Louis de Bernieres - Ptice bez krila

Kemal i Ismet shvate da ne mogu napasti duž cijele fronte koja je dugačka šesto kilometara,
pa zato odaberu jedno mjesto koje će napasti s velikim brojem vojnika. To je uporište u Afyonu.
Pripreme se izvode u najvećoj tajnosti, uglavnom noću.

Napad u početku sporo napreduje. Jedan junački, ali tragični zapovjednik obećava Mustafi
Kemalu u samo pola sata zauzeti goru Çigiltepe. Ubrzo poslije toga Kemal primi oproštajnu
samoubilačku poruku brigadira Regata u kojoj piše: “Odlučio sam okončati svoj život jer nisam
održao obećanje.” Brigadir Reşat je stari Kemalov suborac iz Velikog rata.

Drugoga dana Turci se probiju i njihova konjica se pojavi iza grčkih linija. Grčki 1. korpus
se povlači u žurbi, ostavljajući zalihe za sobom. Komunikacije su posve prekinute, a general
Hazianestis izdaje zapovijed za protunapad, koju je lako mogao izgovoriti u vjetar.

Mustafa Kemal riskira, poslavši vojnike da progone Grke u povlačenju, premda na drugim
mjestima ima netaknutih grčkih postrojbi. Napad je uspješan i 1. i 2. grčki korpus se posve
raspadnu. 3. korpus na sjeveru, koji dosad nije sudjelovao u borbi, priprema se na povlačenje
prema Mramornome moru, jer je sad postao ranjiv s juga. Kemal izdaje slavnu zapovijed:

“Vojsko! Vaš cilj je Sredozemlje! Naprijed!”

Turci zarobe tisuće vojnika, ulovivši ih u zasjedu dok su se spuštali niz Muratovu goru.
Mustafu Kemala dopadne slasno ironična dužnost da zarobljenoga generala Trikoupisa obavijesti
kako je postao zapovjednik cijele grčke fronte.

Grci u povlačenju uništavaju sve za sobom, razarajući bez ikakva smisla i sažaljenja. Grčka
vojska zaobiđe Smirnu i prepusti je nebranjenu turskoj vojsci koja je napredovala kroz
opustošene krajeve, svakim korakom u sve većem ljutitom šoku. Turskim vojnicima koji idu
prema gradu, zapovijeda Nuretin-paša, njegov nekadašnji namjesnik i pobjednik nad Kurdima.

Mustafa Kemal je zapovjedio da se prema civilnom stanovništvu Smirne moraju ponašati s
poštovanjem te da će objesiti svakog vojnika koji prekrši tu zapovijed, ali paša je nezgodan lik
koji ga ne voli i zavidi mu te ga odbija poslušati kad god to može. S punim pravom je poznat kao

besramno brutalan muškarac.

Jedna od malih povijesnih ironija je činjenica da su u jednom stoljeću Grci morali ratovati s
Turcima za svoju nezavisnost, da bi u idućem stoljeću Turci morali ratovati s Grcima za svoju. U
zadnjoj bitci toga zadnjeg rata Grci su izgubili 70.000 ljudi, a Turci 13.000.

U Smirni se događa zadnja velika katastrofa tog rata. Došlo je vrijeme da kršćansko
stanovništvo postane zrcalo muslimanskog. Nakon što su vidjeli što su Grci činili po Anatoliji,
vojnici žele osvetu.

Nuretin-paša pozove mitropolita Krisostoma, huškačkog svećenika koji je skrivio pašino
micanje s dužnosti u Smirni 1919. Prepusti ga turskoj gomili, koja ga nemilosrdno mrcvari sve
dok mu se jedan simpatizer ne smiluje i skrati muke, pucajući u njega. Obližnja francuska patrola
se ne miješa.

Armenska četvrt je zapaljena, a ubrzo su posve uništene europska i grčka četvrt. Turci kažu
da su Grci to sami učinili, kako im ništa ne bi prepustili. Na koncu konca, Grci su u povlačenju
palili sve ostalo. No u ovom slučaju grčka je vojska već bila otišla nekoliko dana prije. Neki kažu
da su Armenci podmetnuli požar, kako ništa ne bi prepustili Turcima. Neki kažu da je požar bio
podmetnut jer je u nekim kućama bilo armenskih snajperista, a uobičajena je vojna praksa da se
snajperisti pale.

Neki kažu da su požar izazvali Turci kako bi prikrili ono što su učinili armenskim civilima,
koji su rasporene utrobe i silovani ležali u svojim kućama ili zato da ih otjeraju i da se više nikad

ne vrate. Neki krive Mustafu Kemala, drugi Nuretin-pašu, koji je huškač i demagog. Neki
okrivljuju redovitu tursku vojsku, a neki neregularnu koja se dovukla za njom. Drugim riječima,
svatko ima nekoga koga će okriviti i prezirati za ono što se dogodilo u najljepšoj i najbogatijoj
luci Levanta. Na koncu su za sve najviše krivi Venizelos i saveznici, a pogotovo David Lloyd

George.

U luci, posade savezničkih ratnih brodova gledaju kako se grad pretvara u plameni pakao,
dok se očajni kršćani gomilaju na dokovima. Brodovi su ondje za evakuaciju njihovih
sunarodnjaka, a ne za pomoć mjesnom stanovništvu. U početku ih turski i saveznički patrolni
čamci sprečavaju da se popnu na brodove, ali na kraju kapetani i posada ratnih brodova više ne
mogu podnositi tu okrutnost i dopuste im da se popnu na palubu. Na kraju spase oko 200.000
ljudi, ali mnogi im nikad nisu oprostili što su tako dugo čekali.

Ispod površine masne vode prekasno je za Georgia P. Theodoroua, izbačenog iz čamca i
ustrijeljenog trgovca potrošnom robom, posjetitelja Rosinog bordela, filantropa, tvorca i
darovatelja lijepe neoklasične crpke u Eskibahčeu.

85. Ja sam Georgio P. Theodorou

Da, to sam opet ja, Georgio P. Theodorou, na usluzi, trgovac i filantrop. Ako ste zaboravili,
ja sam dao izgraditi crpku na ulazu u Eskibahče i ja sam vam priuštio malo predug opis varoši te
vam ispričao potankosti vezane za poniženje Daskala Leonide, kad su ga natjerali da nosi sedlo.
Pitam se što mu se dogodilo: štoviše, pitam se je li uopće još živ. Svakako je dobio ono za što je
agitirao i nimalo ne sumnjam u to da je skakao od sreće kad su se pojavili Stari Grci. Iako ne
vjerujem da je baš presretan sad, kad su Stari Grci odprdili i ostavili nas do grla u izmetu, dok
nam osvetoljubivi Turci razvaljuju vrata.

Ulovili ste me u nezgodnom trenutku, prijatelji, pa ćete možda primijetiti da su mi misli
pomalo raštrkane, no ako primijetite da sam malo nepovezan, ako otkrijete da je moja priča malo
odlutala, to mi, svakako, nećete zamjeriti, jer ja u ovom trenutku polako tonem kroz masnu vodu
do dna luke ovoga vrlo lijepoga grada koji je nekad bio Smirna. Ja sam, da tako kažem, do grla u
izmetu, samo metaforički gledano, budući da sam u zbilji zaglibio preko glave.

Ako već ne plivate najbolje, prijatelji moji, onda još lošije plivate kad ste potpuno odjeveni.
To je prirodni zakon koji nitko ne može zanijekati. Ja ga empirički dokazujem otprilike
posljednjih sat vremena. Čovjek se prije ili poslije mora prestati opirati i težina namočene odjeće,
u spoju s potpunom iscrpljenošću izazvanom panikom i fizičkim naporom, rezultira time da se
napokon pomirite sa smrću, nakon čega slijedi dugo, sporo spuštanje u mutno kraljevstvo rakova
i riba, morske trave, napuštenih sidara skorenih školjkama i luparima, kao i neobjašnjivo
odrezane debele užadi i hrđavih lanaca.

Ne mogu vam opisati olakšanje, to čisto zadovoljstvo odustajanja od nemoguće borbe, tog
trenutka kad shvatite da je manje strašno umrijeti nego se nastaviti boriti za život. Lijepo je, tako
lijepo, udahnuti hladnu vodu i pustiti je da vam ispuni pluća. Osjećate se udobno i čisto, dok vam
se u glavi stvara nekakva neobična treperava čvrstina. Upravo sam vidio veliku ribu i prvi put
osjetio zavist prema ribljoj sudbini.

Nedaleko vidim kako još netko tone na dno, ali suknje su joj se podigle i prekrile lice, pa se
pitam brine li je što će umrijeti tako nečedno, bijelih podsuknja izloženih pogledu svih muškaraca
koji se utapaju. Rekao bih da ima sjajne noge, ali ne prepoznajem ih, pa vjerojatno ne pripadaju
nijednoj od mojih malenih miljenica.

Svi kanali u mom nosu su se ispunili, ali bole me uši, a iznad sebe vidim trup broda i već
sam se navikao na okus soli. Vodom odjekuju zvukovi udaraca i brujanje motora. Vjerojatno od
savezničkih brodova koji principijelno neutralno i oprezno apatično gledaju kako se mi mučimo i
utapamo. Isprva su me u vodi pekle opekline na licu i rukama, ali sad osjećam svježinu, što mi je
drago reći i jedva da osjećam ranu od metka kojim me je turski vojnik pogodio dok sam
pokušavao otplivati dalje od luke.

Bio sam ogorčen zbog te smrti, sve dok nisam počeo propisno umirati. Zamišljao sam
idealniju smrt, recimo da me u devedesetoj godini ustrijeli ljubomorna dvadesetjednogodišnja
ljubavnica, koja me zatekla u naručju njezine devetnaestogodišnje suparnice. Još bolje, i zbilja
idealno, bilo bi uopće ne umrijeti. Volio sam svoj život. Kome je moglo biti ljepše? A jedina
cijena je bio povremeni odlazak triperologu i tu i tamo brige zbog kamatnih stopa i uroda

grožđica. Život mi je bio tako lijep da sam svojim smirenim raspoloženjem čak bio nadahnut na
nemudre činove filantropije, kao što su izgradnja malene crpke u Eskibahčeu ili netraženje
prijatelja da mi vrate dug.

Muči me to što umirem (istina, prilično ugodno) zbog najvećeg mogućeg zamislivog
zajeba, koji su izazvali zevzeci, zvekani i tutumraci najgore vrste, koji se uvijek nađu na
položajima na kojima su zaduženi da sve zajebu. Oprostite na reskom jeziku kojim opisujem
svoje osjećaje. Inače ne bih psovao u prisutnosti dame, ali kao utapajući muškarac koji je sve
izgubio zbog gluposti smušenjaka, mislim da imam pravo izražavati se slikovito. (Upravo mi je
lice istražio znatiželjni lučki cipal, koji je nakon toga otplivao dalje, jer mu vjerojatno ništa nije
zasmetalo.)

Da nešto razjasnimo; nisam i nikada nisam bio blesavac. Da sam bio blesavac, nikad ne bih

stekao svoje znatno bogatstvo, jer nisam platio gotovo nimalo poreza i ne bih stekao dobre veze u
svim mogućim slojevima društva. Ništa, prijatelji moji, nije nedužnije od lova na novac,
pohlepne, ali poštene razmjene dobara i rada. Kapitalist sam, a nijedan dobar kapitalist si ne
može priuštiti da bude tupan. Zarađivao sam na najraznovrsnijoj robi, čak ni na čemu, a novac
sam slobodno trošio i na nužne i na frivolne stvari. Stvorio sam toliko radnih mjesta da bi mi
Bog, kad stignem u raj, trebao dati orden i moj privatni kurveraj. Bez mene bi mnogi uzgajivač
smokava bio siromašniji i mnoga drolja lošije odjevena.

Reći ću vam tko su tupadžije, počevši od vrha. Zapravo tu i nema vrha, jer je na natjecanju
za najveću budalu toliko natjecatelja da na kraju svi osvoje prvo mjesto. Prije nego što počnem s
nominacijama, da vam odmah jasno dam do znanja da nisam Stari Grk. Ne dolazim iz Atene niti
neke rupetine-prćije u kojoj čak i ne govore propisni grčki. Ja sam rayah Grk, dvadeset četiri-
karatni maloazijski Grk, a moja obitelj je generacijama prosperirala ovdje u Smirni i šurovat ću s
bilo kojim Turčinom ili Židovom ili Armencem ili Levantincem, sve dok su spremni sklopiti
obostrano povoljan dogovor. Kod mene nema razlika među rasama i religijama, sve dok u tome
ima lijepe gotovine ili dobre noći kod Rose, čiji je kurveraj, bojim se, sad izgorio u tom požaru
koji, od ulice Lijepog pogleda do zgrade carine, od carine do Basma-Khane i sjevernije prema

Hadži-paši i Massurdiju, najljepše malo igralište na Levantu svodi na pepeo koji se u podjednakoj

mjeri sastoji od kostiju i drveta.

Evo nekih maloumnika redom: grčki narod koji je glasovao za romantičara, Njegovo
Romantičarsko Pustolovičanstvo, premijera Eleftheriosa Venizelosa, koji je zbilja mislio da može
pripojiti najljepšu polovicu Turske i nakalemiti je na Staru Grčku, iako mu za to nitko nije dao
dopuštenje, iako je ovdje većinsko stanovništvo tursko, a nitko tko ima imalo pameti nikad ne
ljuti Turke jer su Turci osobito dobri kad je u pitanju pretjerano reagiranje kad ih netko naljuti.
Glupan broj dva, opet grčki narod, zato što je bio romantičan baš kao gore navedeni romantičar,
jer je vjerovao da bi, zato što je civilizacija ovdje bila pretežno grčka u drevna vremena te zato
što i sad ovdje ima Grka, ovaj dio zemlje trebao na silu politički biti povezan sa Starom Grčkom.
Ludonja broj tri, već spomenuti izabrani romantičar, Eleftherios Venizelos, grčki premijer,
obilato obdaren Velikim Idejama.

A kad smo kod njih, što je s pravom pošasti huškačkih svećenika kojima smo bili
preplavljeni? Svih tih Božjih ljudi koji žele da odemo ubijati Turke u ime svetog ovog i svetog
onog? Što je sa svim tim pričama o obnovi Bizanta? Ma čemu to? A neki od njih su čak mrtvo-
hladno govorili o skorašnjem povratku Mramornog Cara! Što bismo trebali pomisliti kad

mitropolit Krisostom osobno stavi mitru i blagoslovi naše vojnike dok se iskrcavaju u luci i udara
turske žandare svojim pastoralnim štapom te svojim pratiocima govori da pljuju po njima? Reći
ću vam kako je to izgledalo svima, bez ikakve sumnje. To nije izgledalo kao saveznička

okupacija, nego kao još jedan glupi križarski pohod, nekoliko stotina godina prekasno. Priznajem

da mi je žao zbog onoga što se dogodilo Krisostomu kad su Turci opet zauzeli grad. Ne vjerujem

da je zaslužio da ga tako razdere gomila, ništa više nego što sam se ja zaslužio utopiti, ali
svejedno je poticao na nerede i bio Božja luda i žao mi je samo što će ljudi sad kad je postao
mučenik, zaboraviti koliko je nevolja izazvao.

A pogledajte što su Stari Grci učinili šefu policije kad su zauzeli grad! Čekao ih je u svom
uredu kako bi im mogao prepustiti vlast, a oni su ga pretukli i odrezali mu uši i iskopali oči, a svi
su mislili da je to baš dobro i bilo im je drago kad je te noći umro u bolnici i možete se kladiti da
su svi oni koji su zgroženi zbog čerečenja mitropolita bili podjednako razgaljeni kad se to
dogodilo šefu policije.

Kokošji mozak broj četiri, svi saveznički predsjednici i premijeri, zato što su mislili da bi
bila dobra ideja dopustiti Starim Grcima da okupiraju bilo koji dio Turske, jer nema do Starih
Grka kad je u pitanju pamćenje starih svađa i razmirica. Kako ih samo njeguju i šapću im nježne
riječi! Stari Grk njeguje povijesnu mržnju kao što botaničar njeguje rijetku, egzotičnu orhideju.
Kad Stari Grk posenili, zaboravi sve osim stare mržnje. Da su biljke, te stare svađe bi prekrile
cijeli Levant i pretvorile ga u džunglu! A devedeset devet posto njima najdragocjenijih i
najdražih starih svađa je s Turcima. Jesu li Britanci i Francuzi i Talijani zbilja mislili da će se
Grci lijepo ponašati prema Turcima kad se iskrcaju?

Ali najsjebanija budala od svih, kad malo bolje promislim, mora biti taj britanski premijer

Veleuvaženi Tupoglavac David Lloyd George, zato što je davao potporu Starim Grcima i

uvjerljivom Venizelosu. Osobno sam pisao Lloydu Georgeu. Nisam ga oslovio s “Draga sjebana

budalo”, iako sam trebao. Napisao sam “Uvaženi gospodine”. Rekao sam mu da ova regija ne

može uzdržavati samu sebe jer, premda jest lijepa, nema dobro obradivo tlo. Rekao sam mu da
sva trgovina dolazi iz unutrašnjosti, od koje nas je grčka okupacija odsjekla. Povrh toga smo
imali grčke vojnike i čete i bashi-bazouke koji su stvarali kaos u ruralnim sredinama, a povrh
toga smo imali armenske bande i čerkeske bande i turske bande, što je sve rezultiralo time da
seljaci nisu mogli obrađivati zemlju. U svom pismu sam rekao da je ovaj grad razoren i
osiromašen, da više nema trgovine, rekao sam da je rue Franque gotovo posve zatvorena te da ću
ja osobno svoj novac prebaciti u Aleksandriju. Nisam dobio odgovor. Pismo sam napisao na

francuskom. Pitam se kojim jezikom govore mrtvi.

Gotovo sam zaboravio kralja Konstantina, koji je došao ovamo i iskrcao se na mjestu na

kojem su se iskrcali križari, umjesto da se iskrca u luci, kao razuman i odgovoran monarh. A

zamalo sam zaboravio i generala Hazianestisa, vrhovnog zapovjednika, za kojeg se govorilo da je
lud i koji je zbilja bio uvjeren u to da su mu noge jedan dan načinjene od šećera, a da su drugi dan
načinjene od stakla. Zbog toga on ne bi ustao kad bi tko ušao u sobu, da mu se ne bi slomile.
Jedanput sam hodao s njim hodnikom poslije dobre večere i baš razmišljao o tome kako bih
mogao otići do Rose, kad me naglo prenuo general, koji se u tom trenutku vidio u zrcalu. Skočio
je u stav mirno i salutirao samome sebi, ruke uzdrhtale od discipliniranog obožavanja. Nakon što

je završio, rekao mi je, kao da je to nešto posve normalno: “Uvijek valja salutirati vrhovnom
zapovjedniku.” Čuo sam da je jedanput samog sebe dao zatvoriti zbog hodanja po travi, što je
bilo protiv vojnih propisa. Luđak ili budala? Tko zna! Tko god da ga je postavio na taj položaj,
sigurno je bio oboje.

Molim vas da primijetite kako našega dragog visokog povjerenika, g. Stergiadisa, nisam
postavio visoko na svoj panteon blesana. Najgluplje što je ikad učinio bilo je da uopće prihvati taj
posao. Trebao je ostati u Epiru.

Reći ću vam što mi se sviđalo kod Stergiadisa; bio je mrzovoljan i plemenitu vještinu
otuđivanja svih oko sebe prakticirao je prilično nepristrano. Kad bi ga uglednici pozvali na
zabavu, ne bi došao, a sam nije organizirao zabave na koje bi pozivao uglednike. Njih je to
živciralo više od bilo čega drugog. On bi jednostavno na kraju radnog dana otišao kući, kao svi
ostali. Meni to nije osobito smetalo jer sam radije odlazio Rosi nego ogovarao s tim glavonjama.

Nije primao ni mito, a to je bilo strašno iritantno. To je jedino što me kod njega živciralo,
zapravo. “Pa kako ću onda raditi?” pitao sam ga, a mogu vam reći da sam bio iskreno zbunjen, no
on me pogledao kao da sam lud i rekao: “G. Theodorou, morat ćete ići propisnim kanalima.”

Rekao sam: “Propisnim kanalima? Kojim propisnim kanalima? Ovdje nikad nije bilo

propisnih kanala. Ne bih prepoznao propisni kanal ni kad bi mi prišao na ulici i pozdravio me. Ne

bih prepoznao propisni kanal ni da mi se predstavi i dâ mi posjetnicu!”

On je samo slegnuo ramenima i rekao: “Iskreno se nadam da ćete se vi i propisni kanali
bolje upoznati dok sam ja visoki povjerenik.”

Drugo što je sve živciralo bilo je to što je bio tako skrupulozno pošten prema Turcima, da

su svi Grci mislili da je anti-Grk. Zgražali su se kad bi on poslao policiju i kad bi ih ulovili kako,
nedužno i velikodušno, čine grozote Turcima. Smatrali su da time pokazuje očito pomanjkanje
helenističkih ideala jer su oni zapravo htjeli posve otjerati Turke. Da budemo iskreni, 1914. Turci
su također pokušali otjerati sve nas i sam Bog zna koliko su maloazijskih Grka tako odveli u
unutrašnjost, odakle se nikad nisu vratili. Vjerojatno pola milijuna. Zato me nemojte pogrešno

shvatiti, ne mislim da su Stari Grci išta gori od Turaka, ali jako me živcira što i jedni i drugi misle

da su bolji, dok su zapravo posve isti. Bog ih je stvorio kao Kaina i Abela, a ulogu Kaina
preuzima onaj tko u danom trenutku ima prednost. Onaj tko u tom trenutku ima nesreću glumiti
Abela, iskorištava tu priliku da bi kukao zbog barbarizma onog drugog. Ako ikad sretnem Boga
Osobno, vrlo oštro ću mu predložiti da nepristrano ukine njihove religije, pa će tada zauvijek biti
prijatelji.

Jedanput sam posjetio Stergiadisa zbog nečeg, došao sam mu se požaliti zbog ubojstva
moje turske mušterije koja mi je dugovala mnogo novca, a tad smo već bili gotovo prijatelji i on
mi je nešto povjerio. Rekao mi je da saveznici postaju nervozni i da već misle da su jako
pogriješili. Jedan britanski general zvan Milne osmislio je granice kojima bi se ograničila
okupacija, ali to se, naravno, ignoriralo. A onda su Britance počeli sa svih strana zasipati
izvještajima o tome što izvode grčke čete i Stari Grci, nakon čega su pritisnuli premijera
Venizelosa, koji je pritisnuo Stergiadisa, koji je pokušao pritisnuti vojsku, ali nije ništa postigao.
Činjenica je bila da je vojska posve izgubila kontrolu i visoko zapovjedništvo često nije znalo što
rade vojnici. To je izluđivalo Stergiadisa. “G. Theodorou”, rekao mi je smrknuto, “najtužnije je to
što moram slušati kako mi toliko ljudi govori o našoj civilizatorskoj misiji.” Nije rekao više ništa,

tu je jednostavno stao.

