Mikel Santiago - Posljednja noå u Tremore Beachu

MIKEL SANTIAGO POSLJEDNJA NOĆ u TREMORE BEACHU Prevela sa španjolskoga Tamara Horvat Kanjera

Čuo sam da to neki pisci zovu tunel. Nešto što se čudesno otvori u njihovim glavama i dopusti im da otputuju na mjesto gdje su pripovijesti, zbivanja i likovi jasno opisani. Tada pisac djeluje tek kao kroničar onoga što vidi. Piše ili tipka onoliko brzo koliko je u stanju a da ne izgubi pojedinosti prije no što se vrata opet zatvore. Gleda svoje likove, promatra izraze njihovih lica, osjeća ono što oni osjećaju i gleda ih kako odlaze u potragu za nečim. A on ih prati, poput uhode, i poslije nam to pripovijeda. Spoznaja o nadahnuću nije nimalo drukčija kad je riječ o glazbeniku. U mom slučaju rekao bih da je to nešto što »dolazi s neba«, ne pitajte me zašto, ali uvijek sam mislio da »to« dolazi s neba, kao objavljenje. Melodija je nešto što svi vide, ali je malo njih ulovi. Kao da je leptir koji bježi, pa mi skladatelji imamo mrežu u glavi. Ima većih mreža, preciznijih, i onih drugih, ne tako dobro obdarenih, ali kako god bilo, svi mi žudimo za istim: uloviti tu melodiju, taj dah čarolije, čije postojanje »predosjećamo« tu, oko nas, svladati je i, kao da je riječ o staroj relikviji, restaurirati svaki pojedini od njezinih malih i čudesnih detalja kakve je samo neko višnje biće bilo u stanju osmisliti. Mi smo, na neki način, mediji sposobni razgovarati s drugim svijetom. Svijetom lijepih i izmičućih utvara. Utvara koje su ondje da nas podsjete da smo nešto više od životinje rođene u bolovima i predodređene za umiranje. Utvara koje bi nam mogle objasniti podrijetlo svijeta, vremena i zvijezda. PETER HARPER, Contemporary Music Writer Magazine, 8. veljače 2003.

Mom ocu, koji je otišao prije nego što je dočekao objavljivanje ove knjige. Za njega

PRVI DIO

1. evrijeme, koje je neki službenik meteorološke službe i ljubitelj Biblije krstio kao Luzbel 1 , najavljuje se već danima. Bit će to pomalo iznimno čak i za Donegal, pa stoga pozor: možda odleti pokoji krov ili neka ulična svjetiljka pod električnim naponom. Tip s Radio Coste upozorava nas svakih šezdeset minuta: »Napunite generatore. Kako stojite sa zamrznutom hranom? Konzervama graha u umaku od rajčica? Dovoljno? Također ne zaboravite kupiti svijeće i šibice. A za one koji žive veoma blizu obale – dobro privežite svoje čamce. I ako možete, izvadite jedrilice na suhi vez na jednu noć.« Tog jutra upozorili su na vjetrove od pedeset i pet čvorova i preporučili da se poslijepodne izbjegava vožnja cestom. Također su preporučili da se pripremimo za jake kiše i poplave u unutrašnjosti. Što se tiče kuća na obali, svi se pripremaju za jednu vrašku noć. Ja sam otišao u Clenhburran prilično rano da obavim neke posliće i kupnju u zadnji čas. Clenhburran je jedino seoce miljama uokolo, što znači mnogo kad je sve što te povezuje s vanjskim svijetom vijugava uska cesta među stijenama i liticama. Prva zadaća s mog popisa toga jutra bila je da odnesem svoju kosilicu na popravak u dućan Johna Durrana. – Jeste li već zaštitili svoje prozore, gospodine Harper? – pitao me sam Durran ugledavši me kako ulazim u trgovinu. – Vi živite u Tremore Beachu, nije li tako? Ondje će noćas prilično jako udariti. Durran je bio još jedan od onih koji se dobro omastio zahvaljujući ovom posebnom momentumu što ga je stvorio ciklon. S jedne strane 1 Na španjolskom Lucifer – vrag (op. pr.) N

dućana, uz vrata, bila je hrpa naslaganih ploča visoka dva ili tri metra. Iznad ploča sa stropa je visio fluorescentni plakat koji je upozoravao mušterije u dućanu: »Zaštitite prozore!« Tu je također bila posebna ponuda generatora na benzin, svijeća, peći na propan i drugih potrepština za preživljavanje. Ono malo turista ili vikendaša što je bilo ondje punilo je svoja kolica i Durran je trljao ruke. Šteta – za njega – što manjka još mjesec dana do službenog početka glavne sezone. Odgovorio sam mu da sam pripravan za noć, premda zapravo nisam stavio nikakve daske na svoje prozore. Leo Kogan, moj jedini susjed na plaži, također to nije napravio, a i mene je od toga odgovorio: »Neće biti potrebno.« Do tog sam se dana uzdao u njegovo iskustvo veteranskog stanovnika plaže, ali priznajem da me ozračje »predratnog nuklearnog stanja« kojim je odisao Durranov dućan, uz neke kuće potpuno obložene drvom koje sam vidio s ceste dok sam jutros vozio ovamo, počelo činiti malo nervoznim. Odgurao sam kosilicu do radionice i objasnio Brendanu, mehaničaru, da sam jučer opet udario – drugi put u dva mjeseca – o istu odvodnu betonsku cijev napola skrivenu na mom travnjaku. – Nova Outils Wolf, a već ima nekoliko ratnih biljega, gospodine. Ako želite, možemo vam instalirati metalnu ploču ili nešto drugo na tu odvodnu cijev.« Objasnio sam mu da će se agencija za iznajmljivanje za to pobrinuti – ako to doista naprave u ovom mileniju – i pitao ga kad će biti gotova. – Treba joj promijeniti oštricu i pogledati taj motor – objasnio je Brendan – možda dva ili tri dana. Složio sam se da ću tada opet doći u radnju i izišao prošetati do luke. Kad sam se spustio Main Streetom, vidio sam ribiče kako

zaštićuju svoje barke, čak je i Chester, starčić iz kioska s novinama i duhanom, upozorio da se nešto »veliko« približava noćas. – Jesi li zamijetio da nema galebova? – rekao je dok je stavljao moju narudžbu u vreću: Irish Times, karton Maribora i zadnji napeti bestseler. – Tako je vedar dan, a nijedan ne traži hranu. To je zato što su nanjušili, znate? Otišli su svi u unutrašnjost i upravo sad seru po krovovima Barranoea ili Port Laurela, tko zna. Ako mene pitate, ja mislim da dolazi nešto poveliko. Nisam vidio ovakav dan uoči oluje još od 1951. Te su noći nad poljima letjele ovce i traktori. Natpis na dućanu, onaj koji vidite tamo vani, odletio je, i moj ga je rođak Barry našao na cesti za Dungloe, nekoliko milja odavde! No ja sam se opet sjetio svog susjeda Lea, koji je uporno govorio da se ne zabrinjavam; da se osim dosadnog pijeska koji se lijepi za okna i ponekog olabavjelog crijepa neće dogoditi ništa spektakularno. A on već tri godine živi na plaži. Zapravo ga čak ni noćašnji dolazak ciklona nije natjerao da promijeni planove za večeru. Datum sam zabilježio na kalendaru prije dva tjedna i jučer je nazvao da potvrdi. »Misliš da će biti pametno noćas prijeći žal uz takvu apokalipsu koja tek što se nije istresla nad obalom?« – To su samo dvije milje, Peter! – odgovorio je s uobičajenim optimizmom – Što ti se može dogoditi u dvije milje? Kad sam se oko šest popodne probudio nakon sijeste, olujna fronta već se rasprostrla poput dugog saga preko večernjeg neba. Naslonio sam se na sofu i gledao kroz velike prozore salona: na obzoru titanska formacija oblaka, visoka poput provalije i široka dokle seže pogled, napredovala je kao neumoljiva vojska. U njezinoj je crnoj utrobi sijevalo obećavajući nesmiljenu bitku protiv Zemlje.

Ustao sam i krimić je – čijih me prvih pedeset stranica uspjelo uspavati – pao na topli sag s astečkim motivima koji je ukrašavao sredinu prostranog boravka. Uzeo sam gitaru, koja se također odmarala na podu, i stavio je među jastuke. Potom sam prišao prozorima koji vode u vrt, otvorio velika klizna vrata i izišao. Dočekao me bijesan vjetar koji je tresao travnjakom i biljkama u mom vrtu kao da su zvečke. Ograda, niz bijelih letvi koja je opasala zemljište, također se odupirala moćnom udaru. Dolje na plaži pijesak se podizao oblikujući oblake i rešetajući obalu. Na lice mi je sletjelo desetak peckavih zrnaca. Vidjevši kako se ta čudovišna oluja bliži obali, osjećao sam se poput malog kukca kojega samo što nije proždro div. Sjetio sam se dasaka Johna Durrana i pokajao se što nisam ponio koju. Prokletstvo, ovo je kao čudovište koje samo što nije progutalo obalu! Pete, gdje ti je bila pamet? Vratio sam se unutra i zatvorio terasu. Zatvarač nikad nije posve dobro sjedao, ali sam dobrano lupio po njemu dok nije ostalo hermetički zatvoreno. »Mirno, gospodine Harper, nije smak svijeta«. Popeo sam se na prvi kat i jedan po jedan pregledao i provjerio sve prozore, koji su gledali na sjever. Gore se kuća sastojala od velike glavne spavaonice i još jedne sobe s dva kreveta (koja će za koji tjedan imati svoje prve goste: moju djecu) s kupaonicom. Pod krovom je bio mali tavan pun prašnjavih kutija i starih kovčega. Prvi put u nekoliko mjeseci popeo sam se onamo da provjerim je li tavanski prozor dobro zatvoren. Usput sam se opskrbio s nekoliko svijeća koje sam rasporedio po kući u slučaju da usred noći nestane svjetla. Iskopčao sam sve uređaje i vratio se u prizemlje. Kuhinja je imala samo jedan prozor okrenut prema moru, koji je bio od dvostrukog

stakla i doimao se čvrstim kao konjski zubi. Izišao sam kroz kuhinjska vrata u stražnji vrt. Pokupio sam par drvenih naslonjača i ostavio ih u šupi. Ondje je bilo alata i drva koje je prijašnji stanovnik kuće kupio iz nekog razloga. Uključujući i malu sjekiru s kojom sam kojiput cijepao drva. Poigravao sam se idejom da se bacim na posao i sam sklepam neku vrstu zaštite, ali sam to smjesta odbacio. Vjerojatno bih si tom sjekirom samo uspio odrezati prst ili nešto još gore. A na ovome mjestu bez ikoga tko bi me mogao čuti iskrvario bih i umro sam. Zatvorio sam šupu i vratio se u kuću. U salonu su se tresla okna koja su potresali ti bijesni udari vjetra. Hoće li se razbiti? Bolje je ne riskirati. Pronašao sam dovoljno veliku plastičnu foliju u malom kredencu u predvorju. Upotrijebili smo je tijekom selidbe da omotamo moj Steinway&Sons i pomislio sam da će to barem zaštititi klavir u slučaju da se okna razbiju i kiša navre u boravak. Kad sam pokrio klavir (kljuse dugo dva metra i gotovo tristo pedeset kila teško) otkočio sam kotače i gurao ga sve dok ga nisam odmaknuo od velikog prozora. Ostavio sam iza sebe čist prostor okružen bilježnicama, knjigama s partiturama, držačima za olovke i brojnim lopticama od papira. Ugasio sam i zatvorio svoj MacBook Pro i postavio ga visoko na policu udaljenu od prozora. Isto sam napravio s digitalnom tipkovnicom, koju sam rabio za svoja snimanja. Kad je to učinjeno, boravak je bio spreman dočekati oluju svih oluja. Po oknima su počele padati kapi kiše i u daljini su se čuli sporadični gromovi, ali još nije bilo nijedne munje. Uto je zazvonio telefon. Potrčao sam do njega i javio se. Čuo sam Leov glas na drugoj strani. – Dobra večer, Harpere, samo što nismo počeli. Dolaziš ili što?

