251 Bilo joj je iskreno žao, imala je onaj klasičan izraz lica kao kada nešto ne bi razumela. „Ništa. Žele da odstupiš i da ništa više ne radiš. Što se tebe tiče, sve je završeno."
252 12. OKTOBAR 799. VEKTIS, BRITANIJA Kada se beba rodila, Marija je odbila da joj da ime. Smatrala je da to nije bila njena beba. Oktavije ju je na grub način usadio u nju, a njoj je jedino preostalo da gleda kako joj telo postaje sve teže dok se bližio porođaj, a potom je morala da istrpi taj bolni čin isto kao što je istrpela i samo začeće. Dojila ju je samo zato što su joj grudi bile pune mleka i zato što se to od nje očekivalo, ali nije gledala u njena ustašca dok je jela, niti bi je gladila po kosici onako kako to većina majki radi kada im novorođenče sisa u naručju. Nakon silovanja, prebacili su je iz ženske spavaonice u hospicijum. Tamo je bila zaštićena od radoznalih pogleda i govorkanja novajlija i sestara, pa je mogla da održava trudnoću u relativnoj anonimnosti u gostinjskoj kući u kojoj posetioci opatije nisu bili svesni njene sramote. Dobro su je hranili, dopuštajući joj da ide u šetnju i da radi u povrtnjaku, sve dok pred kraj trudnoće nije počela da se gega i dahće pri svakom pokretu. Međutim, svi koji su je znali behu rastuženi promenom njenog raspoloženja, gubitkom njenog smisla za humor i vedrine i obamrlošću koja ju je potpuno obuzela. Čak je i sestra Magdalena potajno tugovala zbog promena u njenoj ćudi i gubitka one mladalačke boje u njenim nekada rumenim obrazima. Ta devojka posle svega nikada neće biti zaređena. Kako bi i mogla biti? A nije se mogla ni vratiti nazad u svoje selo na drugoj strani ostrva - njeni bližnji ne bi želeli nikakva posla sa njom, sada ukaljanom ženom. Našla se ni na nebu ni na zemlji, poput nekrštenog deteta, ni zla ni blažena.
253 Kada se beba rodila i kada svi ugledaše njenu jarkoriđu kosicu, mlečnobelu kožu i njeno ravnodušno držanje, opat i Pavle zaključiše da je Marija poslužila samo kao sredstvo, možda baš božansko, i da joj duguju negu i zaštitu na isti način na koji su i dete morali negovati i štititi. Ovo nije bilo bezgrešno začeće, ali majčino ime jeste bilo Marija i dete je samim tim bilo posebno. Nedelju dana nakon što se beba rodila, Magdalena je posetila Mariju zatekavši je kako leži u postelji, bledo zureći u prazno. Beba je bila nepomična u svojoj kolevci na podu. „Pa, jesi li mu već dala ime?" zapita je igumanija. „Nisam, sestro." „Kaniš li dati detetu ime?" „Ne znam", odgovorila je ravnodušno. „Svako dete mora imati ime", objavi Magdalena ozbiljnim tonom. „Ja ću mu onda dati ime. Neka bude Primus, prvo dete Oktavijevo." Primus je sada imao već četiri godine. Izgubljen u nekom svom svetu, lutao je po hospicijumu i po okolini, bled poput mleka, ali se nikada nije previše udaljavao i nikada ga nisu zanimali bilo kakvi predmeti, a ni ljudi. Poput Oktavija, i on beše nem i bezizražajan, sa malenim zelenim očima. Pavle bi ga povremeno uzeo za ručicu, pa bi ga poveo do pisarnice, gde bi sišli stepeništem do odaje njegovog oca. Pavle bi ih onda posmatrao kao da proučava nebeska tela, tražeći neke znakove, ali oni behu ravnodušni jedan prema drugom. Oktavije bi nastavio sa svojim besomučnim pisanjem, a dečak bi se šetkao po sobi kao u snu, ali se nikada nije spoticao o nameštaj mada se činilo da ništa ne vidi. Pera ga nisu zanimala, a ni mastilo, pergamenti i zapisi koji su nastajali ispod Oktavijevih ruku.
254 Pavle bi nakon toga podneo izveštaj Josifu: „Dečko nije pokazao nikakvu naklonost", pa bi dva starca slegnula ramenima i onda polagano otišla na molitvu. To jesenje poslepodne beše sveže, a u vazduhu se osećao hladni talas. Zalazeće sunce beše poput latica zlatnog nevena. Josif se polako šetao po opatiji, zadubljen u svoje misli, tiho se moleći za božju naklonost i spasenje. Spasenje mu je stalno bilo u mislima. Već je nedeljama primećivao da mu se mokraća menja, prvo je bila smeđa, a sada i jarkocrvena, i nije više imao ni onaj svoj dobar apetit. Koža mu je omlitavela i postala žućkastomrka, a beonjače mu se skroz zamutiše. Kada je nakon molitve ustao iz klečećeg položaja, osećao se kao da plovi na talasima, pa je morao da se uhvati za nešto kako ne bi izgubio ravnotežu. Nije morao da se posavetuje sa njihovim bricom i lekarom, niti sa Pavlom. Znao je da umire. Osvin nije doživeo da vidi završetak obnove opatije, a neće ni on, po sopstvenoj proceni, ali su crkva, pisarnica i zgrada crkvenog sabora bile završene, a trenutno su tekli radovi na spavaonicama. Ali još bitnija beše Oktavijeva biblioteka o kojoj je često razmišljao. Nikada nije uspeo da dokuči njenu svrhu i već je i prestao da joj traži smisao. Prosto se držao sledećih detalja: Postojala je. Beše od boga. Jednoga će dana Hrist otkriti njenu svrhu. Mora biti zaštićena. Mora da se proširuje. Ali, dok je posmatrao kako mu krv ističe iz tela svaki put kada bi išao da mokri, uvek bi se uplašio za svoju misiju. Ko će štititi i braniti njegovu biblioteku kada njega više ne bude bilo?
255 U daljini je ugledao Primusa kako sedi na zemlji u gostinjskom povrtnjaku, usred ogolele, sada već obrane njivice pokraj hospicijuma. Dečak je bio sam, što ne beše neobično s obzirom na to da se njegova majka nije mnogo brinula o njemu. Nije ga video već neko vreme, pa ga je sada znatiželja navela da ga malo posmatra iz prikrajka. Dečak je bio skoro istog uzrasta u kojem je bio Oktavije kada ga je Josif primio u opatiju, a sličnosti između njih behu neverovatne. Ista crvenkasta kosa, ista bleda put bez i kapi krvi, isto žgoljavo telo. Kada se našao na trideset koraka od njega, Josif se naglo zaustavio, osetivši kako mu srce lupa kao ludo i kako mu se vrti u glavi. Da nije navikao da nosi štap sa sobom, sada bi možda i pao. Dečak je kod sebe imao prut koji je držao. A onda ga je, pred Josifovim očima, iskoristio da njime iscrta velike krivudave šare po zemlji. Pisao je, Josif beše siguran u to. § Josif je jedva izdržao ranu podnevnu službu. Nakon što su se vernici razišli, potapšao je tri osobe po ramenima, povukavši ih u ćošak brodskog dela crkve. Tamo se skupiše on, Pavle, Magdalena i Hoze, koji je bio uključen u njihov mali krug još od kada je kao mladi monah otkrio silovanje. Josif nikada nije zažalio zbog odluke da se povere tom Iberijcu koji beše smiren, mudar i potpuno smotren. A osim toga, opat, igumanija i zvezdočatac, svi redom već ostareli, ceniše Hozeovu snagu i srčanost. „Dečak je počeo da piše", prošapta Josif. Njegov glas je čak i kroz šapat odjeknuo šupljim brodskim delom crkve. Svi se prekrstiše. „Hoze, dovedi dečka u Oktavijevu odaju."
256 Poseli su dečaka na pod pokraj njegovog oca. Oktavije nije obraćao pažnju ni na njega, a ni na ostale ljude koji okupiraše njegovo utočište. Magdalena se klonila Oktavija još od kada je počinio ono grozno delo, ali je, iako je prošlo već dosta vremena, ustuknula ugledavši ga. Nije više dopuštala svojim devojkama da se brinu o njemu - taj zadatak je sada bio poveren mladim muškim novajlijama. Ona se držala što dalje od njegovog pisaćeg stola, napola uplašena da bi mogao da skoči, pa da i nju napastvuje. Hoze je spustio veliki list finog pergamenta pred Primusa okruživši ga svećama poredanim u polukrug. „Daj mu umočeno pero", reče Pavle promuklim glasom. Hoze mahnu pisaljkom pred dečakom, kao kada bi mačku mamio da skoči na pero. Kapljica mastila pade umrljavši stranicu. Dečko najednom ispruži ruku, pa je zgrabio pero sićušnom desnom šakom spustivši mu vrh na list pergamenta. Počeo je kružno da pokreće ruku. Pero glasno zagreba po pergamentu. Slova behu velika i neuredna, ali dovoljno jasna da bi se mogla razaznati. V-a-a-s-c-o „Vasko", reče Pavle kada je ispisao i poslednje slovo. S-u-a-r-i-z „Vasko Suarez", izgovori Hoze sa naglaskom, „portugalski nombre." A onda se pojaviše i brojevi ispisani dečijim rukopisom, njegovom još nezrelom rukom. 8 6 800 Mors
257 „Osmoga dana juna, 800. godine", reče Pavle. Josif reče: „Hoze, molim te, proveri stranicu koju Oktavije sada ispisuje. O kojoj godini on piše?" Hoze se nadvio preko Oktavijevog ramena, pregledavši stranicu. ,,Poslednji zapis je vezan za sedmi dan juna, 800. godine!" „Isuse!" viknu Josif. „Njih dvojica su povezani kao jedan!" Četiri sveštena lica pokušaše da pročitaju izraze lica jedni drugima pod treperavom svetlošću sveca. „Znam šta misliš", reče Magdalena, ,,i ne mogu se sa tim složiti." „Kako možeš znati, igumanijo, kada ja ni sam ne znam", odgovori joj Josif. „Pogledaj u dušu svoju, Josife", reče mu skeptično. „Sigurna sam da znaš šta ti je u mislima." Pavle mahnu: „Oboje pričate kroz zagonetke. Zar jedan starac ne može očekivati da sazna o čemu to zborite?" Josif se polako pridigao da izbegne vrtoglavicu. „Hajdemo, ostavimo dečaka sa Oktavijem nakratko. Neće mu ništa biti. Želeo bih da mi se tri prijatelja pridruže gore, kako bismo mogli porazgovarati uz molitvu." Tamo je bilo toplije i mnogo udobnije nego u vlažnom podrumu. Josif ih je poredao za pisaće stolove, tako da je on bio nasuprot Magdalene, a Pavle nasuprot Hozea. Prepričao im je onu noć kada se Oktavije rodio dohvativši se i svih bitnih prekretnica u životu tog mladića. Mora se reći da su oni već znali sve pojedinosti, ali Josif im nikada pre usmeno nije izneo celu tu priču, pa su bili sigurni da postoji neki razlog zbog kog to čini sada. Potom se osvrnuo i na kraću, mada ne i manje zadivljujuću, priču o Primusu, uključivši u nju i događaje koji se upravo odigraše.
258 „Može li bilo ko od nas sumnjati", zapita ih Josif, „da se pred nama nalazi sveta dužnost da sačuvamo i održimo ovo božansko delo? Iz razloga koji nama mogu zanavek ostati nepoznati, Bog nam je poverio, kao svojim slugama iz opatije Vektis, da budemo čuvari ovih čudesnih zapisa. Obdario je ovoga mladića, Oktavija, rođenog pod čudesnim okolnostima, nagonom da zapisuje dolaske i odlaske svih duša koje dolaze i napuštaju Zemlju. Time je čovekova sudbina potpuno ogoljena. Ovi su zapisi svedočanstvo o moći i sveznanju Stvoritelja našega, a mi se pokorno klanjamo ljubavi i brizi koju On da je deci Svojoj." U oku mu se nakupiše suze, skliznuvši mu niz lice. „Oktavije je jedno posebno, a zasigurno i smrtno biće. Pitao sam se, isto kao i vi, kako bi se ovaj golemi zadatak mogao nastaviti. Sada imamo odgovor na to pitanje." Zastao je primetivši kako ozbiljno klimaju. „Ja sam na samrti." „Ne!" usprotivio se Hoze, pokazavši zabrinutost kakvu bi sin gajio prema svom ocu. „Da, istina je. A potpuno sam siguran da niko od vas nije previše iznenađen. Dovoljno je samo da me pogledate, pa da zaključite da sam ozbiljno bolestan." Pavle je ispružio ruku dotaknuvši ga po zglobu, a Magdalena poče da krši prste. ,,A Pavle, ti ćeš nam potvrditi da si video ime Josifa iz Vektisa upisano u jednoj od knjiga?" Pavle mu odgovori skroz sasušenih usana: „Jesam." ,,I znaš koji mi je tačan datum?" „Znam." „Uskoro je?" „Jeste."