Ako mene pitate, ja sam od prvoga dana znao da će to biti fijasko. Poput svih, sišao sam u
luku kad su se euzoni iskrcali i neko vrijeme mi je čak došlo da počnem klicati i mahati grčkom
zastavom. To je svakako bio uzbudljiv događaj, nekoliko minuta. Tad je neki idiot ispalio hitac i
vojnici su zapucali na tursku kasarnu i od tog trenutka je sve pošlo nizbrdo. Uzbuđenje je dobro
samo unutar određenih granica, ja bih rekao, a to je bilo malo previše uzbudljivo. Draža su mi
nedužna uzbuđenja u kući razvrata. Mislim da su ubili tristo Turaka prvoga dana, a još gore je
bilo to što su maloazijski Grci počeli pljačkati turske trgovine i gaziti po fesovima i trgati vela i
činiti uobičajene nezamislive, bestijalne užase. Hvala Bogu što se pojavio Stergiadis i ponovno
uspostavio red. Unatoč tome, vojnici i gomila su i dalje bili nošeni uzbuđenim poletom

samozadovoljstva, i dalje su u budalastim povorkama mahali zastavama i Venizelisovim
portretima i pjevali svoje bezumne domoljubne pjesme. Jedna mi se osobito počela motati po
glavi kad sam počeo tonuti, a ta me živcirala preko svake mjere, jer je zadnje što želite kad se
utapate, da vam se neka glupava pjesma neprestano mota po glavi, kao trabunjanje nekog luđaka.
Zapravo bi mi bilo draže da je nisam ni spomenuo. Vražja pjesma mi se opet vratila.

Sad kad je fustanela

Došla u Smirnu

Fes će nestati

Krv Turaka će teći

Sad kad smo zauzeli Smirnu

Odletimo do Aja Sofije.

Džamije ćemo sravniti sa zemljom

I podići križ.

Znate li što me najviše živciralo u toj pjesmi? Onaj stih o nestajanju fesa. Gledao sam
živahni odred euzona kako maršira po rue Franque i kako pjeva na sav glas i pjevali su baš tu
pjesmu, a ja sam pomislio: “A što li to ovi euzoni nose na glavi? Dame i gospodo, pokrivalo za
glavu euzona je bez ikakve sumnje fes.” Naravno da je taj slavodobitni i posve javno križarski
imperijalizam rezultirao time da je svaki Turčin koji drži do sebe skrio svoj novac, izvukao pušku
iz ormara i nestao. Sjeme mržnje je bilo posijano i evo sad mi žanjemo tu mračnu žetvu.

Kad se Stergiadis pojavio, to je bilo sasvim u redu i bilo je dobro što je u Smirni opet
zavladao mir. Ali ja sam trgovac; morao sam mnogo putovati po vilajetu Aidin i sandžaku
Smirna. Za mene je situacija gotovo odmah postala nemoguća. Imali smo bandite koji su dolazili
iz Mitilene, cijela sela masakrirana iz osvete zbog ubojstva jednog žandara, masakr u
Menememu, gdje su Grci na vrata nacrtali bojom bijeli križ, kako bi vojnici znali koje domove
treba istrijebiti, službenike koji su išli uokolo i prisiljavali Turke da potpisuju dokumente kojima
iskazuju svoje oduševljenje okupacijom, oduzimanje lovačkih pušaka koje su ljudi posjedovali
potpuno zakonito, cijelu populaciju Karatepea koju su zatvorili u džamiju i spalili, vojnike koji su
uokolo paradirali s fesovima i kalpacima nabijenim na bajunete, krali sve što vide, uključujući
prljave turske maramice, okupljali muškarce u džamijama pod izgovorom da ih moraju o nečem
obavijestiti, dok bi njihovi hrabri kolege pljačkali njihove domove i zlostavljali žene, palili kuće
kako bi istjerali snajperiste, namećući redovite prozivke koje su posve onemogućavale
obrađivanje zemlje, paljenje turske četvrti u Aidinu i postavljanje strojnica na minarete, kako bi
pobili sve one koji nisu htjeli izgorjeti, dok je 8. kretska pukovnija svaki dan sve više potvrđivala
svoj huliganski ugled, pa smo imali uredni masakr u Ahmetliju, naoružavanje grčkih civila
oružjem uzetim iz turskih kasarna, naplaćivanje Turcima petnaest pijastera za povlasticu da
kupuju ružice i viču: “Zito Veniozelos!”, pljačkanje ureda talijanskoga gradonačelnika
Carrossija, koji je bio saveznički nadzornik žandarmerije, uobičajeni improvizirani carski rezovi
na trudnim ženama, uobičajene amputacije dijelova tijela, razbijanje zuba, otimanje konja za
ucjenu, korištenje seljaka kao tegleće stoke, očekivano silovanje i defenestraciju djevojaka,
zabavljanje dokonih vojnika tako što su im dopuštali da gađaju mujezine dok izvikuju azan s
minareta, mlaćenje Turaka koji nisu bili u žalosti tužnom prilikom smrti kralja Aleksandra od
majmunskog ugriza, ubijanje trgovaca koji su inzistirali na pijasterima, umjesto na drahmama,

rušenje muškaraca i pritiskivanje nogom mošnja kako bi mu lakše izuli čizme, paljenje svih
varoši i sela za vrijeme žurnog i ponižavajućeg povlačenja vojske...

O, uistinu, beskrajan je broj pogrešaka, sitnih i krupnih, od kojih se sastojala gorka realnost

tog sjajnog izbavljenja Konstantinopolja i maloazijskih Grka od okrutnih i barbarskih nevjernika

Turaka.

A onda se pojave trijumfalne i osvetoljubive trupe Mustafe Kemala, horde četa pomiješane
s urednim regularnim vojnicima, koje razapinju svećenike ili ih guše čvornatom užadi, koji siluju
i defenestriraju čak i najslađe djevice i benzinom polijevaju one koji pokušavaju pobjeći
brodicama, koji zapečate armensku četvrt kako bi se mogli zabavljati, a onda grad plane i ponovi
se cijeli katalog identičnih grozota, samo što je to sad Turska Turcima i spasimo Malu Aziju od
okrutnih i barbarskih nevjernika Grka. Pa, što bih ja mogao, nego skinuti kapu, nakloniti se i reći:
“Gospodo, odjebite svi skupa!”? Na dnu luke sam, moja kuća i skladišta i Rosin kurveraj su
izgorjeli, moj novac je u Aleksandriji i gradom hara plameni zid dugačak tri kilometra, a u luci se
naguralo mnoštvo očajnih ljudi koji čekaju da saveznici priđu sa svojim brodovima i spase ih, za
što oni galantno ne pokazuju nikakvu namjeru.

Opisat ću vam okrutnost koja me najviše povrijedila, budući da nemam puno vremena,
premda se čini da se vrijeme proteže u vječnost kad se utapate, a ja jedva da sam više svjestan
vlastitog tijela, dok lagano poskakujem po morskom dnu.

Imao sam klijenta u Yeniçiftliku. Zvao se Kara Osman Zade Halid-paša. Bio je vrlo važan
muškarac, dostojanstven muškarac i, ako vam to uopće što znači, ona najbolja vrsta Turčina. Bilo
je to dugo putovanje, ali morao sam otići do njega u vezi s pošiljkom smokava. Zatekao sam ga
mrtvog u njegovom domu, s trideset sedam rana od bajunete, bez nosa, usana, očiju i ušiju. Ti
dijelovi su bili odstranjeni s njegove glave, koja je pak bila odstranjena s njegovog tijela. Kara
Osmana sam dugo poznavao, ali čak sam ga i ja jedva prepoznao. Bio sam siguran da je to on tek
kad sam shvatio da nosi svoju omiljenu svilenu košulju.

Neko vrijeme sam gledao njegove ostatke i nisam mogao spriječiti da mi suze navru na oči,
premda jesam uspio suzbiti potrebu da se ispovraćam. Dugovao sam mu nešto novca, ali ni
unatoč tome nisam osjećao ni najmanje olakšanje zbog njegove smrti. Bio sam šokiran njome i
nisam je mogao shvatiti. Otišao sam do obližnjeg časnika i jedva da sam mogao govoriti, ali
rekao sam mu: “Ubili ste Kara Osman-pašu.”

Časnik je imao jedan od onih dražesnih vojničkih brčića koje sam odmah neopozivo
zamrzio. Pogledao me i podigao obrvu, a na moju primjedbu je smireno odgovorio: “Pa?”

Osjetio sam kako me obuzima bijes i nisam se mogao suzdržati. Rekao sam: “Pizda si.” A
onda sam se okrenuo i vratio do svog konja i uopće nisam vidio njegovu reakciju. Očekivao sam
metak u leđa, ali ništa se nije dogodilo, a sad kad se sjetim toga, mislim da je to nešto najhrabrije
što sam ikad učinio.

Da sam bar bio dovoljno pametan da zbrišem u Eskibahče. Mogao sam otići na mali odmor
u talijanski sektor. Mogao sam izgraditi neoklasični lûk koji bi išao uz crpku. Mogao sam
ponovno popločati mejdan. Mogao sam platiti triperologu da pazi na cure u kurveraju. Ali sve su
to sad pusti snovi. Vid mi slabi, a ionako je mračno. Nisam znao da u luci ima rakova. Meni je
draži atlantski jastog. Više nisam svjestan vlastitog tijela. Već sam previše mrtav da bih brinuo
zbog umiranja.

Georgio P. Theodorou, trgovac i filantrop, šalje vam svima vodeni posljednji pozdrav.

Mahnuo bih vam, ali ne znam gdje mi je ruka, a vrlo je vjerojatno da i niste ondje, tko god vi bili

ili ne bili. Zbogom, Smirna, zbogom, Rosa, zbogom, prijatelji moji, zbogom, Lloyd George i

Venizelos i sve druge sjebane budale, zbogom, moja materijalna dobra, zbogom čak i samome
sebi. Samo bih volio da nisam morao umrijeti, dok mi se glavom neprekidno mota ta glupa

pjesmica o fesu.

86. Mustafa Kemal (22)

Mustafi Kemalu je dovoljno mjesec dana da nadmudri i izblefira Britance. Zna da će mu
Francuzi i Talijani rado dati ono što želi, a to je povlačenje stranih vojnika iz Trakije i Istanbula,
dok će on sa svoje strane rado dopustiti prolaz svim brodovima kroz Dardanele do Crnog mora.
Njegovi vojnici marširaju prema Dardanelima i Istanbulu. U Smirni, koja će ubrzo postati Izmir,
Mustafa Kemal upoznaje ženu kojom će se poslije oženiti, no, na njihovu obostranu nesreću,
pokazat će se da je njezin karakter čvrst koliko i njegov.

Lloyd George objavi u kabinetu da će se suprotstaviti Mustafi Kemalu, a Winston
Churchill, uvijek ratoboran, želi poslati ekspedicijske snage. No od svih saveznika samo im je
Novi Zeland spreman pomoći. Mustafa Kemal uspije uvjeriti francuskog visokog povjerenika u
to da neće moći spriječiti pobjedonosni marš svojih vojnika u Istanbul, da bi poslije novinaru
priznao da nije imao pojma gdje su mu vojnici. Francuzi i Talijani povlače brodove koje su
poslali u pomoć Britancima, a lord Curzon hitno odlazi u Pariz, gdje se poslije ogorčene rasprave
s Poincaréom rasplače. Turska konjica natjera Britance da se povuku iza svojih obrambenih
položaja u Čanakaleu, ali bez ispaljenog metka. U to vrijeme turski časnici dođu posudili
bodljikavu žicu od Britanaca, pod džentlmenskim dogovorom da će im je vratiti kada kriza prođe.

Francuzi se s Kemalom dogovore tako da on dobije sve što želi, ali Britanci ne znaju za to.
Odluče mu poslati ultimatum, ali general Harrington misli da je bolje ne isporučiti ga. Zna da ne
može pobijediti Mustafu Kemala sa samo nekoliko tisuća ljudi. Poincaré odahne od olakšanja, a
Lloyd George je bijesan, ali poslije se sve izgladi na razgovorima o primirju. Ismet-paša predvodi
pregovore, a s obzirom na to da je nagluh, jednostavno se pravi da ne čuje išta nezgodno što im
ne bi odgovaralo.

U Grčkoj se prevrtljivi narod okrene protiv kralja Konstantina, čiji su povratak koliko jučer
dočekali s tako pretjeranim oduševljenjem. Iznenada se sjete zašto su ga toliko mrzili i sad ga
krive za gubitak rata koji je započeo njegov najveći neprijatelj, Eleftherios Venizelos. Konstantin
abdicira u korist svoga najstarijeg sina i umrijet će u izgnanstvu na Siciliji, četiri mjeseca poslije,
slomljena duha i srca. Naučio je gorku lekciju svih grčkih kraljevskih obitelji, a ta je da je bolje
žalovati u izgnanstvu nego vladati kod kuće, jer se Grci prema kralju uvijek odnose kao da je
predsjednik.

Generalu Hazianestisu i petorici ministara sude i osude ih na strijeljanje. Radije nego da ga
degradira tko drugi, general Hazianestis sam skine sva obilježja s odore prije nego što hrabro
stane pred streljački vod. Noge ga čvrsto drže i na koncu se pokaže da ipak nisu načinjene od
stakla ili šećera. Smaknuće njega i njegovih drugova izazove burnu reakciju u svijetu, jer je posve
jasno da su ih odabrali za žrtvenu janjad. Venizelos se opet pojavi, neobjašnjivo oslobođen svih
optužba, a nova vojna hunta u Grčkoj objavi svoju nakanu da zadrži Trakiju. Samo Lloyd George
ima dovoljno strpljenja da podupre tu njihovu jalovu ambiciju.

Kemal nastavlja prijetiti saveznicima ratom i napokon postigne da bude po njegovom.
Istočna Trakija će ipak pripasti Turcima. Ondašnja brojna grčka populacija odlazi u pratnji
uobičajenih srcedrapajućih i otužnih scena, uobičajenih smrti na putu, a proći će mnogo godina

prije nego što na njihovo mjesto dođu turske izbjeglice iz Bugarske i Grčke, koje će također
pretrpjeti dugačko, teško putovanje iz svoje domovine.

Povijest počne ispočetka. Katastrofalni Lloyd George izgubi vlast, a Winston Churchill
izgubi položaj. Mustafa Kemal započinje stvaranje potpuno nove zemlje. Ukine sultanat, a onda i
kalifat. Uvede sekularni ustav. Arapsko pismo zamijeni latiničkom abecedom, na taj način
osiguravši da gotovo nijedan budući povjesničar neće moći shvatiti neorganizirane arhive,
preostale iz osmanlijskih vremena. Uvodi jednaka prava za žene i zabranjuje veo i fes. Pokreće
cijele industrijske grane. Započinje procese koji imaju za cilj uvođenje zapadnjačke liberalne
demokracije čim on umre, u kojem slučaju smatra da će izgubiti svaki interes za očuvanjem
osobne moći.

Mustafa Kemal postane potpisnik sporazuma iz Lausanne, onoga koji uvjetuje da gotovo
svi turski kršćani, bez obzira na to kojim jezikom govore, moraju biti odstranjeni iz Turske.
Drugi uvjet jest da gotovo svi grčki muslimani, bilo grčkog ili turskog podrijetla i bez obzira na
to kojim jezikom govore, moraju otići iz Grčke i doći u Tursku. Kriterij je eksplicitno religijski, a
ne etnički, i u interesu sprečavanja budućih problema čini se kao dobra ideja, sve dok ne
pomislimo na nedužne civile kojih se to ticalo.

Jednoga dana u Turskoj će to zvati “demografskom katastrofom” jer su kršćani ti koji znaju
kako se što radi. Turci su vojnici i seljaci i zemljoposjednici, ali kršćani su trgovci i zanatlije.
Njihov odlazak će usporiti ekonomski oporavak za nekoliko desetljeća.

U Grčkoj to zovu “maloazijska katastrofa”. Oni koji su otišli će do kraja života smatrati da
su ih nasumce izbacili iz raja. Jedan i pol milijun njih stiže u Grčku, stvarajući goleme probleme
vladi koja ih mora smjestiti i uklopiti. Sa sobom donose svoje obrazovanje, profinjenost, svoj
talent i nostalgiju, te glazbu koja će se pretvoriti u rembetiku. Donose sa sobom i posvemašnje
siromaštvo i osjećaj nepravde te su time možda više od ičeg drugog pridonijeli proširivanju
komunizma Grčkom, zbog čega će poslije izbiti građanski rat.

U Turskoj šalju odbore na sva područja gdje ima kršćanskih zajednica. Njihov posao je
procjenjivanje imovine, kako bi je mogli poslati unaprijed ili kako bi izbjeglicama po dolasku
dali novčanu naknadu. No nemaju nikakva prijevozna sredstva, iz jednostavnog razloga što
Turskoj nije ništa ostalo poslije desetogodišnjeg ratovanja pa zato ta imovina ne stigne na

odredište. Za mnoge izbjeglice to se pretvori u još jedan marš smrti.

U Eskibahčeu dolazak odbora ne shvate osobito ozbiljno. Turski i grčki kršćani, koji su u
posljednje vrijeme zahvaljujući talijanskoj okupaciji živjeli mirno, ne osjećaju gorčinu koju ljudi
drugdje osjećaju, poslije rata s Grčkom. Oni se i dalje smatraju Osmanlijama i misle da je
Mustafa Kemal u sultanovoj službi. Mnogi od njih još nose turban, koji je već godinama bio
strogo zabranjen.

Preživjeli sudionici sukoba počinju polako pristizati kući. Proslave koje tada kao da se
održavaju svakodnevno imaju, neizbježni okus velike tuge. Ima vojnika koji na povratku doznaju
da su im majka ili otac umrli prije nekoliko godina, ili da su ostali bez braće. Zateknu obrasla
polja, štale bez životinja, zapuštene kuće. Obitelji očajnički čekaju, no vrijeme koje prolazi sve
im jasnije daje do znanja da su njihovi sinovi zauvijek izgubljeni. Varoš se puni bogaljima. Kad
se vrati Karatavuk, zgodan, posve odrastao, uspravan, pun samopouzdanja i načičkan ordenima,
veselju u Iskanderovoj kući nema kraja. Nermina ne može prestati plakati od olakšanja, a
Iskander, pucajući od ponosa, priča sinu kako je i on imao uspješan rat, tjerajući bandite s
Rustem-begom. Uzmu pušku Abdula Krisostoma i pođu u lov. Karatavuk i njegov brat ubiju po

jednog jelena, a Iskander jednoga promaši. Karatavuk ga uvjeri u to da s mecima nešto nije u
redu i namjerno promaši iduću metu.

Kad se Ibrahim vrati, u strašnom je stanju i drhti. Ruke mu se toliko tresu da ne može piti
vodu iz čaše. Čini se da je u velikom strahu od majke i sestara, stišće se u kut i krije oči iza
podlaktice. Filoteja se jedva uspije oduprijeti sretnom nagonu da ga ode posjetiti, no Alija
Slomljen-nos se ubrzo pojavi na Karitovim vratima i kaže da će očito morati odgoditi vjenčanje.
Ponudi obitelji razrješenje od njihove obveze, ali Filoteja odlučno odbije kad joj majka to
predloži. Svu energiju ulaže u rad na opravi. Alija kaže da je Ibrahim iscrpljen i jako bolestan, ali
ubrzo svi počnu širiti glasinu da je napola lud. Kada Drosoula to spomene svojoj prijateljici,
Filoteja se tako naljuti da se Drosoula više nikad ne usudi to spomenuti. Filoteja shvaća da je
jednu vrstu jada jednostavno zamijenila druga. Prisjeća se svih trenutaka kad su se njoj i
Ibrahimu ukrstili putovi. Stalno govori o njima. To su pričice bez ikakvog cilja i smisla, pa se
Drosoula i Lejla-hanuma ubrzo počnu samo pretvarati da je slušaju. Njezina nostalgija je izjeda
kao rak. Sve njezine priče kao da počinju: “Jednoga dana kad sam skupljala divlje zelenje...” Ni
na trenutak ne vidi svog zaručnika, iako je samo nekoliko vrata dalje.

Pristigne vijest da je Smirna uglavnom uništena požarom te da su otišli svi Grci i Armenci.
Mjesecima poslije će lončar Iskander smrknuto gledati svoje police, natrpane s petsto ptičjih
zviždaljki za djecu. Nada se da je Georgio P. Theodorou preživio te da će jednoga dana doći po
svoje zviždaljke. Nema pojma što će inače s njima.

87. Ja sam Filoteja (14)

Što drugo mogu, nego čekati i čekati i čekati? Čekala sam tako dugo, čekala sam još otkako
sam bila curica, a sad bi mi bilo draže da sam se udala s dvanaest godina jer neke cure to čine, ali
je Ibrahim bio premlad. Trinaest je premlado za dječaka. U toj dobi dječaci nisu skloni
ozbiljnosti.

Godine sam provela opslužujući Lejla-hanumu, koja uglavnom kao da samo želi malo
društva, a tko to ne želi? A novac koji sam za to dobivala, pomogao je mojoj obitelji. Ali cijelo to
vrijeme sam osjećala tu žudnju, sve dokle mi seže pamćenje. To je žudnja od koje me boli grlo i
srce i nekako sva uzdrhtim kad pomislim na njega i počne mi se događati nešto što utječe na moje
noge i želudac i to je nekakva glad i nekakav nemir i stalno ga zamišljam i to mi je kao da ga
zbilja vidim jer to je viđenje na neki neviđeni način, a ja svog voljenoga vidim tako. Pogledam
obronak, a na obronku bi trebao biti Ibrahim i pogledam mejdan, a na njemu bi trebao biti
Ibrahim, a kad vidim kozu, ili je čujem, pomislim na svoga voljenoga jer je on kozar i katkad
vidim Kopeka, Ibrahimovog mastifa, koji je sad prilično star pas. A kad bih vidjela Kopeka,
zapitala bih se tko će prvi umrijeti, ja ili Kopek, oboje umirući od žudnje u iščekivanju Ibrahima.

Kažu mi da sam lijepa i jedanput su me natjerali da nosim veo jer sam previše uznemirivala
muškarce, a kažu i da sam bila lijepa čak i onoga dana kad sam se rodila i kad me došao pogledati
Abdulhamid-hodža, a on je bio svetac i blagoslovio me premda sam curica. A Lejla-hanuma me
podučila kako da budem još ljepša, kako da se uresim, kako da se koristim mirisima i kremama,
kako da sjednem pred zrcalo i namještam lice sve dok se ne usavršim.

Naučila sam da savršenstvo nije dovoljno. Odrekla bih se tog savršenstva za muku
porađanja i umor od rada u kući djetetova oca i za poniženje zato što sam najmanje važna od svih
žena u toj kući i sažaljenje dok gledam kako moje savršenstvo s mene spiru moje dužnosti žene.

Čekala sam sedam godina otkako je moj voljeni otišao u ratove i to je bilo sedam godina u
Rustem-begovoj kući i gledala sam kako moje savršenstvo kaplje s mene kap po kap zbog bolne
žudnje i bojala sam se da me moj voljeni više neće voljeti kad se vrati i vidi me.