Uza sve ove poslove gotovo sam zaboravio na dogovor s Koganovima. – Oprosti, Leo, skroz sam zaboravio – rekoh približavajući se s telefonom terasi. – Čuj, i dalje misliš da ne trebamo daske na prozorima? Čuo sam kako se nasmijao, što me tek malo smirilo. – Durran ti je utjerao strah u kosti, ha? Blago njemu! Slušaj, Pete, osim ako ne počnu padati meteoriti, sumnjam da će ti išta noćas razbiti prozore. Ali dođi prije no što ovaj divovski oblak zahvati obalu. Kažu da će biti puno gromova. Obećao sam mu da ću biti ondje za deset minuta. Potom sam poklopio i malo se nasmijao vlastitom strahu. »Nisi li želio živjeti na plaži? Gradska dušica!« Popeo sam se stubama i bacio se pod vrući tuš da se konačno razbudim. Odspavao sam dugu sijestu tog popodneva nakon što sam se vratio iz sela. Prethodne noći nisam ni oka sklopio, sve zbog jednog poziva u kasni sat od Pata Dunbara, mog agenta, zbog kojega mi se okrenuo želudac. Pat – pedeset i šest godina, pretio, s predznakom srčanog udara, razveden i opet oženjen vitkom dvadesetjednogodišnjom djevojkom iz Rusije – u ovom je trenutku živio u Londonu, premda je običavao mjesecima boraviti u predivnoj vili na Mediteranu. Pušio je manje nego prije, ali je i dalje pio jednako kao prije. Imali smo odnos gotovo kao između oca i sina, samo što sam ja bio (ili sam barem to običavao biti) sin koji je donosio dvadesetpostotnu proviziju. – Našao sam se s Alexanderom Wellsom na proslavi BAFTA-e – reče nakon što je započeo razgovor pristojnim uvodnim pitanjem – kako je na tvom pustom otoku? – pričali smo o tebi. Htio je znati što radiš, imaš li kakvu rupu. Snimaju novu seriju o gusaru Drakeu.

Dobro, bio je gusar samo za Španjolce. U Engleskoj je bio junak ili nešto takvo. To je serija o brodovima i ratovima! – Znam tko je Francis Drake – rekoh postajući malo napet. Već sam znao kamo ovo vodi. – Dobro. Savršeno. Preskočit ću povijesni kontekst. Onda, kad počinjemo? Traže skladatelja i trebaju ga za mjesec dana. Rekoh im da ću razgovarati s tobom. Mogao bi se naći s njim u Londonu. Recimo sljedeći tjedan. Pretpostavljam da je to bilo neizbježno. Pat je bio moj agent, ne moja majka. – Mislio si da ću te pitati za zdravlje? – Pat, već znaš kako je – odgovorio sam. – Zaokupljen sam nečim drugim. Barem do rujna. Neću to ostaviti poludovršeno. Nastala je kratka stanka. Poznavao sam Pata Dunbara godinama i mogao bih se okladiti da ponavlja moje riječi u zraku, oponašajući moje glupavo lice. – Ne tražim da išta ostaviš napola dovršeno, Peter – opet se oglasi pokušavajući ublažiti svoj ton. – Poštujem tvoje odluke. Uvijek sam ih poštivao, istina? Nije li tako? Samo te molim da ne gubiš vezu sa stvarnošću. Da jedan vikend iziđeš iz tog budističkog utočišta, navučeš odijelo i popiješ kavu s Wellsom i njegovim producentom. Da ti ispričaju svoje ideje. Poznajem te, napisat ćeš im glavnu temu na salveti nakon pet minuta razgovora. Što kažeš? Evo Pata Dunbara, pomislih, genija jeftine psihologije koji isprobava tehniku ultramotivacije. – Moram biti vjeran svojim projektima, Pat. Sastati se s Alexom Wellsom znači jedino preuzimanje obveze. Provest ćemo se loše, i ti i ja, ako ne budem potpuno siguran. To znaš. Za takve sastanke valja se nabrusiti, a uz to već imam jedan projekt u rukama.

– Imaš ga? – odgovorio je. –Jesi li siguran u to? – Na što misliš? – rekoh i već me to pomalo gnjavilo. – Da, znam: tvoj vlastiti projekt – reče Pat – eksperimentalna ploča. O tome svi živi pričaju u posljednjih jedanaest mjeseci. »Peter si je uzeo vremena za sebe.« Jedanaest mjeseci, momče, znaš li kakve se sve stvari dogode za to vrijeme? Odbio sam... – Znam to, Pat. Napravio si mi popis nekoliko puta: dva projekta sa šest znamenaka u videoigricama, jedan film i, s ovom, tri serije. – Dopuštaš mi da ti kažem nešto što ne želiš čuti? Ljudi te počinju zaboravljati. Počinje te pratiti glas da si čudan, nepredvidiv, a to je kao kuga: najgora reputacija koju si čovjek može stvoriti. Koliko god blistale tvoje nagrade BAFTA-e, tvoji Zlatni globusi i ta nominacija za Oskara, još nisi Elfman, ni Williams, ni Zimmer, sjeti se toga, vrijedi? Žao mi je što ispadam seronja, ali mislim da ti to netko treba reći. Neke ekstravagancije si još ne možeš dopustiti. Dobro, to je svađa koja me čekala već neko vrijeme. Konačno je stigla. Prešao sam granicu strpljenja i samog Pata Dunbara. Kad je završio, ostao je šutjeti nekoliko sekunda. Pustio je da obojica prodišemo. – Vidi, Peter, znamo da ti je ono bilo teško razdoblje, dobro? Ja sam se isto razvodio. Znam u kakvom si sranju. Clem te dobrano klepila i sad si ljut na sve. Ali moraš pomoći samome sebi. – To i kanim činiti – rekoh. – Skrivajući se od svijeta? – Ne skrivam se. Treba mi mir. Da budem daleko od svega »Od tebe također«, pomislih. – Usto, samo pravim sranja. Znaš to. – Nije bilo sranje. Bio si pogođen razvodom. Nazovi to nezgodom. Tim se tipovima jako žurilo i nisu mogli nikoga čekati. Borio sam se do krajnjih granica da te zadržim unutra. Nije išlo.

Govorili smo o katastrofi koja je, između ostaloga, bila povod mom izbjeglištvu. Film koji nisam mogao završiti. FOX. Njihovi odvjetnici. Još jedan mali udarac po glavi gospodina Harpera i njegovim financijama nakon razvoda s Clem. – Gle, Pat – rekoh preuzevši inicijativu. – Znam da si mi prijatelj. Znam da je sve što kažeš u dobroj namjeri, uz tvojih cijenjenih dvadeset posto, ali sad se ne želim vratiti. Vidim da sam na rubu da napravim korak naprijed, da promijenim kožu. To s Clem, cijela ta prokleta noćna mora, mislim da će mi na određen način pomoći. Ali trebam vremena. Sad je Pat sigurno sjedio glave polegnute na naslon svoje sofe gledajući u strop. »Pokušao sam, napravio sam sve što sam mogao.« – Dogovoreno, Harpere. Neću inzistirati. Reći ću Wellsu ne. Uvijek sam se uzdao u tvoj instinkt. Imaš dobar instinkt. Nastavi sa svojim albumom, nastavi se oporavljati i obavijesti me kad poželiš raditi, vrijedi? Spustio sam telefon. Ono »nastavi se oporavljati« odzvanjalo mi je u glavi. No bilo je to točno. Koga sam mislio zavarati? Nisam se usudio vidjeti Alexandera Wellsa jer se nisam osjećao sigurno. Pat je to znao, FOX je to znao, BBC je to znao. Svi živi bili su upoznati. Direkt u čeljust, loše upućen i Peter Harper je izgubio svoj pogled tigra. Skladao bi nešto, preslušao to i poslao u smeće. U dubini duše trebao bih zahvaliti Patu što i dalje stavlja na kocku svoj ugled sa mnom. Blog posvećen svijetu spektakla posvetio mi je sljedeći uvodnik prije koji mjesec: »Zavlačio je pola godine, obećavajući nešto FOX-u uz više nego sočan predujam, a kažu da je bio u stanju predati tek nacrt

zvukova iz džungle pomiješan s violinama. Kažu da mu je razvod loše pao. Ja bih rekao da ga je izbacio iz naslonjača.« Tijekom posljednja tri mjeseca moj je kreativni život bio frustrirajuća agonija pokušaja i pogrešaka. Manijakalno-depresivna spirala u kojoj bih jedne noći povjerovao da imam nešto divno, melodiju koja će predstavljati točku preokreta u mojoj kreativnoj praznini, a sljedeće bih jutro to poslušao i tjeralo bi me na povraćanje (figurativno, osim par puta kad se doista dogodilo). Ustajao bih očajan od klavira i morao bih izići iz kuće da ne eksplodiram, a kao izravna posljedica eksplodiranja pijem, pa bih odlazio prošetati po stijenama Tremore Beacha tražeći rakove, suptilno i infantilno želeći da neki neočekivani val okonča tu patnju, ili u šetnju hridinama do ruševina samostana Monaghan, gdje sam običavao pričati s Bogom i moliti ga, silno se stideći, da mi dobaci uže. Premda bih uglavnom izlazio u vrt i posvetio se košenju trave, koja se bila pretvorila u najveću zabavu u mom redovničkom životu. I imao sam prekrasan travnjak, dostojan Buckinghamske palače. Nakon tuširanja i brijanja navukao sam čistu košulju i sako. Baš mi je prijalo katkad izići iz uniforme traperica i majica. Uzeo sam bocu čileanskog vina kupljenu kod Andy’sa tog jutra, pogasio sva svjetla i krenuo prema ulazu. Ključevi su visjeli uz vrata. Uzeo sam ih i spustio u džep hlača. Potom sam dohvatio kvaku na vratima i osjetio noćnu studen što ju je prenio metal, lagan drhtaj među mojim prstima, jer su se vrata pomicala od vanjskog vjetra. I onda se to dogodilo. Ono čega ću se toliko puta otad sjetiti. Neki glas mi se obratio i rekao: »Ne izlazi iz kuće.«

Bio je to kao neki glas bez lica. Kao sablast skrivena u mojim ušima. Šapat koji je mogao izazvati vjetar. Čuo sam ga negdje u sebi: »Ne otvaraj ova vrata. Ne noćas.« Moja je ruka ostala položena na kvaki. Moja stopala sleđena, ulivena u pločicama poda. Pogledao sam opet u mračan salon. U daljini, na oceanu, bljesnula je jedna zraka i na tren rasvijetlila salon. Ondje nije bilo nikoga, dakako. Taj glas nije pripadao nikakvoj sablasti. Bio je moj. Niknuo iz moje glave. »Zar to misliš? To je onaj glas? Opet?« U cijelom svom životu do toga trena čuo sam ga još u samo jednoj prigodi. Tako jasan, tako bistar u svojoj poruci. »Prokleto bilo, ali onoga puta to je bio samo strah«, rekoh sam sebi. »Baš kao ove noći. Ne budi dijete, Peter Harper. Te stvari ne postoje.« (»Ali, nisi li imao pravo onaj put?«) – Hajde, ne budi dijete – rekoh na glas u samoći vlastitog dnevnog boravka. Ugasio sam svjetlo, izišao iz kuće i jako zalupio vratima, kao da želim prestraviti sablast.

