ŠON RASEL KOMPAS DUŠE Rečni sliv tmine DRUGI DEO Preveo sa engleskog: Dejan Inić
Naslov origirala COMPAS OF THE SOUL by Sean Russell
Piteru Štamfelu, koji je izbavio moju prvu knjigu iz hrpe upućene na otpad, i Besti Volhajm, zbog strpljenja i uviđavnosti. *** Čovek se kreće kroz život prema zapadu, prateći svetlost, ili prema istoku, ka tami što sve više narasta. Taj vid usmerenja naravi određuje nam najranija mladost, kompas naših osećanja. Ili ćemo stremiti ka snovima, ili grabiti za sećanjima, a samo izuzetni ljudi uspevaju da promene pravac koji im kompas zadaje za podeok ili dva. Halden, Eseji
PRVO POGLAVLJE IZAŠAVŠI IZ ZEMLJE,ISTUPIVŠI IZ MRAČNE UTROBE KAMENA PRED DREVNI sjaj novog jutra, osetila se preporođeno. Snop zamućene svetlosti proburazio je krošnje i milovao joj kožu. Toplina... Neka mi prodre do samih kostiju, pomisli Ana, skoro sigurna da će joj, dok god živi, i dalje biti hladno do srži. Na granu, ni čitav metar od nje, slete ptica tamnog i staklastog oka i pogleda je. Zacvrkutala je: grleni slog sličan mehuriću vazduha koji isplivava na površinu vode. „Iš“, odvrati ona. Ptičji kljun joj se nije svideo - bio je krvavocrven i iskrivljen, kao sablja. „Ćuf“, ponovo se oglasi, mada ovog puta s manje samopouzdanja, pa priđe još dva koraka bliže, grabeći crvenim nožicama niz granu. „Neću biti tvoja hrana, ne još“, prošaputala je i smogla snage da mahne rukom. Ptica odlete i slete nekoliko metara dalje, ali je i dalje zurila u nju blistavim očima, iskrivljene glave i jezivo pronicljivo. Potom polete visoko i odjuri ka srcu šume. Ana sklopi oči. San. Mora da spava. Da prespava nekoliko godina. S tom mišlju uronila je u noćnu moru: bespomoćno je nošena niz tok reke ponornice boreći se za vazduh... upinjući se da preživi. Nešto joj se odbilo od slepoočnice i Ana otvori oči. Primetila je da se sunce uzdiglo više i da ima čitavu posteljinu od slađane toplote. Prestala je da drhti. „Ćuf...“ Ptica je stajala iznad nje. „Čija si ljubimica?", upita, pa primeti da
joj nadohvat ruke leži jedan žir. Da li ga je ptica donela njoj? Okrenu se natrag ka životinji, pa se iznenada zapanjeno pridiže. „Ti zapravo nisi ničija ljubimica, zar ne?“, prošaputa. „Plamena mi!“ Opipala je džep na kaputiću i izvukla savijutak vlažnog platna, pa ponovo pogleda pticu. „Farelovog mi duha, mora da je već počelo." Bojažljivo je ispružila ruku ka tamnoperoj ptici nalik vrani crvenog kljuna i nogu, ali ptica odskakuta nešto dalje i zaustavi se. „Ćuf“, ponovo reče. Ana se nasmeja. „Ćuf i tebi.“ Pažljivo je razmotala platno i položila ga na zemlju, na sunce. Razdvojila je dragocene semenke i blago dunula preko njih. Seme ju je spaslo. U protivnom ne bi smogla snage da izađe iz pećine, premda je u presnom obliku davalo samo delić pune moći onome ko ga pojede. Ptica poče uzbuđeno da skakuće i Ana joj uputi pogled upozorenja. „Ovo nije za tebe“, reče. Najednom, ophrvana umorom, naslonila se na trup drveta, ali još uvek nije sklapala oči jer se pribojavala da će ptica biti preslobodna s njenim semenkama. Gde su ostali? Sigurno su nekoliko sati ispred nje. Čekala je koliko god je mogla pre nego što je pošla napolje za njima. Ana je bila stigla do bazena i sručila se. Bila je toliko smoždena da nije mogla da se vraća u potragu za drugim prolazom. Tu su njene sveće dogorele do kraja. Nije znala šta da čini kada je čula kako se ostali približavaju,pa je odlučila da se zavuče i primiri u jednoj pukotini u zidu. Mislila je da joj srce lupa toliko glasno da ga svako čuje. Pri nejakoj svetlosti sveća Erazmo i ostali je nisu spazili, niti su imali energije i volje da pretražuju. Gledala ih je kako koračaju u vodeni prolaz. Čula je kako se dovikuju od jedne do druge šupljine. Kada se pobojala da će ostati potpuno iscrpljena, nije htela više da čeka, pa je pošla njihovim putem. Pomisao na taj prolaz ispunjen vodom naterala ju je da zgrči udove. Zadrhtala je. „Ne misli na to“, upozori sama sebe, „ne misli.“ Preživela je! I opet je bila ovde... na površini zemlje. Ponovo
rođena u svetlosti. Ponovo rođena jer je poslednjih dana svakako boravila u podzemnom svetu. Dani! Zar je moguće da su protekli samo dani? „Šta li mi je činiti?“, prošapta. Đakon Rouz je bio s njima, a znala je da će uskoro poći u lov na nju. Možda je već lovi. Da li je pomislio da se izvukla pre njih? „Šta mi je činiti?“, opet prošapta, a onda oseti kako joj se kapci lagano spuštaju. Prisilila se da otvori oči. Morala je da produži. Čim se semenke osuše, jer nije smela da ih izloži buđi. Bile su vrednije od dijamanata. Možda čak i vrednije od života. Zapitala se je li Halsi utekao. Da li je Eldrič zaključio da su svi poginuli u pećini? Bilo je teško odgovoriti. Više nije smatrala da ima i najneznatniji uvid u magov um. Prevario ih je, zarobio ih je sa zastrašujućom lakoćom i jedino je ona uspela da pobegne, što je bilo blizu istinskog čuda. Entonska granica je bila blizu i Ani se utočište činilo sve primamljivijim. Da je samo imala više sredstava! Hrana i odmor su joj bili neophodni što pre jer je već trpela preko granice mogućnosti. Hrana, odmor i odeća. I novac. Ana nije imala ni novčić pri sebi. Ali kuda? Kuda je mogla otići a da Eldrič ne posumnja? Možda je Halsi uspeo da pobegne neopažen. Bio je oprezan i usredsređen. Možda je zaista promakao Eldriču. Plamena mu, zašto je bila tako neobazriva! Shvatila je da je besmisleno mučiti sebe na ovaj način. Preživeti. To joj je bio jedini zadatak. Dužnost. Pažljivo je poređala semenke po prostrtom platnu, a ptica joj se primakla još bliže i izvila vrat da posmatra. „Kakva si ti to ptica?“, upita ona. „Mislim da nisi vrana. Možda si neka njena dalja rođaka. Rod lešinarskih vrana. Tamnooka si i lukava. Kladim se da si i hladnokrvna. Možda bi mi onda bila savršen sluga. Meni i svima onima koji su bliski mom srcu, a kojih više nema i nikada neće biti zamenjeni. Ne ako uspem u onome što moram učiniti.“ Rekavši ovo, zamota semenke, stavi ih natrag u džep, pa
ukočeno ustade. Nije se više premišljala. Možda su je čekale opasnosti, ali nije mogla da pođe dalje dok ne otkrije šta se dogodilo s Halsijem. Ako je pobegao, ostavio je i nekakav trag. Neke sitnice koje su tako beznačajne da bi promakle i magu. A ako je otkriven... Pa, ako je imao prilike, ostavio je svedočanstvo i o tome. Mesec je, izjeden, plovio ka zapadu sve dok se nije nasukao na sprud oblaka: zarobljen, nepomičan na nebesima. Ana je klečala usred grmlja i osmatrala kuću koju je Halsi bio zakupio. Jedva se nazirala kroz grane. Povremeno bi ugledala starca kako prolazi kraj prozora, korača pogrbljen na samo njemu svojstven način. Imao je običaj da tumara ukrug kada ga ophrvaju problemi. Možda su mu bolovi nekako bistrili um ili je time kažnjavao sebe. I dalje je gledala, već nekoliko časova. Bila je sigurna da je sam. Nešto ranije jedna meštanka mu je donela večeru i zadržala se da pospremi sobu. Potom je otišla i odnela poslužavnik. Niko drugi nije dolazio niti odlazio, čak ni prilazio blizu. Ipak je čekala. Nestrpljivost ju je već jednom uništila. Uništila ih je sve. Kada je Halsi ugasio svetiljke, pomerila se s osmatračkog mesta, još uvek ukočena i izmrcvarena od užasne kušnje. Prethodne noći nahranio ju je jedan šumar. Nakon što joj je dao da jede, uputio ju je ka Kaslbou. Dok je sporo putovala kroz šumu, društvo joj je pravila njena čavka - šumar je tako imenovao pticu jer je očito pripadala tom soju. Ovde se skrila ranije tog dana. Da je imala sredstava, ostala bi da osmatra još jedan čitav dan, ali bila je mnogo iscrpljena. Volju joj je naročito narušilo to što je znala da su toplota, hrana, društvo i saučešće u bolu tako blizu. Pre nego što se poslednja svetiljka ugasila, pokucala je na prozor. Iznutra samo muk. Ponovo je pokucala. „Ćuf, začu se njena Ijubimica negde iz tame. Halsi se ukazao, poprilično daleko od prozora, s izrazom
nesigurnosti. „Halsi... Ja sam, Ana. Zar me nećete pustiti unutra?“ Videla je da se pridržao rukom da ne zatetura, a potom je pohitao ka vratima. Tren kasnije kročila je unutra i starac joj poljubi ruke kao da mu se rođena kćer vratila iz mrtvih. „Draga moja devojko. Draga moja Ana...“ Samo je gledao u nju, pošto mu je očito ponestalo reči. „Šta je bilo s ostalima?“, upita skoro nečujnim glasom. Zaustila je, ali i njen glas iščeze, pa samo odmahnu glavom i obori pogled. Očekivala je suze, ali nije ih bilo - bila je previše iscrpljena za žalost. Farelovog mu zaveta, koliko se prazno osećala. Ponovo joj je poljubio ruke. „Hodi unutra, dete. Izgledaš kao da si pretrpela muke Helsperetove. Uđi, a ja ću podložiti vatru.“ Dok se Halsi nespretno saginjao oko ognjišta, ona potraži čisto rublje. Vratila se nekoliko trenutaka kasnije, umotala se u debelo ćebe i sklupčala na stolici kraj vatre. „Podgrevam supu“, brižno joj reče, „a ima i hleba i sira. Nažalost, nema baš mnogo.“ „Sve je dobrodošlo. Pre samo nekoliko dana činilo mi se da ću umreti od gladi... Tada bi mi i korica biia slatka koliko i kolač.“ Pocrneli kotao bi okačen nad vatrom, a ubrzo stiže i poslužavnik za hleb i sir. Ana se opet začudi kako je brzo utolila glad. Neko vreme posedeše ne govoreći ništa. Kada god bi podigla glavu, srela bi Halsijev pogled. Samo mu samilost i briga za nju nisu dopuštali da postavi neizgovoreno pitanje. Žedno otpivši vina, preokrenula se u stolici. „Dugo je bilo to putovanje.. zaustavila se na poslednjoj reči, pa nastavi skoro šapatom. „Dole, u pećinu." Na tren je sklopila oči zamišljajući utopljenog Benksa i ostale, žive zakopane. No, prisilila je sebe da nastavi. Dodala je nešto snage glasu. „Dugo, naporno i puno čudesa, mada nismo imali mnogo vremena da zastajemo i da se divimo. Tokom našeg puta predosetila sam viziju, pa smo, uprkos žurbi, zastali da je pronađem. Niko nije poverovao onome što sam videla. Čak ni ja..
