sigurno imale ručne zglobove šire od mojih, ili koje se nisu oduprle drogi kao što je to učinilo moje tijelo. Tri žene od trideset i osam, četrdeset i jednu i devetnaest godina za koje se smatralo da su nestale u Londonu, poput tolikih drugih. Nikad nisam htjela previše toga doznati o njima. Koliko su dugo bile ondje. Što im se dogodilo. Samo sam zamolila policajca fotografiju svake od njih i kad god bih mogla, pokušala sam ih vidjeti u svojim mislima i poslati im osmijeh. Veoma mi pomaže misliti da su one meni pomogle. Na neki način su mi rekle: >Ti možeš, Judie! Zatega će ti dopustiti da pobjegneš! Učini to ti, ja više ne mogu!<« »Kad se Pedro pojavio tog popodneva na vratima, znala sam da su moji krici imali učinka. Bio je preplašen, sluđen. Ja sam počela opet vikati i on je kleknuo iznad mene i opalio me tri puta šakom u lice tako da sam se od udaraca onesvijestila. Potom je objavio da će me se riješiti kao što je to napravio s drugima, i to mi je podrobno objasnio kao da priča s ogledalom: razrezat će me na komade u svojoj kadi i spaliti ih, jedan po jedan u kotlu za grijanje. Ali budući da sam se tako loše ponijela, opet će mi staviti povez, pa će to napraviti dok sam živa.« »Hvala nebesima, neki je susjed podigao uzbunu i policija je stigla navrijeme. Već su prije bili u tom susjedstvu, jer je mjesecima prije neki taksist tvrdio da je vidio čovjeka kako nosi pijanu ženu koja se podudarala s opisom jedne nestale žene: prijašnje žrtve. Moji povici i poziv tog susjeda (mladića indijskog imena Asif Sahid, kojega zovem svake godine da mu čestitam Božić) pokrenuli su pravu uzbunu. Policija je lupala na vrata i Pedro je odlučio da ću platiti zbog toga što sam ga otkrila. Zabio mi je svoj mesarski nož dvaput u bedro prije no što mu je policajac poslao tri metka u prsa.« – Onaj ožiljak...
– Da – reče ona. – To je bio kraj, ali pripovijest nije završila ondje, dakako. Šest mjeseci nakon toga nisam uspjela spavati. Taj užas je ovladao mnome. Spopadale su me more i preuzimale kontrolu u bilo kojem trenutku dana ili noći. Budila bih se vičući... ili bolje rečeno, urlajući od užasa. Na kraju sam otkrila mali trik: otišla bih spavati u svratišta s mladim putnicima. Jedini način na koji sam uspjela zaspati bio je dok sam bila okružena s tridesetak osoba uz hrkanje i prdež. »Ali to nije bilo baš lako: jedne noći u samotnom hodniku bolnice u kojoj sam radila, ugledala sam muškarca koji je nalikovao Pedru. Premda sam vidjela potvrdu o njegovoj smrti i njegov leš, pomislila sam da je nekako preživio. Zatvorila sam se u sobu, u prostoriju za čišćenje, i ondje sam skrivena provela noć. Plačući.« »Počela sam se drogirati. Prvo s legalnim drogama, koje je bilo lako nabaviti na mom poslu, potom s jačima. Tako sam provela pet ili šest mjeseci svoga života. Nisam mogla biti sama ni minutu i počela sam posjećivati barove, prijateljevati s najvećima, najjačima i najnasilnijima koje sam mogla pronaći. Postala sam nepristupačna, zakačila se za te stvari... pretpostavljam da sam se jednog jutra probudila u nepoznatoj kući, uz nepoznatog tipa i uvidjela da je to uklet put prema paklu. Usto, u bolnici su mi napravili veliku uslugu: otpustili su me. Moj koordinator, tip kojega sam tada mrzila, ali kojega sad duboko poštujem, rekao mi je da su pokušali »okrenuti glavu« što se tiče mojih stalnih odsustava i stanja u kojemu bih dolazila u bolnicu, ali da iskreno misle da nisam sposobna raditi. On me poslao da razgovaram s Kauffmanom jer je znao da sam ga poznavala i divila mu se (običavala sam pričati o njemu i njegovoj metodi hipnoze za vrijeme kave, kad sam još pila kavu) i predložio mi je da dogovorim sastanak s njim u Belfastu. Dobro, zapravo me primorao da okrenem broj. I otišla sam onamo.«
»Kauffman je saslušao moju priču i rekao da će mi pomoći, ali da se trebam preseliti u Belfast. >Moja metoda je intenzivna, ali funkcionira. U mjesec dana moguće je srediti veći dio ove havarije.<« »Bilo je to prvi put da sam posjetila Irsku i odmah sam zavoljela to mjesto. Krajem tjedna, kad nisam bila na nekom Kauffmanovom savjetovanju, unajmila bih auto i putovala sjeverom. Onda sam pomislila da bih jednoga dana voljela živjeti na tom mjestu. Jednom takvom prilikom izgubila sam se i završila ovdje u Clenhburranu, i tako sam upoznala gospođu Houllihan. Bilo je pasje popodne i samo je njezin dućan bio otvoren. Poslužila mi je čaj i ponudila konačište (tih dana nije bilo pansiona u Clenhburranu). Bila je očaravajuća žena. Putnica koja je obišla pola svijeta. Provele smo večer pričajući, i premda joj nikad nisam ispričala istinu o sebi, vjerujem da je na određen način ona sve naslutila, ili barem dobar dio. Priznala mi je da namjerava ići u mirovinu za koju godinu i da ne poznaje nikoga tko bi htio preuzeti uzde njezinog posla. Mislim da je znala da ću prihvatiti i nije se baš iznenadila kad sam na to pristala... >ali prije bih voljela otputovati na neko daleko mjesto, kao što ste vi napravili.<« »>Dogovoreno, draga<, rekla mi je, >Ali nemoj dugo.< Te sam noći, prvi put u godinu dana, spavala bez pomoći kakve droge ili nekog posebnog trika. A kad sam se sutradan probudila i spustila u luku te vidjela starce kako bacaju jelo tuljanima, zaključila sam da volim to mjesto.« »Mjesec i pol kasnije Kauffman i ja postigli smo velik napredak. Još sam patila od košmarnih snova, a Kauffman je bio iskren o tome: >I dalje će ih biti, Judie, možda zauvijek. To je ožiljak vrlo velike rane. Ali je ta rana barem prestala krvariti.< I to je bilo točno. Kroz hipnozu sam uspjela udaljiti to čudovište od sebe, pretvoriti ga u mutan i nejasan glas od kojega sam se sad mogla braniti. I tada sam bila
spremna uzeti svoju naprtnjaču i otići. I to sam napravila. Vijetnam, Tajland, Indija, Nepal. Duhovna utočišta. Meditacija. Naučila sam kontrolirati svoje emocije, prihvaćati ih kao nešto neizbježno, ali ih postaviti na svoje mjesto. Na mjesto koje će mi dopustiti da nastavim napredovati kroz život. I kad sam bila spremna vratiti se, gospođa Houllihan me i dalje čekala kako bi mogla otići u mirovinu i živjeti na Tenerifama.« – Radujem se što si se vratila – rekoh, primivši njezinu ruku i poljubivši je. – Radujem se što si se našla ovdje, što su te crte na tvojoj ruci dovele do Clenhburrana. – Ja se također radujem, Peter. Eto, sad znaš istinu. Možda nisi tako lud. – Točno. Ali u svakom slučaju želim vidjeti Kauffmana. Više se ne pouzdajem u samoga sebe. Moram pokušati preuzeti kontrolu nad svim tim, a upravo sad to se ime čini jedinom razumnom opcijom. Možeš li mi pomoći da ga posjetim što prije? – To je riješeno, Peter – odgovorila je Judie. – Sredit ću to.
9. onald Kauffman primio me četiri dana poslije u svom domu u Belfastu u Ulici Archer. Judie ga je nazvala u utorak, ali mu je raspored bio tako zgusnut da me samo iz osobne usluge mogao pribilježiti za termin u nedjelju, na dan njegova odmora. Kauffman je bio muškarac od šezdesetak godina, nizak, živahan, snažna i odlučna glasa i obdaren velikim očima sove. Izgledao je kao genij, a prema Judienu mišljenju je to i bio, autentična eminencija na području kliničke hipnoze, autor knjiga koje su se čitale na sveučilištima diljem svijeta i kreator inovacijskih metoda koje su promijenile način rada mnogih psihijatara i psihologa u tom području. Sva ta kreativna energija i znanje skupljeni su u tom nervoznom i suhom muškarcu koji je stajao preda mnom. Ordinacija je bila smještena u suterenu njegovog doma, gostoljubivo i svjetlo mjesto kroz čije su se prozore vidjele noge prolaznika koji su hodali ulicom. Police s knjigama dopirale su do samog stropa, a na njegovu pisačem stolu, malom drvenom stolu, knjige su se gomilale na gotovo nemoguć način s obje strane malog pisaćeg stroja s napola dovršenim papirom na njegovom valjku. Polomio sam se od zahvaljivanja čim smo onamo stigli. No on je odmahnuo rukom kao da želi otjerati svu tu uljudnost. – Ne brinite se – rekao je. – Judie mi je dobra prijateljica. Kauffman mi je ponudio čaj i pozvao me da sjednem na udobnu sofu od svjetlosmeđe kože. Potom je krenuo ravno u srž. – Judie mi je ispričala nešto preko telefona, ali možda je bolje da počnem to slušati iz vaših usta. D
Utonuo sam u tu kožnatu sofu i opet mu ispripovijedao sve otpočetka. Munja, pojava Marie, jezovita vijest u novinama u tatinoj kući... Potom onaj kombi i tri zločinca u njemu, gangsteri, ubojice, što god bili. Opisao sam ih jednog po jednog, ženu s krasnim nogama, debelog koji je hodao kao da lupa nogom po vratima i šutljivog gmaza s crnim naočalama i zaglađenom kosom. Nisam htio ništa izostaviti. Kauffman je slušao usredotočeno, sa svojim prodornim pogledom i aurom čarobnjaka, uopće ne praveći bilješke. Naslonjen na naslon sofe, s rukama prekriženim na prsima, pomaknuo se tek nekoliko puta tijekom jednog sata, koliko mi je trebalo da mu ispripovijedam svoje more. Bilo je to kao da sam kod liječnika i pričam mu o tom kašlju koji me jako zabrinjava. Samim time što si mu to ispričao, već bi ti prošlo pola simptoma. Postavio mi je neka pitanja. Jesam li ijednom pogledao na sat? Ne, odgovorio sam, iz nekog razloga nijednom... Jesam li nekad pozvao nekoga telefonom? Moj je telefon uvijek bio isključen. Zašto nisam probudio djecu kad sam čuo udarce na vratima? Odgovorio sam da nisam htio da se zabrinu. »Pričajte mi o toj zadnjoj noći, gospodine Harper, u kojem trenutku mislite da su hulje nestale.« »Ne znam. Pretpostavljam u trenutku kad sam opet ušao u kuću.« Napravio je predah da popuši, a ja sam se ispričao da odem na zahod. Iz predvorja sam obavio kratak poziv Judie da je pitam kako su oni. Jip i Beatrice su bili malo zabrinuti tog jutra kad sam im objasnio da neću ići s njima u zoološki, jer moram posjetiti liječnika. – Odlično se provode, ne brini se – odgovorila je. – Kako ide tamo? Kako je Donald? Rekoh joj da upravo puši lulu. To je Judie natjeralo da se nasmije. – To je trik koji rabi da napravi stanku. Uvijek to radi.