2. ozio sam po sprudovima, kroz metež vode, vjetra i pijeska, do uzvisine brijega koji je razdvajao moju kuću od kuće Lea i Marie. Domaći su je zvali Billov zub u čast legendarnom lokalnom krijumčaru. Govorili su da je to bila i jedna od plaža na koje su nacisti iskrcavali oružje za irsku republikansku vojsku u vrijeme slavnog Plana Kathleen tijekom svjetskog rata. Premda, kao i sve pripovijesti koje su se pripovijedale u Clenhburranu, ni ova nije potvrđena ni u jednoj knjizi, ali ni pobijena. Jednostavno, na tebi je bilo hoćeš li u to povjerovati ili nećeš. Jedan stari i iskrivljeni brijest čije su grane bile dokaz kažnjavanja koje mu je stoljećima nanosio vjetar, bio je jedini znak prije male desetmetarske provalije koja se blago spuštala nad plažom. To je također bila točka na kojoj se put račvao: prema Clenhburranu preko močvarnog tla ili u smjeru jedine dvije kuće na toj plaži. Slijeva Peter Harper. Zdesna Leo i Marie Kogan. Zastao sam na sekundu. U mraku noći razabrao sam bijelu krijestu valova koji udaraju o žal. U daljini je pokoja munja počela sijevati nad oceanom. Bio je to spektakularan pogled na tu crnu obalu bez svjetala, gdje se pojavljivao tek zlatni krak svjetionika pretražujući kroz noć s nekog dalekog rta. Za pet minuta ugledao sam kako se pojavljuju svjetla iz kuće Koganovih, sagrađene na istom kraju žala gdje je debeli komad crne ploče obilježavao granicu između mekog pijeska i šiljastih i opasnih grebena. Bila je to također prilično kompaktna građevina, s pridodanim produžetkom (djelomično nezakonitim, kako mi je priznao V

Leo) da bi se dobio prostor za garažu, koja je sad bila spojena s kuhinjom. Parkirao sam auto pred ogradom uz Fordov monovolumen koji nikad prije nisam vidio i hodao prema kući dok me natapala ta kiša padajući kao rafal projektila, uz dosadne komadiće pijeska što su mi poput tisuću iglica probadali kožu. Leo je zacijelo ugledao moja svjetla i izišao je pred mene s kišobranom. Bio je to muškarac moje visine i zavidne atletske građe, s obzirom na to da se bližio šezdesetoj. Isturena čeljust, bijela kosa ošišana na centimetar i širok osmijeh koji mu nije bilo teško pokazati u svakoj, pa i najmanjoj prilici. Dotrčao je izbjegavajući poneku lokvu koja se stvorila na puteljku od kamenih ploča koji je prolazio kroz prednji vrt. Našli smo se na pola puta i pozdravili potapšavši jedan drugoga po ramenu. Govoriti uz taj vjetar bilo bi idiotski. Potom smo potrčali prema kući. Već sam mislio da ćeš odustati – rekao mi je čim smo skočili u zaklon krova njegovog trijema i dahtali žaleći se na loše vrijeme – ovo je samo par beznačajnih kapi. – Pa jasno – rekoh priključivši se njegovom smislu za humor – ljetni pljuskić. Gledali smo obzor pritvorenih očiju kako bismo izbjegli pijesak. Divovska fronta bila je već pet ili šest milja udaljena od obale, premda je to bilo teško točno odrediti. Počela je ispaljivati jednu munju za drugom preko oceana. Leo me primio za nadlakticu. – Haj’mo brzo prije no što se pretvorimo u pečeno pile. Dom Lea i Marie bilo je ugodno mjesto, ne previše raskošno, uređeno s namjerom da mu se prida rustikalni izgled, ali uz istančane

pojedinosti poput velikog televizora Bang Olufsen, pijanina, koji je Marie učila svirati posljednjih nekoliko godina i dobre biblioteke u kojoj je bilo obilje raznih knjiga o putovanjima i izvrsna zbirka fotografija. Na zidovima, po komodama i policama rasprostirala se kolekcija divnih irskih pejzaža, naslikanih u tehnici pastela i akvarela koje je potpisala Marie (»M. Kogan«). I sâm sam imao jedan koji mi je poklonila prije nekoliko mjeseci i koji je sad visio nad mojim kaminom. Marie mi je došla ususret čim sam ušao. Bila je visoka i vitka žena koja je zračila elegancijom. Uvijek sam mislio da potječe iz neke bogate ili aristokratske obitelji, dok mi jednom nije ispričala da su njezini roditelji imali posao veleprodaje u Nevadi. Što se vanjštine tiče, baš kao Leo, i ona je izgledala kao da je sklopila pakt s vragom. Jednom prilikom se moja prijateljica Judie Gallagher našalila i rekla da su možda vampiri, jer Marie gotovo ima ljepšu kožu nego ona sa svojih dvadeset i devet godina. Ali točno je da je bila žena zbog koje su se okretali vratovi zrelih muškaraca iz sela (a neki se gotovo i slomili). Te večeri bili su pozvani i O’Rourkeovi, Frank i Laura, vlasnici dućana s cvijećem i rukotvorinama na Main Streetu s kojima se Marie nedavno sprijateljila i koje sam poznavao iz viđenja. Leo mi je priznao da mu djeluju malo arogantno »vole slušati vlastiti glas i olajavaju ovdašnje mještane kao da oni nemaju ništa s njima«, ali je priznao da se katkad treba potruditi i socijalizirati, naročito u tako maloj zajednici kao što je Clenhburran, gdje zimi ima jedva sto pedeset stanovnika. Nakon što me poljubila u obraze, Marie mi je predstavila O’Rourkeove, koji su u tom trenutku sjedili na sofi uz vatru iz kamina, hvaleći brendi koji im je Leo upravo natočio i koji je brzo završio i u mojoj čašici. Laura, žena, ustala je tek što me vidjela da ulazim uz čudno prenemaganje. Preplela je prste svojih ruku i rekla da je »prava

čast« upoznati me: – Imam nekoliko vaših ploča i oduševljena sam svim pjesmama, one su, one... – rekla je praveći mjesta na sofi i lupkajući rukom po mjestu koje je upravo napravila za mene. – Imam toliko pitanja za vas! Leo nam je rekao da im katkad zasvirate – rekla je pokazujući klavir. – Možda možete i nas počastiti. Razmijenio sam ubojit pogled s Leom, koji mi je uzvratio skamenjenim osmijehom i potom sam odlučio izvući najbolje iz sebe da udovoljim beskrajnim pitanjima Laure O’Rourke dok sam čekao da njezin muž Frank – muškarac mršava lica i staklenih očiju kao u vodozemca – odigra svoju ulogu društvenog moderatora i u nekom je trenutku upozori da me prestane tlačiti s tolikim pitanjima. Ali to se nije dogodilo. Sjedeći uz nju, s čašicom gotovo do ruba punom brendija, bez prekida sam primao napade gospođe O’Rourke. – Vidjela sam vas na televiziji na gala večeri BAFTA-e prije dvije godine. Izišli ste primiti nagradu iz ruku Darrena Flynna i Kate Winslet. Oh, moj Bože, ne mogu vjerovati da baš sad ovdje sjedite sa mnom. – I govoreći to, stavila je ruku na moje koljeno i ispustila grohot čiji me zvuk natjerao da se i ja nasmijem. Leo se nasmijao, a gospodin O’Rourke je slistio svoj brendi, spreman da si smjesta opet napuni čašicu. – Pričajte mi gospodine Harper, kakva je Kate uživo? Izdržao sam koliko sam mogao, ispuštajući jednu za drugom silno otrcane anegdote i zamjećujući da sve što pričam pripada mom životu otprije dvije godine sve dok nas Marie nije pozvala za stol, na čemu sam joj bio beskrajno zahvalan. O’Rourkeovi su sjeli prvi i Laura se pobrinula da mi rezervira mjesto između sebe i svoga muža, ali sam eskivirao zasjedu glumeći smušenost, pa sam na kraju sjeo na kut uz Lea i nasuprot Marie, koja je u tim trenucima spustila na stol zdjelu tople salate s tjesteninom i škampima u vinagretteu. I prije no što je gospođa O’Rourke mogla

prijeći u protunapad s nekim od svojih pitanja, prokomentirao sam oluju u nadi da ću skrenuti temu sve do kraja večere. – Postaje ružno – rekoh. – Čini mi se da sam čuo da ćemo dosegnuti dvjesto milja na sat. – Obično dosegne pedeset i pet čvorova, čak malo više – primijetio je Leo. – Ali ne uz ovoliki elektricitet i vatromet. Razgovarao sam popodne preko radija s meteorološkom službom iz Donegala i kažu da će potrajati do zore. – Radioamater? – uto Frank O’Rourke zapita Lea. – Ne... jedva rabim radio, osim za razgovore s civilnom zaštitom ili katkad s Donovanom i drugim ribarima. Imam ga više kao sredstvo u nuždi. Telefon ovdje radi i ne radi. – Da – složio se O’Rourke – s tim je slabo i u Clenhburranu, tako da ne mogu zamisliti kako mora da je ovdje. – Kako vam se čini živjeti ovdje, na tako samotnome mjestu, gospodine Harper? – uplela se tada Laura. – Zar se ne bojite? Premda se ne trebate brinuti; ovdje se nikad ništa ne događa. – Drago mi je što to čujem – odgovorio sam. – Zapravo... – Premda se u posljednje vrijeme čuju neke stvari, znate? – nastavila je ona iskoristivši moju kratku šutnju. – Kennedyjevima su, na primjer, provalili u dućan prošle godine. A čula sam također da su opljačkali kuću blizu Fortowna dok su njihovi vlasnici spavali. To su izdvojeni slučajevi, ali kažu da se prije to nije nikad događalo. Spominje se neka banda iz Istočne Europe, premda Frank misli da je sve to glasina koju su izmislili prodavači alarma. – I ja potpisujem takav stav – reče Leo. – Ne vjerujem da će neki provalnik doći na ovaj kraj svijeta krasti televizor. Ja se zato odbijam bojati. – Dobro rečeno, Leo – rekoh.