Prepričavanje je potrajalo. Halsi je samo povremeno u čudu klimao glavom. Kada je govorila o obrušavanju pećine i pogibiji sadružnika, ustajao je iz stolice i koračao ukrug odmahujući glavom. Kada je zaustila da prizna kako je bio u pravu, podigao je dlan i prekinuo je. Tada se, u bolu, ponovo skrasio na stolici i dao joj znak da nastavi. Kada se priča najzad okonča, zagledaše se u plamenove koji su neumitno proždirali cepanice tvoreći od njih užaren ugalj i, na kraju, pepeo. „On je čudovište“, najzad prozbori Halsi. „On...“ Štarac ipak ne dovrši rečenicu. „Zaista jeste“, prošapta Ana. „Imaš li seme još? Jesi li ga sačuvala?“ Izvadila je mali zavežljaj, veoma pažljivo ga razmotala i ispružila pred njega. Tokom svih godina poznanstva s Halsijem Ana ga nikada nije videla ovakvog. Njegovo večito ukočeno, nedokučivo držanje kao da se rastopilo i oči mu najednom zablistaše. Bio je nepomičan na tren, nije ni disao, pomisli ona. Potom je polako ispružio ruku. No, baš pre nego što je sklopio šaku oko semenja, povuče ruku i položi je na srce. „Ne. Zadrži ga“, reče. „Sve si stavila na kocku da bi došla do njega. A ostali... žrtvovali su se da bi ono došlo u tvoje ruke. Ne, ono je namenjeno tebi.“ „Ali i vi imate dar. Dar i daleko veće znanje. Svakako bi trebalo da ga uzgajamo kako bismo pokušali preobražaj.“ Odmahnuo je glavom. „Ne. Prestar sam. Prestar i odavno odveć slab. Ostaje na tebi, Ana. Sada mi je to jasno.“ Poćutala je pokušavajući da prihvati njegove reči. Zato je, naravno, i rizikovala da dođe dovde. Da pronađe saveznika, da čuje njegov savet. „To nije sve“, reče ona. Prišla je prozoru i otvorila ga. Nagla se, zagledala u senku i počela da proizvodi zvuke kojima se dozivaju pitome životinje. „Eno! Vidite li?“ Halsi priđe i stade uz nju. „Ne vidim jasno. Šta je to?“ „Čavka, kako mi je rečeno. Slična je vrani ili grakuši. Pozdravila
me je kada sam izlazila iz pećine i od tada me nije napuštala.“ Halsi je zurio u tamu. „Ljubimac“, progovori. „Neka je hvaljen Teler. Tako se nešto nije dogodilo još od dana Alana Dubrija.“ Pogledao ju je usijanim očima. „Možda tvoja vizija nije bila pogrešna. Skaj je otvorio vrata. Vidiš li šta smo pronašli?“ Odmahnuo je glavom. „Ko od nas ne bi prihvatio najveću žrtvu ako bi tako stvorili maga? Maga, u ovim vremenima.“ Okrenula se od prozora. „Ne govorite tako. Svi, čak i Benks... Ne, ne bih mogla živeti uz takvu misao. Da sam ih sve žrtvovala zbog svoje vizije...“ Spustio je ruku na njeno rame. „Nisi to učinila, Ana. Nisi mogla znati. Čak i da jesi, niko ne bi oklevao. Mag. Mag koji će nadživeti Eldriča. To je san koji se nismo usuđivali snevati. Ti ćeš, Ana, sačuvati veštinu. Ponovo ćeš otkriti ono što je izgubljeno." Odmakla se, možda nespremna da primi odgovornost. „Cena je bila previsoka", prošapta. „Bila je velika,jeste, ali tim je više razloga da se zgrabi ova prilika. Neka ničija žrtva ne bude uzalud." Klimnula je glavom. Bilo je mudrosti u ovome, nije sumnjala. Tako visoka cena. Nešto je moralo proizaći iz toga. „Šta, onda, da činimo?“, tiho upita. „Kuda dalje?“ Okrenuo se licem prema vatri, ali pogled mu ostade na semenu. „Opet moramo nestati. Obaviti obred kojim će naš beg biti skriven od svih koji bi nas veštinom potražili. Moramo početi noćas." „Tako sam umorna“, pobuni se Ana, ali Halsi se okrenu natrag. „Večeras!“, odlučno reče. „Eldrič je blizu. Već nas je umalo uništio. Izgleda da traga za ovim semenom. Možda se o njemu radi sve vreme. Da ti kažem nešto, Ana, ovo seme je verovatno pripadalo Landoru lično. Shvataš li? Nije gajeno u ovom svetu, već je došlo odonamo. Već odavno znamo da se rasađivanjem rasipa moć semena, ali ovo...“ Pokazao je dragoceni zavežljaj. „Uzdržavaj se u korišćenju. I posej ga čim budeš mogla.“ Halsi bez reči nestade. Ubrzo se vrati s knjigom. Dade je njoj.
„Evo nečega što sam ovih poslednjih godina beležio. Znanje koje ne poseduješ. Na darijanskom je kako bi u pogrešnim rukama bilo beznačajno." „Zašto mi to sada dajete?“ „Ne znamo šta će se sve dogoditi. Hodi brže. Obavićemo obred i nećemo ostaviti trag ni magu ni njegovim slugama. Opet ćemo biti neprimetni, sve dok ne bude prekasno za njih.“ Hitro pripremiše ono malo stvari koliko su u žurbi mogli poneti na put. Osedlaše konje, natovariše ih i odvedoše podalje od kuće da se ne bi preplašili ako osete veštine. Halsi poče da pali sveće. Sedam plamenova obeležilo je oblik na podu. Dohvatio je mirišljavo ulje i naslikao darijanske simbole na zidovima. Istim uljem započeo je i crtež na podu, sve vreme pojući. „Ti ćeš obaviti čaroliju", reče dovršavajući slikanje. „Ali...“, pobuni se, pa shvati da je bio u pravu. Ona je bila mag u uzmahu. Čarolija bi pospešila proces, a njene moći su već bile iznad Halsijevih. Prikupila je pepeo iz vatre i raspršila još uvek topli prah preko simbola. Kada je završila s tim, načini sedam pepeljavih belega na licu i stade u središte crteža. „Curre d'Efeu , započe. „Srce plamena...“ Čarolija nije bila dugačka, ali je bila složena i zahtevala je savršene pokrete i držanje. Halsi je jednom upita hoće li izdržati, pošto joj je um i dalje bio ophrvan umorom. No, ona je nastavljala, svesna značaja onoga što čini. Vatra ponovo buknu u ognjištu. Spustila je ruku blizu poda i nešto prošaputala, a iz kamina poteče tanak mlaz plamena. Vatra je okružila simbol. Bila je toliko duboko u čaroliji da bi bilo opasno prestati, ali žestoko lupanje joj odvuče pažnju. Čavka je mahnito udarala o prozorsko staklo krilima i kljunom. Ana potisnu zvuke i pitanja. Halsi nenadano progovori dubokim, sumornim glasom, na darijanskom, kojim je vladao pouzdanije od ikog drugog. Šta li je to on pokušavao? Soba je izgledala tako daleko, svet tako nejasno, nalik snu. Halsi
poprska nešto preko iscrtanog simbola. U ruci je držao nešto, nešto stravično. Tada je shvatila. Razum je povuče natrag u stvarni svet, u sadašnjicu. „Halsi!“, povika, ali on podiže ruku koja je stezala bodež i nastavi s poslom - duž simbola prolivao je krv iz prerezane vene. „Šta to radiš?“ „Ne prekidaj", odvrati i ne dižući pogled sa svoje putanje. „Nastavi, dete, inače ćemo oboje propasti." I nastavila je da baje dugi niz reči, a sveće su plamtele sve snažnije. Najednom, baš u trenu kad je okončala mađiju, Halsi zastade. „Eldrič me je pronašao", prozbori, lica zgrčenog od bola i krivice. „Trebalo je ovde da sačekam i uverim se kako niko od naših ljudi nije uspeo da izađe iz pećine. Bio je to jednostavan zadatak budući da je Eldrič bio prilično siguran da niko nije preživeo. Za tu malu uslugu sledovala mi je nagrada - nešto krupnije od bilo čega što sam mogao zamisliti." Odmahnuo je glavom, a niz obraz mu pođe suza. „Međutim, kada sam te video... živu.“ Molećivo ju je pogledao u oči. „Eldrič je ostavio svoj beleg na meni, Ana. Nikad mu neću pobeći.“ Progovorio je na darijanskom. Ana nije znala o kojoj čaroliji se radi. Vatreni tragovi najednom suknuše uvis i slova na zidovima se razbuktaše. Viknuo je i, pre nego što je Ana shvatila šta će učiniti, starac zari nož u sopstvene grudi. Dok su mu kolena klecala, okrenuo se prema njoj. „Slobodna si“, prošaptao je i sručio se u sve snažniju vatru. Ana je za tren bila nepomična. Nije mogla da poveruje u ono što je videla, u sav taj užas. Niko, niko nije ostao. Bila je sama, sasvim sama. Prenuo ju je zvuk udaranja o prozor. Ugledala je majušno crno oko s druge strane stakla. Shvativši da je zaštita čarolije istekla, poslednji put je pogledala Halsija uvijenog u plamen, pridigla je suknju i pobegla.
