Mikel Santiago - Posljednja noå u Tremore Beachu

Randy je pljuskao Lea u tom trenutku. Moj je prijatelj imao ranu na jednoj strani lica i dosta je krvario iz nje. Unatoč svemu, na kraju je otvorio oči. Kad je obavio posao, Randy je opet sjeo na svoje mjesto, uzeo oružje i držao nas na nišanu. – Dobro, gospodine Blanchard – rekla je tada Manon, smještena iza sofe. – Čujete me? Leu je trebalo nekoliko sekunda da svoju pažnju usmjeri na ženu. – Moje je ime Leonard Kogan – reče. – Imate krivu osobu. – Znamo jako dobro tko ste vi, Leonarde Blanchard. I vi znate jako dobro tko smo mi i zašto smo ovdje. Zato prestanimo gubiti vrijeme sad kad smo se predstavili. Gdje je vaša supruga? – Kažem vam da ste pogriješili – inzistirao je Leo. – Ne zovem se Blanchard, nego Kogan. Počinili ste strašnu pogrešku. Ja sam samo američki turist... Onda je Manon spustila ruku i položila je na Randyjevo rame. – Desno koljeno. Randy je pomaknuo precizno cijev svoga oružja i prije no što smo se mogli pomaknuti, pritisnuo je okidač. Zazvučalo je kao snažan i suh udarac i Leo se pomaknuo naglo prema naprijed. Prinio je ruke koljenu i svalio se na stolić. Pohitao sam da ga primim za ramena i povučem dok nije opet sjedio na sofi. Leo je tako čvrsto držao usta zatvorenima da je izgledalo da će si slomiti zube. – Da vidimo jesmo li se razumjeli, gospodine Blanchard – rekla je glasno Manon – bit će bolje da to napravimo brzo. Leo je prinio ruke koljenu. Krvavi mlaz curio mu je između prstiju i natapao nogavicu njegovih hlača. – Prokleta zvijeri – odgovorio je Leo stišćući zube od bola. – Marie je u posjetu prijateljici u Londonu i neće se vratiti tjedan dana. Došli ste uzalud.

– To je laž – reče Randy. – Drugo koljeno? – Čekaj – odgovorila je Manon. – Ne želimo da iskrvari. Što kažeš, Tome? – Žena je bila ovdje. Sigurno. U kuhinji ima gomila hrane i kolač je u pećnici, a kladim se u svoj srebrni prsten da si ovaj stari ne zna napraviti ni hamburger. Dečko ga je zacijelo upozorio. Ili je možda pobjegla kad je čula da ulazimo. Manon je uzela voki-toki. S druge strane čuo se zvuk vjetra. – Frank? – Ništa... ne vidim ništa – odgovorio je Frank kroz oluju. – Idem malo dalje. Zamijetili da ženine oči počivaju na meni. – Dobro, prijatelju. Nemamo nikakvog razloga da te ubijemo, ali ćemo to učiniti ako ne progovoriš. Gdje je žena? – Ne znam – odgovorio sam. – Nisam je vidio. Kunem se. Mora da je zbilja u Londonu. Randy je uperio pištolj u moju glavu. Udobno je sjedio na sofi prekriženih nogu, podigavši pištolj kao čašu šampanjca. I spremao se ubiti me. – Da ga upucam? – pitao je Manon. Manon se nije toliko žurilo kao Randyju da gleda kako teče krv. Uzela je opet voki-toki i nazvala. Frank je obilazio kuću i nije ništa vidio. Pitala ga je vjeruje li da je mogla pobjeći preko plaže. Frank je odgovorio da je i to moguće. – Možda se to dogodilo kad su Randy i Tom ušli u kuću. Žena je izišla straga upravo u tom trenutku, dok smo bili u kombiju. Randy je prinio pištolj očima. Ciljao mi je u glavu. – Manon?

– Ne, još ne – odgovorila je Randyju. – Idemo vidjeti tko je u drugoj kući. Možda je točno da ima obitelj, pa čak i da organizira zabavu. – Uperila je svoje krasne i zlobne oči na moje. Nisam mogao izbjeći reakciju svojih trepavica, obrva, lica... Manon je to uhvatila u trenu. – Da, da... mislim da ima nešto istine u svemu tome. I možda se više neće praviti tako hrabar kad vidi što im radimo. Dovest ćemo ih ovamo i neko se vrijeme igrati svi zajedno, dok nam ne kažu gdje je Marie. – Ne! – povikao je Leo. Ja sam bio toliko prestravljen, toliko očajan da si nisam mogao dopustiti da ostanem miran. – Gotovi ste – rekoh. – Obavijestili smo policiju preko radija. Samo što nisu stigli. – Niste imali dovoljno vremena – upleo se Randy. Ali Manon je zašutjela odvagujući tu mogućnost. I dalje je bila zabrinuta zbog moje brze reakcije, što je bilo logično. Ako je netko upotrijebio svoj mobitel (a sve to pod uvjetom da radi), policija bi u ovom trenutku mogla biti na putu ovamo. – Tom, potraži radio, – U sobi je na gornjem katu – reče – ali je ugašen. Nisu mogli imati dovoljno vremena. – Pusti da to ja procijenim! – povikala je ona. – Popni se i opet pretraži kat. Možda ima neki otvoreni prozor. I uništi prokleti radio. Tom je trčeći krenuo gore po stubama. Ubrzo se čulo uništavanje. U međuvremenu je pred nama Manon raspravljala o planu – moguće je da smo za njih već bili mrtvi za života: treba se brzo pokrenuti. Randy će ostati s nama dok će Frank vani stražariti, s uključenim voki-tokijem. Tom i ona će otići do kuće baciti pogled. Premda su sumnjali da je ondje ikakva zabava, ipak će se trebati pažljivo kretati.

Možda je Marie imala vremena doći onamo, ako je, kao što su vjerovali, pobjegla kroz stražnja vrata. U tim sam trenucima ja, a pretpostavljam i svi ostali, razmišljao o ovome: može li šezdesetpetogodišnja žena prijeći dvije milje po plaži u manje od petnaest minuta? Dvojio sam u to, ali ako je uspjela (a molio sam se da je tako), Judie i djeca imat će priliku. Tom i Manon izišli su iz kuće ostavivši Randyja i Franka da nas čuvaju. Čuli smo motor kombija i vidjeli kako njegova svjetla prolaze preko prozora salona dok su se okretali. Ubrzo se brujanje kombija rasplinulo na vjetru. Pomislih kako se sad taj kombi penje kroz Billov zub i spustit će se svom brzinom prema mojoj kući. Priča na kraju i nije baš toliko izmijenjena. Randy je sjedio pred nama s pištoljem u ruci položenim na bedru. Leo se pokraj mene krivio od bola. Činilo se da je krv prestala onako jako teći iz njegove rane, ali sad je počeo drhtati. Cvokotao je. – Moram napraviti stezaljku ili ću iskrvariti. – Tišina! – uzviknuo je Randy. – Ali istina je – upleo sam se. – Zašutite obojica – rekao je približivši cijev pištolja. – Koji se vrag događa unutra? – čulo se kako Frank govori s vrata. – Stari će iskrvariti – odgovori Randy glasno. – Pa napravi nešto, jebemu! Randy me s dosadom pogledao i mahnuo pištoljem. – Dobro, pomozi mu. Ali ne miči se sa sofe. – Ali kako? – počeo sam govoriti.

– Svojom košuljom, Pete – upleo se Leo, čiji je glas zvučao veoma užurbano. – Skini je i čvrsto je sveži. Bit će dovoljno. Onda je Randy ustao i odšetao do vrata ne prestajući nas držati na nišanu. Razgovarao je s Frankom, koji je bio negdje na trijemu kuće i zamolio ga cigaretu. – Sranje, stari – čuli smo kako Frank govori. – Ne možeš izdržati dok ne završimo? Požurio sam se otkopčati košulju i počeo sam je vezati. Kad je bila spremna, počeo sam njome omatati Leovo bedro, ali zamijetih da mi on nešto pokazuje rukama. – Ja ću to napraviti – reče. – Ti sveži jastuk. To mi se učinilo čudnim, ali sam vidio da me Leo netremice gleda i shvatio da se tu krije još nešto. Postavio sam ruke oko jastuka i nastavio pritiskati. U međuvremenu je on njime počeo omatati nogu. U tom su se trenutku naše glave našle vrlo blizu, dočim je Randy bio vrlo daleko u iščekivanju da Frank pronađe cigaretu i šibicu u svojoj jakni. – Imam revolver – prošaptao je Leo i dalje postavljajući stezaljku. – Nosim ga na desnom gležnju, u futroli. Uzmi ga. Sad te ne može vidjeti. To je naša jedina prilika. Pogledao sam ga iznenađeno. »Poslušao si me, ti stari tvrdoglavče, hvala Bogu.« Randy je i dalje na vratima čekao da Frank pronađe duhan i šalio se oko »poludjelog vremena«. Vjetar i huka mora spriječili su me da čujem nešto više. S druge strane, sigurno je mislio da šezdesetogodišnji starac s ranjenom nogom i premlaćeni četrdesetogodišnjak ne predstavljaju veliku prijetnju njima dvojici. Bio sam lagano okrenut prema Leu i vezao jastuk, a Randy je bio u kutu iz kojega nije mogao vidjeti moje ruke. Oslobodio sam jednu i

počeo je polako spuštati niz desnu nogavicu Leovih hlača, pipajući u potrazi za nečim. Sofa je bila niska, pa se gotovo nisam morao ni prignuti. Na kraju osjetih neki zavežljaj točno iznad njegova gležnja. – Daj požuri! – prošaptao je Leo. – Već dolazi. Brzim pokretom sam mu zadignuo hlače i pipao u potrazi za revolverom. Osjetio sam oštre dijelove drške među prstima i povukao. Revolver mi se našao među prstima u istom trenu kad sam čuo Randyjeve korake dok se vraćao prema nama. Pogledao sam Lea i on je pogledao mene ne uspijevajući kazati ni riječ. Što sam trebao napraviti? Pucati u tom trenutku? Nisam to napravio. Mogao sam osjetiti kako nas Randy drži na nišanu s cijevi pištolja. Bio bi tisuću puta brži od mene. Umjesto toga sam ga skrio ispod velikih jastuka na sofi, između Leovih nogu. Pogledao me hladno. Jedno proklizavanje mojih prstiju i mogao sam mu prosvirati muda. Dok se Randy spuštao na sofu, Leo se požurio malo pomaknuti desnu nogu kako bi nogavica opet pokrila navlaku. – Kako ovo ide? – pitao je Randy, sad mnogo opušteniji pustivši da mu kroz usta iziđe velika dimna strelica. – Dobro – odgovorio sam. – Izdržat će. Randy je stavio čik u usta, protegnuo noge preko stolića koji je bio između oba trosjeda i slobodnom rukom uzeo jednu od fotki koje su ležale na njemu, uz malu lampu. Zazviždao je. – To je gospođa Blanchard? Ideš! Baš je zgodna – reče otresajući pepeo cigarete na sag u salonu. – Premda sad ima koju godinu više, istina? U svakom slučaju, prava ljepotica. Možda bismo mogli provesti neko vrijeme nasamo... – Nemoj niti sanjati, ti smeće jedno – odgovorio je Leo.

– Ali! Nemoj biti nepristojan, prijatelju. I svakako pusti neka tvoja žena o tome razmisli. Možda kad joj stavim pištolj na glavu neće imati previše primjedaba da mi rastvori rasporak i malo mi olakša. Imate li djece, susjede? – Umrijet ćeš noćas, Randy – rekoh mu. – Kunem ti se. Pogledao sam Lea i uvidio da su mi s Randyjem koji nas drži na nišanu veoma slabe mogućnosti da izvučem taj revolver i pucam u njega, osim ako mu nekako ne odvratimo pozornost. Morao je postojati drugi način. – Ne – odgovorio je – to bi bilo zgodno. Kraj kao u romanu. Ali noćas ste vi oni koji će umrijeti na »polagan i grozan« način prema našim naredbama. I jamčim vam da me veoma svrbi ondje »dolje« i da ću se zabaviti jednom po jednom sa svim vašim ženama i djevojčicama. I Frank također, ha, Frank? – povikao je izvadivši cigaretu iz usta i glasno se nasmijavši. Frank nije odgovorio. – Vi niste trebali napraviti »ono«. Sad ćete platiti zbog svoje izdaje, gospodine Blanchard. A i obitelj vašeg susjeda. – O čemu on to priča, Leo? – počeo sam govoriti. – Što ste napravili? Leo me iznenađeno pogledao. Ja sam mu uzvratio ledenim pogledom. – Niste to ispričah svom susjedu? – reče Randy. – Vaš će vam prijatelj vjerojatno ispričati kakvu laž. Sigurno su napravili lijep vlastiti portret. Ali oni su cinkaroši i lopovi. Zato će završiti s rupom u glavi. – Zašuti, ti prokleta zmijo – zarežao je Leo. – Pusti ga da govori! – povikao sam. – Želim znati zbog čega sve ovo. Doveli ste moju obitelj u opasnost. Samo što ih se nisu domogli i...