A sad se vratio. Borio se u nekakvoj Mezopotamiji, pustinjskoj zemlji punoj škorpiona i
stijena, i bio je u Siriji i bio je u vojsci Mustafe Kemala u ratu sa Starim Grcima i to me
zabrinjavalo jer sam mislila da me možda neće htjeti zato što je moj otac kršćanin, a sad su ljudi
ogorčeni na kršćane zbog Starih Grka.

Sad me srce boli i nadima mi se u grudima jer se vratio, a ja jedva da sam ga vidjela, čak i u
pratnji njegove majke. A zaručeni smo zlatnikom, a on je jako mršav i izgubio je nekoliko zuba i
glas mu je promukao i govori nejasno, a smijeh mu je piskutav i neobičan i ruke mu se tresu i
kažu da stalno puši, čak i u prisutnosti starijih, tako da mu je brk u sredini postao narančast.

Ibrahimov otac je posjetio moga i rekao mu da je moj voljeni nestabilan i da nije baš
priseban nakon što se vratio iz rata, a moj otac se složio s Ibrahimovim da bi vjenčanje trebalo
malo pričekati dok Ibrahim malo ne dođe k sebi, a kad mi je otac to rekao, to me zapeklo kao
limun i zaplakala sam jer sam već tako dugo čekala i možda ću morati čekati još sedam godina i
možda još sedam puta sedam i tad sam otrčala u Rustem-begov konak. U toj kući sam plakala s
Lejla-hanumom, koja je sa mnom bila kao med, i otišle smo na obronak špijunirati mog voljenog,

a vjetar je tutnjio nebom i čuli smo ga kako svira kaval, koji proizvodi najljepši zvuk na svijetu,
slađi od crvendaćevog ili konopljarkinog, i vidjele smo da sjedi na stijeni, a onda je spustio kaval
i pogladio Kopeka iza ušiju, a onda je počeo jecati i trljati rukama lice, a Lejla i ja smo se
odšuljale jer se ne priliči špijunirati muškarca kad plače.

Lejla-hanuma me odvela natrag i posjela me pred zrcalo i isplela mi kosu u pletenice, a
onda ih je rasplela i isplela na različite načine i malo me nasmijala jer sam izgledala neobično i
nježno je milovala moj vrat i ljubila me u obraz i rekla mi da sam joj, otkako se Drosoula udala
za Gerasima, mnogo više od sluškinje i pomagačice i zagrlila me i tako me utješila.

I ispričala sam joj sve o bolu u vratu i žudnji u želucu i nemiru i drhtanju i velikoj gladi i
beskrajnom nadanju i o tome kako ga u svemu vidim, iako ga nema, a Lejla mi je rekla. “Znam
riječ za to”, a ja sam rekla: “Reci mi tu riječ”, a ona je rekla: “Ta riječ je agapi”, a ja sam rekla:
“A što to znači?” a ona se nasmijala i rekla: “Šašavice, to znači sve to što si mi sad rekla”, a ja
sam rekla: “A koji je to jezik?” a ona je rekla: “Obećavaš da nikome nećeš reći?” a ja sam rekla:
“Obećavam”, a ona je rekla: “To je grčki”, a onda je rekla: “A želiš li znati što moraš reći svom
voljenom kad si u njegovom krevetu ili kad ležiš na livadi, a on te pokrije?” na što sam

pocrvenjela i rekla: “Reci mi, Lejla-hanuma”, a ona je rekla: “Reci mu agapi mou”, a ja sam to

ponavljala: “Agapi mou, agapi mou”, sve dok to nisam upamtila, a onda je Lejla-hanuma rekla:
“Kad mu želiš govoriti o svom srcu, kad te osjećaji preplave i moraju izaći iz tebe, kažeš
S’agapo”, a ja sam ponovila: “S’agapo, s’agapo, s’agapo.”

Lejla je rekla: “Sad kaži: S’agapo, agapi mou.” A ja sam ponovila: “S’agapo, agapi mou,

s’agapo, agapi mou”, a ona me pomilovala po licu i rekla: “To je jezik tvojih predaka koji su
kršćani ovdje s vremenom zaboravili”, a ja sam upitala: “Za to nema riječi na mom jeziku?” a
ona je rekla: “Šašavice, naravno da ima, ali grčki je najbolji jezik za ljubav.”

I svake noći prije nego što bih zaspala, pomislila bih na Ibrahima, tako bliskog, ali tako
rijetko viđenog, i zamislila ga i rekla mu: “S’agapo, s’agapo, s’agapo”, a kad bih sanjala svog
voljenog i kad sam mu trčala ususret među grobovima, dovikivala sam mu: “Agapi mou”, a s
vremenom sam shvatila da je to što mi je Lejla-hanuma rekla istina, da su te riječi najsavršenije
od svih jezika i od svih riječi na svim svjetskim jezicima, te da te riječi najbolje opisuju ono što
sam htjela reći.

88. Egzodus

I dalje nemirno spavajući, otac Kristofor je ponovno sanjao o Božjem sprovodu. San se
ponavljao u tisuću sićušnih varijacija i već dulje vrijeme mu je bio izvor znatnog psihološkog i
duhovnog napora. Neplodna Lidija se brinula zbog tamnih podočnjaka svog muža i bljedila
njegovog lica, ali nije našla nikakav napitak koji bi mu omogućio lakši san. U verziji te noći otac
Kristofor je sanjao da je svećenik koji vodi Božji sprovod, dok je anđeo Azrael, malicioznog,
aristokratskog lica ozarenog Todeslustom, kopao grob. Azrael ga je strašno šokirao svojim
drskim komentarima o stanju trupla, a Kristofora su probudili vlastiti protestni uzvici, baš u
trenutku kad su u zoru došli žandari.

Zapovijedao im je isti onaj narednik Osman koji je prije toliko godina došao po novake i s
kojim je Karatavuk otišao kako bi odslužio vojsku umjesto svog oca. Narednik je znatno ostario,
djelomice zbog posljedica mnogih rana na njegovo zdravstveno stanje, a djelomično zbog loših
uvjeta u kojima je živio mnogo godina. Šepanje mu je postalo naglašenije i katkad bi imao
poteškoća u disanjua a problem se trudio ublažiti neprestanim pušenjem, navikom koja je njegov
debeli brk obojila u razne nijanse smeđeg i žućkastog. Još se smatrao pravim vojnikom, a ponos
ga je natjerao da se i dalje drži uspravno i govori jednostavno i izravno. Po dolasku, nakon što je
nekoliko dana hodao iz Telmessosa, prvo se otišao obrijati, nakon čega je namirisan i osvježen
limunovom kolonjskom vodicom, postavio svoj ured na mejdanu, pod istom platanom pod kojom
je sve vodio i prije svih tih godina. Odatle je slao svoje žandare da njegove zapovijedi prenesu
mještanima.

Isprva nitko nije mogao povjerovati u ono što im žandari govore, ali ubrzo je postalo jasno
da to nije neslana šala. Naređenje narednika Osmana je bilo da okupi sve kršćane u varoši i
odvede ih u Telmessos, odakle će ih brodovima premjestiti u Grčku. Naredniku Osmanu nisu dali
nikakva transportna sredstva, nikakve zalihe ni novac, koji bi mu pomogli da u tome uspije.
Ubrzo su ga okružile skupine kršćana na samom rubu histerije.

“A što je s mojom kućom?”
“Zaključaj je.”
“A što je s mojim životinjama?”

“Zamoli susjede da se brinu za njih. Prodaj ih.”
“Što je s mojom majkom? Bolesna je. Što će biti s njom?”
“Nitko ne smije ostati.”
“Što je s mojim sinom? Otišao je na tri dana. Što će biti s njim kad se vrati?”
“Poslat će ga za nama.”
“A što s mojim samovarom? Jako je vrijedan.”
“Ne uzimajte ništa što nećete moći nositi sve do mora. Ako imate imalo pameti, ponesite
hranu i odjeću.”
“Sutra bih se trebao naći s nekim s kim bih trebao razgovarati o nekoj zemlji.”
“To je otkazano.”

“A što je s mojim stvarima? Nemam kola u koja bih ih stavio.”

Narednik Osman bi podigao ruku, moleći ih da se smire, ponavljajući: “Slušajte me svi, u
svom novom domu ćete biti kompenzirani u točnoj vrijednosti svega što ste izgubili. Izdat će vam
potvrde.”

“Kad? Gdje?”

“Ne znam točno. Pretpostavljam da će se to riješiti u Telmessosu.” “Gdje je Grčka?”

“Preko mora. Nije daleko. Bez brige, za vas će se pobrinuti Grci i Franci. Naći će vam nove
kuće, jednako dobre kao vaše stare.”

“Jesu li Grci Osmanlije kao i mi?”

“Ne, odsad ste vi Grci, a ne Osmanlije. A ni mi više nismo Osmanlije, Turci smo.”

Narednik raširi ruke i slegne ramenima. “A sutra, tko zna? Mi bismo mogli biti nešto drugo, a vi
biste mogli biti crnci, a zečevi će postati mačke.”

Kršćani su se u svojim kućama pokušali suočiti sa zbunjujućim i nemogućim zadatkom
odlučivanja što bi ponijeli. Bilo je nekih obitelji koje su redovito odvodile životinje na jajle za
ljetnih mjeseci, pa su navikle na duga putovanja sa svime što imaju, no čak ni one to nikad nisu
morale učiniti pod takvim uvjetima hitnje i nesigurnosti. Većina ljudi je iznenada bila gurnuta u
emocionalno ekstremna stanja i bili su posve zbunjeni. Neki su bili šokirani i tihi, neki histerični i
uplakani, dok su neki otvoreno govorili o neposluhu i prkosu, o skrivanju dok žandari ne odu,
pritom poslušno birajući što će ponijeti.

Neki su se nakrcali samo hranom i vodom, dok su drugi zaključili da je bolje ponijeti
vrijedne stvari koje će poslije prodati za novac, primjerice brončane posude i nakit od miraza.
Neki su svoje stvari prodali susjedima po znatno nižoj cijeni, razmišljajući da će gotovina biti
korisnija od imovine. Neki su odabrali predmete od sentimentalne vrijednosti, dok su drugi, s

nižim ili višim stupnjem iracionalnosti, odabirali predmete koji bi možda mogli biti korisni, kao

što su mali namotaji užeta ili vrh motike. Bio je to jedan od onih vrlo rijetkih trenutaka u kojima
su siromašni zbilja blagoslovljeni, jer je većina živjela u tako teškim uvjetima da su imali
relativno malo izbora. Te skromne duše su to malo što imaju skupile u svežnjeve i okupile se na
mejdanu. Još skromnija od njih bila su dvanaestorica prosjaka kršćanskog porijekla, koji su jedini
umjesto očaja osjećali optimizam. Neki su bili ludi, neki retardirani, neki bjegunci, ali za sve njih
se iznenada otvorila mogućnost boljeg života u novoj zemlji. Pratit će kolonu izbjeglica i prositi
milostinju od onih koji im nemaju što dati. Među njima nije bilo Psa. Ostao je među grobovima,
izostavljen iz svih rasnih ili vjerskih klasifikacija, zahvaljujući svojoj nijemosti, svojoj sakatosti i
svom pustinjačkom životu. Također, nijedna prostitutka nije izašla iz bordela jer su bile
podjednako izostavljene iz svih rasnih i vjerskih klasifikacija, zahvaljujući svojoj profesiji.

Pravi problemi narednika Osmana počeli su kad je došlo vrijeme da okupi ljude i pokrene
ih. Kao prvo, nastao je problem s učiteljem.

Daskal Leonida se pojavio na mejdanu u trenutku kad se činilo da su kršćani konačno
spremni za polazak. Bio je mršaviji i oronuliji nego ikad, leće naočala su mu bile umrljane, a
njegova franačka odjeća ofucana i masna. Budući da ga se nitko nije udostojio obavijestiti, a u
varoši nije imao prijatelje ni rodbinu koji bi to mogli učiniti, tek je relativno nedavno doznao što
se sprema.

Dok je za većinu kršćana to bila osobna katastrofa, za Leonidu je imalo političku i
ideološku razinu. Vidio je kako njegovi snovi nestaju.

Potaknut zgroženom hrabrošću, našao je dovoljno odvažnosti u sebi da se trapavo popne na
baš onaj stol pod platanom za kojim su varoški žandari uobičajeno igrali svoje u beskraj
ponavljane partije trik-traka.

Znojeći se i tresući, počeo je mahati rukama i vikati kako bi privukao pozornost gomile
koja se motala ondje. “Prijatelji! Prijatelji! Slušajte! Poslušajte me! Morate me poslušati!”

“Siđi i šuti, budalo”, strogo mu je rekao narednik Osman, gledajući ga. Leonida ga je
ignorirao.

“Slušajte! Slušajte!”

U tom piskutavom, suhom glasu bilo je nekog očaja, nečeg što je zahtijevalo pozornost,
tako da je čak i narednika Osmana zanimalo što želi reći, pa je zato spriječio žandara koji se
spremao udariti Leonidu kundakom svoje puške u stražnji dio koljena. “Hajde”, reče Osman.
“Reci što imaš i požuri. Dopustit ću ti samo nekoliko riječi.”

Nitko nije slutio što Leonida kani reći i zato ih je sve to gotovo šokiralo. Utihnuli su,
okrenuli lice prema njemu, a on je učinio elokventnu gestu objema rukama. “Od drevnih
vremena”, rekao je, kao da počinje predavanje, “smo živjeli ovdje. Ovo je naš dom. U svojim
najsvjetlijim danima naši su preci izgradili veličanstvene građevine koje sad oko sebe vidite u
ruševinama. Imali smo najveću civilizaciju u povijesti svijeta. Govore vam da će vas odvesti u
Grčku, ali ovo je bila Grčka. Ovo opet mora biti Grčka. Ovo jest Grčka. Grci smo, a ovo je naš
dom u Grčkoj. Ne možemo otići. Ovdje su Turci stranci. Došli su puno poslije nas. Svi se morate
vratiti u kuće. Svi moramo odbiti poći. Ovo je naš dom. Ovo je Grčka. Ovo je zemlja
patrijarhova. Moramo odbiti poći. Morate ostati ovdje iz ljubavi prema Grčkoj i ljubavi prema
Bogu.” Pustio je da mu ruke mlitavo padnu, a onda ih je opet podigao, držeći ih molećivo,
dlanova okrenutih gore.

Ljudi su ga nijemo gledali. Istina je da je ovo dom, ali kako mogu odbiti poći kad su ovdje
ljudi s puškama i ovlastima? Kako mogu ne poslušati kad su ti ljudi ovdje vjerojatno po
zapovijedi sultana padišaha glavom, utočišta svijeta, i po zapovijedi Gazije Mustafe Kemal-paše,
straha i trepeta Franaka? Kako mali ljudi, većinom nepismeni, odgajani da budu poslušni i
pokoravaju se hijerarhiji, iznenada mogu postati lavovi? Takav preobražaj je moguć pod
vodstvom demagoga, ali Leonida na tom stolu to nije bio; izgledao je smiješno i pomalo suludo.

Narednik Osman ga je umorno pogledao i povukao za hlače, rekavši: “Sad siđi, inače ću te
morati ustrijeliti. To mi neće pružiti nikakvo zadovoljstvo, nažalost, ali nemamo puno vremena.”

Daskal Leonida pogleda lica okupljenih pod sobom, okrenuta prema njemu. Činilo mu se
da ga gledaju blago znatiželjno, kao da je neobična, ali bezopasna, životinja koja se udaljila iz
zoološkog vrta.

“Siđi”, reče narednik Osman, ali umjesto da siđe, Leonida ostane na stolu, pogne glavu i
počne jecati. Ramena su mu se zatresla a suze počele kliziti niz obraze, skupljati se na vrhu brade
i kapati po njegovim čizmama. Ljudi su gledali, a Leonida je plakao.

Plakao je zbog gubitka svega u što je vjerovao i za što se borio. Cijeli svoj odrasli život
sanjao je i radio za ideju Velike Grčke, maštajući o danima kad će Grčka opet zauzimati sav svoj
povijesni teritorij, o danima kad će Grci upravljati sami sobom i prestati biti podanici drugih.
Dugo se činilo da je povijest na njegovoj strani jer je Grčka sve više i više rasla. Kreta, jonski
otoci, Solun, sve je to postalo grčko. Proveo je tolike noći baveći se produženom epistolarnom
urotom, pišući o neizbježnosti svega toga pod svjetlom smrdljive svjetiljke i sad mu je bilo
nemoguće zamisliti da je povijest prešla na drugu stranu i stvorila zemlju zvanu Turska na ovome

grčkome mjestu. Leonida je bio nacionalist prije nego što su povijesne erozije i klizišta razotkrili
svu glupost i jad nacionalizma. Da je živio tri generacije poslije, intelektualac poput Leonide bi
nacionalizam i religiju smatrao poganim supružnicima iz čije bračne postelje ne može izgmizati
ništa osim zla, ali ono su bila nedužna vremena, kad je pravoslavlje bilo jedina i očita istina, a
nacionalizam još bio romantičan, ugledan i ovjenčan slavom. Koliko god suh i gunđav bio,
Leonida je bio i najveći mogući romantik, a njegove suze su bile suze romantika koji gleda kraj
svih svojih težnja. Leonida, kojeg se odrekla njegova obitelj, ionako nepovratno nestala za

vrijeme spaljivanja Smirne, bez prijatelja u ovoj zaostaloj varoši, žrtva izdaje povijesti, sad više
nije imao čak ni svoje krasne ideje za koje bi mogao živjeti. Na dugom hodu do Telmessosa
progovorit će samo jedanput, kada dođe trenutak da prevede nešto s grčkog, jezika kojem je
toliko godina uzaludno pokušavao podučiti djecu u varoši i koji će ubrzo svi oni morati naučiti,
htjeli to ili ne.

Kad je Leonida napokon tužan, sišao, sa stola, okrenuo se i ogorčeno rekao naredniku:
“Ovo vam nikad neće biti oprošteno.”

Žandar mu je uzvratio pogled i jednostavno odgovorio: “Nema meni nitko ni za što

opraštati. Ja nemam ništa protiv tebe. Nimalo mi nije stalo do tebe, zapravo. Svejedno mi je živiš
li ovdje ili u Grčkoj ili na mjesecu ili na stablu kao majmun ili u devinoj stražnjici, a kad smo kod
toga, jedna moja baka je bila kršćanka iz Srbije, tako da mi je potpuno svejedno i što si nevjernik.
Ako želiš koga okriviti, okrivi Grke koji su nas napali i opustošili pola zemlje. Ovo”, reče
pokazujući sve to što se događa oko njih pokretom ruke, “možeš zahvaliti zapovijedi odozgo, a ja
moram pretpostaviti da naši nadređeni znaju što rade. Ako me pokušaš omesti u izvršenju uputa
koje sam dobio, vidjet ćeš da vrlo naglo gubim strpljenje i ne sumnjam u to da će ti jedan od
mojih ljudi dati do znanja da sam nezadovoljan. Nadam se da ti je sve to posve jasno.”

Daskal Leonida je neko vrijeme samo proučavao Osmanovo lice. To nije bilo lice
neprijatelja i to ga je zbunjivalo. Te smeđe oči su bile oči nekog djeda. Leonida se okrene i vrati u
gomilu, gdje je stajao ušiju crvenih od srama, osramoćen i razbješnjen tim ljudima nalik na ovce,
ali i time što im čine, ponavljajući samome sebi formulu koju je smatrao pravednom, ali na koju
nitko nije htio obratiti pozornost.

Naredniku Osmanu se činilo da ih napokon može sve pokrenuti. I njemu su oni bili nalik na
ovce, ali nekako plahe. Možda su manje plahi od koza. Sve je bilo na svome mjestu. Koliko je
njemu bilo poznato, sve kršćane je okupio prilično uredno.

No srce mu je potonulo kad ih je pogledao. Bilo je mnogo vrlo starih ljudi, nekih pognutih

gotovo napola poslije cijelog života napornog rada. Bilo je trudnica i sitne djece premalene da bi
mogla daleko hodati, ali preteške da bi ih nosili. Bilo je čak i prosjaka, luđaka i mentalno
poremećenih. Odmahnuo je glavom i protrljao oči rukama. Čudio se kako, kad čovjek zamisli
generičko ljudsko biće, u glavi zamisli muškarca između, možda, dvadeset i trideset godina, ali
sad je pred očima imao dokaz da takve ideje nemaju veze sa stvarnošću. Unaprijed je mogao reći
da će bez prijevoznih sredstava cijela ta operacija biti fijasko. Na putu će neizbježno biti mrtvih i
zastoja izazvanih tim smrtima.

Ostatak populacije se okupio kako bi gledao njihov odlazak, ali nije se činilo da kane
učiniti išta neprikladno. Činilo se da su znatiželjni i nekako neobično prigušeni, kao da gledaju
procesiju životinja, a ne deportaciju svojih prijatelja i susjeda.

Prvo neprikladno što se dogodilo nisu izazvali promatrači, nego je to izazvala Poliksenija,
koja je već neko vrijeme bila napola histerična jer nigdje nije mogla naći svoju kćer Filoteju. A

tad se iznenada sjetila Mariore. “Majko! Majko!” povikala je i naglo ispustila svežanj koji je
nosila, udaljila se od svog muža Karita i otrčala u smjeru crkvice u donjem kutu varoši.

Nastala je kratkotrajna zbunjenost jer su svi pomislili: “Ali, Mariora je mrtva”, a onda su

jednako kolektivno svi shvatili što Poliksenija radi.

Nakon što im je to postalo jasno, bilo im je nezamislivo ne slijediti njezin primjer. Također
ispuštajući svoje svežnjeve, ljudi su otrčali, uzvikujući i dovikujući se, zanemarujući žandarske
uzvike i pucnje upozorenja.

“Kurvini sinovi!” promrmlja narednik Osman, držeći pištolj u ruci, osvrćući se po svom
tome metežu, posve zbunjen ovim neočekivanim razvojem događaja.

Neki su otrčali do groblja i bacili se naglavce na svježe iskopane grobove, govoreći u
zemlju: “Vratit ću se po tebe, obećavam. Obećavam da ću se vratiti.” Oni koji su bili uvjereni da
su njihovi najdraži dovoljno istrunuli, počeli su na brzinu iskapati ostatke bez pomoći svećenika i
bez uobičajenog ispiranja vinom. Mnogi su se užasnuli kad su vidjeli da će neko tijelo još dugo
morati biti u zemlji. Malo je toga na ovom svijetu tako nezaboravno grozno kao kad vidite i

osjetite truplo voljene osobe koje se samo napola raspalo.

Drugi, koji su bili bolje sreće, nagurali su se u kosturnicama dviju crkava, skupljajući
krpom omotane svežnjeve. Poliksenija je imala sreću što je onamo stigla prva. Kosti njezine
majke bile su pri vrhu i tkanina još nije istrunula. Probijajući se kroz plimu gomile, trijumfalno
noseći ostatke svoje majke, uspjela se vratiti na mejdan.