259 „Ali verujem da nije baš sutra", našalio se. „Nije." „Odlično", reče blago tapkajući prstom o prst. „Dužnost mi je da se pripremim za budućnost, ne samo budućnost opatije, nego i Oktavija i njegove biblioteke. I stoga večeras, na ovom mestu, izjavljujem da ću poslati po biskupa, pa ću ga zamoliti da, nakon moje smrti, uzdigne sestru Magdalenu na položaj opatice Vektisa, a brata Hozea na položaj igumana. Brate Pavle, prijatelju dragi, ti ćeš nastaviti da im služiš kao što si verno služio mene." Magdalena je duboko nagnula glavu kako bi sakrila osmejak koji je jedva uspevala da potisne. Pavle i Hoze zanemeše od tuge. ,,A imam još nešto da vam objavim", nastavi Josif. „Večeras osnivamo novi red unutar Vektisa, sveti i tajni red za zaštitu i očuvanje biblioteke. Nas četvoro smo osnivači reda koji će od sada, pa nadalje biti poznat kao Red imena. Pomolimo se." Poveo ih je kroz duboku molitvu, a kada je završio svi skupa ustaše. Josif taknu Magdalenu po njenom koščatom ramenu: „Kada završimo večernju službu, učinićemo što se učiniti mora. Hoćeš li uraditi to svojom voljom?" Stara žena poče da okleva moleći se u sebi presvetloj Bogorodici. Josif je čekao na njen odgovor. „Hoću", reče ona. Nakon večernje službe, Josif se povukao u svoju odaju da tihuje. Znao je šta će se dalje dešavati, ali nije želeo da lično bude svedok tih događanja. Bio je veoma rešen u svojoj odluci, ali je u duši ostao blag i nežan čovek koji nije imao stomak za ovakva posla. Znao je da je, u trenu kada je pognuo glavu moleći se, Magdalena zajedno sa Hozeom povela Mariju iz hospicijuma mračnom stazom do pisarnice. Znao je da će ona sigurno jecati. Znao je da će se to jecanje pretvoriti u glasno ridanje
260 kada je budu uhvatili za ruku i kada je budu odvukli niz stepenice pravo u podrum. I znao je da će se ridanje pretvoriti u krike kada Pavle bude otvorio vrata Oktavijeve odaje, i kada je Hoze bude svom snagom gurnuo preko praga, pre nego što će zamandaliti vrata za njom.
261 30. JANUARA 1947. OSTRVO VAJT, ENGLESKA Redži Sonders se malko povatao, kako bi on to rekao, sa Lorel Barns, punačkom suprugom vazduhoplovnog komandira Džulijana Barnsa, nasred komandirove prostrane bračne postelje. Mora se priznati da je u tome prilično uživao. Beše to veličanstvena kuća sa ogromnom spavaćom sobom, finom vatricom da ih malko zagreje i veoma zahvalnom gospođom Barns koja je već bila navikla da se sama pobrine oko svojih potreba, dok joj je muž bio odsutan tokom rata. Redži beše krupni, rumeni tip sa pravim muškim pivskim stomakom. Dečački osmeh i neverovatno široka ramena behu dve stvari kojima je sa nogu obarao raznorazne žene, uključujući i ovu pokraj njega. Skriven pod njegovim mangupskim držanjem i druželjubivom brbljivošću njegov moralni kompas beše malko pokvaren. Strelica je pokazivala samo u jednom pravcu, prema Redžiju Sondersu. Oduvek je smatrao da ovaj svet treba da bude zahvalan na njegovom postojanju, a to što je uspeo da se provuče kroz Drugi svetski rat sa netaknutim očima, udovima i genitalijama, za njega beše znak da bi nacija i dalje trebalo da se stara o njegovim potrebama, bilo da su one finansijske ili telesne. Zakoni monarhije i društvena pravila behu tek odokativne smernice u njegovom svetu, nešto što bi ponekad uzeo u razmatranje, pa bi onda sve zanemario. Ratna vojna služba mu je počela na loš i nezgodan način jer je bio vodnik u Montgomerijevoj Osmoj armiji koja je pokušavala da izbaci Romela iz Tobruka. Pošto je proveo previše vremena u pustinji, 1944. je iskamčio premeštaj iz Severne Afrike u oslobođenu Francusku u jedan puk čije je zaduženje bilo da pronalazi i popisuje umetnička dela iz nacističkog ratnog plena.
262 Šef mu beše najfiniji gospodin kojeg je ikada u životu sreo, nastavnik sa Kembridža koji je svojim ljudima komandovao tako što bi ih uljudno pitao da li bi mogli da mu pomognu oko ovog ili onog. Teško za poverovati, ali vojska nije promašila sa majorom Džefrijem Atvudom pronašavši posao za tog profesora arheologije i antikviteta koji je zapravo odgovarao njegovim veštinama, umesto da ga potpuno nesvrsishodno tutne negde sa sve mapom, dvogledom i ogromnim pištoljima. Sondersov posao uglavnom se sastojao od naređivanja grupi momaka da iznose teške drvene sanduke iz podruma i da ih prebacuju u neke druge podrume. Za razliku od drugih ljudi, on u moralnom smislu nikada nije bio zgrožen nemačkim krađama. Njemu je njihov lopovluk bio prilično razumljiv u datim okolnostima. Štaviše, tokom svog dežurstva, nekoliko tih drangulija je i sam propustio kroz prste u zamenu za nekoliko funti, a zašto i ne bi?! Nakon rata je lutao od jednog posla do drugog, pa bi tu i tamo obavio neki graditeljski poslić, bežeći, kada bi to bilo neophodno, od svojih silnih romantičnih zavrzlama. Kada ga je Atvud nazvao da vidi da li je raspoložen za jednu malu pustolovinu na ostrvu Vajt, bio je bez obaveza, pa mu je odgovorio: „Samo vi zviždite, šefe, i poći ću za vama bilo gde." Redži se sada žestoko nabijao izgubljen u prijatnom moru ružičastog mesa koje je mirisalo na puder i lavandu. Gazdarica kuće je počela da guguče, zbog čega je u mislima odmah odlutao do velikog kaveza za ptice u Kju Gardensu, gde su ga kao dečaka odvodili da nešto nauči o prirodi. Ubrzo je premotao mozak u sadašnjost. Lice mu se skroz iskrivilo jer samo što nije svršio, a kada se daš u neki posao, onda ga treba obaviti kako valja, njegov deda je to uvek govorio. A onda je začuo neki mehanički zvuk, kao neko potmulo krčanje. Godine provedene u noćnim patrolama po libijskim i marokanskim pustinjama izveštile su njegov sluh, što beše jedna od njegovih veština vrlo zgodnih za preživljavanje, a ovo nije bio prvi put da se njom koristi.
263 „Nemoj da se zaustavljaš, Redži!" uzdahnu gospođa Barns. „Ček' malko, luče. Čuš' ti to?" „Ništa ne čujem." „Motor." U pitanju nisu bila kola nekoga od posluge, sigurno nisu. Jasno je mogao proceniti da je tu reč o dobroj makini. ,,Jes' sigurna da ti muž neće skoro?" „Rekla sam ti da je u Londonu", zgrabila mu je guzove u pokušaju da ga opet pokrene. „Neko dolazi, mačkice, a nije jebeni poštar." Sišao je sa kreveta go, pa je razmaknuo zavese na najbližem prozoru. Dva upaljena fara probijala su se kroz tamu. Približavajući se ulazu dok je točkovima mrvila šljunak na prilaznom puteljku, crvena invikta se pojavila pred njegovim očima, upečatljiva po lepoti kakva se retko sreće. Prepoznao ju je čim su je obasjala svetla na ulazu. „Znaš nekog ko vozi crvenu inviktu?'' upitao ju je. To je bilo isto kao da ju je pitao - Jesi li čula da nam je sotona stigao pred vrata? Skočila je iz kreveta zgrabivši svoj veš, te poče da skici sva preplašena i uzbuđena. „To su kola vazduhoplovnog komandira", reče Redži fatalistički sležući ogromnim ramenima. „Odoh ja sad, mačkice. Pa-pa!" Uskočio je u pantalone, pa je pokupio ostatak odeće privivši je uz grudi, pre nego što će se stražnjim stepeništem sjuriti u kuhinju. Prošao je kroz ulaz za poslugu taman kada je vazduhoplovni komandir ušao u sobu za prijeme veselo vičući svojoj ženi: „Zdravo živo! Čik pogodi ko je stigao kući dan ranije!" Redži je završio oblačenje u vrtu, pa je istog trena krenuo da cvokoće zubima. Iako su prethodne nedelje bile neuobičajeno tople za to doba godine,
264 struja ledenog vazduha sa severa je oborila živu u termometru. Sa gospojom se susreo ispred kafane, pa ga je ona odvezla do svoje kuće. Sada se našao zaglavljen bar deset kilometara od svog tabora i nije imao izbora. Moraću pešaka, pomislio je. Na prstima je otišao do prednjeg dela kuće. Invikta iz 1930. je ispuštala toplotu oko sebe. Kabina joj beše duboka, poput kade sa ubačenim sedištima od crvene kože. Ključevi su se još njihali u kontrolnoj tabli. Zaista mu nije bilo teško da donese analitički zaključak: hladno mi je, a automobil je još ugrejan, samo ću ga pozajmiti da šmugnem pravo niz put. Uskočio je unutra okrenuvši ključ. Lagonda motor od 140 konjskih snaga odmah zabruja, ali preglasno. Uspaničio se već sekundu nakon toga. Gde se kog đavola nalazi menjač? Pipao je svuda oko sebe, tražeći ga. Ulazna vrata kuće naglo se otvoriše. A onda se prisetio: ma, ovaj ima šugavi automatski menjač, prvi u celoj Britaniji! Pritisnuo je pedalu za gas, pa je glatko ubacio kola u brzinu. Automobil polete napred, odbacujući šljunak svuda oko sebe. U retrovizoru je spazio besnog sredovečnog muškarca kako vitla stegnutim pesnicama po vazduhu. Šta god da je uzvikivao motor je to zaglušio. ,,I ja tebi", viknu Redži. „Hvala ti na kolima i hvala ti na gospoji." Inviktu je ostavio ispred paba u Fišbornu, pa je brzim korakom prešao poslednjih kilometar i po, zviždeći u mraku i trljajući ruke kako bi se malo ugrejao. U taboru je gorela logorska vatra žestoko potpirena sa malo parafina pomogavši mu da lakše pronađe put. Sloj gustih oblaka je rasplinuo mesećinu, obojivši noćno nebo u boju sivkastu poput kuhinjske krpe. Od logorske vatre su se podizala isparenja pravo prema nebu, gusta i crna poput nekih izobličenih harpija, pa je Redžinald pratio njihovo vijuganje sve dok nisu nestala pred visokim tornjem opatijske katedrale Vektisa.