– Ne petljaj se u ono što te se ne tiče – odgovori Leo suho. – To nije tvoja stvar, Peter. Pomislih kako je Leo shvatio moje namjere. Ili možda nije, možda je to rekao posve ozbiljno. Kako bilo, to je bilo točno ono čemu sam se nadao. – Nije moja stvar, stari seronjo! – povikao sam. – Lagao si mi cijelo ovo vrijeme govoreći mi da si bio ugledan čuvar sigurnosti u hotelu, a sad ćemo uskoro svi odapeti! Randy se smijao zabavljen prizorom. – Zatvori ta prokleta usta ili ću ti ih ja zatvoriti – odgovorio je Leo. – Ah, da? – povikao sam. Onda sam se bacio na njega. Znao sam da ću ga povrijediti, ali sam prešao preko njegova ranjenog koljena i postavio se točno pred njega dok sam ga vičući zgrabio za košulju. Zaista ga je zaboljelo i zaurlao je. Randy se iza mene smijao, ali je smjesta počeo govoriti neka se odvojim od Lea. Također smo čuli Franka kako s vrata nešto viče. U tom trenu ugledao sam Leovu ruku koja je kliznula pod jastuk i zgrabila revolver naciljavši u moj trbuh. Bio je to ključan trenutak. Naglo sam se odmaknuo bacivši se na pod i smjesta sam čuo strašan prasak nad svojom glavom, BUM! Slijedio je prigušen krik, bolni jauk. Ostao sam na podu nekoliko sljedećih sekunda. Čula su se još dva pucnja. Jedan je metak razbio staklo; tek sam poslije doznao da je to bio jedan od prozora koji gledaju na vrt. Ugledao sam ispod stola Randyjeve cipele koje su se vrtjele dok se njegovo tijelo rušilo na sofu. Onda se njegovo lice pojavilo preda mnom lagano izobličenih naočala i mogao sam vidjeti dva mala beživotna oka dok mu se cigareta još pušila u ustima. – Ah, Peter – čuo sam nekoga kako kaže iza leđa.

Bio je to Leo. I on se bacio na zemlju. – Jesi pogodio i drugoga? – Mislim da jesam, ali nisam siguran. Učinilo mi se da sam ga vidio kako pada, ali je pucao. Možda je živ. Ja se ne mogu pomaknuti, možeš baciti pogled? – reče, predajući mi revolver. Uzeo sam ga i osjetio ugodnu sigurnost kad sam imao taj metal u rukama. Da sam mogao odabrati, ostao bih miran, kao kip, između ove dvije sofe. Ali mojoj djeci i Judie već su stizali u posjet Manon i debeli. Možda je čak prekasno, ali ako nam je Bog poželio dati samo jednu priliku, morat ću je iskoristiti, i to brzo. Pomislih da je najbolji kut iz kojega bih mogao pokušati onaj lijevo od sofe, gdje je ležalo Randyjevo truplo. Povukao sam se unatrag i Leo je skliznuo iza sofe u kojoj smo sjedili kako bi me pustio da prođem. Povirio sam polako držeći revolver ispred nosa, spreman otvoriti vatru. Frank nije bio ondje, barem ga nisam mogao vidjeti iz svog kuta. Glavna vrata bila su otvorena i mogao se vidjeti djelić predvorja gdje je kiša i dalje jako padala. Ali gdje je on? Ako se šćućurio uz vrata, zacijelo je to bilo u suprotnom kutu i to će me onemogućiti da ga pogodim, osim ako meci prođu kroza zid. Ostao sam nekoliko sekunda miran, ali potom sam bolje razmislio: nisam si mogao dopustiti blokadu jer moja djeca samo što nisu masakrirana. U napadu autentične samoubilačke ludosti ustao sam i potrčao do okvira vrata držeći pištolj ispred sebe. Privukao sam cijev uz okvir, ciljajući naslijepo na lijevu stranu i opalio dva puta. Noć se ispunila dimom i mirisom baruta. Potom sam povirio i ondje nije bilo nikoga. – Pazi, Peter! – povikao je Leo iza mene.

Pogledao sam otraga i vidio Franka kako se ljulja na vratima kuhinje. Zacijelo je krenuo suprotnim putem kako bi nas ulovio straga. Otvorio je vatru na Lea, koji se podigao iz svog skrovišta, i pogodio ga je. Leovo je tijelo palo iza sofe. U istom sam trenutku naciljao i pritisnuo okidač tri puta, premda sam ispalio samo dva metka. Potrošio sam sve metke. No imao sam sreće. Pogodio sam ga u vrat i vidio kako prska tamna krv utiskujući se u okvir vrata i po ružičastom zidu salona. Frank Čeljust održao se na nogama dvije ili tri sekunde da bi se konačno srušio i pao u podnožje kuhinjskih vrata. Oružje mu je iskliznulo iz ruku. Potrčao sam onamo i podigao oružje s poda. Još je bio živ. Drhtao je i grčio se kao lutak na baterije koje samo što se nisu istrošile. Mala lokva krvi ispod njegova vrata počela se širiti po tepihu. Zamijetili da me gleda i pomišljao sam da ga ubijem, ali nisam to mogao napraviti. Potom sam pogledao Lea. Pogodili su ga u nadlakticu i držao ju je uz bolan izraz lica. – Leo! – Idi. Ključevi auta su u lovačkoj jakni. Trči! Nazvat ću policiju. Nije mi trebalo dvaput reći. Leova lovačka jakna bila je uz vrata. Ključevi u njoj. Izišao sam i vidio da je auto u garaži. Također sam otkrio Frankov voki-toki odbačen na stubama predvorja. Jesam li mu dao vremena da obavijesti druge? Otvorio sam garažu i ušao u Leov terenac. Upalio sam ga i kao metak pojurio u taj mrak.

9. ad sam počeo voziti Leov auto, osjetio sam bol u abdomenu kao da mi netko zabada nož. Onda to nisam znao, ali Tom Debeli napravio je treščice od jednog kralježnog rebra kad me opalio nogom. Bol u ramenu i dalje je bila prisutna, kao i lagana ošamućenost nastala od njegovog pokušaja da mi zgnječi glavu. Ali ništa od toga nije bilo pretjerano važno. Čak ni činjenica da sam upravo ubio čovjeka. Pretpostavljam da neki ljudi na to gledaju na drugi način, ali za mene je ubiti tog tipa jednim hicem bilo nešto lako i nužno. Još sam osjećao drhtanje u rukama, silovit zvuk u ušima i vidio to tijelo kako pada kao vreća pijeska. »To je tvoj kraj, Frank. Bolje ti nego ja.« Ali ništa od toga nije bilo pretjerano važno. Jedino važno, zaista važno, bilo je stići navrijeme. Oluja je bila na vrhuncu. Ako je, kao što kazuju neke mitologije, to čin ljubavi između bogova neba i zemlje, onda su zacijelo u trećem činu povijesnog prašenja. Velika majka rata smjestila je nad obalu gigantski kumulonimbus, visok zacijelo jednu milju. Kroz njegove pukotine proklizavale su zrake, poput velikih bičeva padajući nad ocean i hridi. More se bolno komešalo, podižući svoje postrojbe prema nebu, kao kandže od pjene koje bi htjele otjerati vojsku osa. A Land Rover Lea Kogana ili Lea Blancharda došao je krstareći kroz taj divni trenutak do Billova zuba, skočio kao pobješnjeli konj i opet svom težinom pao na zemlju. Pri toj brzini, i imajući na umu tri tone teški model Defender, sve na što bi mogao naletjeti putem doživjelo bi trenutnu smrt. Ljudsko biće bilo bi smrskano kao gumena lutkica. Vozilo bi se, u slučaju frontalnog sudara s tim hitrim K

čudovištem, deformiralo i pretvorilo u smrtonosnu ljusku. Ali ja nisam na to mislio. Držao sam volan ravno, s obje ruke i gazio gas do daske. I mislio sam koliko bih volio da je sve to dio jednog dugog priviđenja i da sad, kad stignem kući, sve bude mirno. Da je to još jedan od prokletih trikova. Da sam lud ko puška. »Pobjegao je iz bolnice, ukrao auto susjedu i njime se zabio u vrata. Nasreću, njegova su djeca na sigurnom. Što se pak njega tiče, kažu da sad živi na nekom vrlo lijepom mjestu, okružen bolničarkama i vrtovima.« A kad već spominjem svoju glavicu, sve je opet počelo kad sam još bio tamo gore, na kratkoj zaravni Billova zuba. Pomislio sam da je za to kriv udarac debeloga po mojoj glavi, ali ne. Bilo je savršeno prepoznatljivo: moj stari prijatelj »oštra bol«, puls kojemu je korijen u sredini moje lubanje. Tup-tup-tup-tup-tup – tup. Rastao je. Tup-tup-tup-tup-tup-tup. I ovog puta – posljednji put – potući će sve svoje rekorde. Došao sam u napast da zatvorim oči i dignem ruke s volana kako bih ih prinio sljepoočnicama. I da zaurlam od bola. Puls se više nije zadovoljavao time da bude trn usred mog mozga, izgubljena igla u mojoj moždanoj kori. Sad se širio kao nikad prije. Rastvorio se kao cvijet, kao usta morskog psa koji je izronio iz unutrašnjosti moje glave. I ugrizao je. I u tom trenu, premda ne mogu biti u to siguran, osjetio sam opet kako ono svjetlo pada s hridina iz pare i vode što su se dizale nada mnom. Mislim da je to bila munja, nije moglo biti ništa drugo. Sve se zabijelilo na nekoliko trenutaka, dok je bol dosezao svoj vrhunac u mojoj glavi, kao da je neki maliciozni doktor odlučio staviti instrument

za smaknuće električnom strujom na najviši stupanj i držao ga ondje čekajući da vidi koliko će trebati mojoj glavi da prsne kao lubenica. Stiskao sam zube s toliko snage da sam pomislio da ću ih slomiti, sve njih, kao kristalnu posudu, ali još sam čvrsto držao volan i jedva jedvice držao oči otvorene, i tako sam vidio ono što sam vidio. Kao film. Trebalo mi je manje od sekunde da prodefilira kroz moj um. Judie i djeca su se malo zadržali. Već su imali spremne naprtnjače s pidžamama, ručnicima i četkicama za zube, ali sad su bili u salonu i Beatrice je htjela odsvirati nešto na klaviru za Judie. Bilo im je lijepo zajedno. Unatoč tomu što su bili zabrinuti za tatu, bila je prava utjeha što je Judie ondje. Judie je dobra, lijepa i spretna. Htjeli su da Judie bude nova tatina djevojka. Za njih bi Judie bila nešto kao starija sestra. A bilo je jako guba imati stariju sestru poput nje! Moraju poći, Judie je to ponavljala ljubazno dok se Beatrice poigravala s tipkama tatinog klavira, ali onda su začuli buku i ugledali svjetla koja su preplavila salon. I Judie je otišla poviriti na prozor, a Beatrice je potrčala prema glavnim vratima da ih otvori jer je mislila da je možda riječ o tati. Ali onda je Jip, koji je već naprtio na leđa svoju naprtnjaču, povikao: – Ne otvaraj vrata! Trebamo se sakriti! To se dogodilo u istom trenu kad je Judie spazila kombi koji je manevrirao i uspjela razaznati njegov oblik, boju, kromirane naplatke osjetivši kako joj jeza prelazi kičmom. – Idemo – povikala je – na stražnja vrata. Brzo! Djeca su pojurila kroz kuhinju, ali onda, baš dok je otvarala vrata, Judie je zastala. Lice joj je problijedjelo. Zašto? Začuh riku nad glavom, nešto od čega je zadrhtala zemlja. Grom.

