se, o entuzijazmu lokalnih namjesnika.

To može biti jedino objašnjenje za dolazak skupine neredovitih vojnika u Eskibahče, s
ciljem da odvedu mali broj Armenaca koji su ondje živjeli, uključujući jedinoga s kojim smo se
upoznali, Levona Krikoriana, ljekarnika, muža Gadare, oca tri mlade djevojke, katkad poznatog

pod nadimkom “Lukavac”.

Sve otkako se pročulo da su skupine Armenaca zapravo izazvale građanski rat iza linija
ruske fronte, Levon Krikorian i njegova obitelj su morali trpjeti sitne uvrede. Katkad bi čuo riječi
“vatan haini” kad bi prolazio, a jedanput su mu noću kamenjem gađali žaluzine. On i njegova
ženskadija su se uznemirili i zabrinuli, ali još se nisu uplašili.

Žandare na mejdanu isprva je smelo kad je skupina neredovitih vojnika opaka izgleda
dojahala i omela njihove beskonačne partije trik-traka, pitajući ih nepoznatim naglaskom gdje
žive izdajice, mašući namjesnikovom odredbom, koju nitko zapravo nije znao pročitati. Žandare
su impresionirali službeni pečati i kićena slova te su, kad su napokon shvatili da su ti izdajice
Armenci, odveli vojnike do armenske četvrti, koja se sastojala od tek nekoliko udobnih i
prostranih kuća, s jedne strane uličice koja se uspinjala jednom stranom brda.

Ono što se toga dana ondje dogodilo nije izgledalo osobito zloslutno. Dok su se vojnici

izležavali na mejdanu, njihov narednik je išao od vrata do vrata u pratnji jednog žandara,
obavještavajući ukućane da će ih preseliti u interesu sultana kalifa i zbog njihove vlastite zaštite.
Moraju doći na mejdan u zoru, ponijevši samo najdragocjenije stvari iz kuće, koje će prodati na
svom odredištu, kako bi lakše počeli novi život. Također su morali popisati sve što posjeduju,
kako bi im to po dolasku moglo biti nadoknađeno predmetima podjednake vrijednosti.

Neočekivana novost potpuno je šokirala ljude i tek polako im je počelo postajati jasno što
se događa.

“Ne možemo tek tako ostaviti sve za sobom”, reče Gadara, ljekarnikova žena. “Zašto bismo
pošli? Ne treba nas nitko štititi. Ovdje nam nitko neće nauditi.”

“Koliko daleko moramo hodati?” upita Anuša, a njezine sestre Sirvarta i Sosija upitaše idu
li u Telmessos ili neko slično lijepo mjesto. Djevojke su bile prilično tipične za svoju rasu,
svijetle puti, dramatično crne kose i gustih obrva. Nema sumnje da će izrasti u ljepotice, ako im
se vrijeme udostoji darovati svoju uvjetovanu velikodušnost.

Levon se ode raspitati na mejdan i ondje zatekne sve druge pater familiase koji su došli
pitati što i on. Nakon što vidi vojnike, problijedi i uznemiri se te se brzo vrati kući. Ugura svoju
ženu u stražnju sobu i reče joj: “Gadaro, nije dobro. Poslali su hamidije po nas. Hamidije! Možeš
li ti to vjerovati? Bogzna gdje su ih samo našli! Sigurno nisu ovdje negdje! Nije dobro, uopće nije
dobro.”

“Hamidije! Bože i svi sveci, spasite nas! Hamidije!”

“Nemoj reći djevojkama. Nemojmo ih plašiti.”

“Mužu, ne možemo poći s njima. Bolje bi nam bilo u jami punoj guja. Trebali bismo
pobjeći odmah, dok još ima vremena.”

“Kamo možemo otići? Imaju dokument koji obećava da će nas zaštititi.” Levon nije
vjerovao u vlastite riječi, ali pokušao ju je umiriti: “Potpisao ga je namjesnik.”

“Tko bi nas sad zaštitio? Svi nas zovu izdajicama. Nitko nas više ne želi!”

“Smiri se, Gadaro, smiri se.”

“Kako da se smirim? A što ćemo s djevojkama,? Što s djevojkama? To mi reci!”

Levon je u srcu znao da ona ima pravo i nije mogao smisliti dobar odgovor. “Idem van
nakratko”, reče joj. “Ti i djevojke se nastavite pripremati.”

Uzme čuturicu ulja i malu čašu iz kuhinje, izađe iz kuće i pođe na brdo, kroz makiju, kraj
likijskih grobnica u kojima je Pas pustinjački životario. Kraj svečeva groba klekne i iskreno se
pomoli za zaštitu, a onda ulije ulje kroz rupicu na poklopcu. Opet klekne i skupi ulje kroz rupicu
ispod, gdje je sad polako kapalo, nakon što je prošlo preko svetih kostiju. Pomaže vlastito čelo s
malo ulja, a onda pođe kući, kako bi to isto učinio ženi i kćerima. Preostalo ulje začepi u čuturici
i zatakne za pojas.

Obitelj je bila bogata po standardima mnogih, ali zapravo nije imala mnogo vrijednih
stvari, a nakon što su ih sve okupili, sjeli su u selamlik, pitajući se što sada da kažu ili učine.
Poslije nekog vremena Gadara u tišini izađe iz sobe i prođe kroz vrata na ulicu.