265 Vrata jedne od oronulih kamp prikolica naglo se otvoriše baš kada se Redži primakao vatri da se malo ogreje. Neki visoki, žgoljavi momak mu doviknu: „Ti bogca! Paz' ko nam se to vratio! Redž je dobio šut kartu!" „Čisto da znaš, otišao sam svojevoljno, druškane", uzvrati mu Redži osorno. „Ima l' šta za jesti?" „Konzerva pasulja, pretpostavljam." „Pa, otvori mi jednu, crkoh od gladi posle ševe." Momak se nasmeši, ali izgleda da je ta njegova reč imala neko magično dejstvo, jer se vrata na sve četiri kamp-prikolice otvoriše, a oni što behu unutra pokuljaše napolje da čuju ostatak. Čak se i Džefri Atvud promolio iz šefovske prikolice u debeloj vunenoj rolci zamišljeno pućkajući svoju lulu. „Je l' to neko spomenuo ševu?" „Bando jedna, ne očekujete valjda da ljubim, pa da onda o tom trubim?" „Upravo to, moliću lepo", reče onaj visoki mršavi mladić, Denis Spenser, pohotno. On beše bubuljičavi brucoš sa Kembridža, dovoljno mlad da izbegne regrutaciju. Bilo ih je još četvoro, tri muškarca i jedna žena, svi sa Atvudovog odseka. Martin Benkroft i Timoti Braun, poput Spensera, nisu još diplomirali, ali su bili stariji studenti koji se vratiše iz rata kako bi konačno dobili diplome za koje su se dosta namučili. Martin nikada nije napuštao Englesku. Bio je raspoređen u London kao oficir obaveštajne službe. Timoti je služio za radarom na vojnopomorskoj regati koja je operisala uglavnom po Baltičkom moru. Obojica su jedva čekali da se vrate na Kembridž, pa su prosto skakali od sreće kada su im rekli da ih šalju na terenske vežbe. Ernest Mari je bio stariji od njih, u tridesetim. Trenutno je dovršavao svoj doktorat o antikvitetima koji je ostavio po strani kada su Nemci izvršili invaziju na Poljsku. Nagledao se mučnih borbi u Indokini, nakon čega je ostao povučen.
266 Anglosaksonska arheologija mu se nekako više nije činila tako bitnom, a nije znao šta bi želeo da uradi sa ostatkom svog života. Jedina žena u tom društvu beše Beatrisa Slejd, docent srednjovekovne istorije i Atvudova najbliža koleginica, koja je manje-više sama vodila njegov odsek tokom rata. Beše to čvrsta, visprena žena zmaj, koja je otvoreno priznala da je lezbijka i čak je bila i čuvena po tome. Ona i Redži se nikako nisu slagali kao ljudska bića. Kada bi okrenula leđa, on bi prostački ismevao njenu seksualnost, a kada bi on okrenuo svoja, ona bi isto to činila njemu. „A, pa svi smo na okupu", reče Atvud čkiljeći pred bleštavom vatrom. „Hoćemo li jednu kafiću dok nam Redž bude pričao svoju pričicu?" „Idem da stavim džezvu, profo", ponudi se Timoti. „Pa, Redž, kako je bilo?" upita ga Martin. „Računo si da ćeš noćas spavati pod perjanim jorganom, a ne ovde u ovim našim zarđalim krntijama?" „Ma, iskrso mi problemčić, brale", odgovorio mu je. „Ali, ništa što ja ne bih mogao rešiti", zamotao je cigaretu olizavši papir. „Ništa što ti ne bi mogao rešiti?" zapita Beatrisa podrugljivo. „Stavila te na muke jer je htela još jedared?" na to j e napućila usne kao dama iz vodvilja, pa svi redom, čak i Atvud, počeše da se cerekaju na njegov račun. „Jako smešno, samo se vi sprdajte", reče Redži. „Muž joj je došao kući ranije, pa sam morao kulturno da napustim datu lokaciju kako bismo izbegli neprijatni susret." „Nego, da vas priupitam gospodine Sonders", reče Denis ismevajući ga lažnim poštovanjem, „da li vam je guzica bila pokrivena ili otkrivena dok ste tako napuštali datu lokaciju?" Svi ponovo prasnuše u smeh. Atvud je povukao nekoliko puta iz lule, pa reče zamišljeno: „To je jedan prilično neprijatan prizor."
267 Tog jutra je duvao vetar noseći sa sobom poneku snežnu pahulju, a tlo je izgledalo kao da je bilo blago posoljeno. Ernest je bio odličan u spremanju hrane, pa je uspeo da spravi kuvani doručak za sedmoro ljudi na dve gasne ringle. Posedali su na sanduke oko vatre, zamotani u više slojeva vunene odeće, okrepljujući se šoljama punim vrelog zaslađenog čaja. Krčkajući trouglastim parčetom tosta koji je umakao u žumance, Atvud pogleda preko zamrznutog polja prema ledenom moru, pa primeti: „Kome je to palo na pamet da kopamo usred januara?" Bilo bi mnogo bolje da je u pitanju bilo toplo letnje jutro ili neko sveže jesenje, ali svima je bilo potpuno fantastično što su se ovde našli u bilo kom delu godine, pod bilo kakvim vremenskim uslovima. Činilo im se da su još juče bili do guše u ratu, sanjareći o tome kako bi bilo divno da se malo bave arheologijom na nekom mirnom ostrvcetu. I zato je Atvud, istog trena kada je primio donaciju od 300 funti od Britanskog muzeja kako bi nastavio svoja iskopavanja u Vektisu, brže-bolje organizovao ekskavaciju, pa nek vrag nosi zimu. Redži je bio šef samo kada je kopanje bilo u pitanju. Pogledao je na sat, pa je ustao viknuvši im tako da zvuči kao pravi stariji vodnik: „Dobro, momci, haj'mo na posao! Treba mnogo zemlje izvaditi danas." Timoti mu teatralno pokaza na Beatrisu, te tiho reče: „Momci?" ,,U pravu si", reče Redži sakupljajući svoju opremu, „izvinjavam se. Previše je matora za mene da bih je zvao momkom." „Ma, nosi se, drkadžijo jedan", reče mu ona. Atvudova iskopina nalazila se u uglu opatijskog dvorišta, daleko od glavnih zgrada. Glavni opat, velečasni Vilijem Skot Lolor, blagoglagoljivi sveštenik zaljubljen u istoriju, beše toliko ljubazan da dopusti družini sa Kembridža da podignu tabor unutar dvorišta. Atvud bi ga zauzvrat pozvao u obilazak lokacije,
268 te bi mu podneo izveštaj o napretku posla, a prethodne subote, Lolor se čak pojavio u farmerkama i nepromočivoj vetrovki, pa je proveo čitav sat stružući kvadratni metar zemlje sa špahlom u ruci. Kopači su baš prelazili poljanu krenuvši brzim korakom iz svog tabora, kada su zvona katedrale najavila misu u 9 sati i treće dnevno bogosluženje. Galebovi im proleteše iznad glava grakćući, dok su se u daljini mreškali čelično plavi talasi Solenta18. Gledano sa istoka, toranj katedrale delovao je veličanstveno naspram vedrog neba. S druge strane poljane, sićušne figure monaha u tamnim odorama krenuše u kolonama iz spavaonica do crkve. Atvud ih je posmatrao čkiljeći na suncu, istovremeno im se diveći jer su mu delovali vanvremenski. Da je stajao na ovom istom mestu hiljadu godina ranije, da li bi se ovaj prizor mnogo razlikovao? Lokalitet iskopavanja beše uredno označen kočićima i špargom. Obuhvatao je površinu od četrdeset sa trideset metara sa koje behu oljušteni sloj plodne crnice sa travom i gornji sloj tla. Iz daljine se jasno videlo da je ceo lokalitet bio ulegnut, skoro jedan metar niži od okolnog polja. Upravo je to udubljenje privuklo Atvudovu pažnju pre rata, kada je došao u obilazak opatijskog dvorišta. Mora da se na ovom mestu nešto odigravalo. Ali, zašto toliko daleko od osnovnog opatijskog zdanja? Tokom dva kratka iskopavanja 1938. i 1939. Atvud je iskopao probne rovove pronašavši dokaze o postojanju neke kamene građevine i parčad grnčarije iz dvanaestog i, većim delom, trinaestog veka. Dok je rat buktao svom silinom, on se u mislima često vraćao u Vektis. Zbog čega je, kog vraga, na tom mestu bila izgrađena građevina iz trinaestog veka, toliko izdvojena od samog središta opatije? Da li je njena namena bila svetovna ili crkvena? U arhivi opatijske biblioteke nigde se ne pominje ta građevina. Ali Atvud se pomirio sa 18 Deo Atlantskog okeana između ostrva Vajt i obale Velike Britanije.
269 činjenicom da će Hitler morati da bude poražen, pre nego što on dobije priliku da se pozabavi ovom misterijom. Na južnoj strani lokaliteta, prema moru, Atvud je kopao svoj glavni rov, rupu dugačku trideset i široku četiri metra, a sada već i tri metra duboku. Redži je, kao pravi čovek za taj posao, sa svom svojom mašinerijom, otpočeo kopanje rova bagerom, i sada je ceo njegov tim bio dole kopajući još dublje pomoću ašova i kanti. Pratili su ostatke južnog zida građevine kopajući dole do temelja da vide da li će možda pronaći neki sloj od kulturnog značaja. Atvud i Ernest Mari behu u jugozapadnom uglu iskopine, čisteći zid špahlama kako bi fotografisali taj sektor. „Evo, ovaj ovde sloj", reče Atvud pokazujući na nepravilni pojas crnice koja se širila tim sektorom, „vidiš kako prati gornji deo zida? Tragovi požara." „Slučajnog ili namernog?" zapita ga Ernest. Atvud je pućkao svoju lulu. „To je uvek teško odrediti. Moguće je da je namerno podmetnut kao deo nekog obreda." Ernest se namrštio. ,,S kojim ciljem? Ovo baš i nije neko pagansko mesto. Postojalo je istovremeno kada i opatija u okviru opatijskog poseda!" „Odlično zapažanje, Erneste. Jesi li siguran da ipak ne želiš da se posvetiš karijeri arheologa?" Mlađi čovek slegnu ramenima: „Ne znam." ,,E, pa dok ti mozgaš o svojoj sudbini, hajde da slikamo ovo ovde, pa da počnemo sa iskopavanjem još niže pola metra, recimo. Sigurno nismo daleko od poda." Atvud je svoja tri studenta poslao u jugozapadni ugao da prodube rov. Beatrisa je sedela za jednim stolom na rasklapanje blizu rupe, popisujući komade grnčarije, a Atvud je poveo Ernesta i Redžija do severozapadnog dela lokaliteta da otpočnu sa kopanjem manjeg rova u pokušaju da pronađu drugi kraj
270 zida. Kako je prepodne polako odmicalo postalo je osetno toplije, te kopači počeše da skidaju sloj po sloj odeće sve dok nisu ostali samo u košuljama. Kada se približilo vreme ručku, Atvud je odšetao do dubljeg dela rova, pa reče: „Šta je ovo? Je li to tamo još jedan zid?" „Mislim da jeste", reče Denis zdušno. „Baš smo hteli da vas pozovemo." Otkrili su vrh nekog tanjeg zida koji se pružao paralelno sa glavnim zidom na odstojanju od oko dva metra. „Vidite? U njemu je neka rupa, profesore", reče Timoti. „Da li su tamo mogla biti neka vrata?" „Pa, možda. Da, moguće je", reče Atvud silazeći s lestvica. „Nego, da li biste mogli da skinete malo odavde?", reče pokazujući na grumen zemlje. „Ako se unutrašnji zid širi do spoljašnjeg zida u vertikalnom smeru, rekao bih da smo pronašli neku sobicu. To bi baš bilo lepo." Tri mladića klekoše kako bi otpočeli kopanje. Denis je radio blizu spoljašnjeg zida, Martin blizu unutrašnjeg, a Timoti u sredini. Već posle nekoliko minuta svim troma špahle zagrebaše o kamen. „Bili ste u pravu, profesore!" reče Martin. „Pa, bavim se ovim već nekoliko godina. Čovek razvije osećaj za takve stvari", bio je zadovoljan sobom, pa je upalio lulu da proslavi. „Hajde da posle ručka prokopamo do nivoa poda, pa da vidimo da li ćemo otkriti svrhu ove sobice." Momci zbrzaše ručak, jedva čekajući da se vrate i pronađu pod. Progutali su sendviče sa sirom i limunadu, pa skočiše nazad u jamu. „Koga sada hoćete da oduševite, dupelisci jedni!" doviknu Redži za njima spuštajući se na hrpu zemlje kako bi zapalio cigaretu. „Začepi gubicu, Redž", reče mu Beatrisa. „Pusti ih na miru i smotaj i meni jednu."