To me natjeralo da dođem k svijesti. Bio sam u Leovu Defenders Opet sam vidio noć kroz staklo prepuno kapi kiše i vidio sam farove uperene prema plaži i shvatio da putujem na metku iz cijevi. Kola su se otela i samo što nisu skrenula s puta. Stisnuo sam kočnicu do kraja unijevši bolnu snagu u svoju desnu nogu, ali auto je već neko vrijeme proveo klizeći po tucaniku i to je samo sve ubrzalo. Pretpostavljam da sam imao sreće što se vozim u Defenders a ne u svom starom Volvu, koji bi se vjerojatno izvrnuo i sletio s puta. Ali Leov se terenac ponio prilično dobro. Ušao je s prednjim dijelom na nagib i pao na prednje kotače tako da sam poljubio volan i umalo mi je izletjelo par zubi. Potom je klizio po pijesku prema žalu i u tih nekoliko sekunda, koliko je trajao pad, nastojao sam vratiti kontrolu. Pomislio sam da bih mogao skrenuti i zaputiti se do plaže usporedno s obalom, ali su me živci natjerali da prebrzo okrenem volan i vidio sam kako se jedna strana auta podiže u zrak. Koju sekundu auto je stajao u savršenoj ravnoteži, ali na kraju je pao na desnu stranu. Bio je to oštar udarac i imao sam se vremena za njega pripremiti. Glavom sam bubnuo u staklo prozorčića i zamijetio da mi je bok priklješten u raspuklini desnih vrata, ali to je bilo sve. Auto je polako zakočio na pijesku i zaustavio se na kiši. Pomislih da sam zacijelo zaspao. Možda sam izgubio svijest tek na koju sekundu, ali kad sam se probudio, snažan miris benzina počeo se širiti oko mene. To me uplašilo. Pomislio sam da će auto eksplodirati (ne eksplodiraju li automobili u filmovima?) ili se barem zapaliti. Okretao sam se dok se nisam podigao na koljena i uzverao oslanjajući se na polugu ručne kočnice, sve dok nisam dosegnuo suvozačka vrata, koja su sad bila kao vratašca na krovu te krletke. Otvorio sam ih bez problema i s nogama čvrsto oslonjenim na mjenjačku kutiju gurnuo prvo glavu, a potom leđa, sve dok nisam

uspio izviriti s pola tijela. Ali uto se sjetih pištolja. Opet sam se pustio i pao natrag počevši tražiti u mraku. Zacijelo je ostao prislonjen uz lijeva vrata ili ispod nekog sjedala, ali u tom mraku nisam mogao ništa vidjeti. »Moram ga pronaći. Moram ga pronaći.« Bespomoćno pokušavajući pronaći taj pištolj u unutrašnjosti auta i s motorom koji je ispuštao neku vrstu plina, pobojao sam se da će sve to prasnuti. Opet sam se uzverao i izišao. Kad sam skočio na pijesak, osjetio sam da gotovo nema dijela tijela koji me ne boli. Sve se nekako čudno ponavljalo. Opet sam bio ispod hridi nakon pada. Svi događaji koje sam vidio u onim nagovještajima bili su izmiješani, mutirali su zahvaljujući mom uplitanju, stvorivši neko novo stvorenje. Počeo sam trčati prema kući. Trebalo mi je pet minuta da se dovučem po plaži do kuće. Glavno pročelje bilo je rasvijetljeno farovima kombija. Približio sam se rubu spruda, baš kao što sam to napravio u onom drugom priviđenju, ali ovog puta nisam čuo da bi se vani odvijao ikakav razgovor. Umjesto toga sam vidio svjetla u salonu koja su osvjetljavala terasu, premda nisam nikoga mogao razabrati s mjesta na kojemu sam se nalazio. Krenuo sam drvenim stubama i počeo se penjati po suprotnoj strani gazeći po pijesku umjesto po škripavim stubama. Kad sam se našao gore na terasi, skriven iza jedne od velikih posuda za cvijeće, uspio sam vidjeti nešto više. Judie je sjedila na sofi sputanih ruku dok joj je mlaz krvi curio iz jedne sljepoočnice. Manon je stajala ispred nje. Činilo se da se umorila od toga da je mlati. Judie je imala pognutu glavu, napola razderanu obrvu i nije ništa govorila, nije preklinjala niti plakala.

Manon je govorila preko voki-tokija, ili je samo to pokušavala? Odmaknula ga je od lica i pogledala ga kao da ne radi. Pretpostavili da je nastojala kontaktirati Franka, a kad nije uspjela, postala je nervozna. Povikala je nešto Judie, a ona je odmahnula glavom. Nato je Manon odgovorila tako što je rukom u kojoj je držala voki-toki tresnula Judie po licu, a ona je pala postrance na sofu. Spopala me želja da ustanem i bacim se kroz prozor da ubijem tu kurvetinu. Onda se sjetih: »Spremište, Peter! Tamo je ona zgodna sjekira.« U salonu nije bilo ni traga debelomu. Kao ni mojoj djeci i Marie. Opet sam puzao po pijesku kao gušter i povlačio se obilazeći terasu sve dok se nisam našao izvan vidokruga salona. Nisam se prestao pitati gdje su Jip i Beatrice, a to se pitanje dopunjavalo posebnim užasom kad bih pomislio da nisam vidio ni Debelog Toma. Došao sam do spremišta sa stražnje strane vrta i promatrao kuću iz svog novog skrovišta. U dječjoj je sobi gorjelo svjetlo. Jesu li ondje? S Tomom? Provodi li se debeli fino s mojom kćeri? To je bilo toliko strašno da je moj um odbijao i dalje o tome razmišljati. Ušao sam u spremište i uzeo sjekiru, mali komad za cijepanje drva, ali dovoljno težak da raskoli glavu odrasle osobe na dva dijela. Sa sjekirom u rukama izišao sam u vrt i zaputio se prema kuhinjskim vratima, ali u tom trenu zamijetih neku sjenu koja je brzo promicala pokraj mene, poput pauka što hita kutom kuće priljubljen uza zid. Nož Toma Debelog bilo je jedino što sam razabrao među sjenama i kišom, srebrnast odsjaj koji je padao odozgo prema mom vratu. Instinktivno podignuh ruku i ta se ruka susrela s drškom moje sjekire. Onda ugledah njegovo lice. Dugi osmijeh pun zuba, prazne oči, kao u čudovišta.

Snagom je svladao moju sjekiru i na kraju je moja obrana bila slomljena. Onda se njegov nož opet oslobodio i ja sam skočio unatrag i zamahnuo sjekirom po zraku. Tom Debeli mogao je viknuti da upozori Manon, ali nije to napravio. Umjesto toga mi se nijemo nasmiješio i zamahnuo nožem ocrtavajući siluete u zraku. – Hoćeš se tući? – rekao je blago, dok se kretao prema mojoj desnoj strani. Ja sam se pokrenuo zajedno s njim. Kao Mjesec i Zemlja. Kao dva planeta u savršenoj orbiti. Plesao sam u suzvučju njegovih koraka. U glavu mi je došao stari savjet o tučnjavi s nožem što sam ga nekoć čuo ili pročitao ili vidio na televiziji: »U borbi s nožem pravilo broj jedan je da nikad ne pokušavaš uhvatiti ruku koja drži nož. Pravilo broj dva je da napadneš protuudarcem. Pravilo broj tri: nećeš dugo izdržati budeš li se samo branio.« Tomov nož bio je poput zmije koja je hipnotički plesala pred mojim očima. Debeli je bio brži no što sam mislio. Vijugao je u brzim i kratkim koracima, a ja sam pokušavao slijediti njegov ritam. – Nećeš uspjeti. Nemaš nikakve šanse. – reče. – Prepusti se. Bit će brzo. – To su rekli i Frank i Randy – odgovorih tada. – A sad su mrtvi. Pomislio sam da će ga ta rečenica malo obeshrabriti, ali se činilo da ga nije ni najmanje pogodila. Njegov je osmijeh ostao nepokolebljiv. – Lažeš – reče praveći kratke korake prema mojoj desnoj strani. A ja sam uvidio što pokušava: zatvarao me uza zid. Poskočio sam i izašao otamo, a on je uzvratio pokušajem ubadanja odozgo, koji je prošao tek koji centimetar od mojih prsa. Opet sam se odmaknuo i zavitlao sjekirom u visini glave. Ono da trebaš napasti protuudarcem zvučalo je vrlo jednostavno, ali usred noći, dok oluja divlja i premlaćena tijela osjećao sam da će

prije ili poslije taj šiljak na kraju pronaći moja jetra ili bubreg ili jedno od mojih plućnih krila. A Tom se nije prestajao smješkati. – Ne opiri se, prijatelju. Znaš što će se dogoditi. Znaš da ne možeš ništa protiv mene. Čime se baviš? Odvjetnik si? Inženjer? Ne znaš se tući. Imaš ručice školarke. Napravio je mali skok u mom smjeru i ja sam se bacio unatrag. Tom je dva puta udario nožem po zraku, a ja sam spustio sjekiru tako nespretno da mi je malo trebalo da si je zabijem u koljeno. Tom je to iskoristio da lansira novi zamah i ovog je puta umalo pogodio. Vrh noža ogrebao mi je desnu stranu lica i osjetio sam kako mi mlaz tople krvi curi niz obraz. Udaljili smo se od kuće i sad smo bili na kraju vrta najudaljenijem od plaže. Shvatio sam da me debeli vodi prema drugom zidu, onom koji je u ovom slučaju bio okrenut prema brdu. Svaki put kad sam se pokušao izmaknuti, on bi se bacio držeći nož ispred sebe i tjerao me da se vratim na pravi put. A čim me bude stjerao onamo, bit će me lako probosti. Neće biti prostora da izbjegnem taj nož. A onda, dok sam koračao unatrag, moje je stopalo naletjelo na nešto. Bio je to betonski odvod septičke jame. Još je bio ondje, nepoklopljen. Dva puta sam si to bio pribilježio u glavi, kad se slomila oštrica na kosilici i kad se Jip spotaknuo na njega. Sad me razveselilo što sam na to zaboravio. Odjednom sam jasno vidio: »ručice školarke« imaju priliku. Kao mačka koja hoda po zidu, počeo sam koračati stavljajući jedno stopalo iza drugog sve dok nisam bio manje ili više na polovici odvoda. Tom je bio usredotočen na moje ruke i nije zamijetio crnilo koje se otvaralo pod njegovim nogama. Podignuh sjekiru malo više kako bih se osigurao da mu oči budu posve podignute i okrenuh se lagano nadesno, prisilivši ga da se pomakne kako bi stao pred mene i

spriječio me da iziđem iz njegove zamke. I u tom trenutku njegovo je lijevo stopalo zagazilo u prazno. Bilo je to samo kakvih dvadeset centimetara praznine, ali je bilo dovoljno. Rupa ga je omela. Pogledao je dolje, uplašen, pomislivši da pada u neku veću zamku i taj sam trenutak iskoristio da se primaknem i tresnem ga sjekirom po glavi. Bio je malo niži od mene i udarac je bio gotovo savršen. Ostao je zatečen i začuo sam suho »krc«, nakon kojega je uslijedio tek čudan jauk. Pao je kao beživotna lutka, ispustio je držak i pustio da oružje padne na pod. Tom Debeli bio je povijest i ja sam dobio bitku koju nikad ne bih mogao dobiti. Odjednom je sve utonulo u neku čudnu tišinu. I dalje je kišilo i vjetar s mora potresao je kuću. Munje su se rađale i umirale tamo gore, katkad među oblacima, drugi put prasnuvši u nekoj točki u utrobi Zemlje. Ali iz nekog razloga imao sam dojam da je svijet zanijemio. Da će se svaki korak koji napravim čuti miljama daleko. Kad sam se spremao otvoriti vrata kuhinje, zagledao sam se u svoje ruke. Reći da su drhtale nije dovoljno jak izraz. Tresle su se. Zapravo nisam bio u stanju položiti ih na kvaku. A isto se događalo s mojim nogama. Te sam noći ubio dva čovjeka, posljednjem od njih raskolio sam lubanju sjekirom. Izgleda da sam to sasvim dobro podnosio. Otvorio sam pažljivo kuhinjska vrata sa srcem u petama, prisjetivši se posljednjeg priviđenja koje sam imao ondje, na tom mjestu. Ali kad sam ušao, kuhinja je bila prazna. Nije bilo djece koja sjede na stolicama divljački smaknuta, ruku sputanih plastičnim