Bilo je prizora koji bi bili smiješni, da nisu bili tako jezoviti. Ljudi su se prepirali oko
identifikacije, osobito u slučaju nekih starih kostiju koje su već odavno posmeđile. Došlo je do
natezanja kojih je neizbježna posljedica bila da su se mnoge kosti prosule, tupo odzvanjajući,
pale na kamen i pomiješale se na tlu. Tkanina kojom su bili omotani odavno mrtvi se raspadala i
sadržaj zavežljaja se prosipao. Braća su se svađala oko toga tko ima više prava, ili veću dužnost
prema rodbini. Bilo je mnogo trčanja uokolo, u potrazi za vrećama i svežnjevima u kojima bi
mogli ponijeti svoj dragocjeni teret.

Prošao je cijeli jedan sat prije nego što su se svi kršćani opet okupili na mejdanu, spremni
za polazak, noseći sad i svežnjeve kostiju zajedno sa svojim najnužnijim potrepštinama. Narednik
Osman ih je mrko gledao. Što se njega ticalo, bogohuljenje je remetiti ostatke mrtvih i zato je sad
bio razljućen i zgađen. Poslije nekoliko minuta rasprave sa svojim kaplarom, odlučio je da bi sad
bilo nemoguće preći bilo kakvu pristojnu udaljenost prije nego što intervenira mrak, pa se zato
popeo na stol kako bi se obratio kršćanima.

“Vratite se u svoje kuće. Krenut ćemo jedan sat poslije zore. Čekajte azan i na vrijeme
izađite iz kuće. Sa svakim tko izazove zastoj strogo ćemo se obračunati. Dobro se odmorite i
pripremite za dug i naporan dan. To je sve.”

Skočio je sa stola, nezgodno se dočekao zbog svoje šepave noge i uspravio se. On i njegovi
ljudi će provesti noć u varoškom hanu, gdje su očekivali da im slijedi još jedna bezukusna večera
od bulgura, kruha, sira i sirovog luka. Bili su više nego presretni kad se Rustem-begov sluga
pojavio s pliticama kadin budua i piletine sa šafranom. Rustem-begov osjećaj za noblesse oblige
je rezultirao time da je uvijek srdačno dočekivao svakog novog putnika koji dođe u han, a njegovi
sluge su dobili upute da to učine čak i u slučaju, kao sada, odsutnosti njihovoga gospodara. Te
večeri su žandari legli spavati zadovoljni, trbuha ugodno zaobljenih, dok su u ustima osjećali
ugodno peckanje mekog, gorkog okusa rashlađenog duhanskog dima, udahnutog iz vodene lule
koja je također došla iz agine kuće, nakon plitice lokuma s ružinom vodicom. “Iskreno da vam

kažem, momci”, prokomentira narednik Osman dok je razmotavao svoju prostirku, “ne bih imao

ništa protiv toga da ostanem ovdje i zaboravim cijeli ovaj pizdunski posao.”

“Pa”, reče kaplar, “bit će puno praznih kuća, ako se ikad poželite vratiti.”

“Baš bih i mogao”, reče Osman. “Već sam pomalo prestar za sve ovo.”

S prvim svjetlom svitanja, dok se sunce uzdizalo iza brijega i širilo svoje ružičaste prste
obzorjem, cijela populacija varoši se opet okupila na mejdanu, muslimani na periferiji među
stablima limete, a kršćani u sredini. Osjećao se neki veći red nego prethodne večeri i Osman je
bio zadovoljan što je odlučio odgoditi njihov polazak. Uživao je u ranoj svježini i prvoj cigareti
tog jutra, te je osjećao veće samopouzdanje u vezi sa zadatkom koji ga očekuje. Nije se nimalo
zavaravao po pitanju teških odluka koje ga čekaju i povremenih brutalnosti koje će morati
počiniti za dobro svih, kako bi se kolona nastavila kretati. Tog jutra, dok je glavom sedam puta
dodirnuo molitvenu prostirku, posve jasno je zamolio Boga da mu unaprijed oprosti te da bude
milostiv, pa se sad osjećao osnaženo.

Osman je vidio da su kršćani vjerojatno veći dio noći proveli pripremajući se. Oni koji
imaju koze improvizirali su mala teretna sedla za njih, koja su napunili namirnicama umotanim u
svežnjeve odjeće. Kokošima su noge vezali za ta sedla, pa su mahale krilima i kokodakale, stalno
gubeći ravnotežu. Nekolicina koja je imala mazge ili magarce ih je toliko pretrpala teretom koji
će se gotovo sigurno ubrzo srušiti. Najčudnije od svega je bilo što su svi, nekim procesom
telepatske usklađenosti, odjenuli svoju najbolju odjeću, kao da idu na vjenčanje ili proslavu dana
nekog sveca.

Baš kad je Osman pomislio da je vrijeme da pođu, iz smjera crkve Svetog Nikole pojavio
se otac Kristofor. Iza njega je hodala Lidija, njegova žena, noseći veliki svežanj kostiju na
leđima, pridržavan krpenom trakom koju je omotala oko čela.

Odjeven u svoju svećeničku odjeću, otac Kristofor je, očiju napola zatvorenih od tuge ili
meditacije, pjevao teotokiju iz molitava za umrle. Ljudi su utihnuli dok je crkveni grčki, pjevan
njegovim bogatim baritonom, odjekivao od zidova varoši. “O čista, neokaljana Djevice”, pjevao
je, “koja rodi Boga, založi se za spasenje duša sluga svojih.” Privezanu lancem oko svog vrata,
držeći je pred sobom, njegove ruke su čvrsto držale debeli, fino izrezbareni srebrni okvir još
prekriven pločicama vjernika; Kristofor je nosio ikonu Djevice Panagije Glikofilouse.

Kršćani su pali na koljena i počeli se križati. Kako su mogli zaboraviti svoju ikonu? Ni
muslimani se nisu mogli suzdržati da tiho ne zajaukaju od očaja. Ima li među njima ikoga tko nije
u neko doba zamolio kršćanskog poznanika da umjesto njih zamoli za uslugu Mariju majku
Isusovu? Nije li istina da je ikona stoljećima pazila na varoš i sve koji žive u njoj i sve ih čuvala
od zla, bez obzira na to kojoj religiji pripadaju. One kojima je bilo suđeno da ostanu u varoši,
iznenada je obuzeo grozan osjećaj da ih ostavljaju bespomoćnima.

Otac Kristofor je prošao kraj klečućih ljudi i stao pred narednika Osmana. “Narednik-
efendija”, reče mu ozbiljno, “nećete vi tjerati moje stado. Ja ću ga voditi.”

Nastane jedan od onih trenutaka koji se katkada dogode između dvoje ljudi, kad jedno
drugo pogledaju u oči i odmah dođe do nekog razumijevanja, koje je poput prepoznavanja sebe u
drugome. Osman pogleda Kristofora, njegovo sablasno i nesretno lice, njegovu poderanu crnu
halju i shvati da bi na svećenikovome mjestu zahtijevao točno to. Dojmilo ga se što je svećenik
smogao snage da mu se obrati tako izravno, budući da je razlika u moći između njih dvojice tako
velika. Inače žandar ne bi imao razloga obratiti pozornost na išta što bi mogao zahtijevati ili
zamoliti netko poput oca Kristofora. Kristofor pak, sa svoje strane, pomisli da je otkrio nekakvu
humanost, neku neuobraženost u žandaru, zbog čega mu je lakše prišao. Dvojica muškaraca su se

neko vrijeme promatrali, jedan nesretan ali ponosan, drugi umoran ali odobrovoljen. “Kako
želite”, reče Osman na kraju, “samo da stignemo u Telmessos. Ako želite glumiti pastira, ja i
moji ljudi ćemo rado glumiti pse, sve dok ostane jasno da su u ovom slučaju psi glavni.”

“Stići ćemo u Telmessos”, uvjeri ga svećenik. Okrene se i povisi glas. “Budite utješeni”,
povikne, “i slijedite me. Svi smo u Božjim rukama.” S puno dostojanstva i odmjerenim korakom
krene u smjeru ulaza u grad, držeći ikonu pred sobom, recitirajući kontakion Majci Božjoj: “...
Ne prezri glas nas grešnika dok se molimo. U svojoj ljubavi pohitaj pomoći onima koji te
dozivaju u vjeri. Požuri se da nam pomogneš, pohitaj da se umiješaš, o, Majko Božja, jer uvijek

štitiš one koji te štuju.”

Gomila se pokrenula za njim, a zbunjeni žandari su hodali iza svih, no nitko nije prešao
više od pedeset koraka prije nego što se dogodila prva mala drama. Poliksenija, već jako
uznemirena neobjašnjivim nestankom svoje kćeri Filoteje, a toliko toga treba nositi, nije moga
dalje, zbog velikog tereta kojim se uprtila. Ona i Karit su se oko toga svađali veći dio noći, ali
nije bilo ni najmanje šanse da bi ona ikad pristala ostaviti za sobom svoga prastarog pradjeda
Sokrata, ili, ne dao Bog, dokrajčila ga iz milosti.

Sokrat je već doživio onu starost poslije koje više nije moguće starjeti. Godinama je bio
isti, postavljen u kutu svoje kuće, ponavljajući iste staračke besmislice i prežvakavajući naglas
iste uspomene. Bio je sitan i smežuran, njegove ptičje kosti nazirale su se kroz požutjelu, pjegavu
kožu lica i udova, s nekoliko pramenova kose skrivenih pod istim poderanim turbanom koji je
nosio desetljećima i od kojeg se nikad nije htio razdvojiti. Na kraju je Karit pristao nositi teški
teret nužnih stvari, kao i Mariorine kosti, dok će Poliksenija uvaženog Sokrata nositi na svojim
leđima.

Sokrat je bio oduševljen što je vani na svjetlu, okružen tolikim ljudima. “Imam devedeset
četiri godine, znate”, rekao je svojim tihim, napuklim glasom.

“Puno ste stariji od toga Sokrat-efendijo”, reče netko, ali starčev um je krenuo nekom
svojom putanjom. “Imam dvanaestero djece”, reče.

Poliksenija nije bila krupna žena i ni sama više nije bila mlada, ali joj se svejedno činilo
mogućim da svog pradjeda nosi na leđima sve do Telmessosa. Na koncu, ipak je on lak kao
perce.

Ipak, budući da joj je čvrsto omotao ruke oko vrata, tako da je mislila da će se ugušiti, i da
je svu njegovu težinu nosila na rukama, spotaknula se gotovo odmah na kamen kraj nove
praonice na ulazu u grad, nakon čega su ona i njezin pradjed zajedno pali na zemlju. Polikseniju
iznenada obuzme očaj te sjedne u prašinu i zaplače, rukama prekrivši lice.

Narednik Osman joj brzo priđe, govoreći: “Ustani, ženo, ustani. Hodaj.”

“O, Bože, o, Bože”, plakala je Poliksenija. Pala je licem na kamenje, ne mogavši se zaštititi
zbog veće potrebe da zaštiti starca. Nos joj je krvario i porezala je obraze. Jedno koljeno ispod
njezinih šalvara bilo je poderano i osjećala je kako rana počinje krvariti. “Hajde, ustani”, ponovi
Osman, a stari Sokrat je ležao na boku, ponavljajući kao papiga: “Imam stotinu dvadeset
praunuka.”

Poliksenija je bila nepokretna. Znala je da će biti potpuno nemoguće nositi starca, a očaj i
tuga zbog tog saznanja su je dotukli. Osman je gurne čizmom i već je pomislio kako će je možda
morati istući. “I svi su govnari”, reče Sokrat trijumfalno.

“O, Bože, o, Bože”, jecala je Poliksenija.

“Nitko neće nositi starca?” upita narednik Osman okupljene ljude. To je bilo nemoguće.
Svi su bili potpuno nakrcani. Nitko nije ništa rekao, ali svatko od njih je osjetio peckanje grižnje
savjesti.

U tom trenutku se umiješao Alija Snjegonosac. Planirao je otići po led nakon što kršćani
odu i stajao je na rubu varoši, pripremajući se za polazak. Sve više se uzrujavao kako je počinjao
shvaćati sve posljedice onoga što se događa, te je iznenada osjetio potrebu da se umiješa. Prišao
im je sa svojim magarcem, sagnuo se i stavio uže povodca Polikseniji u ruku. Ona osjeti
neobičnu hrapavost užeta među svojim prstima, podigne pogled i kroza suze vidi kako se Alija
Snjegonosac nadvio nad njom.

Isprva je bila zbunjena. Alija Snjegonosac nije bio netko s kime je ona ikad razgovarala.
Mnogo godina je živio na mejdanu, u šupljini golemog stabla, sa svojom ženom, djecom i
magarcem. Bio je među najsiromašnijim i najnižim stvorenjima na svijetu; sad je postao žgoljavi
starac, od zuba su mu ostale samo požutjele krhotine, a lice mu je bilo smežurano i tamnosmeđe,
nakon što je cijeli život odlazio na planinu. Odjeća jedva da mu je bila nešto bolja od krpa, a
najčešće je hodao bosonog.

Pokazao je svog magarca pokretom ruke i ponizno rekao: “U ime Boga.”

Polikseniji je trebalo neko vrijeme da shvati što to znači. “U ime Boga”, ponovi on, opet
pokazujući magarca.

“Daješ mi svog magarca?” upita ga Poliksenija u nevjerici.

“Ne dajem, Poliksenija-hanuma, posuđujem. Kada stignete u Telmessos, inšalah, pustite ga,
a on će se sam znati vratiti kuću, inšalah. Dobar je magarac i već se prije gubio i uvijek bi se
uspio vratiti kući.”

“Ustani, ženo”, reče narednik Osman, “takvu ponudu više nikad nećeš primiti. Meni je
drago što sam poživio da to vidim.”

Poliksenija nije ustala. Na koljenima pred Snjegonoscem, uzme njegovu desnu ruku u
svoju, poljubi je nekoliko puta i pritisne sebi na čelo, cijelo vrijeme jecajući od zahvalnosti.
Nakon toga ga pogleda i reče: “Snjegonošče, za ovakvo dobro djelo zauvijek ćeš počivati u raju.”

Aliji Snjegonoscu ruke prije toga nije ljubio nitko osim njegove djece i unučadi, pa ga je to
neočekivano iskazivanje poštovanja smelo. To ga je dirnulo i usnice su mu zadrhtale. Učinilo mu
se da je život vrijedilo živjeti, sad kad je ovo doživio. “Osim Rustem-bega, više nemam
mušterija”, reče on, sotto voce, kao da tako želi opravdati svoju nesebičnu žrtvu.

Karit, koji je spustio svoj zavežljaj kako bi joj pomogao, počne pomagati svojoj ženi da
ustane na noge, sad kad joj se vratila nada, a s njome i snaga. Dvojica muškaraca podignu
Sokrata na magarca, zajedno s dijelom stvari kojima je Karit bio nakrcan. U vreće za led
Poliksenija je stavila Mariorine kosti.

Poliksenija poljubi opet Alijevu ruku, a onda je i Karit poljubi, rekavši: “Blagoslovljen
bio.”

“I mir bio s vama”, reče Alija.

“Imam šezdesetero unučadi”, ubaci zbunjeni starac kad je zajahao magarca.

Taj prizor je ostavio jak dojam na sve okupljene; svi su shvatili pravo značenje toga što se
događa i to je među promatračima izazvalo bujicu emocija. Ženski glas se razlio, razgovijetan i
očajan, jutarnjim zrakom, odjekujući od kamenih zidova kuća: “Ne idite! Ne idite! Ne idite!”

Bila je to Ajša, udovica Abdulhamid-hodže, koja je sve sinove izgubila u ratu i sad je

shvatila da će izgubiti mnoge od onih koji su joj pomogli da izdrži sve te godine neimaštine i
očaja. Oprostila se s Poliksenijom prije samo jedan sat i već su plakale zajedno, ali sad se suočila
sa stvarnošću konačnog odlaska. Nikad više neće vidjeti najbolju i najdugovječniju prijateljicu
koju je ikad imala. Nikad više neće ući u Poliksenijinu kuću na vrata haremlika i baciti se na
njezin divan, uzdišući i hihoćući se u njihovim blagim urotama intimnosti i naklonosti. “Ne
idite!” vikala je. “Ne idite!”

Ajšino kukanje je bilo zarazno, pa su i drugi promatrači počeli jaukati kad su kršćani
prolazili kraj njih. Začas su muškarci počeli suzbijati suze, a žene su im se posve prepustile.
Ubrzo je to počelo nalikovati na jauke i leleke onih koje ponese tuga na sprovodu, uvišestručene
preko svake granice razumljivosti brojem okupljenih. Gore među drevnim grobovima Pas je
naćulio uši kako bi bolje čuo, a dolje među izbjeglicama narednik Osman je pomislio kako nikad
u životu nije čuo ništa što ga je više uznemirilo, čak ni kad su ljudi umirali između linija poslije
bitke.

I tako su, dugo nakon što su ušli u mirni i mirisni borik u podnožju grada, uplašeni kršćani
krenuli u svoju odiseju prema nedaćama i gubicima, dok im je dirljivo oplakivanje onih koji su
ostali i dalje odzvanjalo u ušima. Među stablima su prošli kraj muslimanskih mrtvih, koji su se
polako u tišini stapali sa zemljom u svojim u bijelo okrečenim, naherenim grobovima. Ljudi su
sve što su vidjeli gledali s onim posebnim intenzitetom koji se javi sa saznanjem da će odsad
samo u dragocjenim uspomenama vidjeti svoju domovinu.

Ispred njih, vodeći ih odande, vida zamagljenog suzama, noseći ikonu pred sobom,
prekidajući molitve kako bi ljubio njezin srebrni okvir, otac Kristofor je i dalje izgovarao sve
molitve za milost kojih se mogao sjetiti. “Zapovjednici nebeskih vojska, mi nedostojnici vas

molimo da nas zaštitite svojim molitvama, zaklonom krila vaše nematerijalne veličanstvenosti,
dok čuvate nas koji padamo ničice i uporno uzvikujemo; izbavite nas od opasnosti...” pjevao je,
osjećajući oštar bol zbog nezatomljive sumnje da se njegove molitve uzdižu u prazno nebo.

89. Ja sam Filoteja (15)

Kad je došao odbor za procjenu naše imovine, nitko od nas se nije previše zabrinuo. Ionako
nismo vjerovali da će nas deportirati, jer nismo govorili grčki. Samo je Leonida-efendija znao
grčki, i otac Krisostom.

A mi smo rekli: “Mi nismo Grci, mi smo Osmanlije”, a odbor je rekao: “Osmanlije više ne
postoje. Ako ste muslimani, Turci ste. Ako ste kršćani, a niste Armenci, nego ste iz ovih krajeva,
onda ste Grci.”

A mi smo rekli: “Pa valjda mi znamo što smo”, ali oni su nas samo ignorirali i nastaviti
procjenjivati našu imovinu.

Tako da je, kad su žandari došli sa službenim firmanom i kad nam nisu ostavili gotovo
nimalo vremena da se pripremimo, svima nama to bio veliki šok i nitko nije znao što bi učinio i
što bi ponio sa sobom, a ja ne mogu ni opisati paniku koja je nastala.

Većina ljudi je pokušala prodati svoje stvari susjedima, ali, budući da su svi prodavali,
nitko nije mogao postići dobru cijenu. Moj otac Karit je hodao uokolo kao i drugi, natovaren
posudama i tepisima, pokušavajući ih prodati. Moj brat Mehmetčik je bio odmetnik jer je
dezertirao iz radnog bataljuna i nikako mu nismo mogli poslati poruku. Moja majka Poliksenija je
plakala i držala se za glavu objema rukama, čak i dok smo se trudili odrediti što ćemo ponijeti i
skupljali hranu i vodu. Na kraju je odlučila svoju škrinju ostaviti Ajši, udovici Adbulhamid-
hodže, u nadi da će se jednoga dana moći vratiti po nju. Pomogla sam joj da je odnese do Ajšine
kuće, a Ajša-hanuma se jako uzrujala i morale smo je smirivati.

Za mene je najgore bilo to što me razdirala činjenica da sam zaručena za Ibrahima, a on je
bio daleko među stijenama s kozama i Kopekom, svojim psom. Bila sam kršćanka, ali ako se
udam za njega, postat ću muslimanka. Nisam znala što ću. Voljela sam ga, ali sam znala da još
nije pri zdravoj pameti, ali sam također znala da će ubrzo biti. Voljela sam svog oca i majku i
htjela sam otići s njima u naš novi dom, ali također sam htjela ostati i udati se za svog voljenog,
ako se oporavi.

Te probleme sam vrtjela po glavi sve dok to više nisam mogla podnijeti i pomislila da ću
poludjeti od muke, pa sam, kad sam vidjela da majka ne gleda, potrčala gore ulicom, kraj velikih
kuća koje su pripadale Armencima, a onda protrčala kroz trnje i grobove, a onda sam naišla na
Psa i rekla mu: “Molim vas, Pas-efendija, kamo je Ibrahim odveo koze?” a on je pokazao rukom
preko brijega, prema moru, a onda je zatresao prstom prema meni, kao da mi želi reći: “Ne idi”,
ali ja sam svejedno pošla.

90. Lejla-hanumino pismo Rustem-begu

Kad je Drosoula otrčala do Rustem-begove kuće kako bi se u žurbi oprostila od
gospodarice kojoj su ona i Filoteja služile tako dugo, nikako nije mogla znati da će Lejla reagirati
tako kako jest. Umjesto šoka i uznemirenosti koje su svi drugi osjetili zbog dolaska narednika
Osmana, Lejla-hanuma je pokazala znake uzbuđenosti i agilnosti.

“Zbilja vas sve vode u Grčku?” stalno je ponavljala. “Kamo u Grčku? Kako će vas
prevesti? Koliko će to trajati?” a Drosoula je mogla samo slijegati ramenima i ponavljati: “Nitko
ne zna, nitko ne zna. Moramo se okupiti na mejdanu sa svim stvarima koje možemo ponijeti. To
je sve što su nam rekli.”

“Grčka”, reče Lejla zamišljeno, “vode vas u Grčku.” U očima joj se vidio sjaj kao da
očekuje nekakvu opijenost.

Drosoula nije imala vremena zadržati se i nositi s Lejlinim neobičnim čuđenjem. Vratila se
svojoj majci, koja se trudila srediti paterfamiliasa, koji je već bio pijan i onesposobljen od rakije
koju je svako jutro konzumirao, kako bi mogao podnijeti neprestanu zubobolju. Usto je Drosoula
morala čekati i odluku svog muža u vezi s time što kane učiniti. Gerasim je imao plan koji se
činio suludim, ali i jedinim mogućim rješenjem. U skladu s tim Drosoula je zagrlila Lejla-
hanumu, međusobno su si obećale da će se opet vidjeti ako Bog bude htio, a onda je Drosoula u
žurbi pošla kroz kaos improviziranog odlaska.

Drhteći od uzbuđenja, ali užasnuta budalastim potezom koji je znala da kani povući i
opasnim pustolovinama u koje se kani upustiti, Lejla-hanuma je na trenutak sjela u haremlik i
pokušala trezveno razmisliti.