Ispričala mi je da će ići jesti u Burger King i da kane poslije toga pogledati neki animirani film u kinu. Kauffman je pričao o intenzivnoj seansi koja će se možda produljiti do pet ili šest popodne. – Kad iziđem večeras – rekoh joj – zajedno idemo nešto pojesti. Potom sam se vratio u suteren. Kauffman je pušio lulu i prelazio kroz bilješke koje je ispisao u bilježnici. Sjeo sam na sofu, prihvatio drugu šalicu čaja i pitao ga kako mu se sve to čini. – Neobičan slučaj, neću vas zavaravati – odgovorio je doktor ne prestajući gledati svoje papire. – Čuo sam za slične stvari, fragmentarnije, ali ovo vaše je kao velika opera. Imate uistinu zanimljiv mozak. Nasmiješio sam se, premda to nije bio baš iskaz ljubaznosti kakav bi mi prijalo primiti. – Oprostite mi na šali, gospodine Harper. Kad čovjek provodi život slušajući priče, mora se razveseliti kad jedna od njih iziđe izvan granica uobičajenoga. Poput vaše. Nesumnjivo je električni šok što ga je izazvala ta munja u korijenu vaših vizija. Meni se čini da on djeluje kao veliko emocionalno pojačalo. Možda na psihosomatski način. Zato se sve snimke čine dobrima. Iskreno, ne vjerujem da imate bilo kakvu tjelesnu bolest. – Hoćete reći da izmišljam te glavobolje? – Ne kažem da to izmišljate, ali vjerojatno uzrok tog bola nije tamo gdje mislimo. Vi uzimate lijekove koji nemaju ni najmanjeg učinka, to je uvelike slično običnom psihosomatskom poremećaju. S druge strane, a prije nego zađem nešto više udubinu, napisat ću vam broj telefona jako dobrog neurologa u Dublinu. Ako želite drugo mišljenje, mogu vas uputiti k njemu. Recite mu da sam vas ja poslao. U nastavku se Kauffman usredotočio na vizije i epizode koje nije dvojio kvalificirati kao parasomniju.
– Praktički sam u to siguran. Ja sam pronašao tu riječ na svojim istraživanjima po internetu i znao sam da to znači nešto vrlo slično mjesečarenju. – A kako objašnjavate to što sam savršeno sposoban sjetiti se svega toga? – Za početak, u to vi vjerujete – reče Kauffman. Nema nikakvog jamstva da ste zaista »iskusili« ono čega se sjećate. Nitko vas nije snimio niti je bio svjedok vaših kretanja. Kako možete biti tako sigurni da ste se bacili niz obronak? Možda ste se samo spotaknuli na pragu kuće, a vaš san je to protumačio na taj način. Mrlje od pijeska, prema onome kako ste opisali svoj dom, mogle bi potjecati s bilo kojeg mjesta. Moguće je da su sve to rekonstrukcije, gospodine Harper. Kompilacije koje ste izveli o stvarnim osjetilnim činjenicama uzrokovanima vašim mjesečarenjem. Često se brkaju s lucidnim snovima ili astralnim putovanjima. – Ali kad se to prvi put dogodilo, vozio sam auto, probudio susjede u njihovoj kući! To nije bila rekonstrukcija. Bio sam ondje. – Ne dvojim da je bilo tako, barem što se tiče događaja per se. Ali ima zabilježenih slučajeva vozača mjesečara, čak i osoba koje su imale spolni odnos tijekom iskustva epizode mjesečarenja. Imao sam pacijenticu koja je kuhala spavajući i katkad bi sanjala da je osvojila kulinarsku nagradu. Nemojte se mučiti, gospodine Harper, vaše su vizije stravično objašnjenje da vaš mozak, iz nekog razloga, kreće u svoje noćne šetnje. – Ali odakle sam izvukao tu priču? Kombi, ta tri tako stvarna lika. Mogao sam čak čuti njihove glasove. – Vjerujte mi, to je moglo doći s bilo kojeg mjesta. Možda su to osobe s kojima ste se mimoišli dvaput u životu, u drugom gradu, dok ste putovali vlakom. Mozak može desetljećima skladištiti podatak o
nekom licu i predstaviti nam ga u snu, kao da ga je vaš um stvorio ni iz čega. Poznajete Freudovo Tumačenje snova? Postoji u toj knjizi vrlo prigodna priča o čovjeku koji sanja da liječi životinje ljekovitom biljkom čijeg se imena sjetio kad se probudio: Asplenium ruta muralis. Taj čovjek, koji se zove Delboeuf, začudio je samoga sebe kad se sutradan uvjerio da ne samo da je naziv koji je sanjao stvaran, nego da odgovara ljekovitoj biljci. A pogotovo zato što on nema znanja o ljekovitim biljkama! Tek šesnaest godina poslije otkrit će misterij kad je na putovanju, slučajno, u domu jednog prijatelja u Švicarskoj, pronašao knjižicu sa sušenim ljekovitim biljkama s bilješkama koje je sam zapisao! Prije šesnaest godina Delboeufov je um pribilježio, uskladištio i zaboravio ime te biljke, sve do jedne noći kad je, dok je njegov um organizirao novi san, odlučio iskopati taj podatak iz njegovog prašnog kutka i predstaviti ga pod svjetlima mentalne pozornice. »Tako nešto događa se u brojnim prigodama. Prvo što čovjeku dođe u glavu je paranormalni odgovor: prošli životi, reinkarnacija, čak božanske vizije poput onih za koje vi vjerujete da ih doživljavate. Ali odgovor je sto posto znanstven. Mračan, ali znanstven. Pamćenje i ljudski mozak prostrani su univerzumi u koje je znanost zasad uspjela uvući tek malu sondu, gospodine Harper. Stigli smo do Mjeseca, ali nismo sposobni objasniti što se zbiva u našim glavama! U vašem slučaju, gdje je riječ o umjetničkom i kreativnom umu naviknutom da iskusi duboke i nesvjesne osjećaje, tragovi električnog šoka kakav ste pretrpjeli svakako mogu biti uzrok tih tako radikalnih epizoda. Što se tiče oblika koji poprimaju, njihovog simbolizma, mogli bismo tomu posvetiti cijelu godinu psihoterapije da bismo ga uspjeli shvatiti. Zašto sanjate te prijetnje, kakve mračne, pa čak i zabranjene osjećaje pokušavate pokrenuti u svojim snovima...«
– Mislite da postoji nešto što želim reći samome sebi tim vizijama? – Pokušajte sami sebi odgovoriti – reče Kauffman. – Mislite li da imate potpuno sretan i skladan život? – Ne – rekoh bez razmišljanja. – Ja... dobro, razveo sam se nedavno. Bila je to vrlo gorka pilula. S dvoje djece... a mislim da se odrazilo i na moje zanimanje. Bavim se skladanjem glazbe i sad patim od blokade. – A niste pomislili da sve te vizije mogu biti povezane s vašim razvodom? – S mojim razvodom? Ali kako? – Na tisuću zamislivih načina. – Kauffman zamaše rukama po zraku. – Vaš se život razbio, vaša ravnoteža otišla je u smeće. Moguće je da ti »napadi« koje sanjate nisu drugo doli ponavljanje te traume. Načini vašeg mozga da se prisjeti nečega jer ga možda vi »primoravate da zaboravi« prebrzo. Doktor je izvukao lulu iz usta, pogled mu se izgubio u zraku sobe, kao da očima prati utvaru. – Možda bi to čak moglo biti zbog vaše pojačane potrebe da zaštitite djecu. Vidjeli ste da su vaše očinske dužnosti smanjene nakon razvoda i sad kad su vaša djeca opet pod vašom kontrolom, možda se vaš um želi obnoviti kroz prijetnju koja bi vam dala povoda da potvrdite svoju zaštitničku ulogu. Tko zna... – vratio je lulu u usta i nasmiješio mi se, kao da se ispričava jer se na tren izgubio u »nebesima« – to su samo teorije iscrtane u zraku. Trebali bismo početi s terapijom da dođemo do činjenica koje se kriju iza tog pitanja, ali to bi nam oduzelo puno vremena. Sad je prioritet vaše mjesečarenje. Vi ste s razlogom zabrinuti za svoju djecu. Ali vjerojatno ćete na kraju nauditi samome sebi budete li opet imali epizode sličnog intenziteta. Jeste li čuli kad za kliničku hipnozu?
– Hipnotizirat ćete me? – pitao sam, ne mogavši suzbiti lagani osmijeh koji je zatitrao na mojim usnama. Kauffman se također nasmiješio. – Jasan mi je vaš osmijeh, gospodine Harper. Televizija i neki šarlatani pripomogli su stvaranju pogrešnog mita o hipnozi, ali vjerujte mi kad vam kažem da je to disciplina čija je učinkovitost priznata i potvrđena u liječničkom svijetu, konkretno u području mjesečarenja. Nećete izgubiti svijest, ili barem ne nužno, nećete biti ni prepušteni meni na milost – neću vas natjerati da pljačkate banke kao u slavnom filmu Woodyja Allena. U svakom slučaju, znajte da će cijela vježba ostati snimljena na zapečaćenoj kameri i predat ću vam kopiju iste. Pristajete li sudjelovati u tretmanu tog tipa? – Učinit ću što god treba kako bih se izliječio. Bilo je već dva poslijepodne i rebrenice ureda bile su potpuno spuštene da smanje osvjetljenje, premda je Kauffman ostavio poluotvoren prozor, pa se provuklo nešto povjetarca i buke s ulice. Potom se popeo u svoj dom i vratio se s videokamerom koju je montirao na tronožac i usmjerio je prema meni. – Ja nisam nikakav čarobnjak, gospodine Harper, samo vodič, ali vi ste taj koji mi treba otvoriti sva vrata. Želim da se opustite toliko duboko da uspijete zaboraviti da ste ovdje sa mnom, ali za to mi je potrebno da počnete opuštati tijelo, dio po dio, dok ritmički dišete. Vi ste glazbenik, sigurno mi možete reći kojom brzinom sad dišete. Andante? Ha, vidite? Sad trebate malo smanjiti brzinu, prvo do adaggia. A u međuvremenu pomislite na prste svojih stopala, na svoje gležnjeve... zamjećujete li ih? Šaljemo ih na praznike, oslobodite ih, ostavite ih posve umrtvljenima. Idemo prema gore. Ova su koljena još vrlo čvrsta...