271 Sat vremena kasnije momci pozvaše ostale. Tri studenta su stajala oko iskopine neke male sobe, delujući ponosno na svoj rad. „Ljudi, pronašli smo pod!" viknu Denis. Izložena njihovim pogledima, pred njima je stajala površina od glatkog tamnog kamenja, vešto isklesanog tako da svaki komad nalegne na drugi gradeći zid. Ali Atvudu je za oko zapalo nešto drugo. „Šta je ovo?" zapitao je silazeći dole da pogleda izbliza. Na jugozapadnom ćošku sobice stajao je ogroman kamen, koji je delovao kao da mu tamo nije bilo mesto. Pod je bio popločan plavim kamenom. Ovaj veliki je bio deo krečnjačke gromade otprilike dva metra puta metar i po, prilično debeo. Stajao je skoro metar iznad nivoa poda i imao je neravne ivice. „Ima neko neke ideje?" upitao je Atvud svoje ljude kopkajući oko ivica svojom špahlom. „Ne izgleda baš kao da mu je tu mesto, zar ne?" reče Beatrisa. Ernest je napravio nekoliko fotografija. „Neko se baš dobro pomučio da ga dovuče ovamo." „Trebalo bi da pokušamo da ga pomerimo", reče Atvud. „Reci mi Redž ko po tebi ovde ima najjaču kičmu?" „Beatrisa, zasigurno", odgovori mu Redži. „Jebi se, Redž", reče mu žena. „Hajde, pokaži nam malo te tvoje čuvene mišiće." Redži uze polugu, pa je pokušao da ugura njen kraj pod krečnjačku gromadu. Iskoristio je jedan kamen kao oslonac za polugu, ali gromada se nije pomerala. Sav znojav, Redž je objavio: „Dosta je bilo! Idem po jebeni bager." Trebalo mu je sat vremena da bagerom napravi rampu kojom bi mogao da se spusti dovoljno duboko kako bi bez problema mogao da dopre do gromade.
272 Kada se namestio dovoljno blizu da bi dohvatio kamen kašikom i dovoljno daleko od ivice rupe kako bi izbegli obrušavanje, viknuo im je iz kabine da je spreman. Kroz zujanje dizel-motora, zvona najaviše bogosluženje u tri posle podne. Redži je gurnuo rešetkasti vrh kašike pod ivicu krečnjačke gromade uspevši da je uhvati iz prve. Podvukao je kašiku skroz pod nju i kamen se pomerio. „Čekaj!" viknu Atvud. Redži se odmah zaustavio. „Gurnite polugu tamo!" Martin skoči dole gurnuvši gvozdenu polugu u procep između krečnjaka i kamenog poda. Oslonio se o polugu, ali nije mogao da je makne ni za centimetar. „Preteška je!" viknu im. Pošto je Martin sve vreme pritiskao polugu, Redži je ponovo pomerio kašiku, i kamen je skliznuo za tridesetak centimetara, pa opet za još toliko. Martin je usmeravao gromadu polugom i kada su je pomerili u dovoljno stabilan položaj, počeo je da maše rukama kao sumanut. „Stani! Stani! Ovamo! Ovamo!" Redži je ugasio motor i svi redom sjuriše u jamu. Denis je prvi sve video: „Mila majko!" Timoti odmahnu glavom: „Pogledaj ti to čoveče!" Dok su ostali zurili, skroz uzbuđeni, Redži je ponovo upalio okrajak cigarete koji je sačuvao u džepu košulje, pa je duboko povukao dim: ,,E, da me jebeš. Je l' bi to trebalo tu da bude, profo?" Atvud je prošao rukom kroz svoju istanjenu kosu sav začuđen, pa reče kratko: „Trebaće nam svetla." Zurili su u duboku crnu rupu, a iskošeni sunčevi zraci su im otkrivali nešto što je ličilo na kameno stepenište koje se spuštalo pravo pod zemlju. Denis je otrčao nazad u tabor da donese sve baterijske lampe koje uspe da pronađe. Vratio se, sav rumen i zadihan, pa ih je razdelio.
273 Redži se osećao zaštitnički prema svom starom šefu, pa je zahtevao da on siđe prvi. On je u svoje vreme več očistio nekoliko Romelovih podzemnih bunkera, pa je znao da se snađe u skučenom prostoru. Ostali pođoše za grmaljem u koloni, dok je Beatrisa, ostavši bez svoje uobičajene kuraži, plašljivo zauzela začelje. Kada su se svi uspešno provukli kroz uzano, krivudavo stepenište koje je, po Atvudovoj proceni, poniralo neverovatnih deset do petnaest metara pravo pod zemlju, nađoše se u skučenoj sobici, ne mnogo većoj od dva londonska taksija. Vazduh je bio ustajao, a Martina, koji je bio sklon klaustrofobiji, odmah obuze teskoba. „Tu dole je baš sve nabijeno", zacvileo je. Svi su mahali svojim baterijskim lampama, pa se svetlost prelamala poput reflektorskih snopova tokom nemačkih vazdušnih napada. Redži je prvi spazio vrata. „Vid', vid', otkud ovo ovde?" pregledao je njihovu crvotočnu površinu svojom baterijskom lampom. Iz široke ključaonice virio je ogroman gvozdeni ključ. Atvud je usmerio svetlost na nju, pa reče: „Hoćemo da reskiramo. Jeste li za?" Mladi Denis se primakao bliže: „Još kako!" „Dobro onda", reče Atvud, „ti imaš čast, Redži." Pritisnuta skroz u pozadini, Beatrisa nije mogla da vidi šta se zbiva: „Šta? Šta sad radimo?" glas joj beše napet. „Otvaramo jedna đavolski golema vrata", objasni joj Timoti. „Pa, požurite onda", Martin se uzvrpoljio, „ili ja odoh napolje. Ne mogu da dišem." Redži je okrenuo ključ i svi začuše škljocanje mehanizma. Pritisnuo je dlanom glatku drvenu površinu, ali se vrata nisu pomerala. Nisu popuštala, sve dok se svom snagom nije naslonio ramenom o njih.
274 Polako se otvoriše. Provukli su se unutra kao grupa robijaša vezana lancem, pa svi redom počeše da mašu lampama po novootkrivenoj prostoriji. Ova prostorija beše veća od prve, mnogo veća. Pokušavali su da povezu sve te stroboskopske prizore pred sobom u nešto opipljivo, ali videti nešto nije isto što i poverovati u nešto, bar ne na prvi mah. Niko se nije usuđivao da progovori. Našli su se u odaji sa visokim svodom veličine konferencijske sale ili manjeg pozorišta. Vazduh beše hladan, suv i ustajao. Pod i zidovi behu napravljeni od ogromnih kamenih blokova. Atvud je registrovao te građevinske odlike, ali ga je najviše privukao jedan dugački drveni sto sa klupom. Usmerio je svetlost na njega pomerajući ga levo-desno, te je procenio da je sto bio više od šest metara dugačak. Primakao mu se sve dok ga nije dodirnuo bedrima. Lampom je osvetlio površinu stola. Na njemu se nalazila glinena posudica, veličine šolje za čaj sa nekim crnim rastvorom. Dole niz klupu se mogla videti i druga posudica, pa onda i treća, četvrta... Da li je moguće? Atvudu pade na pamet da pomeri snop i dalje od stola. Tamo je stajao još jedan sto. A iza njega još jedan. Pa, još jedan. Pa, onda još jedan. Mozak mu je odmah proradio. „Čini mi se da znam o čemu se tu radi." „Sav sam se pretvorio u uvo, profo", reče Redži prigušenim glasom. „O čemu se tu, kog đavola, radi?" „Ovo je skriptorijum. Podzemni skriptorijum. Potpuno zapanjujuće." „Da znam šta to znači", reče Redži pomalo iznervirano, „znao bih i o čemu se tačno radi, zar ne?"
275 Beatrisa mu objasni, sva u čudu: „To je bilo mesto gde su monasi prepisivali rukopise. Ako ne grešim, ovo je prva podzemna pisarnica koja je ikada otkrivena." „Ne grešiš", reče Atvud. Denis je pružio ruku prema mastionici, ali ga je Atvud zaustavio: „Ne diraj! Sve mora da bude fotografisano in situ, tačno onako kako smo sve zatekli." „Izvinjavam se", reče Denis. „Mislite li da ćemo naći neke rukopise ovde?" „Kako bi to bilo sjajno", reče Atvud, ali mu je glas pomalo odlutao. „Ali ja baš ne bih računao na to." Odlučili su da se podele u dve grupe kako bi ispitali opseg odaje. Ernest je tri studenta poveo nadesno, a Atvud je poveo Redžija i Beatrisu nalevo. „Pazite kuda idete", upozorio ih je Atvud. Prebrojavao je redove stolova dok su prolazili, a kada ih je nabrojao već petnaest, ugledao je Redžija kako usmerava svetlost prema još jednim ogromnim vratima u zadnjem delu sobe. „Hoćemo li i tamo?" zapita Redži. „Zašto da ne?!" odgovori Atvud. „Ali, ovo ništa ne može da nadmaši." „Verovatno je reč o šugavom klozetu", našalila se Beatrisa pomalo nervozno. Bukvalno su se svi nagurali iza Redžija koji je podigao tešku rezu otvorivši vrata. Svi redom uperiše baterijske lampe u prostoriju. Atvud zinu od čuda. Osetio je nesvesticu, pa je bukvalno morao da sedne na kameni pod. Oči mu zasuziše. Redži i Beatrisa se uhvatiše jedno za drugo da ne padnu, dva suparnika spojena prvi put. Iz suprotnog ćoška, začuše ostale kako im uzbuđeno viču: „Profesore, dođite ovamo. Pronašli smo lagume!" „Našli smo na stotine kostura, možda i na hiljade njih!"
276 „Nema im kraja!" Atvud nije mogao da im odgovori. Redži se vratio nekoliko koraka unazad da proveri da li mu je sa šefom sve u redu. Sagnuo se pomogavši starijem čoveku da ustane, pa se prodra najglasnijim vojničkim baritonom: „Ma, ko jebe kosture, bando jedna! Bolje dođite ovamo, jer nećete Verovati u šta smo se to uvalili." Atvud je isprva mislio da je umro, da je udahnuo neka otrovna isparenja i umro. Nije bio religiozan čovek, ali ovo mora da je bila neka vrsta onozemaljskog iskustva. Ali, ne, ovo je sve bilo stvarno. Ako je ona prva prostorija bila veličine pozorišta, ova druga je bila veličine avionskog hangara. S njegove leve strane, na samo tri metra od vrata, stajala je široka drvena polica napunjena ogromnim knjigama u kožnim povezima. Zdesna beše ista takva stalaža, a između njih se pružao prolaz širok taman toliko da čovek može da prođe. Atvud se nekako sabrao prešavši baterijskom lampom s jedne strane, da odmeri dimenzije. Bila je oko petnaest metara dugačka, oko deset metara visoka, i zapravo se sastojala od dvadeset stalaža. Na brzaka je prebrojao knjige na samo jednoj polici: bilo ih je oko 150. Svi nervni završeci mu zatitraše čim je krenuo središnjim prolazom: sa obe strane su se nalazile ogromne police sa knjigama, potpuno iste kao one na početku, a činilo se da se pružaju u nedogled u svom tom mraku. „Kol'ko jebenih knjiga, mamu mu", reče Redži. Atvud se na neki način nadao da će prve reči izgovorene u ovako svečanoj prilici jednog od najvećih otkrića u istoriji arheologije biti ipak malo finije. Da li je Karter na ulazu u Tutankamonovu grobnicu začuo - „Kakva gomila jebenih drangulija, brale?" No, bilo kako bilo, ipak se morao složiti. „Da, moglo bi se i tako reći."