Rustem-beg je bio odsutan nekoliko dana, loveći u podnožju planine, a nju je sad stegnulo
u srcu zbog onoga što se sprema učiniti. Zatražila je da joj donesu papir i pero te sjela za stol
kako bi pisala, vrlo brižno i pažljivo. Dok su joj suze klizile niz lice, napisala je:

Lave moj, pišem ti ovo u strašnoj žurbi jer moram puno toga učiniti u vrlo
kratkom vremenu. Mislim da ovo vrlo vjerojatno nećeš moći ni pročitati, ali osjećala
bih se jako loše kad ti ništa ne bih ostavila. Još uvijek ne znam znaš li čitati. U
svakom slučaju, moram pisati na grčkom, grčkim slovima, jer samo njih znam pisati.
Nemam vremena smisliti kako bih pisala turski grčkim slovima, a turska slova uopće
ne poznajem. Zato mi pada na pamet da, na koncu, ovo pišem samoj sebi.

Lave moj, znaj da sam te, kad si me kupio od Kardelen, prvo voljela iz straha i
iz nužde. A onda sam te počela voljeti svim svojim tijelom i srcem. To su bile naše
godine u raju. Tad je naša ljubav postala kao ljubav brata i sestre i to su bile naše
godine zadovoljstva i mira. Zbog toga, zbog onoga u što se naša ljubav pretvorila,
sada mogu otići odavde i nastaviti te voljeti bez previše tuge. Nedostajat ćeš mi i u
mom srcu će uvijek biti praznina u obliku Rustem-bega i pomislit ću na tebe svaki
put kad sviram oud ili jedem češnjak ili radim bilo što, što smo radili zajedno.
Nedostajat ćeš mi, ali moja tuga neće biti nepodnošljiva jer je naša ljubav sad ljubav

brata i sestre, ne ljubavnikâ. Nadam se da će u tvom srcu uvijek biti praznina u
obliku tvoje Joane.

Lave moj, ja nisam Lejla. Dugo sam te zavaravala. Nisam ni Čerkeskinja, a
znam da sam ti bila dragocjenija zato što si mislio da jesam. Moram ti reći da, na
koncu, nisam ni muslimanka, a ime mi je Joana i Grkinja sam. Iz malenog sam
mjesta zvanog Itaka i, još otkako sam otišla odande, moje srce žudi za povratkom.
Oduvijek sam u srcu imala prazninu u obliku Itake. Sad kad se organizira putovanje
u Grčku, imam priliku vratiti se kući u Itaku.

Sad mislim da nikad neću imati djecu i to je razlog da potražim svoju
preživjelu rodbinu, kako bi jednoga dana moje kosti počivale na pravome mjestu.

Lave moj, kad sam bila djevojčica, bila sam iz dobre obitelji.

Kao što vidiš, znam pisati, što je dokaz. Oteli su me zli ljudi koji su me našli
kad sam se skrivala u masliniku iza kuće svojih roditelja, nakon što su pristali
svojom brodicom i izašli iz nje i pretukli moju majku i oca, uzeli njihove životinje i
uništili njihovu kuću iz čiste obijesti. Loše su se ponašali prema meni i mnogo su me
zlostavljali, a onda su me prodali na Siciliji, pa na Cipru, pa Kardelen u Istanbulu.
Pretpostavljam da nisi shvatio što je Kardelen zapravo, jer ne poznaješ dobro svijet,
iako ovdje jesi aga. Nikad te nije iskvario grad. Kardelen je bio muškarac koji je
ujedno bio i žena, bio je jedna od Božjih žrtava, ali se on prvi lijepo odnosio prema
meni i pretvorio me u ovo što sam sad. Omogućio mi je da naučim svirati oud, što mi
je bilo jedno od velikih životnih zadovoljstava i podučio me kako da budem hetera i
kako da cijenim luksuz. Dao mi je veliki dio novca kojim si me kupio, a ti to nisi
znao.

Lave moj, bio si prevaren sve ove godine, na više načina nego što bih ti htjela
priznati. Sramim se svojih prijevara, ali nadoknadila sam ih mnogim užicima koje
smo preživjeli zajedno.

Lave moj, žudim za time da mi se Grci obraćaju mojim pravim imenom, za
time da govorim svoj jezik i da čujem njegov slatki pjev u svojim ušima. Razočarala
sam se kad sam po dolasku ovamo doznala da Grci ne govore grčki. Sad će ga morati
naučiti.

Lave moj, da sam ostala, umrla bih s imenom “Itaka” na usnama. Ali sad, kad
umrem u Itaki, ime na mojim usnama će biti tvoje. Reći ću: “Rusteme, lave moj”, i
umrijeti. Kada ti umreš, neka ime na tvojim usnama bude moje i neka lice koje vidiš
u sebi, također bude moje.

Lave moj, molim te, ne dolazi za mnom. Naći ću Itaku, koja mi je vladala
snovima toliko godina i koja se vezala za moje srce kao nevidljivo uže i sad me vuče
natrag, čak i protiv moje volje. Želim ti da i ti nađeš svoju Itaku, ako je imaš. Ako je
nemaš, trebao bi je izgraditi pred sobom.

Ostavljam te s Pamuk, koja je previše stara i lijena da bi putovala i navikla se
na blagostanje i zavoljela te više nego što je ikad voljela mene. Moraš biti dobar
prema njoj jer nikad nije pokušala pojesti tvoje jarebice, unatoč tvojim strahovima.
Sjeti se hraniti je sirom i komadima jetre i češljati je da joj se dlaka ne bi zaplela, sad
kad su joj zubi ispali i više je ne može sama rasplesti. Kad ugine, daj da je dostojno
pokopaju pod narančom u vrtu, na onome mjestu koje voli, a nemoj je baciti da je
pojedu psi ili ptice. Ponijet ću samo nužne stvari i svoj oud i nisku zlatnika koja se

nosi oko čela, prvi dar koji si mi dao i stvar koju volim više nego ijednu na svijetu, i
ponijet ću druge darove koje si mi načinio, tako da te se mogu prisjetiti, a ne zbog
njihove vrijednosti.

Lave moj, pozdravljam te punim srcem i s vječnom ljubavi i zahvalnošću, pa
dok se ne sretnemo opet u raju, ovo je tvoja

Joana koja je bila Lejla i koja te voli pod svim imenima koja je ikad imala i bez
obzira na njih.

Pričekala je do rane zore dana nakon odlaska kršćana, a onda se, nakon što je podigla
Pamuk i dugo po zadnji put zabila lice u krzno na njezinom vratu, išuljala prije nego što su se
probudile sluge. S oudom i malom platnenom vrećom preko ramena, odjevena u najmanje
nečednu odjeću ljubavnice, s papučama najdebljeg potplata na nogama, krenula je tragom
izbjeglica, sigurna da će ih sustići, ali prestravljena mogućnosti da joj to ne uspije.

Kad se Rustem-beg napokon vratio iz lova s jelenom prebačenim preko ramena,
zaprepastio je kad je vidio da je pola varoši pusto i da nema mnogo njegovih sluga. Oni koji su
ostali bili su previše uplašeni da bi objasnili što je bilo s Lejla-hanumom. U haremliku je našao
pismo. Naglo je sjeo na divan i zurio u njega kao da ga može natjerati da progovori, ako ga bude
dovoljno uporno gledao. Ljutito je otišao u varoš u potragu za nekim tko bi ga mogao pročitati,
ali to bi ionako mogao samo Daskal Leonida, a on je otišao. Iz nekog razloga nije pošao za
kršćanima, kao da je u dubini duše znao da je Lejla to zabranila.

Rustem-beg je brižno spremio pismo, presavinuo ga i stavio u obiteljski Kuran i nikad ga
nije dao prevesti. Njegova vječita tajnovitost u njegovim je očima dobivala sve viši status, sve
dok nije postalo gotovo jednako sveto kao knjiga u kojoj se nalazilo. Rustem-beg je bio suzdržan
i dostojanstven gospodin i prošlo je puno vremena prije nego što je shvatio što bi neobični
krugovi razvodnjene tinte mogli značiti.

Lejla-hanuma je sustigla kršćane uvečer drugoga dana. Bila je prljava, gladna i iscrpljena,
ali vedra duha, a kad je ušla u kamp, osobito se potrudila hodati samopouzdano i visoko
podignute glave. Očekivala je ratoboran doček, pa se nije iznenadila kad ga je i dobila. Nakon
početnog iznenađenja, kršćani su, a osobito žene, ubrzo počeli mrmoriti protiv nje. “Što će ona
ovdje? Ne želimo Rustem-begovu čerkesku kurvu. Zašto bismo hodali s takvom droljom?”

Nakon što su ga posjetili predstavnici uglednih, otac Kristofor joj se približio dok je sjedila
na zemlji kraj vatre, izuvajući cipele s nažuljanih i bolnih stopala. “Lejla-hanuma, zašto si
ovdje?” pitao ju je. “Nije ti mjesto među nama. Zašto misliš da bi mogla poći s nama u Grčku?
Nitko od nas te ne želi ovdje.”

Lejla-hanuma ga nije ni pogledala. “Eimai pio Ellinida apo olous sas”, rekla je oštro.
“Genithika stin Ithaki kai esis den isaste para mia ageli apo bastardi Tourki.”

Poznavanje grčkog u oca Kristofora svodilo se samo na pokoju frazu stare crkvene
provenijencije, koje je naučio za potrebe svog svećeničkog poziva, pa ga je posve iznenadio taj
neočekivani odgovor koji jedva da je razumio. On se njoj obratio na svome rodnom turskom, a
sad je okupljene oko vatre pitao: “Što je rekla? Što govori?”

Sjedeći kraj vatre, Daskal Leonida se na trenutak prenuo iz svog nijemog očaja, kad je čuo
kako netko govori njegovim jezikom, pa se pomaknuo i umorno pogledao oca Kristofora. “Ja ću
vam prevesti”, rekao je. “Lejla-hanuma je rekla: Ja sam veća Grkinja od vas. Rodila sam se u
Itaci, a vi niste ništa doli čopor bastardnih Turaka.'”

“To je rekla?” pitao je otac Kristofor u nevjerici. “Kriste, smiluj se!” “Odsad pa nadalje”,
rekla je Lejla-hanuma vraćajući se turskom, “zovem se Joana i obraćat ćete mi se s poštovanjem.”

91. Izgnana na Kefaloniju, Drosoula se prisjeća Filotejine smrti

Sad mi se jedva čini stvarnim, to kako su nas okupili i odveli. Sigurna sam da se to danas
više ne bi moglo dogoditi. Pogledajte samo kakve je to probleme izazvalo. Danas nitko ne bi
rekao, “Mislim da ćemo maknuti sve te ljude iz njihovog doma i odvesti ih u drugu zemlju.” U to
vrijeme nismo previše pitali. Ako bi se žandari pojavili i rekli vam da odete, jednostavno biste
otišli. Tad smo bili jednostavni. Bili smo poslušni i imali smo običaj pokoravati se vlastima, pa
po tome uopće nismo bili poput Grka. Neki Turci su nas zvali raja, što znači stoka.

Ali moj muž nije bio baš tako jednostavan. Nije imao mentalitet stoke. Sasvim slučajno nije
bio u ribarenju kad su došli žandari. Da je bio, tko zna što bi mi se dogodilo bez njega, jer ne bih
imala izbora i tko zna gdje bismo Mandras i ja završili? To pokazuje kako sudbina ovisi o
sitnicama.

Znate za mog sina, naravno. Nazvali smo ga Mandras jer sam sanjala kako mi moj mrtvi
djed kaže da se on mora zvati Mandras. Svi su rekli: “Mandras? Kakvo je to ime, Mandras? Ma
tko je čuo za takvo ime?” a ja sam rekla: “Ja sam čula, to mi je djed rekao kad sam bila u
osmome mjesecu trudnoće.” Oni su rekli: “Ali trebao bi dobiti ime po svom ocu ili djedu ili
nekome. Trebao bi se bar zvati po nekom svecu. A svi znaju da trudnice imaju čudne potrebe.”
Bilo je mnogo rasprava, ali ja sam bila jako uporna, dok me muž jednoga dana napokon nije
odveo u stranu i rekao: “Čuj, dosta mi je svih tih svađa. Zašto ga ne bismo krstili jednim imenom,
a zvali ga drugim? Ionako svi imaju nadimke.”

Neko vrijeme sam se opirala tome, ali na kraju me pridobio zdrav razum moga muža, pa
mu je kršteno ime bilo Menas, po svecu. Naravno da sam ga ja cijelo vrijeme zvala Mandras, a
tako se i zvao, što se ticalo većine ljudi. Mandras je umro davno, na kraju rata s Nijemcima.
Svojom krivicom. Loše je završio. Ako majku ne zadesi neki jad, zadesi je neki drugi. Znate,
kažu da stablo oraha donosi smrt kada dobije prve plodove. Mandras je bio moj prvi i jedini plod,
a ja sam bila kao to stablo oraha. Nakratko je imao zaručnicu, a s vremenom mi je ta Pelagija
postala kao kći, Bogu hvala. Uz nju sam postala kao stablo badema, koje cvate usred zime.
Otvorile smo ovu tavernu i od toga živimo.

Bilo kako bilo, Mandras je u to vrijeme bio malen i bio je lijep dječačić, nije bio nimalo na
mene, nego na oca, što mu se posrećilo. Počeo je poružnjivati na mene nakon što se vratio iz rata.

Kad su došli žandari i rekli nam da imamo samo nekoliko sati vremena da se pripremimo i
krenemo, u početku smo bili zaprepašteni i izbila je panika. Prvo što sam učinila bilo je da otrčim
do Lejla-hanume jer sam joj bila sluškinja. Reagirala je čudno, izgledala je vrlo uzbuđeno, ali
previše sam se žurila da bih razmišljala o tome. Dala mi je novac za put. Tad sam se brzo vratila
u roditeljsku kuću, gdje se moja majka pokušavala organizirati. Moj otac je već bio pijan, a majka
ga je pljuskala i govorila: “Pseto beskorisno, ostavit ću te ovdje, svinjo.”

U tom trenutku je došao moj muž Gerasim i rekao mi, posve izravno: “Dođi, odlazimo.
Vrati se u kuću i pripremi se i stavi nešto hrane u košaru i vode koliko možeš ponijeti i toplu
odjeću i onda idemo.” “Molim?” začudila sam se. “Kako to misliš? Znam da idemo.” Pogledao
me i bio je vrlo smiren. Rekao je: “Odlazimo čamcem.”

Bila sam zaprepaštena, kao i moja majka. Pitala sam: “Čamcem? Nikad nisam bila u
čamcu. Što je s mojom majkom i ocem?”

“Imaš sestre. One mogu ići s tvojom majkom i ocem. Ti i dijete idete sa mnom u čamcu.”
Moja majka i moj muž su se gledali ravno u oči, nekakvom iskrenošću koja je bila vrlo
čvrsta, kao metal. Majka se okrenula meni i rekla: “Trebala bi poslušati muža. Mi ćemo biti
dobro. Snaći ćemo se.”

“Ali, Ana”, rekla sam, a majka je stavila prst na moje usne. “Idi sa svojim mužem”, rekla
je. “Mjesto ti je uz njega. Opet ćemo se sresti ako bude Božja volja.”

“Idemo u Kefaloniju”, reče moj muž. “Možete li to upamtiti?”

“Kefalonija?” upita moja majka.

“Ponovite to”, zapovjedi joj moj muž. “Ponavljajte to dok ne upamtite.”

Moja majka je stajala pred njim i ponavljala: “Kefalonija, Kefalonija, Kefalonija.”

“Jeste li upamtili?” upita je moj muž.

“Kefalonija”, ponovi moja majka, očiju punih suza, teško gutajući.
“Kada dođete u Grčku, nađite put do Kefalonije i potražite obitelj Drapanitikos. Božjom
voljom ćete nas naći.”

“Drapanitikos, Drapanitikos”, ponovi moja majka, “Drapanitikos.”

Moj muž joj poljubi ruku i takne njome svoje čelo, pa svoje srce, a onda je zagrli. Zagrlio je
moje sestre, a onda je uzeo ruku mog oca i poljubio je, premda je on bio u stuporu i na rubu da se
ispovraća, jer je pio kako bi umrtvio zubobolju, kao inače, a Armenac Levon ipak nije platio
njegovo vađenje pokvarenih zuba jer su Armence odveli prije nego što se vadizub vratio.

Poljubila sam svoje sestre i majku i, iskreno, bila sam u prevelikom šoku da bih plakala.
Požurila sam za svojim mužem, koji je već otišao i pitala: “Zašto Kefalonija?” a on je odgovorio:
“Jer je to jedino mjesto u Grčkoj za koje sam čuo. Moj djed, koji se poslije brodoloma nasukao
ovdje, bio je s Kefalonije i zvao se Gerasim Drapanitikos, a ja sam po njemu dobio ime. Upoznao
je moju baku i nikad se nije vratio kući. Rekao je da su Kefalonci lutalice koje gotovo nikad ne
pokapaju u rodnoj grudi, pa mu je tako bilo potpuno normalno da umre ovdje.”

“Zašto tebe ne zovu Drapanitikos?”

“Zato. To je prezime, a ovdje to ionako nitko nema.”

Taj smo razgovor vodili dok smo gotovo trčali uzbrdo natrag u kuću, pa tako nije bio
kompliciran, zbog naše zadihanosti.

“Gdje je Kefalonija?”

“Na zapadu. Negdje. Raspitat ćemo se gdje je, a kad stignemo onamo, potražit ćemo obitelj
Drapanitikos. Tad nećemo biti nitko i ništa u stranoj zemlji.”

“A što je s mojom majkom i sestrama?”

“Čamac nije dovoljno velik. Potonuli bismo i svima bi nam došao kraj.”
“Zašto moramo ići čamcem? Zašto ne možemo poći s ostalima? Poslije možemo otići u
Kefaloniju.”

Stao je i pogledao me vrlo iskreno. “Kao prvo, čamac je sve što imam. Čamcem nam mogu
zaraditi za život bilo gdje gdje ima mora. A kao drugo, ne vjerujem žandarima. Sjećaš se što se
dogodilo Levonu i ostalim Armencima? Nije prošao ni jedan dan otkako su krenuli odavde, a već
su bili mrtvi. To svi govore.”

“Njih su odveli Kurdi. Oni su plemenski narod. Divljaci s istoka. Čak nisu bili ni propisni
vojnici. Svi znaju da Kurdi mrze Armence. Ovo su žandari i ne mrze nas.”

“Svejedno”, reče moj muž. “Vidiš li konje i kola, vidiš li kakvu hranu za nas? Skloništa
natovarena na mazge i magarce? Ako mene pitaš, bili bismo sretni da ikamo stignemo, a da nas

pola ne pomre.”

“Ali, moja majka...” rekla sam, “i moje sestre.”

Pogledao me i odgovorio: “Dajem ti izbor. Ne zapovijedam ti. Žena si mi, ali ti ne
zapovijedam. Mogao bih, ali ne činim to. Ako želiš, možeš otići s majkom i naći se sa mnom u
Kefaloniji, kad nađete obitelj Drapanitikos.”

Tad sam donijela najtežu odluku u životu. Nisam odabrala između jedne dužnosti i druge
dužnosti. Izabrala sam između jedne vrste ljubavi i druge i nikad više nisam vidjela nikoga iz
svoje obitelji i nikad nisam doznala što im se dogodilo.

Dok smo na žalu pripremali čamac i stavljali u njega hranu i vodu, dogodila se najstrašnija
stvar. To je bacilo sjenu na cijelo putovanje i pratilo me cijeli život. Često sanjam o tome i ne
mogu te prizore izbaciti iz glave, čak ni ako ustanem i potegnem dobar gutljaj rakije usred noći.
Mislim da je to bilo gore od opraštanja s obitelji, jer tada nisam znala da njih više nikad neću
vidjeti.

Pretpostavljam da sam već spomenula svoju prijateljicu iz djetinjstva, Filoteju. Bila je
zaručena za kozara zvanog Ibrahim, koji mi je također bio prijatelj iz djetinjstva. Filoteja je bila
dovoljno lijepa da bi se mogla udati za sultana, ali bila je spremna rado se udati za Ibrahima jer
su se oduvijek voljeli, to je bilo dogovoreno još kad su bili mali i, uostalom, kozar dobro zarađuje
jer mu drugi plaćaju da im čuva koze. Bilo je ljudi koji bi u godinu dana jedva vidjeli ijedan
novčić. Uz njega bi, u usporedbi s takvima, bila bogata. Jedini problem je bio u tome što bi
trebala promijeniti religiju, ali u našem mjestu u to doba kršćanki nije bio veliki problem postati
muslimanka, ako bi se udala za muslimana.

Sva ta vjerovanja su ionako pomiješana, a muslimani bi katkada dolazili na kršćanske mise
i stajali straga prekrštenih ruku. Ne znam zašto bi uvijek prekrižili ruke. U svakom slučaju,
Filoteja bi nastavila odlaziti u posjet ikoni, postala muslimanka ili ne. Tada nije bilo kao sada,
kada svatko mora biti nešto određeno.

Kad su žandari došli odvesti kršćane, pretpostavljam da je Filoteja otrčala potražiti
Ibrahima jer još nisu bili vjenčani i ona bi morala otići, a da se ne uda za njega. Ne znam što su
mogli reći jedno drugome. Možete samo nagađati. Problem je bio u tome što Ibrahim nije bio
normalan otkad se vratio iz ratova i obitelji su čekale da opet postane normalan. Da nije bio lud,
možda ne bi gurnuo Filoteju s litice.

Vidjela sam ih ondje na visini. Trčali su naprijed-natrag nekako neobično i vikali su i
gestikulirali jedno drugom, ali nisam čula što govore i vidjela sam kako podižu ruke do glave i
pokrivaju oči i hvataju jedno drugo za rukav. Možete samo zamisliti koliko su uznemireni bili,
osobito zato što on još nije bio normalan. Meni je to izgledalo gotovo kao da se svađaju, a
Ibrahimov golemi mastif je skakao oko njih i lajao, dodatno pogoršavajući situaciju. Tad sam
vidjela kako Ibrahim skače naprijed, a Filoteja se nekako okreće oko sebe i pada.

Filoteja je udarila o izbočenu stijenu nekoliko metara niže na litici i odbila se od nje kao da
je drvena lutka. A onda je pala ravno do dna i udarila o šljunak na strmini u podnožju litice,

odbila se odatle i zaustavila nekoliko koraka dalje na oblutcima.

Gerasim i ja smo na trenutak ostali paralizirani i samo smo se nijemo gledali. Tad sam
otrčala do Filoteje i okrenula je. Osjećala sam se kao stroj jer mi osjećaji još nisu navrli.

Teško mi je opisati stanje u kojem je bila. Kad pomislim na Filoteju, shvatim da nemam baš
što opisivati. Mislim, nije bila inteligentna ni duhovita, ni osobito zanimljiva. Nije imala nikakvo
znanje ni obrazovanje. Nije bila ni osobito poletna. Imala je samo dvije ambicije. Da bude lijepa i
da se uda za Ibrahima. Nema sumnje da bi ljepotu izgubila poslije dvoje djece, ali tad bi joj bilo
svejedno, jer u majčinstvu nemate vremena za taštinu. Filoteja je po mnogočemu bila nitko i ništa
i živjela je u vrlo malenom svijetu i sudbina joj je bila da bude obična. Pretpostavljam da biste, da
je doživjela starost, njezinu biografiju mogli napisati na pola stranice, a pretpostavljam da svijet
ne bi ni primijetio da se ona nije bila ni rodila.