Ne znam koliko mi je vremena trebalo da pređem od adaggia do lento moderatta, ali došao je trenutak kad je Kauffman počeo nešto opisivati i zamolio me da to zamislim: »Koračate po pustinji. Ugodna je temperatura. Puše svjež povjetarac. Hoću da se fiksirate na točku u daljini, nepun kilometar daleko. To je točka jedne piramide, možete li je vidjeti? Nema ničega drugog osim toga na visoravni. Nastavite disati i priđite.« Iz nekog razloga moj je um odabrao ružičastu boju da oboji pijesak te pustinje. Bilo je to ugodno mjesto, kao što sam objasnio doktoru. Na nebu su bili zelenkasti oblaci. Koračao sam dok nisam došao do vrha te piramide, koja je u mom umu izgledala kao kobaltna, vrlo tamna, i doktor mi je rekao da potražim vrata na jednoj od četiri strane vrha. Rekao mi je da ću ih prepoznati čim ih vidim i bilo je tako, bila su ondje. Eliptična vrata, lagano pokrivena pijeskom. Upotrijebio sam prste da ocrtam njihov obris i potom očistio pijesak koji ih je pokrivao dok nisam pronašao kolut. »Povucite ih«, naredio je glas (doktora) i napravio sam to. »Vidite stube priljubljene uza zid, ispod je sve vrlo mračno. Uđite, krenite stubištem i počnite se spuštati. Udahnite jednom i spustite se jednu stubu. Udahnite opet i spustite se na drugu...« Bilo je lako. Jedna stuba, pa druga. Uvijek je jedna čekala ispod mojih stopala i činilo mi se da je protekla cijela vječnost dok sam se onamo spuštao, ali u zbilji baš nisam za to mario. »Piramide su divovske, sjetio sam se, i čini se da ove stube dopiru duboko dolje.« Ali osjećao sam se dobro spuštajući se onamo. Zapravo sam se osjećao i više nego dobro. I glas je neprestano bio ondje i govorio mi što trebam raditi. »Kad dođeš do dna, uzmi baklju i hodaj kroz hodnik. Već smo blizu. Jako smo blizu, Peter.«
Hodnik je bio uzak i nastavljao se spuštati. Bile su to duge stube, poput onih kakve sam jednom vidio na venecijanskim ulicama. A zidovi od ciglica podsjećali su me na gimnastičku dvoranu moje škole u Dublinu. »Deset krugova kazne, Harper.« »Da, gospodine!« Nastavio sam se spuštati u taj mrak ne postavljajući si nikakvo pitanje. A čemu bi to uopće pomoglo? U ovom životu dopadne te što te dopadne. Igraj sa svojim kartama kao da ne postoji sutra, Peter. Ja ću te čekati, dragi dečko. »Tko je ondje s tobom, Peter?« »Žao mi je, mislio sam da je majka.« »Ne brini se. Nastavi koračati. Diši.« Napokon smo stigli. U nekom trenutku. Sancta sanctorum bilo je golemo i drevno mjesto, velik svod osvijetljen stotinama svijeća raspršenih po tlu. Sjetio sam se ispitne dvorane na konzervatoriju u Amsterdamu. »To je dan audicije, ali ljudi nisu još došli.« »Usredotoči se, Harpere, strah ti pomaže. Pretvori ga u svog saveznika.« Glas je rekao da se fiksiram na veliko bijelo platno u središtu dvorane. Veliko filmsko platno. »Što želiš vidjeti, Peter? Što to želiš vidjeti na velikom ekranu?« »Mogu birati, zaista?« Ekran je ocrtao Clemino lice. Bio je to upravo dan kojega sam se sjećao, opet i opet iznova. Dan kad se toplina pretvorila u hladnoću. Htio sam ga se puno puta prisjetiti, ali bi mi moje sjećanje uvijek ponudilo iskrivljenu sliku tog trenutka. Sjedeći u kuhinju, odjevena u tamnosivu vestu, vrtjela je žlicu u šalici čaja koji se ohladio. Čekala me. »Gdje su djeca?« »S mojom majkom, Peter. Nisam htjela da budu u kući... danas... Moram ti nešto reći.«
I onda se, kao čarobnim štapićem, veliki svod, sancta sanctorum, zamutio na nebu. »Kamo idemo sad, gospodine Harper?« Začuo se glas odnekuda. »Dobro pitanje!«, povikao sam. »I ja bih to volio znati.« Sad sam bio u Billovu zubu i bila je noć. Veliki crni kumulonimbus lebdio je nad brežuljkom, samo što se nije istresao nada mnom. Ili je to već napravio? »Što vidite?« Trag. Trag munje još je lebdio u zraku. Bio je to fosforescentni ožiljak, ogrebotina, pukotina u praznini. Bila je nacrtana točno na mjestu gdje je udarila, uza staro drvo. A njezina su se grananja pružala kao apsurdno duge ruke neke vještice. Prišao sam pažljivo, jer bi to moglo baciti na mene iskre i ostaviti me sprženog na licu mjesta. Sad sam od toga bio udaljen jedan metar. Mogu li ga dotaknuti? Ispružio sam ruku i zamijetio nešto nalik kristalu. Zid od golemog kristala, slomljen. I onda sam kroz njega, između dvije debele grane svjetla, ugledao kako se netko približava u noći, kroz kišu. Potrajalo je malo dok ga nisam prepoznao, povlačeći se par koraka unatrag, uplašen. Je li to jedan od gangstera? Potrajalo je dok ga nisam prepoznao. Imao je staru bradu, bijelu majicu natopljenu krvlju, veoma umorne oči. »Izgledaš usrano«, to sam obično govorio samome sebi kad bih se ujutro gledao u zrcalu. I to je bilo upravo ono što sam gledao. Odraz Petera Harpera s druge strane stakla. Ali drugi Harper bio je ranjen i uplašen. I on je mene vidio i počeo je koračati prema meni. Šepao je i držao se za jedan bok. Njegovo je lice bilo naduto, a tanka krvava nit curila mu je kroz spoj na usnama.
Približio se staklu gotovo jednako blizu kao što sam ja bio prije no što sam se odmaknuo. Podigao je šaku i pustio je da padne na to staklo. Sve je odzvonilo. Njegovo lice. Čak se nije potrudio niti otvoriti usta. Bilo je kao da nosi svoja (moja) muda u obrazima. Nešto mu je krvarilo unutra. A njegove su oči bile izbezumljene. Nešto se slomilo u starom satu koji je nosio na ramenima. »Pete, jeste li i dalje ondje?« Još jedan udarac po staklu. I još jedan. Drugi Harper želio je da mu otvorim vrata. Nepostojeća vrata. Počeo sam drhtati. »Što želiš?«, povikao sam. »Pete, vrijeme je da se počneš opet penjati. Dogovoreno?« »Ne! Pričekajte. Ne sad.« Unatoč odvratnosti i strahu, približio sam se tom slomljenom staklu i poravnao oči s onima mog čudovišnog odraza. On me gledao preplašen, vidio sam kako mu krvave suze teku niz obraze. »Recite mi, Peter; hajde, recite mi. Što se događa?« »Idemo brojiti do tri, gospodine Harper. Jedan...« Svjetlo je postajalo sve jače i jače. Oćutjeh da odlazim iz tog mjesta. »Ajde, kurvin sine! Pustite to. Moram doznati.« Peter nadut od udarca nije nosio svoja muda u obrazima. Kad je otvorio usta pustio je da mu pobjegne malo tamne tekućine. Približio se staklu koliko je mogao i ja sam stavio uho na njegova usta. »Dva...« I čuo riječ, prošaptanu, oblikovanu u promuklom i očajnom grlu. »Prekasno je. Svi su mrtvi.« »Tri.«
10. a kraju tog dugog dana Judie i djeca pojavili su se u Ulici Archer. Kauffmanu je bilo draže da se ne vidi s Judie prije seanse, možda zato što bi volio izbjeći bilo kakvu »familijarnost« prije samog savjetovanja, ali čim se ondje pojavila, čovjek je smjesta promijenio pjesmu. Grlio ju je dugu minutu kao netko tko se nakon mnogo godina ponovno našao s velikim prijateljem. Judie se također nije mogla suzdržati da ne ispusti koju suzu. Toga sam jutra na doručku u hotelu zamijetio da je nervozna i ona je priznala da je sve to – posjet Belfastu, spoznaja da će otići vidjeti Kauffmana – vraća u vrlo teške dane iz njezina prošlog života. »Došla sam ovamo kao sablast, a izišla odavde kao osoba, i uvijek kad stupim u ovaj grad, živci mi izmile na površinu kože.« Judie i doktor razmijenili su koju riječ dok su djeca istraživala zbirku porculanskih figurica koje su ležale na komodi u predvorju, na opasnoj udaljenosti od njihovih ruku. Obećali su da će se vrlo brzo vidjeti, možda u Clenhburranu, rekao je Kauffman, koji nikad nije bio ondje. Poslije, u trenutku rastanka, doktor mi je pristupio u hodniku kad su Judie i djeca već bili na ulici. Rekao je da bi bilo dobro da se opet vidimo. »Bilo je nekih zanimljivih stvari tijekom vježbe. Bilo bi dobro da to ponovimo.« Dogovorili smo se da ćemo uglaviti sastanak za kolovoz ili rujan, kad se djeca vrate u Amsterdam. Savjetovao mi je da do tog časa pokušam živjeti opušteno, da uživam u svojoj djeci i maknem se od tableta koliko god mogu. »Ako se dogodi još jedna vizija, pokušajte je pribilježiti. Pošaljite mi mail ako se opet dogodi.« N
Sutradan smo se vozili po kiši, u tišini. Još zbrkana uma. Nakon dugog i intenzivnog dana u Kauffmanovoj ordinaciji nisam bio u stanju sklopiti oka. A ni Judie nije bila dobro. Povratak u Belfast potpuno ju je izbacio iz ravnoteže. Te noći, koju smo proveli u različitim hotelskim sobama, imala je veoma izražene more. Beatrice, koja je spavala s njom u dvokrevetnoj sobi, to mi je ispričala na doručku. »Nije se prestala micati, kao da ju je nešto preplašilo. Probudila sam je i potom smo spavale zagrljene ostatak noći.« Stali smo u Prolazu divova. Loše vrijeme nije spriječilo Beatrice i Jipa da iziđu iz auta spremni istraživati taj – gotovo nestvarni – labirint bazaltnih stupova koji su se tog dana pojavljivali i nestajali u niskoj magluštini. Pustili smo ili da pobjegnu među planine bazaltnih pilota i trenutak kad su djeca nestala iza stupova iskoristili smo da si damo vrući poljubac. S djecom kraj sebe i s našom stidljivošću odraslih već smo zaboravili kakav okus imaju naše usne. Kad smo se razdvojili, stajao sam gledajući lijepo Judieno lice obilježeno s jednom ili dvije bore zrelosti i ponekom pjegom uz nos. Čuli smo kako u daljini djeca viču i smiju se. Primio sam Judie za ruke i gledao je netremice. – Čuj... volio bih da o nečemu popričamo. Osjetio sam kako je njezino tijelo lagano zadrhtalo na tu rečenicu. Zvučala je točno onako kako je trebala zvučati: kao važan razgovor. – Ne – rekoh, napola se smijući – prije no što se uplašiš i otrčiš, nemam nikakav prsten spremljen u kaputu. Ona je kimnula glavom, ne rekavši ni riječ.
– Kanim se vratiti u Nizozemsku ili Belgiju krajem godine. Želim biti bliže djeci, shvatio sam koliko mi to treba, dio su mog života i ne mogu od toga pobjeći. Premalo mi je da ih viđam svaka tri mjeseca. Njezino je lice poprimilo drukčiji izraz. Stisnula je zube, možda se nešto zlovolje provuklo u njezin pogled. Možda bi, na kraju krajeva, više voljela prsten. A možda je to zazvučalo kao zbogom. – Točno... – rekla je. – Slažem se... Trebaš tako napraviti. To je dvoje genijalne djece. Zaslužuju da im je otac jako blizu. Zamijetio sam da povlači svoje ruke, kao da se želi osloboditi. Zgrabio sam ih blago. – Čekaj. Pitao sam se bi li pošla sa mnom – rekoh tada. Nakon što sam to rekao, postao sam nervozan i osjećao se kao četrnaestogodišnjak kad sam pitao za spoj svoju školsku ljubav na željezničkoj stanici u Tarahu u Dublinu. Judie je širom otvorila oči. Pustila je da joj se omakne kratak grohot. – Što? U Nizozemsku? – Da. Na kontinent. Njemačka, Nizozemska, Belgija. Mogli bismo izabrati mjesto, pod uvjetom da ima međugradski vlak do Amsterdama. Gle, Judie, mogao bih ti pomoći da počneš ispočetka, nešto kao dućan gospođe Houllihan na drugom mjestu. Ti si marljiva i veoma si nadarena, uvjeren sam da bi ti uspjelo da to opet proradi. Bilo gdje na svijetu. Nasmijala se. – Ja... ne znam što reći, Pete. – Primila me za ruku. – Hvala ti. Hvala što računaš na mene u svom životu. Nisam to očekivala. To također nije bilo ono što sam ja očekivao (kako bi bilo jedno okruglo DA, da se baci u moje naručje i kaže mi da će me slijediti kamo god pošao?). Kiša je malo jenjala.