277 Prekršio je svoje pravilo o nediranju stvari, nežno spustivši kažiprst na hrbat jedne od knjiga koja mu je stajala u visini očiju, na trećoj polici. Koža beše čvrsta, savršeno očuvana. Pažljivo ju je izvukao napolje. Bila je teška, približno kao kesa brašna od dva i po kilograma, oko četrdesetak centimetara dugačka, trideset centimetara široka, i desetak centimetara debela. Koža beše glatka, sjajna, bez bilo kakvih ukrasa na koricama, ali je na hrbatu ugledao veliku, jasnu cifru, duboko urezanu u kožu: 833. Pergamenti behu grubo isečeni, pomalo neravni. Mora da je bilo bar dve hiljade strana. Redži i Beatrisa su stajali pored njega. Oboje su usmerili lampe prema knjizi koju je držao oslonjenu preko podlaktice. Nežno ju je otvorio potpuno nasumice. Beše to neka lista. Imena, sudeći po tri kolone koje su se pružale preko stranice, nekih šezdesetak imena po koloni. Ispred svakog imena nalazio se datum, svi redom 23 1 833. Nakon svakog imena išle su reči Mors ili Natus. „To je neka vrsta registra", prošaputa Atvud. Okrenuo je stranicu - isto i na njoj. Beskrajni spisak. „Imaš li bilo kakve ideje, Bea?" upitao je. „Izgleda mi kao spisak rođenih i mrtvih, kakav bi bilo koja srednjovekovna parohijska crkva mogla voditi", odgovorila mu je. „Ali, baš ih ima dosta, zar ne?" reče Atvud uperivši snop svetlosti kroz središnji prolaz. I ostali stigoše mrmljajući nešto na ulazu u biblioteku. Atvud im doviknu da za sada ostanu tamo gde jesu. Nije primetio da je Redži već pošao niz prolaz, krenuvši još dublje u odaju. „Šta misliš koliko je star ovaj podrum?" Atvud upita Beatrisu. „Pa, sudeći po obradi kamena, obliku vrata i mehanizmu ključaonice, rekla bih da je reč o jedanaestom, možda dvanaestom veku. A usudila bih se da
278 pretpostavim da smo mi prve žive duše koje udišu ovaj vazduh u proteklih osam stotina godina." Sa nekih tridesetak metara Redžijev glas odjeknu: „Ako je gospoja pametnjakovićka već tol'ko bistra, kako sam onda ja ovde pronašo knjigu koja sadrži datume od šestog maja 1467?" Bio im je potreban generator. Iako su bili van sebe od uzbuđenja, Atvud je odlučio da bi bilo i suviše opasno da dalje istražuju po tom mraku. Vratili su se kako su i došli, izronivši na kasno poslepodnevno sunce, pa su potom užurbano pokrili otvor spiralnog stepeništa sa daskama i ceradom, a onda i sa nekoliko centimetara zemlje kako neki slučajni posmatrač, poput opata Lolora, ništa ne bi zapazio. Atvud im je odmah zapovedio: „Da niko nikome ni reči nije zucnuo o ovome. Nikome!" Vratili su se u tabor, pa je Redži poveo dva momka sa sobom da pronađu generator negde na tom ostrvu. Atvud se zavukao u svoju prikolicu da brže-bolje unese zapis u beležnicu, a ostali sedoše da razgovaraju prigušenim glasovima, dok su krčkali jagnjeći paprikaš na vatrici. Kamionet se vratio nakon zalaska sunca. Pronašli su nekog zidara u Njuportu koji im je iznajmio svoj prenosivi generator. Takođe su nabavili stotinak metara električnog kabla i sanduče puno električnih sijalica. Redži je otvorio gepek kamioneta kako bi profesor pregledao šta su doneli. „Redžinald vam isporučuje robu", objavio je ponosno. „Izgleda da mu to uvek nekako pođe za rukom", reče Atvud tapšući grmalja po leđima. „Ovo je neka krupna stvar, šefe, je l' da?" Atvud je bio umoran, pisanje dnevnika ga je ostavilo nervoznim, kao da je ispucao svu svoju energiju. „Čovek uvek sanja da će pronaći nešto zaista
279 značajno. Nešto što menja vidike. E, pa, stari moj, plašim se da bi ovo moglo biti i suviše krupno." „Kako to mislite?" „Ne znam, Redž. Ali ti moram priznati da imam neki loš predosećaj." Celo naredno jutro im je prošlo u nameštanju generatora i kačenju čitavog niza električnih sijalica po podzemnim prostorijama. Atvud je odlučio da će prvo na spisku poslova biti fotografisanje, pa je odredio Timotija i Martina da slikaju pisarnicu, Ernesta i Denisa da slikaju lagume, a on i Beatrisa će slikati biblioteku. Sijalice su gorele bez prekida, pa je njihov ozonski miris prožeo ustajali vazduh. Redži im je poslužio kao dežurni električar koji je postavljao žice, bavio se pokvarenim sijalicama, pazio na generator koji je brujao visoko iznad njih na površini. Do sredine poslepodneva otkrili su da je prostrana biblioteka bila prva, od ukupno dve. U dnu prve odaje bila je još jedna koja je po njihovim pretpostavkama bila izgrađena kasnije kada su potrošili sav prostor. Druga riznica beše isto onoliko velika koliko i prva, četrdeset pet kvadratnih metara i bar deset metara visoka. U svakoj odaji beše šezdeset parova dugačkih i visokih polica, a svaki par je bio odvojen uzanim središnjim prolazom. Većina stalaža beše natrpana debelim knjigama, osim nekoliko polica u dnu druge prostorije koje behu prazne. Nakon što su odmerili i proverili opseg obe podrumske prostorije, Atvud je napravio grubi proračun u svom notesu pokazavši brojke Beatrisi. „O, mila majko!" reče ona. „Je l' to tačno?" „Pa, nisam baš neki matematičar, ali čini mi se da jeste." Biblioteka je obuhvatala blizu 700.000 knjiga. „To čini ovu biblioteku jednom od najvećih u Britaniji", reče Beatrisa.
280 ,,A ja bih se usudio nazvati je i jednom od najzanimljivijih. Pa, hoćemo li da nagađamo zašto su srednjovekovni monasi, ako su to uopšte bili oni, ovako grozničavo zapisivali imena i datume iz svoje budućnosti?" sklopio je beležnicu, poslavši odjek niz prostoriju. „Nisam baš spavala sinoć razmišljajući o tome", priznade Beatrisa. „Nisam ni ja. Hajde za mnom." Poveo ju je u drugu prostoriju. U drugoj odaji još nisu razvukli dovoljno žice, pa se Beatrisa držala Atvuda, dok su zajedno pratili jarkožutu svetlost njegove baterijske lampe. Zašli su duboko u tamu među police sa knjigama, kada se on zaustavio lupnuvši prstima jedan od hrbata: 1806. godina. Prešao je u drugi red. ,,A, približavamo se, 1870." Nastavio je dalje, gledajući datume na hrbatima dok najzad nije rekao: „Evo nas, 1895. Jako dobra godina." „Zbog čega?" zapitala ga je. „To je godina mog rođenja. Da vidimo. Približi mi to svetio, molim te. Ne, moramo da tražimo neku raniju, jer ova počinje u septembru." Vratio je knjigu, pa je pogledao nekoliko drugih pokraj nje, te uzviknu: „Aha! Januar 1895. Rođendan mi je bio pre dve nedelje, sećaš se? Evo nas, januar četrnaesti, ima mnogo imena. Bože! Tu ima svih mogućih jezika! Kineskog, arapskog, engleskog, naravno, španskog... Je li to finski? - mislim da je to svahili, ako ne grešim." Pomerio je prst još koji centimetar po kolonama, pre nego što se naglo zaustavio: „Tako mi svega! Beatrisa! Vidi ovo! Džefri Filip Atvud 14 1 1895 Natus. Eto me! Čoveče, eto me! Kako su, kog vraga, znali da će se Džefri Filip Atvud roditi 14. januara 1895?" Glas joj beše leden: „Ne postoji racionalno objašnjenje za sve ovo, Džefri." „Osim što se može zaključiti da su to bile neke užasno pametne bitange, zar ne? Usudio bih se reći da su to bili oni iz laguma. Poseban tretman za pametne
281 bitange. Ne bi sigurno sahranili ovako posebnu momčad na običnom groblju. Hajde da pronađemo nešto novije, šta veliš?" Tragali su neko vreme po drugoj prostoriji. Atvud je najednom zastao toliko naglo, da je Beatrisa naletela na njega otpozadi. Ispustio je tihi zvižduk. „Pogledaj ovo, Beatrisa!" Uperio je snop iz lampe prema hrpi nekih krpa na zemlji blizu kraja reda, gomili smeđe i crne tkanine, nalik vešu za pranje. Oprezno su se primakli da pogledaju o čemu je reč. Ostadoše zaprepašćeni prizorom potpuno obučenog kostura koji je ležao na leđima. Njegova velika lobanja žuta poput slame, imala je ostatke smežuranog mesa i nekoliko pramenova crne kose na vrhu glave. Pokraj kostura je ležala pljosnata crna kapa. Potiljačna kost beše ulubljena zbog dubokog preloma lobanje, a kamenje oko nje beše umrljano zagasito crvenom bojom prastare krvi. Odeća beše muška: crni, postavljeni dublet sa visokom kragnom, smeđe čakšire do kolena, crne čarape koje su mlitavo stajale na izduženim kostima i, na kraju, kožne čizme. Telo je ležalo na dugačkom crnom ogrtaču čija kragna beše obrubljena sivkastim krznom. „Ovo momče očito nije iz srednjeg veka", promrmlja Atvud. Beatrisa se već spustila na kolena, da pogleda izbliza: „Iz doba kraljice Elizabete, rekla bih." „Jesi li sigurna?" S kosturovog kaiša visila je ljubičasta svilena kesica, izvezena slovima Dž. K. Gurnula ju je srednjim prstom, a onda je nežno odvezala sasušenu traku prosuvši srebrnjake na svoj dlan. U pitanju su bili šilinzi i kovanice od tri penija. Atvud je pomerio snop svetlosti malo bliže. Na prednjoj strani se nalazio prilično muškobanjasti profil Elizabete Prve. Beatrisa je okrenula kovanicu, gde je iznad grba bila urezana godina 1581. „Aha, sigurna sam", prošaputala je. „Šta misliš, šta će on tu, Džefri?"
282 „Sve mi se čini da ćemo danas naići na više pitanja nego odgovora", odgovorio joj je zamišljeno. Pogled mu je odlutao ka policama iznad leša. „Gledaj! Knjige koje su najbliže njemu potiču iz 1581! To sigurno nije slučajnost. Vratićemo se našem druškanu kasnije sa fotografskom opremom, ali hajde da prvo završimo naš poduhvat." Oprezno su zaobišli kostura, pa nastaviše dalje između stalaža, sve dok Atvud nije pronašao ono što je tražio. Na njihovu sreću, knjige iz 1947. behu nadohvat ruke, jer nisu imali nikakve merdevine. Prešao je baterijskom lampom preko polica, uzviknuvši: „Pronašao sam je! Evo, ovde počinje 1947." Uzbuđeno je krenuo da skida knjige dole, sve dok u jednom trenutku nije pobedonosno objavio: „Današnji dan! Januar trideset prvi!" Seli su na hladni pod, stisnuti između polica, pa spustiše debelu knjigu na krila, tako da je jedna polovina stajala na njenoj butini, a druga na njegovoj. Listali su stranicu za stranicom, sve behu gusto ispisane imenima. Natus, Mors, Mors, Natus. Atvud je već izgubio broj prevrnutih stranica, pedeset, šezdeset, sedamdeset... A onda je ugledao baš taj zapis, nekoliko trenutaka pre nje: Redžinald Vilijem Sonders Mors. Kopači su od Mudrijaša u Fišbornu napravili svoje glavno sretište. Do te kafane su mogli da se došetaju sa lokaliteta, pivo je bilo jeftino, a gazda im je dopuštao da za jedan peni po glavi koriste kadu u delu sa sobama za goste. Tabla na ulazu u kafanu, sa iskeženim muškarcem koji čučeći u nekom potoku hvata pastrmku golim rukama, uvek je uspevala da im izmami osmeh, ali ne i ove večeri. Kopači se smestiše izdvojeni za dugačkim stolom u zadimljenoj krčmi, natmureno izbegavajući meštane.