Ali činjenica je bila da su je svi koji su je poznavali voljeli. Bila je vrlo nježna i blaga i nije
bila nimalo komplicirana ni zlobna, a povrh svega toga je bila vrlo lijepa i voljela je lijepe stvari.
Po njezinom licu i izrazima mogli ste vidjeti da ima dobru dušu.

Zato sam, kad sam je vidjela u podnožju litice, jedva mogla podnijeti taj užas, jer su stijene
urezale duboke brazde u njezinoj ljepoti. Izgledala je kao da se pokidala, a ne porezala. Rane su
bile u obliku slova v i pune sitnih kamenčića. Odjeća joj se poderala. Lice joj je na nekim
mjestima bilo sastrugano do kosti i ostala je bez vrha nosa. Pokušala sam joj obrisati krv iz očiju,
ali samo bi se opet napunile. Govorila sam: “Filoteja, Filoteja, Filoteja”, i osjećala kako mi se
glas puni jecajima i gnjevom.

Čula me jer je vrlo tiho rekla: “Drosoulakimou”, i malo se osmjehnula kao da me se
prisjeća, a kad sam joj primila glavu u naručje, krv joj je navrla iz usta i potekla niz obje strane
brade. Sjetila sam se da me Lejla-hanuma tako nazvala i Filoteja je to zapamtila.

Poslije nekog vremena Gerasim mi je stavio ruku na rame i rekao: “Mrtva je”, a ja sam
shvatila da ima pravo.

Tad sam vidjela da su Ibrahim i njegov pas na vrhu litice, dvije točke koje nas gledaju, i tad
mi se duša napunila. Osjećala sam se kao da sam opsjednuta.

U tom bijesu opsjednutosti izvikivala sam kletve Ibrahimu koje me sad progone i, kad se
probudim, čujem ih kako izlaze iz mojih usta. Rekla sam: “Nikad ne imao sina koji će te položiti
u grob, nikad ne imao kćer koja će te oplakivati, oči ti se napunile krvlju, uši ti bile pune
zavijanja, utroba ti se napunila kamenjem...”

Ne znam odakle su te kletve došle jer nikad ni od koga nisam čula ništa slično. Kad ih
čujem u svom sjećanju, te turske riječi koje ne zvuče dobro na ovome mjestu, dok ih moj vlastiti
glas izvlači odnekud duboko iz mojih grudi, pokrijem rukama uši, ali ništa ih ne može zaustaviti i
ne mogu ih zaboraviti. Bila sam puna usijanog bijesa koji nikad nije posve prestao. Katkad mi je
pomagao da budem jaka, ali bolje bih živjela bez njega.

Takav bijes sam osjetila još samo jedanput, kad sam zatekla svog sina Mandrasa kako se
sprema silovati neku ženu i rekla mu da mi više nije sin. Rekla sam mu: “Odričem te se, ne
poznajem te, nećeš se vratiti, nikad te više u životu ne želim vidjeti, zaboravila sam te, neka te
prati moja kletva. Nikad ne našao mir, srce ti puklo u grudima i dabogda umro sam.” Rekla sam
mu: “Iziđi dok te nisam ubila.”

To je bila snažna kletva, ali nije bila ništa prema onoj kojom sam proklela Ibrahima,
premda mi je Ibrahim bio prijatelj iz djetinjstva i voljela sam ga. Često sam se pitala znače li te
kletve, koje izviru iz mene, da sam zla žena. Katkad se pitam je li Ibrahim zbog mene ostao

proklet do kraja života. Nakon što sam ga prestala kleti, on je i dalje samo nepomično stajao
ondje, a stajao je i kad smo se mi otisnuli u more.

Naravno da nisam zaboravila svog sina Mandrasa. Voljela sam ga onako kako majka mora
voljeti sina, a sina ne možeš zaboraviti čak ni kad u kletvi objaviš da jesi. Gubitak djeteta je nešto
najteže što ljudsko biće mora podnijeti. Mandras je umro na moru, baš kao moj muž Gerasim, a
ja sam sad u Kefaloniji, bez ikakve obitelji. Postala sam siroče poslije vlastite odluke u Turskoj,
kad sam se suočila s nemogućim izborom, zatim me vlastiti muž učinio udovicom, a onda me sin
učinio siročetom.

Ali svejedno se ne žalim. Nemojte me pogrešno shvatiti. Doživjela sam i sretne trenutke i
zahvalna sam na mnogo čemu. Na koncu, dom nije jedino mjesto s kojega dolaziš.

Sad ću vam ispričati kako smo iz Turske došli na Kefaloniju.

92. Ja sam Ajša

Tog jutra kad su otišli kršćani, mnogi od nas su ostali zaprepašteni i bilo nam je jako žao i
počeli smo strepiti za njih. Imali su tako mnogo stvari i čekao ih je tako dalek put, a usto smo
znali da su Armenca Levona i ostale Armence, kad su ih odveli, ubili na samo dan hoda odavde,
jer je Stamos Ptičar naišao na njih kad je putovao u Telmessos s krletkom punom zeba i iz
pristojnosti otišao u šumarak kako bi obavio nuždu. Rekao je da je ondje zatekao kosture s
rupama i ranama na glavi i ondje je bilo odjeće i prepoznao je maramu žene Armenca Levona i
rekao je da je, kad joj je pogledao noge, vidio da su joj na stopala bile prikucane magareće
potkove, a ja znam da se mene ne pita za mišljenje, ali kad sam to čula, pomislila sam kako je
dobro što je Rustem-beg doveo natrag kćeri Armenca Levona, premda mi je tad bilo svejedno i
da su pobili sve Armence na svijetu jer smo ih jako mrzili, ali kad se sad prisjetim svega toga,
shvaćam da naši Armenci u varoši nikad nikome nisu učinili ništa nažao, nego su to činili oni koji
su napali naše vojnike kad smo ratovali s Rusima, a Levon je bio dobar čovjek i njegova supruga
je bila dobra žena, a njegove kćeri su bile drage djevojke.

Zato su neki od nas odlučili poći za kršćanima i pomoći im na putovanju noseći im stvari, a
neki muškarci su ponijeli puške i mačeve jer su htjeli pripaziti da se njihovi pratioci dobro
ponašaju i slijedili su kršćane i ubrzo ih sustigli. Pošle su i neke žene, ali ja nisam mogla poći jer,
nakon što je Abdulhamid-hodža, moj muž, umro, nisam imala muškog rođaka koji bi me zaštitio,
a iz istog razloga nisu pošle ni naše kćeri, ali jako smo htjele poći i boljelo me što više nikad neću
vidjeti Polikseniju, pa sam zato dala izvezenu maramu i novčić Nermini, ženi lončara Iskandera,
tako da ih može dati Polikseniji kao još jedan oproštajni dar, a poslala sam i lepinju punjenu
sirom i medom i zamolila Nerminu da kaže Polikseniji da se vrati kad god bude mogla i da kaže
Polikseniji da ću uvijek paziti na škrinju koju mi je ostavila na čuvanje, a u kojoj je bio sav njezin
miraz i da ću je čuvati sve dok ne umrem, a kad umrem, povjerit ću je najstarijoj kćeri, pa će tako
vječno biti na sigurnom. Ponosna sam što mogu reći da, iako škrinja nije zaključana, nikad nisam
podigla poklopac, pa će tako moje ruke i moja savjest biti čisti i neću doći u napast, premda sam
siromašna. Voljela bih da sam imala više novca i da sam mogla kupiti više stvari od nje prije
nego što je otišla.

Pokazalo se da se prema kršćanima nisu ponašali loše jer su im pratioci bili žandari, a ne
plemenski ljudi, ali svejedno su bili umorni i očajni, pa su im naši ljudi pomogli da nose stvari.
Šokirali su se kad su vidjeli da je Lejla-hanuma s kršćanima i da nema ništa osim svežnja i ouda,
a ja mislim da Rustem-beg ni dan danas ne zna zašto je ona otišla. Vidjeli su i da Poliksenija
nariče i plače jer je njezina kći Filoteja nestala i nije pošla s njima.

U Telmessosu su neki kršćani poljubili tlo, a neki su uzeli list ili cvijet ili čak insekta ili
pero ili šaku zemlje, jer su htjeli imati nešto iz rodne zemlje, a kad je došlo vrijeme da brod
isplovi iz luke, nastalo je opće grljenje i plač i pala su obećanja, a dječaci koji su znali plivati,
neko su vrijeme plivali za brodom, a žene koje su imale zrcala izvukle su ih iz svojih pojasa i
podigle ih prema suncu, tako da malene svjetlucave iskrice mogu obasjavati brod sve dok im nije
nestao iz vida, pa je tako sunčevo svjetlo njihove domovine pratilo izgnanike čak i kad su
odlazili. Bilo je i onih koji su govorili: “Prokletstvo na sve one koji su odgovorni za ovo,

proklinjemo ih i proklinjemo i proklinjemo”, ali ja nikad nisam doznala tko je odgovoran, osim

da su to vjerojatno bili Franci.

Rekli su nam da je brod odvezao naše ljude na Kretu, što je zemlja na zapadu, a iz te zemlje

su umjesto njih došli neki muslimani, ali ne onoliko ljudi koliko smo mi izgubili. A ti muslimani
s Krete su bili nalik na kršćane koje smo izgubili, pa smo se svi pitali zašto su ih uopće morali
razmijeniti jer ti Krećani plešu i pjevaju kao što su naši kršćani imali običaj činiti, osim što plešu
neki novi ples koji zovu pentozali i koji razgali srce kad ga gledaš. Nekoliko tih Krećana zna
samo grčki. Svi naši kršćani su barem znali turski. Nije da se mene pita za mišljenje, naravno, ali
jedna dobra stvar u svemu tome jest što je moja kći Hasekija među njima našla zgodnog muža
koji je dobar musliman i zna izrađivati brave i čekiće i plugove i svakakve korisne metalne
predmete.

A kad su se naši ljudi vratili, nakon što su ispratili kršćane, dogodile su se dvije neobične
stvari. Jedna je da je crkveno zvono palo sa zvonika u crkvi Svetog Nikole i razbilo se na dva
dijela na kamenu, a druga da ste danima poslije, noću, mogli čuti samo zavijanje mačaka.
Nadglasale su bulbule i slavuje, zavijajući i zavijajući, tugujući i protestirajući, protestirajući i
tugujući. Bile su na krovovima i u uličicama i bile su na zidovima i stablima badema, u dvorištu
džamije i na groblju kršćana i tumarale su uokolo uznemirene, mijaučući onim svojim dubokim
mijaukom, a neke zavijajući i to je bio užasan zvuk i bilo je zastrašujuće, a ja sam ležala na
slamarici slušajući ih i nisam mogla zaspati i shvatila sam zašto zavijaju u velikoj i iznenada
samotnoj i opustjeloj varoši i toga se sjećam više od svega, mačjeg zavijanja.

93. Ja sam Ibrahim

Vole me zvati Ludi Ibrahim, čak i meni u lice, jer misle da više ništa ne shvaćam, ali jedan
mali dio mene nikad nije poludio, a taj mali dio je kao neki čovječuljak koji živi u kutu moje
glave i gleda kako je ostatak mene lud i razmišlja o tome i komentira to, a katkada, kad sam
previše lud, se uplaši i skrije u mojoj glavi ili negdje drugdje u mom tijelu i ne iziđe dok opasnost
ne prođe. Taj čovječuljak zna da nisam potpuno lud i on je taj koji je u stanju čuvati koze i vratiti
ih njihovim vlasnicima u pravo doba i taj čovječuljak se brine za mog psa Kopeka i on zna svirati
kaval među grobovima i koristi glazbu kako bi smirio ostatak mene, tako da se ludi dio mene
ponekad može odmoriti. Jako dobro svira kaval pa ga goli muškarac kojeg zovu Pas, koji živi
među grobovima blizu svečeve tekije, voli slušati i ponekad iziđe i sjedne kraj mene dok sviram i
samo šuti jer ne može govoriti, jer su mu usta i jezik ionako uništeni užarenim željezom. Pas piše
po prašini vrhom štapa, a onda to izbriše i pokaže prstom mjesto po kojem je pisao i nasmije se.
Pas mi je jedini prijatelj kojeg sad imam jer sam lud, pa čak ni Karatavuk, koji mi je bio prijatelj
od malih nogu, više ne razgovara sa mnom jer kad mi se on obrati, odgovori mu ludi dio mene, a
ne čovječuljak koji nije lud i koji se krije u kutu moje glave, gledajući.

Kad su ovdje bili kršćani, vezali bi lude u crkvi četrdeset dana i to bi ih izliječilo, a nakon
što su oni otišli, moja obitelj je mene ondje vezala četrdeset dana, da bi vidjeli pomaže li to još,
ali bez uspjeha.

Ja sam taj čovječuljak. Ja sam taj koji analizira sve to trabunjanje i konfuziju, ali
iskorištavam ovaj trenutak bistrine kako bih vam kazao da mi je, kad sam bio mali, lončar
Iskander rekao da je zaljubljivanje najveća nedaća koja može zadesiti muškarca. Smišljao je
sjajne izreke, a ja i dalje nikad ne sjedim pod crvenim borovima zbog njegove izreke koja kaže:
“Na onog koji sjedi u hladu crvenih borova poseru se grlice.” Iskander mi je rekao za jad
zaljubljivanja zato što je, kad sam bio mali, vidio da sam zaljubljen u Filoteju, koja je bila
kršćanka, a ja nisam, i vjerojatno se ne bismo mogli vjenčati i on mi je tad rekao da se zaljubljeni
muškarac nikad ne smije oženiti ženom koju voli, nego umjesto toga mora naučiti voljeti onu
kojom se oženi. Nikad mi nije bilo jasno o čemu on to govori, ali sad znam da je to vrenje i
vrenje i bol i bol ono na što je mislio i što onemogućava bilo kakav život. Ali svejedno sam se
odlučio oženiti njome i to nije bio problem jer su se naše obitelji dogovorile i zaručili smo se
zlatnikom, a i ona je mene voljela osjećajući jednako vrenje i bol, a onda se dogodila ta strašna
nesreća i više nije bilo Filoteje ni braka, a onda je Drosoula bacila prokletstvo na mene i tad se na
mene srušilo ovo ludilo i samo ja u kutu nisam poludio.

I sad ima trenutaka kad mi se pred očima javljaju slike i vidim ih pred sobom među
stijenama i sjenama grobova, a to nisu samo slike Filoteje, nego svega što se događalo za dugih
ratnih godina. Onoga što se događalo za vrijeme rata s Grcima.

Katkad se prisjetim s čudom i neobično mi je to što sam, nakon što smo izgubili rat s
Francima, proseći i kradući prošao stotine kilometara od Aleppa, kako bih se pridružio Mustafi
Kemalu u Ankari. Mogao sam se vratiti kući i oženiti, ali nešto u meni nije htjelo prihvatiti poraz,
pa kad sam čuo da su Grci upali u Smirnu i da Mustafa Kemal okuplja vojsku koju će poslati na
njih, odmah sam odlučio poći i prošao sam blizu ove varoši, u koju se nisam vratio, iako bi to

bilo lako i nitko o meni ne bi imao loše mišljenje i lako sam se mogao pridružiti nekoj četi i tako
se boriti s Grcima, ali bio sam pravi vojnik i nisam htio biti bandit. Po dolasku u Ankaru ionako
nisam bio u borbenom stanju i možda je već tad jedan dio mene poludio, ali ne veliki dio, a to se
dogodilo zbog svih borbi i svega što sam propatio, ali ubrzo sam se oporavio i sudjelovao u svim

bitkama koje smo vodili u te tri godine. U Kilikiji su naši vojnici tjerali Francuze i njihove

armenske legionare, a u Armeniji je general Karabekir posve potukao Armence, ali ja nisam bio
ondje. Suočio sam se s Grcima i bio sam u obje bitke za Inönü. Sjećam se kako smo porazili
Grke, ali smo se svejedno morali povući i koliko je to gorčine izazvalo, a onda se sjetim kako
smo napokon slomili grčku vojsku kod Sakarije, kad nisu imali drugu liniju do koje bi se mogli
povući i kad smo ih nastavili progoniti, sve dok se svi vojnici nisu ukrcali u brodove i otišli, a mi
smo ušli u Smirnu i odmah poslije toga se otišli boriti s Britancima.

Ima nešto što sam oduvijek htio reći jer osjećam neku grižnju savjesti, a ta grižnja savjesti
je jednako loša i od nje osjećam gotovo jednako vrenje i bol kao od zaljubljenosti i jednako
vrenje i bol koje osjećam zbog Filotejine nesreće, ali imam izliku.

Izlika je u tome da smo, kad smo napredovali prema moru i tjerali grčku vojsku pred
sobom, vidjeli da uništavaju sve i da za sobom ostavljaju samo spaljenu pustinju, a od preživjelih
koji nisu uspjeli pobjeći u talijanski sektor, slušali smo grozne priče o tome što su Grci radili
našim ljudima. Nailazili smo na varoš za varoši, selo za selom, opustošene i uništene, sve

pokradeno i odneseno, uništene njive. Vidio sam mnogo toga.

Bilo je djece razapete na vratima, nadgrobnih spomenika umrljanih govnima, džamija koje
su pretvorili u zahode, džamija punih trupala ljudi koje su natjerali unutra i onda među njih bacali
granate, ljudi koji su izgorjeli u svojim domovima, ljudi koje su objesili za stopala i pod njima
zapalili slamu, silovanih i bajunetima izbodenih dječaka, žena koje su svukli gole i vezali za
zemlju i zapalili im vatru na grudima.

Doznao sam da nema kraja stvarima koje možete ugurati u ženu. Možete ih ubiti

uguravanjem užarene željezne šipke. Možete ih pribiti uspravno na kolce zabijene u zemlju. Našli
smo jednu kojoj su odrezali ruku i ugurali je unutra, tako da je izgledalo kao da vam maše između
nogu, a odrezali su joj i sisu i ugurali joj je u usta. Naišli smo i na ženu koja je bila mrtva u svojoj
kući, dok se muž uspio skriti, a on nam je rekao da su je obećali poštedjeti ako se pokrsti u
kršćanku, na što je ona u strahu pristala, a kad je obred završio, odveli su je iz crkve u njezinu
kuću, silovali je, zgulili joj kožu s lica i ubili je.

Ne znam što su sve od toga učinili grčki vojnici, a što grčke čete, a što kršćani iz tih sela
koji su pobjegli za vojskom, ali znao sam da do trenutka kad smo došli u Smirnu, više nije bilo
toga što nismo bili spremni učiniti za slasno zadovoljstvo osvete, jer našem bijesu nije bilo
granica.

Sve je to moja izlika. Mustafa Kemal osobno nam je zapovjedio da se moramo ponašati
dobro, pod prijetnjom smrću, pa smo se na velikim javnim površinama dobro ponašali, ali nitko
nas nije mogao spriječiti da ulazimo u uličice, postavimo stražare i ulazimo u kuće u grčkoj i
armenskoj četvrti, a naši časnici nisu stalno mogli biti sa svima nama. Jedan kaplar je bio osobito
zainteresiran za silovanje i poveo bi nas četvoricu i pokucao na vrata, a kad bi mu ih otvorili,
ljubazno bi se nasmiješio i rekao: “Ne želimo vam nikakvo zlo, samo želimo pojebati žene”, a

onda bismo mi morali ubiti muškarce koji bi se pokušali oduprijeti, a ja sam morao pomagati u
svlačenju i pridržavanju žena i morao sam se praviti da ih silujem kad bi došao red na mene.
Meni to nije išlo, nisam mogao, ali morao sam se pretvarati, pa bih kleknuo i nagnuo se naprijed

prije nego što bih se razgolitio, tako da nitko ne vidi da se moram pretvarati i zbilja ne znam je li

tim ženama išta značilo to što se ja pretvaram, jer su podjednako plakale i vrištale, bez obzira na
to tko je na njima. Jedanput sam rekao kaplaru: “Ne mogu jebati ovu ženu, krvari”, a on je rekao:
“Od toga ti samo lakše ulazi i izlazi.” Jedanput sam naišao na staroga Grka kojeg sam probio
bajunetom i bajuneta mu je još bila u utrobi, a on se uhvatio za cijev moje puške kako bi me
spriječio da izvučem bajunetu i gledali smo se, a zbog slomljenog nosa podsjetio me na mog oca i
rekao je: “Prljavi Turčine, obična si životinja.”

Bio sam hladnokrvan i rekao mu: “Ne radimo vam ništa što vi niste radili nama”, a on je
odvaratio: “A mi nismo vama radili ništa što vi niste radili nama.”

Tad sam naglo izvukao bajunetu, a on je teturao nekoliko koraka prema meni i pao na
koljena, držeći se za trbuh i izgledalo je kao da se sprema pomoliti, ali prije nego što je pao na
lice, pogledao me i rekao: “Ja nikad nikome nisam učinio ništa nažao.”

Bilo je to kad smo marširali na sjever kako bi smo se borili s Britancima, odmah nakon što
je grad izgorio, kad me iznenada obuzeo sram. Lice mi se ispunilo krvlju i uši su mi počele
gorjeti i jad mi se zario u srce kao zagrijani nož i zato se nisam oženio Filotejom čim sam se
vratio kući iz rata i zato sam odugovlačio jer je ona žena, a poslije svojih iskustava nisam je više
mogao gledati kao kad sam bio čist.

Ja sam Ludi Ibrahim, kojeg su nekad zvali kozar Ibrahim, i imam izliku jer se u kutu moje
glave krije čovječuljak koji nije lud.

94. Drosoula se prisjeća putovanja u izgnanstvo

Gerasim i ja smo imali sreću na putu. Zapuhao je vjetar El Saleeb koji ne puše često.
Običavao je puhati možda dva ili tri dana u kasno ljeto, a ovaj put nije bio previše silovit. U luku
na Rodosu stigli smo prije nego što sam očekivala.

Ondje sam htjela pokopati tijelo svoje prijateljice, one o kojoj sam vam pričala. Sad ne
znam zašto je nismo pokopali na žalu gdje je pala. Možda nam se žurilo otići prije nego što nas
otkriju. Možda sam bila previše uzrujana da bih se odmah odvojila od nje. Rekla sam Gerasimu:
“Pomozi mi da je ubacimo u čamac”, što smo i učinili, bez ikakve rasprave o tome. Tek nekoliko
sati poslije počeli smo razmišljati o tome što ćemo s njom.