– A ti, Marie? – pitao je Frank. Ostao je nijem koju sekundu, pogleda izgubljena u unutrašnjosti svoje čašice. – Kako podnosiš to što ste sami na ovoj izgubljenoj plažici? – Zapravo ne razmišljamo o tome – odgovorila je Marie. – Živjeli smo na mnogo opasnijim mjestima i nikad nam se ništa nije dogodilo, dobro, isključivši poneku krađu, pokoji slabašan strah. Ali slažem se s Leom, tko bi došao u ovaj izgubljeni kutak svijeta da nešto ukrade, ha? Postoje mnogo bolja mjesta za bandu lopova... Vani je bljesnula munja, nakon koje sekunde popraćena strahovitim gromom koji je prekinuo razgovor o lopovima i vratio ga na meteorološke teme. – Dakle, kažu da ovo neće biti posljednja oluja ljetos. Očekuje se mnogo kiše u kolovozu. Možda ćemo opet imati poplave kao prije dvije godine. Frank O’Rourke je tada ispričao kako je jedan njegov prijatelj izgubio nekoliko tisuća eura u jednoj siječanjskoj noći tijekom poplava u Galwayu 2008. Leo je smatrao da je cijeli planet poludio od tih klimatskih promjena. – Ja nikad nisam vidjela kumulonimbus sličan ovome noćas – uplela se tada Marie. – Kumulonimbus? – pitao sam ja. – Ovakav oblik oblaka. Rijedak je. Neuobičajen ovdje. Sve to mora imati veze s klimatskim promjenama, u to ne sumnjam. Pročitala sam to u jednom National Geographicu. Klima u Irskoj povezana je s meksičkom golfskom strujom. Ne bi bila tako umjerena bez tog pritoka vruće vode, koji se sad počeo zaustavljati. To prouzrokuje te silovite vjetrove. A i neke čudne promjene u migracijama ptica. Vani je oluja postajala sve otrovnija i plotuni munja počeli su se ponavljati svake minute. U salonu se svjetlo u lampama gasilo i palilo.

U ponekom trenutku ostali bismo potpuno u mraku, samo sa svjetlom iz kamina, da bi onda grom prasnuo iznad naših glava prekinuvši razgovor, koji bi se onda opet pokrenuo uz šale. Ali ni sva ta zbivanja nisu mogla smesti Lauru O’Rourke, koja je tek što smo završili s prvim jelom, opet započela ispitivati. »Zašto ste odabrali Clenhburran da se smjestite ovdje?« »Namjeravate li ovdje dugo ostati?« Prvo jelo i vino su me razvedrili i postao sam sklon brbljanju. Odgovorio sam joj da je to drugi put da sam se sklonio u Donegal da dovršim skladanje djela. Prvi put prije gotovo petnaest godina, a tada je to bilo u kući prijatelja na obroncima Lagirslana, ispred plaže prilično nalik ovoj koju sad gledam svakoga jutra. – Odrastao sam u Dublinu – rekoh – i kao dječak sam običavao ljeti dolaziti u Donegal s roditeljima. To je mjesto u kojem se još uvijek osjećam dobro, zaštićeno. Pretpostavljam da me podsjeća na sretne dane iz moga djetinjstva. Čim sam to izgovorio, shvatio sam da sam upravo dotaknuo opasnu temu, o kojoj nisam rado pričao. Laura O’Rourke je to vidjela jasno kao dan. – Imate obitelj? – pitala je. – Da – odgovorio sam glasom onoga tko ne želi da ga čuju – dvoje djece. – Koja će doći za koji tjedan, nije li tako, Peter? – upleo se tada Leo. – Da – objasnio sam. – Doći će provesti ljetne praznike. Nadam se da će im se svidjeti Donegal. – Oh, jasno. Oduševit će se – požurila se reći Marie. Laura O’Rourke je imala lice kao da je pronašla zlatni rudnik, ali ju je u isto vrijeme malo sram da počne u to zabadati nos. Navukla je

opet onaj namješteni osmijeh i obratila mi se pitanjem koje smo svi već čekali. – Ali vi ste... oženjeni ili...? – Razveden – odgovorio sam. – Oh, toliko mi je žao. To je zaista strašno kad su tu i djeca, nije li tako? Moja sestrična Beth upravo se... U to se Leo požurio natočiti još vina i pokušao je promijeniti temu. Marie je ustala i pokupila tanjure i počela se raspitivati koliko pečene bifteke želimo. Ja sam ustao da joj pomognem i kad smo se našli u kuhinji, namignuo sam joj i prošaptao: – Hvala. Došlo je vrijeme za drugo jelo, izvrsne bifteke s pireom od krumpira i povrćem i to mi je donijelo kratak predah. Laura O’Rourke kao da je izgubila zanimanje za mene – možda zato što je primijetila da bih bio pretvrda kost za zagristi – i fokusirala se na Koganove. Čula je da dolaze iz Portlanda, a ona je imala jednu rođakinju koja ondje živi, kad su se odlučili preseliti u Irsku? Je li točno da su godinama živjeli u Aziji? Pretpostavljam da su u selu kružile mnoge priče o nama, »novim« susjedima. Možda je to bila logika pukog preživljavanja. Tako mala zajednica mora se zaštititi i zato treba biti informirana, poznavati sve koji joj pripadaju i biti detaljno upoznata sa životopisom svakoga od nas. A Laura O’Rourke nije radila ništa drugo nego slušala svoje instinkte dok je večeras ispaljivala sva ta pitanja. Leo je pak bio divan i mnogo velikodušniji u svojim odgovorima. A uz dobru dozu vina nije mu bilo teško početi pričati o njihovom životu i lutanjima po svijetu. S dvadeset i pet, ispričao je, odlučio je objesiti boksačke rukavice u jednom ušljivom prostoru u Nevadi i prihvatiti ponudu za posao u San Antoniju u Teksasu da bi počeo karijeru kao djelatnik sigurnosti.

Marie je u to doba već bila njegova djevojka. Ona je plesala u velikom hotelu u Las Vegasu petkom navečer i radila je kao prateći vokal za ugledne glazbenike kao što je Tom Jones. Otišli su iz Nevade i otputili se na dugo putovanje bez povratka. Nikad više nisu živjeli u Sjedinjenim Državama, osim kratkog tromjesečnog boravka kad je preminula Marieina majka, pa su oboje službeno ostali siročad bez ikoga svog na svijetu. Poslije, kako su se bližile godine kad »čovjek zasluži pravo da ne radi ništa«, počeli su razmišljati o mjestima na koja bi se mogli povući. »Iz nekog razloga uvijek su u našoj mašti postojala dva mjesta: Irska (ili Škotska) i Tajland. Ja sam poznavao mnogo staraca koji su se povukli na Tajland. Poslije pedesetih bilo je moguće dobiti stalnu vizu u toj zemlji, a sa zapadnom mirovinom živiš i više nego dobro. Ali Marie je uvijek pričala o Europi, o starim obalama Irske i...« Leo je nastavio pričati o njihovom dolasku u Clenhburran, a tu sam pripovijest već čuo nekoliko puta. Polako sam odlutao. Moja je glava otputovala nekamo dalje. Bilo je drugih misli koje su se trsile da ih obradi moj um... naročito onaj glas. Glas koji je progovorio u meni prije no što sam izišao iz kuće... – Katkad ćeš ga čuti. Sljedeće minute više nisam bio ondje, u salonu Koganovih, nego sam se vratio u kuću svoga djetinjstva na sjeveru Dublina, blizu Coombea, u onaj mali salon gdje je kamin uvijek gorio dobrano natrpan tresetom. – Instinkt je snažan u našoj obitelji. Pete, nikad to ne zaboravi. Moja je majka uvijek o tome pričala posve prirodno. Ali uvijek krišom, samo kad bismo bili sami. O šestom čulu. Anđelu čuvaru. Glasu koji nas štiti. – Slušaj ga, ovdje je da nam pomogne.

Imale su ga ona, a i njezina majka (moja baka). Katkad bi im pričao, kazivao nešto da zaštiti njih i njihove obitelji. – A sad će nam ispričati priču o tvom ujaku Vincentu i autobusu – rekao bi tata kad bi nas zatekao. – Bolje da nikad ne pričaš te stvari izvan kuće ili će te jednog dana dati zatvoriti u ludnicu. – Ti si nevjernik, tata – korila bi ga moja majka nježno i potom me gledala očima punim zvijezda smiješeći se – Znaš li tu priču, Peter? Moj brat Vincent, počivao u miru, mogao je umrijeti mnogo prije. Njegov školski autobus udario je u kamion. Stradalo je osamnaestoro djece, vozač i jedna profesorica. Ali Vincent nije bio ondje, bio je to jedini dan u njegovom životu da je zakasnio na autobus. Znaš li zašto? Upravo je izlazio iz kuće kad je moja majka vidjela da će mu otpasti gumb s njegove odore. Rekla mu je da pričeka, da će donijeti pribor za šivanje i srediti mu to u tren oka. A dok je to radila i Vinnie prosvjedovao da će zakasniti, taj se glasić obratio mojoj majci. I rekao joj je: »Nemoj pustiti Vinniea da iziđe. Ne danas.« I moja mu je majka sređivala gumb što je polaganije mogla. I namjerno mu je zašila košulju da bi se poslije pravila iznenađena pa ju je morala rašivati. A Vinnie je prosvjedovao da će propustiti autobus. »Pa propustit ćeš ga!«, viknula je majka. I tako se i dogodilo. A toga su dana stradali svi njegovi prijatelji. Nijedan nije ostao živ. Takve su pripovijesti bile uobičajene u mojoj kući i moj bi se otac katkad na kraju naljutio. Govorio je majci da te stvari nisu prikladne za mene, da ću odrasti vjerujući u utvare i proročanstva i da ima i previše religije da bismo dodavali još čuda popisu lažnih nada. Usto je mislio da je vjerovanje u proročanstva u opreci s dobrim kršćaninom, a još je i idiotarija.