283 Redži je bacio pogled na svoj sat pokušavši da se našali celom situacijom: „Ja častim ovu turu, ako mogu da pozajmim nekoliko funtica. Vratim ti sutra, Beatrisa." Uzela je novčanik dobacivši mu nekoliko novčanica: „Drž' gorilo jedna. Bićeš ti tu i sutra da mi vratiš." Zgrabio je novac: „Šta vi kažete, profo? Hoće l' se spustiti zavese za staroga Redža?" „Moram da priznam, da me sve ovo silno zbunjuje", reče Atvud hitro iskapivši poslednju četvrtinu krigle piva. To mu je bila već treća, što beše više nego obično, pa mu se u glavi zamutilo. Svi su redom obilno pili i reči im sada behu razvučene. ,,E, pa ako mi je ovo poslednje veče na zemlji, ima da odem odavde sa stomakom punim najfinije gorčine", reče Redži. „Može još jednom isto za sve?" Pokupio je prazne krigle zgrabivši ih za drške, pa ih je odneo do šanka. Kada je dovoljno odmakao, Denis se nagnu prema stolu šapnuvši društvu: „Niko od vas zapravo ne veruje u te gluposti, je l' da?" Martin odmahnu glavom: „Ako su gluposti, kako se onda datum profinog rođenja našao u jednoj od knjiga?" „Da, kako to?" ubaci se i Timoti. „Mora da postoji neko naučno objašnjenje", reče Beatrisa. „Mora li?" zapita ih Atvud. „Zašto bi sve moralo savršeno da se uklapa u naučne šablone?" „Džefri!" uzviknula je. „Zar od tebe tako nešto da čujem, od gospodina Empiriste? Kada si ti to poslednji put bio u crkvi?" „Ne sećam se. Ali sam iskopao dosta starih", imao je zbunjeni izraz novopečenog pijanca. „Gde nestade moje pivo?" osvrnuo se oko sebe ugledavši
284 Redžija za šankom. ,,A, eno ga. Dobar čovek. Preživeo Romela. Nadam se da će preživeti Vektis." Ernest beše najtrezveniji. Nije bio nacvrckan kao ostali. „Treba još da ispitamo", reče. „Treba da potražimo još neke ljude koje znamo, ili možda neke istorijske ličnosti kako bismo potvrdili njihove datume." „Taman nam takav pristup treba", reče Atvud udarivši rukom po podmetaču za krigle. „Da se uhvatimo naučne metode kako bismo dokazali da je nauka bez veze." ,,A ako svi datumi budu tačni?" upita Denis. „Šta ćemo onda?" „Onda ćemo predati sve ovo onim grozomornim tipovima koji rade svoje grozomorne stvari u svojim grozomornim uredima u Vajtholu", odgovori Atvud. „Ministarstvu odbrane", reče Ernest tiho. „Zašto baš njima?" upita ga Beatrisa. „Kome drugom?" upita Atvud. „Štampi? Svetom papi?" Redži je čekao da krčmar natoči poslednje krigle. „Ej, mi ti ovde crkavamo od žeđi!" doviknu mu Atvud. „Evo, stižem, šefe", reče Redži. Utom se na vratima pojavio Džulijan Barns u dugačkom kaputu koji se otkopčan zavijorio na promaji. Niko se nije toliko iznenadio koliko meštani, koji su znali ko je on, ali ga nikada nisu viđali po krčmama, a pogotovo ne ovoj. Imao je neko odbojno držanje, odvratnu mešavinu snobizma i razmetljivosti. Kosa mu beše zalizana unazad, a brkovi savršeno štucovani. Bio je nizak, a izgledom je podsećao na tvora. Jedan od meštana, neki sindikalista koji je prezirao ljude njegovog kova, reče sarkastično: „Vazduhoplovni komandir nas je pobrkao sa sedištem Konzervativne partije. Oni su vam dole niz ulicu, nalevo, milostivi gospodine!"
285 Barns se nije osvrnuo na to. „Kažite mi gde mogu da pronađem Redžinalda Sondersa!" zagrmeo je dubokim besedničkim tonom. Arheolozi odmah digoše glave. Redži je još bio za šankom i spremao se da im donese natočeno pivo. Bio je na nekoliko koraka od tog malog razmetljivca. „ A koga to interesuje?" upitao je, potpuno se ispravivši u svoj svojoj zastrašujućoj visini. „Jesi li ti Redžinald Sonders?" zapita Barns nametljivo. „Ko si ti kog đavola, prikane?" „Ponavljam pitanje, da li si ti Redžinald Sonders?" „Jesam, ja sam Sonders. Imaš neka posla sa mnom?" Niski čovek proguta knedlu: „Čini mi se da poznaješ moju ženu." „Gospon dragi, poznajem ti i kola, al' ne bih znao šta mi se od ta dva više sviđa." Vazduhoplovni komandir na to izvuče srebrni pištolj iz džepa, te upuca Redžija pravo u čelo, pre nego što je bilo ko uspeo bilo šta da kaže ili uradi. Nakon sastanka sa Vinstonom Čerčilom, Džefrija Atvuda su odvezli nazad u Hempšir u pokrivenom vojnom kamionu. Pored njega, na drvenoj klupici, našao se neki ravnodušni mladi kapetan koji je govorio jedino kada bi mu se obratio. Njihovo konačno odredište beše jedna ratna baza u kojoj je vojska još imala svoje kasarne i poligone za obuku i u kojoj Atvud beše zarobljen zajedno sa svojom grupom. Na samom početku putovanja, Atvud ga je priupitao: „Zašto me ne puštate ovde u Londonu?" „Imam naređenje da vas vratim u Alderšot." „Zbog čega, ako smem da pitam?" „Takva su mi naređenja."
286 Atvud je i sam bio u vojsci dovoljno dugo da bi znao da prepozna neprobojnu metu, pa je odlučio da ne troši dah uzaludno. Pretpostavljao je da advokati rade na sastavljanju ugovora o čuvanju tajne i da će sve na kraju biti dobro. Dok se kamion uz škripu truckao po putu na već dotrajalim amortizerima, pokušao je da se okrene prijatnim mislima o svojoj supruzi i deci koji će se silno obradovati kada im se bude vratio. Razmišljao je i o dobrom ručku, toploj kupki, i o tome kako će nastaviti sa dosadnim akademskim radom koji mu je najviše prijao. Vektis će nestati negde u nekom dubokom bunaru, beleške i slike će mu biti oduzete, sećanje praktično izbrisano. Pretpostavio je da će možda imati nekoliko tajnih razgovora na tu temu sa Beatrisom, uz čašicu šerija u njegovim odajama u muzeju, ali je, sve u svemu, vojska ovim strogim ograničavanjem njihove slobode uspela da postigne ono što je želela: bio je skroz preplašen. Mnogo više nego što je bio za vreme rata. Pala je noć kada se vratio u njihovu zaključanu baraku i drugovi ga odmah opkoliše kao kada se fotografi sjate oko neke filmske zvezde. Beše to bleda, potištena skupina, svi su smršali, postali živčani, bilo im je dosta svega, skroz su se pojeli od brige. Beatrisa je bila smeštena odvojeno od muškaraca, ali su joj dopuštali da bude sa njima tokom dana u zajedničkoj sobi gde su im vojnici, zaduženi za brigu o njima, donosili neke bezbojne vojničke splačine. Martin, Timoti i Denis su se neprestano kartali, Beatrisa je besnela psujući stražare, a Ernest je sedeo u ćošku kršeći ruke potpuno uzrujan i depresivan. Sva njihova nadanja behu usmerena ka Atvudovom iznenadnom odlasku u London, pa su sada kada se vratio zahtevali da im ispriča sve pojedinosti. Slušali su ga, skroz ukočeni, dok je prepričavao svoj razgovor sa generalpotpukovnikom Stjuartom, pa počeše da tapšu i liju suze radosnice kada im je rekao da će uskoro biti pušteni na slobodu. Jedino još treba da se srede svi
287 vladini ugovori o čuvanju tajne, pa da ih onda potpišu. Čak se i Ernest malo uzdigao približivši stolicu uz vidno opuštenu vilicu. „Znate li šta ću da uradim kada se vratim u Kembridž?" zapita ih Denis. „Ne zanima nas, Denise", reče Martin da ga ućutka. „Ima da se okupam, da obučem čistu odeću, odem u džez klub i upoznam se sa nekim fuficama." „Lepo ti je rekao da nas ne zanima", reče Timoti. Naredno prepodne proveli su nestrpljivo iščekujući da im jave da su oslobođeni. Jedan od redova je u podne ušao u baraku sa tacnom koju je spustio na zajednički astal. Beše to neki dosadni momak bez smisla za humor, kojeg je Beatrisa obožavala da muči. „Hej, ti tupavi drkadžijo", reče mu. „Donesi nam nekoliko flaša vina. Danas idemo kući." „Moraću to da proverim, gospođo." „Samo ti proveri, sinko. I obavezno proveri da ti mozak nije iscureo kroz uši." General-potpukovnik Stjuart podigao je slušalicu telefona u kancelariji u Alderšotu. Beše to poziv iz Londona. Mišići njegovog grubog lica, sa ukočenim prezrivim izrazom, uopšte se nisu pomerali. Razgovor beše kratak i direktan. Nije bilo potrebe za uvodima i dodatnim objašnjenjima. Završio je sa - ,,U redu, gospodine", pa je odgurnuo stolicu od stola, spreman da izvrši dato naređenje. Ručak baš i nije bio primamljiv, ali su svi bili gladni i poletni. Uz bajate zemičke i lepljive špagete, Atvud im je, kao čovek sa odličnim pripovedačkim talentom, ispričao sve čega se sećao o Čerčilovom čuvenom podzemnom bunkeru. Usred ručka, onaj redov se vratio sa dve otvorene flaše vina.
288 „Vala, živa nisam!" uzviknu Beatrisa, „redov Drkadžija se zauzeo za nas!" Momak je spustio flaše na sto izašavši bez reči. Atvud je imao tu čast da im naspe vino u čaše za vodu. „Ja bih predložio da nazdravimo", reče im sav ozbiljan, „jer, avaj, mi više nećemo biti u prilici da pričamo o onome što smo pronašli u Vektisu, ali je zbog tog iskustva među nama uspostavljena večna spona koja nikada neće biti pokidana. Nazdravljam našem dragom drugu Redžiju Sondersu i našoj prokletoj slobodi!" Kucnuše se čašama, te popiše vino. Beatrisa se odmah iskreveljila: „Rekla bih da ovo nije iz oficirske kantine." Denis se prvi uhvatio za vrat, verovatno zato što je bio najsitniji i najlakši. A za njim i Beatrisa i Atvud. Za nekoliko sekundi svi su redom popadali sa stolica, te počeše da se grče i krkljaju na podu, izbacivši okrvavljene jezike kroz zube skroz iskolačenih očiju i stisnutih pesnica. General-potpukovnik Stjuart ušao je kada se sve već završilo, pa je oprezno pregledao mesto tragedije. Smrti i umiranja mu je bilo već preko glave, ali u vojsci njegovog veličanstva nije bilo poslušnijeg vojnika od njega. Uzdahnuo je. Biće tu teškog fizičkog posla, a i dan će se odužiti. General je poveo malu grupicu pouzdanih ljudi nazad na ostrvo Vajt. Oblast oko Atvudove iskopine beše stavljena pod blokadu, a sama rupa je bila pokrivena ogromnim šatorom poljskog štaba, skrivajući je od radoznalih pogleda. Opatu Loloru je jedan od vojnika rekao da je Atvudova grupa pronašla neku neeksplodiranu napravu u svom rovu i da su ih radi njihove sigurnosti evakuisali na glavno ostrvo. U narednih dvanaest dana, čitava kolona vojnih kamiona bila je prebačena na ostrvce baržama kraljevske mornarice, nakon čega su se ta teška vozila, jedno po jedno, dokotrljala do šatora. Vojnici koji nisu imali nikakvog pojma o važnosti onoga što su prenosili, bez predaha su obavili mukotrpan posao izvlačenja drvenih sanduka na površinu.