Nisam htjela baciti tijelo u more jer bi moglo plutati naokolo i mogle bi ga pojesti ribe, ali
Gerasim je rekao da će nas, ako se u luci pojavimo s mrtvim tijelom, sigurno optužiti za ubojstvo.
Zato smo ipak odlučili baciti tijelo u more. Skinula sam raspelo sa svog vrata i stavila ga oko
njezinog, a mi smo se prekrižili i pokušali se sjetiti neke molitve, a onda smo je lagano gurnuli
preko ruba. Neko vrijeme je plutala, a onda je zbog natopljene odjeće njezino tijelo počelo tonuti,
hvala Bogu. Njezina lijepa crna kosa je plutala za njom u vodi dok je tonula, a ja sam pomislila:
“Kako ti sad pomaže ljepota?” i osjetila sam neku prazninu koju nikad više nisam ispunila.
Opraštanje od Filoteje i gledanje kako polako tone i nestaje iz vida bilo je kao da se opraštamo od
Anatolije i života koji bih živjela ondje, a takva opraštanja uvijek u vama ostave neku prazninu.
Pitam se gdje je Filoteja isplivala. Na mojoj odjeći je bilo mrlja njezine krvi sve dok nisam
uspjela pribaviti novu.

Bilo mi je zlo, od tuge i mora, ali mome malome Mandrasu nije bilo loše. Povremeno bi mi
bilo jako hladno, premda vremenski uvjeti nisu bili baš tako loši. I izgorjela sam. Mrzila sam što
one stvari moram obavljati preko ruba, znate na što mislim, iako bi Gerasim skrenuo pogled.
Najgore je bilo kad nas je na moru ulovila noć. Vjerujte mi, znam što je užas i znam kako je to
kad ste na milosti Božjih hirova.

Naučila sam nešto o svome mužu. Nikad prije nije jedrio po otvorenome moru. Razumni
ribar se drži stijena blizu obale, gdje ima riba. Razumni ribar je uvijek u vidokrugu kopna. Ono
što sam naučila o svome mužu jest da ima fantastičnu snagu i fantastičnu mudrost. Njegova
hrabrost nije bila budalasta hrabrost mladog i šašavog muškarca. Bila je to hrabrost muškarca koji
pogleda opasnosti u lice i natjera se da ne trepne. Imao je smirenost čovjeka koji se pomirio sa
smrtnom presudom. Moja ljubav prema njemu je narasla zbog tih putovanja i to je ljubav koju
inače ne bih osjećala. Drago mi je što sam osjetila takvu ljubav. Moj muž je plovio uspješno,
premda je u tome bio neznalica. Nikad ne bi isplovio ako je postojala i najmanja šansa za oluju ili
uzburkano more, jer je morao misliti na živote svih nas. Pomolio se Panagiji, obećavši da će, ako
stignemo živi i zdravi na Kefaloniju, posrebriti ikonu u njezinu čast, što je poslije i učinio, kad je
zaradio dovoljno novca za to. Ali u jednom trenutku je Djevica prestala paziti na njega jer se,
nekoliko godina nakon što smo stigli, utopio u naglom naletu vala između Kefalonije i Zantea.
Poslije toga sam izgubila poštovanje za Panagiju, Bog mi pomogao. Ja sam mislila da je Gerasim
trebao naučiti plivati, ali svi mornari i ribari kažu da to ne valja naučiti, jer je bolje brzo se utopiti

nego se satima boriti u krajnjem očaju. Ja mislim da je trebao naučiti plivati jer bi tada doplivao
do obale, kao onaj engleski mornar iz podmornice koja je potonula za vrijeme rata.

Sjećam se svega s tih putovanja, koja su trajala mnogo mjeseci. Doznala sam da postoje
dvije vrste ljudi: oni koji su bešćutni i oni koji imaju srca. Oni bešćutni vas nazivaju prljavim
Turcima i pljuju vas i kažu vam da odete kvragu i govore: “Gubite se natrag u Tursku”, dok vam
oni koji imaju srca daju novčiće i kruh i nude vam posao i zabrinu se za vašeg sina i daju vam
odjeću koja im više ne treba, jer se sažale nad vašim dronjcima.

U Rodosu smo ostali oko tjedan dana jer je ondje bilo ljudi koji su govorili turski i mogli su
nam reći što da sljedeće učinimo. U to vrijeme su glavni bili Talijani, kao što su neko vrijeme bili
kod kuće i kao što su bili ovdje prvih godina rata. Prisna sam s Talijanima. Bog zna da nikad ne
uspiju ostati dugo, ali nisu previše loši, za razliku od nekih drugih koje bih mogla spomenuti. U
svakom slučaju, pristali smo u mjestašcu Mandrakiju, u kojem su bila dva lijepa kipa laneta i
jelena, svaki na svom stupu, s obje strane luke. Voljela sam te kipove. Nikad prije nisam vidjela

cijeli kip jer su svi naši bili jako stari i polomljeni i razbacani uokolo. Morali smo spavati u
čamcu pod jedrom jer neki ljudi nisu bili najljubazniji prema onima koji spavaju u dovratcima.
Navikla sam se. Luka u Mandrakiju mi je prirasla srcu jer je to slično kao “Mali Mandras”, a dok
je moj sin još bio malen, često sam ga zvala Mandraki od tog trenutka.

Zatim smo odjedrili do Halkija, koji nije bio daleko. Svidio mi se, ali ondje nije bilo gotovo
ničeg. Ondje je bilo samo jedno selo, Nimborio. I ondje su bili Talijani, koji nisu bili previše loši.
To je sve čega se sjećam o njemu. Kuće su bile lijepe.

Poslije toga smo otplovili na Tilos, gdje su bila dvojica-trojica Talijana, ali svi drugi su bili
seljaci. U Livadiji smo skrpili brod uz pomoć ribara koji nas je razumio. Hodali smo cijelim
putem do Pantaleimonovog manastira, kako bismo se poklonili svecu i tražili pomoć na idućem
dijelu našeg putovanja. To smo radili na svim otocima, ali nekad bi monasi bili neprijateljski
raspoloženi i zvali nas prljavim Turcima. Ja mislim da bi se od njih trebalo očekivati nešto bolje.

Idući otok je bio Astipaleja. Bilo je to dugo putovanje i zamalo nas je potopio val velikog
ratnog broda koji nam se previše približio, ne mareći za nas, a možda nas uopće nije vidio. Na
Astipaleji je bilo lijepo vidjeti kako se gradić bjelasa na brdu i kako se okreću sve vjetrenjače.
Otišli smo se pomoliti u manastiru Naše Gospe Fevariotisse. Ondje smo ostali cijelu zimu jer su
vremenski uvjeti postali preteški, a Gerasim je izvukao čamac na obalu i ribe hvatao na udicu iz
ruke. Jedna udovica nam se smilovala, pa smo spavali pod njezinim stolom, umjesto u čamcu.
Moj muž joj je izrezbario orla od naplavljenog drveta i dao joj ga na našem odlasku u znak

zahvalnosti. I ondje je bilo Talijana.

U proljeće smo kanili otići u Amorgos, ono mjesto o kojem je netko napisao onu slavnu
pjesmu, ali se nešto poremetilo s vjetrom ili strujama, pa smo umjesto toga otišli na Anafi.
Pogriješili smo, ali to i nije bilo previše važno. Čak nam je bilo i drago što nam se našao na putu,
jer inače Bog zna gdje bismo završili. Pomolili smo se u manastiru Naše Gospe Kalamiotisse.
Iznenadili smo se jer ondje nije bilo Talijana. Poslije toga smo otišli na Santorini, koji uopće nije
bio daleko. Pretvarala sam se u sjajnog mornara, a Mandras je bio zdraviji nego što sam
očekivala.

Usred luke na Santoriniju je bio vulkan i zaključili smo da bismo bili ludi kad bismo ostali
ondje. Pomislili smo da je to razlog zbog kojeg ondje nema Talijana, ali ondašnji Grci su svakako
bili ludi. Pomolili smo se svetoj Ireni i otišli čim je zapuhao povoljan vjetar. Nenamjerno smo
prošli Thirasiju i pristali na Sikinos, a pokazalo se da ima dobru luku na vrlo razumnome mjestu,
gdje je ne može šibati vjetar meltem. Pomolili smo se Panagiji Zoodokos Pigi i čim se vrijeme

popravilo otišli do Folegandrosa. Mislim da je to bio Folegandros. Nekad mi je sve to bilo tako
jasno u glavi, ali sad se pamćenje poigrava mnome. Sigurna sam da je to bio Folegandros. Ondje
sam neko vrijeme bila bolesna, Gerasim je nekome pomagao da izgradi kuću, a Mandrasa je
ogrebla mačka.

Nakon toga je slijedio Milos, a nakon toga smo imali najgore putovanje od svih, jer smo
htjeli otići na Maleu, ali smo skrenuli s kursa i imali sreću da smo došli do Kitere, koja mi se tako
svidjela da sam htjela ostati. Kažu da se ondje rodila Afrodita, pa neka Ciprani misle što žele.
Bilo kako bilo, i Gerasimu se svidjela Kitera, ali čvrsto je odlučio otići na Kefaloniju zbog
obitelji. Na Kiteri je bila lučica s velikom tvrđavom na vrhu brda, a mi smo bili vrlo
impresionirani jer je sveti Ivan počeo pisati knjigu u špilji u litici, tako da je to bilo vrlo sveto
mjesto. Ondje je bila ikona Crne Djevice koju smo otišli pogledati. Zbilja smo dugo hodali, ali

ondje je bilo lijepo. Manastir se ugnijezdio u dolini oleandara.

Poslije toga smo samo pratili obalu i pristajali gdje god smo mogli, kako bismo pitali za put
i utovarili hranu i vodu u čamac. Gerasim je uvijek radio kad nam je trebao novac, kao i ja. Tad je
već i maleni Mandras znao pokoju riječ grčkog, a ja sam znala riječi za većinu nužnih stvari.
Zadnje mjesto u koje smo pristali je bilo Zante, koji je bio lijep kao Kitera, a ja sam i ondje bila

spremna ostati da je Gerasim pristao na to. Na Zanteu su ljudi pjevali kantade, što su najljepše
pjesme koje sam ikad čula, a starci su ih pjevali za stolom poslije jela i svirali bi harmonike i
gitare i mandoline. Bila sam u Zanteu kad sam prvi put čula kantade i tad sam shvatila kako u
ljudskoj duši ima nečeg lijepog i radosnog. Kad je Antonio došao ovamo sa svojom mandolinom
za vrijeme rata, nisam se mogla ne prisjetiti sretnih dana u Zanteu. Otišli smo pogledati relikviju
svetog Dioniza i obećali da ćemo idućeg sina nazvati Dioniz, ako stignemo na Kefaloniju. Ljudi
na Zanteu su nam rekli da se čuvamo Kefalonaca. Rekli su nam: “Misle da su pametnjakovići, ali
zapravo su posve ludi.”

Pa, jesmo stigli, kao što vidite, i prvo što smo učinili bilo je da se usidrimo u luci u
Argostoliju, odemo ravno u manastir i zahvalimo svetom Gerasimu, koji pazi na luđake i koji je
sigurno pazio na nas. To je bila još jedna duga šetnja, a u ono vrijeme ceste su bile u još gorem
stanju nego danas. Morali smo preći Engleski most i onda naći put preko brda. Mog muža je
duboko ganulo kad je vidio tijelo sveca po kojem su on i njegov djed dobili ime, a monahinje su
mu dopustile da poljubi izvezenu svečevu papuču. Rekao mi je: “Napokon smo stigli kući”, a kad
smo izašli, zagrlio me, premda smo bili na javnome mjestu i u blizini je bilo monahinja.

Bili smo jako mršavi i umorni, a putovali smo gotovo godinu dana, s prekidima. To je bilo

jedino razdoblje mog života u kojem sam bila mršava, ali ubrzo poslije sam se opet udebljala.
Kad se sad toga sjetim, čudo je što smo došli čak i do Rodosa. U luci u Argostoliju čamac smo
morali potpuno prepraviti Naravno, ironija je bila u tome što je obitelj Drapanitikos mislila da
smo obični prljavi Turci. Znali su da je neki Gerasim bio mornar i da je nestao, ali čini se da je on
ionako bio crna ovca. Nikad nisu čuli za nas i nisu htjeli imati ništa s nama. Svejedno smo uzeli
prezime “Drapanitikos” i možda će me jednoga dana ostatak obitelji smatrati dovoljno uglednom
da bi me priznali, iako se ne može reći da postoji ikakva naznaka toga, poslije svih ovih godina.
A onda se Gerasim utopio između Kefalonije i Zantea, prije nego što smo uspjeli dobiti sina i
nazvati ga Dioniz. Poslije toliko jedrenja i molitve! Nakon što je posrebrio onu ikonu o tolikom

trošku! Pomislite samo! Ipak, prije nego što je umro, Gerasimu su drugi ribari dali nadimak
“Odisej”, čime se jako ponosio. Bio je veći moreplovac od svih njih zajedno. Jako su ga cijenili
zato što je dojedrio tako malim ribarskim čamcem sve od Turske. Mislim da su nas zato tako lako
prihvatili, iako smo međusobno govorili turski a Gerasim je volio nositi turban kad bi isplovio,
umjesto šešira.

Jesam li vam rekla da poslije sveg tog vremena i dalje ponekad sanjam na turskom?

95. Karatavukovo ranjavanje

Mehmetčik se tek idućeg proljeća ponovno pojavio na tom području. Kasno noću je počeo
grepsti po vratima obiteljske kuće i cviliti kao pas. To je mnogo godina bio dogovoreni signal,
tako da obitelj zna da je on. Ako bi u kući bio netko nezgodan, njegov otac je trebao samo
otvoriti kapke i viknuti: “Gubi se, glupi psu, idi kući!”

U ovom slučaju vrata je otvorio razroki, sredovječni muškarac s golemim brkovima, u
neobičnoj odjeći za spavanje, s lampom na maslinovo ulje u jednoj ruci, koji je očito očekivao da
je njegov posjetitelj pas te se pripremio počastiti ga srditim, ali ne previše snažnim udarcem
nogom.

Pod mutnim svjetlom malene lampe on i Mehmetčik su gledali jedan drugog iznenađeno i
zbunjeno. “Tko si ti?” upita Mehmetčik, ne mogavši smisliti što bi drugo rekao.

Muškarac reče nešto nerazumljivo i podigne obje ruke, kao da se predaje. Počeo se tresti.
To je izgledalo poprilično čudno jer je još držao lampu u jednoj podignutoj ruci. Ubrzo se kraj
njega pojavila mršava žena koja mu je morala biti supruga. Uzdahnula je kad ga je vidjela,
rukama pokrila usta i utrčala natrag u kuću.

Mehmetčikova zbunjenost po pitanju njihovog ponašanja je iznenada nestala kad je shvatio
da oni vide, ako ćemo pravo, bandita. Preko ramena je nosio dva redenika puna čahura. Za
pojasom je imao pištolj i jatagan. Na glavi mu je bio prljavi stari turban. Čizme su mu imale rupu
na prstima i bile ofucane, a šalvare uvelike izobličene velikim poderotinama koje je zakrpio netko
tko očito ne zna šiti. Njegovo suncem opaljeno i vjetrom išibano lice bilo je skriveno pod
jednotjednim čekinjama, a u nemaloj mjeri i prljavštinom od putovanja. U lijevoj ruci je imao
karabin.

Zbunjen, Mehmetčik upita: “Gdje je moj otac?”

Muškarac reče još nešto nerazumljivo i počne slobodnom rukom prebirati po pojasu.
Mehmetčik na trenutak pomisli da traži oružje, ali ubrzo izvuče malu kožnu novčarku s vezicom
koju uzdrhtalim rukama ispruži prema Mehmetčiku. Odlazi u krevet noseći pojas za koji je
zadjenuo novčarku, pomisli Mehmetčik u čudu.

“Nisam ovamo došao krasti”, reče. “Ne želim tvoju novčarku. Gdje je moja obitelj?”
Uplašeni muškarac je držao novčarku ispruženu prema njemu, gledajući ga molećivo, kao da ga
moli da je uzme i ode. Mehmetčik odmahne glavom i ode. Dok se uspinjao varoši do drevnih
grobova iznad i iza njega, vođen sjećanjem i slabim svjetlom zvijezda, glavom su mu se vrtjele
uznemirujuće misli. “Pa nisam valjda mogao pogriješiti kuću. Zar su otišli, a da mi nisu rekli?
Gdje bi mogli biti?” Pazeći da ne uznemiri Psa, ako je još živ, Mehmetčik se smjesti u praznoj
kući-grobnici daleko od one koju je ovaj obično nastanjivao. Legao je na nisku kamenu istaku
namijenjenu u drevna vremena za truplo bogataša i pomirio se s time da ga čeka duga i hladna
noć. Proživio je mnogo takvih noći za vrijeme svojih odmetničkih godina, pa je čak naučio
spavati na otvorenome po kišnoj oluji. Probudio bi se sav slomljen, ali svejedno bi odspavao.
Slušao je šuškanje malih noćnih životinja, a onda je bulbul zapjevao. Dok je slušao kako se tečne
note razliježu noćnim zrakom, sjetio se kako je ljude nekada davno izluđivala nesanica zbog
noćnih masovnih zborova. Zahvaljujući ptičjem pjevu iznenada mu je pala na pamet dobra ideja

što će učiniti sutradan, no u tom trenutku ga je nadvladala iscrpljenost. Hodao je cijeli dan po
vrtoglavim kozjim planinskim stazama, pa je sad pao u nemiran san.

Pobudio se nešto poslije svitanja i razgibao i protegnuo mišiće, kako bi ih opustio. Na
trenutak ga je obuzela nekakva sumnja jer se nije mogao sjetiti zašto je u grobnici, ali tad se sjetio
sinoćnjih događaja i naglo sjeo. Očvrsnut čestom nuždom nije ni pomislio na doručak. Tih dana
bi se hrana našla pred njim kad god bi ga hirovita sudbina pogledala naklonim okom, inače
nikako.

Oprezno je promolio glavu iz kuće-grobnice i osvrnuo se. Požalio je, ne prvi put, zbog
taštine koja ga tjera da nosi crvenu košulju. Oduvijek je to činio, sve otkako su on i njegov
prijatelj Karatavuk u djetinjstvu u šali prisvojili identitet ptica. To je bilo nešto nepatvoreno

nedužno. No sad, kad je godinama bio odmetnik i bandit, crvena košulja je postala zaštitni znak
kojeg se više nije mogao lišiti. Time bi na neki način umanjio svoj status, dopustio vlastitoj
legendi da se ukalja. To je, jednostavno rečeno, postalo pitanje muškog ponosa. Bilo mu je
nevjerojatno što, nakon što je toliko godina bio tako vidljiva meta u bilo kakvoj pucnjavi koja bi

mogla izbiti, nikad nije bio ranjen nego tek ovlaš, a katkad je proklinjao što zbog statusa koji ima
među svojim ljudima, ne može nositi malo prigušenije boje, poput svakog razumnog razbojnika
kojemu svakodnevno treba kamuflaža.

Pognut se brzo popeo još više uzbrdo, probijajući se kroz makiju, s namjerom da odatle
pogleda varoš. Poslije sinoćnjeg iznenađenja to je bilo kao da se želi uvjeriti da je to zbilja
njegova varoš. Gledajući iza velike bijele stijene, pokušao je vidjeti što se dolje događa i vidio je
da ima vrlo malo aktivnosti, s obzirom na to da je već svanulo i da bi ljudi već trebali obavljati
ranojutarnje poslove. Odlučio se popeti još više, do bijele kapelice izgrađene prije više stotina
godina, kao pobožni čin nekoga sad zaboravljenog.

Kad je stigao onamo, vidio je da su vrata razvaljena. Ušao je i uzrujao se kad je vidio da su
freske apostola oskvrnute. Svima su oči bile brižno izgrebene, zbog čega su uznemirujuće
podsjećali na tek oslijepljene ljude. Bijesan i rastužen tim bogohuljenjem, izišao je i čuo
meketanje Ibrahimovog stada koza, ondje kraj jame u brdu, odakle su u drevna vremena varošani
vadili vapno za izgradnju svojih kuća. Osluhnuo je i do njega je jedva čujno dopro zvuk
Ibrahimovog kavala. Bila je to prozračna, neobično drhtava i nepovezana melodija. Zaključujući
da prijatelju iz djetinjstva kao što je Ibrahim sigurno može vjerovati, krenuo je prema udubini

kraj vapnene jame.

Kad je došao do ruba udubine, prvo ga je vidio veliki Ibrahimov pas. Kopek je bio div
među psima, od one pasmine koju su u Anatoliji stoljećima držali da bi tjerala vukove, divlje pse
i risove koji napadaju stada ovaca i koza. Neki pastiri uživaju u strahu koji ti psi izazivaju u
neznancima s kojima se suoče, a Mehmetčik se dobro sjećao Ibrahimovog užitka dok je
prepričavao Kopekove zastrašujuće podvige. Pas je imao zapanjujuće pamćenje i točno je znao
koju kozu treba vratiti kojem vlasniku, kad bi stado uvečer vratio u varoš. Također je znao
raspoznati miris svih varošana, pa je tako znao kome treba prijetiti, a koga pustiti na miru. Je li on
to znao zato što su svi koji žive ovdje imali nešto zajedničko u svome mirisu ili zato što je znao
prepoznati miris svakog pojedinca, pitanje je na koje je nemoguće odgovoriti, premda su svi
pretpostavljali da odgovor mora biti ovo drugo.

Mehmetčik osjeti peckanje straha u grlu. Imao je nekoliko upečatljivo zastrašujućih susreta
s takvim psima za svojih banditskih godina i smatrao ih je puno opasnijima od većine ljudskog
smeća s kojim je morao dolaziti u kontakt. Jedanput ili dvaput je bio prisiljen ubiti one osobito
agresivne, zbog čega je uvijek imao veliku grižnju savjesti, jer je bilo općepoznato da gubitak

jedne ovce ili koze nije nepodnošljiv, ali da je dobar pas nešto najvrjednije što pastir ima, jer
udružuje ulogu snažnog zaštitnika, odanog prijatelja i grijača tijela za ledenih noći.

Kopek se spustio u vrebački položaj i Mehmetčika je stegnulo oko srca. Vidio je Ibrahima
kako sjedi među crnim kozama svirajući kaval, ali naizgled ne obraćajući pozornost na psa. Tad
je Kopek naglo ustao i započeo ritualnu lovnu rutinu. Nakostriješenih leđa, podižući prednje šape
nezgodno visoko, zastajkujući pri svakom koraku, približavao se Mehmetčiku, duboko režeći iz
dubine prsa. Mehmetčik je znao da je to priprema za nagli napad, nakon čega bi se najvjerojatnije
našao pritisnut na tlo prednjim šapama, s njegovim zubima na grlu. S mukom se pokušao sjetiti
imena psa, što mu je uspjelo u zadnji čas.

“Kopek, Kopek”, pozvao ga je. “Kopek! Ma dobar si ti. Kopek, ja sam, ja sam!”

Pas je stao baš u trenutku kad je krenuo u napad i podigao uši kao da razmišlja: “Pitam se
tko je ovaj koji kao da me poznaje.” Onjušio je zrak kako bi ulovio Mehmetčikov miris,
uzbibanih crnih laloka.