povezima. I moj je strah malo popustio. »Hvala ti, Bože«, promrmljao sam. Prišao sam jednoj ladici i otvorio je. Morao sam si pridržavati desni zglob lijevom rukom kako bih izvadio nož ne stvarajući buku. Ne baš velik, ali prikladan i dobro zašiljen. Onaj koji sam nekidan upotrijebio za rezanje rajčica dok sam ljubio Judie. Stisnuo sam ga među prstima. Noćas sam ubio pištoljem, sjekirom, nisam vidio razloga zašto ne bih premijerno mogao upotrijebiti nož. – Tome? – povikala je Manon iz boravka. – Ti si? Kuhinja i hodnik bili su u mraku. Naslonio sam se na hladnjak i čekao. Ako se Manon pojavi ondje, uhvatit ću je za vrat i zabiti joj nož među bubrege. – Tome? – ponovio je glas i onda uzdahnuo, gotovo ispustivši grohot. – Ahhh... već vidim, ti nisi Tom. Onda sam čuo dvije strahovite eksplozije i vrata hladnjaka su iskočila u zrak pokraj mog obraza. Pao sam dupetom na pod i odvukao se do kuta, što dalje od vrata. Pomislih da je to kraj, da će Manon izviriti kroz vrata i smaknuti me na podu, kao štakora. Ali to se nije dogodilo. – Tko si? Blanchard? Susjed? Majko moja, Frank i Randy, koji par nesposobnjakovića. – Policija stiže! – povikah. – Gotova si! Manonin je odgovor bio novi hitac koji je ušao izravno kroz vrata i izišao kroz prozorsko okno razbivši ga. – Držim ženu ovdje – rekla je. – I upravo ćemo zajedno otići. Ako samo provirite njušku, smaknut ću je. Iz nekog razloga nije se usuđivala doći do kuhinje. Po tome što je govorila u množini zacijelo je mislila da će se morati suočiti s Leom i

sa mnom. Onda uvidjeh da bi bilo najlogičnije reći joj da imamo Randyjevo i Frankovo oružje. Začuh povik (Judien) i Manonin glas koji joj naređuje da se pomakne. Čuo sam korake po podu i klizanje velikih vrata. Izlazile su na terasu. Sjećam se da sam u tom trenu pomislio da trebam izići kroz stražnja vrata i pokušati napraviti zasjedu dok bude uvodila Judie u kombi, ali sam uto začuo povik koji je pratio još jedan i netko je glasno opsovao. Ustao sam i požurio kroz hodnik do salona. Ondje, ispod samog okvira velikog prozora, tri su se žene pograbile i tukle. Manon i Judie, kojoj se, pojavivši se niotkuda, pridružila Marie. Tada to nisam shvatio, no poslije sam doznao da je Marie u trenu kad je stigla do kuće, nakon očajničkog trčanja plažom, vidjela kako dolazi kombi s Tomom i Manon. Sakrila se u mraku vrta i vidjela je kad sam došao, ali se nije pomaknula; bila je izranjavana i preplašena. Kad je čula pucnjeve, ponovno se približila kući i naletjela na Manon dok je okrenuta leđima izlazila s Judie. Iskoristila je trenutak da je zgrabi za vrat i pokuša osloboditi Judie, a u tom sam se trenu ja pojavio na vratima salona. Stvari su se, kako se meni čini (a ostat će pribilježene u izjavi koju sam poslije dao policiji), razvijale na sljedeći način: kad se Marie bacila na ruku u kojoj je Manon držala oružje, ova je zatečena ispustila Judie. Pištolj je nišanio u strop i Marie se borila da ga tako i zadrži s dvjema rukama, ali je Manon oslobodila šaku i počela tući Marie u trbuh. Nakon što je pala na koljena, Judie se trgnula i okrenula prema Manon obgrlivši je i nastojeći zadržati njezine udarce šakom po Marie, ali je Manon stresla Judie sa sebe jednim jakim udarcem noge i u istom trenu uspjela je spustiti oružje i otvoriti vatru. Ja sam prelazio salon i gotovo sam već skočio na tri žene, kad sam ugledao tu eksploziju u visini Marieinih grudi i kako je cijelo tijelo te

lijepe žene zadrhtalo primivši udar metka. Njezina purpurna pidžama postala je tamnocrvena, ali se ona još nekoliko sekunda držala na nogama da bi se potom srušila na travu terase. – Marieeee! – povikao sam. Sletio sam kao bombarder na Manon, srušio je i osjetio kako sam joj tijelo prikovao za okvir velikog prozora. No ona je ipak uspjela zadržati svoj pištolj i ispaliti hitac koji se izgubio u mraku noći. Bacio sam se da joj zaustavim ruke i smjesta sam osjetio koliko je snage u njezinom tijelu. Bio je to kao pokušaj da se kobra zgnječi medom. Uspio sam joj imobilizirati zglob kojim je držala pištolj, ali drugi se pokrenuo dok sam ga nastojao uhvatiti prstima i naposljetku je, u manje od jedne sekunde, usmjerila otvoreni dlan prema mom vratu. Jedan odlučan udarac u moju traheju i odjednom sam se gušio. Nagonski sam prinio ruku vratu i onda me udarila ispod bicepsa izazvavši novi val intenzivnog bola koji mi je razoružao desnu ruku, a potom mi je zadala još i udarac u bok koji me natjerao da zateturam u stranu. Prije no što sam uspio shvatiti, ta me zmija isprašila. Oslobodila se mojih nogu s nekoliko udaraca koljenom i na kraju je sjedila na mom trbuhu. Gledali smo se u lice. Njoj je tanak mlaz krvi curio s jedne strane čela. Kosa joj je bila razbarušena. Crne oči pune vatre. – Sad se možeš oprostiti, kurvin sine. Kroz izranjavane i pritvorene kapke vidio sam cijev njezina pištolja. Uzaludno sam istezao vrat znajući da će se u nastavku začuti eksplozija i sve će završiti baš onako kao što se pojavljivalo u mojim snovima. Peter Harper s jednim probušenim okom i moždinom rasutom po podu njegove krasne kuće na irskom žalu. Novine koje će tata sutradan pročitati bit će zapravo one koje sam već vidio. Tijela

umotana u plahte. Velike bijele ličinke. I moj će otac opet piti, pušiti i činiti sve ono što je izluđivalo mamu. Neće poživjeti dugo nakon ovoga. Možda će jednoga dana pronaći hrabrosti da se baci pod tračnice vlaka. Sve se ispunilo. Svaka pojedina karta bila je okrenuta licem prema gore. Olujna noć. Marie koja trči po plaži. Slomljena ograda. Četvero ubojica i njihov kombi. Nož Toma Debelog. Nesreća na brijegu. Spremište. Sjekira. Pripovijest o vlastitoj smrti koja se zbila na tri različita načina: jedna nevjerojatna prirodna katastrofa, jedno probadanje nožem i jedan pucanj u glavu. – Smiri se, ti velika jebena kurvo – reče tada neki glas. Bila je to Judie. Ustala je s obje ruke držeći žarač kamina. Upravo je zamahnula iznad glave i žarač je bio u zraku, tren prije no što će pasti na loptu, u ovom slučaju na Manonino lice. Manon je to također vidjela i razjapila je usta. Pokušala je podignuti ruku i pružiti je prema Judie, no Judie bila brža. Žarač je pao svom snagom na lice te guje i zdrobio ga. Ne bih znao opisati što se slomilo, a što je ostalo na svom mjestu, jer se Manonino lice oblilo krvlju i odskočilo od poda kao vreća s mrtvom ribom. Kada sam, ne ispuštajući Manon iz vida, ustao i zagrlio Judie, osjetio sam da joj cijelo tijelo drhti. – Ubila sam je? – jecajući je pitala. – Nadam se da jesi. Marie je ležala na podu, otvorenih usta i očiju. Judie je pojurila pozvati hitnu, premda su se izdaleka, vrlo daleko odavde, kroz huku vjetra, već mogle čuti sirene.

10. akon što su dva dana putovali po središnjoj Anatoliji, kad su napokon došli do područja koje pokriva telefonska mreža, Clem je primila dvije gotovo istodobne obavijesti. U prvoj poruci je službenik Nizozemskog veleposlanstva u Irskoj Joost Ligtvoet tražio da mu se javi; to je bila poruka koju joj je poslao noć prije događaja, kad sam ja doma izgubio kompas i završio u bolnici. Druga je poruka bila moja. U njoj je stajalo: »Moraš doći u Donegal što prije. Dogodilo se nešto strašno.« Zračnom vezom Istanbul – London – Derry, gotovo bez vremena da predahnu, došli su u bolnicu Dungloe sljedeći dan oko četiri popodne. Unatoč mojim porukama (jednoj pri svakom mijenjanju aviona) i umirujućim riječima zaposlenika veleposlanstva koji ju je otišao dočekati na aerodrom, Clem je stigla bijela kao sablast. Patrick Harper je došao koji sat prije. Uhvatio je u Dublinu najskuplji taksi u svom životu (napokon ga je nešto uspjelo istjerati iz kuće u Liberty Streetu) i dojurio je u Dungloe istog jutra. U te sate deseci novinara, policajaca i znatiželjnika nagrnuli su u hodnike i vanjske dijelove zgrade i moj je otac progutao slinu i stisnuo zube pomišljajući da će naići na sve najgore. Poslije, kad se uvjerio da su njegov sin i unuci na sigurnom, preuzeo je kontrolu nad situacijom, kao da je opet šef stanice. Pobrinuo se za djecu, pričao s policijom, s novinarima, držao je sve živo svojom čeličnom rukom daleko od naših soba, a kad se Clem pojavila ondje, on joj je prvi sve objasnio: »Došlo je do pucnjave, neki su ljudi napali Peterovu kuću, ali djeca su se N

sakrila na plaži, bili su ondje na stijenama, dok ih u zoru nisu otišli potražiti. Prehladili su se i imaju par ogrebotina, ali su dobro.« Clem se bacila na njih. Grlila ih je dugih pet minuta, dodirivala svaki centimetar njihove kože i njihove kose i zasula ih poljupcima. Potom, i tek potom, otvorila je oči i shvatila da je u Irskoj. »Jip je dignuo uzbunu, rekao je da trebamo trčati i Judie je sve od prve shvatila. Rekla nam je da iziđemo na stražnja vrata« – pričala je Beatrice majci, još kroz jecaje, pred preneraženim pogledima Nielsa i mog oca. »Ali kad smo došli tamo, rekla nam je da će doći za minutu. Jip i ja smo se bacili pod sprud. Jip me vukao kao lud. Rekao mi je da moramo ići do stijena, skriti se u male špilje. Bili smo ondje neko vrijeme, a onda smo začuli pucnjeve. Ja sam počela plakati, mislila sam da su ubili Judie, ali Jip mi nije dao da odem. Kasnije smo ugledali nekoga kako dolazi po nas. Bio je to tata.« Clem i Niels pojavili su se na vratima u podne. Imali su brončana lica s izrazom koji je govorio da baš i nisu puno spavali. Na određen sam se način razveselio što ih vidim. Bilo mi je drago da Niels nije napravio glupariju i ostao u hodniku ili nešto u tom stilu. Ušao je, rukovao se sa mnom i pitao kako se osjećam. Rekoh dobro. Posljednji put kad sam ga vidio upravo sam mu šakom razbio usnu, sad ja imam dva slomljena rebra i razbijena usta. Bila je to tako mračna šala da smo se sve troje morali nasmijati. »Ali, što se dogodilo? Policija nam ne govori puno. Samo da je bila pucnjava u kući tvog susjeda, neki napadači. Na vijestima su rekli da je bilo pucnjave, da su tvoji susjedi ranjeni...« Svi su htjeli priču, ali je priču bilo teško ispričati, a usto sam ja bio zabrinut zbog drugih stvari. Zna li netko nešto o Leu i Marie? Posljednje čega sam se sjećao je da je u onim kratkim trenucima nakon dolaska policije i kola hitne