DRUGO POGLAVLJE MAGOVA POVORKA OD DVE KOČIJE IZNENADA STADE. GROFICA SE ZAPITA kakvu li su sablast susreli. Eldrič siđe na šljunak i nečujno nestade u šumi. Grofica je gledala za njim. Tih kao senka, pomisli i zadrhta. Prvi put je videla sve saputnike na broju: Vokija, naravno, jednog mračnog, privlačnog muškarca od nekih trideset godina, kočijaše i još četvoricu slugu, čitavu magovu svitu. Kočijaši se pozabaviše konjima, a ostali ostadoše stojeći u tišini, kao da je neobavezan razgovor među magovim sledbenicima zabranjen. Tišina, razmišljala je grofica. On živi od tišine do tišine. Pretvarajući se da traži najbolje mesto odalde se vide zvezde, primakla se blizu Vokija i najzad uspela da mu uhvati pogled. „Šta se događa, gospodine Voki?“, prošapta. Maleni čovek sleže ramenima, stavi prst preko usana i odmače se pre nego što je uspela da progovori. Prekorena na ovakav način, odlučila je da sedne na gomilu kamenja poslaganih kraj puta i zavetovala se da nikada neće postati poslušna kao ostali. Zašto sam pristala na sve ovo?, ponovo se zapita, mada joj još uvek nije bilo jasno u šta se uplela. Oronula žena s puta - ona lično: grofica od Čiltona. Sama pomisao na tu prikazu bila je dovoljna da joj na tren otkloni sve sumnje. Sklopila je oči pokušavajući da odagna prizor otužne, stare, umno posustale žene. Svaka sudba bolja je od te, upozoravao ju je unutarnji glas. No, to nije bilo sve. Osećala je neku neumitnost, slabljenje otpora - težnju ka
predaji nekome drugom, predaji zavodništvu. I žudnji. Žudnji. Međutim, je li to osećanje bilo stvarno ili je prosto bila pod nekom mađijom? Iz šume se izlila senka koja stade na put: Eldričev vuk. Oštro je zadržala dah i ostala sleđena, osetivši se kao plen divlje zveri. Životinja na tren stade pod svetlost zvezda, polako okrenu glavu kao da traga za nečim, pa jurnu natrag u šumu. Grofica odahnu. Šta je to on želeo od nje? Mesec je plutao među zvezdama i kupao svetlošću usamljene oblake koji su proticali ispred njega. Iz dubine šume čuo se cvrkut slavuja. Grofica pokuša da utiša unutarnji glas. Da bolje oseti noć. Putujući uz maga, moraće da se nauči strpljenju i pažnji. Tišini takođe. Nije znala koliko je dugo osluškivala šapat vetrova i posmatrala nebesa pre nego što se Eldrič vratio - dva sata, možda i tri. Povijena silueta priđe Vokiju i naočitom muškarcu. Čula je kako govore. Reči su im zvučale kao pljusak kamenja što pada u potok, a bile su joj isto toliko razumljive. Trojica kratko porazgovaraše i Eldrič potom smesta ude u kočiju. Voki joj priđe. „Šta je?“, upita ona. „Šta se zbilo?“ „Nepredviđeno", odgovori Voki hrapavim glasom. „Hodite. Putovaću uz lorda Eldriča i groficu, ako dopustite.“ Klimnula je glavom, smešeći se ovom neobično uviđavnom pitanju. Uzeo ju je pod ruku i poveo ka kočiji. Grofica vide kako ostali raspuštaju konje s druge kočije i zaokreću je na uzanom putu. Vraćaju se, shvatila je dok je ulazila u Eldričevu kočiju. Krenuli su dalje, a ona se potrudila da se pribere. Najzad nije više mogla da trpi surovu tišinu, pa zakipti od besa. „Šta se dogodilo?“, upita i oseti kako joj srce jače kuca, kao detetu koje postavlja neprimerena pitanja. Mračna tišina beše odgovor. Gnev je već prekipeo u njoj. Zar je prema svakome bio ovako bezobziran? „Postoji jedna lovačka koliba“, prozbori mag bez traga osećanja u
zvonkom glasu, „i nije daleko. Tamo ćemo stati.“ Znala je da ne treba da očekuje više od ovog ustupka, iako nije bio iscrpan. Samo kad i gde, ne i zašto. Groficu nije iznenadilo to što magovi nemaju običaj da upoštju pravo poseda. Voki i ostale sluge brzo otvoriše kuću i počeše da je sređuju kao da je lično njihova. Upališe svetiljke, podložiše ognjišta, provetriše spavaće sobe i razmestiše posteljine. A gde očekuju da ja spavam?, pitala se grofica. Štajala je kraj kamina i grejala leđa, čvrsto prekrštenih ruku. Nesigurna sam poput devojćice, pomisli. Ali nije bilo ni latice od ljubavi na vidiku. Hoće li me poželeti? To je bilo pitanje. Požuda je bila tu, skoro opipljiva, ali hoće li joj se Eldrič predati? Da je u pitanju bio neko drugi, znala bi. Lako je pronicala u namere drugih muškaraca, ali mag nije bio poput njih. Iz mračnog hodnika izađe Voki. Izgleda da Eldriču i njegovim slugama nije bila potrebna svetlost - čudna misao. Nema potrebe za svetlošću. „Vaša odaja je spremna, gospo Čilton“, reče i dohvati sveću. Ostala je uz vatru još jedan tren, najednom nevoljna da napusti njenu toplinu. „Gde je lord Eldrič?“, upita neobično glasno u toj ogromnoj sobi. „Zauzet je“, odvrati Voki. Grofica i dalje nije kretala. „Mag trenutno radi nešto veoma važno, milostiva", nastavio je. „Te poslove malo ko osim njega razume.“ „Vi, dakle, ne znate šta se događa?“, upita grofica. Voki klimnu glavom. „Nažalost, znam veoma malo. Najbolje će biti da lord Eldrič odgovori na vaša pitanja.“ „Izgleda mi kao da nije baš sklon odgovaranju na pitanja." „Sve u svoje vreme, miIostiva“, odgovori. „Sve u svoje vreme. Ne požuruje se tok reke, ali ako budete strpljivi, tok će vas doneti dokle želite.“
„Reke teku samo u jednom pravcu, gospodine Voki“, odvrati ona, nimalo dotaknuta njegovom metaforom. ,A bojim se da posedujem tek smrtničku količinu strpljenja: volim kada smesta dobijem odgovore.“ „Navići ćete se, milostiva", tiho je prozborio, pa joj pokaza put. „Možda“, prošaputa sama za sebe. Eldričeve reči joj odjeknuše u glavi. Imam stotinu trideset trigodine. Sve druge procene koje ste čuli bile su netačne. Grofica je imala svega dvadeset i pet. Sedela je na sedištu tik do prozora, kraj otvorenog kofera, obgrlivši kolena. Čula se titrava, melodična pesma slavuja, a nepoznati insekti su se oglašavali tvoreći neobičan kontrapunkt. Nije znala koliko je sati. Beše kasno, bez sumnje, ali i dalje nije polazila na spavanje. Tiskala se uz prozor osluškujući slavujevo udvaranje izabranici. On barem peva, pomislila je. Nekakav tračak uglađenosti. Krevet sa zadignutim baldahinom i zavesama zaokupljao joj je više pažnje nego ostatak sobe. Nekako ju je vređalo njegovo prisustvo. Kao da previše pretpostavlja i podrazumeva. „Šta on traži od mene?“, upitala je noć i naslonila glavu natrag na hladno drvo. Sklopila je oči, a onda ju je ispunilo slatko olakšanje. U vazduhu se osećao neki bogat miris. Žedno ga je upijala, kao da joj je nasušan. Kasno. Bilo je tako kasno. A tek joj beše dvadeset i pet. Probudi je dodir na obrazu. Poljubac? Otvori oči i ugleda Eldriča, koji je stajao između nje i kreveta. Neobično, ali nije se uplašila. Uistinu, kao da nije bila pri sebi - kao da je nekako usporeno lebdela kroz vreme. „Sanjam li?“ „Neki tvrde da život nije ništa drugo do san“, odgovorio je, a muzika njegovog glasa je obuze i preseče poslednje spone zemljine teže koja ju je vezivala za tlo. „Slavuj... utihnuo je.“ „Jeste.“ Nije skretao pogled s nje - niti grub, niti srdačan. „Šta ćete učiniti sa mnom?“ Osmeh, poput senke ptice koja širi krila. „Šta biste želeli da
učinim?“ Da, šta?„Ne mogu izdržati neizvesnost. Ne mogu...“ Pogled mu i dalje beše postojan. „Ne“, tiho prozbori, dahom povetarca. „To je grozno.“
TREĆE POGLAVLJE KENT JE POLAKO VODIO SVOG HROMOG ŠKOPCA NIZ CRNI SLIV PUTA I razmišljao o sopstvenoj nepromišljenosti. Niko noću ne tera konja u kas po putu poznatom po broju rupa i odrona. Naročito ne ako je mesec zaklonjen i zvezde se vide samo kroz pokoju poderotinu u oblacima. Pomilovao je konju njušku i pokušao da izračuna udaljenost do sledeće putničke gostionice. Nije mu preostalo mnogo kilometara, ali ovom brzinom bilo je potrebno nekoliko sati. Nije mu uspela namera da bude vitez, spasitelj lepe gospe. Milio je putem u škrtoj svetlosti zvezda, svestan da se kreće uz sam obod staze. Začuo je zvuke tekuće vode i to mu pojača opsenu da hodi po mračnoj površini reke. Iznenada ugazi u vodu do kolena i ustavi hromog konja. Opsova i zagleda se u mrak, pokušavajući da oceni širinu pukotine ispunjene vodom. Priviđalo mu se da se staza poput reke preliva u rupu u kojoj se polako komeša tvar noćne tame. No, uvide da je to samo nekakav potočić. Znao je da je blizu u tami i izvorište na kom putnici utole žeđ i sednu da se odmore na kamenim klupama. „Mislim da će ovo biti naša gostionica za večeras", objasni škopcu i povede ga pod guste senke drveća. Tu i konj i jahač utoliše žeđ. Kent priveza konja tako da mu trava što raste ukraj šume bude nadohvat, pa se sruči na kamenu klupu i pridiže okovratnik jer je bilo i blagog vetra. Svanuće još beše daleko, ali Kent nije mogao da spava. Progonile su ga misli o grofici, o ogromnoj kočiji koja jurca kroz brda,
sve dalje i dalje od njega. Pomislio je čak i da je konj povređen natprirodnim putem. Frknuo je. Ne, to je zacelo bilo zahvaljujući njegovoj neopreznosti, a ne magovim veštinama. Meškoljio se u nadi da će se bolje skrasiti, ali kamen pod njim nije mogao da omekša. Da li je grofica Eldričeva ljubavnica? Opet se pitao. Da li je svojevoljno s njim? Nije mu se činilo da je tako. Bez sumnje, bila je užasnuta saznanjem da se nalazila u magovom prisustvu. To nije mogla biti gluma. Zurio je u zvezde i nazirao sazvežđa, pa pokuša da pronađe nove oblike i da ih prikladno imenuje. Zmaj je postao žena koja plete - Pletilja. Blizanci, uz malo mašte, postadoše Kočija, a Lovac nije mogao biti ništa drugo do Mag. Zna li on da ga pratim? Zapita se Kent. „Je li to moguće? U tom trenu škopac zanjišta. Osetio je da je životinja nemirna čak i u tami. Prvo je pomislio na vukove, ali potom uvide da konj ne strahuje, već da nešto iščekuje. Neko je prilazio. Kent istupi na senovit put, zagleda se u mrak i oslušnu. Je li to bio topot konja? Stajao je, zurio i napinjao čula da bi najzad bio ubeđen da čuje kas nekolicine konja iz pravca istoka. Gledao je u noć sa sve većim olakšanjem. Ako ga posluži sreća, još ove noći biće u Kaslbou, a do sutrašnjeg podneva ponovo na putu. Iza zavijutka na brdu izbi crna sena naspram slabašnih zvezda i zvuk najzad postade jasan: ogromna konjska zaprega. Kent nije sumnjao da je to kočija. Kako je samo brzo jurila. Tada je shvatio da ne vidi svetiljke na kočiji. Zamrznuo se, zbunio, a potom pojuri natrag u senke. Počupao je konju uzde i povukao životinju dublje u šumu. Konj je posrtao i pokušavao da se odupre, ali Kent je bio dovoljno jak i vukao ga dalje, u slepu tminu. Kretali su se u stranu, uzbrdo, uz pešačku stazicu koja je verovatno vodila ka nekakvom vidikovcu. Stazu nije video, ali ju je osećao pod nogama, a i konj se lakše kretao za njim. Kada mu je nestalo daha, Kent stade i previ se - nije imao
snage ni da opsuje. Zvuk kopita što udaraju o put bio je dalek jer ga je drveće prigušilo. Ubrzo utihnu. Kent tiho opsova. Znaju li da sam ovde ili su zastali samo da napoje konje? Pomilovao je konja i razmrdao mu am ne bi li mu privukao pažnju. Nepravi buku, priželjkivao je. Nepravi buku. A onda se konji ponovo pokrenuše, začu se topot kopita, sporo, nalik kamenju koje se kotrlja. Kent shvati da su samo usporili kako bi zaobišli jamu ispunjenu vodom. „Plamena mu“, opsova. Mora da je bio Eldrič. Ko bi još video tako nešto u tami? Ali zašto se mag vraća u Kaslbo? Juri natrag u grad iz koga je tek izašao? Nemoguće je objasniti magovo ponašanje. Da li je grofica bila s njim?To je bilo jedino važno Kentu. Sigurno je bila. Možda je ipak imao priliku da je izbavi. „Šta je?“, čuo je napola poznat glas, teško razaznatljiv jer je dopirao kroz šumu. „Put je odronjen“, začu se drugi glas. „Da silazim?“, opet ga zagolica prvi glas, koji mu je, kako mu se činilo, odnekud bio poznat. Nije to valjda bio Eldrič? Obli ga leden znoj pri pomisli na tu mogućnost. „Možda bi bilo najbolje, ako vam nije teško, gospodine.“ Kent ču škljocanje vrata na kočiji, a potom i škripu opruga dok su konji mileli napred. Tren tišine, a nakon njega začu se pljuskanje - kočija se iskobeljala iz rupe. „To je to, gospodine Brajse.“ Opet se čuše vrata i kočija pođe dalje, prebrzo za ovako mračnu noć. Brajs? Čovek koji je pratio ser Džona? Preplavi ga talas olakšanja. Taj čovek je svakako bio magov sluga. Zašto li se vraćao u grad koji je njegov gospodar tek nedavno napustio? Kent nije imao predstavu, ali bilo je očito da su Eldrič i grofica nastavili put. Polako se vratio niz stazu, u nadi da se konj neće saplesti i smrviti ga. Kod potoka je opet
napojio životinju i krenuo istim putem, s istim hromim konjem, niz sliv mračne reke koja je odnela groficu.