– Jasno, Judie... dobro, dogodilo se kako se dogodilo. Ne kanim forsirati stvari, ali u posljednje vrijeme sam počeo osjećati nešto prema tebi. Nešto snažnije od obične avanture. I pitao sam se osjećaš li i ti isto. – Da, osjećam – rekla je lagano brišući oči. – Ali ovo je... vrlo neočekivano. »Neočekivano«, to je zvučalo kao projekt »Žao mi je, ALI...« Pomislio sam da će mi se srce spustiti u pete. – Mogu li malo razmisliti? Ne želim da to zvuči kao NE, no zatekao si me potpuno nespremnu. Shvati, ja... ja nisam takva. Ne mogu ovako iznenada donijeti odluku. Žao mi je ako to ne zvuči jako romantično. Stisnuo sam njezine prste među svojima. – Ne brini se. Kao da nismo o ovome nikad razgovarali. To je ludost. Oprosti. Bio sam idiot što sam te doveo do toga da moraš birati. – Ne, Peter... Dobro je, ali shvati. To je nešto... veliko. Velika promjena. – Da... jasno, Judie – odgovorio sam. Djeca su se vraćala pojavivši se iza jednog stupa. Dvije figurice umotane u crvenu i žutu kišnu kabanicu. – Tata, Judie! – zazvali su nas. – Dođite ovo vidjeti! Našli smo divovskog raka! Nasmiješio sam se što sam bolje mogao. Judie se također dobro ponašala kad smo našli raka i potom u autu na povratku u Clenhburran pod kišom. Stavljao sam jedan CD za drugim dok nismo stigli do sela. Nije mi baš bilo do razgovora.
TREĆI DIO
1. rni kombi s ispisanim naslovom Blake Audiovisuales bio je parkiran pred Chesterovim dućanom s otvorenim velikim vratima. Dva tehničara iz kompanije, potpuno odjevena u crno, ulazila su i izlazila noseći kutije, zvučnike i kolute kablova. – Gdje će montirati ekran? – pitao je Donovan. – Ondje, na kraju luke, uza zaštitni zid – odgovorio je Chester. – Pa ne vidim nikakvu tribinu. Pitam se kako to misle napraviti. Chester, Donovan i gospodin Douglas uzeli su slobodno jutro da bi doživjeli ambijent luke. Naslonjeni na dućan s poštanskim markama i duhanom posvetili su se promatranju i komentiranju prometovanja ljudi i tehnike s nekoliko limenki Bavarije u ruci. Bio je dan uoči filmske noći na otvorenom i u selu se osjećalo slavljeničko ozračje. Ideja koju su mjesecima prije kritizirali u pivnici i za koju nisu pokazali previše zanimanja, sad je izazivala znatiželju. Žene su organizirale cijelu tu poslasticu? »S kojim novcem? Ah! To su općinski fondovi za kulturu! Nismo ni znali da taj novac postoji. Druge godine trebamo i mi to tražiti! Mogli bismo staviti divovski ekran za kup Šest nacija. Kako vam se to čini?« Svi su sretno kimali svojim napola ispijenim limenkama Bavarije u rukama, svjesni da se to vjerojatno neće dogoditi i da će žene sa svojim neupadljivim, ali čeličnim načinom da napreduju svijetom na kraju dobiti utakmicu i u godini koja dolazi. – Kako je, gospodine Harper! – pozdravili su me kad sam se ondje pojavio. – Rekli su nam da ćete večeras svirati klavir. Jedva čekamo da vas čujemo. Pivo? C
Odbio sam poziv s osmijehom. Samo sam došao po duhan i novine. Jesu li vidjeli Judie? Nije bila u dućanu i neke su mi žene rekle da je u luci. – Činilo mi se da sam je vidio u otkupnoj stanici. Nas nisu pustili da uđemo, zato smo ovdje. Ali vas će pustiti. Uđite i ispričajte nam što žene unutra rade. Stali su se od srca smijati. Chester je s ponosom pokazao svojih jedinih šest zuba kao da pokazuje medalju. Potom me otpratio unutra i napravili smo uobičajenu transakciju. Duhan, Irish Times i najnoviji roman strave koji je stigao u selo. Kad smo opet izišli na ulicu, Donovan je pitao tehničara gdje i kako kane montirati ekran. Tehničar, momak crvenkaste kose i brade, vrlo debeo i oznojen, objasnio im je da se nema što »montirati« jer je ekran na kojemu se projektiraju filmovi poput velikog balona koji se prikvači na četiri točke na podu kako bi se spriječilo da noćni povjetarac prevali ekran. To je zateklo ta četiri mještana. »Na napuhavanje? Hoćete reći, kao oni dvorci koje postave za djecu?« »Da«, odgovorio je tehničar, »ali s jednom bijelom stranom, pripremljen da odražava svjetlo projektora.« – Ti bokca, to zbilja nisam zamišljao – komentirao je Donovan. Iskoristio sam trenutak da se predstavim i pripomenem tehničaru da sam glazbenik koji će otvoriti događaj. Pretpostavljalo se da klavir treba doći. »Postavit ćemo ga ispod ekrana i pomaknuti kad vi završite«, objasnio je, »ali dovezite ga što prije da se pošteno isproba zvuk.« Oprostio sam se od malog bataljuna »inženjera« i zaputio se prema otkupnoj stanici, velikoj lađi od betona i hrđavog čelika koja je pretvorena u logistički centar zbivanja. Ondje je bilo desetak žena koje su čistile stolice i slagale nešto jela i pića što će se večeras posluživati. Vruća čokolada Cadbury za male, litre tople vode i vrećica čaja
Barry’s, bačva prepuna piva. Ljudi iz Andy’sa sklopili su kiosk s tričarijama u kojemu će čak biti mali aparat za pravljenje kokica. Spazio sam Judie i Lauru O’Rourke kako rade za stolom u dnu, slažu prekrivače koje je župa donirala ako osvježi tijekom noći. – A tvoja djeca? – zapita me Judie čim me je vidjela. – Stekli su nove prijatelje i napustili me. Kad su toga jutra stigli u selo, blizanci O’Rourke čekali su Beatrice uz dućan gospođe Houllihan. »Dogovorili smo se preko Whats-Appa«, objasnila mi je ona kad sam je pitao kako su se dogovorili ne upotrebljavajući telefon. Bio je tu i par engleskih djevojčica, prijateljica O’Rourkeovih (»Oh, da, Becky i Martha su – naglasila je Laura O’Rourke – dvije očaravajuće djevojčice«), koje su, čini se, provodile ondje ljeto, na plaži udaljenoj pet milja od naše, i nešto stariji dječak, za kojega se pokazalo da je najmlađi sin Douglasovih, vlasnika pivnice. Dječak koji se zvao Seamus pozvao ih je da naprave krug njegovim malenim motornim čamcem i Beatrice me je došla moliti dopuštenje da pođu s njima. Jedan od O’Rourkeovih je došao kao pratnja, valjda da joj pomogne da me nagovori. »Ići ćemo samo do zaljeva. Imamo prsluke za spašavanje za sve, čak i za Jipa. Vratit ćemo se popodne, na vrijeme za film.« U dubini duše dobro mi je došao taj njihov izlet čamcem, budući da sam tog jutra morao dovesti klavir od gospođe Douglas, isprobati ga i pripremiti se za mali koncert koji me čekao te večeri. A pretpostavljam da su djeca, nakon trodnevnog izleta s Judie i tatom, dobila volju malo uživati u svojoj neovisnosti, ljetu i novim prijateljima. Dao sam im malo novca da kupe nešto za jelo u Andy’su i potom sam im rekao da priđu bliže kako bih im dao pokoju uputu: »Beatrice, ne odvajaj se od Jipa i provjeri je li stavio prsluk za spašavanje, u redu?« »Da, tata.« »A ti, Jipe, slušaj sestru i ne odvajaj
se od nje. Dogovoreno?« »Da, tata.« »I ne pravite ludosti samo zato što to ostali rade, ha?« ovog puta jednoglasno: »Da, tata.« Potom sam ušao u Judien dućan, glavni štab događanja, gdje se toga jutra moglo udisati ozračje uzavrele aktivnosti. Tri su žene sjedile na pultu i rukom su sređivale pogreške nastale pri tiskanju programa. »Dvjesto pedeset kopija, sve s greškom – žalila se gospoda Norton ne podižući pogled s papira. Piše 20 i 30, a treba biti 20, tako da moramo ispraviti »3« u »0« dvije stotine i pedeset puta, ali vi se ne brinite, gospodine Harper, vaš je dio točan. Uvodni govor, za koji je zadužena gospođa Douglas bit će u 19 i 30. Potom će vas pozvati na pozornicu u 19 i 40, nakon nekoliko riječi prelazi se na vaš koncert. Trebao bi završiti oko 19 i 55, i onda će početi prvi film.« Pitao sam za Judie i odgovorile su mi da je upravo u luci. Kamion je istovario pedesetak sklopivih stolica u jedno lučko skladište i mala skupina žena otišla je onamo da ih prebriše i posloži u redove. – I onda, kako ide? – pitao sam – trebate kakvu pomoć s ovom gungulom? – Ovdje je sve pod kontrolom – odgovorila je Judie – što je s klavirom? – Valjda bi trebao doći, ne? Judie me pogledala iznenađena. – Ali... nisi primio moju poruku? – Poruku? – pitao sam. – Koju? Istovremeno sam zavukao ruku u džep jakne gdje sam držao mobitel. Izvukao sam ga i vidio ikonu neotvorene omotnice na vrhu ekrana. »Gospoda Douglas neće moći dovesti klavir. Možeš li otići do njezine kuće i pokupiti ga? Elijah Road 13. Čim prođeš Andy’s zdesna.«
Bila je poslana prije gotovo dva sata. – Jao, nisam vidio! Žao mi je. – Još ima vremena – reče ona. – Možeš li ti to srediti? To što je znala naredbu tipa »ako to ne napraviš, ubit ću te« popuniti melodičnim i slatkim glasom bilo je nešto što me nikad nije prestajalo iznenađivati kod Judie. Dakako, nisam joj počeo objašnjavati da pijanist ne bi trebao nositi svoj instrument koji sat prije koncerta. Da bih zapravo trebao držati ruke u džepovima i opuštati se. Ali to nije bio Royal Albert Hall, nego otkupna stanica za ribu u Clenhburranu i ja sam se već obvezao da ću podmetnuti rame. – Ne znam hoće li stati u Volvo – rekoh. – Morat ću spustiti sjedala. – Gospođa Douglas je rekla da njezin rođak Craig ima kombi ako treba, ali da živi u Dungloeu. Možeš prvo pokušati i nazvati me ako ne stane? – njezin je glas zvučao napeto. – Dogovoreno – rekoh – vidjet ću što se može napraviti. Kimnuo sam glavom, oprostio se od gospođa i krupnim koracima izišao iz otkupne stanice. Putem do auta prošao sam opet uz grupicu muškaraca koja se besposleno okupljala uz Chesterov dućan. Pozdravili su me i ja sam odzdravio ne zaustavljajući se da bih im dao bilo kakav izvještaj. Potom sam požurio uz ulicu do Judienog dućana, pred kojim je bio parkiran Volvo. Tek što sam stigao, ugledao sam Marie kako izlazi iz dućana i osjetih kako su mi se noge lagano ukočile, kao da bi se željele okrenuti i odjuriti u suprotnom smjeru. Bilo je to prvi put da je susrećem nakon razgovora s Leom, a ni njega nisam otad vidio. Dan nakon tog katastrofalnog razgovora u njegovoj kući pokušao sam ga nazvati, ali nisam ga uhvatio doma i potom sam otišao za Belfast s Judie i djecom i tri sam dana proveo na
cesti pokušavajući sve zaboraviti, misleći kako ga po povratku moram nazvati i s njim porazgovarati. Slika njegova lica rastuženog onim uspomenama, koje sam ja uskomešao, i dalje me je pogađala. Marie je u rukama nosila kartonsku kutiju, punu (koliko sam mogao vidjeti kad sam prišao da je pozdravim) onih rukom ispravljenih programa. Objasnila mi je da se zaputila u luku posložiti ih u otkupnoj stanici i pitala me kamo idem. Rekao sam joj za nesporazum s klavirom i da sam se zaputio u kuću gospođe Douglas da ga pokupim. – Ideš, savršeno – reče ona, spustivši kutiju na krov mog Volva. – Onda ćeš odvesti kutiju i mene, a ja ću ti pomoći s klavirom. Kimnuo sam glavom malo iznenađen, zapravo sam očekivao neku hladnoću s Marieine strane, ili joj možda Leo nije ništa ispričao? Otvorio sam auto i pomogao joj da spusti kutiju na stražnje sjedalo. Potom je sjela na suvozačko sjedalo, a ja sam se okrenuo za 180 stupnjeva da naciljam izlaz iz sela. Nisam znao je li joj Leo ispričao nešto o našem razgovoru tako da sam suzbio poriv da načnem tu temu. Ona me pitala za putovanje u Belfast i prije no što sam joj počeo pričati o našem izletu po Putu divova, rekla mi je da zna – od Lea – da sam išao posjetiti specijalista za snove. – Kako si? Misliš da ti je to nekako pomoglo? Prošla su tri dana od mog posjeta Kauffmanovoj klinici i zaista sam osjećao poboljšanje. Spavao sam dobro, satima, i moja se glavobolja smanjivala dok se nije pretvorila u gotovo neznatnu gnjavažu, prisutnu osobito u zadnjim satima dana, protiv koje sam se lako borio aspirinom. Ispričao sam Marie kako je Kauffman uvjeren da je moja glavobolja psihosomatska te da sam i sam počeo u to vjerovati.