Pođe beživotnim uličicama do aginog konaka, pokuca na vrata haremlika, izuje cipele i
uđe. Zatekne Lejla-hanumu zavaljenu na divanu, s Pamuk u krilu, naizmjence lakirajući nokte i
jedući pistacije. “Lejla-hanuma”, reče, kleknuvši pred nju, “molim vas, spasite nas.” Lejlu to
iznenadi i pomalo zabavi, budući da nije čula ništa o strci toga dana. “Da te spasim? Od čega?
Otkad sam ja to vrijedna molitve?” “Poslali su hamidije da nas sve odvedu. Molim vas, zamolite
Rustem-bega da nas spasi.”

“Ali, Gadara-hanuma, što su hamidije? Nekakvi vojnici?”

“Naše obitelji su ovamo došle čak iz Vana prije trideset godina, samo da bismo pobjegli od
takvih kakvi su oni. Plemenski su ljudi, jahači, Kurdi. Divljaci su i mrze nas.”

“Nikad nisam čula za njih”, reče Lejla, koja pomisli da ne može biti baš tako loše.

“Nisu odavde. Zašto biste čuli za njih? Molim vas, zamolite Rustem-bega da nas spasi.”

Lejla-hanuma pokaže bespomoćnost malom gestom. “Nije ovdje. Otišao je u Telmessos i
očekujem da se vrati sutra u neko doba.”

“Ali kada, kada?”

“Ne znam. Zbilja ne znam.”

Gadara prekrije lice rukama i stade kukati: “O, Bože, o, Bože, o, Bože! Moje djevojke,
jadne moje djevojke!” Lejla-hanuma klekne na pod i zagrli je, ne bi li je utješila. Gadari je to bilo
jako čudno. Kao i ostali, oduvijek je mislila da je Lejla-hanuma samo kurva, premda agina kurva,
te joj se nekako nije činilo u redu to što je ona sad grli. Unatoč tome, Lejlino tijelo je bilo meko i
majčinsko, a mirisala je na tople parfeme i ružinu vodicu, pa si je Gadara dopustila da neko
vrijeme plače u Lejlinom zagrljaju. Kad je napokon ustala, obrisala je oči nadlanicom i rekla:
“Propala mi je i zadnja nada. Bog s vama, Lejla-hanuma.”

“I s tobom”, reče Lejla, koja je i sama sad bila na rubu suza. Gadara nakratko podigne ruku
i onda je pusti da padne. “Samo smo htjeli”, reče, “živjeti u miru i pošteno zarađivati za život.
Sve je bilo vrlo dobro.”

Lejla bez razmišljanja smakne zlatnu narukvicu sa svog zapešća i uruči je Gadari. “Uzmi je
i prodaj”, reče joj. “Neće mi nedostajati. Imam ih još.”

“Hvala, Lejla-hanuma. Uzet ću je u Božje ime, iz nužde, i zbilja mi je žao”, reče Gadara.

“Žao? Žao zbog čega?”

“Zbog svega što je bilo rečeno o vama.” Tim riječima se okrene i ode, a Lejli se uši zažare
od srama i ljutnje, premda je znala da Gadara ne misli ništa loše. Uzela je oud i svirala sve dok
joj se nije vratilo staloženo raspoloženje.

Dogodilo se da se Rustem-beg vratio netom prije nego što je kolona izvlaštenih krenula
cestom koja se odvaja prema jugu. Bilo je podne, zagušljivo vruće, a pješaci od zore nisu dobili
hrane ni vode. Troje starih ljudi koji nisu mogli nastaviti već su nasmrt zatukli kundacima, kako
ne bi trošili metke, a vojnici su zaplijenili sve dobre cipele i sami ih obuli. Kamenje je bilo
stravično vruće, tako da su ljudima tabani bili opečeni i krvavi. Žene u koloni su konstantno tiho
kukale i lelekale, a muškarci su žmirkali od znoja u očima, mrmljajući molitve u smjeru vazda
pustog neba, žudeći da se sve to okonča. Većinu su već pretukli najmanje jedanput i u prvih pola
sata marša natjerali su ih da im daju sve vrijedne predmete koje su im rekli da ponesu.

Rustem-beg je čuo jezivo kukanje iz poprilične udaljenosti i zaprepastio se kad ga je njegov
konj napokon doveo do kolone. Još više se zaprepastio kad je prepoznao lica ljudi koji su još do
jučer bili ugledni varošani. Jedva da je mogao povjerovati koliko su propali u tako kratko
vrijeme.

Rustem-beg odmah shvati što se dogodilo. Čuo je za deportacije i u načelu nije nimalo
suosjećao sa žrtvama. Bio je bijesan kao i svi drugi zbog izdajstva i podmuklosti tih građana koji
su se okrenuli protiv sultana, pobjegli iz vojske i onda je napali s leđa. Ulovio se kako se mršti na
svakog Armenca kojeg je vidio na ulici, iznenada prvi put u životu osjećajući netrpeljivost prema
njima. No ipak, bio je dovoljno inteligentan da bi znao da nijedan od ovih Armenaca nikad nije
bio ni blizu fronte te da nitko od njih nikada nikoga nije napao, bilo s leđa, bilo nekako drukčije.
Štoviše, Levon Krikorian je bio pouzdan u svakom od onih rijetkih slučajeva kad se on razbolio,
savjetovavši agi lijekove koji su često pomogli.