ČETVRTO POGLAVLJE RUŠEVINA SE JOŠ UVEK DIMILA KADA JE BRAJS STIGAO I KAMEN JE JOŠ uvek bio vruć pod rukom. Iz ugljenisanih ostataka dizali su se zidovi sa zjapećim oknima iz kojih je staklo iskapalo u već očvrsle barice. Brajs je osećao smrt - smrt kuće, a možda i nešto više od toga. Krov se srušio. Ostalo je samo nekoliko greda, crnih i vatrom istanjenih napola. Ličile su na zupce nekakvih zarđalih grabulja. Prevrnuo je nogom jedan crep s krova i oslobodio oblačić dima, nepodnošljivo oštrog mirisa - zapekle su ga oči. Došavši do onoga što mu je ličilo na središte sobe, zario je komad drveta u pepeo i iskopao težak predmet, pocrneo od vatre, ali sasvim prepoznatljiv. Bodež. „Neće biti zadovoljan", reče Brajs sam sebi. „Nimalo.“ Bilo je i drugih dokaza o upotrebi veštine koji nisu bili uočljivi čulima. No, nije bilo ničeg osim kuće. „Plamena mu, ovo je bilo moćno crpljenje", reče. Prevrnu još nekoliko crepova istom granom i bi nagrađen s još dima koji mu ispeče nozdrve i pluća. Čučnuo je, držeći lice podalje, pa razgrnu pepeo i otkri nešto novo. Ogaravljeni predmet koji ga je sasvim zaustavio. „Krvi mu i plamena...“ Kost pade natrag u pepeo, poput leša bačenog u bledo more. Brajs ustade, osvrnu se po zgarištu, užasnut onim što je učinjeno. „Mag mora znati. Smesta mora znati! Žrtvovao se - a za to postoji samo jedan povod.“
PETO POGLAVLJE PETORICA PREŽIVELIH IZ PEĆINE ODNETI SU DO BOLNICE 1 PREPUŠTENI brizi doktora i njegovih saradnika. Nisu bili teško povređeni - iscrpljenost, glad i žeđ im behu najteže rane. Na svetlosti dana čak ni Klarendonovo povređeno koleno nije delovalo toliko ozbiljno. Erazmo je stajao ispred ogledala i zurio u omršavelu priliku koja mu je uzvraćala prilično uznemirenim pogledom. Prilika je imala upale oči i pomalo ulubljene obraze, koje ni uredno potkresana brada nije mogla sakriti. Ali najupečatljiviji mu je bio izraz sopstvenog lica - lica čoveka koji je saznao grozomornu istinu. „Od nekih saznanja čovek se nikad ne oporavi“, nekada je govorio Bomon. Mag je pokušao da me ubije, pomisli Erazmo i okrenu se ne mogavši više da gleda u lice stranca. Erazmo je legao na krevet pomislivši kako bi bilo lepo da se ponovo prepusti snu samo kada bi sanjao nešto slatko. No, umesto toga, svaki put kada bi zaspao, zalutao bi natrag u košmarnu pećinu, izgubljen, bez nade, izgladneo, smrznut do srži, u vodi koja ne prestaje da se podiže. Ali njegov umor bio je jači od bojazni noćnih mora. Kapci mu zatreptaše, pa se zaklopiše. „Erazmo?“ Erazmo otvori oči. Sačekala ga je prigušena svetlost kasne večeri. Za tren se zapitao u kojoj je komori, a potom shvati da više nije u
špilji. „Erazmo?“ Usred sobe na stolici sedeo je čovek. Erazmo se pridiže na lakat i zaškilji prema sablasti iz senke. „Ko je to?“ Oči mu se privikoše na svetlost i on primeti jednog urednog, tamnookog gospodina. Stranca, ali ne sasvim nepoznatog... „Poznajemo li se, gospodine?“, upita Erazmo spuštajući stopala na pod i sedajući na ivicu kreveta. Zavrtelo mu se u glavi. Čovek ne odgovori. Neko vreme ga je posmatrao. „Ne sećaš se?“ Taj glas, ogorčen... stariji. Erazmo ustade, kao da ga je podigla tuđa volja. „Persi? Plamena mu! To si ti? Persi...?“ Stranćev pogled izgubi na snazi. Zatreptao je. „Mislio sam...“ Erazmo ućuta jer mu se grlo steglo. Prostorija se zavrte i on pade natrag na krevet. „Mislio si da sam izgoreo?“, ovaj tiho upita. Erazmo nije mogao da podnese njegov pogled i povi glavu. „Da“, prošapta. „Mislio sam da si mrtav." Erazmo je zurio u svoju nepomičnu senku, slušajući sve neizgovorene optužbe kojima se tišina oglašavala. Najednom diže pogled. „Tokom svih ovih godina mislio sam da si mrtav. Mislio sam... Ne mogu da ti objasnim koliko sam radostan što vidim da si živ. Živ i zdrav.“ Persi nije odgovarao, ali zurio je u Erazma kao da mu je upućena najstrašnija uvreda. Erazmo klimnu glavom. „Da“, reče skoro šapatom. „Znam šta verovatno misliš. Ipak sam bio samo dete. Kako sam mogao znati do čega će doći?“ „Zato si, nesiguran pred opasnošću, naterao mene da obavim obred umesto tebe.“ Erazmo opet pogleda svoju siluetu na podu. „Da, bio je to kukavičan čin, ali i dalje čin deteta. Žalim zbog tvoje patnje, Persi. Ne
prođe dan da se toga ne setim, da ne zažalim.“ Podigao je glavu. „Ali ti si dobro, hvala svim bogovima. Eldrič te je iscelio.“ Persijevo lice se zgrči poput maske, a pogled zaoštri. „Iscelio? Ne, nisam isceljen. I vezan sam za maga. Vezan do samog kraja, dok ti sve vreme slobodno hodaš, a jedinu nelagodnost ti pričinjava ta slabašna krivica. Ja sam njegov sluga, Erazmo. Izlečen, samo naoko, ali i dalje njegov podanik. Ne shvataš šta to znači. Nisi ni naslutio.“ Erazmo ga je gledao i upijao srdžbu i prezir kojim je obasipan. Jedina odbrana bila mu je to što je bio dete, tek dečak - ali to mu sada nije vredelo. Nije vredelo naspram patnje ovog čoveka, koji je davno doživeo strašni sud i verovatno ga iznova doživljava svakog dana, svih ovih dugih godina. Ne, Erazmo je unapred osuđen, a sada je mogao samo da sasluša presudu. „Sve se davno svršilo, Persi, i moje žaljenje to ne opovrgava. Šta želiš od mene? Da nastavim da patim još više, znajući da ne opraštaš? Ili možda postoji način da to okajem? Zahtevaš li to, jesi li zato ovde?“ Čovek koji mu je nekada bio najdraži prijatelj i saputnik u detinjstvu gorko se nasmeja. „Kakvo praštanje? Mene je odgajio mag, Erazmo. Ta reč za mene nema značenje, sem ljudske slabosti koja je odavno spaljena. Ne, ne postoji ništa što bi ti mogao da učiniš za mene. Mag, međutim, još uvek nije završio s tobom, Erazmo Flateri.“ U trenu dok je ovo izgovarao poprimio je nešto Ijudskiji izraz lica, a u glasu mu se osećao trag zadovoljstva. Podigao je nogu i naslonio članak na koleno druge. „Počni tako što ćeš ispričati kako si se našao u Kaslbou. Ništa ne izostavljaj. Znaš koliko mag ume biti temeljan." Erazmo odmahnu glavom u vrtoglavici, u nadi da sanja, ali nešto mu je govorilo da nije u snu. Ovo jeste bio Persi. Vratio se nakon toliko godina. Vratio se sa svim optužbama koje je Erazmo sve to vreme upućivao sebi. Pravda, tako retka u magovom svetu. Shvativši da nema ničeg drugog što bi mogao učiniti, Erazmo ispriča svoju priču, počevši od susreta s Hejzom u bordelu, do bizarne
povesti o Skaju, Strancu i magu. Tokom čitavog njegovog izlaganja Persi nije menjao izraz. Čak ni polutama nije smekšala njegovu gorčinu i prezir. Kroz kakve li je patnje prošao?, pitao se Erazmo. Zar ga mag nije iscelio? Gle! Ima li ikakvog traga ožiljcima ili opekotinama?Ne, on je naoćit čovek, izuzetnog držanja i pojave. Pa ipak me mrzi. Dok je pričao, svetlost je iščezavala iz sobe, baš kao i nada, a kada je stigao do kraja, njegov ispitivač beše samo nejasna senka u središtu prostorije. Persi je dugo ćutao, a Erazmo nije mogao da ga pogleda u lice i proceni kako je priča uticala na njega. „Reklo bi se, prema tvojoj priči, da si ostavio kukavičluk iza sebe“, hladno reče. „Šta je bilo s tom devojkom? Nisi naišao na njen trag nakon što ste otkrili udavljenog muškarca?“ „Ne. Ipak, ukoliko nije umela da pliva, vrlo je verovatno da se i ona udavila, te su je vodene struje odnele.“ Persi odmahnu glavom. „Nije se udavila. Ne, ona je još živa. A Eldrič neće biti zadovoljan kad čuje tvoj udeo u ovome.“ „Moj? Šta ja imam s tim?“ „Uspeo si da pobegneš iz dvorane, zar ne? Nije trebalo da pobegneš, Erazmo. Nisi shvatio štetu koju si načinio." Erazmo nije mogao da poveruje svojim ušima. „Zar je Eldrič očekivao da se raskomotimo u pećini i umremo od gladi?“, upita s nevericom. „Bez obzira na to što je mag, trebalo bi da bolje poznaje Ijudsku prirodu.“ Persi ustade iz stolice i priđe prozoru, pa se zagleda u sumračnu dolinu. Erazmo ga je jedva uočio - Persijevo neljudski mirno držanje tvorilo je samo nejasnu siluetu. „Šta hoćeš od mene?“, ponovo upita Erazmo s nestrpljivošću rasterećenom od griže savesti. Nije bilo odgovora. Silueta beše nepomična poput skulpture. „Pronađi devojku i Eldrič će povući presudu koja ti je izrečena.“ „Šta? Kakvu presudu?"