– Psihosomatska? Hoćeš reći... izmišljena? – Tako nešto. – A što je s onim snovima, onim tako stvarnim morama? Leo mi je ispričao da si imao još jednu. »Znači Leo ti je to ispričao«, rekoh si. – Da – odgovorio sam nakon nekoliko sekunda, pokušavajući u sve to unijeti uobičajen ton – ali Kauffmanova je teorija da je sve izmaštano. Nešto kao da si budan i spavaš u isto vrijeme. Ustao sam iz kreveta, hodao po kući i vrtu i ispričao si pripovijest da se zabavim. – A što ti misliš, Pete? – Ja samo želim sve to zaboraviti, Marie. Vratit ću se Kauffmanu kad prođu Jipovi i Beatriceini praznici. Podvrgnut ću se terapiji. Učinit ću što god treba. Samo želim vratiti svoj život, biti opet normalan. Stigli smo do križanja Main Streeta s regionalnom cestom. Zaustavio sam se da propustim dva velika karavana s francuskom tablicom. Potom sam se uspravio i skrenuo desno. – Slušaj, Pete, Leo mi je ispričao što se dogodilo – počela je pričati Marie. – Vaš razgovor; ono što si pronašao na našoj polici. Danielov portret. Osjetih kako mi se krv sledila. – Također mi je rekao da misliš da bi sve to moglo biti upozorenje, neka vrsta proročanstva. Morao sam skrenuti u prvu nakon Andy’sa, ali sam je propustio. Čak se nisam toga niti sjetio. – Jako mi je žao što sam kopao po vašoj kući, Marie. Marie je stavila ruku na moju, na upravljač, zamolivši me da je pustim da priča. Ja sam shvatio da sam prošao raskrižje s Elijah Roadom i potražio sam neko proširenje na cesti da se okrenem.
– Dobro je, Pete. Neću te zavaravati: zaboljelo nas je, ali smo u stanju to shvatiti. Leo je prvi dan bio prilično tužan, ali te poslije kanio nazvati. Rekla sam mu da pričeka dok se ne vratiš. Znamo da si dobar tip, znali smo to od prvog dana. Sjećaš se? Onog dana kad smo se uvukli u tvoju kuću gotovo bez dopuštenja, a ti si nas gledao kao da se pitaš tko su, dovraga, ova dva stara zabadala. Nasmijao sam se, ona također. – Teško nam se sprijateljiti, Pete – nastavila je pričati – sve više. Možda zbog godina ili možda zbog našeg nomadskog života. No postali smo zahtjevni, oprezni s ljudima i otvaramo srce malobrojnima. Voljela bih misliti da si ti jedan od tih malobrojnih. – I ja, Marie. – Dobro, pa zaboravimo sve to. Leu će trebati koja minuta da ti oprosti, bit će lakše uz pivo. A što se tiče tvojih mora... dobro, dao Bog da je taj liječnik pogodio i da nije ništa drugo nego neka dobra halucinacija, ali ako ima nešto što nas želiš pitati, bilo što što te još muči, učini to. – Bilo što? – rekoh pokušavajući zvučati duhovito, premda me u zbilji JEST nešto mučilo. – Da, Pete. Što god bilo. Pomislio sam izvući temu o članku iz novina, o Furyju i nestalom paru, ali jednostavno mi se to učinilo veoma lošom idejom. Htio sam popraviti svoje prijateljstvo s Leom i Marie i sve ono zaboraviti jednom zauvijek. Pronašao sam mali izlaz s jedne strane ceste i brzo onamo skrenuo da se okrenem i vratim istim putem. Došli smo do kolibe Douglasovih u tišini. Bila je to kuća sjajne bijele boje okružena vrtom opsesivno nakrcanim patuljčićima, vretencima od plastike i drugim umjetnim ukrasima. Keith, stariji sin gospođe Douglas, bio je zadužen da nas
dočeka. U salonu smo pronašli pijanino koji je uzgajao paučinu. Električni pijanino Korg od osamdeset i osam tipka, s pedalama i krasnim okvirom koji je, hvala nebesima, bio sklopiv. To će zvučati pristojno, pomislio sam. Spustili smo sjedala Volva i Keith mi je pomogao da unesem klavijaturu, okvir i klupčicu na stražnji dio, gdje smo ga nakon tri pokušaja uspjeli uglaviti u savršenoj dijagonali. Kad je to napravljeno, vratili smo se u selo i pritom ni Marie ni ja nismo više dotaknuli temu. Pričali smo o vremenu, o kinu i spolu anđela. Bio je moj red da ih pozovem doma na večeru i obećao sam da ću to napraviti prije no što djeca odu natrag u Amsterdam. Parkirao sam auto što sam bliže mogao luci, uz ogradu koja je sjekla prilaz s ceste (»FILMSKA NOĆ NA OTVORENOM U CLENHBURRANU. Oprostite na smetnjama«); potom sam sredio da mi Donovan i još jedan momak pomognu istovariti kramu do prostranog tepiha koji su tehničari Blake Audiovisualesa rasprostrli pod nogama ekrana za napuhavanje koji će poslužiti kao mala scena za događanje. Jedan od tehničara već je počeo isprobavati projektor i tonsku opremu i čula se ambijentalna glazba koja je izlazila iz zvučnika. Kad je vidio da dolaze klavijature, prišao je i bacio pogled. – Jeste li donijeli kablove? Trebat ćemo dva, za stereo izlaz. – Kablove? – rekoh s velikim iznenađenjem na licu. – Mislio sam da vi imate kablove. Mladić je uzdahnuo i obrisao znoj s čela. Bilo nam je potrebno nekoliko kablova, u dužini od najmanje metar i pol, da bismo mogli spojiti stereo izlaz na klavijaturama s mix-pultom. Pogledali smo u unutrašnjosti pijanina i u klupčici (gdje je bila jedna knjižica Claydermanovih partitura i druga s verzijama Beadesa za njihove nove
poklonike. Gospođa Douglas nikad nije spajala svoj pijanino s pojačalom tako da ni ona nije imala nijedan kabel. – Pričekajte da odem pogledati u kamion – reče mladić. Ali nije imao sreće. U kamionu su bili kablovi za mikrofon, ali oni se nisu mogli koristiti za klavijaturu. – Nitko nam nije rekao da donesemo kablove. Mislite da ćemo moći nešto nabaviti? –Ja imam kablove kod kuće – rekoh gledajući na sat. Za petnaest minuta bit će pola sedam – ako požurim, vratit ću se za manje od pola sata. Još ćemo imati nešto vremena da isprobamo zvuk. – Bolje dva nego jedan – podsjeti dečko – inače će morati zvučati mono. – OK. Otrčao sam do auta. Kad sam bio unutra, sa spuštenim prozorima i na sigurnoj udaljenosti od ušiju ijednog mještana, osjetio sam da mogu slobodno glasno reći ono što sam pomislio. – Koga si vraga pustio da te nagovore da to radiš, proklet bio? Upalio sam auto i izišao iz sela prilično velikom brzinom. Trebalo mi je manje od petnaest minuta da stignem kući. U taj sat more se doimalo kao da je u plamenu. Sunce, veliko i narančasto, zastrto tek laganim oblacima, silovito je zračilo svojim svjetlom. Plaža je bila prazna i na moru se vidjela jedna ili dvije jedrilice. Sjetio sam se Jipa, Beatrice i njihove ekspedicije do zaljeva. Nadao sam se da im nije pala napamet kakva ludost da odu na otvoreno more. Manevrirao sam autom i parkirao ga okrenuta prema cesti kako bih poslije što brže izišao. Potom sam ušao u kuću i otišao ravno po kutiju sa svakojakim stvarčicama koju sam čuvao u salonu. Ondje sam imao kablove, punjače, vanjski tvrdi disk i druge izume koji su mi pomagali spojiti MIDI klavijature s računalom kako bih mogao
snimati stvari. Brzo sam pronašao ono što sam tražio: dva duga i debela kabla koji će riješiti problem (i na koje sam, dovraga, mogao misliti prije no što sam jutros izišao iz kuće). Vrativši se do auta, bacio sam ih preko suvozačkog sjedala i upalio motor, spreman popraviti vlastiti rekord vožnje preko blagih brežuljaka, sad sa suncem s moje strane. Što prije dođem, više ću vremena imati za dobro isprobati zvuk, a jako sam se bojao da će se taj Korg opirati da na prvu zvuči dobro. I tako, dok sam jednom rukom stavljao pojas, drugom sam otpustio ručnu kočnicu, istovremeno ubrzavajući, uvjeren da će me lansirati prema naprijed. Ali, na moje veliko iznenađenje, smjer udara bio je posve suprotan. Ostavio sam auto u stražnjoj brzini i kola su silovito krenula unatrag. Prije no što sam stigao podignuti stopalo s gasa, osjetio sam da sam u nešto udario. DUM! Potom se motor smrznuo i auto se posve zaustavio. – Sranje! – zagrmio sam, dok sam se hvatao za ručnu kočnicu. – Zuri polako. Tek kad sam odvezao pojas pokušavajući procijeniti u što sam to mogao udariti, počeo sam nagađati o zlokobnoj mogućnosti. »Ideš, to bi bila vrlo neukusna šala«, rekoh u sebi. Strah se povećao kad sam otvorio vrata, izišao i obišao auto do stražnjeg dijela. Uvidio sam da nije bilo nikakve posude, ni bilo kakve stvari koja je mogla biti prepreka za moj auto osim »onoga« što sam imao u glavi. Napokon sam stigao tamo i uvjerio se. Kao netko tko je potvrdio teoriju koja je imala devedeset i devet posto mogućnosti da bude točna. Branik je nalegao na ogradu, metar i pol od željeznih vrata, slomivši četiri letve napola. Usto ju je iščupao iz zemlje i izvukao jedan metar na tlo.
Ograda. Da me netko vidio u tom trenu, pretpostavljam da bi pomislio da sam malo lud. Stajao sam nijem, prekriženih ruku, kimajući, prestravljen tim zapravo sitnim i običnim oštećenjem. Iz nekog razloga došla mi je slika doktora Kauffmana i njegovo povjerljivo i pouzdano lice kako mi govori da je sve to proizvod moje podsvijesti. »Vidjeli ste to negdje, upamtili i sad to vaš um vraća da bi se poigrao s vama.« »Jeste li tako sigurni u to, doktore Kauffman? Ja se ne sjećam da sam ikad u životu slomio ijednu ogradu.« Osim ove. Prignuo sam se pred dio ograde koji je sad bio iščupan iz zemlje i zapanjeno je promotrio, kao netko tko promatra rađanje zmije iz unutrašnjosti jajeta. Bila je pljunuta kopija one kakvu sam vidio u one dvije noćne more, s razvaljenim letvama na travnjaku koje su posložile neku vrstu staze, poput klavijatura pijanina. Osjetio sam da je to posljednji dio slagalice koja se upravo popunila. Posljednja poruka. Spopao me poriv da je opet podignem, kao da će to nešto srediti. Kleknuo sam na travu i uzeo par tih letava pokušavajući ih uspraviti. Ali taj kaos od drva i treščica opet se prevalio. Bila je slomljena, uništena, nepopravljivo. Mislim da sam rekao nešto glasno, nešto kao: »Idemo, Peter, to je samo još jedna prokleta slučajnost.« Ali zapravo je to bilo posve nevažno. U sebi sam prestao slušati sve te »razumne« savjete. Upalio sam auto i otišao otamo svom brzinom, možda s jednom dalekom idejom: da iste noći zbrišem iz sela. – Je li moguće da noćas prespavamo kod tebe? Judie je otvorila oči, pomalo iznenađena.