Kako se njegov konj približavao zaustavljenoj koloni, Rustem-beg je postao svjestan šume
ruku molećivo podignutih prema njemu. Spusti pogled na sva ta lica u agoniji i čuje njihove
očajničke, neartikulirane vapaje upomoć. Na trenutak ostane smeten i paraliziran, ali onda

podbode konja u smjeru narednika koji je očito bio njihov zapovjednik i skupi hrabrost. Zauzevši
gospodski ton velike važnosti, što je, na koncu, ionako bio odraz stvarnog stanja, vrlo izravno

zapita: “Tko vas je ovlastio da odvedete ove ljude?”

Narednik, malo zastrašen i iznenađen, zavuče ruku u pojas i izvuče ferman. “Ovlastio me
namjesnik, efendija”, odgovori mu. Rustem-beg uzme dokument i odglumi da ga čita.
Komplicirana službena kaligrafija i te fantastično zakučaste rečenice bile bi gotovo nečitke i
pismenima, u čije se redove Rustem-beg nije mogao ubrojiti. No službeni namjesnikov pečat mu
je itekako bio poznat, pa je po tome znao da je dokument važeći. Bez riječi ga vrati naredniku.

Žena ga primi za nogu i pogleda ga, moleći: “Spasite nas, spasite nas, Rustem-beg efendija,
u ime Boga, spasite nas.”

“Zapovijed je namjesnikova”, reče aga. “Ja tu ništa ne mogu. Inače bih vas, Božjom
voljom, spasio.” Spusti pogled na malo more uzdignutih, očajničkih lica i tužno odmahne
glavom. “Ovo su zla vremena”, reče. “Šejtan hoda svijetom.”

Osvrne se po nasilničkim, izduženim licima hamidija i odjednom se iznenadi kad shvati da
su, apsurdno, svi okićeni skupim ženskim nakitom. Izravno im se obrati. “Poznajem namjesnika”,
obavijesti ih. “Ako budete zlostavljali ove ljude, sve će vas strijeljati. Svaki od vaših turbana će
ostati bez glave, svaki od vaših konja ostat će bez jahača i svi ćete trunuti na površini zemlje bez
pokrova. Donijet ću fetvu i vašim dušama će zauvijek biti zabranjen ulazak u raj.”

Te plemenske ljude iskreno kosne tako impresivna prijetnja i trenutačno nastane tišina, za
vrijeme koje postane jasno zašto se kolona nije kretala kad joj se on primakao. Iza obližnjih
stabala iznenada dopre vriska. Sad ga Levon Krikorian primi za nogu i poviče: “Moje djevojke,
moje djevojke! Moje djevojke, efendija, moje djevojke!”

Rustem-beg podbode slabine svog konja i brzo zaokruži oko stabala, iza kojih zatekne
petoricu konjanika koji su, nakon što su djevojke bacili na tlo, s užitkom trgali odjeću s
Levonovih kćeri, kao pripremu za silovanje u kojem je, nema sumnje, cijeli odred očekivao
sudjelovati. Djevojke su se histerično opirale i uspjele su zavrištati jer su nekako izbacile krpe
kojima su im začepili usta.

Osjećajući kao da nema izbora, ili kao da ga je obuzeo nečiji tuđi viteški duh, Rustem-beg
izvuče pištolj srebrne drške iz pojasa, približi im se i glasno proglasi: “U ime sultana padišaha,
straha i trepeta svijeta!”

Iznenađeni i pomalo smeteni, muškarci zastanu i pogledaju ga, a djevojke ostanu uneređene
na tlu, zureći u njega golemim i očajničkim očima.

“U ime sultana”, ponovi Rustem-beg.

Nastane dugo zatišje, za vrijeme kojeg Rustem-beg procijeni razinu gluposti silovatelja, a

oni razinu njegove važnosti. Bilo je posve jasno da nije samo bogat i ugledan, nego i muškarac
velikog autoriteta. Čizme su mu se sjajile, hlače su mu bile od finog materijala, pojas od crvene
svile, fes lijepo očetkan, a njegov fini brk navošten. Pištolj mu se presijavao na podnevnom
suncu, kao i drška i korice jatagana, a jahao je lijepog i vatrenog riđana, u usporedbi s kojim su
njihovi konji izgledali šugavo. Svima do jednog je pala na pamet ista misao, naime, da je to
gospodin kojeg bi se itekako isplatilo opljačkati. No nijedan od njih se nije osjećao dovoljno
odvažno, osobito zato što je Rustem-beg držao revolver u desnoj ruci koju je oslonio konju na

vrat, ležerno ga uperivši u njihovom smjeru.

Rustem-beg procijeni da je njihova razina gluposti poveća, pa im reče: “Ne možete dobiti
ove žene. Već su uzete.”

“Već su uzete, efendija?”

“Jesu. Sve je već bilo dogovoreno i odvedene su zabunom. Budući da su moje, došao sam
po njih.” Pogleda djevojke, bez riječi ih moleći da ništa ne govore.

Vojnici se međusobno pogledaju, ne znajući što da misle o tome.

“Jedna od njih mi treba biti žena, a druge dvije su zaručene za moju braću”, odlučno će
Rustem-beg.

“Trojica braće s nevjerničkim ženama?” začudi se drugi vojnik. “I to sestrama?”

“Postat će muslimanke kad se udaju”, objasni Rustem-beg.