pomoći Judie zatvarala Marieinu ranu, a ja sam otišao potražiti moju djecu na plaži. Potom sam se vratio s njima i vidio kako unose obje žene u kola hitne pomoći. Marie je loše izgledala, lica bijelog kao mjesec, pokrivenog plastičnom maskom pomoću koje je disala. Prije no što smo išta mogli reći, kola hitne su odjurila odande. Na uzvisini kod Billova zuba vidio sam kako se druge sirene spuštaju prema Leovoj kući. Ostavio sam ga na podu njegova salona s dva metka u tijelu i sad mi nitko nije mogao reći je li živ ili mrtav. Tata je postavio neka pitanja i vratio se u sobu rekavši mi da moji susjedi nisu u Dungloeu. »Odveli su ih na neko drugo mjesto, ne znam kamo, ni zašto.« Još pitanja bez odgovora. »Kažu da si bio u bolnici tog popodneva, da si doživio živčani slom i da si otišao ne javivši se. Je li tako?« Taj dio priče također je veoma zanimao policijske detektive koji su se pojavili ondje prilično rano ujutro. »Ispričajte nam točno kako ste završili u selu, kad se pretpostavlja da ste trebali provesti noć u bolnici.« Nisam ništa slagao. Rekao sam im da sam otišao jer sam imao loš predosjećaj o svojoj obitelji. Razjasnio sam im cijelo svoje putovanje od bolnice Dungloe do Clenhburrana, uključujući dečka i staricu koji su me poveli kolima i koji su bili u posjetu nekome s tumorom jajnika – stupili su u kontakt s bolničkim registrom da potvrde priču – svoje zaustavljanje u Andy’su i kasnije u Judienom pansionu, gdje sam uzeo posuđeni bicikl. Sve potpuno dokazivo, uključujući moju nezgodu na putu i činjenicu da su me pokupili kriminalci i da sam od prvog trenutka imao zbog njih loš predosjećaj i da sam, hvala Bogu, uspio upozoriti Lea i Marie na vrijeme. Policajci su sve zabilježili, ali nisu

prestali razmjenjivati sumnjičave poglede. »Pričajte nam opet o tom predosjećaju; kad ono kažete da ste ga imali?« Vidio sam ih u hodniku kako razgovaraju s doktoricom Ryan i s Johnom Leveyem, bolničkim psihologom. Oboje su odmahivali glavom, smeteni, i ja sam mogao zamisliti što im prolazi glavom: nije bilo nikakva razloga da me optuže, ali se moja priča teško uklapala. Možda su iz tog razloga dva drota cijeloga dana čuvala vrata moje sobe, sve do kasno popodne. U taj sat napokon sam se mogao sastati s Judie i bili smo zajedno u sobi, uz tatu i Nielsa. Clem je otišla prošetati s djecom nakon što su dali izjavu, a tata i Niels su se rastapali u zahvalama Judie zbog njezine hrabre reakcije, jer je ostala u kući suprotstaviti se kriminalcima, što je platila s nekoliko udaraca i malom posjekotinom na obrvi. Međutim, svi su se i dalje pitali isto: »Kako ste znali da će vam nauditi? Kako ste mogli predvidjeti njihove namjere?« – Nije mi se svidio njihov izgled – odgovorila je Judie stežući mi ruku – uz to se mnogo toga moglo čuti u posljednje vrijeme. Krađe u dućanima. Da je opljačkana neka kuća blizu Fortowna dok su njihovi vlasnici bili unutra. Takve stvari. Jednostavno sam vidjela taj kombi i nešto me nagnalo na oprez. – Neka vas Bog blagoslovi zbog vašeg instinkta, gospođice Gallagher – naglasio je tata. Činilo se da su policajci ponajbolje progutali tu priču, možda je Judie sa svojim anđeoskim lišcem – urešenim pokojim plastičnim zavojem – ulijevala više povjerenja. Potom sam doznao da su doktorica Ryan, Levey i Kauffman podnijeli zajednički izvještaj o mojim takozvanim »anticipatorskim vizijama«. Kvalificirali su to kao »sretnu« slučajnost koja nam je pomogla da se pripremimo za napad. »Nešto, dakako, potpuno

nepovezano sa zbiljom.« U tom izvještaju spominjao se i moj posjet policijskoj postaji u Dungloeu i razgovor s narednicom Ciarom Douglas, koja je poduprla moje svjedočenje: »Bio je istinski zabrinut za sigurnost svog doma. Učinio mi se donekle paranoičnim. Možda mu je to pomoglo da na kraju krajeva i preživi.« »To su izolirani slučajevi«, izjavio je susjed na vijestima nacionalne televizije istog popodneva, »ali kažu da se to prije nije nikad dogodilo. Neki kažu da je riječ o bandi iz Istočne Europe. Jasno je da to nije izmišljotina prodavača alarma; stvarno je, i naše male izolirane zajednice trebaju biti zaštićenije ili se braniti kao što je to napravio gospodin Harper, sredivši one koje je trebalo. Ako želite moje mišljenje, radujem se: danas je četvero skotova manje na svijetu.« Kad je pala noć, stigli su drugi detektivi, drukčiji, i ispričali nam da su Leo i Marie premješteni u bolnicu u Derryju. Bili su živi, premda je Marie morala biti podvrgnuta hitnoj intervenciji. »Je li u opasnosti?« »Neće se znati do sutra. Sad bih volio proći kroz neke bilješke iz Leove izjave, ako nemate ništa protiv.« Trebalo je objasniti četiri lešine, četiri mrtvaca. Nisu nas ostavili na miru do ponoći. Nešto kao da se promijenilo sljedećeg dana. Policija je nestala. Rekli su nam da je došlo do »informacija u posljednji čas«. Također su nam priopćili da je Marie izvan opasnosti. »Njezino je stanje prilično ozbiljno, ali dobro napreduje.« Mogli smo se vratiti kući, ali nismo smjeli napustiti zemlju sljedećih dana. Još će biti pitanja i poneki posjet sudu. Clem i Niels ostali su još jedan dan, dok Judie i ja nismo otpušteni iz bolnice. Potom sam inzistirao da je čas za povratak u Amsterdam s

djecom. Što se prije udalje od ovog mjesta, od ove kuće, prije će početi sve zaboravljati. Obećao sam im da ću se uskoro vratiti. – Obećaješ, tata? – Obećajem, kćeri. Čim se sva ova strka riješi, naći ću se s vama u Amsterdamu. Bilo mi je veoma teško odvojiti se od njih toga dana dok je taksi čekao ispred Judienog pansiona. Skupilo se ondje pola sela. Neki prijatelji koje su Beatrice i Jip stekli tijekom tog kratkog ali intenzivnog ljeta u Donegalu pojavili su se da se oproste i predaju im cvijeće i pripremljene poklone. Također su tu bili Laura O’Rourke, gospođa Douglas i pola redovnog inventara iz Fagan’sa. Svi živi ponašali su se zaštitnički, ne postavljajući mnogo pitanja. U to je doba već službena priča bila: »Napadači su našli smrt u pokušaju nasilne krađe u Donegalu«, a ni Judie ni ja nećemo tomu proturječiti. Govorilo se da prodavači protuprovalnih alarma i tečajeva samoobrane veselo trljaju ruke zbog te vijesti. Gospodin Durran je počeo prodavati vrtne senzore pokreta i lažne alarme. Cura iz Andy’sa je izišla na telki i uz nervozan smijeh rekla je da su joj četiri kriminalca dala vrlo slabu napojnicu. Da su popili četiri kave i jedan od njih je zaboravio svoj paketić duhana na stolu. I da procjenjuje da su kavkaskog porijekla, premda nije sigurna. Njezina je izjava pomogla barem razjasniti neke sumnje o meni. Rekla je da me vidjela da ulazim na benzinsku tog popodneva, da sam je pitao za te ljude i da sam potom prilično žurno otišao. U maloj kolumni koja se pojavila u izdanju Irish Timesa od nedjelje 21. srpnja policijski povjerenik je iznio svoje »ozbiljne« dvojbe da su napadači pripadali »bandi običnih lopova« i rekao da je Interpol uključen u slučaj i da će vrlo brzo imati nove informacije. Te nove informacije nikad nisu objavljene.

Tata je ostao još jedan tjedan i prespavao u pansionu s Judie i sa mnom. Staro gunđalo ponovno se rodio. Preko noći se pretvorio u drugu osobu. Pripremao nam je doručak i branio Judie da radi u dućanu. »Ja ću se za sve pobrinuti, dovraga, vi niste u stanju ništa raditi.« Možda je samo trebao neku zadaću u životu. Jako sam se razveselio što ga opet vidim zlovoljnoga, premda sam ga nakon tjedan dana nagovorio da se vrati u Dublin. Uvjerio sam ga da ću vrlo brzo doći onamo. U međuvremenu i dalje nismo imali vijesti o Leu i Marie. Nazvao sam bolnicu u Derryju i rekli su mi da više nisu ondje. »Žena se posve oporavila i prije dva dana ambulantna kola odvezla su ih u Dublin.« Konačno odredište? Nepoznato. Njihovi su mobiteli prestali raditi. Pokušao sam s detektivima iz policije. Rekli su mi da su Leo i Marie otišli u Dublin dati izjavu na sudu i da su se ondje našli s djelatnicima Američkog veleposlanstva. Čini se da je slučaj »prešao u tuđe ruke«. – Čije? – Ne znam to, gospodine Harper. Ali mogu vam reći dvije stvari: ti tipovi koji su vas napali nisu bili obični kriminalci, kako kažu na vijestima. Nisu bili lopovi. A vaši prijatelji također nisu dvije obične i uobičajene osobe. Prošlo je mjesec dana. U selo se vratio relativan mir. Ja sam i dalje živio s Judie u pansionu. Moja i Leova kuća i dalje su bile zapečaćene zbog policijske istrage. Bez vijesti o Leu i Marie. Ni poziva. Ništa.

Dana 26. kolovoza skinut je policijski pečat s obje kuće. Imogen Fitzgerald mi je sredila papire kako bih mogao raskinuti ugovor o najmu bez penalizacije. Usto se pobrinula da koordinira stručnjake iz osiguravajuće agencije i četu za čišćenje koja je u nekoliko dana vratila kuću u normalno stanje. Također se zauzela da mi pomogne s agencijom za međunarodne selidbe. Predat ću ključeve 15. rujna i reći zbogom Clenhburranu. Judie i dalje nije rekla ništa o Amsterdamu i ja sam poštivao njezinu šutnju. Još smo bili ranjivi. Slabi. Često bih se noću probudio uz krikove. Tom Debeli pojavljivao se u podnožju mog kreveta spreman za osvetu. Moja sjekira još zakucana u njegovoj glavi razlomila je napola njegov nervni sistem i od toga su mu drhtala usta i okretale se oči. Sad bi Judie mene budila iz mora. Grlila me, davala nježni poljubac u obraz i nakon sat ili dva opet bih uspio zaspati. Dana 8. rujna vratio sam se onamo prvi put otkako se sve dogodilo. Judie je uporno zahtijevala da me prati, ali sam joj rekao da bih više volio ići sam. Trebao sam ići sam. Bilo je kišno i sivo jutro kad sam stigao do Tremore Beacha. Pogled na ogradu, obnovljenu i spojenu uzetom dok se ne stabilizira, izazvala mi je laganu jezu. Obišao sam kuću i zaputio se u stražnji vrt, do točke gdje bi trebao biti leš Toma Debelog da ga nitko nije stavio u plastičnu vreću i odnio otamo. Imogenini čistači nabacili su ruku boje crvene cigle na odvod septičke jame, možda da prikriju kakvu tvrdokornu mrlju. Stajao sam ondje, ispred te čudne ploče i nisam izmolio nikakvu molitvu za njegovu dušu. Samo sam stajao ondje gledajući to mjesto i misleći na

tu noć. Zvuk lubanje koja se razbija na dva dijela još je odzvanjala u mojim ušima. »Sam si to tražio, prijatelju.« Ušao sam u kuću koja me dočekala usnula, sa zvukom kapi kiše koje su bubnjale po krovu. Terasa je imala novo staklo. Sag i namještaj bili su maknuti. Imogen je rekla da će trebati tisuću godina da je opet iznajmi jer je sad kuća na zlu glasu, uz to što je skupa i u previše osamljenoj zoni. Ali bila je to lijepa kuća. Idealna za nekog umjetnika koji traži utočište. Na tavanu je bilo nekoliko kartonskih kutija od prve selidbe. Otišao sam po njih i spustio ih u salon. Nije bilo mnogo toga za spakirati. Odjeću i neke knjige te instrumente. Sve ću poslati u studio u Amsterdamu. Potom ću promisliti što da napravim. Max Schiffer mi je ponudio svoju kuću. Pat Dunbar također. Dobri Pat nije me prestao zvati otkako je slučaj otišao u tisak. Na neki način (a ja sam gajio svoje sumnje) moje se ime na kraju provuklo u medije: »Peter Harper, skladatelj, pretrpio je napad u svom utočištu na irskoj obali«. Vijest je bila gotovo epska. Opisivala me kao junaka koji je obranio svoju djecu i susjede sjekirom, uspjevši svladati dvojicu napadača. Takav tip vijesti, to je već poznato, prilično se sviđa tabloidima i sad je Pat primao deset poziva tjedno u kojima su pitali za moje projekte. »Besplatni publicitet, Pete (dobro, stajalo me samo para slomljenih rebara), više mi ne možeš reći ne. Miriše na novac. Svi živi žele imati tvoju glazbu. Moraš opet raditi.« Sat poslije sjedio sam na podu salona pakirajući stvari. Kiša je jenjala i svjetlo vani počelo je slabjeti. U kući je postajalo sve hladnije, pa sam ustao i otišao potražiti nešto drva da zapalim kamin. Vratio sam se u salon s posljednjim zalihama drva i treščica koje su ostale u spremištu. Nedostajat će mi to mjesto, pomislio sam, unatoč svemu. Ustati ujutro i slušati ptice, valove mora. Donijeti drvo i zapaliti vatru.