„Neovlašćeno ste kročili na sveto do, Erazmo. Za to je trebalo da platite životima. Zatim ste pomogli devojci da umakne. Svi ste zaslužili Eldričevu nemilost." Erazmo se okrenu na drugu stranu kreveta kako bi posmatrao svog mračnog poznanika, prilično se uzvrpoljivši. „Šta to sada znači? Zar nije trebalo da izmamim telerite na čistinu? Zar namera nije bila da ih dovedem do pećine kako bi ih Eldrič uništio? Nije li to bila moja svrha sve vreme? I opet sam, uprkos tome što sam se ponašao shodno Eldričevoj neizgovorenoj volji, osuđen na smrt zato što sam oskrnavio tu dvoranu? Pri tom sam još kriv i zato što smo uspešno pobegli?" „Kada se nađeš magu na putu, Erazmo, ne prizivaš više logiku. Magovi ne haju za učtivost u ophođenju. Oskrnavio si dvoranu. Ne pregovara se za okolnosti. Pomogao si Eldričevom neprijatelju da pobegne. Nikada ne treba mešati prste u magove poslove, naročito ne kada je rešen na osvetu. Ako ti i tvoji prijatelji pronađete devojku, nećete snositi posledice Eldričeve osude. Reci im to.“ „Da kažem to i svešteniku?" „Njemu naročito. Crkva... Eldrič će se pozabaviti crkvom.“ Tišina potraja. „Devojka je iznela kraljevsku krv iz dvorane. Ona mora biti vraćena lordu Eldriču. Ne smete je ni dodirnuti - naročito ne ti, Erazmo." Persi se okrenu ka Erazmu, ali je i dalje bio samo tamna masa naspram prozora. „Pronađite je“, prošapta. Bacio je smotuljak papira na krevet. „A kada je se dokopate, ovo će vam omogućiti da magu date znak.“ Zbrisao je iz sobe, a Erazmo uvide da više ne gleda za uspravnim, snažnim čovekom, već za nekim ko je povijen i utučen. Pečen vatrom i tuđim gnušanjem. Sedeo je neko vreme ne mrdajući se, a potom priđe otvorenom prozoru i izviri prema dolini. Jezero je blistalo pod zvezdama. Tako njegova noćna mora postade zbilja. Persi se vratio iz groba da ga kori, da ga optužuje. A kakva je grozomorna ljuštura od čoveka bio. Plamenom okrunjen iznutra, uprkos Eldričevom vidarstvu.
Siroto dete. Erazmo ga je neprestano zamišljao kao dečaka - nevinog poput kiše, vernog poput mladog ptića. Kakvo je čudovište Eldrič bio. Užasno čudovište. Sve se vrtelo oko te mlade žene koja, uprkos prevrtljivosti, Erazmu nikako nije delovala zlobno. Ne, bila je daleko manje pakosna od maga. Morao je da je pronađe i da je isporuči lordu Eldriču. Setivši se Persijevog uputa, Erazmo upali svetiljku i razmota smotuljak papira. Smesta je osetio kako ga obliva hladnoća. Pismo beše darijansko — čarolija. Stigao je do pola kada je shvatio da mu je poznata - čarolija koju su naivni dečaci upotrebili da stvore plamen. Čarolija koja je sagorela Persija Brajsa i poslednju klicu njegove čovečnosti.
ŠESTO POGLAVLJE IZMRCVARENA SREĆA PREŽLVELIH, BEGUNACA IZ PEĆINE, BEŠE, JEDVA osetna. I dalje su imali izraze posednutih ljudi tek probuđenih iz košmara. Erazmo je smatrao da su previše toga prošli. Nažalost, nije znao kako da ih poštedi. Njihov spas bio je samo privid. Erazmo ih je gledao u oči, jednog po jednog, a oni svi ćutke oboriše poglede. Samo je Rouz sačuvao držanje. „Večeras sam imao posetioca“, prozbori Erazmo nesigurnim glasom. „Ne tako dobrodošlog.“ Primetio je da se grče kao da im sledi udarac. „Eldričev sluga.“ Svi se napeše i zaoštriše poglede poput životinja suočenih s lovcem. „Nadao sam se da smo utekli,da je naša patnja završena, ali Eldrič nas je ipak pronašao.“ Usta mu se najednom osušiše i učini mu se da tkivo unutar njih postaje spužvasto. Samo đakon Rouz nije izgubio hrabrost. Naprotiv, oči su mu se zacaklile od znatiželje. „Ne znam odakle da počnem. Eldrič tvrdi da smo načinili veliki prekršaj protiv njegovog... soja.“ Skoro da je šaputao. „To je srž svega. Ali nije sve crno jer nam je ponudio i milost, pod uslovom da obavimo jedan zadatak za njega.“ „Milost?“, viknu Klarendon s gađenjem, pa se pridiže i tako pokaže prvi znak živosti. „Zar smo zločinci?“ „Đakon je, nažalost, bio u pravu, Randale. Prekršili smo zabran mesta koje magovi smatraju... nedodirljivom svetinjom. To je već dovoljno da ostanemo bez glava. Zločinu smo pridodali ispomaganje
Eldričevog neprijatelja u begu i u njegovim očima smo time dvostruko zaslužniji klete sudbe.“ Keler zausti da se pobuni, ali Erazmo podiže dlan. „Na sud jednog maga ne ulažu se žalbe, gospodine Keleru. Znam šta ćete reći: ’Zar Eldrič nije nameravao da sprovedemo telerite do pećine, do propasti?’ Jeste, i potvrdiću svako pravično i logično obrazloženje, ali pravda običnih ljudi nema veze s poslom magova. Drže samo do svog tajnovitog kodeksa, a on izričito nalaže da naše delo moramo platiti životima. Ukoliko ne uspemo da obavimo ovaj zadatak.“ Preživeli se zgledaše, nepomični, skoro pogrbljeni, nalik zatočenicima. Kako su samo izmrcvareni i ispijeni bili nakon što su došli do same ivice smrti. Malo je nedostajalo da ostanu živi zakopani, pomisli Erazmo. Siroti Keler je izgledao kao da ima godina koliko i Klarendon - kosa mu je prerano posedela, a slabost mu je savila telo. Izgubio je čak i sjaj znatiželje iz očiju. Hejz je za dlaku bolje izgledao. Zbog svetle kose i plavih očiju nije bio mračan poput svog prijatelja, ali izgubio je dečački izraz lica, koji mu se ne bi vraćao ni kada se nasmeje. Jedino se đakon Rouz uopšte nije promenio nakon iskušenja. I dalje je bio živahan, i dalje preplanuo, bez ožiljaka bledila koje su ostali izneli iz tame. Đakon Rouz je sačuvao svoju moć da izgleda spokojno, svoju uvežbanu šarmantnost. Oči mu, pod kapom sede kose, i dalje behu spremne na smeh. Đakon se promeškolji u stolici. „Moramo pronaći devojku i njene preostale kolege“, reče nimalo iznenađen. Erazmo klimnu. „Da, ali nema ostalih, osim Ane.“ „Otkud znamo da je ona uopšte živa?“, upita Hejz. „Živa je“, odvrati Rouz, „inače je mag ne bi tražio.“ „Erazmo“, pobuni se Hejz, „Eldrič će je bez sumnje naći lakše nego mi. Mi nismo gospodari veštine." Rouz upade, s novostečenom svežinom. „Teleriti umeju da se
prikriju od praktikanata veštine. To se krije iza Eldričevog zapletenog plana - da ih izvuče na videlo, da ih primora da se sami razotkriju - ali Ana neće ponovo načiniti istu grešku. Ne, nju moramo uhvatiti kao i svakog zločinca.“ Hejz naglo ustade, a telo mu se zaljulja kao da je izgubio ravnotežu. „Samo, šta je Ana meni skrivila? Ništa zbog čega bih želeo njenu smrt, a Eldrič to zacelo ima na umu ako je pronađemo. Zar da učestvujem u tako zlom delu samo da bih spasao vlastitu dragocenu kožu?“ Odmahnuo je glavom i isturio donju usnu. „Neću biti deo ničeg sličnog, bez obzira na cenu. Eldrič nije jedini koji ima kodeks.“ Keler i Klarendon zaklimaše glavama, a mali čovek progunđa: „Upravo, upravo tako“, pa pogleda Erazma. „Šta ćete vi, Erazmo? Hoćete li sprovesti Eldričevu surovu nameru u delo?“ Erazmo oseti kao da je zaglibljen u neko umno blatište, kao da još uvek nije sasvim budan, prisutan u svetu izvan mračnih, košmarnih pećina. Da li bi to učinio? Čime bi se opravdao, osim nagonom samoočuvanja? A već je znao kako izgleda živeti s tim. Odmahnuo je glavom. „Da vam kažem jedno - ako iko od nas odbije Eldričevu milost, nećemo tek tako izgubiti živote. Magovima je osveta slađa nego što znate. Mnogi su živeli u neizrecivoj agoniji zbog toga što su razljutili maga. Trebalo bi dobro da razmislite o tome pre nego što donesete ikakvu odluku.“ Rouz najednom ustade. „Slušajte me. Trebalo bi da uzmemo u obzir i nešto osim straha od mučenja. Eldrič nije nakanio da uništi Telerove sledbenike iz puke osvetoljubivosti - koliko god bio na zlom glasu. Čitao sam ispovesti telerita, jeretika koji su se skrivali u crkvi. Namere njihovih spletki nisu bile toliko nevine koliko bi se očekivalo iz poznanstva s mladim Benksom i Anom.“ Klarendon ustade sav zajapuren, a Erazmo pomisli da će izjuriti iz sobe, ali Hejz staloženo uhvati čoveka za ruku. „Ništa nas ne košta da ga saslušamo, Randale." Rouz zastade da pogleda malog čoveka, pa nastavi. „Mnogo se nagađa o nestanku magova. Ne znamo zašto nije preostao niko osim
Eldriča, ali iz ispovesti jeretika saznao sam sledeće: magova odluka skovana je oko predskazanja." Koračao je žustro između Erazma i ostalih, ne gledajući ni u koga, kao da izlaže navežban govor. „Šta je predskazanje tačno prikazalo, ne znam, ali bilo je užasavajuće i razorno po svet. Zastrašujuće čak i za magove. Izgleda da su bili podeljeni u tumačenju vizije. Kako je došlo do dogovora nije poznato, ali nekako su priznali da će njihova veština i njihova dela biti okončana katastrofom. Kako su drugačije mogli doći do odluke da izbrišu veštinu s lica zemlje? Da sakriju poslednje tragove za dobrobit zemlje, možda i čovečanstva?“ Sveštenik stade i susrete se s pogledima slušalaca. Svi su ga pomno pratili, čak i Klarendon. „Teleriti će održati veštinu po svaku cenu jer to je njihov zavet i vrha. Ili ne veruju u magovo predskazanje, ili ne haju, ne znam šta je )osredi, ali spremni su na svaki rizik da dobiju ono što traže. Razumete i? Ana i Benks su možda izgledali nevino, i na neki način su možda takvi i bili, ali su ipak bili spremni da izazovu kataklizmu kako bi došli do moći. Kataklizmu koja je jeziva čak i magovima.“ Rouz stade posred sobe, osvrnu se i podboči stisnutim pesnicama. „Šta kažete na ovo, gospodine Flateri?“, tiho upita Klarendon kao da je preumoran za raspravu. „Ima li istine u sveštenikovom buncanju ili je ovo samo nov dodatak njegovom nizu prevara?“ Erazmo odmahnu glavom. „Ne znam, Randale. Ne znam. Eldrič mi se nije poveravao, niti sam naučio nešto više o istoriji magova - opsednuti u čuvanjem svojih tajni. Voleo bih da kažem nešto više, ali... Eldrič je očito rešio da za svog života okonča veštinu i u to nema sumnje. Vodi li Eldriča ka uništenju telerita osveta? Mislim da bi bilo naivno poricati to, li, s obzirom na okolnosti, čini se da ima još nečega. Teleriti svakako žele la očuvaju veštinu - đakon Rouz je tu u pravu - a izgleda da je Eldrič >odjednako odlučan da to ne dozvoli.“ „Sveštenik je lagao više puta“, zausti Klarendon, ali Keler ga prekide. „Mirujte, Randale, jer postoje i jači dokazi da đakon govori istinu