“Ova ima tek desetak godina”, reče prvi muškarac, pokazujući Sosiju. “Kako se ona može
udati?”

“Ako je dovoljno stara za silovanje, dovoljno je stara i za udaju”, odgovori Rustem-beg.
“Kanili ste silovati moju zaručnicu i zaručnice moje braće.” Malo podigne pištolj i kaže:
“Sigurno znate kaznu za silovanje. A ja dobro poznajem namjesnika. Trebali biste mi biti
zahvalni što sam vas spasio od tog zločina i kazne koja bi uslijedila poslije njega.”

Vojnici zaključe da Rustem-beg vjerojatno zbilja poznaje namjesnika te da ih vjerojatno
može dati kamenovati do smrti. Uostalom, njihov sadistički seksualni poriv posve je splasnuo
zahvaljujući pojavi age i sukobu koji je uslijedio. Rustem-beg ih pogleda u lice, shvati da je
pobijedio, te velikodušno reče: “Vratite se svojim drugovima.” Djevojkama reče: “Ostanite ovdje
dok se ne vratim.”

Odjaše natrag do kolone, praćen zbunjenim i osujećenim vojnicima, i potraži u gomili
Levonovo lice, pozivajući ga da mu priđe. Nagne se na svom konju i tiho mu kaže: “Spasio sam
ti kćeri. Ali ne mogu vas sve spasiti.”

“Čuvajte ih na sigurnom, beg-efendija”, preklinjući će Levon u suzama, primajući mu ruku
i ljubeći je.

“Kunem ti se svojom časti”, reče Rustem-beg.

Aga se te večeri dovuče u varoš, iscrpljen i prašnjav, još pomalo drhteći i još iznenađeno
impresioniran vlastitim blefom. Bio je i dodatno uzrujan jer je na putu naišao na trupla staraca
koje su nasmrt umlatili, a koje je poznavao od dječaštva. Tri uboge mlade djevojke sjedile su
jedna iza druge na njegovom jednako iscrpljenom konju jer su putem sve teže i teže hodale.
Djevojke je poslao u haremlik, a za konja se pobrinuo osobno, budući da su ostaci njegovih
konjušara odavno počeli trunuti pod vlažnom zemljom ruskog fronta.

Nakon što se plemenito natjerala da prevlada početnu ljubomoru i sumnju u Rustem-begove
motive, Lejla-hanuma opere mlade sestre i da im parfem i novu odjeću. Uspije ih nagovoriti da
pojedu nešto hrane i zasvira im na oudu, sjedeći s njima i pjevajući im napola zaboravljene grčke
uspavanke, dok su se one tresle od straha i stiskale jedna uz drugu dugo u noć.

54. Masline

Nermina se poče pitati nije li sad već vjerojatnije da se njezini sinovi nikad neće vratiti.
Idućih nekoliko dana taj nelagodni osjećaj postane tako jak da napokon odluči posjetiti
prijateljicu.

Zatekne Polikseniju iza njezine kuće, kako lomi grančice za žeravnik. Nermini bude
neugodno išta tražiti izravno, a Poliksenija vidi da je nešto muči. Nermina je petljala po ćupu koji
je nosila u rukama, okrećući ga i gurajući prste u nj, ne znajući kamo bi skrenula pogled.
Poliksenija odmah shvati što Nermina želi, zbog ćupa, ali odluči ipak malo zadirkivati
prijateljicu. Reče joj: “Znaš da mi možeš reći što želiš! Hajde, što je?” “O, Poliksenija”, uzvikne
Nermina napokon, “Poliksenija, pojela sam zadnju od onih sretnih maslina što si mi ih dala i jela
sam po jednu svaki dan, kako si mi rekla i sve sam se dobro osjećala, ali sad sam pojela zadnju i
brinem se da više neću imati sreće i da mi se sinovi neće vratiti. Oprosti što pitam, inače ne bih
pitala, ali imaš li ih još? Bez njih više ne osjećam da imam sreće. I vratila sam Iskanderov ćup,
kako si i tražila.”

Poliksenija se nasmije. “I to je sve?” Uzme ćup, uđe u kuću i napuni ga. Kad se vrati
natrag, dâ ćup Nermini i kaže joj: “Mehmetčik mi se nije javio otkako su svu kršćansku djecu
odveli u radne bataljune.” Nermina je pogleda suznim očima. “Hoćeš li imati dovoljno sretnih
maslina za obje?”

“Moli se za dobru berbu”, reče Poliksenija.
Dvije žene se zagrle prije nego što je Nermina otišla. Na putu kući pojede po jednu maslinu
za svaki dan koji je propustila.

55. Mustafa Kemal (12)

Enver-paša, mlad, ugledan, naočit, sultanov priženjeni nećak, upusti se u ludost
napoleonskih razmjera. Mustafa Kemal je već odbio zapovjedništvo u jednom od luđih Enverovih
planova, da pošalje tri pukovnije kroz Perziju i Indiju, kako bi ondje izazvao pobunu muslimana.
Enver je poslao nekoga i u Afganistan, ali taj je bio prilično nevješt u dizanju buna i na kraju se
vratio kući, nakon što je većinu zlata razdijelio afganistanskim vojskovođama koji su nakon toga
tajanstveno nestali.