Upravo sam završio s tonskom probom za pijanino i sve je bilo spremno za početak. Pedesetak stolica koje su bile raspoređene za publiku već su zauzeli domaći i posjetitelji o kojima se brinuo bataljun žena opskrbljujući ih pokrivačima premda je noć bila prilično topla. Usto se i okolica tog improviziranog auditorija ispunila ljudima koji nisu dobili stolicu (neki sretnici zauzeli su sjedalo na terasi koju je improvizirao Chester pred svojim dućanom), ali koji su također htjeli uživati u događaju. Bila je savršena ljetna noć. Bez povjetarca i s krasnim zvjezdanim nebom kao zavjesom u dnu velikog ekrana na kojemu je sad projiciran niz fotografija glumaca iz pedesetih i šezdesetih godina izvađenih s tvrdog diska Judienog računala. – Da, jasno da možete ostati, Peter – odgovorila je. – Nešto se zbiva? – Ne, ništa. Samo ćemo završiti kasno i... – zapravo to nikad nije bio razlog da ne vozim tih petnaest minuta, koliko nas je odvajalo od plaže – dobro, djeci bi bilo udobnije. – Jasno – rekla je Judie, podignuvši lagano obrvu – dakako. Znaš da me ta zamisao oduševljava. Osim toga, danas imam prazan pansion. Ali... jesi li siguran da je sve u redu? Bio sam u iskušenju, u velikom iskušenju, da joj ispričam: »Sjećaš se ograde koju uvijek vidim slomljenu u svojim snovima, Judie? Sjećaš se da si mi rekla da to mora nešto značiti? Dobro, čekaj da ovo čuješ: sad je slomljena, baš kao što sam predvidio da će se dogoditi. Sanjao sam to. Imao sam predosjećaj, kao što sam ti rekao. A ako je ograda slomljena, onda će se i sve ostalo također dogoditi. Marie, muškarci iz kombija. Sve. Shvaćaš li, Judie?« Ali nisam to napravio, odlučio sam sve prešutjeti. Zašto? Možda je Judie imala previše toga za napraviti večeras i nisam je želio prekidati – ponovno – sa svojim problemima iz četvrte dimenzije.
Možda sam se bojao da će pokušati to racionalizirati: »Ograda je slomljena, pa što? Moguće je da si je čak namjerno slomio. Moguće je da si u dnu svog uma htio da se sve to uklopi, da sve ima zgodno objašnjenje.« Doktor Kauffman bi podupro tu teoriju, još kako! Ili možda nisam uspio posve u to povjerovati. Da je ograda slomljena. I ta je ideja tijekom noći samo jačala. Točno u 19 i 30 gospoda Douglas i Judie uzele su mikrofon i napravile nervozni »tap, tap, čujete me?« na koji je publika odgovorila šalama i komentarima. Nastala je kratka tišina i obje lampe koje je Blake Audiovisuales postavio na dva tronošca sa svake strane pozornice snažno su isijavale svoju bijelu svjetlost. Ja sam stajao s jedne strane pozornice prekriženih ruku, pokušavajući se usredotočiti na ono što ću svaki čas zasvirati. – Dragi susjedi i posjetitelji – počela je govoriti gospođa Douglas – dobrodošli na ovo prvo izdanje Filmske noći na otvorenom Clenhburrana. Aplauzi. Hura. Gospođa Douglas se nasmiješila. – Prije nekoliko mjeseci... – morala je povisiti glas. – Prije nekoliko mjeseci kad je naša prijateljica Judie Gallagher predložila ovu ideju, mi žene iz mjesne kulturne organizacije gotovo smo se nasmijale. Bilo je to nekako ironično... složiti filmsku noć na otvorenom u Donegalu ni manje ni više... – čuo se poneki smijeh i mrmljanje – ali u isto vrijeme u tome je bilo nešto idealistično i pustolovno što nam se svidjelo, a čini se da i bogovi dijele taj osjećaj, pa su nam poklonili predivnu ljetnu noć za prikazivanje. Pa dobro, idemo to iskoristiti prije no što nas opovrgnu! Još smijeha, poneki aplauz, i gospođa Douglas je već imala ljude u džepu. Pogledao sam publiku, ali svjetlo lampe nije mi dopuštalo da vidim dalje od prvih redova. Počelo se smrkavati i pitao sam se jesu li
djeca već na povratku. Mali blizanac O’Rourke rekao je »popodne«, ali na koji sat se to točno odnosilo? Dobro, sigurno su dobro, možda čak sjede na nekoj od ovih stolica čekajući da vide svoga oca kako svira. – Izabrali smo dva naslova za početak večerašnjeg ciklusa. Kratki film i jedan film uobičajenog trajanja. Judie je za oba pripremila mali prikaz – reče gospođa Douglas predajući mikrofon Judie. Judie je u posljednji čas promijenila odjeću i sad je bila u crnoj, prilično stegnutoj haljini. Također je skupila kosu i dotjerala je crvenom ružom u skladu s jarkom bojom svog ruža. Primila je mikrofon i nasmiješila se slušateljstvu počevši s predstavljanjem filmova. – Hvala, Martha; dobra večer, prijatelji... »Nema nikakvog jamstva da ste uistinu iskusili ono čega se sjećate«, sjetio sam se Kauffmanovih riječi prije samo tri dana. Nitko vas nije snimio, niti postoje svjedoci vaših kretanja. Moguće je da su sve to rekonstrukcije, gospodine Harper. Često se brkaju s lucidnim snovima ili astralnim putovanjima.« »A ako je ono bilo još jedna vizija?« pomislio sam. »A ako u zbilji nisam slomio ogradu?« Ali ja sam je dotaknuo svojim rukama. I bio sam siguran da će na blatobranu mog Volva biti neki trag bijele boje. Tada sam odlučio da ću se vratiti noćas da se uvjerim. I možda usput nazvati Lea da to vidi vlastitim očima. Ili možda sutra ujutro doktora Kauffmana. Ili bolje, zašto ne, sve moje prijatelje i prijateljice. Policiju. Vojsku... – Peter? Odjednom sam vidio da me Judie, baš kao i gospođa Douglas, gleda s izrazom nelagode na licu.
Prenuo sam se iz svojih razmišljanja, raspetljao čvor koji sam na prsima napravio s rukama, istupio korak naprijed i izišao na pozornicu. – A sad za sve vas, naš slavni susjed: gospodin Peter Harper! I glasna ovacija ispunila je luku. Prvi put su mi aplaudirali nakon mnogo vremena. Bilo je to kao kad opet okusiš slasno jelo koje nisi jeo godinama. Prišao sam mikrofonu i rekao nešto kao »Dobra večer, prijatelji«. Nikad mi nije baš dobro išlo to s obraćanjem publici, pa nastojim biti kratak. Pričao sam o »dobroj ideji« kina na otvorenom i o tome »kako sam sretan« što su me pozvali da otvorim večerašnje događanje. A potom mi je Judie postavila par pitanja o mojoj karijeri. Usredotočio sam se na njezino lijepo lice i njezin osmijeh i odgovorio s određenim tračkom humora. A potom sam sjeo i zasvirao. Čim sam spustio prste na klavijature, uspio sam maknuti sve druge misli iz glave i – protivno svakoj prognozi – svirao sam uistinu dobro. Bio je to nimalo složen komad i te su večeri moji prsti treperili s osobitom energijom, kao da se želim sakriti među tipkama pijanina i ostati ondje zauvijek, a publika je to također zacijelo osjetila, toliko da je eksplodirala divovskim ovacijama čim sam odsvirao posljednji akord i povukao ruke s pijanina. Ne sjećam se osobito dobro što sam rekao poslije, kad mi je Judie prišla i predala mi mikrofon, ali se sjećam da sam čuo ljude kako traže »još jednu« skladbu. Uvidjeh da je to bila prava ideja i dok sam gledao kako mi se Judie smiješi, shvatio sam da je možda bilo i nešto urote u činjenici što sam večeras ovdje i sviram, i ponovno pronalazim put do publike. Ta publika, tih stotinu osoba, bilo je ono što je davalo smisao mojoj glazbi. Ni dužnosnici FOX-a, ni Pat Dunbar, ni zvijezde s televizije, to je bila samo magla. Sve moje samosažaljenje, sva moja
bijeda, moje zatvaranje u ovu kuću pomogli su mi da zaboravim što je moje istinsko zvanje: pričanje priča glazbom. A priča bez publike je kao zabava bez uzvanika. Jip i Beatrice su dotrčali samim rubom nasipa čim su se stišali aplauzi i ja dobio dopuštenje da sjednem na rezerviranu stolicu u prvom redu. Jip mi je sjeo u krilo, a Judie je napravila prostor za Beatrice i kad je počeo film poželio sam zaboraviti sve loše i usredotočiti se na taj trenutak čiste sreće. Pomislio sam kako bih trebao opet nastupati. Osnovati bend i doći ovamo na turneju. Upravo je u meni zasjala ideja mnogo bolja od svih melodija koje su mi mogle pasti napamet. I možda kroz sviranje, a možda i ne, ali gotovo sigurno, ideje će mi se vratiti. Ali prije svega toga, ostalo mi je još nekoliko stvari za riješiti.