ovog puta. Naišao sam na pomen telerita - ljudi koje crkva naziva telerovom kopiladi - tokom svog istraživanja u Vutonu. Jesu li su njihove ispovesti iskrene, ne znam, ali đakon Rouz ih nije izmislio. Sudeći po teleritima, magovi su imali viziju katastrofe. Telerova kopilad bila su svesna jednog dela vizije, možda zahvaljujući sopstvenim predskazanjima, ali verovali su da se katastrofa ne tiče njih, već samo magova. Nisam uvideo vezu s nestankom magova sve do sada.“ Keler skoči na noge, zagrejan, ne mogavši da se uzdrži. Preuzeo je govorničko mesto od Rouza i prosuo svoju ogorčenost i zapanjenost. Šta da radimo? Ako odaberemo stazu časti, odbićemo da se uplićemo i konflikt magova, borbu u kojoj nismo kadri da razaberemo dobro od ,1a. Pa, ipak, Erazmo nam je ulio toliki strah, meni barem, da su nam jedine mogućnosti, izgleda, da se povinujemo Eldriču ili da sami sebi presudimo kako bismo izbegli nezamislive užase.“ Podiže ruke uvis, pa ih pusti da mlitavo padnu. Najednom se primiri. „Ili da prihvatimo da Eldrič, kako đakon kaže, proganja telerite iz razloga jačih od osvete? Da postoji neko opravdanje za njega? Neko opravdanje koje bismo i mi mogli da prihvatimo?“ Odmahnuo je glavom i uhvatio se dlanom za čelo. „Ne znam odgovor. Eldrič neće biti milosrdan prema Ani ako je uhvati, toliko znam. A nećemo je skrenuti s njene staze ni molbama ni pozivima na razum. Ne, ako je isporučimo Eldriču, bićemo saučesnici u ubistvu, ovako ili onako.“ Dok su mu ruke lelujale, ličio je na strašilo koje bezuspešno razgoni vrane. „Gospodine Keleru", prozbori Rouz smirenim glasom punim razumevanja, tonom koji je Erazmo već navikao da povezuje s njegovim najgnusnijim lažima. „Mnogi zlodejnici i ne pojme štetu koju su načinili, pa svejedno okončaju na vešalima. Osim ludila ništa ih ne opravdava. Ako želimo biti krajnje širokogrudi, reći ćemo da je Ana slična. Ona ne zna do čega će njena dela dovesti, niti, može biti, želi da zna. Bilo da su joj namere dobre ili zle, ubeđen sam da će se završiti velikom štetom. Kataklizmom, gospodine Keleru. Tako strahotnom da su se magovi odrekli moći da bi je izbegli. Odrekli se
moći! Mislim da je tolika katastrofa nezamisliva, pošto je neizostavno gora od svega što su ljudi ikad doživeli. Rat koji će naneti smrtne rane i samoj zemaljskoj kugli. Ko ne bi dao život da spreči tako nešto? Ja sigurno bih. Bolje da živimo s krivicom, nego da dozvolimo smak sveta. Kukavičluk ima mnoge oblike, gospodine Keleru, i mnoge nijanse, nije sve crno-belo. Jedan život za živote mnogih, možda i mnogo više od toga.“ Napravio je poluokret, kao igračka na navijanje, i pogledao svakog ponaosob. Klarendon pogleda kroz njega, pa se obrati Erazmu. „Šta kažete, gospodine Flateri? Sveštenik bi, čini mi se, opravdao svakakve grozote u ime majčice crkve, ali ne verujem njegovim večitim pozivanjima na razum. Tako sladak jezik trebalo bi iseći i dati ga psima da se goste’, govorio je Bomon, čije reči ovde imaju dvostruku snagu.“ Erazmo protrlja oči i oseti da mu dlanovi gore. „Naša muka nas je toliko oslabila da ne umemo doneti mudru odluku. Kada mu je život ugrožen, čovek raščlanjuje sve do sitnica. Pripazimo na to. Hajde da izvagamo sve ovo na terazijama savesti, da pokušamo da odspavamo, pa da ujutru odlučimo.“ Ostali klimnuše, možda srećni što se rešenje odlaže. Ja sam već doneo odluku“, reče đakon Rouz i lagano ustade. „Ne žurite, đakone Rouz“, reče Erazmo. „Eldričev sluga je nagovestio da će se njegov gospodar posebno pobrinuti za vas. Zlokobno je govorio o tome. Bolje da ove noći zavirite u svoju dušu. Spavajte snom pravednika, gospodo." Erazmo se okrenu i napusti sobu. Erazmo je stajao na balkonu i posmatrao zvezdu-lutalicu koja je poslednjih nedelja putovala nebom. „Zvezda-lutalica“, izgovori naglas jer je kao dečak pogrešno shvatao taj izraz. Zvezda koja je lutala, kao i on. O čemu li je ta zvezda razmišljala? Pitanje očaranog deteta koje leti kroz svemir na ovoj čudesnoj planeti. Drevni učenjaci smatrali su ove prirodne fenomene znamenjem koje najčešće sluti na zlo, ali
ponekad i na dobro. „Šta ti misliš, koje od ta dva?“, upita glasno jer se znatiželjno dete još uvek nije sasvim povratilo u učenog odraslog čoveka. „Gospodine Flateri?“ Erazmo se trže, ne znajući otkud se javio glas. „Gospodine?" Sluga je stajao na vratima. „Oprostite, gospodine Flateri. Kucao sam, ali niste se javili. Inače vas ne bih uznemiravao, ali imate posetioca...“ Čovek podiže obrve. „Erl od Skaja, gospodine Flateri.“ „Skaj?“ Erazmo je verovatno bio nezadovoljan jer je sluga prebledeo. Je li prekasno, gospodine? Mogao sam ga zamoliti da dođe sutra, ali bio je nestrpljiv da se sastane s vama... a uz to, on je erl od Skaja.“ „Ne, sve je u redu. Hoćete li ga dovesti gore?“ Tren kasnije srebrokosi Skaj, telom i pokretima nalik snažnoj, gracioznoj mački, lav empirizma, bio je tu. „Velika mi je čast“, zausti Erazmo, ali Skaj odmahnu rukom i preseče ga. „Nikako. Moram početi izvinjenjem što vas uznemiravam u ovo doba. Kako mi se čini, niste pretrpeli povrede tokom pustolovine?" „Ništa strašno." Obojica se zavališe u pletene stolice. Uprkos očitoj potrebi da se sastane s Erazmom, Skaj je bio neobično snebljiv. Nije uspevao da se skrasi u stolici i neprestano je oklevao da otpočne rečenicu. Erazmo nije znao kojim rečima da otkloni čovekovu neodlučnost. „Gospodine Flateri, ja... O, odakle da krenem?“, mrmljao je empiričar. „Znam da Pelijeove slike koje mi je gospa Čilton pokazala pripadaju vama“, pokušao je Erazmo. Skaj ga tupo pogleda. „Da. Pa, takođe ste sišli u pečinu zajedno s Kelerom i Hejzom. Ne znam šta ste još saznali od njih.“ Erazmo klimnu glavom. Obećao je Hejzu da neće prekršiti
njegovo poverenje. „Bili smo zarobljeni u pećini nekoliko dana - obrušio se deo stropa, vidite. Većim delom tog vremena bili smo sigurni da ćemo umreti i poneti sve što se izgovori u grob. Mislim da u protivnom ne bismo pogazili reč.“ Skaj klimnu. Jasno. Pod tim okolnostima ne mogu im uzeti za zlo. Samo mi je drago što su preživeli jer sam delom odgovoran za to što su uopšte silazili dole. Možda su vam to i rekli? Plamena mu, kakva duga priča.“ „Saznao sam nekoliko činjenica: priču o Komptonskom Vresištu, o Baumgirovom otkriću grobnice i pretrazi pećina, naravno i priču o Pelijeovim slikama.“ ,A šta ste pronašli u pećini?“, željno se nagao bliže Erazmu. „Šta je to Baumgir tražio?“ Erazmo se zavali u naslon. „Nismo pronašli ništa osim dela pećine koji ranije nije istražen. Zamalo da pronađemo smrt. A nadao sam se da ćete mi vi reći za čim je Baumgir tragao.“ Skaj klimnu i usrknu vazduh kroz stisnute zube. „Baš tako. Za čim?“ Ponovo se promeškoljio. „Verujem da je tražio put do zemlje Stranaca. Želeo je da zna odakle potiču, pošto je Stranac iz Komptonskog Vresišta bio samo jedan među njima. Svakako su postojali i drugi. Videll ste sliku čoveka koji prelazi most? Jeste? U pitanju je Stranac iz Komptonskog Vresišta, nema sumnje. Prelazi iz jednog u drugi svet i šta ga čeka? Tamna kočija, baš onakva kakva je došla po pravog Stranca.“ Piljio je u Erazma. „Mislite li da se radilo o Eldriču?“ „Ne znam zasigurno, ali vrlo je moguće.“ „Magovi su se zanimali za takve pojave. To nas ne iznenađuje, ali pitanje je iz kog razloga?“ Erazmo sleže ramenima. „Spletke magova su nerazrešive za ljude, lorde Skaju. Ako su Stranci dolazili s nekog drugog mesta, pa siguran sam da ćete shvatiti da su skoro svi magovi posedovali nesrazmerno
veliku radoznalost." „Naravno, ali odakle su došli? To je pitanje." Ustao je, vidno uznemiren, prišao prozoru i počeo da razgrće svoj šinjel. „Baumgir je izgleda smatrao da je ceo mit o čarobnoj zemlji ponikao iz poseta Stranaca. Shvatate li šta bi to značilo kada je u pitanju naše poimanje kosmosa?“ „Smem li vas upitati nešto?“, usudi se Erazmo. Skaj se okrenu licem prema njemu. „Svakako.“ „Postoji grupa ljudi koju zanima tako nešto. Upoznao sam samo dvoje, mladića zvanog Benks i mladu ženu po imenu Ana Filding. Jedinstvenog je izgleda, bledocrvene kose... ne znam kako da je opišem.“ „Izgleda kao da joj je deo života isisan? Deo duše?“ „Da, to je ona. Ima dvadesetak, najviše dvadeset i pet godina, ali zbilja izgleda iscrpljeno. Nikada nisam video nekog takvog." Skaj se vratio do stolice. Bio je ukočen i zamišljen. „Očito ste je upoznali.“ „Da“, tiho odgovori Skaj,„ili barem pretpostavljam da je to bila ona.“ Trljao je dlan o ručku pletene stolice. „Bilo je to veoma neobično. Krenuo sam u posetu prijateljici...“ Ispričao je Erazmu čitavu priču o susretu sa Anom, iako ga je to vidno uznemiravalo. Kada je završio, utonu u mračne misli kao da je zaboravio povod svoje posete. „Taj je sastanak bio još čudniji nego što mislite", reče Erazmo. „Mislim da je Eldrič uredio da do njega dođe.“ „Ona je bila njegov agent?“ „Ne, potpuno suprotno. Ona mu je neprijatelj ili bar on tako misli. Pre više vekova jednom magu je šegrt, skoro punosnažan mag, pobegao odnevši spise koji su pripadali gospodaru. To se dogodilo tokom rata s crkvom, pa je pažnja magova bila usmerena drugde. Taj je čovek okupio tajno društvo sa svrhom širenja veštine magova, u želji da im jednog dana budu ravni. Ana je bila član tog društva." „Molim? Hoćete reći da su ti ljudi preživeli tolike vekove?“