– Sve majke na svijetu brinu se za svoju djecu kad ih gledaju kako izlaze iz kuće. Toga je dana Bog htio da se taj autobus sudari i tvoja majka misli... Ali to nije bilo jedini put, bila je uporna moja majka. I usto, i njoj se to dogodilo. – Što se dogodilo onoga jutra 24. ožujka 1968.? Ti si bio ondje, Patrick, uz mene, u krevetu. Sjećaš se? – Oh... pa ne. Ali sjećao se, rekla mi je mama poslije, za jedne od onih dugih večeri kad bi tata otišao u pivnicu, a ja bih ostao doma vježbajući klavir, dok je ona na sofi plela šal uz toplinu vatre. »Probudila sam se plačući jer sam usnula strašan san. Vidjela sam groblje, puno ljudi. Iraca. I znala sam da će se nešto strašno uskoro dogoditi. Ispričala sam to tvom ocu i on mi je rekao neka se ne brinem, da je to samo košmar, ništa drugo. Ali u tijelu sam se osjećala užasno, kao da mi je umro vlastiti sin.« »U podne, sjećam se da sam bila u kuhinji i slušala radio, a netko je najavio da je avion na letu Cork – London nestao iznad mora. Imala sam tavu u ruci i pala mi je na pod, i malo je nedostajalo da i ja odem za njom. Potom smo, iste večeri, doznali da je avion kompanije Aer Lingus eksplodirao nekoliko milja od Wexforda, pri čemu je stradala šezdeset i jedna osoba i posada... Tvoj otac je došao kući blijeda lica, uvukao se u krevet i nije htio pričati o toj temi barem godinu dana, ali se dogodilo tako kako sam ti rekla.« To je bila veoma neobična priča, ali bilo je toliko drugih! Katkad samo neki strašan osjećaj koji bi se na kraju pokazao točan (»Katty Kennedy imala je mrtvačko lice tog jutra«... i nakon tri mjeseca išli smo na pogreb: rak kostiju), drugi put glas (»Gdje je razrjeđivač koji sam ostavio u kuhinji? – pitao je tata, a mama je rekla da ga je bacila

kroz prozor i da nikad više neće pustiti ništa slično u svoju kuhinju. »Glas mi je govorio o opečenom grlu i kako je netko onijemio do kraja života.«) A tata je, jasno, uvijek sklapao oči, uzdisao i govorio joj da ne priča takvo što izvan kuće. Ah, mama, mama... »Mi smo posebni, Pete. Ti si poseban. Vidi kako lijepe stvari skladaš na klaviru. To odnekud izlazi, iz nekog nebeskog dijela tebe. Ti si mali anđeo, znaš li to? Možda jednog dana i ti čuješ taj glas.« – Ali ja ne želim čuti glasove, mama... Tata kaže da je to osobina ludih, da će me zatvoriti ako to kažem ljudima. Onda bi mi majka pokrila oči svojom rukom, sklapala vjeđe i milovala nos kao da će mi ga ukrasti. – Ludost je živjeti život kao da nikad neće završiti, Peter Harper. Iskoristi ga. Priznaj ga. Ne boj se toga i on će ti dati što god tražiš. Što god tražiš. Čašu vina? Što god tražiš. – Jeste li još uvijek s nama, gospodine Harper? Otvorio sam oči ili, bolje rečeno, aktivirao ih, jer su zapravo već bile otvorene, ali istodobno zatvorene, i vidio sam gospođu O’Rourke kako drži bocu vina nad mojom čašom. – Pitala sam vas želite li još vina. – Ne. – odgovorio sam, još se vraćajući iz svojih sjećanja. – Ne, hvala. Mislim da sam popio dovoljno. Nakon deserta sam bio malo umoran i bilo mi je dosta Laure O’Rourke, čija je nazočnost blokirala bilo kakav pokušaj razgovora s mojim prijateljima Leom i Marie, ali sam pristao popiti čaj na sofi pred kaminom. Stojeći sa šalicom čaja, Laura je pohvalila zbirku Marieinih

slika. Pitala ju je kad misli pokrenuti slikarsku radionicu za žene iz sela. – Zapravo sam samouka – odgovorila je ona – pa stoga ne vjerujem da bih bila dobra učiteljica. Laura O’Rourke pokazala je svoje nezadovoljstvo tim odgovorom. Dodala je da bi voljela imati jednu Marieinu sliku i primijetila da »ima savršenu rupu u salonu«. – Ako želite, Marie može napraviti vaš portret – dodao je tada Leo. – Uz to što slika dobre krajolike, izvrsna je portretistica. – Je li to istina, Marie? – pitao sam. – Da sam to prije znao, već bih te zamolio jedan. – Oh, dobro. Prije sam tako zarađivala za život – odgovorila je. – U hotelima gdje je Leo radio, ja sam portretirala neke klijente i... – Napravila je jedan za ženu Francoisa Mitteranda, bez šale – upleo se Leo, koji se pokazao kao najbolje oružje u promociji svoje stidljive supruge. – I za Billyja Cristala. S tim smo platili pola kuće – završio je govoreći to kao šalu. – Ali svi koje imate ovdje su iz Irske – primijetila je gospođa O’Rourke gledajući zidove. – Niste sačuvali nijednu iz drugih zemalja? Marie je, smiješeći se, odmahnula glavom. – Većinu sam usput poklonila ili prodala. Kad sam stigla u Irsku, nisam nijednu ponijela, a sad mi već nedostaje mjesta u kući da ih objesim. Vidite i sami. Kanim neke donirati župi. Poslije čaja počeo sam zijevati. Oluja je prestala odzvanjati vani i svjetla u kući prilično dugo nisu gasnula uslijed silovitih munja. Uz to je Laura O’Rourke po drugi put spomenula klavir i premda sam se pravio lud, znao sam da će opet pokušati. Pomislih da je sad pravi trenutak da krenem kući. Ustao sam sa sofe ispričavajući se što sam pospanko usred petka navečer.

O’Rourkeovi su najavili da će vrlo brzo organizirati večeru kod sebe i da bi bili oduševljeni da budem njihov gost. »Možda kad dođu vaša djeca možemo zaploviti na Frankovoj jedrilici.« Prihvatio sam diplomatski i potom se zahvalio Marie na izvrsnoj večeri. Navukao sam jaknu i Leo me ispratio van. Prestalo je kišiti, ali je vjetar i dalje snažno puhao. Leo, koji je bio malo snužden, komentirao je O’Rourkeove: rekao je da se uvijek kad je s njima osjeća kao žrtva ispitivanja. Ja sam se nasmijao i rekao mu da mi je poznat taj osjećaj. A onda, kad smo došli do auta, vidio sam da Leo netremično gleda nešto na nebu. Podigao sam pogled i sâm to ugledao. Čudovišni oblak smjestio se nad žalom i čekao. Mjesečina koja se uspjela provući kroz oblake ocrtavala je njegovu divovsku siluetu. Bio je debeo kao golema crna puslica, s promjerom od milje i pol, presavijen oko samoga sebe u čudnoj spirali iz koje je izbijalo nekoliko manjih tornada koji bi zgasnuli tek što su se rodili. – Ideš... Kako ružno izgleda – rekoh ne prestajući ga gledati. – Da. Bolje da požuriš prije no što to grune – odgovorio je Leo. – Siguran si da ne želiš još malo ostati? Pogledao sam u veliki oblak bremenit crnilom, koji je izgledao poput velikog boga bijesa koji tek što nije planuo. Stajao je mirno točno iznad Billova zuba, kuda sam morao proći za dvije minute. »Ne izlazi, Pete.« Ali s druge strane, kakav bih ispao pred O’Rourkeovima da opet uđem podvijena repa? »Ostat ću još malo. Ima jedan strašan oblak nad žalom, a uz to imam loš predosjećaj ove noći. Jesam li vam pričao o proročanstvima u obitelji?« »Ne noćas.«

Sjetio sam se svog ujaka Vincenta i njegova gumba. Bilo bi predivno da imam ispriku što ne mogu otići. Možda, uz mnogo sreće, motor upali. Ili će me Leo možda primorati da ostanem. Ili možda... – Ne. Ako požurim, vjerujem da ću biti doma prije no što nas ovo počne tresti – rekoh Leu, potapšavši ga po nadlaktici. – Pazi se, prijatelju. I vrati se u kuću. Sigurno ti tvoja nova prijateljica ima za postaviti poneko pitanje. Leo se nasmijao dok sam ja preskakivao stubama trijema i prizemljio se u vrt. Potrčao sam do auta i sjeo u njega. Leo je još bio ondje i čekao da upalim. Stavio sam ključ i okrenuo kontakt. Volvo bi se obično znao namočiti i u olujne dane poneka bi se svjećica automobila ispraznila. Tako bi bio prisiljen ostati u kući kakvog prijatelja i ondje provesti noć... Motor je upalio od prve.

3. ozio sam polako uskom šljunčanom cestom koja se spuštala preko sprudova, zamijetivši da vjetar pomiče dvije tone čelika mog Volva V40 kao da je napravljen od papira. Farovi su presijecali noć kao dva svjetlosna mača i trudio sam se da ne izgubim iz vida desni rub ceste jer se cesta, kako sam se udaljavao od Leove kuće i spuštao prema Billovu zubu, uzdizala i na određenoj se točki to pretvaralo u malu provaliju bez ikakve zaštite osim šipražja na sprudu. Iznad mene se velika i moćna božica oluje počela oriti, ispuštati porođajne glasove. Dodao sam malo gasa. Pomislih kako ne bih volio biti na cesti kad ta velika Majka Vatre počne histerično vrištati i izbacivati svoju djecu po Zemlji. Ali kad sam svladao uspon i došao do vrha brda, ugledao sam nešto što me primoralo da pritisnem pedalu kočnice. Grana se prepriječila preko ceste. Bila je to velika grana, jedna od četiri ili pet glavnih koje su preostale na krasnom starom hrastu u Billovu zubu. Mogao sam razabrati da je jedan od krajeva grane posve crn i još se pušio pa sam pretpostavio da ju je zacijelo grom iščupao sa stabla. A potom ju je uraganski vjetar tijekom posljednja dva sata gurao sve dok je nije smjestio nasred puta. Podigao sam glavu i bacio pogled uvis kroz vjetrobransko staklo. Velika crna puslica počela se okretati točno iznad auta. Vidjeli su se odbljesci u njezinoj utrobi i čuli nagovještaji groma, kao poluprigušeno hrkanje diva kojega smo omeli u njegovom snu. V