Sad Enver želi napasti Rusiju. Već dugo sanja o širenju Carstva prema istoku i nikad neće
odustati od tog sna, koji je glavni razlog za gubitak rata, a također odmah želi i ofenzivu na jugu.

General Liman von Sanders mu kaže da je istočna kampanja vrlo loša ideja, da oružane
snage trebaju dugačak period obuke, ponovnog opremanja i konsolidacije, ali Enver postavi sebe
za zapovjednika te ekspedicije i veselo krene preko Kavkaskoga gorja, u smjeru Rusije. Lanac
Alahuekber je visok tri tisuće metara, temperatura je -26 °C, snijeg je na nekim mjestima dubok
šest metara i sniježi cijelo vrijeme. Većina vojnika se nasmrt smrzne, a ostatak Rusi poraze kod
Sarikamiša, dok preostalih 10.000 koji se uspiju vratiti, pohara tifus. To je katastrofa gotovo
nezamislivih razmjera.

Na jugu vojska od 18.000 ljudi pređe Sinaj i napadne Sueski kanal. Njih šest stotina ga
uspije prijeći, ali ih odbiju Britanci. Egipatski muslimani se ne pobune protiv svojih kolonijalnih
gospodara i veliki plan, naravno, propada. Vojska se vrati u Palestinu, brojčano oslabljena za tri
tisuće vojnika. Britanci se zdušno bace na pojačavanje obrane Sueskog kanala i zauvijek ga
osiguraju od napada.

Kad se Mustafa Kemal u Istanbulu nađe s Enverom, ovaj je blijed i uzdrman. Enver je
neodređen po pitanju Kemalovog zadatka, te mu savjetuje da se raspita u vojnom stožeru, gdje se,
na veliku neugodnost, čini da nikad nisu čuli za Mustafu Kemala i 19. diviziju kojom je
zapovijedao. Napokon riješe tu zabunu i on krene za Majdos, na Galipoljskom poluotoku. Majdos
je dražestan priobalni gradić i ondje ima mnogo imućnih Grka koji žive u velikim, prostranim
kućama. Ondje ima i mnogo zlatara. Poslije rata, nakon što Grci odu, gradić će promijeniti ime u
Ecebat. U njemu će biti nekoliko spomenika Mustafi Kemalu Atatürku, a optimistično lokalno
stanovništvo nikad neće odustati od svojih odlučnih iskapanja u potrazi za draguljima i novcem
koje su Grci navodno sakrili u vrtovima, zidovima i podrumima.

No sad Mustafa Kemal sa sobom dovodi svoju 57. pukovnija, koja je brojčano oslabljena,
loše obučena i opremljena. Njegovi vojnici morat će izdržati tešku topovsku paljbu i oduprijeti se
mnogim iskrcavanjima manjih skupina savezničkih snaga koje odlučno žele uništiti obranu. Stižu
72. i 77. pukovnija, ali to nisu jedinice koje je Mustafa Kemal očekivao. Uglavnom se sastoje od
Arapa, od kojih se mnogi protive ratu i nisu prošli nikakvu obuku. Mustafa Kemal uputi oštar
zahtjev za turskim vojnicima, ali ga odbiju.

Karatavuk stiže u Majdos; na brzinu su ga uputili u vojne vještine i pokazao se kao
prirodno dobar strijelac. Sav je ustreptao od entuzijazma za džihad i jedva čeka upoznati Proroka
u njegovom vlastitom rajskom vrtu. Nadalje, oduševljenje prirodnom ljepotom Galipoljskog
poluotoka i majci piše u neobičnoj ekstazi:

Draga moja majko, ponosna si što si rodila dvojicu vojnika. Razgalilo mi je srce kad sam

primio tvoje pismo koje si isposlovala da mi napiše susjedovo pero. Bilo je puno savjeta. Kad su
mi ga uručili, sjedio sam pod stablom kruške, blizu potoka u Divrinskoj dolini, tako lijepoj i
zelenoj. Moja duša je već bila očarana ljepotom ovog kraja...

56. Karatavukovo pismo

Iskander udari nogom svoje kolo kako bi se zavrtjelo, udari ga još nekoliko puta u znak
objave da želi obaviti dobar posao, smoči ruke u zdjeli koju drži na stolcu sa strane i uzme veliku
kuglu gline. Često ne bi znao što će izraditi sve dok ne bi počeo. To je bila neka vrsta poštovanja
prema svom materijalu, koji je, činilo se, često imao već unaprijed određenu ideju o tome što želi
postati. Katkad bi se sve iskrivilo ili raspalo, kad bi pokušao načiniti zdjelu od gline koja želi biti
ćup, ili obrnuto, pa je bilo najbolje neko vrijeme je samo oblikovati prstima, osjetiti je i onda
gledati kako izrasta u nešto. “Bez žurbe”, rekao bi samome sebi, “kad se mačka žuri, dobije
neobične mačiće.”