Kositi travu. Vidjeti Lea kako trči po plaži, izići, zazvati ga i pozvati na pivo. Počeo sam stvarati hrpicu za potpalu u dimnjaku razmišljajući kako bi možda neki od časopisa nagomilanih uz sofu mogao dati svoj posljednji obol kući u obliku toplinske energije. I u trenu kad sam zapalio šibicu i spremao se zapaliti jednu od papirnatih kuglicu od novina koje su ležale u dnu piramide, u istom trenutku dogodile su se dvije stvari. Prvo je vjetar zapuhao kroz kamin i ugasio mi žigicu. Drugo, netko pokucao na vrata kuće. Tri udarca. Po drvu. Srce mi se stegnulo i prestao sam disati. Ne, to ne može biti. Udarci su se ponovili. Ustao sam i hodao bez žurbe. Prošao sam kroz salon do predvorja. Nisam čak ništa ni pitao, nisam podigao glas. Čemu? Spustio sam zasun, okrenuo ručicu i otvorio vrata. Jedna je osoba čekala s druge strane. Osoba koju sam poznavao. Pokisla od glave do pete. S osmijehom na licu. – Harper! Sva sreća da ste mi brzo otvorili! – rekla je Teresa Malone, poštarica iz sela. – Već sam htjela otrčati! – Te... Teresa? – rekoh gotovo mucajući. – Što vi ovdje radite? Bila je omotana u svoju plastičnu odjeću od glave do pete. Njezin skuter, čiji motor nisam čuo zahvaljujući vjetru i kiši, bio je parkiran uz moj Volvo u vrtu. – Judie mi je rekla da ste došli i, no dobro, pomislila sam da trebam... premda me hvatala jeza. Ne znam kako ste se mogli vratiti ovamo. Vidite, došlo je nešto na vaše ime. Na vaše ime, nikad bolje rečeno. Paket za Petera Harpera. Pomislila sam da bih vam to trebala predati osobno.

Pružila mi ga je umotanog u plastičnu vrećicu. Mali paket, s ispisanim mojim imenom, ništa više, i rečenica: »Uručiti primatelju.« – Došlo je umotano u drugu kutiju, sa znakom poštanskog ureda. Kad sam ga otvorila, vidjela sam da tu stoji vaše ime, samo vaše ime. Pogledao sam ga. – Znate li odakle je došlo? – Nije bilo pošiljatelja, ali ima britanski poštanski žig. Došlo je u većoj kutiji, s adresom mjesnog poštanskog ureda. – Odnosno, to je netko iz sela. Netko tko nas je oboje poznavao. Stajali smo i gledali se s naznakom osmijeha na licu. – Jeste li dosad čuli nešto o njima? – pitala je Teresa. Odmahnuo sam glavom. – Jučer su došla dva kamiona za selidbu – reče ona. – Ispraznili su kuću. To znam jer moj rođak Chris poznaje jednog policajca iz Dungloea koji je morao istupiti kao svjedok. Pitao je kamo to sve odvoze i rekli su mu u neko skladište. Da nema odredišta. Svi smo to slutili, na neki način, shvaćate me? Da se nikad neće ovamo vratiti. I ne čudi me. Nakon nečeg takvog. No možda smo očekivali neki oproštaj. Nešto... Njezine su oči skrenule prema paketu koji sam imao u rukama. – Hvala, Teresa, hvala što ste došli i to mi donijeli. – Čula sam da i vi kanite otići. Je li to točno? – rekla je spustivši mi ruku na nadlakticu. – Toliko mi je žao zbog onoga što se dogodilo vama i vašoj dječici. U selu smo i dalje užasnuti. Obećajte mi da ćete se oprostiti od nas prije no što odete. – Obećajem vam, Teresa. Njezina je ruka kliznula blago niz nadlakticu do moje šake i ondje je ostala.

– Ne bih voljela da odete a da mi ne dopustite da se od vas oprostim, znate, Harper? Želim se oprostiti od vas. – Kad budem odlazio – rekoh blago povlačeći ruku i prinoseći je kvaki, koju sam počeo okretati. – vi ćete prvi to doznati. Prva pinta ide na moj račun. Oprostio sam se širokim osmijehom i pustio da se gospođica Malone vrati na svoj skuter, na kišu, i da se oprosti s dva tremolo zvižduka svoje trube prije no što krene put Billova zuba. Potom sam zatvorio vrata, zapalio kamin i otvorio taj paket. Unutra je bila samo jedna stvar: pismo. Prišao sam vatri, odmotao ga i počeo čitati. Peter, Bio bih volio da sam imao više vremena za pisanje, ali ne znam gdje ćeš biti za koji mjesec, ni ja također, a želio bih biti siguran da ćeš dobiti barem neko objašnjenje. Nije mi dopušteno stupiti u kontakt s tobom i pišem gotovo u potaji, no osjećam se dužnim to napraviti. Veliki sam dužnik tebi i tvojoj obitelji, i mislim da barem zaslužuješ doznati istinu. U prvom redu, nadam se da tvoje rane zacjeljuju, kao i Judiene, i molim se da su tvoja djeca savršeno dobro i da će se ova mora, za koju se osjećam odgovornim, na kraju pretvoriti u mučnu uspomenu koju ćete jednog dana uspjeti zaboraviti, ili ćete je barem prepričavati kao pustolovinu. Potom ti moram zahvaliti što si nam spasio živote. Marie je zadobila opasan hitac, gotovo smrtonosan, ali je savršeno reagirala na operaciju i sad je izvan opasnosti, hvala Bogu. Ona je snažna žena. Što se mojeg koljena tiče i drugog metka u ramenu,

pretpostavljam da nikad više neću moći trčati onako brzo, ali barem sam preživio da o tome pričam. A sve zahvaljujući tebi. Da se nisi pojavio na vratima naše kuće te noći, da nisi inzistirao da nosim revolver, sve bi bilo posve drukčije. Tog popodneva, nakon što sam te posjetio u bolnici, a ti si me onako upozorio, pokušao sam istjerati tu misao iz glave, ali nisam mogao. Popeo sam se na tavan i skinuo prašinu sa starog revolvera, kupljenog prije mnogo godina. U početku sam ga odlučio držati pri ruci, možda negdje u salonu, ili ispod jastuka. Ali te noći, noći kad se sve dogodilo, tvoja su djeca dolazila da provedu noć u kući i nisam želio ostaviti ondje nespremljeno oružje, a k tomu je bila oluja... Je li moguće da si imao pravo nakon svega? Kako god bilo, oružje je završilo uz moj gležanj, ti si na kraju ušao na vrata... i spasio nam život, Peter. Dao si Marie priliku da otrči, zaustavio si napad. I premda nosimo u sebi poneki metak, pretpostavljam da ne bismo imali ni najmanje šanse da nije bilo tebe, tvoje tvrdoglavosti, tvoje ludosti, tvog dara... Čini se da ga imaš, Pete. Ne znam odakle si ga izvukao, ali pazi na njega, čuvaj ga kao zlato. Znam da si trpio zbog njega, ali pretpostavljam da ti može donijeti nešto dobro. Tko zna. Recimo da jednog dana ugledaš broj neke srečke i odjednom zrak počinje mirisati na ruže... Stvar je u tome da nitko to nije mogao predvidjeti osim tebe. Imao si pravo, uvijek si ga imao, od prvoga dana. Ali mi smo ti lagali, morali smo to činiti. Ili bolje rečeno: izbjegavali smo ti reći istinu. Pretpostavljam da nas sad zacijelo mrziš jer smo bili tako svojeglavi. Znao si od prvog dana da će se sve to dogoditi, a zahvaljujući našem opiranju da to priznamo, doveli smo u opasnost tvoju obitelj. Veoma mi je, veoma žao, Peter, ali ni u

jednoj školi na ovome svijetu ne nauče te da vjeruješ u utvare, u vizije... osobito kad prognoziraju tvoje najgore noćne more. Pretpostavljam da smo tomu nastojali umanjiti važnost. Bio sam na rubu da ti to ispripovijedam onog popodneva. Kad si pričao o Danielu, o platnu koje si pronašao na našoj polici... bio sam u iskušenju da potrčim za tobom jer sam osjetio koliko je sve to glupo. Smatrao sam te prijateljem od dana kad sam te upoznao, Peter, prvim dobrim prijateljem kojega sam stekao u mnogo godina. Imaš dušu koja mi se sviđa. Može se vidjeti kroz nju, a ono što se vidi je dobro, zato sam bio u iskušenju da raskinem tajnu. Ali noge mi nisu dopuštale da ustanem. Moja stara i glupa glava uvjerila me da to ne trebam napraviti. »A što ako se varaš?« rekao sam samome sebi. »Ako dečko skriva nešto čudno?« Marie je imala povjerenja u tebe. Ona nikad nije dvojila da si pouzdan. Rekla je da si možda nekako nesvjesno nešto predosjetio; da smo možda pustili da nam se omakne koja pojedinost previše ili nešto što se nije uklapalo u tvoj um; da smo ti se previše povjeravali. No ja sam se dvoumio. Onu prvu noć nakon što si se pojavio na kućnim vratima proveo sam bdijući, pokušavajući zamisliti sve mogućnosti. »Je li sve to dio plana? Hoće li pokušati nešto izvući od nas?« pretpostavljam da je to profesionalna deformacija, nakon tolikih godina sumnjičavosti kad sam se trudio da ne dopustim prividu da me zavara. A pogotovo kad znaš da te netko traži kako bi te ubio. Proveo sam nekoliko istraživanja o tebi. Istraživao sam te i jako, jako mi je žao, ali mislim da te sad samo mogu zamoliti da mi oprostiš. Ako ti to može biti utjeha, napravio sam to i s tipom koji je unajmio kuću prije tebe, nekim veoma čudnim Nijemcem koji se bavio promatranjem ptica. Taj me tip uistinu činio