289 General je ušao u podrumsku biblioteku šireći oko sebe oštri odjek svojih čizama. Sobe su sada bile skroz ogoljene sa čitavim nizom praznih polica. Preskočio je onog kostura iz doba kraljice Elizabete potpuno ravnodušan. Neki drugi čovek bi možda pokušao da zamisli šta se to tamo desilo, možda bi pokušao da dokuči kako je sve to bilo moguće, možda bi pokušao da razmisli o filozofskoj dubini celog slučaja. Ali Stjuart ne beše takav čovek, što ga je verovatno i činilo idealnim za ovaj posao. Samo je želeo da se na vreme vrati u London kako bi otišao u svoj klub na malo škotskog viskija i na parče nedopečenog bifteka. Kada bude završio sa obilaskom, posetiće opata, te će ga obavestiti o strašnoj grešci koju je vojska počinila: kako su bili uvereni da su uklonili sve eksplozivne naprave pre nego što su dopustili Atvudovoj družini da se vrati na lokalitet. Nažalost, izgleda da im je promakla nemačka bomba od dvesta trideset kila. U tako ozbiljnoj situaciji oboje će se složiti da bi jedna misa u njihovu čast bila vrlo svrsishodna. Stjuart će nakon toga raščistiti celo to mesto, prepuštajući svom mineru da razvuče žice. A kada su na kraju udarne bombe prasnule, tlo se seizmički zatreslo, i čitave se tone srednjovekovnih kamenih gromada obrušiše pod sopstvenom težinom. Duboko pod zemljom u spljoštenim lagumima, posmrtni ostaci Džefrija Atvuda, Beatrise Slejd, Ernesta Marija, Denisa Spensera, Martina Benkrofta i Timotija Brauna, ostaće da leže zanavek pokraj kostiju mnogih pokoljenja riđokosih pisara čije su drevne knjige bile potrpane u čitav konvoj maslinastozelenih kamiona koji je već uveliko odmicao prema američkoj vazduhoplovnoj bazi u Lejkenhitu u Safoku, kako bi odmah bile prebačene u Vašington.
290 29. JULA 2009. NJUJORK Vilov mamurluk beše toliko slab, da se čak nije ni mogao nazvati mamurlukom. Više se osećao kao da ima blaži oblik gripa koji bi se mogao rešiti za sat vremena uz nekoliko tableta. Veče pre toga, rešio je da se žestoko napije, da dotakne dno flaše i da potom iz nje ne izranja sve dok se ne bude utopio u piću. Ali nakon što je sa nekoliko čašica otpočeo terevenku, sav se razbesneo, dovoljno snažno da bi obuzdao samosažaljenje održavajući protok skoča u ravnomernoj brzini u kojoj je unos alkohola odgovarao njegovom metabolizmu. Uspeo je da se sabere i da zadrži zdrav razum tokom većeg dela večeri umesto da se kao obično posveti kojekakvom baljezganju koje bi, onako maskirano pod plaštom lažne logike, ubrzo i zaboravio. Tokom tog funkcionalnog predaha, nazvao je Nensi dogovorivši se sa njom da se nađu rano ujutru. On je već bio u jednom od Starbaksovih kafića blizu stanice Grand Central, ispijajući jednu srednju kafu, kada je i ona stigla. Izgledala je gore od njega. „Vidim, bilo ti je lepo u javnom prevozu", našalio se. Učinilo mu se da će zaplakati, pa mu pade na pamet da je zagrli, ali to bi bio njihov prvi javni znak bliskosti. „Imam jednu kafiću sa nemasnim mlekom, za tebe", reče gurnuvši joj šolju. „Još je vruća." To ju je dotuklo. Briznula je u plač. „Pa, to je samo šolja kafe", reče joj. „Znam. Hvala ti", uzela je gutljaj, pa mu je postavila pitanje: „Šta se to desilo?"
291 Nagnula se preko stočića kako bi čula njegov odgovor. Kafić je bio pun gostiju i bučan zbog sve te graje i zbog pištanja pare koja je izlazila iz aparata za mleko. Delovala mu je mlado i ranjivo, pa joj je instinktivno dodirnuo ruku. Ona je pogrešno protumačila njegov potez. „Misliš da su otkrili nas dvoje?" upitala ga je. „Ne! Ovo nema nikakve veze s tim." „Otkud znaš?" „Zato što ti tada odvuku dupe u kadrovsku službu i kažu ti. Veruj mi, ja to vrlo dobro znam." „Pa, šta onda?" „Nije vezano za nas, već za slučaj", popio je malo kafe zagledajući svako lice koje bi prošlo kroz vrata. „Ne žele da uhapsimo Šekltona", reče pročitavši mu misli. „Tako ispada." „Ali, zašto bi zaustavili hvatanje serijskog ubice?" „Odlično pitanje", krenuo je umorno da masira čelo i oči. „Zato što je on za njih posebna roba." Izgledala je zbunjeno. Stišao je glas: „Kada nekog skidaju iz sistema? Zaštićene svedoke? Ili je neki tajni zadatak? Neka skrivena operacija? Šta god da je, na monitoru nema ničega o njemu, kao da ne postoji. Rekao mi je da radi za Federalni istražni biro. U Zoni 51, šta god ona bila. Tako neko sranje. Miriše mi na situaciju kada jedan deo vladinih službi, to jest mi, naleti na drugi deo vladinih službi i mi onda izgubimo." „Hoćeš da kažeš da su zvaničnici iz vladine agencije odlučili da puste ubicu da nam umakne?" bila je u potpunoj neverici.
292 „Ništa ja ne kažem. Ali, da, moguće je. Zavisi od toga koliko je važno. Ili, ako ima bar neke pravde, onda će se možda pobrinuti za njega u tajnosti." „Ali mi to nikada nećemo saznati", reče ona. „Nikada nećemo saznati." Ispila je svoju kafu sa mlekom, pa je krenula da pretura po torbici kako bi pronašla puder da popravi šminku. ,,I to je onda to? Završili smo? Posmatrao ju je kako popravlja šminku tamo gde su joj tekle suze. „Ti si završila. Ja nisam." Namestio je četvrtastu vilicu u uobičajeni prkosni izraz, ali mu se na licu očitavala i neka smirenost, i to ona nezgodna, kao kada neko ko stoji na ivici odluči da skoči. „Ti se vraćaš u službu", reče joj. „Naći će ti neki novi posao. Čujem da se Mjuler vraća. Možda vas ponovo spoje. Krenućeš dalje i napravićeš sjajnu karijeru, jer si strava agent." „Vile..." ubacila se. „Ne, saslušaj me, molim te", reče joj. „Ovo je lično. Ne znam kako je i zašto Šeklton poubijao sve te ljude, ali znam da je to učinio kako bi mi natrljao nos ovim posranim slučajem. To mora da je bio jedan deo - možda i najveći deo - njegovih pobuda. Meni će se desiti ono što se i moralo desiti. Nisam ja više čovek iz biroa. Nisam to bio već godinama. Cela ta moja zamisao da gledam svoja šugava posla kako bih se nekako provukao do penzije, beše potpuno sranje", krenuo je da izbacuje bes iz sebe, ali ga je javno mesto na kome su se nalazili sprečavalo da skroz pukne. „Ma jebeš ti mojih dvadeset godina staža, jebeš penziju. Naći ću ja već neki drugi posao. Ne treba mi mnogo za život." Spustila je puder. Izgledala je kao da će opet morati da popravlja šminku. „Bože, Nensi, nemoj da plačeš!" šapnuo joj je. „Nije ovo zbog nas. Mi smo super. Ovo je najbolji muško-ženski odnos koji sam imao već duže vreme,
293 možda i ikada, ako hoćeš istinu. Osim što si pametna i seksi, ti si i najnezavisnija žena od svih s kojima sam ikada bio." „To ti je kao neki kompliment?" „Kada to čuješ iz mojih usta? Da, ogroman kompliment. Nisi zahtevna kao sve moje bivše. Zadovoljna si svojim životom, što i mene čini zadovoljnim. Tako nešto neću opet naći." „Pa, čemu onda ovaj razlaz?" „Ovo očito nije bila moja namera. Moram da pronađem Šekltona." „Ali, skinuli su te sa slučaja!" ,,E, pa ja vraćam samog sebe nazad. I ovako i onako ću zbog njega leteti. Znam šta im je u glavama. Neće oni trpeti neposlušnost. Gledaj, kada završim kao neki čuvar u Pensakoli, možda bi mogla da tražiš premeštaj tamo. Ne znam šta imaju od umetničkih muzeja, ali naći ćemo već neki način da ti obezbedimo malo kulture." Utapkala je suze maramicom. „Imaš li bar neki plan?" „Nije baš detaljno osmišljen. Već sam otvorio bolovanje. Su će laknuti što neće morati da se pozabavi sa mnom danas. Rezervisao sam avionsku kartu za Vegas danas pre podne. Ima da ga nađem i da ga nateram da progovori." „ A ja bi trebalo da se vratim na posao kao da se ništa nije desilo?" ,,I da i ne", izvukao je dva mobilna telefona iz aktovke. „Krenuće za mnom čim shvate da im više nisam pod nadzorom. Moguće je da će i tebe da stave pod prismotru. Uzmi jedan od ovih sa pripejd brojem. Koristićemo ih da razgovaramo. Ako nam ne otkriju brojeve, onda nam ne mogu ući u trag. Bićeš moje oči i uši, ali ako na trenutak pomisliš da ti je posao doveden u opasnost, sve prekidamo. I nazovi Loru. Reci joj nešto što će je smiriti. Važi?" Uzela je jedan od telefona. Već je bio mokar od njegovog kratkog stiska. „Važi."
294 Mark je sanjao niz softverskih šifri. Nizale su mu se u glavi brže nego što je mogao da ih otkuca, onom brzinom kojom je mislio. Svaki niz beše jednostavan, savršen na neki minimalistički način, bez nepotrebnih simbola. Lebdeća šema velikom brzinom se punila nečim čudesnim. Beše to predivan san, pa se zgrozio što ga je naglo prekinula zvonjava telefona. Zaprepastilo ga je to što je na vezi bila njegova šefica, Rebeka Rozenberg. Nalazio se u krevetu sa prelepom ženom u veličanstvenom apartmanu u hotelu Venecija, pa mu je njegova patuljasta šefica svojim naglaskom iz Džerzija odmah uzburkala stomak. „Kako si?" zapitala ga je. „Dobro. Šta ima?" nije mu promaklo da ga ona nikada ranije nije ovako pozivala. „Izvini što ti smetam dok si na odmoru. Gde si?" Mogli su lako da otkriju, ako su hteli, preko signala njegovog mobilnog telefona, pa nije lagao: ,,U Vegasu." „Dobro, nego, znam da je nezgodno, ali imamo problem sa jednom šifrom koji niko ne može da reši. Lambda senzor nam je pao i kontrolori su skroz odlepili." „Jeste li probali da ga rebutujete?" pitao ju je zbunjeno. „Milion puta. Izgleda da je šifra koruptirana." „Kako?" „To niko ne može da skonta. Ti si joj tata. Stvarno bi mi učinio veliku uslugu, ako bi došao sutra na posao." „Ali, na odmoru sam!" „Znam, žao mi je što sam morala da te zovem, ali ako nam ovo uradiš, daću ti tri dodatna dana odmora, a ako završiš posao za pola dana, prebacićemo te mlaznjakom nazad na Mekeren pre ručka. Šta kažeš? Može tako?"