Da sam umjesto što vozim Volvo V40 vozio Land Rover Discovery poput Leova, uopće se ne bih skanjivao: u nižu brzinu i proći preko toga, a onda bih se već pobrinuo da se vratim sljedećeg jutra i do kraja ga sredim udarcima sjekire. Ali niski podvoz mog starog auta ne bi podnio takvu akrobaciju i bojao sam se da pokušavajući ne potrgam jedan ili dva kotača. Uz to će O’Rourkeovi u nekom trenutku kasnije stići ovim istim putom i možda neće imati sreće da je spaze na vrijeme. Tako sam odlučio da ću to napraviti najbrže što mogu. Iskočio sam iz auta i čim sam to napravio, uvidio sam koliko je to opasno. Sve što sam znao o električnim olujama govorilo mi je da ne bih trebao biti ondje. Na vrhu brda, uz drvo, ispod oblaka koji tek što nije prasnuo. »Ne noćas.« Negdje sam čuo da zatvoreni automobili (kao i zrakoplovi) nisu u opasnosti za vrijeme električnih oluja zahvaljujući pojavi zbog koje elektricitet prolazi površinom ne pogađajući unutrašnjost. Umalo se nisam vratio unutra. Možda bi bilo bolje da je pokušam zaobići, ali nek’ ide dovraga! »Idemo dalje. Isprsi se i budi muško; nikad nemoj izgubiti samopoštovanje i svoju mušku sklonost prema zastrašujućim gluparijama, makar pod cijenu da otegneš kapke.« Vjetar je puhao prilično jako u tim trenucima. Pogledao sam stari hrast koji se pušio osakaćen i osjetio miris što ga je ispuštao; na paljevinu, ali ne iz dimnjaka ili roštilja, nego na paljevinu žarulje ili starog kabla. Sjetio sam se odmah kako je moja kći Beatrice gurnula prste u utikač u boravku kad je imala samo četiri godine. Smjesta je nestalo svjetla u cijeloj kući, a kad smo je našli u boravku, dlačice na obrvama bile su joj zašiljene. I ovako je mirisala. Iznad moje glave velika spirala crne puslice podrignula se moćno zarikavši, od čega se zatresla zemlja. Podigao sam pogled posljednji

put i uspio razabrati neku vrstu svjetla u unutrašnjosti te velike trudne majke. Vrtlog plavog svjetla. »Grom nikad ne udara dva puta na isto mjesto«, rekoh samome sebi. »Idemo, što prije si gotov, to bolje.« Prišao sam grani i primio je za jedan kraj. Osuđenica je težila više no što sam mogao pretpostaviti. Počeo sam je vući kao da je riječ o kazaljki divovskog sata koji treba namjestiti da pokazuje točno vrijeme i zaputio sam se prema rubu ceste. U dnu je plaža bila potpuno u mraku. Samo su se razabirale bijele krijeste valova koji razbijaju pijesak. Kad sam stigao do ruba, grana je stajala u savršenoj paraleli s cestom. To je bilo više nego dovoljno. S mukom sam je pustio da padne i obrisao ruke o traperice. Potom sam napravio korak u smjeru mog auta i onda zamijetio nešto oko sebe. Bilo je svjetla. Mnogo svjetla. Prvo sam pomislio da su farovi Volva. Možda sam greškom uključio maglenke prije no što sam izišao, ali sve je bilo jako rasvijetljeno, možda previše rasvijetljeno. Počeo sam smeten hodati prema autu i onda osjetio kako mi je nešto prošlo tijelom. Neko škakljanje poteklo je mojim kralješcima i vratom te zamrlo na mojim rukama. Pogledao sam ih i primijetio da su mi dlake potpuno nakostriješene. Svaka dlaka na mojoj nadlaktici podignula se poput ježevih bodlja. Kao da je netko postavio divovski magnet iznad moje glave. Iznad moje glave. Podigao sam pogled. Taj vrtlog plavog svjetla koji se ubrzano okretao kao disk na tisuću okretaja u minuti. »Gromovi ne udaraju dvaput na isto mjesto.«

Osjetio sam nešto u sljepoočnicama. I svjetlo auta od kojega su me zaboljele oči i pretvorile se u veliku bjelinu. Imao sam vremena shvatiti što se događa. Bila je to tek koja sekunda i mislim da sam pokušao doći do Volva, ali nisam stigao. Onda sam osjetio: nešto me ugrizlo za tijelo; lice, rame, noge. Pokrenulo me kao lutka i natjeralo da poletim. Ta snažna kutija teška tisuću tona pala je posred moje glave. Spljoštila me, natjerala me da padnem koljenima na tlo i potom se razbila kao da nosi u sebi tisuću kila eksploziva. Moje uši nisu mogle podnijeti taj zvuk. Ugasile su se. Radile na prazno. Potom sam začuo vlastiti krik i osjetio da padam na tlo, očekujući da mi tijelo udari o zemlju, ali do toga nije došlo. Nastavio sam padati u crnilo bez kraja.

4. tvorio sam oči i osjetio užasnu mučninu. Gdje sam? Gdje god bio, micao sam se. – Pogledajte! Otvorio je oči – rekao je netko. Prepoznao sam glas: Marie. Bili smo u autu i jurili svom brzinom. – Marie... zaustavi, moram povratiti. Osjetio sam kako auto naglo koči. Rukom sam potražio kvaku suzdržavajući se od riganja i kad sam napokon otvorio vrata, sve sam izbacio. Druga su se vrata otvorila. Čuo sam korake. Približavali su mi se. – U prtljažniku je boca vode. I ubrusi. Donesi nekoliko. Osjetio sam kako me nečija ruka tapše po leđima. – To, momče, izbaci sve. Iza nas je bio drugi auto i njegova su svjetla osvjetljavala umjetničko djelo koje sam upravo stvorio na asfaltu. Pretpostavio sam da je onamo otišla tjestenina od večere, veličanstveni biftek i Leov bordeaux. Netko mi je dodao bocu otvorene vode. Otpio sam malo iz nje. Bilo mi je bolje. Potom mi je netko dodao ubrus. Ispuhao sam nos i na kraju obrisao usta. Imao je gadljiv okus na nepcu. Ipak sam glasno zahvalio. Pokušao sam otvoriti oči, ali sam osjećao da su mi teške. Kao oči stare kornjače. Zapravo sam se osjećao kao da cijelo moje tijelo pripada staroj kornjači s Galapagosa. Najmanje stogodišnjoj kornjači. Mora da mi je i koža bila takva, poput kartona i tvrda. O

– Je li napokon došao k sebi? – rekao je drugi glas, glas Franka O’Rourkea. – Čini se – odgovorio je Leo. Podigao sam pogled i pokušao ih vidjeti, ali sam uspio razabrati tek njihove obrise. – Što se dogodilo? – pitao sam stisnuta glasa. – Onesvijestio si se, Peter, ali dobro si. Idemo u bolnicu. – Bolnicu? – rekoh. – Je li to šala? – Ne, momče. Nije to šala. Mislimo da te udario grom. Sad opet sjedni. Stići ćemo za koju minutu. Ne znam koliko smo dugo još bili u autu, no opet sam se onesvijestio i sljedeće čega se sjećam je recepcija bolnice (Dungloe Community Hospital, kako sam kasnije doznao) i kako hodam dok me Leo i Frank O’Rourke pridržavaju. Potom nekoliko bolničara koji su izišli iz vratarnice i kako sam se svalio na ležaj. I Marie, koja me drži za ruku i govori da će sve ispasti dobro, dok su se nosila kretala hodnikom. »Nije to ništa, Pete«, reče jedan glas. Zatvorio sam oči i opet izgubio svijest. Doktorica koja me primila zvala se Anita Ryan, zgodna Irkinja crvene kose i pjegavog tena, malo debeljuškasta, koja je govorila brzo i precizno. Opipala mi je puls, poslušala me, pregledala oči baterijom. – Znate li zašto ste ovdje? – Mislim da me udario grom. Potom mi je postavila niz vrlo jednostavnih pitanja za početak. Kako se zovem, koliko mi je godina. »Kako se sve dogodilo, gospodine Harper? Gdje ste osjetili udar? Boli li vas nešto?« Pokušao sam objasniti ono čega sam se sjećao. Auto, grana na putu i potom to svjetlo. Plavi vrtlog. Osjetio sam da me nešto udarilo po glavi... i sad

sam imao glavobolju pomiješanu s jakom ošamućenošću. I također sam osjećao da mi je koža napeta. Doktorica je rekla da će me poslati na slikanje glave. Potom mi je ubrizgala nešto u ruku i vratila me na nosila. Prošao sam kroz neki hodnik dok nisam došao do dvorane s rendgenom. Ondje su me na trbuhu uveli u veliku mašinu i prilično sam dugo ondje ostao slušajući zvukove i cičanje oko sebe. Bol u glavi na čas je stala i koža mi se prestala natezati. Pretpostavio sam da su mi dali neku vrstu sedativa. Nakon jednog sata opet sam se našao s doktoricom. Imala je sve moje fotografije poredane na ekranu za očitavanje. Pozvala me da sjednem i požurila se da mi priopći rezultate. Bili su dobri. Nisu pronašli ništa zbog čega bih se trebao brinuti. Rendgenska je snimka bila savršena. Čini se da je to bio jedan od onih »sretnih slučajeva« koji se katkad dogode, premda je to što sam osjetio udarac u glavu i dalje uznemiravalo doktoricu. – Sad pogledajte. Želim vam nešto pokazati. Sjeo sam na nosila i razodjenuo se od pasa nagore. Kad sam to napravio pod svjetlima ordinacije, otkrio sam nešto nevjerojatno. Gornja polovica mojih prsa, počevši od vrata, i moje lijevo bedro bili su crveni i pokriveni nizom neobičnih biljega. Izgledali su poput paprati ili pera i bili su tako savršeni da bi se reklo da se netko pozabavio time da me danima ili tjednima tetovira crvenom tintom. Spadali su, objasnila mi je, u Lichtenbergove likove, nazvane tako u čast njihovog otkrivača, njemačkog fizičara Georga Christopha Lichtenberga, kojega nije udario nijedan grom, ali se u svoje doba bavio proučavanjem električnih struja. Te tetovaže na koži bile su posljedica puknuća kapilara uslijed protoka električne struje mojim tijelom, a dobra vijest je bila da će se povući nakon nekoliko dana. Doktorica mi je objasnila da je vidjela jednu još spektakularniju, u

obliku morske zvijezde, nacrtanu na leđima jednog ribara kojega je prije dvije godine zahvatila munja. – I koji je također preživio, hvala Bogu – nastavila je pričati. – Zapravo, premda pučka predaja govori suprotno, nije tako rijetko da se preživi udar groma. Sve ovisi o njegovoj energiji, području udara, a osobito o putanji koju napravi u tijelu. Uvijek postoji područje ulaska, unutarnji prolazak i područje izlaska munje, a za vrijeme tog prolaska grom usput spaljuje sve. Ovisno kojim područjima ili organima prelazi, lezije mogu biti smrtonosne ili ne. U vašem slučaju sve ukazuje da ste imali sreće, ali svejedno ćete morati provesti noć na promatranju. Leo i Marie čekali su me u sobi koju su mi dodijelili. Doktorica ih je već izvijestila o svemu. Ponudili su mi svoje telefone ako želim nekoga nazvati. – Ne... – odgovorio sam. – Bit ću dobro. Doktorica je rekla da je to samo jednu noć. Ne želim nikoga uznemiravati. – Ni Judie? – bio je uporan Leo. – Mislim da bi te rado posjetila. – Sigurno, prijatelju – odgovorio sam mu. – Doći će mi dobro jedna noć nasamo sa sredstvima za smirenje i bolničkim mirisom. Usto, Judie će biti zauzeta u pansionu. Jučer mi je rekla da je došla njemačka skupina ruksak-turista. Ali prije no što odeš, ispričaj mi kako se sve to dogodilo. Izgleda da su O’Rourkeovi otišli pola sata nakon mene i oni su me pronašli. Moj je auto još imao upaljena svjetla i motor je radio. Kad su me vidjeli na tlu natopljenog kišom i blatom, pomislili su da sam mrtav. Laura O’Rourke je bila toliko potresena da su joj dali nešto za smirenje kad je došla u bolnicu, a Frank ju je odveo kući. – Zahvalite im u moje ime kad ih vidite.