nervoznim, uvijek kad bih okrenuo glavu, ugledao bih ga na vrhu neke stijene, s dvogledom uperenim u moju kuću. U njegovom slučaju – i to je tajna između tebe i mene, jer Marie ne zna ništa, jednog sam se popodneva uvukao u njegovu kuću da bacim pogled. Zacijelo je to zamijetio, ali nikad nisam otišao dalje od toga. Na kraju je otišao nakon nekoliko mjeseci. U ovom trenutku već zacijelo možeš naslutiti. Da, mi smo Leo i Marie Blanchard. Ili smo to barem bili. Nismo nikakvi Koganovi pomalo čudno prezime, koje mi se nikad nije svidjelo. Novo, koje su nam upravo dodijelili, mnogo je običnije. Također smo iz sigurnosnih razloga dobili i nova imena. Kao što ćeš sigurno shvatiti, ne mogu ti ih reći, ali dobro zvuče. Pristaju nam uz lica. To je bila jedna od laži koje smo ti ispričali i kunem se da ih više nema mnogo. Gotovo sve ostalo je točno: da sam radio za hotelsku službu sigurnosti, da se Marie bavila slikanjem i putovala sa mnom. I točno je da sam 2004. već mislio na svoje umirovljenje. Baš kao što sam ti rekao, proveo sam dvadeset i pet godina putujući, živio sam u desetak gradova i osjećao se umornim. Umornim od svog nomadskog života, od toga da ne mogu steći više od dvoje ili troje dobrih prijatelja na nekom mjestu prije no što opet počnem ispočetka. Marie i ja smo planirali kupiti neku nekretninu blizu plaže na Phi Phiju, u Tajlandu, sklepati mali hotel ili pansion i provesti ostatak života ondje, hvatajući boju na suncu i ploveći. Rekao sam zbogom hotelu u kojem sam radio, spreman početi novi život, ali tog sam mjeseca, neočekivano, primio veoma dobru ponudu u malom i novom resortu sa »šest zvjezdica« u Hong Kongu. Ugovor na godinu dana, kao »savjetnik« za pokretanje službe sigurnosti u hotelu i formiranje ekipe. »Šest zvjezdica«, znaš što

to znači? Novac je gotovo četiri puta veći od moje uobičajene plaće. Tu mi se trebao upaliti znak za uzbunu. Tih je godina posao sigurnosti postajao sve jeftiniji, pa odakle onda dolazi ta količina novca? No bio sam previše pohlepan. Taj će novac pomoći da se zatvore posljednje rupe u našem planu za Tajland. Prihvatio sam i odselili smo se istog ljeta. Bila je to pogreška koju sam najskuplje platio u životu. Počeo sam raditi 2. svibnja i nije trebalo dugo da uvidim da nešto ne ide kako treba. Nakon što godinama radiš, prepoznaješ određene stvari, osobito one koje se ne uklapaju, a na tom je mjestu mnogo toga loše mirisalo ili, bolje rečeno, smrdjelo. Upravitelj, potpuno nestručan tip, održao mi je čudan govor dobrodošlice koji kao da je bio osmišljen da pošalje poruku između redaka: »Imamo neke vrlo posebne i uvažene klijente. Diskrecija je pravilo broj jedan u resortu, gospodine Blanchard. Nadam se da razumijete. Odanost i diskrecija.« A poslije je trebalo samo usporediti aktivnost hotela, relativno nisku, s novcem koji si vidio da se oko tebe vrti. To je mirisalo na smrdljivu ribu. Jebemu, trebao sam već prvi mjesec dati otkaz, ali nisam to napravio. Pretpostavljam da sam mislio: »Ne uplići se previše u ono što te se ne tiče. Odradi ugovor, zaradi u jednoj godini koliko bi inače zaradio u četiri i odmagli odavde.« Mogao bih ti ispričati još mnogo toga što me uvjeravalo da sam pogriješio. Klijenti, koji su bili sve samo ne »čisti ljudi«, za početak. Samo si im trebao vidjeti lica, njihove velike limuzine parkirane na ulazu, njihove razbijače u jeftinim odijelima, njihove kurve i bakanalije koje su se odvijale u apartmanima i u koje sam kročio nogom samo da izvučem neku pijanu kurvu ili nekoga sa šljivom na oku. Dan za danom postajao sam sve uvjereniji da sam,

nakon godina časnog rada, stupio u zmijsko leglo. To je bilo ono što se policijskim jezikom zove »stožer« i ja sam bio upetljan do dna. Premda samo djelomično, jer je moj posao bio savjetnički. Montirao sam kamere, objašnjavao procese, ali oni su stavljali svoje ljude na računala, u dvorane za nadzor. U svakom slučaju, ja sam uvijek imao ključeve svih informacija. Znao sam kako to napraviti i s obzirom na okolnosti smatrao sam uputnim da si sačuvam izlaz u nuždi. Dakako, »oni« su mi također slali signale. Mnogo novca, poklone. Kupili su nam Porsche kao nagradu nakon šest mjeseci moga ugovora i »dobro obavljenog posla, s posvećenošću i odanošću.« Odanost, to je riječ broj jedan u tom malom svijetu, Pete. Marie su darivali nakitom gotovo svaki mjesec. Draguljima, koje ona nije željela prihvatiti, ali ja sam je primorao da ih ne vraća. Nova pogreška. No bili smo na polovici ugovora i već sam uvidio da je sad opasno odbiti. A onda me, manje ili više nakon navršenih osam mjeseci, taj ušljivi upravitelj pozvao u svoj ured i ponudio ugovor »kuće« na neodređeno. Bili su vrlo zadovoljni sa mnom i željeli su me »učiniti dijelom velike obitelji«. Morao bi vidjeti kako to zvuči u ustima kriminalca. I kakvo lice navuku kad se, nakon što si se zahvalio, namrštiš i kažeš da zapravo imaš druge planove. »Umirovljenje? Ali vi ste vrlo mladi, gospodine Blanchard. Bilo bi razočaravajuće vidjeti vas da tako brzo odete. Naši investitori malo će se naljutiti, znate?« Nakon toga su se stvari promijenile. Zamjećivao sam to. Manje posla. Rjeđi razgovori s upraviteljem. Zatvarali su mi vrata i u početku sam se s tim zadovoljio. Poruka je poslana i ja sam je prihvatio od prve. Dok me jedne večeri kad sam se vraćao kući dva auta nisu opkolila na autocesti. Pokazali su mi da iziđem na prvom

izlazu i poveli do osamljenog dijela luke. Ondje me čekala čudna svita muškaraca odjevenih u tamno-plavo, na čelu s tipom sa sjedinama po imenu Howard, koji se predstavio kao odgovorna osoba za Interpol u Kini. – Upravo smo noćas u Hong Kongu uhvatili plaćenog ubojicu koji je nosio ovo – rekao je pokazavši mi fascikl. Unutra su bile moje i Marieine fotografije, adresa naše kuće, tablica našeg auta. – Dali su vam »povelju slobode« i pobrinut će se za vas krajem godine. Nesreća na cesti ili kućna eksplozija, to obično naprave s onima koji se »ne pokrste«. Ne možete se vratiti svom životu, gospodine Blanchard, ni na koji način, ali možete napraviti nešto za sebe. Interpol raspolaže programom zaštite svjedoka nalik američkom WITSEC-u, ali na međunarodnom nivou. No da biste ušli u njega, morate s nama surađivati. Drugim riječima, Marie i ja smo mrtvi za života i Interpol nam je ponudio uskrsnuće, jedinu mogućnost koju smo imali: dat će nam par novih putovnica i nešto novca da počnemo negdje drugdje. Zauzvrat smo im morali pomoći u nečemu, a to nešto bilo je na računalima u resortu. Imena, telefoni, datumi u koje sam ja imao pristup. Nisu nam dali puno vremena da razmislimo. Trebao si nas vidjeti te noći, kad sam sve ispričao Marie. Izišli smo iz kuće ne uzevši auto i pješice smo otišli u trgovački centar, gdje smo ostali okruženi ljudima četiri sata, gotovo do zatvaranja. I te smo noći prespavali u hotelu, nismo otišli kući. U četiri ujutro nazvao sam Howarda i rekao mu da prihvaćamo posao. Poslali su svoje agente u hotel i ondje smo isplanirali što će se sutradan dogoditi. Jedan od njih je proveo cijelu noć pijući kavu, sjedeći na sofi s

revolverom u rukama. Drugi je uzeo stolicu i čuvao vrata. Rekli su nam da se udaljimo od prozora. Spavali smo sat ili dva. Još sam imao pristup stanovitim stvarima u resortu. Morao sam sve napraviti u jednom jedinom danu i nestati. Pojavio sam se toga jutra sav kao na iglama, ali sam se pokušavao ponašati kao inače. Proveo sam pola života prateći lopove, a sad ću biti jedan od njih. Odabrao sam jednog od najmanje bistrih momaka da mu proturim laž. Rekao sam mu da ću provjeriti par stvari na softveru servera i da trebam na sekundu ući u dvoranu za nadzor. Ondje sam izveo plotun: gotovo tisuću direktorija na memorijskom štapiću veličine nokta. Stavio sam to pod jezik da prođem kontrolu, onu koju sam im sam pokazao kako da je naprave. Potom sam izišao odande rekavši da idem na ručak preko puta. Nikad me više nisu vidjeli. Tako je počeo cijeli proces, naš život zaštićenih svjedoka. Tog popodneva došlo je još agenata. Ukupno njih osmero u blindiranim autima. Rekli su nam da ćemo otići u izoliranu kuću u zaljevu Dashen, premda se to pokazalo kao laž. Interpolu je naša krv vrijedila zlata i to je uključivalo da se ne uzdaju čak ni u nas same, jer smo mogli sve ispričati nekom poznaniku. Nećemo se vratiti kući, kupit će nam novu odjeću, sve što trebamo, ali ništa upadljivo. Bilo je strašno ostaviti našu kuću, naše susjede, naše knjige, našu odjeću, Marieine slike. Sjećam se da smo doživjeli šok. Marie je počela zalijevati biljke prije no što ode. Sve je to bilo toliko glupo. Možemo li barem ostaviti mačku susjedi? Ni slučajno. Odjeveni u kapu, odnosno šešir, i sunčane naočale došli smo do kuće na kineskoj granici, stare vojarne s kamerama, rešetkama i stalnim čuvarima dvadeset i četiri sata na dan. Predložili su mi

da pošaljem kratku poruku u hotel. Razbolio mi se član obitelji i najednom sam trebao dopust. Ubrzo ćemo im se javiti s novostima. Bili smo ondje dva tjedna, zatvoreni kao kriminalci. Bilo je strašno. Ophodili su se prema nama kao prema pravoj stoci i u dva navrata sam izgubio strpljenje kad nas nisu pustili da povirimo ni na proklete rešetke. Marie se umorila od plakanja. Ja također. Bilo je to jedini put u životu da sam se razveselio što naš sin Daniel nije to doživio. Tijekom drugog tjedna našeg zatvora okupili su nas kako bi nam donijeli tri vijesti: prvu, da je »organizacija« doznala za igricu, pa se naša imena i fotografije već vrte na mrežama plaćenih ubojica. Moja je glava vrijedila 100 000 dolara tih dana. Nije loše, ha? Drugo, da je Interpol uspio dobiti datum suđenja i da trebamo pričekati još samo dva mjeseca do svjedočenja. U međuvremenu ćemo se u tajnosti naći s tužiteljem i sucem koji vode slučaj, samo jednom, na nekom drugom mjestu koje nam neće otkriti. Tijekom ta dva mjeseca čekanja bit ćemo premješteni – u Laos. Morali smo dati opunomoćenja Interpolovom odvjetniku da se pobrine za sve, da proda naše kuće, napravi bankarski transfer u Švicarsku. Potpisali smo papire u kojima se odričemo svega, jer je plan da ćemo nestati. Nakon izjave pod zakletvom, Leo i Marie Blanchard zauvijek su nestali. Živjeli smo u planinama na sjeveru Laosa ta dva mjeseca, uz četiri agenta Interpola. Nakon toga je došao datum davanja iskaza. Odletio sam privatnim zrakoplovom do aerodroma kineskih zračnih snaga u Sai Kungu. Otamo u kamufliranom kombiju do suda. Odjeven u kukuljicu i pancirni prsluk, ušao sam

na stražnja vrata. Sjeo sam u kabinu s blindiranim staklom i zakleo se da ću govoriti istinu. Potom sam pred vrlo malom skupinom ljudi pričao o svom ugovoru u resortu i kako sam pristupio bazi podataka koju sam stavio na raspolaganje Interpolu. Pitanja su potrajala skoro dva sata i potom su me pustili da odem. »Hvala i sretno«, rekao je sudac. Leo i Marie Blanchard preminuli su jedne zvjezdane, predivne noći. More je bilo kao ulje i puhao je južni vjetar. Čim smo promijenili brod, čim smo stupili nogom na taj gliser i napustili Fury, ostavili smo iza sebe naš život. Naši prijatelji i članovi obitelji nikad ne smiju posumnjati ni u što, a plaćeni ubojice bit će zbunjeni pomislivši da ih je netko drugi pretekao. Dogovorili smo točku na kojoj ćemo se u sumrak naći s drugim čamcem, nekoliko milja od obale Macaa. Otamo do privatnog aerodroma na otoku Phen-Hou. Otamo u Singapur. Engleska. Europa. Najdalje što bi itko mogao zamisliti. Živjeli smo u kući u Londonu osam mjeseci dok se sve nije sredilo. Novo prezime: Kogan. Sjećam se da me čak spopao smijeh kad sam to pročitao. Nova putovnica, rodni list (Salt Lake City, Utah), dvije Visa kartice i broj računa otvoren u Švicarskoj na koji su prebacili našu kuću, auto, jedrenjak i cjeloživotnu ušteđevinu. Čini se lako, zar ne? Nije, vjeruj mi. Misliti da svi tvoji prijatelji, svi koji te poznaju, smatraju da si mrtav. Da ih nećeš moći nazvati i čestitati im Božić. Da nikad više nećeš čuti za njih. To je kao da si zaista mrtav. Kao da si utvara. Mentor programa zaštite ponovio nam je stotinu puta koliko je važno da nikad ne stupimo u kontakt ni s jednim članom obitelji ili prijateljem, čak ni preko pisma bez oznake pošiljatelja; puka činjenica da znaju da