„Ne, ali smenili su ih novi. Naslednici, ako ne u srodstvu, onda svakako u nameri. U opasnost vas je doveo Monkrif da bi vas Ana i njene kolege izbavili, i na taj način sami sebe razotkrili.“ „To je apsurdno!" „Tako je, ali mag koristi ljude tako da oni to i ne primete. Vidite, sledbenici Telera, kako se ti odmetnici sada nazivaju, bave se predskazanjem. Imali su viziju vezanu za vas, lorde Skaju. Videli su kako im otvarate dveri iza kojih stoji čovek s knjigom čarobnih tajni i drugim moćnim talismanima. Vidite, morali su da vas zaštite. Očekivali su da otvorite vrata znanja i moći. Tako su se razotkrili pred Eldričem, koji je tragao za njima da bi ih uništio.“ „Vi ozbiljno mislite da sam ja bio mamac u Eldričevom planu? Da bi me tako iskoristio? Čoveka na mom položaju! Ne mogu to prihvatiti.“ Čovek spusti obe noge na pod, osloni laktove na kolena i spusti glavu na dlanove. „Bez obzira na sve, to je istina. Eldrič ne mari za ugled, čak ni za genijalnost. U stanju je da bez oklevanja žrtvuje druge zarad svojih ciljeva. Zaista, da mu tako odgovara, isto bi učinio i s kraljem. Magovi su iznad zakona i morala običnih ljudi ili je to samo njihovo ubeđenje. Iskoristio vas je, lorde Skaju, kao što je iskoristio i mene.“ Skaj je zurio u njega razrogačenih očiju, a usna mu je blago podrhtavala od besa. Ja sam se odnekud pojavio u predskazanju tih ljudi? Tako kažete?" „Upravo. Oni nailaze na prizore događaja koji su mogući, ali ti se prizori prolaskom kroz tajanstvene delove uma nekako proseju i izlaze u vidu simbola - vizija. Vi posedujete Pelijeova dela. On je činio upravo to - nazirao je događaje kroz vreme.“ Skaj, najednom smiren, poćuta. To nije bio običan mir, već zaprepašćenost. „Lorde Skaju? Je li vam dobro, gospodine?“ Skaj klimnu glavom i dalje nem, pa polako ustade i ponovo otide do prozora, pomalo povijenih ramena. Nekoliko puta je duboko udahnuo svež vazduh. „Jeste li opazili lutajuću zvezdu?“, upita mekim
i umornim glasom. „Jesam.“ Skaj klimnu. „Znate li moju povest, gospodine Flateri?“ „Siguran sam da svako u Farskoj zna deo vaše priče.“ „To mi je izuzetno čudno, ali bez obzira na sve, dozvolite da vam je ponovo iznesem. Postoje događaji za koje mnogi ne znaju. Bio sam siroče koje je prihvatila brižna porodica. Kada sam imao četrnaest godina, pao sam s konja i, kako kažu, nekoliko dana bio na granici života. Iako sam se oporavio, moje sećanje na život pre tog trena beše izgubljeno. Doktori su rekli da ću vremenom možda povratiti deo izgubljenog, ali to je bilo daleko od izvesnog.“ Protrljao je prstima dlan druge ruke kao da pokušava da izbriše linije. „I sećanja mi zaista naviru u čudnim trenucima. Ponekad u snovima, ali često i na javi. Ne mogu da ih objasnim, pošto ih, izgleda, izazivaju neka osećanja. Kao da se osećanja trenutka podudaraju s onima od pre, te se tako i neki opiljak sećanja uhvati za njih. Češće se javlja čista emocija - sećanje na nju - i doživljaj iz prošlosti ostaje za dlaku predaleko." Odmahnuo je glavom i dodirnuo čelo. „Ipak, poneki komadić prošlosti i uhvatim, i zaista se začudim. Vratim se u mlado doba, ali ne u dom mojih usvojitelja. Najčešće vidim prizore iz nekog čudnog grada koji mi nije poznat. Ili naiđe sećanje na pojedine ideje - kao da zaista ne pripadaju meni. Tako sam došao do zakona kretnje i mnogo toga još. U snovima, takođe, ponekad letim kroz vazduh...“ Na tren je ućutao, neobično potresen priznanjem. „I ja sam sanjao da letim kao ptica“, reče Erazmo osetivši da mu mora pružiti utehu. „A mnogi su, zaista, kazivali da im je nadahnuće otkrivalo ono što su oduvek znali.“ „Da, ali moji sni i budna sećanja su toliko uredni da se čini kao da sam detinjstvo proveo u drugoj zemlji. Dosta se govori o mom govoru - primetan je trag čudnog naglaska. Posledica moje nezgode, svako bi rekao...“ Pogledao je Erazma preko ramena, a zvezde mu kosu pretvoriše u srebrnu grivu oko snežnobelog lica. „Nadolaze mi reči. Reči koje niko nikada nije čuo. Nemaju značenje, ali ipak znam da su
u pitanju reči. Osećam kako mi s velikom lakoćom prelaze preko jezika. Postoji još nešto. Sećam se znakova, pisanih znakova, kakve nikada nisam video.“ „Poput onih iz Pelijeovih slika?“, upita Erazmo. Skaj opet pogleda kroz prozor i odmahnu glavom. „Ne, nisu ni slični. Ali ne nalikuju ni drugim pismima koja znam.“ Erazmo se trudio da pronađe smisao Skajevih reči, da pojmi šta je toliko uzbudilo velikog čoveka. „Mislite da imate vizije kakve je imao i Pelije? O tome se radi?“ Skaj odmahnu glavom i protrlja oči. „Možda...“ Zastao je, pa hrapavo udahnu. „Možda ludim.“ Erazmo je bio iznenađen, zapanjen. „Vi ste najslavniji um našeg vremena, lorde Skaju. Bez sumnje, vaše misli su lucidne i krajnje logične. A ako imate vizije... Mnogi čuveni muškarci i žene su ih takođe imali. Magovi su imali svoja predskazanja. Pelije nije jedini.“ „Pelije je poludeo, znate, izvršio je samoubistvo.“ Veliki empiričar podiže ruku i dodirnu staklo. Odjednom povuče prste i unese malo živosti u držanje. „Molim vas, oprostite mi. Nisam nameravao da vas opterećujem... ovim.“ Erazmo nije smatrao da je pod teretom, ali nije ni razumeo zašto je Skaj odlučio da mu se poveri. Da li je ovo bilo objašnjenje erlovog zanimanja za Pelijea ili je postojalo još nešto? „Ne znate šta znači izgubiti deo života - svoje detinjstvo. Godine nestanu, a komadići sećanja, sećanja na snove se kovidaju, lelujaju kao duhovi, ali duhovi unutar čoveka. Veoma čudno. Znate li da ne postoji zapis o mom rođenju? Napušten sam, tako kažu. Iako sam pokušavao, nisam uspeo da otkrijem ko su mi pravi roditelji.“ Zastao je. „Sam sam sebi zagonetka. Stranac, na svoj način.“ Ponovo je ućutao i prešao prstima preko stakla, preko sopstvenog odraza. Erazmo je shvatio. „Vaši roditelji su preminuli?" „Davno." „Nisu li imali prijatelja? Neko je zacelo upamtio vaš dolazak u
kuću. Sluge, dadilja?" Skaj je i dalje pomerao prste kao da gladi studenu ploču. „Niko koga bih mogao pronaći. Sluge kojih se sećam nisu dugo ostale u kući - moji roditelji nisu bili blagi prema svojim radnicima." Erazmo je u tišini sagledavao veličinu čovekovog bremena. Beše jednako njegovom. „Nisam, ovaj, nisam baš siguran zašto ste mi ovo ispričali." „Nisam ni ja.“ Opet tišina. Skaj spusti ruku, ali nastavi da zuri u staklo, u odraz i tamu iza njega. Okrenuo se prema Erazmu ne gledajući ga u oči. „Oduzeo sam vam dovoljno vremena, gospodine Flateri. Oprostite na mom bulažnjenju. Vi i ostali ste bezbedni, to je važno. Želim vam prijatno veče.“ Erazmo jedva stiže da otvori vrata, a kada Skaj izađe, ostade sam pred istim prozorom, kao da će mu se tu nešto razjasniti ili će tu videti ono što je Skaj video. „Baš čudno", prošapta. „Šta li je želeo da mi saopšti?" Skaj je svakako bio u krivu u vezi s jednim - Erazmo je tačno znao šta znači izgubiti detinjstvo. Kako je to Skaj rekao? „Stranac, na svoj način.“ Erazmo podiže ruku da obriše paru sa stakla i zagleda se u zamrljani odraz. Šta je tu imao da vidi? Bledu svetlost? Zvezdulutalicu?
SEDMO POGLAVLJE POTOK KRAJ KOG SU LOGOROVALI JE ŽAMORIO, A NA DNU NJEGOVOG korita zveckao je šljunak. Snažni vetrovi brdskih obronaka nosili su slatki miris ustalasanih borova. Ana nije primećivala lepotu krajolika. Zurila je u grubo iscrtanu mapu i razmišljala. Da li će moći da nastavi sama? Vodič ju je uveravao da je jednostavno, da se znaci u prirodi ne mogu prevideti, ali ona je ipak rođena i odgojena u gradovima i uređenim selima, a ne na planinama i u divljini. Pogledala je ka svom usnulom vodiču - vetar mu je nosio kosu, a sunce peklo njegovo mlado lice. „Bezbrižan san“, prošaptala je. Bio je to šumar kog je upoznala nakon bega iz pećine. Nakon Halsijevog žrtvovanja vratila se kod njega pošto beše upamtila njegovo hvalisanje da poznaje brda bolje nego što mnogi poznaju sopstvene bašte. Da je samo shvatao do čega će ga takva neskromnost dovesti. Ana brižljivo zamota mapu, kao poslednje pismo voljenog. „Daj mi snage“, prošapta ne tražeći nijedno određeno božanstvo. ,Ako mislim da preživim, biću ono što moram biti.“ U godinama provedenim uz Halsija i ostale bila je poštedena mnogo čega, mnogih teškoća koje su drugi snosili. „Ako mislim da preživim", prošaputa. Ponovo pogleda mladića i njegovo lice omekšano snom. Bio je tako zadovoljan i ispunjen poverenjem.