295 Odmahnuo je glavom u neverici: „Važi. Doći ću." Zafrljačio je telefon na krevet. Keri je još spavala. Nešto tu smrducka. Toliko je besprekorno prekrio sve svoje tragove, da je bio potpuno ubeđen da je njegov posao sa Dezert lajfom bio potpuno neuočljiv. Samo je trebalo da sačeka podesnu priliku, da se strpi mesec ili dva pre nego što pokrene proces dobrovoljne ostavke. Rekao bi im da je upoznao neku devojku, da planiraju da se venčaju i da se presele na istočnu obalu. Oni bi krenuli da škrguću zubima popujući mu o obavezama koje imaju jedni prema drugima, o silnom vremenu koje im je bilo potrebno da ga regrutuju i obuče, a potom o tome koliko bi bilo teško da mu pronađu zamenu. Pozvali bi se na njegov patriotizam. On bi se čvrsto držao svoje odluke. Pa, nije ovo ropstvo! Moraju ga pustiti. Pri izlasku bi ga dobro pretresli i ne bi ništa našli. Posle toga bi ga kontrolisali godinama, možda čak i do kraja života, kao što su radili sa svim svojim bivšim zaposlenima, ali neka im. Mogu da ga promatraju koliko god budu želeli. Kada je Rozenbergova prekinula vezu, kontrolori izvadiše svoje slušalice iz ušiju klimnuvši joj sa odobravanjem. Malkom Frejzer, njihov šef, takođe je bio tamo, ukočenog vrata uz onaj svoj nepomični izraz lica i rvačku telesinu. On joj reče: „Bilo je dobro." „Ako već mislite da on predstavlja opasnost po bezbednost, što ga onda danas ne uhvatite?" zapitala ga je. „Mi ne mislimo da on predstavlja opasnost po bezbednost, mi to pouzdano znamo", reče Frejzer osorno, ,,i želeli bismo da sve ovo obavimo u strogo kontrolisanim uslovima. Proverićemo da li je u Nevadi. Naši ljudi su već u njegovoj kući. Pratićemo signal njegovog mobilnog telefona. Ako ustanovimo da se sutra neće pojaviti, onda stupamo u akciju." „Sigurna sam da dobro znate šta radite", reče Rozenbergova. Vazduh u njenoj kancelariji beše ispunjen mirisom krupnih sportski građenih muškaraca. „Tako je, gospođice Rozenberg, mi dobro znamo šta radimo."
296 Dok je bio na putu do aerodroma počela je da sipi kišica, te brisači na taksiju počeše da se pomeraju tamo-vamo poput metronoma koji lagano otkucava vreme. Vil se zavalio na zadnje sedište, a čim je malo zadremao brada mu se spustila na rame. Probudio se na pomoćnom putu ispred Lagvardije ukočenog vrata, pa reče vozaču da će leteti Ju es ervejzom. Kišne kapi su mu odmah istačkale tamno odelo. Pročitao je ime službenice za prodaju karata, Viki, sa kartice na kojoj je bilo ispisano, pa je krenuo da ćaska sa njom predavši joj ličnu kartu i službenu dozvolu za nošenje oružja. Odsutno ju je posmatrao, dok je kuckala podatke, tu punačku, jednostavnu devojku sa dugačkom smeđom kosom vezanom u konjski rep, kao na svog potencijalnog neprijatelja. Terminal beše obasjan sivkastom svetlošću. Beše to klinički sterilna dvorana sa tek ponekim prolaznikom pošto je bila sredina prepodneva. Zbog toga mu je bilo lakše da osmotri celu prostoriju i izdvoji osobe koje bi mu privukle pažnju. Radar mu je bio uključen, a on je bio sav napet. Niko sem Nensi nije znao da je rešio da malo skrene s puta, ali se ipak osećao podozrivo, kao da je nosio natpis oko vrata. Putnici koji su čekali da se prijave sa obe strane hola delovali su verodostojno, a video je i dva uniformisana policajca kako čavrljaju blizu bankomata u samom dnu prostorije. Imao je sat vremena slobodno. Rešio je da nešto prezalogaji i da kupi neki jeftini džepni roman. Kada se bude našao u vazduhu, moći će da se odmori na nekoliko sati, osim ako Darla nije bila dežurna na tom letu, jer će u tom slučaju morati da se pozabavi dilemom da li da prevari Nensi ili ne, ali je bio prilično siguran da će se prepustiti onoj krilatici - što se desi u Vegasu, u Vegasu i ostaje. Nije razmišljao o toj visokoj plavuši već duže vreme, ali mu je sada bilo teško da je izbaci iz glave. Za jednu stamenu curu, ona je imala najsićušniji, najtananiji donji veš...
297 Viki je odugovlačila, primetio je to i sam. Čeprkala je po nekim papirima, zureći u svoj terminal preplašenim pogledom. „Sve u redu?" zapitao ju je. „Aha. Samo mi se ekran zaledio. Sad će odmah da proradi." Policajci pored bankomata okrenuše poglede prema njemu, razgovarajući s nekim preko svojih bežičnih telefona. Vil je zgrabio svoju ličnu kartu sa pulta: „Viki, završićemo ovo kasnije. Moram hitno do toaleta." „Ali..." Odjurio je sprintom. Policajci behu na dobrih pedesetak metara od njega, a podovi su bili klizavi. Hitro je otrčao kroz ulaz pravo do trotoara izašavši iz zgrade za tri sekunde. Nije se osvrtao. Jedina nada mu je bila da nastavi i da razmišlja brže od policajaca koji su krenuli za njim. Neki crni taksi je upravo dovezao svoju mušteriju do aerodroma. Vozač je planirao da krene dalje, kada je Vil otvorio zadnja vrata i ušao unutra bacivši svoju putnu torbu na sedište. „Hej! Ne smem da kupim putnike ovde!" vozač je imao šezdesetak godina i govorio je ruskim naglaskom. ,,U redu je!" reče Vil. „Ja sam federalni agent", pokazao mu je svoju značku. „Molim vas, krenite." Vozač promrmlja nešto na ruskom, ali je ipak dao gas. Vil se pretvarao da traži nešto po svojoj torbi, što mu beše izgovor kako bi mogao da spusti glavu. Čuo je povike u daljini. Jesu li ga spazili? Jesu li zapisali broj tablica? Srce mu je ubrzano tuklo. „Mogao bih da dobijem otkaz", reče mu vozač. „Žao mi je, ali radim na nekom slučaju." „FBI?" upita ga Rus. „Da, gospodine."
298 „Imam sina u Avganistanu, gde ćemo?" Vil je hitro prelistao moguća scenarija u glavi: „Do terminala Marin." „Pa to je odmah na drugoj strani aerodroma." „Da, hvala vam na pomoći, samo do tamo", isključio je mobilni telefon ubacivši ga u torbu, pa je uzeo onaj mnogo veći sa pripejd brojem. Taksista nije hteo da primi novac. Vil je izašao osvrnuvši se oko sebe: trenutak istine. Sve je delovalo uobičajeno, nije bilo policijskih svetala, nije bilo potere. Odmah je prišao koloni taksija ispred terminala, pa je uskočio u žuto vozilo. Kada su odmakli od aerodroma, iskoristio je mobilni sa pripejd brojem da nazove Nensi i obavesti je o svemu. Njih dvoje odmah skovaše novi plan. Shvatio je da će biti snalažljivi i prilježni, pa je morao dobro da se potrudi sa više presedanja, krivudavom putanjom. Prvi taksi ga je odbacio do bulevara Kvins, gde je izašao kod banke Čejs da podigne nekoliko hiljada u gotovini sa računa, pa je pozvao drugi taksi. Sledeća stanica je bila u 125. ulici na Menhetnu, gde se ukrcao u metro nort19 koji je prevozio radnike do Vajt Plejnsa. Bilo je rano poslepodne, pa je bio gladan. Kiša je već prestala, a vazduh beše svežiji i čistiji nego ranije. Nebo se polako razvedrilo, a pošto mu torba nije bila teška krenuo je peške u potragu za hranom. Pronašao je neki mali italijanski restoran na aveniji Mamaronek, pa se zavukao za jedan od stolova daleko od prozora, kako bi ubio vreme dugačkim, gotovo iscrpljujućim ručkom koji se sastojao od tri jela. Na vreme se zaustavio da ne naruči i treće pivo, pa je prešao na gazirani sok uz lazanje koje je dobio kao glavno jelo. Kada je završio, platio je u gotovini, popustio je kaiš za jednu rupicu, pa je išetao na sunce. U blizini se nalazila jedna javna biblioteka. Beše to veličanstvena opštinska zgrada, koja je predstavljala viđenje neoklasicističkog dizajna nekog arhitekte. Ostavio je torbu na recepciji, a pošto nije bilo detektora za metal, oružje je 19 Linija podzemne železnice koja saobraća od Njujorka do Konektikata.
299 ostavio u futroli okačenoj preko ramena, pa je pronašao jedno tiho mestašce za dugačkim stolom u samom dnu rashlađene centralne čitaonice. Najednom se osetio previše upadljivo. Među dvadesetak ljudi u prostoriji, on je bio jedini u odelu i jedini sa praznim stolom pred sobom. U toj prostranoj sobi vladala je tišina kao u svakoj biblioteci, i samo se ponekad moglo čuti kašljanje ili grebanje stolice po podu. Skinuo je kravatu, gurnuo je u džep sakoa, pa je pošao da pronađe neku knjigu da ubije vreme. Nije bio neki ljubitelj čitanja, a nije se baš ni mogao prisetiti kada je poslednji put tumarao među policama u biblioteci - verovatno na fakultetu, i verovatno je jurio neku devojku, a ne knjigu. I pored onih dramatičnih događaja od jutros, tek je završio ručak, pa je bio pospan osećajući težinu u nogama. Krivudao je među klaustrofobičnim redovima visokih metalnih polica za knjige udišući miris ustajalog kartona. Na hiljade knjiga se kao u nekoj magli stopilo u jednu i u glavi mu se sve zavrtelo. Osetio je snažnu potrebu da se sklupča u nekom mračnom ćošku i malo odrema i skoro da je skroz obamro, kada se odjednom naglo uzbudio. Neko ga posmatra. Prvo je to osetio, a onda je začuo i nečije korake u paralelnom redu s leve strane. Naglo se okrenuo spazivši nečiju petu kako nestaje na kraju police. Dodirnuo je futrolu pod sakoom, pa je požurio do kraja reda, hitro skrenuvši dva puta u desno. Taj red je bio prazan. Oslušnuo je, pa mu se učinilo da je čuo nešto malo dalje, te se tiho odšunjao u tom pravcu, još dva reda prema sredini prostorije. Kada je skrenuo iza ćoška, ugledao je nekog čoveka kako beži od njega. „Hej!" viknuo je. Čovek zastade okrenuvši se. Beše to neki debeljko sa neurednom, retkom, crnom bradom obučen kao da je bila zima. Bio je u dubokim cokulama, džemperu sa rupama od moljaca i krznenoj jakni. Imao je crvene, rošave obraze, a nos mu beše kao babura sa kožom nalik narandžinoj kori. Imao je jeftine
300 žičane naočare sa buvljaka. Iako je imao oko pedeset godina, držanje mu beše kao u nekog deteta koje je bilo uhvaćeno u kakvom nestašluku. Vil mu je obazrivo prišao: „Je l' ti to mene pratiš?" „Ne." „Ja mislim da me pratiš." „Pa, pratio sam te", priznao je. Vilu je laknulo. Taj čovek nije predstavljao nikakvu pretnju. Procenio je da se tu radilo o nekom bezopasnom šizofreničaru koji je umeo da se kontroliše. „Zašto si me pratio?" „Da ti pomognem da nađeš knjigu", nije bilo izmena u njegovom glasu. Svaka reč je bila izgovorena istim tonom, istim naglaskom, i svaka mu beše upućena potpuno iskreno. ,,E, pa, druškane, dobro bi mi došla pomoć. Ne snalazim se baš nešto po bibliotekama." Čovek mu se nasmešio otkrivši puna usta pokvarenih zuba: „Ja volim biblioteku." „Dobro, onda bi mi mogao pomoći da pronađem neku knjigu. Ja sam Vil." „Ja sam Doni." „Zdravo, Doni. Ti vodi, a ja ću za tobom." Doni je veselo požurio između polica kao neki pacov koji je uspeo da savlada put kroz lavirint. Odveo je Vila do ćoška, pa potom dva sprata dole, sve do podruma gde ga je poveo dalje gonjen nekom svojom namerom. Prošli su pored jedne bibliotekarke, neke starije žene koja je gurala kolica sa knjigama, pa im se prepredeno osmehnula srećna što je Doni sebi našao drugara raspoloženog za njegove igre. „Mora da imaš neku zaista dobru knjigu za mene, Doni", doviknu mu Vil. „Imam zaista dobru knjigu za tebe."