Iskander je ovih dana izrađivao posude djelomice samo zato da ne bi razmišljao o svijetu.
Njegovi sinovi su otišli u rat, njegova žena i kćeri su morale raditi muške poslove u polju uza
svoje i stalno su obolijevale, što je jedan od prirodnih rizika ženskog roda, čini se. Bilo je posve
moguće da će se jednoga dana i on morati otići boriti, ako se vlasti sjete da on postoji, jer čovjek
je u rezervnom sastavu pola života nakon što odsluži vojni rok. Prisjetio se svojih pet godina u
vojsci i zadrhtao, iako je ondje stekao nezaboravne prijatelje i naučio da se i najgore stvari mogu
izdržati. Istina je da je ovaj rat džihad i da bi zato on morao biti spreman drage volje umrijeti za
ljubav Božju, ali svejedno je bilo nekako zbunjujuće za vjeru kad čovjek dozna da su se Arapi
udružili s Britancima, kao i muslimani s druge strane Perzije. Činilo se da su samo Turci shvatili
ozbiljno džihad. “Ja sam Turčin”, pomisli on, vrteći tu ideju po glavi, prisjećajući se vremena kad
je riječ “Turčin” označavala nešto gotovo sramotno, barbarina s istoka. Danas, umjesto da
govore: “Mi smo Osmanlije” ili “Mi smo Otomani”, ljudi govore: “Da, mi smo Turci”. Kako je
čudno što se svijet tako mijenja zbog riječi, a riječi se mijenjaju zbog svijeta. “Turčin Iskander”,
reče samome sebi, razmišljajući u glavi o tom neobičnom i novom osjećaju posjedovanja višeg
identiteta, o tome što je sad nešto više od samog sebe. Neki su govorili da riječ “Turčin” znači
“snaga”. Stisne glinu posebno silovito, a ona mu procvate nagore među prstima. “Ah,
svijećnjak”, reče Iskander.

J

“Selam alejkum”, reče netko u blizini, a Iskander se, tako duboko zadubljen u misli, trgne
gotovo komično iznenađeno. Podigne pogled, stavivši ruku preko srca da primiri šok, a neznanac
mu se malo nakloni, u znak pozdrava, koliko i isprike. Iskander ugleda okruglo, srdačno i suncem
opaljeno lice, na vrhu kojeg je bio zgužvani i prašnjavi fes, a po muškarčevoj odjeći shvati da je
nekad bio imućan, ali da su mu sad nastupili crni dani. Imao je naglasak kao da je s juga, možda
iz Kibrisa. “Oprostite”, kaže, “ali jeste li vi lončar Iskander?” Muškarac kimne prema kolu i reče:
“S razlogom mislim da biste mogli biti. Oprostite što vas ometam u radu. Onaj koji marljivo radi
jednak je onome koji se bori u svetom ratu, kažu.”

“Dobra poslovica je začin govora”, reče Iskander, “a dobra laž zadovoljava više od loše
istine. Ali meni su sinovi u ratu i mislim da je to što oni rade važnije od izrade posuda.”

“Ovo su nesigurna vremena”, reče neznanac. “Na sjeveru se vodi velika bitka.”

“Moji sinovi su ondje”, reče Iskander, “na Galipolju. Rat je lakše pratiti kad su vojnici
nečiji tuđi sinovi.”

“Možda donosim utjehu”, reče neznanac, prebirući među pištoljima i jataganima koji su mu
bili zataknuti za pojas, dok na kraju ne izvuče jako izgužvanu kuvertu. Očito je prelazila iz ruke u
ruku bar nekoliko tjedana i nosila tragove nekolicine ljudi koji su je držali u ruci. Na njoj je bilo
čađe iz peći, meda s nečijeg stola, masti koja je vjerojatno bila s osovine kola, krug maslinovog
ulja, koji je na kuverti ostavio prozirnu mrlju i miris pačulija. “Žao mi je što je u ovakvom
stanju”, reče neznanac, “ali pismo stiže onako kako može. Dali su mi ga u Telmessosu kad su čuli
da idem u ovom smjeru. Nadam se da su u njemu dobre vijesti.” Iskander prevrti pismo po
rukama, od uzbuđenja ga prekrivši mokrom glinom. Nikad prije nije dobio pismo i to ga je
ispunilo osjećajem velike važnosti, ali i straha. “Čaj?” upita neznanca. “Mogu li vam ponuditi
čaj?”

“Bog neka mi prosti”, odgovori neznanac, “ali popio sam čaj čim sam došao ovamo - bio
sam umoran i bilo mi je vruće, a trebao sam prvo potražiti vas, ali je tijelo slabo. Tako da sam
popio čaj, ali svejedno vam hvala. Idem u Knidos, nemam puno vremena i idem do mora vidjeti
ima li ondje ribarskih brodica koje me mogu prevesti nekamo duž obale. Mojim stopalima i meni

je dosta hodanja.”

“Samo putovanjem ljudi mogu sazrijeti”, primijeti Iskander, koji nije putovao dalje od

Smirne, zadnjih petnaest godina.

Neznanac se osmjehne, ali onda se nasmije ogorčenim smijehom punim iskustva. “Svako
putovanje je pomalo i pakao. Ostanite mi dobro.”

“Sretan put”, povikne Iskander za njim, a onda sjedne za svoje kolo i zapita se što će s tim
pismom, koje je nastavio prevrtati po rukama, ostavljajući na njemu još više žućkastih mrlja
gline. Što ako su u njemu loše vijesti? Što ako je jedan njegov sin, ili ako su obojica mrtvi? Što
ako je to pismo u kojem piše da i on mora otići u rat? Što ako je od nekoga tko želi novac? A
opet, kao što kažu, kad je glasnik spor, tad su vijesti dobre, a ovo pismo je očito dugo putovalo.