2. osljednja stvar. A večeras je bila savršena prilika. Djeca će biti s Judie u pansionu, na sigurnom. Neće biti opasnosti ni za koga, osim možda za mene. Kuća me dozivala. Poslala mi je jasan i jezgrovit znak i trebao sam poći onamo sam, još noćas, i otkriti posljednju tajnu. Sve sam to znao, kao što sam znao i da ne bih trebao izići iz kuće one olujne noći prije koji mjesec. Jednako kao što je moja baka znala da ujak Vinnie ne smije ući u školski autobus. Jednako kao što sam znao da moja majka neće poživjeti još jednu godinu kad sam je posljednji put vidio kako prolazi kroz vrata one bolnice odjevena u odjeću za van. Poslije filma zabava se preselila u Fagan’s, gdje su svi inzistirali na tome da mi plate pintu. Prihvaćao sam diplomatski jednu za drugom, dok su djeca pila sokove sa svojim novim prijateljima sjedeći na bačvama u stražnjem dijelu pivnice, šaleći se i pričajući priče. Beatrice se prsila time što ima važnog oca, pa su me dvije njezine prijateljice (Engleskinje) stidljivo došle tražiti autogram. »Beatrice nam je rekla da nećete imati ništa protiv.« Leo i Marie su se također ondje pojavili. Ja sam bio stisnut između žena iz organizacije, Donovana i njegove družine, uključivši Teresu Malone (koja mi se cijela pošteno priljubila s desne strane), no ipak sam si uspio napraviti prolaz i kroz mnoštvo se domoći Lea. On mi je dobacio jedan od svojih osmijeha od kojih mu se naboralo gotovo cijelo lice i potapšao me po leđima. – Bio si veličanstven, Peter. Zbog tebe su svima zaklecala koljena. – Hvala, Leo, zaista. Čuj... – snizio sam malo ton kako bih izbjegao da itko čuje – mislim da ti dugujem ispriku. P
Veliki Leo Kogan blago me lupnuo i nasmiješio se. – Zaboravi to, Pete. Ja sam to već učinio. – Ali... – Bez »ali«, ozbiljan sam. Napravio si malu grešku, možda čak ni to. Znam da si dobar u duši. To mi vrijedi više nego mali čin indiskrecije. Za mene je to zaboravljena stvar. – OK. Barem mi dopusti da te počastim pivom. – Baš sam o tome razmišljao, kako smo nekoliko tjedana proveli bez sjedenja na tvojoj terasi i gledanja sutona s dobrim belgijskim pivom sređujući svijet oko nas. A uz to, ograda će trebati vrlo brzo drugu ruku boje... Moj je osmijeh lagano splasnuo kad sam čuo da spominje ogradu i bio sam na rubu da ispričam Leu što se dogodilo tog popodneva, ali sam opet odbacio tu mogućnost. »Nemoj opet zaribati. Ne izvlači tu temu«, pomislio sam. I potom sam mu obećao da ću još isti tjedan otići u Derry i kupiti nekoliko boca Tripel Karmelieta koje sam vidio po dobroj cijeni. I popit ćemo ih gledajući sunce i kao prijatelji sređivati svijet, baš kako treba biti. Izmijenili smo još pokoju riječ i Leo i Marie su se oprostili. Djeca su također bila umorna i negdje oko jedanaest rekao sam Judie da želimo otići. Ona se još morala pobrinuti za neke stvari, tako da mi je dala ključeve pansiona i rekla neka se u miru smjestimo. »Spavat ću u uredu da vam ne smetam.« Stavio sam djecu u krevet. Pričali smo malo o njihovoj vožnji čamcem i kako se Jipu rak popeo na koljeno. Beatrice se pak činila posve očarana Seamusom, dječakom koji je kormilario brodom kroz zaljev. Ispričala je da joj je pokazivao skakanje na glavu s ruba lađe. Pokušao sam se sjetiti kako izgleda i učinio mi se malo prestar za Beatrice, ali dobro, pretpostavljam da je znatno privlačniji od
O’Rourkevoih, a uz to stariji dječaci uvijek imaju više magnetizma. Pretpostavili da sam zamalo vidio kako se rađa ljetna ljubav, sto posto Made in Donegal. Časak potom duboko su spavali i ja sam mirno stajao gledajući madrac koji je postavljen kao ležaj za mene, razmišljajući trebam li zaspati i sve to zaboraviti. Judie je došla oko pola jedan. Čuo sam vrata pansiona kako se otvaraju i opet zatvaraju te njezine korake kroz dućan. Baš kao što nam je rekla, ostala je spavati u uredu. To će sve prilično olakšati. Moj je sat pokazivao pola tri ujutro kad sam odlučio da je čas za akciju. U pansionu je vladala tišina. Djeca su spavala na ležajevima. Njihovo mirno disanje i malena tijela ispod pokrivača ispunila su me nježnošću. Oprostio sam se od njih nježnim poljupcem. Odjenuo sam se u kupaonici i spustio stubama pokušavajući ne praviti buku. Teško da će me Judie čuti iz stražnje prostorije dok otvaram vrata i izlazim na ulicu. Selo je spavalo u tišini nakon velike noći. Cijela je ulica bila mračni portret gluhog doba noći. Kapci spušteni, mačke na krovovima i udaljeni zvuk televizora nekoga tko pati od nesanice. Volvo je bio parkiran blizu luke. Upalio sam ga kao što se pali treščica. Brzo. Bez oklijevanja. Netko bi mogao čuti motor iz svog kreveta. Moguće je čak da neki susjed gleda kroz prozor malo njuškajući. Vozio sam sporo glavnom ulicom dok nisam ostavio iza sebe posljednje kuće Main Streeta. Jednu milju dalje skrenuo sam na uski put koji vodi prema plaži. Noć je bila još mračnija na tom velikom ugašenom prostranstvu. Nebo je bilo jasno. Zvijezde su blistale kao srebrni gumbi na toj beskrajnoj praznini. Na zemlji se crni treset doimao kao prekrivač nagužvan preko zemlje. Svjetla mog auta osvjetljavala su suho drveće
i noćne ptice. I s vremena na vrijeme su me upozoravala na previše zatvoren ili nepredvidiv zavoj. No nasreću, te sam noći vozio polako. Lagano sam počeo razabirati obzor. Zlatni mlaz fara šarao je prostranim dubokim oceanom na zapadu. Nedugo zatim stigao sam do Billova zuba. Moja su svjetla rasvijetlila stari hrast osakaćen munjom. Okrenuo sam upravljač nalijevo i počeo se spuštati niz obronak. Kuća me dočekala usnula, u mraku. Kako sam se približavao, farovi su sve jače osvjetljavali ogradu. Ne znam što bi bilo bolje: da je nađem cijelu, u jednom komadu i uvidim da se moj mozak nastavio sa mnom poigravati ili... slomljenu. Baš kakva je bila. Uništena, ležeći na zemlji. Ograda je i dalje bila slomljena. Nije to bila nikakva vizija. Parkirao sam auto koji metar od nje osvijetlivši je svjetlom farova. U mrklom mraku noći to je bilo baš kao u mojim vizijama. NIŠTA nije bilo mnogo drukčije u tom trenutku. Osim možda to što nije bilo oluje koja praska nad mojom glavom. Izišao sam iz auta. Zatvorio sam vrata za sobom i ostao pred kućom. Bila je ondje. Na raskrižju putova u ponoć. Iscrtala je pentagram. Bile su zapaljene svijeće i bio sam spreman reći Veronikino ime tri puta pred ogledalom. Blažena ploča za prizivanje duhova. Svijeća mrtvih koja podiže svoj plamen usred sobe. »Ajde! Počni već jednom! Pojavite se sad!« Povjetarac je odgovorio na moje preklinjanje. Trava je zaplesala u vrtu i odnekud se čuo zrikavac kako negdje prebire po svojoj gitari. Ali ništa osim toga. Čekao sam barem trideset minuta, obilazeći oko auta i pušeći prije no što sam počeo očajavati. Možda sam trebao napraviti nešto više umjesto da sam ostao miran. Vizije su uvijek započinjale kad sam bio u kući. »Dogovoreno, dakle,« pomislio sam, »uđimo u kuću.«
Otvorio sam krišom vrata poput uljeza. Sve je bilo baš kao što sam ostavio kad sam izišao tog popodneva žureći na koncert. Kutija s električnim dijelovima zauzimala je pod u salonu, okružena kablovima i drugim komadima rasutim po sagu. Sjeo sam na sofu. Vani su morski valovi bili jedini zvuk. Još jedna cigareta. Pogledao sam časopise koji su bili na stolu, bio sam čak u iskušenju da upalim televiziju. To je bilo glupo. Počeo sam misliti da sam se prevario. Došao sam na ideju da imam moć sve to prizvati, učiniti da djeluje kad ja to poželim. Odakle mi samo ta ideja? Ustao sam. Otišao u kuhinju i natočio si čašu vode. Potom sam se uspeo na prvi kat i ušao u sve sobe. U dječjoj sobi bili su razbacani kreveti, a odjeća i knjige veselo raspršeni po podu. Pokupio sam sve. Barem posjet neće biti posve uzaludan. Potom sam se zaputio u svoju spavaću sobu. Krevet je također bio raspremljen. Svalio sam se na madrac i skinuo cipele. Presavio sam jastuk nekoliko puta dok se nisam uspio na njega nasloniti. Uzeo sam pepeljaru sa stolića i postavio je na trbuh. Nova cigareta. Sad su mi ostale samo tri. Zapalio sam je i izbacio dug kolut dima u prazan prostor sobe. »Bolje ti je da zbrišeš odavde, Pete Harper, i prestaneš se ponašati kao idiot. Noćas neće nitko doći. Nikakva Marie u noćnoj košulji. Nikakav kombi krcat ubojicama. Bolje zbriši sa svojom djecom i s Judie i zaboravi ovu pripovijest jednom za svagda. Sutra je novi dan i tko zna: možda se te vizije više nikad neće vratiti.« Zatvorio sam oči i pomislio na Judie, na jednu noć prije nekoliko mjeseci, dok smo to radili upravo u ovom krevetu. Dok je neštedimice jecala nada mnom. Nitko nas nije mogao čuti u toj kući na plaži i to
joj se sviđalo. Sviđalo joj se što može podignuti glas kad dosegne vrhunac. Vikati iz petnih žila. Još jedan dim cigarete. »Volio bih da je ona sad ovdje.« Uto zamijetili puls koji raste u mojoj glavi. Počelo je kao što uvijek počinje, kao blago kuckanje u mojim sljepoočnicama, neka vrsta lepetanja vena, i raslo je, zauzimajući sve više prostora u mojoj lubanji, prema unutra, kao par slušalica koje su mi počele sve više pritiskati uši. Otvorio sam oči. Ugasio čik u pepeljari. Samo što se nije dogodilo. U samo nekoliko sekunda kuckanje se pretvorilo u tu silovitu bol kakvu sam osjetio i u drugim prigodama, taj dugi čavao koji je ulazio kroz moje uho i prolazio kroz meko meso mog mozga od jedne strane do druge. Stavio sam ruke na uši i zaurlao od bola, kao da mi nevidljivi zubar buši kutnjak crn od karijesa. Prevrtao sam se po krevetu dok se nisam otkotrljao preko njega i završio na podu, uz pepeljaru, čikove i gomilu pepela. I upravo u tom trenu, kad sam otvorio usta da zaurlam, čavao je izišao jednim udarom. Kutnjak je bio iščupan. Bol se rasplinula u zraku. I ostao sam dašćući ležati na podu svoje sobe. Čuo sam udarac vrata koji je dolazio iz vrta. Netko je zatvorio vrata auta. Vani je počeo puhati vjetar. Kiša je udarala po krovu. »Abrakadabra. Djeluje.« Još tišine. Bio sam izvaljen na podu sobe dobro otvorenih ušiju ne praveći ni najmanju buku. Čuo sam buku motora. Glasove. Bili su ondje. Opet. Ispred kuće. Bila je to čarolija. I ja sam njome vladao. Samo što nisam prasnuo u histeričan smijeh zbog svog uspjeha, morao sam se suzdržati, stisnuti usta. Sad je važan bio sljedeći korak.
Vukao sam se po sagu do prozora. Imao sam par starih žućkastih zavjesa koje mi se nikad nisu baš sviđale, ali te noći bio sam zahvalan što ih nisam nikad bacio u smeće. Polagano, priljubljen uza zid kao gmaz, uspravljao sam se dok nisam povirio glavom kroz prozor... et voilà! Ondje su bili moji stari prijatelji. Opet svi na okupu. Dolje je, pred ogradom parkiran uz moj Volvo, bio onaj kombi GMC California boje trule višnje, s kromiranim naplatcima, rasvijetljen kao svemirska lađa. Njegova četiri prednja fara i dvije maglenke osvjetljavali su prednji dio kuće kao da je riječ o prizoru iz nekog ponoćnog spektakla. I tu, na toj sceni odvijala se nova epizoda tog komada. Nešto što nikad prije nisam bio vidio, ali što sam, na određeni način, već zamislio. Debeli i zlokobna kopija Johna Lennona vukli su neku ženu prema svom kombiju. Ta je žena bila onesviještena ili mrtva, njezina bosa stopala vukla su se po tlu iskrivljena prema unutra. Dva su je muškarca vukla za nadlaktice. Njezina je glava potonula dolje i bila je odjevena u istu noćnu košulju u kojoj sam je vidio prvi put. Bila je to Marie. Muškarci su je posjeli na rub kombija i upalili unutarnje svjetlo. Mogao sam tada vidjeti da je i dalje živa, ali je bila izvan sebe. Glavinjala je kao da je drogirana i nije prestajala nešto pričati muškarcima. Preklinjala je, plakala. Uto se neka druga žena pojavila s jedne od bočnih strana kuće. Nisam joj mogao dobro razabrati lice, samo kestenjastu kosu skupljenu u rep. Njezina vitka i stilizirana figura, potpuno prekrivena crnim, zaputila se odlučno do kombija i stala pred Marie. Primila ju je za kosu i okrutno je potegnula dok joj nije podignula glavu. Opalila joj je dvije pljuske. Potom joj je doviknula nešto što nisam mogao čuti i opet ju je dva puta jako udarila u glavu. – Prokleta jebena kurva – prošaptao sam.