– Učinit ćemo to, ali budi spreman na to da ćeš biti nova pošalica u selu – odgovorio je Leo smiješeći se. – Laura O’Rourke dobra je za širenje priča. – Oh, to već mogu zamisliti... – Nemojte biti takvi! – uskliknula je Marie. Inzistirali su na tome da ostanu preko noći, ali sam ih nagovorio da odu. »Ne mislim noćas umrijeti, budite mirni. Osim toga, nikad ne bih prisilio svog prijatelja da spava u sličnoj spravi za mučenje«, rekoh zbog naslonjača u sobi. – Ostavit ću ti svoj telefon – rekao je Leo položivši svoj mobilni telefon na stolić – neka ti noć bude ugodna i oprezno s bolničarkama. Nakon što je lupnula svog muža po potiljku, Marie me poljubila u čelo i oprostila se. »Slatko sanjaj, Pete.« Te mi je noći elektricitet zacijelo još prolazio venama jer nisam mogao oka sklopiti. Usto me počela boljeti glava. Bio sam budan u krevetu i slušao onu vrstu tiktakanja koje je kao sat odzvanjalo u najudaljenijem kutu moje glave. Bio sam sâm u sobi, ali s druge strane vrata mogao se čuti pokoji jauk, koraci sestre, zvuk televizora u sobi nekoga tko je također patio od nesanice. Već dugo nisam proveo noć u bolnici. Mogu li se sjetiti kad je to bilo posljednji put? Jasno da mogu. »Samo sam (zaista, neće to biti ništa) imala malu omaglicu.« Deirdre Harper, moja majka, onesvijestila se u prodavaonici cipela u trgovačkom centru i nekoliko osoba joj je pomoglo da sjedne. Moj ju je otac odveo na hitnu i kad sam došao zrakoplovom s leta Amsterdam – London – Dublin, ona je i dalje bila na promatranju. »Kaže da je dobro, da je samo bila mala omaglica« rekao je tata. Vjerovali smo da ćemo biti doma do ručka.

»Neće biti ništa, vidjet ćeš.« Krasna pedesetodvogodišnja žena kestenjaste kose i sa smiješkom kojim je uspijevala pretvoriti jedan crni dan u sretan dan; i sjećam je se s tim smiješkom kako se »nakratko« oprašta kad su joj rekli da je moraju zaprimiti kako bi obavili kompletnu pretragu... A onda sam ga čuo, isti glas koji mi se obratio one noći prije no što sam izišao iz kuće: »Oprosti se od svoje majke, Peter. Sjećaj je se uvijek onakve kakvu je sad vidiš: u ovoj haljini, s ovom crvenkastom kosom, njezinom torbom i smeđim cipelama.« I ona je to zacijelo vidjela u mom pogledu. Sjećam se da sam vidio kako joj se oči pune suzama, ali se oduprla i nijednoj nije dopustila da joj pobjegne. Učinila je to zbog tate, jasno. I opet je rekla da će se vratiti kući još istog popodneva, možda sutra. I otišla je koračajući prema dvostrukim plastičnim vratima, koja su je progutala zauvijek i pretvorila u robinju kreveta i cijevi, lišenu kose, ali nikad osmijeha, sve dok je Bog nije odnio jednog ružnog dana u studenom, dva mjeseca poslije, razorivši sretan dom i pretvorivši mog oca u vječnu sjenu, a meni raskolivši rupu u grudima koju nikad nisam uspio zatvoriti dokraja. Dok sam se sjećao mame, pustio sam da mi pobjegne par gorkih suza u samoći sobe. Zora je išla svojim tokom i moje je tijelo napokon otpočinulo. Potom sam sanjao jedan san i mislim da se ona u njemu pojavila. Bila je uplašena i željela mi je reći nešto što nisam razumio. Sutradan sam se probudio s istom glavoboljom. Doktorica je navratila nakon doručka i postavila mi nekoliko pitanja u vezi s vrstom bola koji

osjećam. Je li kontinuiran ili pulsirajući? Kao da mi srce kuca unutar glave? – Upravo to – odgovorio sam. – Kao puls. – Dobro, u kojem vas području boli: naprijed, otraga, s jedne strane ili po cijeloj glavi? Rekoh joj da me boli »unutra«, ali da bol osjećam više s lijeve strane. »Dvostruka slika, leteće iskre u očima, abdominalni bol, znojenje, suzenje?« Doktorica mi je prepisala neke tablete, »dvije ujutro, dvije u podne, dvije prije no što legnete, nakon svakog jela. Ako nakon dva tjedna bol bude i dalje prisutna, vratite se ovamo. Ne biste trebali prvi tjedan voziti, osim ako je nužno. Nikakve droge ni alkohol.« »Seks, doktorice?« »Samo koliko je nužno.« »To je znatno više od onoga što imam sada.« Na telefonu sam imao propušteni poziv od Judie. Pretpostavio sam da su je Marie i Leo u sve uputili. Uzvratio sam poziv. Nakon nekoliko tonova netko je dignuo slušalicu i čuo se nezamjenjiv Judien glas, ljubazan, živahan, malo promukao na kraju svake rečenice. – Dućan gospođe Houllihan, kako vam mogu pomoći? – Zdravo – rekoh. – Upravo sam se doselio u selo i volio bih znati gdje mogu posuditi dobar pornić. Judie se nasmijala s druge strane telefona. Mogao sam je zamisliti kako se dosađuje iza pulta čitajući neku debelu knjigu, dok se kraj nje puši šalica yogui-čaja (od kupina, ginsenga ili drugih čudnih mješavina koje su joj prijale). Dućan gospođe Houllihan bio je već mjesecima najuočljivija zgrada u Clenhburranu. Ružičasto pročelje, prozori obojeni u žuto i hrpa cvijeća, zastavica, zvončića i malih Buda koji sjede po prozorima. U prizemlju se nalazio stari dućan gospođe Houllihan, zamišljen za

ljetne posjetitelje koji je tradicionalno zimi služio kao ljekarna, dućan s knjigama i igračkama; i za posuđivanje filmova. Ali s umirovljenjem gospođe Houllihan prije dvije godine i dolaskom njegove nove vlasnice, mlade i živahne Judie Gallagher, dućan je – a onda i cijelo selo – pretrpio malu revoluciju. Sad je stari dućan bio i centar za poduku iz joge (koju je ona držala dva sata tjedno), salon za masažu i akupunkturu. Uz to se, nekako neformalno, mjesto na kraju pretvorilo u operativnu bazu žena iz sela koje su se dotad morale zadovoljiti stražnjim prostorom male crkve Saint Michael, gdje su vodile svakojake tečajeve i planirale izlete u kupnju u Belfast ili Derry (čak jedan u London, zbog čega su muškarci danima bili zabrinuti) i druge kulturne događaje, kao što je filmska večer na otvorenom Clenhburrana, koja će se održati u srpnju. Ne treba niti reći koliko su oduševljene bile žene iz sela s novim društvenim centrom. Uz dućan i »kulturni« centar Judie je također preuredila stambeni prostor smješten na prvom katu, gdje je držala nekoliko soba s ležajevima, uglavnom namijenjenih putnicima s naprtnjačama (lani joj je uspjelo da se pojavi u vodiču Lonely Planet za Irsku), ali i glazbenicima koji su dolazili svirati tradicionalnu irsku glazbu u Fagan’su ili turistima na proputovanju ovim područjem koji ne bi uspjeli pronaći sobu ni u jednom od dva hotela u Dungloeu te bi na kraju završili očajni usred noći preklinjući za krevet na koji mogu leći i ondje prespavati. A uza sve to, Judie je imala najbolju zbirku klasičnih DVD-ova u cijelom Donegalu. – Dobro, ovdje imamo veliku zbirku filmova za odrasle. Sviđaju li vam se životinje? Patuljci iz cirkusa? Malo bondage možda? – Oh, sve je to vrlo dobro, ali imate li nešto s povrćem? Tipa Lude tikve III? Znate, ja sam odrastao u vrlo malenom selu, s velikim vrtom.

– Dosta, Pete – nasmijala se Judie opet – Kako si, dovraga? Zvala me Marie i sve mi ispričala. Zašto me sinoć nisi nazvao? – Nisam htio da se brineš. Znao sam da si zauzeta u pansionu. Usto, nije tako ozbiljno kako se čini. – Jebemu, Pete, to je kao da se strmoglaviš avionom i preživiš da bi to ispričao. Baš bih voljela da sam ti sinoć došla u posjet, makar morala ostaviti Njemice na neko vrijeme zaključane. Dobro, jesi li bolje? Kako je sve prošlo? – Zapravo još ne mogu vjerovati – rekoh, pomislivši odjednom na taj trenutak. Svjetlost. Vrtlog plavog svjetla. – Sve se dogodilo prilično brzo, ali mislim da sam sad već dobro. Samo me malo boli glava, no doktorica mi je dala neke tablete. Kaže da ću za dva tjedna biti dobro. – Marie kaže da nisi zadobio ni ogrebotinu, samo neke biljege po koži. – Da, kao tetovaža su. Shvatio sam da bih volio imati tetovažu. Možda si napravim jednu nakon ovoga. Zaista, propustila si jučer divnu večeru. I O’Rourkeove. Ispustila je sarkastičan smjehić. – Da, Marie mi je rekla da su te se dočepali. Hvala Bogu da nisam otišla na večeru jer bi Laura O’Rourke žurno izvršila svoju dužnost i u ovo doba ti i ja možda bismo već imali pokoje neprijavljeno dijete. Pretpostavljam da je složila cijeli dosje o tebi, jel’ da? – Skoro – odgovorio sam – Malo sam se odupirao. – To ti misliš... – reče smijući se. – Dobro, trebam li te spasiti iz te bolnice? – Da, molim te. Doktorica mi je već dala neke tablete i žele me izbaciti odavde popodne.

– Daj mi koji sat. Njemice se tuširaju i otići će nakon doručka. Čim pansion bude slobodan, dolazim onamo. Hoćeš li dotad preživjeti? – Mislim da hoću. – OK. Čuj, sad te moram ostaviti. Imam mušteriju u dućanu, a najluđe je što mislim da hoće nešto kupiti. Vidimo se brzo, Peter Iskra. Judie me pokupila na vratima bolnice dva sata kasnije. Izišla je iz svoje male poput boce zelene Vauxall Corse i bacila mi se u naručje. Imala je najboljih dvadeset i devet godina što ih čovjek može zamisliti. Krepkost, znatiželju, inteligenciju. I uz to su joj traperice izvanredno stajale. Prvi put kad sam je vidio kako sjedi za stolom u Fagan’su, okružena lokalcima koji su je proždirali pogledom, pomislio sam da je ondje u prolazu. Do toga dana moja lista domaćih ljepotica bila je okrunjena Teresom Malone, seoskom poštaricom, golemom crvenokosom ženom dugih nogu i bujnog poprsja, s kojom sam nekoliko puta očijukao uz vrtnu ogradu u vrijeme kad preuzimam poštu. Ali iz nekog razloga moj instinkt za preživljavanje odvraćao me od gospođice Malone (možda bojeći se prerane smrti uslijed prignječenja na mom madracu) i nijednom otkako sam došao u Clenhburran nisam proveo noć ni s jednom ženom. Toga dana kad sam ušao kod Fagan’s, napravio sam ono što sam obično činio kao dobra pridošlica: sjeo sam u kut mračne i prohladne pivnice i pripremio se da otrpim proračunatu ravnodušnost lokalaca. Naručio sam pintu kojoj je prilično dugo trebalo da stigne i krišom pogledavao oko sebe. I u svakom od tih pogleda, prije ili poslije, na kraju bih se sudario s Judie, koja je brbljala s nekom ženom, za koju sam poslije doznao da je gospođa Douglas.