Iskander iskorači iz sjene svoje grnčarske pregrade i ošine ga vrelina sunca. Bio je svibanj i
za dva mjeseca će sunce tući kao drveni malj. Iskander se zapita hoće li itko ove godine ići na
jajle; sve je bilo u kaosu sad kad je toliko muškarca otišlo i kako bi se to putovanje organiziralo?
Svi su stalno čekali novosti, koje nikad ne bi doznali ako budu na visokim pašnjacima. S druge
pak strane, vrućina će biti nepodnošljiva i sa sobom će donijeti bolesti i te grozne mučitelje,
insekte, ako ljudi ostanu u varoši. Ali ako žene odvedu stoku i kućne ljubimce u više predjele,
hoće li ih starci moći braniti od oportunista i bandita? Tko će ih spriječiti da ne potroše previše
novca kupujući tepihe od nomada?

Tim problemima će se ubrzo svi morati pozabaviti, ali sad je još vrijeme bilo idealno i
izniklo je sve divlje cvijeće, nasljeđujući lukovice koje su usahnule i ostavile za sobom debele
sjemene glavice, sasušene stabljike i lišće. Makovi najtamnijega grimiza ukrašavali su žitna polja
u riječnoj dolini, a krasuljci, goleme modrobrade perunike i bijele orhideje, rasprskavali su se u
travi među poljima. Iskander krene prema kući, uživajući u ljepoti svijeta i istodobno se brinući
zbog mogućeg tereta koje krije pismo, a koje je samo dobivalo na značenju kako se premještalo
iz ruke u ruku, gledajući neobične zavijutke koje nije znao čitati. Palo mu je na pamet da ta slova
sigurno govore nešto kao: “Iskander, lončar Eskibahčea, nedaleko Telmessosa.” Prvi put u životu
mu padne na pamet da bi bilo prilično korisno kad bi znao čitati i sad je shvatio zašto je
Karatavuk nagovorio Mehmetčika da ga tome poduči. Istina je da su kršćani uvijek bili u
prednosti, učili su čitati i pisati i činiti komplicirane radnje s brojevima i zato si uvijek morao biti

sumnjičav prema njima i zato si se pred njima uvijek osjećao glupo, ali to je bio i razlog zbog
kojeg si toliko ovisio o njihovoj pomoći. Iskander je išao u mekteb kao dijete, ali ondje nije
naučio ništa, osim recitirati naizust stihove iz Kurana. Arapske fraze još su mu lako klizile s
jezika, ali on i dalje ne zna što bi one mogle značiti, i da, on će otići u raj, ali Židovi i kršćani
organiziraju sve na svijetu. “Srećom”, pomisli Iskander, “za ptice koje ne mogu visoko letjeti,
Bog je stvorio niske grane.”

Izuje blatne cipele, postavi ih u zidnu nišu kraj stražnjeg ulaza i uđe u kuću. Njegova žena
je postala tako vješta u pokazivanju svoje netrpeljivosti prema glinenoj prašini koju bi on unosio
sa sobom da se jedva usuđivao išta taknuti, čak i postojati, sve dok se ne bi presvukao u čistu
odjeću. Bojao se opresije njezinih stisnutih usana, coktanja njezinog jezika, mrštenja njezinog
čela, užurbanih pokreta koje bi imala kad bi čistila njegovu odjeću, tako da bi se činilo da joj je
cijelo tijelo postalo pravo utjelovljenje i prikaz neprigovarajućeg prigovaranja. Zatekao ju je kako
reže luk za stolom, brišući oči nadlanicom i odmahujući glavom kako bi odagnala peckanje.

“Imam pismo”, reče Iskander, podižući ga da bi ga vidjela. “Pismo”, ponovi ona, odmah
obuzeta uznemirenim mislima koje su zrcalile misli njezinog muža. “Od koga je? Što bi tu moglo
pisati? Tko će nam ga pročitati? Molim Boga da su dobre vijesti.”

Nešto u zabrinutosti njegove žene osnaži Iskandera. Tad su već bili zajedno tako dugo da
nije mogao zamisliti život bez nje, iako ju je katkad prezirao iz dna duše. Bilo mu je teško
sačuvati dostojanstvo i samopoštovanje, suočen s njezinim jasnim, premda nikad izgovorenim
uvjerenjem da se mogla udati za boljeg muškarca, ali znao je da su poslije sveg tog vremena
počeli dobro odgovarati jedno drugom, baš kao što čizma i stopalo promijene oblik kako bi se
međusobnom prilagodili. “Svaka žena”, običavao je govoriti kako bi se utješio, “misli da se
mogla udati za sultana, da se prije toga nije udala za svoga muža.”

“Mislim da bih trebao zamoliti Abdulhamid-hodžu da mi ga pročita”, reče Iskander, a
njegovoj ženi ozari se lice. Bude mu drago što ona misli da on ima pravo. “Vratit ću se poslije i
reći ti ako te se te vijesti ikako tiču.”

Ona kimne i odreže još jednu krišku luka. “Brzo se vrati”, reče mu.

Rijetko kad je bilo teško naći Abdulhamid-hodžu, koji je bio vrlo upadljiv na leđima
Nilufer (koja se sad bližila kraju svog života) ili se brinuo za povrće na velikoj njivi koju je
obrađivao na pola puta do rijeke, nedaleko utonulog hrama.