smo i dalje živi bila bi mamac za »organizaciju« da nastavi s potragom. »Njihov je auto jučer eksplodirao u Hong Kongu, dok ga je pauk izvlačio s parkirališta gdje je stajao četiri mjeseca. Vozač je ranjen, ali nasreću ništa više.« U Chelseaju, londonskoj četvrti u kojoj smo živjeli, bio je dućan sa stranim novinama i svakoga bismo dana bacili pogled. Ništa nije izišlo na svjetlo dana osim našeg nestanka s palube Furyja u lokalnom hongkoškom dnevniku. No nismo se uspjeli prilagoditi tom novom životu. Živjeli smo zatočeni, ni s kim ne održavajući veze. Bojali smo se da bi se neka pojedinost mogla pročuti, doći do osobe do koje ne bi smjela doći. Pretpostavljam da smo među susjedima u četvrti stekli reputaciju simpatičnog ali zatvorenog para prognanika. Išli smo u kupnju, smiješili se susjedima, ali ni u čemu nismo sudjelovali. Ako bi se iz nekog razloga netko počeo uključivati u naš život, izbjegavali bismo ga. Nikad nismo prihvaćali pozive na zabavu. Uvijek smo bili zauzeti. To nas je počelo trošiti. Nije bilo u našoj prirodi da budemo dvije beživotne utvare. Razgovarali smo o svemu tome s agentom programa i on nam je predložio da se odselimo na neko veoma izolirano mjesto, u seosku zajednicu. Poznavao je neke druge slučajeve u kojima je to funkcioniralo. Opasnost da naši identiteti dođu do ušiju neprikladnih manja je na izoliranom mjestu. »Zašto ne pokušate u Irskoj ili Škotskoj? Ondje ima idiličnih mjesta. Hladnih, ali sigurnih. Nema previše ljudi.« I tako smo došli u Clenhburran, Peter, i otkako smo stigli, znao sam da ćemo baciti sidro. Nije to bila tajlandska plaža o kojoj sam sanjao, ali je bila plaža, mirovina, a kako god bilo, već smo se

zatekli u godinama da to napravimo. I prvi put otkako smo pobjegli iz Hong Konga, osjećao sam se slobodnim. Marie je počela stjecati prijateljice, a ja sam se opet usudio razgovarati, pričati o svom životu, uvijek oprezno, da ne spomenem tu »malu epizodu«, ali bez ikakvih laži. Jer to ne djeluje ako želiš imati istinske prijatelje. I to je bio moj plan, manje-više: ostati ondje, ostarjeti uz kamin, suprugu i šalicu čaja. Proživjeti godine koje su mi još preostale i potom otići u miru, ne prije no što napišem posljednje pismo svim ljudima koje sam ostavio za sobom i ispričam im istinu, ovu istinu koju danas pričam tebi. Ali su nas pronašli. I ljudi iz programa zaštite svjedoka još se pitaju kako se to dogodilo. Dali su naslutiti da je to naša pogreška, da smo razbili protokol sigurnosti... no ja sam uporno tvrdio da to nije točno. Bili smo dva najsavršenija mrtvaca u povijesti. Nikad više nismo nikoga nazvali niti mu pisali. A samo Bog zna koliko smo prepatili zbog toga. Bogomoljke iz sela drže da Marie nema premca u pobožnosti, no zapravo je svaka svijeća koju je zapalila uspomena na nekog od prijatelja koje smo ostavili za sobom i s kojima nikad više nećemo moći razgovarati. Možda je jednostavno naša pripovijest išla od usta do usta i na kraju došla dalje no što smo željeli. Ili su možda neminovno prsti mafije predugi. Ili nas je možda netko prepoznao na ulici i to je zapalilo fitilj. Tko zna. Kako bilo, činjenica je da nam je naš prijatelj Peter Harper spasio život i to si nitko ne može objasniti. Tako da smo sad opet na putu. Ne znam kamo, nadam se na neko manje hladno mjesto, blizu mora, dao Bog, gdje neće biti preskupo kupiti jedrilicu. Znaš što? Mislim da ću uzeti sav svoj novac i kupiti si tu prokletu jedrilicu iz snova. Živjet ćemo na njoj

i moguće je da, u posljednjoj pustolovini u životu, predložim Marie da prokrstarimo svim oceanima ovoga svijeta. Nestat ćemo opet u velikom plavetnilu i ovoga puta to će biti zauvijek. Ako život želi biti pseto prema meni, uzvratit ću mu. Iskoristit ću to da ostvarim svoj san. To je sportski duh, zar ne? No, dakle. Uskoro ću ti ispričati. Slavnog tipa poput tebe lako je pratiti. I kad smo već kod toga, došli smo do poglavlja sa savjetima. Prvo onaj najpraktičniji. Sad kad znaš s kim smo se suočili, možda se pitaš hoće li biti odmazde i trebaš li se bojati »organizacije«. Moji prijatelji iz Interpola su malo dotjerali prekršajni dosje u policiji očistivši tvoje ime što je više moguće. Spominje se da si dokrajčio Toma i Manon u samoobrani. Ja sam isto napravio s Randyjem, a Frank je iskrvario na našem sagu i umro prije dolaska prvih ambulantnih kola. Tako smo skončali s cijelom bandom, što me veseli. Četvero gadova manje na svijetu. Bili su postrojba plaćenika, rekli su mi tipovi iz Interpola, i da je netko od njih preživio, vjerojatno bi mafija naredila njegovu likvidaciju, jer su ih tako zvučno sprašili dvoje starčića i obitelj s djecom. Jasno, oni nisu mogli računati na Petera Harpera u svojim redovima. Kako bilo, ne vjerujem da se ičega trebaš bojati. Ali nikad nije naodmet držati oči otvorene. Ili ti to možda uopće neće trebati. Samo obrati pozornost na svoj instinkt. Sljedeći savjet: o tebi i Judie. Danas se puno priča o slobodi, ali postoji nesporazum oko te riječi. Katkad ljudi pričaju o slobodi kad žele reći »strah me krenuti dalje u životu«; u redu, znam da sam stari djedica i možeš uzeti taj savjet i popisati se na njega, ali ako si ti u stanju vidjeti budućnost, ja sam sposoban zaviriti u ljudska srca, i kažem ti da možda, samo možda, u tebi ima nešto straha. Straha da opet zavoliš, baš kao što ga ima tvoj otac

privezan za fotelju dolje u Dublinu (oprosti što se u to petljam, ali mogu si dopustiti taj luksuz budući da se nećemo više vidjeti), jer te je netko povrijedio i sad si ljut na cijeli svijet i ne želiš mu dati nikakvu priliku. A to se možda također prenosi na tvoju glazbu. Stvaranje je čin apsolutnog povjerenja. To si mi jednom rekao, zar ne? O slobodi, autentičnoj slobodi. I ti si je došao tražiti tamo na žal, uz more, gdje se pretpostavlja da su ljudi slobodni, ali u dnu duše i dalje si zarobljen u toj maloj sobi bez prozora zvanoj bol. Da je barem nešto od ove proklete more poslužilo da se probudiš. Molim se za to. Volio bih da ti ovo mogu reći osobno, s tobom podijeliti belgijsko pivo i da zajedno gledamo suton dok sređujemo svijet, posljednji put. Bio je veliki užitak poznavati te i biti tvoj prijatelj, Peter. I nadam se da će ovaj život jednom ukrstiti naše putove. Marie ti također šalje jako veliki poljubac i znam da ćete joj nedostajati. Vrlo vjerojatno će jednoga dana zapaliti svijeću za tebe, Judie, Jipa i Beatrice i mislit ćemo na vas, gdje god bili. Zbogom, Petere, Tvoj prijatelj LEO

11. ana 15. rujna, nakon što sam predao ključeve kuće i rekao zbogom kamionu za selidbe, odjenuo sam svoj najbolji sako, otrgnuo par divljih cvjetova putem od Tremore Beacha i pojavio se u Judienom dućanu. Našao sam je samu kako čita knjigu i pušta da je miluje letimična zraka sunca koja je u tom trenu prolazila kroz izlog dućana. Pomislio sam da je možda spremna provesti ostatak svog života na ovom mirnom, prijateljskom mjestu koje je bila odabrala. To me natjeralo da se osjećam donekle krivim zbog onoga što sam se spremao učiniti. Judie se nasmiješila kad je vidjela da ulazim. – Kako si elegantan, Peter. A ovo cvijeće? – Za vas, gospođice Gallagher – rekoh predajući joj cvijeće. – Oh, vrlo ste ljubazni, gospodine Harper – odgovorila je prinoseći ih nosu. – Cvijeće za rastanak. – Njezin je glas zvučao mračno, melankolično. – Vidite, poštovana gospođice – počeo sam govoriti, malo nervozan – zapravo nije cvijeće za rastanak. Upravo sam to došao razjasniti. Volio bih vam postaviti pitanje... Zapravo, postaviti ga ponovno. Netko je jednom rekao da dobrim stvarima treba dati dvije prilike, ili tri ili četiri. A jedan stari prijatelj mi je rekao da te stvari zahtijevaju određenu formalnost, tako da... Zaobišao sam pult i kleknuo na pod ispred Judie, koja se nasmiješila i dirnuta prinijela ruke grudima. – Judie Gallagher: ja sam ranjeno srce, plašljivo srce, ali ipak srce. A ti si najinteligentnija, najslađa i najsenzualnija žena i samo sam D

mogao sanjati da ću takvu pronaći na ovome svijetu. I ne bi mi palo napamet zamoliti te ovo da nisam potpuno siguran, ali jesam. Zaljubljen sam u tebe, Judie. Volim te i želim da pođeš sa mnom. Da počnemo nešto zajedno. Ja ne mogu ostati, trebaju mi moja djeca, potrebno mi je da ih gledam kako rastu i pomažem im, zato te, na jedan pouzdano egoističan način, molim da prokrstariš morima uz mene. Znam da je to velika molba. Da si pronašla svoje mjesto na svijetu i da te sad pokušavam istrgnuti iz njega. Ali to je jedino što mi sad pada na um. Ne želim ići bez tebe. Ne želim te ostaviti. Ti si nešto... previše dobro. Oči su joj zablistale. Jedna se suza uspjela odande oteti i izbrazdala je njezin lijep obraz sve do kuta usana. Šmrknula je, potražila rupčić, ne ispuštajući cvijeće iz ruku. – Peter... – Da ili ne, Judie – rekoh. – Prihvatit ću ako je ne. Voljet ću te uvijek, ali moram to sada znati. Ona je kliznula sa stolice na pod i objema rukama primila je moje lice. Poljubili smo se. Dugačak i sladak poljubac zatvorenih očiju koji nas je oteo od svijeta, koji nas je natjerao da sanjamo zajedno, koji nas je podigao... sve dok nismo čuli kako se otvaraju vrata dućana i gospođa Douglas nas je našla na koljenima iza pulta. – Je li vam dobro, djeco? – Da – rekla je Judie. – Da, gospođo Douglas. Savršeno smo. – Onda je ustala i primila me za ruku da i ja ustanem. – Čujte – rekla je stežući mi prste svojima – znate li je li netko zainteresiran voditi ovaj dućan? Mislim da upravo dajem otkaz. Tjedan kasnije, dan prije no što sam sjeo u zrakoplov za Amsterdam, bio sam u tatinoj kući u Dublinu. Otišli smo na večeru u pivnicu