Zapodjenuo sam razgovor s drugom mušterijom, ribarom po imenu Donovan, čije su ruke bile velike kao glava, i polagano sam, od jedne priče do druge prešao granicu od tri pinte. Te ću večeri morati voziti vrlo pažljivo ako ne želim završiti s autom na dnu jedne od onih blatnih provalija koje se otvaraju uz rub puta. Između gutljaja i gutljaja moje su oči plovile po pivnici sad već s jedinim, bezočnim ciljem. Ribar je to zamijetio i na kraju je napravio malu šalu o mojoj »rastresenosti« pritom si češkajući nos i smiješeći se. Priznao sam malo posramljen da ne mogu skinuti oči s nje i iskoristio priliku da se raspitam o njoj. Kako se zove? Živi li u selu? »Judie Gallagher. – odgovorio je ribar. – Pojavila se ovdje jednog lijepog dana pješice i s naprtnjačom. Nije bila turistkinja, ali nije bila ni u prolazu. Nekako je doznala da gospođa Houllihan traži nekoga da je zamijeni u dućanu i čim je došla, dala se na posao. Otad živi među nama i volimo je. Žene iz sela oduševljene su njezinim radionicama svega i svačega. Momci za ženidbu lome vratove ne bi li joj prizvali pozornost. A mi koji se bližimo starosti uživamo već samim time što smo u njezinoj blizini.« Nije mi trebalo dugo da jednog popodneva svratim u dućan svaštarija gospođe Houllihan. Od svih isprika koje su mi pale na pamet, izabrao sam video. Bilo je to dobro prerušavanje, a uz to sam (od Lea i Marie) čuo da je ondje fina zbirka filmskih klasika koja zavređuje posjet i relativno se jeftino može posuditi. Kad sam ušao, Judie je bila zauzeta nekom mušterijom. Pogledala me, nasmiješila se i zaželjela mi dobrodošlicu. Toga dana – još se sjećam – bila je odjevena u crni topić i suknju sa širokim šarenim prugama. Topić se pripio uz tijelo i otkrio sam da je mnogo vitkija no što mi se činilo u Fagan’su i da ima predivne grudi, vrat i ramena. Rastresen, kao onaj koji zapravo ništa ne želi, pitao sam je za filmove i pokazala mi je policu u dnu. Zahvalio sam i provukao se do

dna dućana, a kad sam se našao pred policom s filmovima, zatvorio sam oči i pomislio: »Kako je zgodna!« i osjetio da mi krv vrije kao adolescentu. Poslije sam se pokušao udubiti u filmove. Doista je imala lijepu zbirku. Po naslovima kao što su Zlatni dječak, Rambo ili Moja Afrika (dva posljednja u VHS formatu) zaključio sam da je gospođa Houllihan opskrbljivala zajednicu snovima i zabavom dugi niz godina. Na nižim policama (udaljenim od hit-naslova) otkrio sam slavnu Noinu arku s klasicima o kojoj su mi pričali Leo i Marie. Dva ili tri tuceta dobrih filmova Billyja Wildera, Elije Kazana, Hitchcocka ili Johna Forda uz druge suvremenije filmove Almodóvara ili Woodyja Allena. Dok sam čitao naslovnicu Sve o mojoj majci (i glazbenog benda Alberta Iglesiasa, čiji sam obožavatelj) pojavila se uz mene i rekla da je oduševljena tim filmom. Ja sam joj odgovorio da mi se općenito sve Almodóvarovo čini dobrim, osim možda ponekog naslova, i tako smo počeli razgovarati o filmu pregledavajući vrpce koje je ondje imala. Dok smo brbljali, ja sam se usredotočio na nju. Odgonetnuo sam njezin cockney naglasak, po čemu sam zaključio da je Britanka iz Londona. Zacijelo joj je bilo više od dvadeset i pet, ali mi se nije činilo da je stigla do tridesete. Posjedovala je jednu od onih ljepota koje ne zasljepljuju, koje možeš istraživati i shvatiti da te pjege stoje divno na tom nosu i da te oči izgledaju kao da nemaju dna. Pomicala je nervozno ruke i imala malen i dražestan tik u desnom oku. – Od Woodyja mi je ostao Zagonetno ubojstvo na Manhattanu ili Meci nad Broadwayem, to su najaktualniji, osim eksperimentalnih, ali... I nisam se prestao pitati što jedna takva cura radi u ovakvom selu.

– Ovaj komplet Billyja Wildera sadrži Vanjske poslove, Naslovnu stranicu i Pet grobova Kaira, ali ću ti naplatiti kao jedan film, kako ti se čini? Nastojao sam da moji pogledi ne budu posve očiti, ali ni ona nije skidala oči s mene. Uvijek kad bih svrnuo pogled prema polici i neko vrijeme pričao gledajući na drugu stranu, kad bih ga vratio, držala je svoja dva divna safira prikovana na meni, u grimasi nekog šeretskog smiješka, kao da planira kakvu spletku. – Mislim da ću ponijeti kutiju s Wilderom i Almodóvarov Vratiti se. Uvijek sam ga htio ponovo pogledati. Mislim da naslov želi to i reći: vratiti se. »Bože, kako loša šala. Jadnica se nasmijala reda radi.« Počeo sam se osjećati kao idiot. »Samo je simpatična, ti praznoglavče. Odnio si filmiće koje nitko ne odnosi.« Nakon osam godina provedenih u braku, zaboravio sam kako bariti komade. Ali što to govorim: nikad nisam niti znao kako bariti komade. Onih nekoliko puta kad sam to radio, bilo je to zato što su se one bacile na mene. – Živiš ovdje? – na kraju sam pitao. – Da, dobro, zapravo sam nekoliko mjeseci u ovom kraju. Živim u Tremore Beachu. – Ah! Onda moraš znati Lea i Marie. Često dolaze u dućan. Par mušterija prekinulo je razgovor i na prilično idiotski način odlučio sam da je dobar trenutak da odem. Platio sam, oprostio se od nje i izišao iz dućana duboko dišući. Nakon onoga s Clem imao sam tek par glupih i letećih avantura, zbog kojih sam se gotovo kajao. Prvu mjesec dana nakon što sam doznao za Clem i Nielsa, sa studenticom violine s konzervatorija iz Amsterdama koju sam upoznao na zabavi u kući Maxa Scheiffera (mog velikog kolege i zaštitnika mog seksualnog života prije i poslije

razvoda). Drugu s bivšom stjuardesom KLM-a koju nisam upoznao u avionu, nego u supermarketu. Ali osim tih utjeha nisam pronašao ženu koja bi potaknula moju znatiželju kao što je to učinila Judie Gallagher. Opet sam je vidio tjedan dana poslije i kad sam ušao u dućan, naši su se pogledi sreli i zapalila su se dva osmijeha. – Hej! – Hej! Ona je bila zauzeta i ja sam strpljivo čekao uz policu s filmovima, praveći se da razgledavam. Onda je njezin glas odjeknuo iza mojih leđa. – Ti si onaj glazbenik Harper, točno? Marie je bila stalan gost u dućanu, a ja sam joj bio spomenuo Tremore Beach tijekom svog posljednjeg posjeta, tako da je zbrojila dva i dva, pa je Judie znala ponešto o meni – zapravo je znala podosta više od »ponešto« – budući da su Marie i ona, kako sam poslije doznao, uz jedan podulji čaj pričale o onom »tajanstvenom i zanimljivom bradonji« koji je posudio film u dućanu prije koji dan. Ovog puta nisam nikamo žurio. Mušterije su ulazile i izlazile i ja sam strpljivo čekao razgledavajući policu s filmovima ili knjige o meditaciji, jogi i alternativnim lijekovima ili zbirku Budinih figurica nanizanih ispred pulta. Bilo mi je jasno da ću je još iste večeri pozvati da iziđemo, i to sam i napravio. Na kraju sam joj ponudio pivo i razgovor u Fagan’su i onamo smo otišli kad je zatvorila dućan. Bio je utorak i kišilo je kao iz kabla. Fagan’s je bio poluprazan, a dragocjeni stol uz kamin slobodan. Ondje smo sjeli da nam se osuši odjeća i da nešto popijemo. Počeli smo pričajući o selu i kako smo došli ovamo. Ja sam pričao o Amsterdamu, Dublinu, razvodu i kreativnoj krizi. Ispričao sam joj svoj život i rad i ona je slušala u tišini, pijuckajući svoj Guinness,

prikovavši na mene svoja dva živa i pametna plava oka. No kad je došao red na nju, pa... ograničila se na neke mutne stvari. Da je Škotlanđanka, iz ribarskog seoca na sjeveru Invernessa gdje »more udara stvarajući zaglušujuću buku koja izluđuje ljude«. Govorila je malo o svojoj obitelji, koju je sama definirala kao »disfunkcionalnu i deprimirajuću« i nije dodala ništa više. Mislim da ih, otkako je otišla odande s netom navršenih osamnaest, nikad više nije vidjela. Studirala je psihologiju u Londonu i zaposlila se u jednoj bolnici. Onda je nastupila velika rupa od pet ili šest godina koju je Judie sažela u jedan redak: »Na kraju me London spržio« i potom je došlo dugo putovanje po Indiji, gdje je stupila u dodir s duhovnim svijetom, energijama, alternativnim lijekovima i jogom. »Putovala sam sama i prvi put u životu osjećala se slobodnom, snažnom i neovisnom.« Ondje je shvatila da želi živjeti na mjestu koje će djelovati tako da se osjeća kao ljudsko biće, a ne stroj koji proizvodi stvari za druge. – Ali zašto Irska? – potaknuo sam je ja. – Zašto Clenhburran? – Po povratku u Europu živjela sam jedno ljeto s prijateljicom u Berlinu. Jedne smo noći oslikavale linije dlana tintom i preslikavale ih na kartu. Moja linija života prelazila je preko Škotske i završavala na mjestu na sjeveru između dva poluotoka. Pomislila sam: zašto ne? – Zaista? – pitao sam. – Govoriš mi da si došla ovdje stavivši prst na kartu? – Ne prst; cijelu ruku. Počela me obuzimati nestrpljivost s tom curom. Bila je lijepa i pametna, ali je igrala neku čudnu igru. Kao Saint-Exuperyjev princ koji je volio pitati, ali je mrzio odgovarati. I kamo vodi ta priča o linijama dlana koju ni sama nije progutala? Kako bilo, nešto me u njoj strašno privlačilo, poput nekog divovskog kovitlaca u unutrašnjosti njezinih očiju. Vatra, pobuna, ne