Iskander nađe Abdulhamida kako hoda među svojim biljkama, saginjući se i stavljajući
nešto u vreću. Neko vrijeme ostade tako gledati imama, zadubljenog u svoj posao, i pomisli kako
hodža sad već sigurno ima šezdesetak godina. Brada mu je sad bila posve sijeda, a obrazi su mu
neprimjetno utonuli tijekom godina. Busenčići čvrstih sijedih dlaka niknuli su mu iz nosa i ušiju,
a njegove svjetlucave oči kao da su se povukle dublje u glavu s protokom vremena. Unatoč tome,
još je bio snažan i muževan i bilo je dirljivo vidjeti kako sve radi jednako pomno i brižno, kao što
je to uvijek činio. Kad bi Nilufer bila šepava, a to joj se često događalo sad kad je bila stara i
umorna, hodža bi je vodio uokolo na užetu dok se ne bi oporavila, govoreći da će joj vježbanje
pomoći, ali ne želeći je jahati. I dalje joj je pleo grivu u pletenice, vežući ih zelenim vrpcama i
praporcima i još je laštio njezin prsni oklop, tako da se i dalje presijavao na suncu, premda su
stihovi iz Kurana već pomalo izblijedjeli. “Nilufer još misli da je mlada i lijepa”, znao bi reći, “a
tko sam ja da je razuvjerim?”

“Selam alejkum”, reče Iskander, prepavši imama kao što je njega prepao neznanac s
pismom.

“Prestar sam da bi mi se ovako prišuljao”, pobuni se imam, sjetivši se odgovoriti alejkum
selam nakon toga. Iskander primi njegovu ruku i poljubi je, pritisnuvši je poslije toga na svoje
čelo. “A i prestar sam za takvo iskazivanje poštovanja”, doda imam malo iziritirano. “Prije ili
poslije čovjeku to dosadi.”

“Poštovanje se može samo zaslužiti”, reče Iskander, zauzevši učeni stav, “što vrijedi i za
nepoštovanje.”

“Dobro, dobro, onda ću morati činiti neke sramotne i neugledne radnje”, odgovori imam.
“Uostalom, kako ti mogu pomoći? Ne vjerujem da si me potražio samo zato da bi me natjerao da
iskočim iz kože.” “Moram naučiti čitati”, reče Iskander. “Upravo sam primio pismo.” “To traje
duže od nekoliko minuta, znaš”, reče imam. “Štoviše, to zahtijeva mjesece rada, a i nakon toga
cijeli život nastavljaš učiti.” “Možda ga vi možete pročitati”, reče Iskander s nadom u glasu, “i
reći mi što piše. Inače mi ono znači koliko i pjev ptica.”

Abdulhamid uzme prljavu kuvertu i pročita: “Za Nerminu, ženu lončara Iskandera, u varoši
Eskibahče, dva ili tri dana hoda od Telmessosa.” Podigne pogled. “Za tvoju ženu je.”

“Ako mi ga pročitate, reći ću joj što piše”, reče Iskander, dodavši: “Ženina pisma ne mogu
biti tajna njezinome mužu.”

“Naravno, naravno”, reče imam, otvarajući kuvertu i vadeći dva lista nebijeljenog papira
prekrivenog slovima. “Ah”, reče, “bojim se da ovo ne mogu čitati.”

“Ne možete to pročitati?” ponovi Iskander u nevjerici. Zbunjeno podigne ruke, a imam
zamahne listovima papira. “Gledaj”, kaže, “ovo je napisano na grčkom. Ja ne znam grčki.”

“Mislio sam da znate sve jezike”, reče Iskander, blago razočaran što imam, na koncu, ipak
nije sveznalica.

“Znam perzijski, arapski i turski, ali ova slova su grčka. Ako mi ne vjeruješ, idi pogledaj
slova na starim grobovima. Neka su ista kao ova.”

“Ali pročitali ste ona na kuverti”, pobuni se Iskander.

Imam mu pokaže kuvertu i prstom bočne slova. “Ovo”, kaže, “je napisano arapskim
pismom, ali na našem jeziku. Tko god da je napisao ovo pismo znao je da adresa mora biti na
arapskom jer inače možda nikad ne bi stiglo; naši kršćanski prijatelji ovih dana ne uživaju veliku
popularnost među nama ostalima. Nema sumnje da je adresu napisao netko drugi, kako bi se
uvjerio da će svakako stići ovamo.”

“Moj sin je naučio pisati grčkim pismom”, reče Iskander. “Mehmetčik ga je podučio, iako
sam isprva to zabranio.”

“Imao si pravo; veliko zlo može doći od pisanja”, reče imam, “možda još veće nego od
govorenja. Dakle, pismo bi moglo biti Karatavukovo? To bi bilo vrlo dobro.”

“Što ću?” upita Iskander.

“Morat ćeš pitati huškača”, reče imam.

“Grka Leonidu? On ne bi ni za koga ništa učinio.”

“Meni nitko drugi ne pada na pamet, a tebi? Možda bi mu trebao odnijeti neki dar da ga
smekšaš. Stvar je u tome da ovako, gledajući ga, ne znam je li to turski napisan grčkim pismom
ili grčki napisan grčkim pismom. To ćeš najbrže doznati tako da pitaš Leonidu, koliko god ti bio
mrzak.”

Iskanderu nešto iznenada skrene pogled. “Oprostite”, reče, “ali upravo sam primijetio da se
nešto miče u vašoj vreći.”