Bio je to trenutak da prestanem gledati kao kukavica i napravim ono što je trebalo napraviti. Bio sam gospodar toga, trebao sam se stalno podsjećati na to. »Ja sam gospodar ove vizije.« Ali moje je tijelo bilo teško, tlo je bilo tvrdo i bilo mi je teško udahnuti taj zrak kojega je bilo posvuda. Bojao sam se. Iskonskim strahom. Maknuo sam se od prozora. Opet sam puzao po podu i vukao se dok nisam bio izvan sobe. Kad sam se konačno našao ondje, ustao sam. Znao sam (i to je bila jedna od prednosti toga što sam stari prijatelj ove ludosti) da je grupa napadača svedena na tri osobe i da su sve troje vani. Tako da sam oprezno požurio niza stube, spreman nešto napraviti, samo što još nisam baš pouzdano znao što. U salonu su se stvari također promijenile. Kutija s kablovima više nije bila na podu. Vrata terase bila su širom otvorena i kroz njih je ulazila oluja. Zavjese su lepetale kao nabori kakve sablasti, a pod i televizor kiša je natopila vodom. Stol je bio prevrnut i časopisi raspršeni po podu. Na sofi su svi jastuci bili ispremetani. U zraku je lebdio neki poznati miris. Prepoznao sam ga u trenu, jer sam se sjetio nekadašnjih divljih pirotehničkih godina u Amsterdamu: bio je to miris baruta. Čuo sam zvuk vrata koja su se vani zatvarala. Neću ih pustiti da pobjegnu. Pojurio sam do kamina i uzeo žarač. »Ispalit će metak u mene i umrijet ću, ali to je san, nije li? Možeš li umrijeti u svojim snovima?« Izišao sam trčeći prema predsoblju, vičući baš kao opsjednut, vitlajući žaračem kao da je mač kralja Artura: »KURVINI SINOOOOVIIII!« U tom su se trenutku penjali u kombi i zatvarali vrata. Nisu me mogli vidjeti niti čuti moj ratnički poklič. Skočio sam preko kamenih stuba i vrtnih fenjera pokušavajući ih dohvatiti. Bočna su se vrata
zatvorila jednim udarcem i kombi je upalio, silovito manevrirajući dok nije udario o bok mojih kola i otišao otamo stvarajući velik oblak prašine i pijeska, crven od njihovih stražnjih farova. – STANITE! – povikao sam što sam glasnije mogao. Ali kombi je slijedio svoj put niz obronak. »Ne, ovo ne završava ovdje, doći ćemo do kraja. Do krajnjih posljedica. Znaš kamo se voze. Prema tvojoj kući. A ondje će biti i Leo, živ ili mrtav. Uzmi svoj prokleti auto i pokušaj ih pratiti.« Pojurio sam do auta i pokušao otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Auto je bio zaključan, premda sam bio uvjeren da sam ga ostavio otvorena. Jasno, ali »to se nije dogodilo danas«, rekoh si. Ključevi bi trebali biti na leprechaunu. Pojurio sam natrag u kuću. Pogledao sam na kukicu za ključeve, no bila je prazna. Zašto? Otišao sam u salon, koji je izgledao kao da se tamo odvijala borba. Miris baruta ondje je bio intenzivniji, a pogotovo – zamijetio sam kako sam se približavao vratima – u kuhinji. Što se ondje dogodilo? Svjetla su bila pogašena, ali odbljesak kućanskih aparata bio je dovoljan da razaberem tri osobe kako sjede za stolom. Mirne, u mraku. Muškarac i dvoje djece. Od približno trinaest i osam godina. Stajao sam mirno u udubini vrata, nesposoban napraviti korak naprijed ili natrag, sleđen. Buka žarača koji udara o podne pločice zvučala je miljama udaljena od moje glave. Otvorio sam usta da nešto kažem. Da upitam nešto ta tri lika koja su mirno počivala u mraku. Ali nisam uspio uobličiti ni riječ. A čemu bi ionako služila? Jip je imao otvorene oči. Gledao je naprijed opuštena izraza. Ruke su mu bile naslonjene na stol, dva zglavka spojena komadom izolirajuće trake. Bio je prostrijeljen s jedne strane čela, dijagonalno.
Rupa je izgledala divovski na njegovoj glavici. Pravi krater kroz koji jedva da je izlazila krv. Dočim se straga moglo vidjeti da mu je lubanja rastvorena kao kutija iznenađenja i da iz nje nešto visi i izlijeva se preko stolice. Beatrice više nije bila Beatrice. Bila je naslonjena unatrag i više nije imala lice. Nisu se mogla razaznati njezina usta od njezinih očiju. Bila je to zbrka razorenih oblika. Njezine su ruke također bile spojene izolirajućom trakom. Njezine noge prekrižene u apsurdnom položaju. I napokon sam vidio muškarca koji nije mogao biti nitko drugi nego ja. Koliko je god to bilo nemoguće, stajao sam oči u oči s vlastitim truplom. Tijelo je ostalo nagnuto naprijed, naslonjeno na rub stola. Imalo je poluotvorena usta, kao da je nešto zaustilo upravo u trenu kad su mu pucali u oko. Kao da je uvrijedio taj metak koji će mu uskoro proći kroz lubanju. Netko je vikao, urlao od boli u mojoj glavi, ali moja su usta bila čvrsto zatvorena. Prišao sam stolu i zaklopio Jipove oči. Njegovi hladni kapci popustili su pod mojim pritiskom kao leptirova krila. Ono malo preostalog razuma u tim trenucima natjeralo me da ispustim jednu osamljenu suzu. Potom sam izbjegavao opet pogledati Beatrice. Njezina je glava bila poput provalije. Bilo je previše strašno. Pomislio sam da bih joj preko glave možda mogao staviti plastičnu vreću. Nisam želio da je itko vidi ovakvu. Pogledao sam samoga sebe. Još otvoreno oko gledalo je pred sebe kao da je još živo. I dok sam to gledao, osjetih kako klizim prema dolje. Tonem u dug i dubok zečji brlog. »Ovdje je! Pete, Pete. Bože moj!«
»Je li...?« »Ne... još diše. Brzo, pomozi mi da ga unesem u auto!« Sirene. Sirene. Sirene. »Žao mi je, Clem. Toliko mi je žao. Naša djeca. Naša djeca!« »Mirno, Pete.« »Bunca. Jadan momak!« »Bolje da opet zaspe. Zar mora biti ovako bučno?« Sirene. Sirene. Sirene. Bila je to policija. Policija koja je čuvala te leševe iz tatinih novina. Odjednom sam se našao okružen njima. Nepoznata lica koja su me bezizražajno promatrala. Vodili su me nekamo, a ja sam samo htio vidjeti svoju djecu, ali oni su mi govorili: »Vaša su djeca dobro, Peter«, i hvatali me za jednu pa za drugu ruku. Zašto mi govore to o Jipu i Beatrice, kad smo »znali« da nije tako? U nekom su mi trenutku dojadile te ruke, htio sam poći natrag, vratiti se u kuću. Htio sam biti sa svojim mališanima, ali su me ruke čvršće primile, nisu me htjele pustiti da odem. A ja sam se bunio. Pomaknuo sam snažno jednu nadlakticu prema gore i osjetio da sam dotaknuo kost. Netko je viknuo i onda sam osjetio kako se iznad mene taj roj steže. I opet sam se pokrenuo, udarao na sve strane. »Proklete ose, pustite me na miru!« I borio sam se svim snagama, htio sam ili sve zgaziti i odjuriti odande. Ali onda me je netko primio za vrat i stezao mi grlo sve dok više uopće nisam mogao disati. A u tom trenu jedna je osa stala na moju nadlakticu i zabila u mene svoj žalac. I vratio sam se u svoj mračni brlog.
3. olje. Tamo dolje, moje su oči plesale unutar kapaka. Bio je to ugodan osjećaj čistog blagostanja. Mogao sam vizualizirati svoje oči iz duplja kako se rotiraju kao dva mala planeta. Bio je to ugodan san, ali potom to više nije bio. Netko je podigao čep u kadi punoj vrele vode u kojoj sam plutao. Razina vode počela se spuštati i počeo sam osjećati studen. Moje je tijelo ostalo golo, razotkriveno. Tako hladno da se smrznulo i više nisam mogao pomicati ruke. Nastojao sam ih privući sebi, ali je to bilo nemoguće. Onda je odnekud izronio neki glas. – Nalazite se u bolnici u Dungloeu – rekao je. – Čujete li me? Pokušao sam nešto reći, ali mi se jezik nespretno pomicao u ustima. Zazvučao sam kao pijanac koji traži svoju posljednju čašicu. Uzdahnuo sam odustajući od nastojanja da komuniciram i pokušao sam otvoriti oči, ali sve je bilo nebeski bijelo. Osjetio sam nečiju nazočnost kraj sebe i gotovo u istom trenu bolan ubod u lijevoj ruci. – Sad se odmarajte. Sanjao sam Clem prerušenu u vješticu na zabavi na Noć vještica. Bila je ljepša od svih majki. Gledao sam je zadivljen dok je čavrljala s nekim prijateljima i govorio samome sebi: »Ti si najsretniji čovjek na Zemlji«, dok je ona hodala začaravajući svojim štapićem djecu koja su je okružila. Ja sam također bio začaran. Sanjao sam svoj studentski stan u Amsterdamu. Svi živi u zgradi bili su glazbenici. Bili smo na zabavi, svirali i pili kuhano vino. Bio je Božić. Sanjao sam dan kad se rodila Beatrice. D
Otvorio sam polagano oči. Svjetlo je u početku bilo veoma intenzivno, ali se ublažavalo sve dok se sjene nisu počele pretvarati u predmete. Proučio sam strop nad sobom, neonsku lampu s dvije cijevi, male, nevjesto prebojene komadiće stropa. S jedne strane sobe bio je prozor i kroz njega se vidjelo drvo koje je potresao blag povjetarac. Čula se buka automobila koji su kružili obližnjom cestom. Moje su ruke i dalje bile mirne, nešto ih je držalo s obje strane kreveta. Upotrijebio sam malo sile, ali je to bilo snažnije od mene. – Peter, obje su vam ruke vezane. Morali smo vas vezati noćas. Sjećate li se nečega? Znate li zašto ste ovdje? Osoba koja mi se obraćala stajala mi je slijeva. Potrajalo je dok je nisam pronašao i konačno mi se pojavila pred očima, malo mutna, ali sam je prepoznao. Bila je to crvenokosa liječnica Anita Ryan. Ispravio sam vrat želeći ustati, ali ruke su mi bile svezane. Prepustio sam se i pao na uzglavlje. Još sam lebdio u toj ugodnoj ošamućenosti i nisam imao snage za borbu. Sjećam se da sam vikao i bunio se dok me desetak ruku pokušavalo sputati. Htio sam vidjeti svoju djecu, ali mi oni nisu dali. Pomislio sam da kuju urotu protiv mene. U tom sam trenutku bio uvjeren da su ubijeni, ali oni – ti glasovi – govorili su mi da je sve dobro. – Moja djeca – rekoh tada, i zamijetih da mi je glas promukao i da me boli grlo kao da sam proveo noć vičući na koncertu black metala. – Gdje su moja djeca? – U čekaonici su i savršeno su dobro. Vrlo brzo moći ćete ih vidjeti. – Vrlo brzo? Zašto ne sad? – Želimo biti sigurni da ste u odličnom stanju prije no što ih vidite. Pretrpjeli ste veliki šok, Peter. Sjećate li se ičega što se zbilo? – Ja...