Spavali su zajedno sve tri noći otkako ga je ponovo pronašla. Ani nije smetalo. Prijalo joj je da je neko zagrli, da na tren uroni u zaborav, da pobegne od tuge. Predavala mu se delom i zbog krivice, zbog znanja šta budućnost donosi. Ne smem da gubim vreme. Progonjena sam. Duboko je udahnula primoravajući se da priđe saputniku,pa kleknu kraj njegove glave. Nežno, nežno ga pomilova po čelu. „Niko ti neće oduzeti brda“, prošaputa, ali on se nije budio. Mrmljajući darijanske reči, izvukla je mali srebrni bodež. Jedna suza kanu na mladićevo lice i kliznu kao da je njegova. Brzim pokretom Ana mu preseče karotidnu arteriju i povuče ruku iz mlaza krvi. Gledala je kako natapa zemlju. Potok je pevušio svoju šupljikavu pesmu. Šljunak je zvečao. Uhvatila se za usta, na tren užasnuta svojim delom. Ni to što je znala da nema izbora nije joj dalo utehu. Začu se klepet krila i ubrzo njena čavka slete na sedlo, pomno prateći razvoj događaja. Umočila je prste u lokvu tople krvi i našarala čovekovo lice i grudi. Govorila je darijanski, žalosno bajala, a suze su i dalje padale na njegovo lice i mešale se s krvlju. Obred potraja čitavo jutro. Nije imala vremena, ali još uvek nije bila isprazna kao što mag mora biti, kao što će i ona morati da bude. Vatra proždra telo, a dim uzlete u brda vraćajući šumara planinama i nesputanom vetru. „Tvoj duh će zauvek motriti ovu padinu“, rekla je plamenu i stubu dima. Pepeo je podarila potoku, koji će prerasti u reku, stići do dalekog jezera, a jednog dana i do mora. „Vratićeš se kao kiša“, reče vodi što raznosi bledosivi prah, „ili ćeš leći na brda u vidu snega.“ Čavka je skakutala od kamena do kamena u brzom potoku, potpuno usmerena na njene poteze, radoznala, pametna i bistrooka. „Da, i ja sam postala čudovište“, obratila se ljubimici. „Hladna srca poput vrane-lešinarke što sleće na nevine i kljuje im oči.“ „Ćuf, odgovori ptica čija je jedina reč bila sasvim promišljena, sadržajna koliko i rečenica i istinski je ispoljavala ptičje misli.
„Ovaj čovek bi bio moj izdajnik", reče ptici pomalo sumorno. „Da sam ga pustila, Eldričevi sledbenici bi me sigurno pronašli." Zastala je i uzvratila čavkinom ledenom pogledu. „Zašto to tebi govorim?Tebe nije briga kakve ću grozote počiniti - zar ne, rođako lešinarskih vrana?" Ptica iskosi glavu i pogleda je jednim okom, kao da s mukom prevodi ljudski jezik, pa iznenada umoči svoj krvavocrveni kljun u mutnu vodu. Ana na tren stade, zapanjena, pa zahvati mlečnobelu vodu i poče da je pije. Bila je slana kao krv i gorka kao pepeo.
OSMO POGLAVLJE KADA SE JUTARNJE SUNCE IZDIGLO,GRANICA SVETLA I SENKE KRENU DA se spušta niz brdo, čineći da svako drvo na putu izgleda kao da gori zelenim plamenom. Erazmo se probudio još pre svitanja, previše izmučen da bi spavao i pri prvom znaku sivila izašao u prostranu baštu bolnice. „Postao sam nevoljnik“, reče sebi. Poseta Persija Brajsa nije bila njegova jedina nevolja tog jutra. Misli mu odlutaše ka grofici, kao da bi njeno društvo bilo spas od ludila u kome se našao. Već joj je prvom prilikom bio poslao pismo, ali nije bilo odgovora, pa njena tišina poče da mu otežava samoću. Sigurno nije žurila da ga poseti ili da mu udovoljava i Erazmo prihvati da je u pitanju bila samo nepromišljenost jedne večeri, na koju je, izgleda, grofica brzo zaboravila. „’Golubija krila praskozorja...’“ Erazmo se okrenu na klupi na kojoj je sedeo i na obližnjem stepeništu ugleda Klarendona i njegovog ogromnog psa Sumraka. „A, Randale! To je Faldor, zar ne? ’Kap rose što sve zvezde sadrži’ ili nešto slično tome. Jesu li to ti stihovi?“ „Vrlo ste blizu. Pretpostavljam da niste spavali ništa bolje od mene?“ Klarendon spusti ruku na rame svoje doge, kao da psu daje na znanje da je Erazmo prijatelj. „Uzmogao sam nekoliko sati, ali onda sam se probudio i nisam mogao da umirim svoj grozničavi um. Nakon svih tih sati
premišljanja, nažalost, i dalje nemam šta da kažem.“ Klarendon siđe niz stepenice, pazeći svoje povređeno koleno. Spustio se na klupicu, a Sumrak leže kraj njega. Pas je nekako pronašao gospodara ili je možda neka dobra duša, čuvši za Klarendonov beg iz pećine, dovela psa do bolnice. U svakom slučaju, grdosija skoro da ga nije napuštala otkad su se ponovo sreli. „Ni ja se odavno nisam susreo s ovolikom neodlučnošću. Od nas se traži da se previše oslonimo na dobru veru. Kako to da Eldrič nije pružio ni najmanje objašnjenje? Ako mag ima odlične razloge da progoni Telerove sledbenike, zar nije mogao tako i da kaže? Da nam pruži neko opravdanje? Farelovog mi duha, tvrdim da nisam neko ko trpi grubosti. Nije mi u prirodi da se vodim strahom ili neznanjem. Očekivao sam veće poznavanje ljudske prirode od jednog maga.“ Erazmo klimnu. Očekivanja. „Magovi već dugo koriste strah ili obećanje nagrade kao podstrek svojim slugama. Izgleda da nas ne smatraju razumnijim od životinja. Jedinu prepredenost pokazuju kada upravljaju onima koji toga nisu svesni. Kao da u tome vide izazov. Randale, mislim da nećemo dobiti nikakvo podrobnije objašnjenje. Pitanje je samo da li ćemo prihvatiti sveštenikovu tvrdnju da su Telerovi sledbenici velika opasnost po sve nas.“ Klarendon klimnu glavom i savi se da blago izmasira koleno. „Da. Odbio bih sveštenikovu priču bez premišljanja da je i Keler nije delom potvrdio. Taj čovek je najveći besramnik kog poznajem, a gaji i lične razloge da uništi Anu. Mislim da mu je osveta bliska kao i svakom magu!“ Zaustavio se, očito i dalje umoran, izgubivši nit misli. „Keler me je, ipak, naveo na razmišljanje. Tu je i čitava priča o nestanku magova. Jedino smisleno objašnjenje koje sam čuo jeste da ukidaju magiju iz straha od štete koju će tek izazvati. Čak je i Keler čitao o njihovom predskazanju kataklizme.“ Pogledao je Erazma u oči. „Hoćemo li to uzeti za istinu i poći putem Aninog uništenja ili naprosto grabimo slamku opravdanja da bismo preživeli? Upravljamo li se kukavičlukom?“ „Ne mogu da zamislim da ćete se ikad odati kukavičluku, Randale.
Šta god da odlučite, izrazićete svoj stav i svoju hrabrost. Vašem sudu verujem više nego svom.“ Klarendon ga zamišljeno pogleda. „Gospodine Flateri, putovao sam s vama u ponor i video brojne dokaze vaše odvažnosti. Ne sumnjam u vas. Ko je preplivao Jezero odraza? Ko je predvodio put preko vodopada? I ko je na samom kraju uronio u potopljeni prolaz? Ne, vaša hrabrost nije sporna. Jedan čin u detinjstvu, gospodine Flateri, ne tvori životno pravilo. Svako među nama, siguran sam,žali za nečim učinjenim, nekim neslavnim delom. Mi ostali smo samo imali sreću da naše sitne nesigurnosti nikoga nisu ozbiljno povredile. Ne, vi nećete birati kako strah nalaže. Više me brine da ćete napraviti loš izbor ako se budete bojali kukavičluka. To je istinska opasnost od koje se morate čuvati, gospodine Flateri." Erazmo je bio neočekivano zahvalan za ovaj glas poverenja. „Recite mi, gospodine Flateri", ponovo poče Klarendon nešto tišim glasom, „šta smo ono pronašli tamo dole? O, znam da je to Landorova grobnica, ali da li je ona na neki način i prolaz? Kapija čarobne zemlje za kojom je Baumgir tragao?“ „Verujem da je Ana nagovestila nešto slično, ali ne znam zašto bismo prihvatali njene reči kao istinu. Svakako deluje mogućno. Obeležava prvo mesto na koje su magovi kročili na našem svetu. Došli su odnekud, kao Stranac iz Komptonskog Vresišta, ako verujete u tu priču...“ Klarendon klimnu. „I ne preostaje mi ništa osim da verujem", tiho reče. U tom trenu poniže njih pojavi se jedna visoka žena. Hodala je duž veštačkog jezerceta. Izgledala je kao da nekoga traži iza svakog grma, na svakoj klupi. Erazmu se učinilo kao da je u očajničkoj žurbi. Erazmo ustade s klupice daje bolje osmotri. Privukao joj je pogled i, nakon što je stala i zagledala se u njega i Klarendona, žurno se pope do vrha stepeništa, do njih. Tada je zastala, kao da najednom nije sigurna u sebe. Erazmo oceni da se radi o prilično zanimljivoj ženi. Bila je visoka i lepo
građena, ošišana kratko i u vrlo prostoj haljini. Zapravo, kada ju je bolje pogledao, uvideo je da u mnogo čemu protivreči sama sebi. Muškobanjasta, a ujedno i ženstvena, u jeftinoj i neprikladnoj haljini, a preko nje pleteni šal od fine svile, nežnih boja i dobrog kroja. Ovo je mogla biti samo grofičina prijateljica, Merijen Eden. Erazmo oseti kako mu nadolazi osmeh. Mora da je i grofica tu, možda ga traži unutra. „Gospodin Flateri, nadam se?“, upita ona. „Erazmo Flateri", odgovori uz mali naklon. „A vi ste gospođica Merijen Eden, ukoliko se ne varam? Ovo je moj prijatelj, Randal Spenser Emanual Klarendon." Nasmešila se Randalovom dubokom naklonu. „Čast mi je, gospođice Eden“, reče Klarendon, „jer sam uistinu pročitao sve vaše knjige, a neke i dvaput, i mogu vam reći da su nakon drugog čitanja još bolje.“ Merijen klimnu, kao da jedva opaža komplimente. „Da li je i gospa od Čiltona tu?“, upita Erazmo rasterećen i silno polaskan time što ga grofica lično posećuje. „Ne, gospodine Flateri, to je posredi. Grofica je nestala. Odbegla. Brinem se toliko da rečima ne mogu iskazati...“ Zastala je i pogledala ka Erazmovom prijatelju. „Da vas ostavim same?“, tiho upita Klarendon. „Ako ne zamerate“, odgovori Erazmo, a maleni čovek uz graciozan naklon pozva psa k sebi i ode. Erazmo je najednom osetio potrebu da sedne pribojavajući se onoga što će mu Merijen reći. Ona sede na klupu pored njegove. „Čudno je, preko svake mere“, započe. „Grofica je otišla kočijom, odjednom, bez reči objašnjenja. Znam da to nije nimalo nalik njoj. A samo nekoliko dana ranije Averil Kent je svratio kasno u noći i ispričao neverovatnu priču.“ „Kent? Šta on ima sa svim ovim?“ „Pa, priča nije kratka, ali probaću sve da objasnim. Vidite, Kent je, navodno, video kako grofica pred našim vratima usred noći ulazi u