Mehmetčik mu se hrabro približi, pružajući psu ruku da je može onjušiti. Kopek to učini i
razmisli. Ruka mu jest bila nekako poznata. “Ma dobar si”, reče mu Mehmetčik glasom koji je
bio onoliko samouvjeren i prijateljski koliko je to u toj situaciji bilo moguće, a Kopek i u glasu
prepozna nešto. Lizne ispruženu ruku i zaključi da je njezin vlasnik prihvatljiv. Dopusti
Mehmetčiku da ga pogladi po glavi i pomiluje po prsima, a onda se stropošta na travu i prepusti
mu se.

Mehmetčik s golemim olakšanjem stane milovati pseće uši i prsa, a onda se približi svom
starom prijatelju, dok ga je Kopek veselo pratio u stopu. “Mogao si ga pozvati”, reče mu
Mehmetčik.

Ibrahim mu ne odgovori. Sjedio je na stijeni, i dalje svirajući istu prozračnu i vrludavu
melodiju.

“Ibrahime”, reče Mehmetčik, stavivši mu ruku na rame, ali Ibrahim samo nastavi svirati.
Zbunjen, Mehmetčik se odmakne i spusti pogled. Sagne se da bi pogledao Ibrahima u lice i šokira
ga to što ugleda. Ibrahim nije bio samo osam godina stariji, nego je još i jako oronuo. Lice mu je
bilo upalo, blijedo i mršavo, slina mu je curila niz rubove usana dok je svirao, usne su mu
podrhtavale, što je možda bio razlog za isprekidani zvuk svirale, a oči su mu se pomicale, bez
zaustavljanja na bilo čemu. Nije htio, ili nije mogao, pogledati Mehmetčiku u oči, a bilo je
sasvim očito da ga nije prepoznao.

“Ibrahime, Ibrahime, prijatelju stari”, reče Mehmetčik tužno, osjećajući se posve
bespomoćno. Gledajući starog druga iz igre u takvom stanju, osjetio se neprirodno snažno i
zdravo. Nije mogao povezati ovu istrošenu ruinu s bistrim i duhovitim mladićem koji ih je nekad
sve zabavljao meketima iznenađene koze, koze koja traži svoje jare, koze koja se protiv nečeg
buni, gladne koze, koze koja se tjera i koze koja nema što reći.

“To sam bio ja”, reče Ibrahim naglo, mičući kaval s usana. “Ibrahime?” začudi se
Mehmetčik.

“To sam bio ja. Ja sam to učinio.”

“Što si učinio? Ibrahime, što to govoriš?”

“Ubio sam ptičicu.”

“Ptičicu?”

“To sam bio ja.”

“O kakvoj ti to ptičici?”

“Pokušala je letjeti”, reče Ibrahim.

“Pa one i lete”, reče Mehmetčik.

“Ja sam kriv”, reče Ibrahim i nastavi svirati kaval. Pritom počne tiho plakati posve
neprirodno, bez jecanja ili hvatanja daha. Krupne tihe suze slijedile su jedna drugu niz obraze i
nestajale u uglovima njegovih usana, kao da ih pije dok svira.

“Dođi”, reče Mehmetčik, “muškarac ne plače tako. Moraš prestati, Ibrahime. Ibrahime,
moraš prestati.”

Pas Kopek se smjesti kraj svoga gospodara i pogleda Mehmetčika, kao da želi reći: “Što se
tu može?” Mehmetčik se sagne kako bi stavio ruku psu na glavu, kao da ga blagosilja, a onda se
uspravi. Nekoliko trenutaka ostane tako gledati kukavnog Ibrahima, a onda se okrene na peti i
ode. Ništa nije mogao učiniti. Činjenica je da se u životu sve mijenja i prolazi, a koji god razlog
za to bio, Ibrahimov sjaj je očito zauvijek nestao.

Nedugo poslije toga je, dolje u varoši, Karatavuk čuo nešto što ga je natjeralo da prestane
raditi, stane posve nepomično i osluhne. Čuo je to sasvim jasno. Bio je to zvuk crvendaća, koji
pjeva vrlo glasno i jasno. Bilo je to malo previše glasno i jasno i nije baš posve zvučalo kao
crvendać. Bilo je to više kao da ga netko gotovo savršeno oponaša. Srce mu je poskočilo u
grudima, iskoračio je iz spremnika, brzo obrisao stopala o komad krpe i otrčao u kuću. Prokopao
je između ono malo stvari koje je imao i našao što je tražio. Odnese malenu zviždaljku od
terakote do vrča vode na stolu i oprezno je napuni vodom. Puhne malo u nju kako bi zaćurlikala,
a onda, izlivši malo vode, pokuša opet.

Istrči van i osluhne ne bi li opet čuo crvendaća, ali ne začuje ništa. Prinese malenu glinenu
zviždaljku usnama i puhne nekoliko nota. Pjesma kosa, vrlo glasna i jasna, razlije se gradom.
Zastane da bi osluhnuo. Gore među grobovima nakratko se opet začuje pjesma crvendaća, a onda
prestane. On otpuhne još nekoliko kosovih nota. Crvendać među grobovima odgovori,
oponašajući jednake intervale. Oduševljen, srca ustreptala od uzbuđenja, Karatavuk potrči gore
uskim uličicama, spotičući se preko pasa i izvaljenih mazga, slučajno laktovima zahvaćajući
ljude, nakon čega izbije u gustu makiju na brijegu i zastane da bi puhnuo u zviždaljku. Nešto više
iznad njega, crvendać mu odgovori.

Tako su dvojica prijatelja našli jedan drugoga iza stijene iza koje je Mehmetčik prije gledao
varoš. Zagrliše se, poljubivši se u obraze, jedan drugoga snažno tapšući između lopatica. “O,
prijatelju moj, prijatelju moj”, uzvikne Karatavuk, brišući suze rukavom, “nisam mislio da ću te
ikad više vidjeti.”

“Prošlo je osam godina”, reče Mehmetčik.

“Osam godina”, ponovi Karatavuk.

“Ma pogledaj se”, zasmijulji se Mehmetčik. “Pa što si to radio?” Karatavuk pogleda svoje
noge, kao da ne zna čime su bile zaokupljene. Bile su skorene i s njih je kapala siva zemljana
sluz. “Ovih dana ja moram gaziti glinu u spremniku”, reče. “Na meni je da nalazim sitno kamenje
stopalima i izvlačim ga. Puno sam vještiji nožnim prstima nego kad si me posljednji put vidio.”

“Mislio sam da imate starca koji to radi.”

“Imali smo, ali je umro.”

“O, žao mi je.”

“Na kraju je to bilo i dobro. Jako se razbolio.” Karatavuk zastane. “Znači, za tebe se sve
promijenilo, kako sam čuo. Od malenog crvendaća pretvorio si se u velikog, slavnog Crvenog
Vuka.”

“Još jedan odmetnik”, Mehmetčik slegne ramenima, malo posramljen. “Vrlo slavan.”

“Pola priča je neistinito. Mnogo toga su učinili drugi, iako okrivljuju mene i moje ljude za
sve. Ne činimo pola tih okrutnosti koje ljudi govore da činimo. Nismo jedini banditi u planinama.
Kad smo kod toga, sjećaš li se Sadetina, sina Visokog Jusufa?”

“Onog koji je otišao nakon što mu je otac rekao da ubije sestru? Da, svi ga se sjećamo.”

“Kad sam se pridružio odmetnicima, on je bio vođa. Zarobili su me kad sam se pokušavao
vratiti kući, a onda mi je palo na pamet da ih pitam mogu li ostati, jer mi nikakav drugi život nije
bio moguć sve dok me vlasti traže. Pogledao sam sve te ljude i bilo ih je svakakvih. Bilo je
kršćana i Židova i muslimana i Armenaca i dvojica Arapa, pa čak i crnac iz Etiopije. Sadetin me
se sjetio i pitao me o varoši i svojoj majci i prihvatili su me, zahvaljujući njemu. Inače mislim da
bi me ubili.”

“Što je bilo sa Sadetinom?”

“Bio je vrlo nesmotren i hrabar. Neki od nas su mislili da namjerno toliko riskira jer mu je

bilo dosta života. Nikad se nije pomirio s time da je ubio sestru i ostao bez obitelji i govorio je o

tome kad bi se napio. Od rakije bi oglupavio i jednoga dana ga je ubio žandar. Kanio je ubiti

žandara i izazvao ga je usred bijela dana, u varoši blizu mjesta na kojem smo se skrivali. Imao je
pištolj s kočnicom i zaboravio ga je otkočiti, a dok je on shvatio da pištolj neće opaliti, već je bio
mrtav, a žandar je stajao nad njim. Poslije toga smo imali još dvojicu vođa, a sad sam to ja.”

“Slavni Crveni Vuk! Ne mogu vjerovati da si to ti! Ali reci mi, kako se to dogodilo? Zbog
čega si pobjegao i postao bandit?”

“Zbog radnog bataljuna”, reče Mehmetčik. “Nisi čuo?”

“Ne, nisam. Otkud bih ja znao što se dogodilo? Čuo sam samo da si dezerter. Sramio sam te
se kad sam to čuo.”

“Dezerter? Ja to ne bih tako nazvao.” Mehmetčik razmisli o tome što želi reći, a onda
počne: “Nakon što me nisu htjeli primiti u vojsku kad sam se dobrovoljno javio - sjećaš se, pošli
smo zajedno, a mene nisu htjeli uzeti jer je to bio džihad, a ja sam kršćanin - pa, sjećaš se koliko
sam se razočarao. Jako sam htio služiti sultanu i carstvu, ali nisu mi dopustili. To sam shvatio kao
uvredu i još sam povrijeđen kad se sjetim toga. Bila je to velika uvreda za moju čast.

Ubrzo poslije toga vratili su se po novake, a ovaj put su sve kršćanske mladiće odveli u
radne bataljune. Rekli su nam da možemo služiti sultanu i braniti carstvo od Franaka sudjelujući
u takvim nužnim radovima, znaš, u izgradnji mostova i cesta, željezničkih tunela, u konstrukciji
dokova i tome slično. Rekli su da će nas nahraniti i platiti nam i rekli su nam da je to časna
služba.”

“A nije bila?”

Mehmetčik odmahne glavom. “Ni slučajno. Prema nama se nisu ponašali kao prema
ljudima, nego kao prema robovima. Radili smo od svitanja do sumraka, često bez hrane i vode.
Kad bismo se razboljeli ili se onesvijestili ili se htjeli odmoriti, tukli bi nas, udarali nogama, čak i
bičevali. Pretvorili smo se u kosture ogrnute dronjcima. Bili smo prekriveni ranama i žuljevima i
mučile su nas buhe i uši. Spavali smo u nekoj vrsti tunela načinjenog od komada drveta i tkanine,
nagurani zajedno, bez prostirki i nečeg čime bismo se pokrili, a cijelo vrijeme smo srali po sebi
od proljeva, a neki su čak srali krv, ali svejedno smo morali raditi.”

“To pomalo zvuči kao da ste bili u vojsci”, primijeti Karatavuk.

“Vojnik je bar ljudsko biće, a ne rob. Podnio bih to da nisam bio rob.”

“No dobro, za nas je to bio sveti rat”, reče Karatavuk. “Pomisao na to nam je pomogla da
izdržimo.”

“Nije bilo ničeg svetog u radnim bataljunima”, nastavi Mehmetčik. “Pobjegao sam kad su
ljudi počeli obolijevati od tifusa. Nisam htio tako umrijeti. Znao sam da ću umrijeti ako ostanem,
a muškarac ne bi trebao tako umrijeti, ne onaj muškarac koji je htio biti vojnik i suočiti se s
neprijateljem Carstva.”

“Većina mojih drugova nije umrla od metaka”, reče Karatavuk, “ali, da, pretpostavljam da
nismo bili robovi.”

“Pa, ja sam od roba postao bandit”, ogorčeno će Mehmetčik. “Bar sam veliku sramotu
zamijenio manjom.”

“Neki ljudi ti se dive”, reče Karatavuk. “Pretpostavljam da znaš da su ponudili veliku
nagradu za informaciju koja bi pomogla da te ubiju ili zarobe?”

“Znam to. To su uveli poslije onog s namjesnikovim upraviteljem.”

“Ne misliš li da je velika pogreška opljačkati jednog od namjesnikovih ljudi i natjerati ga
da ode gol? I reći mu da mu Crveni Vuk želi ugodno putovanje? To je nasmijalo svakoga tko je
to čuo, ali ne misliš li da je to bilo glupo?”

“Jest, bilo je glupo”, složi se Mehmetčik, “ali taj čovjek je bio arogantno govno i zaslužio
je to. Sve nas je živcirao stalno ponavljajući koliko je važan i govoreći nam što će nam se
dogoditi.”

“Poslušaj moj savjet”, reče Karatavuk, “otarasi se svoje crvene košulje zbog koje si tako
laka meta i idi potraži svoju obitelj i obrađuj zemlju kao svi i živi u miru.”

“Primijetio sam da ti više ne nosiš crnu košulju.”

“Bih da je imam”, nasmije se Karatavuk. “Sad još imam samo nadimak. Ako ikada budem
imao novca, možda će to jednoga dana biti taština koju ću si moći priuštiti, pa mi žena može
sašiti novu od crne tkanine.”

Mehmetčik podigne malu glinenu ptičju zviždaljku. “I još imaš jednu ovu. Ja sam svoju
imao sve te godine i nikad je nisam slomio. To je čudo, kad pomisliš što sam sve prošao. Izrađuje
li ih još Iskander-efendija? Znaš, uvijek sam se pitao zašto je meni načinio ovu koja ima turban
na glavi. Tko je ikad čuo za crvendaća koji nosi turban?” “To je samo tako bilo zgodno mom ocu.
Ne postoji neki razlog. Još ih izrađuje tako, a sad ih i ja znam izraditi. Prihvatio sam svoju
sudbinu nakon svih tih ometanja i sad sam lončar kao moj otac, baš kao što mi je bilo suđeno.
Sva moja braća, osim jednog, su poginuli u Mezopotamiji i sad smo samo nas dvojica preostali
da to nastavimo. Sad imam ženu i nadam se da će sve biti dobro.”

“Ja sam debelo skrenuo s puta”, tužno će Mehmetčik, oprezno vraćajući zviždaljku u pojas.
“Ja sam uvelike kao Sedatin.” Zastane, a onda podigne pogled. “Morao bih te zamoliti... zapravo,
ovo je razlog zbog kojeg sam htio razgovarati s tobom... tko su ti ljudi u kući mog oca? Kamo je
otišla moja obitelj?”

Karatavuk ga zaprepašteno pogleda. “Ne znaš?”

“Nemam pojma. Posljednjih nekoliko godina sam bio svagdje, od Kemera do Konye.
Nisam se mogao vratiti.”

“Ali valjda znaš da su sve kršćane raselili?”

Mehmetčik se lecne. “Sve?”

“Koliko ja znam, sve. Svi su otišli odavde. Prije nekoliko mjeseci. Žandari iz Telmessosa
su došli i sve ih odveli. Moj otac ima ključeve mnogih kuća.”

“Na koliko dugo su ih odveli?”

“Zauvijek, reklo bi se.”

“Sveta Panagijo, smiluj se”, uzvike Mehmetčik, potpuno zgrožen. “Naravno da sam znao
da su sve Grke odveli. Vidio sam kolone. Ali nisam znao da je moja vlastita obitelj uključena u
to, nisam znao da u to ubrajaju i nas. Kamo su svi otišli?”

“Pa, ljudi koji su ih došli zamijeniti su s Krete, gdje god to bilo. Bili su u jadnom stanju kad
su stigli i bilo ih je daleko manje od onih koji su otišli. Zato se varoš čini tako pustom. Nestala je
većina naših mušterija, a Krećani, naravno, nemaju čime kupovati.”

“Kreta”, reče Mehmetčik zamišljeno. “Ali gdje je to?”

“Čuo sam da je to u Grčkoj, za koju kažu da nije daleko, preko mora na zapad. Na tvome
mjestu bih otišao na Kretu i pokušao ih naći. Trebao bi se okaniti tog svog odmetništva. Loše ćeš
završiti, a sve uzalud, bez djece ili braće koja bi te pratila do groba.”

“Mi ne znamo grčki”, reče Mehmetčik. “Što će raditi u Grčkoj?”

“Pa, ovi Krećani su muslimani, ali uglavnom ne govore turski. Uglavnom govore grčki i
život ovdje im je vrlo težak. Mnogi pljuju po njima i govore im da su prljavi Grci, zbog sve te
netrpeljivosti poslije rata. Ti u tvojoj kući su Krećani. Ali ne bi se trebao brinuti za obitelj.
Dogovoreno je između velikih franačkih paša i Mustafe Kemala da će, kada stignu, dobiti odštetu
u točnoj vrijednosti svega što su izgubili kad su otišli.”

“To bi bilo dobro. Nadam se da se to dogodilo. Nisu se rodili da bi bili prosjaci. Ali kako ću
ja naći Kretu?”

“Idi u Kaş. Čuo sam da je točno nasuprot gradu mali otok zvani Megiste, koji je pun Grka,
osim što su ga prije dvije godine zauzeli Talijani. Trebao bi otići do tog otoka. Možda će te ribari
povesti. Grci na tom otoku će vjerojatno znati gdje je Kreta i kako možeš doći do nje. Mislim da
ti je tako najbolje. Mnogi koji su ostali ovdje kad je većina otišla, su to učinili, pa tako znam za
to. Navodno Grci s Megistea i ljudi iz Kaşa međusobno krijumčare noću.”

“Ti Krećani u mojoj kući. Jesu li dobri ljudi? Ne bih volio da mi kuća bude puna loših.”

“Krećani su uglavnom dobri. Imaju čudnu odjeću i običaje i jedu puževe, ali plešu taj svoj
ples pentozali, koji je lijepo gledati. Zbog toga su nam dragi. Neki naši mladi počinju tako
plesati. Dobro je što su tako veseli jer nas to podsjeća na sve proslave svetaca koje su imali
kršćani.”

Dok je trajao taj dugi razgovor, dolje u varoši se svašta događalo. Krećanin kojeg je
Mehmetčik uznemirio svojim pojavljivanjem kasno noć prije, jedva je mogao zaspati od straha i
brige, a ujutro je to, naravno, ispričao prijateljima. Jedan od njih je znao turski, a on je to otišao
ispričati dvojici žandara koje su mogli naći, kao i uvijek, kako igraju trik-trak na mejdanu za
lijepih dana ili u kavani za ružnih.

Žandare i varošane pokrenula je privlačnost velike nagrade jer je prema opisu muškarca u
crvenoj košulji i redovnicima bilo posve jasno da to nije nitko drugi doli zloglasni Crveni Vuk,
bandit i odmetnik. Budući da Mehmetčikova obitelj nije nikome ama baš ništa govorila o
njegovom novom identitetu, u varoši više nije bilo nikoga tko je makar i naslućivao da su
Mehmetčik i Crveni Vuk jedna te ista osoba. Inače bi reakcija varošana možda bila malo

drukčija. Budući da se pročulo da su Crvenog Vuka vidjeli u blizini, muškarci su izvukli
muškete, puške i puške za ptice te se počeli okupljati na mejdanu, gdje su ih u kakav-takav red
dovela dvojica žandara, kojih od trik-traka nikad ne bi moglo odvući ništa drugo osim obećanja
velike nagrade. Među muškarcima koji su izvukli oružje, na brzinu ga servisirali i sve pretražili u
potrazi za streljivom, bio je i lončar Iskander, koji je svoj pištolj i pušku s ljubavlju čuvao mnogo
godina, sve otkako je sjajni Abdul Krisostom iz Smirne napokon izradio oružje koje je
odgovaralo lončarevim prohtjevima. Bila je istina da se zbog tog lijepog oružja Iskander osjećao
većim muškarcem i pružalo mu je veliki užitak odmjeravati njihovu težinu u ruci, ciljajući njima
ni u što osobito, žmireći na jedno oko. Puškom je Iskander pogodio jednog ili dva jelena i gusku.
Zapravo je bio malo kratkovidan, što ga je onesposobilo za velike podvige preciznosti. Sad se, s
napunjenim pištoljem o pojasu i puškom prebačenom preko ramena, motao s ostalim muškarcima
na mejdanu, očekujući najteži i najuzbudljiviji lov od svih, dok su se žene uzvrpoljile i
uskomešale oko njih, upozoravajući ih da budu oprezni. Muškarcima su se pritom glavom motale
razne misli, dok je svatko od njih smišljao moguće argumente za raspravu o tome kako bi trebali
podijeliti nagradu u slučaju uspjeha. Ubrzo će se raštrkati i razići po brijegu, gdje su, među
stijenama i drevnim grobnicama, najpogodnija mjesta za skrivanje bjegunca. Nitko od njih nije
iskreno vjerovao da će naći Crvenog Vuka, ali glavni cilj je bio zanimljivo i uzbudljivo provesti
dan.

Nesvjesna tih događanja, dvojica prijatelja su se opustili u međusobnom društvu i nastavili
razgovor. “Vidio sam Ibrahima jutros”, reče Mehmetčik. “Izgleda strašno, a i nije htio razgovarati
sa mnom.” “Poludio je”, odvrati Karatavuk. “Nitko ne zna točno zašto. To se dogodilo odmah
nakon što su kršćani otišli.”

“Stalno je ponavljao: Ubio sam ptičicu.”

“Znam. To stalno govori: Ja sam kriv. Ubio sam ptičicu.”

“Nije li ptičica bilo njegovo ime za Filoteju? Nije ju valjda ubio?”

“Koliko znam, nije, ali ne znam što joj se dogodilo. Pretpostavljam da je otišla s ostalima.”
Karatavuk zastane. “A znaš li što je najčudnije?”

“Što?”

“Lejla-hanuma, znaš, Rustem-begova kurva. Otišla je s kršćanima.”

“Zbilja? Zašto je to učinila?”

“To je svima potpuna nepoznanica. Vjerojatno je bila luđa od Ibrahima.”

Prikladno tom razgovoru o ludilu, dvojicu prijatelja naglo prekine Pas, koji je izletio među
njih, očito vrlo uznemiren, jako iznenadivši obojicu i natjeravši ih da uzviknu: “Ej!” i skoče na
noge.

Pas je sad bio starac. Njegov pustinjački i teški život među grobovima, gotovo bez ikakve
odjeće, preživljavajući samo od milostinje očajnički siromašnih ljudi, strašno ga je oronuo. Bio je
kosturski mršav, njegova tanka kosa je padala u dugim sijedim pramenovima na ramena i lice, a
crne oči su utonule u suncem opaljeno lice. Istina je da su se ljudi odavno navikli na njegov
groteskni i zastrašujući osmijeh i žalili su što su mu nekad pribili usne da se otvore i natjerali ga
da zagrize užarenu šipku, koju su mu na silu ugurali u usta. Izgled njegovih desni, jezika i zuba

odavno su ikoga prestali šokirati, ali još je imao nekakvu demonsku auru kojom je i dalje plašio
ljude i bilo je uobičajeno da majke svoju zločestu djecu plaše njime, kao da je nekakav bauk. Ali
to nije sprečavalo iste te ljude da misle kako je on nekakav svetac, budući da narodna mašta